|
Hohenbuehelia cyphelliformis - created on February 2026 in Villers-la-Ville, Belgium by pascal-d |
![]() |
![]() |
|

ČAŠASTA ŠKOLJKARICA
Hohenbuehelia cyphelliformis (Berk.) O.K. Mill.
Sinonimi:
Taksonomija: Carstvo Fungi > Koljeno Basidiomycota > Razred Agaricomycetes > Red Agaricales > Porodica Pleurotaceae > Rod Hohenbuehelia > Vrsta Hohenbuehelia cyphelliformis (Berk.) O.K.Mill. (GBIF ID 2526345)
Etimologija: cyphell (lat.) = koji se odnosi na čašicu ili malu šupljinu, povezan s rodom Cyphella + -formis (lat.) = u obliku, koji ima oblik. Po sličnosti s vrstama iz roda Cyphella.
Plodno tijelo (klobuk): 2-12 mm široko i 1-5 mm visoko, u mladosti je izvrnuto zvonoliko, viseće, s podvijenim rubom, nije školjkast, kasnije je raširen i s blago valovitim rubom, u starosti se potpuno raširi, kožica se ne guli, bez stručka, izravno sjedi na podlozi, čak i u mladosti, mjesto pričvršćenja je ekscentrično pri bočnom rastu na grani, a centralno pri rastu na donjoj strani supstrata, površina je kod mladih primjeraka u potpunosti svijetlo pustenasta, u starosti je gola i blago sjajna, s debelim želatinoznim slojem, nije vodenasta, nije ili je samo u starosti vrlo slabo prozirno narebrana, tamno crnkasto-smeđe, nekad je svjetlije, smeđe.
Listići: Dosta su razmaknuti, u mladosti nisu potpuno razvijeni, često su rudimentarni, nalik žilama, u zrelosti su izraženiji, a zatim trbušasti, izmiješani su s brojnim lamelulama, završavaju neposredno prije sredine klobuka, ostavljajući mali disk bez listića, na bazi su povezani poprečnim žilicama, isprva su sivkasti, kasnije su izrazito bijeli, oštrica je cjelovita i boje lica.
Mikroskopija: Bazidiospore su blago zakrivljene do tipično kobasičaste, tankih stijenki, glatke, prozirne, 7.5-10 x 3-4.4 µm, Q = 1.9-2.7, bazidije su 4-sporne, batinaste, mlade su s dugim, a razvijene s kraćim sterigmama, tankih stijenki, 22.7-32.2 x 7.3-8.6 µm, cheilocistide su vretenaste do oblika boce, također su široke s glavičastim vrhom, vrh je ponekad zašiljen i račvast ili s nepravilnim prstastim izbočinama, tankih stijenki, nisu s kristalima, neki vrhovi su s uočljivim amorfnim uljnim kapljicama, prilično su raspršene, 17-28 x 3.4-8.6 µm, pileipelis i trama klobuka sastoje se od prilično tankih, 2-5 µm širokih, stisnutih hifa, u pileipelisu su terminalni segmenti vretenasti ili valjkasti, neki su zakrivljeni, djelomično sa smeđim inkrustiranim stijenkama; otrusina je bijela.
Meso: Vrlo tanko, ispod kočice je želatinozno, bijelo; miris i okus nisu izraženi.
Stanište: Raste u jesen i zimu, od studenog do ožujka, u bjelogoričnim šumama i uz potoke, kao saprotrof na mrtvim granama malih grmolikih biljaka ili hemikriptofita s lignificiranim stabljikama, primjerice penstemonu (Penstemon ovatum), dudu (Morus), paskvici (Solanum dulcamara), bazgi (Sambucus nigra), šumskoj anđeliki (Angelica sylvestris), kopru (Anethum), čičku (Arctium) ili običnoj kuriki (Evonymus europaeus).
Doba rasta: 1, 2, 3, 11, 12
Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.
Napomena: Vrlo karakteristične značajke opisane vrste su prilično velike kobasičaste bazidiospore, vretenaste cheilocistide s amorfnim uljnim kapljicama, uočljiva želatinizirana trama, bijeli i djelomično rudimentarni listići u kombinaciji s tamnosmeđom bojom klobuka. Vrijednosti veličine spora neznatno se razlikuju prema različitim autorima: Moser (1983.): 7-9 × 3-3.5 µm, Pilát (1948.): 8-9.5 × 3-3.4 µm, Miller (1984.): 7.5-10 × 3-4 µm. Spore austrijske kolekcije su još malo veće, 9.2-11 × 3.7-4.3 µm i najbolje odgovaraju vrijednostima koje je dao Miller (1984.). Unatoč svojim uočljivim karakteristikama, nije se često sakupljala i čini se da je prilično raširena, ali rijetka vrsta. Plodna tijela se u Europi razvijaju zimi. Opisana vrsta je do sada bila svrstavana u nekoliko različitih rodova. Za generičko razgraničenje Hohenbuehelia, Miller (1984.) naglašava činjenicu da sve vrste iz tog roda imaju anamorf Nematoctonus koji može hvatati nematode. Po njegovom mišljenju, ova ekološka značajka je važnija od metuloidnih cistida koje je Singer (1986.) koristio za razgraničenje svog roda Hohenbuehelia. Singer (1975.) je izvorno smjestio sve vrste bez metuloida u Resupinatus, a one s metuloidima u Hohenbuehelia. Ipak, 1986. godine usvojio je Millerovo (1984.) razgraničenje roda. Singer (1986.) navodi opisanu vrstu u Hohenbuehelia, podrodu Hohenbuehelia, lozi Petaloides sljedećim karakteristikama: "Vrste s nejasnim metuloidnim cistidama". Sposobnost hvatanja nematoda čini se dobrom karakteristikom za rod Hohenbuehelia. U analizi klada preostale vrste iz roda Resupinatus mogle bi se otkriti kao parafiletičke. Bilo bi vrijedno prikupiti daljnje podatke o karakteristikama i anamorfima kako bi se postiglo bolje razumijevanje filogenetskih odnosa unutar ovog roda.
DNA sekvenca:
Referentni izvori: I. Krisai-Greilhuber. 1994. Hohenbuehelia cyphelliformis – rijetka pleurotoidna gljiva u Austriji. Beih. Sydowia X: 137-141., Wien, Austria.
Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.
Abortiporus biennis
