BERNARDIJEVA PEČURKA

Agaricus bernardii Quél.

Taksonomija: Carstvo: Fungi > Koljeno: Basidiomycota > Razred: Agaricomycetes > Red: Agaricales > Porodica: Agaricaceae > Rod: Agaricus > Vrsta: Agaricus bernardii Quél. (GBIF ID 5243392)

Infragenerička taksonomija: podrod Pseudochitonia > sekcija Chitonioides

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Salty Mushroom

Klobuk: 5-15 (20) cm širok, prvo je visoko izbočen pa jastučast, te ubrzo spljošten ili ponekad lagano ulegnut, najprije je bjelkast, zatim svijetlooker ili čak sa slabom ružičastom nijansom, često s krupnim radijalno postavljenim ljuskama koje su rjeđe na rubu, u starosti se grubo raspucava, rub je najprije podvijen i s ostacima ovoja koji prelaze preko listića.

Stručak: 5-6 cm visok i 2-4 cm debeo, zdepast, kratak, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; bjelkast, na osnovi je zašiljen, prema osnovi je smećkasto zamrljan; vjenčić je tanak, bjelkast, jednostruk, viseći, prolazan.

Listići: Slobodni, gusti, dosta su uski, 3-5 cm, uz stručak su širi, do 7 mm, a uz sam stručak uži; najprije su sivo-ružičasti i na kraju ljubičasto-smeđi, oštrica je svjetlija.

Spore: Eliptične, 5.5-7.5 x 4.5-6.5 µm, cheilocistide su nepravilne, usko batinaste, nekad su dvodijelne na vrhu, 19-58 x 6-12 µm; otrusina je ljubičasto-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu brzo i intenzivno postane crveno do narančasto-crveno, ponekad malo požuti; miris neugodan na urin, kiseo, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka i meso u dodiru s KOH i Schafferovom otopinom ne mijenjaju boju.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, a ponekad i u proljeće, u krugovima, polukrugovima ili kolonijama do 20 primjeraka zajedno, kao saprofit tla na travnjacima pokraj alepskih borova uz morsku obalu, u dometu soli, te uz puteve i u boćatim močvarnim područjima, pretežno na pjeskovitom tlu, rijetko se pronađe u kontinentalnim krajevima. Primjerke na slikama snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete. Po nekim je autorima nejestiva, jer ima malo neugodan miris koji se kuhanjem dosta izgubi, a prva voda u kojoj su se gljive kuhale se uvijek prolije.

Napomena: Teško se zamijeni s drugim vrstama ako se pazi na najvažnije karakteristike, kao što su bijeli klobuk, čvrsto meso koje na prerezu intenzivno pocrveni, neugodan miris na urin i stanište uz morsku obalu ispod alepskih borova.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 163. Bernardijeva pečurka (Agaricus bernardii Quélet)

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.