VELIKA PUŽEVICA

Hygrophorus penarioides Jacobsson & E.Larss.

Etimologija: penarius (lat.) = zalihe hrane, skladištenje + -oides (lat.) = sličan, nalik na. Po sličnosti sa suhom puževicom (Hygrophorus penarius).

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Hygrophoraceae / Hygrophorus

Klobuk: 4-15 (20) cm širok, najprije je konveksan pa raširen i malo uzdignut na sredini, gladak, suh, po vlažnom je vremenu malo ljepljiv, nikada nije mazav; bijel, bjelkast, s manje ili više izraženom ružičastom nijansom, lagano je pahuljast.

Stručak: Valjkast, izdužen, zadebljava se prema dnu, na bazi je zašiljen; bjelkast.

Listići: Mekani, voštani, mekani, spuštaju se po stručku, račvasti, bijeli do žućkasti, kasnije su s ružičastim odsjajem.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 6.5-8 × 4.5-6 µm, Q = 1.2- 1.6; otrusina je bijela.

Meso: Kompaktno, čvrsto, debelo, vlaknasto, bijelo; miris nije izražen ili je malo neugodan po užeglom ulju, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u parkovima i bjelogoričnim šumama u simbiozi samo s hrastom, voli vapnenasto tlo i toplinu, na mediteranskom području. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak, krajem studenoga na lokalitetu na otoku Krku, drugu i treću Danijel Balaško, a četvrtu Tihana Prcić.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete zbog malo neugodnog mirisa mesa.

Napomena: Vrlo se teško razlikuje od suhe puževice, kojoj je klobuk najviše 15 cm širok, stručak se sužava prema dnu i raste u mikorizi s raznim bjelogoričnim drvećem, a najčešće s bukvom.