Inocybe woglindeana - created on August 2013 in Torp bruk, Fredrikstad, Øs, Norway by Morten Pettersen

WOGLINDINA CJEPAČA

Inocybe woglindeana Bandini, Vauras & Weholt

Taksonomija: Carstvo: Fungi > Koljeno: Basidiomycota > Razred: Agaricomycetes > Red: Agaricales > Porodica: Inocybaceae > Rod: Inocybe > Vrsta: Inocybe woglindeana Bandini, Vauras & Weholt (GBIF ID 10885252)

Etimologija: Woglinde je ime jedne od tri Rajnske kćeri (Rheintöchter), kćeri rijeke Rajne, u Wagnerovom opernom ciklusu "Prsten Nibelunga" (Der Ring des Nibelungen). Druge dvije kćeri su su Wellgunde i Flosshilde. Woglinde čuva Rajno zlato (Rheingold) iz kojeg je iskovan prsten moći. Autori vrste (Bandini, Vauras & Weholt) izričito navode da je naziv dan po Woglinde iz Wagnerove opere, a razlog za to nije samo poetičan, već i izravno topografski. Holotip je prikupljen na rubu jezera uz rijeku Rajnu. Time su autori simbolički povezali stanište gljive (Rajna) s mitskom čuvaricom zlata koja živi u Rajni.

Klobuk: 0.5–4.5 cm širok, isprva gotovo kuglast, ubrzo je uglavnom stožast, rjeđe je gotovo zvonolik, kasnije je široko konveksan ili raširen, često je bez grbice na sredini, rijetko je s više ili manje izraženom velikom grbicom, na kraju je blago ulegnut oko grbice, površina je u mladosti u potpunosti ili s radijalno postavljenim bjelkastim ostacima ovoja, kasnije su još uvijek uočljivi uglavnom na ili oko sredine, u mladosti je fino baršunasta, zatim je izraženije baršunasta ili baršunasto-vunasta s prilegnutim vlaknima u starosti ili zbog vremenskih uvjeta, također je s poderanim vlaknastim čupercima, osobito prema rubu, na sredini je ponekad razložen na polja ili ljuskav, mladi primjerci su s obilnim ostacima bjelkaste koprene, zbog ostataka ovoja je tamnokrem ili svijetlo slamnatožut, kasnije je oker do oker-smećkast, također je često nešto svjetliji na grbici zbog ostataka ovoja, ponekad je sa slabom narančastom nijansom, rub je isprva podvijen, zatim je zakrivljen, kasnije je ravan do izvrnut prema gore.

Stručak: 2–5 cm visok i 1.5–8 mm debeo, valjkast ili se blago širi prema bazi, u mladosti je u potpunosti prekriven bjelkastim dlačicama, kasnije je uzdužno bijelo vlaknast, crtast ili gol, samo je rijetko pahuljast na krajnjem vrhu, isprva je bjelkast, zatim je sa slabom žućkastom ili oker nijansom ili blago mesnatocrvenkast ispod dlačica, ponekad je slabo žućkast, osobito prema bazi, u starosti je žuto-smeđ.

Listići: Umjereno gusti do razmaknuti, oko 30–50 ih dopire do stručka, do 8 mm široki, trbušasti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem, isprva su dugo vremena upadljivo bjelkasti ili krem, blizu ruba su također žućkasti, zatim su svijetlo sivkasto-smeđi do sivo-smeđi, ponekad su sa svijetloružičastom nijansom, u starosti su i sa hrđastosmeđim mrljama, oštrica je resasta, bjelkasta.

Spore: Uglavnom su usko bademaste, eliptične ili valjkaste, ponekad su slabo sužene na sredini, gotovo su šiljaste ili tupe na vrhu, glatke, 8–13 x 4.9–7.1 µm, Me = 10.2 x 5.9 µm, Q = 1.4–2.2, Qe = 1.7, bazidije su uglavnom 4-sporne, 25–32 × 7–10 µm, oštrica listića sastavljena od cheilocistida i brojnih bezbojnih, batinastih, valjkastih ili gotovo kuglastih paracistida s tankim stijenkama, pleurocistide su 35–77 x 12–31 µm, prilično su vretenast, trbušaste, često su karakteristično izduženo eliptične, pomalo su vrećaste ili valjkaste, obično su bez ili samo s kratkim vratom i širokim ili zaobljenim vrhom, uglavnom su bez bazalnog stalka, često su sa zaobljenom ili krnjom bazom, vrh je uglavnom s kristalima, stijenke su obično debljine do 1 µm na vrhu, svijetložute s 3% KOH, cheilocistide su slične veličine, ali promjenjivijeg oblika od pleurocistida, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 6–12 µm, fino inkrustiranim i s površinskim oker pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim, ali često i pigmentiranim do prozirnim elementima, širokim do 25 µm, epicutis je kod mladih primjeraka često prekriven tankim hifama, s raspršenim slobodnim krajevima koji čine ostaci ovoja, stipitipelis se sastoji od cutisa koji je s brojnim snopovima caulocistida na krajnjem vrhu stručka, 35–75 × 10–25 µm, prilično su promjenjivog oblika, vretenaste, trbušaste, valjkaste, batinaste ili deformirane, vrh je obično bez kristala i s prilično tankim stijenkama, debljine do 1 µm na vrhu, svijetložutih s 3% KOH, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa do tamnosmeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku blizu sredine, vodenasto iznad listića, u stručku je bjelkasto, žućkasto, svijetlosmeđe ili djelomično smećkasto, u bazi stručka je bjelkasto ili žućkasto, ponekad je u stručku sa slabom ružičastom nijansom, osušeno je svijetlosmeđe do smeđe u klobuku, ponekad sa slabom crvenkastom nijansom, a u stručku je iste boje ili malo svjetlije, rijetko potamni; miris je slab, kiselkast do ugodan kod svježih primjeraka, nije na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, na otvorenim terenima uz obale rijeka i jezera, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično vrbom (Salix caprea), brezom ili topolom, rijetko borom, na šljunčanom i pjeskovitom tlu siromašnom hranjivim tvarima, na suhim mjestima.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po prilično malim dimenzijama s oker do oker smećkastim, vlaknasto-vunastim klobukom, s obilnim bjelkastim ostacima ovoja i koprenom u mladosti, stručkom koji je rijetko pahuljast samo na krajnjem vrhu, sporama koje su prosječno duže od 10 µm, cheilocistidama koje su uglavnom vretenaste s prilično tankim stijenkama i često s krnjom ili zaokruženom bazom. Raste na otvorenim terenima, uglavnom uz vrbe i topole. Malo je vrsta sa sličnim karakteristikama, a jedna od njih je Inocybe subpelargonium, koja također raste na pjeskovitom tlu, ima vodenastu površinu klobuka, raste ispod bjelogoričnog drveća, a meso miriše na lišće pelargonije, međutim klobuk prema izvornom opisu nije vunast, već vlaknast do raspucan, a boja klobuka je okerasto-smeđa i tamnija na sredini, što više podsjeća na svijetlorubnu cjepaču (Inocybe phaeodisca) nego na opisanu vrstu. Nadalje, ispitivanje holotipa Inocybe subpelargonium potvrdilo je da su mikroskopske značajke potpuno drugačije, spore su mnogo manje, a cheilocistide su kraće i uže. Vrsta s prilično dugim sporama koja ponekad raste na pjeskovitom tlu je podvijena cjepača (Inocybe involuta). Također je slična i bezmirisna cjepača (Inocybe inodora), koja raste na pjeskovitom ili šljunčanom, vapnenastom tlu, ima sivkaste ostatke ovoja, u potpunosti pahuljasti stručak, prosječno nešto veće spore, a cheilocistide su manje i nikada gotovo vrećaste ili su eliptične s vrhom i bazom koji izgledaju gotovo ili potpuno isto. Injasta cjepača (Inocybe pruinosa) je još jedna slična vrsta koja također raste na pjeskovitom tlu, međutim često je sa žućkastijom bojom klobuka, potpuno pahuljastim stručkom, većim sporama, a cheilocistide su debljih stijenki. Queletova cjepača (Inocybe queletii) je sa žućkastim klobukom s prilično glatkom površinom, a stručak je pahuljast samo na vrhu, međutim većih je dimenzija, s prosječno nešto manjim sporama, prosječno tanjim cheilocistidama, s debljim stijenkama, nemaju zaobljenu ili krnju bazu, a raste u planinskim područjima ispod jele. Inocybe neorufula također raste na pjeskovitom i vapnenastom tlu, ima bjelkaste ostatke ovoja i prilično velike spore, ali klobuk je više narančasto-smeđ s crvenkastom nijansom, a cheilocistide nemaju zaobljenu ili krnju bazu. Tankonoga cjepača (Inocybe exilis) ima crvenkasto-smeđi klobuk, prosječno veće spore, a cheilocistide su obično debljih stijenki i nemaju krnju ili zaobljenu bazu. Isto vrijedi i za bazgovu cjepaču (Inocybe rufuloides). Na istom staništu raste i rana cjepača (Inocybe nitidiuscula), koja obično ima crvenkasti klobuk ili je barem s crvenkastim nijansama, ali rjeđe može biti i gotovo oker, ima prilično slične duge spore, dok su cheilocistide dosta različitog oblika, s prilično uskim dugim vratovima, debljim stijenkama i uskim vrhom. Genetski i mikroskopski je najsličnija Inocybe variispora, koja obično ima nešto uže cheilocistide, uglavnom s bazalnim stalkom, općenito nešto deblje stijenke, ali nema eliptične cheilocistide.

Skeniraj QR kod za brzi pristup ovoj vrsti na svom mobitelu.