Inocybe bellidiana - created on September 2015 in Perniö, kirkkomaa, Finland by Jarkko Korhonen

TRATINČINA CJEPAČA

Inocybe bellidiana Bandini, B.Oertel & U.Eberh.

Sinonimi: prikaži

Taksonomija: Carstvo: Fungi > Koljeno: Basidiomycota > Razred: Agaricomycetes > Red: Agaricales > Porodica: Inocybaceae > Rod: Inocybe > Vrsta: Inocybe bellidiana Bandini, B.Oertel & U.Eberh. (GBIF ID 11655683)

Etimologija: bellis, -idis (lat.) = tratinčica (Bellis perennis) + -iana (lat.) = koji pripada, koji podsjeća na. Po izgledu.

Klobuk: 1-3.5 cm širok, isprva je gotovo stožast ili zvonolik, ponekad je i gotovo polukuglast, kasnije je široko konveksan ili proširen, bez ili s velikom grbicom, kasnije je ulegnut oko grbice, površina je u mladosti sa slojem bjelkastih ostataka ovoja, prvo je svilenkasto glatka do vrlo fino vunasta, kasnije je vlaknasta do raštrkano resasta sa sitnim vlakancima, mladi primjerci su s ostacima koprene, krem do sivkasto-bjelkast, na sredini je često žućkast do svijetlooker s ili bez narančaste nijanse, rub isprva blago zakrivljen, kasnije obješen do ravan ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 1.5-4.5 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, u mladosti je prekriven bjelkastim dlačicama, kasnije je uzdužno crtast ili gol, pahuljast je samo na vrhu stručka, isprva je prljavo bjelkast ili krem, kasnije je svijetlo mesnatocrvenkast ili svijetlosmeđ.

Listići: Gusti, 40-50 ih dopire do stručka, prirasli do široko prirasli, s ili bez zupca, isprva su bjelkasti, ubrzo su žućkasto-sivkasti ili sivkasto-smeđi, vremenom postanu intenzivno okerasto-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do bademaste, ponekad su ulegnute na sredini, karakteristično su ispopčene na jednoj strani, glatke, 6.8-10.1 x 4.3–6 μm, Me = 8.5 x 4.9 μm, Q = 1.4–2.1, Qe = 1.7, bazidije su uglavnom 4-sporne, rijetko 2-sporne, 24-28 × 7-9 μm, rubh listića je sastavljen od cheilocistida i brojnih bezbojnih, gotovo valjkastih do batinastih paracistida tankih stijenki, pleurocistide su 44-77 x 9-19 μm, uglavnom su gotovo vretenaste ili valjkaste, ponekad su trbušaste i ponekad deformirane, na vrhu su općenito široke i često zaobljene, bez ili samo s kratkim, često jasno ograničenim do gotovo glavičastim vratom, s kratkim ili vrlo dugim stalkom na bazi, vrh je s ili bez kristala, stijenke su obično prilično tanke, debljine do 1.5 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, cheilocistide su sličnog izgleda i veličine, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 3.5-11 μm, bez ili s vrlo slabom inkrustacijom i žućkastim pigmentom, ali uglavnom bezbojne, subcutis je sa širim i blijedim do bezbojnim hifama, caulocistide su samo blizu vrha stručka, 35-70 × 8-15 μm, općenito su često malo nepravilnog oblika, vretenaste, s kratkim vratom i kratkom stapkom na bazi, vrh je obično  s kristalima, stijenke su debljine do 1 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, izmiješane su s brojnim gotovo valjkastim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vrlo je lomljivo, bjelkasto, u stručku je tamno sivkasto-bjelkasto, u sredini je smećkasto s narančastom nijansom, sušenjem ne potamni ili pocrni; miris i okus su slabi na spermu, barem na prerezu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, uz puteve i staze, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po malim plodnim tijelima, bjelkastom do prljavo krem klobuku, koji kasnije često postaje žućkast barem na sredini, glatkom do vlaknastom površinom, glatkim sporama, uglavnom vretenastim ili gotovo valjkastim cheilocistidama i rastu na vapnenastom tlu ispod bjelogoričnog drveća. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od svih ostalih vrsta iz skupine zemljaste cjepače (Inocybe geophylla) kojoj pripada. Zemljasta cjepača, kao i Inocybe miranda ili jesenska cjepača (Inocybe posterula) obično su ujednačeno bjelkaste do prljavo bjelkaste bez žućkastog središta, a spore nisu tipično ispupčene na jednom kraju. Po izgledu je najsličnija Huijismanova cjepača (Inocybe huijsmanii), kojoj površina klobuka postaje postaje fino vunasta, na sredini vremenom postaje više narančast ili čak zelenkast, a spore su u prosjeku veće i manje ispupčene na jednom kraju. Inocybe bolbitioides ima prljavo bjelkasti klobuk s tamnijom, više smećkastom sredinom, a spore su mnogo duže. Površina klobuka kod Inocybe orionis ostaje glatka, a na sredini je više narančasto-smeđ, dok su cheilocistide mnogo kraći, a spore manje ispupčene na jednom kraju. Inocybe sambucella je često potpuno žuta i sa sredinom klobuka često raspucanom na polja. Okerasta se cjepača (Inocybe sindonia) razlikuje po često većim plodnim tijelima, nežućkastoj sredini klobuka, prosječno dužim sporama i dužim cheilocistidama.

DNA sekvenca: prikaži

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.