Inocybe ochroalba - created on September 2009 in Vrold, Denmark by Jens Mårbjerg

OKERBIJELA CJEPAČA

Inocybe ochroalba Bruyl.

Taksonomija: Carstvo: Fungi > Koljeno: Basidiomycota > Razred: Agaricomycetes > Red: Agaricales > Porodica: Inocybaceae > Rod: Inocybe > Vrsta: Inocybe ochroalba Bruyl. (GBIF ID 2527986)

Etimologija: ochra (lat.) = oker + albus (lat.) = bijel. Po boji klobuka.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do gotovo izravnat, s ili bez grbice na sredini, površina je glatka do ljuskava na sredini ili sa sitnim prilegnutim do uzdignutim ljuskama, podsjeća na ljuskavu cjepaču (Pseudosperma squamatum) ili lješnjakovu cjepaču (Inocybe margaritispora), s nešto tamnije smeđim vrhovima ljuski, prema rubu je radijalno vlaknast, vlakna se ne razdvajaju, na rubu nisu s pukotinama, s ostacima ovoja koji ponekad malo prelaze listiće, malo je mazava i pomalo sjajna, u mladosti je bjelkast zbog ostataka ovoja koji zaostanu na sredini ili potpuno nestanu, ispod ostataka ovoja je oker do oker-smeđ na sredini, vanjska je polovica više žuto-oker, rub je u mladosti podvijen, ubrzo se izravna, kasnije je resast.

Stručak: 1-6 cm visok i 2-7 mm debeo, čvrst, valjkast, slabo je gomoljasto zadebljan na bazi, gomolj nikad nije obrubljen, čitav je pahuljast, ali ponekad samo nejasno na donjoj trećini, koprena nije prisutna ni kod najmlađih primjeraka, isprva je bjelkast, vremenom postaje svijetlo žuto-oker, često je narančasto-oker na gornjem dijelu.

Listići: Prilično su gusti, 30-50 ih dopire do stručka, široki su 1.5-6 mm, nisu trbušasti, usko su prirasli do gotovo slobodni, sivkasto-žućkasti do žućkasto-smeđi u mladosti, na kraju su žuto-smeđi sa slabom maslinastom nijansom, oštrica je resasta, bjelkasta ili boje lica.

Spore: Eliptične do bademaste, nejasno do prilično izraženo gotovo stožaste na jednom kraju, glatke, 7.5-10.5 x 4.5-6 µm, Q = 1.4-1.9, bazidije su 4-sporne, 26-37 x 7-10 µm, pleurocistide su 37-67 x 13-26 µm, batinaste do usko batinaste, ponekad su gotovo vretenaste, debelih stijenki, debljine do 2.5 µm, bezbojnih do svijetložutih stijenki, s kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su kruškolike do batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do baze stručka, slične su ili nešto uže od cheilocistida, osobito na donjoj polovici stručka, donekle su nepravilne, svugdje su pomiješane s cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, žućkasto u klobuku, malo okerasto u stručku; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od travnja do svibnja i kolovoza do studenog, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, johom, smrekom ili borom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 4, 5, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Vrlo je varijabilnih makroskopskih značajki zbog ostataka ovoja. Primjerci s ljuskavo-maljavim klobukum i izraženom grbicom izgledaju izrazito drugačije od primjeraka s glatko-ljuskavim klobukom bez grbice, ali obje varijante su vrlo slične po mikroskopskim značajkama. Ova razlika u značajkama je barem djelomično fenotipski određena, jer se obje varijante povremeno susreću u skupinama koje kao da potječu iz istog micelija. Zbog toga se tim varijantama ne dodjeljuje nikakav formalni infraspecifični status. Slične su Langeova cjepača (Inocybe langei), koja ima manje spore s tupim krajem i uglavnom sivkaste listiće, te pelargonijina cjepača (Inocybe pelargonium), koja ima drugačiji miris, uže vretenaste cistide i stručak koji je često gotovo obrubljeno gomoljast na bazi.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 85. Inocybe ochroalba Bruylants

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.