VIŠEBOJNI VRGANJ

Cupreoboletus poikilochromus (Pöder, Cetto & Zuccher.) Simonini, Gelardi & Vizzini

Taksonomija: Carstvo: Fungi > Koljeno: Basidiomycota > Razred: Agaricomycetes > Red: Boletales > Porodica: Boletaceae > Rod: Cupreoboletus > Vrsta: Cupreoboletus poikilochromus (Pöder, Cetto & Zuccher.) Simonini, Gelardi & Vizzini (GBIF ID 11030344)

Etimologija: poikilo- (gr.) = raznoliko, mnoštvo + chroma (gr.) = boja. Po varijaciji boje.

Klobuk: 5-10 cm širok, najprije je konveksan, poslije se raširi, suh, žuto-smeđ, sivkasto-smeđ, smeđ ili tamnosmeđ, mjestimice je s ružičastom nijansom, baršunast, rub je valovit.

Stručak: 5-12 cm visok, valjkast, prema bazi je nešto deblji, na samoj bazi je zašiljen, žut, prekriven širokom žutom mrežicom koja poslije pocrveni ili posmeđi.

Rupice/cjevčice: Najprije su žute, kasnije su s ružičastom nijansom; cjevčice su kratke, zaokružene su uz stručak, prirasle, maslinasto-žute, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične, duguljaste, 12-14 x 4-5 µm; otrusina je maslinastozelana.

Meso: Bjelkasto-žuto, ispod kožice klobuka i uz rub stručka je žućkasto, na presjeku tek malo poplavi iznad cjevčica i u bazi stručka; miriše na ljekarnu, a okus je slatkast.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, najčešće šumama hrasta medunca (Quercus pubescens) i kestena, u mediteranskom području. Slike je snimila Helena Petrić, 14.9.2025., u okolici Rijeke, u priobalnoj šumi hrasta medunca.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vrlo je rijetka vrsta pa je potrebna zaštita, jer su joj staništa ekstremno ugrožena. Kako je rijetka nema preciznih podataka o jestivosti, pa se ne bi trebala sakupljati za konzumiranje.

Napomena: Opisani je vrganj vrlo rijetka vrsta. Pronađen je na Medvednici kod Zagreba 18. listopada 1993. godine. Opći izgled podsjeća na šiljastonogog vrganja (Butyriboletus appendiculatus), a boja klobuka asocira na lijeponogog vrganja (Caloboletus calopus). Međutim, žuta boja stručka i cjevčica koje postanu crvenkaste, te široka mrežica na stručku vrlo su znakovita obilježja po kojima se prepozna. Rijetka je vrste, a prvi je put identificirana 1987. godine i pozicionirana u rod Boletus, da bi 2015. godine bila prebačena u rod Suillellus, ali još uvijek postoje razmimoilaženja između različitih autora o tome koji prioritetni naziv ova gljiva treba imati. Sve vrste koje su pozicionirane u rodu Suillellus po Blanco-Diosu osim vrsta Suillellus queletii i Suillellus luridus nemaju filogenetsku potporu i stoga bi trebale biti nevažeće. Iz toga slijedi da je trenutno točna lokacija ove gljive u novom rodu Cupreoboletus koji je, zahvaljujući molekularnim ispitivanjima, postavljen kao novi monospecifični rod porodice Boletaceae koji uključuje termofilnu vrstu iz južne Europe, koju karakterizira promjena boje prema bakrenocrvenim nijansama, trusište na kojem se stvaraju mali kristalići pri sušenju, sladak i dugotrajan miris i prisutnost pseudocistida.