JELOV KOPITAR

Pseudoinonotus tibeticus (Y.C. Dai & M. Zang) Y.C. Dai, B.K. Cui & Decock

Etimologija: tibeticus (lat.) = tibetanski, koji potječe s Tibeta. Po podrijetlu. Ovaj naziv vrsta je dobila jer je prvi put otkrivena i opisana na području Tibeta (kao Fomitiporia tibetica 2002. godine, prije nego što je premještena u rod Pseudoinonotus.

Plodno tijelo (klobuk): 3-15 cm široko, do 10 cm dugo i do 3 cm debelo na bazi, klobučasto, jastučasto ili jajoliko, površina je bez pojaseva, vunasta, nepravilno raspucana u starosti, tamnosmeđe, himenijalna površina se u starosti raspucava, rub je tup, sivkasto-smeđ.

Rupice/cjevčice: Rupice su okrugle do višekutne, 4-6/mm, cjevčice su sivkasto-smeđe, lomljive kada su suhe, duge su do 2 cm, lako se odvajaju od trame kod suhih primjeraka, rub cjevčica je uglavnom cjelovit, ponekad je više ili manje razderan.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do jajolike, prozirne, debelih stijenki, glatke, dekstrinoidne, 6.5-8.5 x 5.5-8 µm, Q = 1-1.1, bazidiji su bačvasti, 4-sporni i s jednostavnom bazalnom pregradom, 10-17 x 7.5-11 µm, bazidioli su po obliku slični bazidijima, ali nešto manji, sustav hifa je monomitičan, svi segmentisu bez kopči, generativne hife trame variraju od prozirnih i s tankim stijenkama do žućkastih i s prilično debelim stijenkama, često su jednosegmentnhe i razgranate, ravne, pravilno raspoređene, široke 5-9 µm, neke su hife izrazito debelih stijenki, tamnosmeđe, ravne, ali ponekad jednosegmentne, široke 6.5-11 µm, hife trame cjevčica variraju od prozirnih i s tankim stijenkama na rubovima do žućkastih ili svijetlosmeđih i s izrazito debelim stijenkama prema dubokoj trami, često su jednosegmentne, ponekad su razgranate, paralelne uz cjevčice, široke 3-7 µm, himenijalne čekinje su rijetke do česte, ponekad trbušaste, debelih stijenki, tamnosmeđe, 21-35 x 10-25 µm, subhimenij je nejasan; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso: Debelo je do 1 cm, vlaknasto do plutasto, žuto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine u crnogoričnim šumama kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (panjevi, trupci) crnogoričnog drveća. Slike je snimio Slobodan Bjelajac, 27.8.2026., na lokalitetu Nacionalni park Risnjak u Gorskom kotaru. Rijetka je vrsta i potrebna je zaštita.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrde konzistencije mesa.

Napomena: Prepoznatljiva je po rastu na crnogoričnom drveću i velikim svijetlosmeđim kapljicama vode na rubu klobuka. Makroskopski je gotovo isti hrastov kopitar (Pseudoinonotus dryadeus), koji raste na bjelogoričnom drveću. Osim u Hrvatskoj, zabilježena je u Italiji, Francuskoj, Slovačkoj i odnedavno i u Sloveniji. U Hrvatskoj ju je prvi put zabilježio Miro Pucar. Nakon kineskog rada iz 2002. godine u kojem je vrsta opisana, Annarosa je zamolio Mira Pucara da pronađe opisanu vrstu na jeli, i uspio je, na Biokovu. Poslao je uzorke u Annarosu 2018. godine, gdje je obavljeno sekvenciranje i pokazalo se da se radi o opisanoj vrsti. Zatim su napravljene revizije herbarijskog materijala rijetkih nalaza hrastovog kopitara s jele, te je utvrđeno da svi odgovaraju opisanoj vrsti.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.