Lactarius serifluus - created in Finland by Minna Viljanen

GRBAVOČAĐAVA MLIJEČNICA

Lactarius serifluus (DC.) Fr.

Etimologija: serus (lat.) = sukrvica, surutka, djelomično vodenasto mlijeko + fluo (lat.) = teći, strujati. Po vodenastom mlijeku.

Engleski naziv: Watery Milkcap

Klobuk: 3-7 cm širok, ubrzo je otvoren i ulegnut na sredini; zagasite, tamnocrvene, tamnosmeđe ili smeđo-crnkaste boje, rub je prilično tanak.

Stručak: Skoro je boje klobuka, crvenkasto-smeđe boje, nešto je tamniji na bazi; valjkast.

Listići: Kratko se spuštaju po stručku, dosta su gusti, stisnuti; žuto-smeđi su i oker.

Spore: Kuglaste, mrežasto-bradavičave, 6-8 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Okerasto; slabo miriše na lisne uši kao hrastova mliječnica (Lactarius quietus), a kada se osuši na cikoriju, okus je blag; mlijeko je bjelkasto, obilno, pomalo je vodenasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili bukvom, na kiselom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete zbog lošeg okusa mesa.

Napomena: Mliječnica je kojoj sliči dosta vrsta iz skupine kamforne mliječnice (Lactarius camphoratus). Uvijek se može lako determinirati po tome što je krupnija rastom i nešto mesnatija od drugih sličnih mliječnica.

SLADUNJAVA MLIJEČNICA

Lactarius subdulcis (Pers.) Gray

Etimologija: sub (lat.) = skoro + dulcidulus = slatkasto. Po slatkastom i gorkom mlijeku.

Engleski naziv: Mild Milkcap

Klobuk: 2-7 (9) cm širok, nepravilno je konveksan, zatim se otvori i ulegne na sredini; crvenkasto-smećkast, okerasto-smećkast, cimetastosmeđ ili tamnosmeđ, površina je najprije pahuljasta, sitno je zrnasta, nema koncentričnih krugova, rub je naglašeno uzdignut, tanak i kratko podvijen.

Stručak: Valjkast, sužen je na bazi, vijugav, zakrivljen, pun, kompaktan; blijede je crvenkasto-oker boje ili je blijedosmećkast, na vrhu je svjetliji, na bazi je često maljav od bjelkastog micelija, gusto je pahuljast.

Listići: Gusti, izmiješani su su lamelulama, stisnuti, kratko se spuštaju po stručku sa zupcem; najprije su bjelkasti, kasnije su blijedooker ili oker, na kraju su smeđo-crvenkasti.

Spore: Eliptične, bradavičave, bradavice do 1 µm visoke, 7.3-9.5 x 6.2-8 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Blijedosmećkasto, malo vodenasto; miriše neugodno po stjenicama ili po nečem sličnom kao hrastova mliječnica (Lactarius quietus), a okus je lagano gorkast, gotovo blag; ispušta bijelo mlijeko koje se brzo osuši, ne mijenja boju, na početku je slatkastog, a kasnije gorkog okusa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen tipično po šumama bukve, u simbiozi s bukvom, rijetko na krupnim drvnim ostacima, na kiselom i neutralnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete zbog gorkosti.

Napomena: Najprepoznatljivija je po svijetloj blijedožutoj boji i po staništu ispod bukve. Slična je hrastova mliječnica.

Lactarius subumbonatus - created in Spain by endika ussia apraiz

NEISPUPČENA MLIJEČNICA

Lactarius subumbonatus Lindgr.

Etimologija: sub (lat.) = skoro + umbonatus = grbav. Po jedva uočljivoj grbici.

Klobuk: 3-7 (9) cm širok, prilično je malen, ubrzo se otvori i ulegne na sredini; tamnocrven, smeđo-crvenkast, tamnosmeđ ili crno-smeđ, površina je malo naborana i valovita, rub je kružno podvijen i s jasno široko narebran.

Stručak: 2-5 cm visok, nepravilno je valjkast ili zadebljan na bazi, obično je blago zakrivljen, pun; žućkast, žuto-smeđ, žuto-narančast ili žuto-crven, vrh je svjetliji, lagano je vlaknasto-pahuljast, na vrhu su uočljive uzdužne brazdice u nastavku listića.

Listići: Prilično su gusti, izmiješani su s brojnim lamelulama, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; blijedožućkasti, žuto-okerasti ili žuto-smeđi, na kraju su skoro narančasti.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, mrežaste, 6-7.5 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Okerasto do narančasto-smećkasto, tamnije je u stručku; miriše neugodno na lisne uši kao hrastova mliječnica (Lactarius quietus), a kada se osuši na cikoriju, okus je blag; mlijeko je bjelkasto, vodenasto, okus nije papren.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, vrtovima, parkovima i uz rubove putova, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili bukvom, voli vlažnije terene.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete zbog lošeg okusa mesa.

Napomena: Dekoracija po rubu klobuka i tipična boja površine klobuka su dovoljne karakteristike za determinaciju ove vrste.

ŽUTOMLIJEČNA MLIJEČNICA

Lactarius tabidus Fr.

Etimologija: tabidus (lat.) = otopiti. Po raspadanju?

Engleski naziv: Birch Milkcap

Klobuk: 3-6 (7) cm širok, raširen, malo je ulegnut i ponekad s malim ispupčenjem na sredini; okerast, narančasto-crvenkast ili crvenkasto-smeđ, vremenom blijedi, naboran, rub je ponekad prozirno narebran.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 3-6 mm debeo, valjkast, postepeno se iskrivi, ubrzo postane šupalj, gladak; boje je klobuka, okerast, svijetlosmeđ, narančasto-crvenkast, crvenkasto-smeđ, mjestimično s crvenkastim pjegicama, na dnu su vidljivi ostaci micelija.

Listići: Prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, prilično su razmaknuti, izmiješani su s brojnim lamelulama, račvasti; blijedooker i s narančasto-crvenim odsjajem.

Spore: Široko eliptične, bradavičave, bradavice do 1.2 µm visoke, uglavnom izolirane, ali je nekoliko njih povezano krestama, 8-10 x 6-8 µm; otrusina je blijedokrem s narančasto-ružičastom nijansom.

Meso: Tanko, blijedocrvenkasto; miris nije izražen, a okus je malo gorkast i smolast; mlijeko je bijelo, a nakon nekoliko sekundi na rupčiću postane malo sumporastožuto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s brezom, na mahovini.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete zbog gorkastog mesa.

Napomena: Pripada skupini mliječnica malih rastom, a koje rastu na mahovini, te na travnatim i vlažnim terenima. Ova vrsta najlakše se prepoznaje pomoću testa tkiva. Nakon samo nekoliko sekundi, inače bijelo mlijeko na rupčiću postaje lagano sumporastožuto.

RUNJAVA MLIJEČNICA

Lactarius torminosus (Schaeff.) Gray

Etimologija: torminosus (lat.) = izmučena, uzrokovati grčeve. Jer izaziva probavne smetnje.

Engleski naziv: Woolly Milkcap

Klobuk: 4-10 (14) cm širok, prvo je konveksan, zatim se otvori i ulegne na sredini, lijevkast; krem-narančast, mesnatoružičast ili narančasto-crven, osnova je svjetlija, s jasno je uočljivim koncentričnim krugovima, čitava je površina prekrivena s često nepravilno postavljenim isprepletenim nitima što je najuočljivije na rubu, rub je jako podvijen i s gustim dlačicama dodiruje stručak.

Stručak: 2-6 cm visok i 0.8-2 cm debeo, čvrst, pod klobukom je debeo, a prema dolje je sve tanji, ponekad je valjkast, malo je šupljikav; bjelkast, žuto-smeđ, ružičast ili ružičasto-smeđ, sitno je pahuljast.

Listići: Prilično su gusti, čvrsti, izmiješani su s mnogo lamelula, račvasti, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku; bjelkasti, krem, na kraju su s mesnatoružičastom nijansom.

Spore: Eliptične, 8-10.2 x 5.8-6.6 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Izdašno, čvrsto, blijedoružičasto, vodenasto; miriše neugodno na voće ili terpentin, a okus je vrlo ljut; na prerezu ispušta prilično ljuto mlijeko bijele boje, u dodiru sa zrakom požuti kada se nanese na rupčić.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru  s gvajakovom tinkturom trenutno postane sivo-zeleno, zatim jako zeleno, dok s fenolom posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim šumama te po parkovima i vinogradima, skoro uvijek u simbiozi isključivo s brezom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom. Ako se nepromišljeno konzumira, ova vrsta može uzrokovati vrlo neugodne gastrointestinalne tegobe. Dio autora navodi da je ova mliječnica jestiva nakon što je prethodno posoli i ukiseli, dok mnogi drugi tvrde da je treba tretirati kao otrovnu vrstu, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Po morfološkim je značajkama vrlo slična jestivim mliječnicama, međutim, zbog staništa, dosta ljutog bijelog mlijeka i iznad svega zamršeno dlakavog klobuka se ne može zamijeniti jestivim mliječnicama. Sličan izgled, ali nešto svjetlije boje i bez koncentričnih pojaseva po površini klobuka ima maljava mliječnica (Lactarius pubescens) koja je rjeđa, manjih dimenzija i bijele boje. Također je otrovna vrsta.

Lactarius trivialis - created in Finland by Allar Antson

PROSTA MLIJEČNICA

Lactarius trivialis (Fr.) Fr.

Etimologija: trivialis (lat.) = prosto, obično, trivijalno. Po rasprostranjenosti.

Engleski naziv: Tacked Milkcap

Klobuk: 4-15 (25) cm širok, spljošteno-konveksan, zatim je ulegnut na sredini, poslije je lijevkast, mesnat, kožica se lako guli, po vlažnom je vremenu jako mazav i sluzav, a po suhom je vremenu srebrnasto svilenast; sivo-smeđe do ljubičasto-smeđe boje, prema rubu izblijedi, na kraju je s mješavinom tonova ljubičaste, oker i mesnatocrvene boje, nejasno je pojasast i često je s koncentrično raspoređenim vodenastim mrljama ili pjegama, rub je podvijen i pahuljkast.

Stručak: 4-10 cm visok i 1-3.5 cm debeo, valjkast, malo je batinasto zadebljan na bazi, robustan je i lomljiv, najprije je pun, na kraju je šupalj, mazav je i sluzav; bjelkast je ili svijetlosmeđ, s tamnijim je pjegama kao i po klobuku, čitava je površina s malim plitkim jamicama.

Listići: Skoro su gusti, nejednako su dugi, do stručka su račvasti, tanki, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku; najprije su blijedožuti ili krem-žuti, kasnije su žuto-ružičasti, na pritisak i na ozlijeđeni mjestu nastaju zelenkasto-sive mrlje.

Spore: Eliptične, krupno bradavičave, nepravilno mrežaste, 8.3-8.9 x 6.7-7.1 µm; otrusina je svijetložuta do krem-žućkasta.

Meso: Lomljivo, bijelo, zatim je smećkasto, ispod kožice klobuka je sivo-ljubičasto; jako miriše na voće, miris je malo neugodan, a okus je prvo slatkast, poslije je jako ljut; na presjeku ispušta dosta bijelog mlijeka koje u dodiru sa zrakom kasnije postane sivo-zeleno do sumporastožuto.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom postane sivo-zelenkasto, listići sa sulfoformolom polako poplave, dok se meso sa sumpornom kiselinom najprije oboji žućkasto-maslinasto pa potom postane čokoladnosmeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u močvarnim miješanim i crnogoričnim šumama te po tresetištima planinskih predjela, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, ali i s brezama; dosta je rasprostranjena vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom zbog ljutog okusa mesa, a i blago je otrovna, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Ova mliječnica se po izgledu ponekad može zamijeniti s borovom mliječnicom (Lactarius vietus) ili s mliječnicama iz skupine ljute mliječnice (Lactarius pyrogalus). Uzrok sličnosti je dosta promjenljiva boja. Boja može biti ljubičasta, ljubičasto-smeđa, ljubičasto-siva ili svjetlija do svijetle mesnatocrvenkaste boje, osobito kada se gljiva razvije. Prepoznatljiva je po staništu ispod crnogoričnog drveća, te po glatkom stručku i klobuku. Na listićima se mogu uočiti sitne kapljice mlijeka od kojih poprime sivo-zelenu boju. Prosta mliječnica može dosta sličiti viskoznoj mliječnici (Lactarius blennius) koja raste samo po šumama bukve, zbog čega je mogućnost zamjene isključena.

BLIJEDOŽUTA MLIJEČNICA

Lactarius tuomikoskii Kytöv.

Etimologija: U čast finskog mikologa i biologa. Risto Tuomikoski (1911-1989) bio je poznat po svom radu na proučavanju gljiva, a njegovo ime se često povezuje s opisom i klasifikacijom različitih vrsta gljiva, posebno onih iz roda Lactarius.

Klobuk: 4-12 (16) cm širok, prvo je konveksan, zatim se otvori i tupo ispupči na sredini, na kraju je ulegnut; blijedožut, krem-žut do žut, nije pojasast, više je ili manje dlakav, rub je vunasto-dlakav, dugo je vremena podvijen.

Stručak: 3.510 cm visok i 1.5-3 cm debeo, valjkast, na bazi je zašiljen, pun, ubrzo postane šupalj; bjelkast, žućkast do žuto-smeđ, mjestimično je s malim udubinama po površini, osobito na donjem dijelu.

Listići: Vrlo su gusti, uz stručak su često račvasti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; bjelkasti ili krem; mlijeko je bijelo, ubrzo postane sumpornožuto.

Spore: Eliptične, s razbacanim bradavicama, 7.5-10 x 6-7.5 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Izdašno, čvrsto, bijelo do blijedo žućkasto, na ozlijeđenim mjestima postane žuto-oker; miriše na voće, a okus je prvo blag, brzo postane gorak i lagano ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s KOH veoma postaje narančasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim šumama i parkovima, skoro uvijek u simbiozi sa smrekom, na vlažnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer uzrokuje teške gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Sličan izgled, ali nešto svjetlije boje i bez koncentričnih pojaseva po površini klobuka ima maljava mliječnica (Lactarius pubescens) koja je rjeđa, manjih dimenzija i bijele boje.

Lactarius turpis - created in Finland by Martti Moisander

RUŽNA MLIJEČNICA

Lactarius turpis (Weinm.) Fr.

Etimologija: turpis (lat.) = sramotan, ružan. Po prljavoj boji.

Engleski naziv: Ugly Milkcap

Klobuk: 3-15 (18) cm širok, prvo je konveksan, zatim je spljošten i jasno ulegnut na sredini, lijevkast, prilično je mazav, mesnat, tvrd; promjenljive je boje, žuto-maslinaste, prljavomaslinaste, tamnosmeđe ili crnkaste; koncentrični krugovi su uočljivi samo u mladosti, površina je dlakavo-baršunasta, rub je jako podvijen.

Stručak: 4-6 cm visok i 2-3 cm debeo, zdepast je ili valjkast, tvrd, prvo je pun, kasnije je šupalj, po vlažnom je vremenu mazav i ljepljiv; nešto je svjetliji od klobuka, žućkasto-smeđ do maslinast, često je s tamnijim pjegama i jamicama.

Listići: Vrlo su gusti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; bijeli ili krem, samo na dodir ispuštaju bijelo mlijeko koje u dodiru sa zrakom posmeđi, oštrica je često smeđa.

Spore: Kuglaste, mrežaste, 5.9-8.4 x 5-6.5 µm; otrusina je kremasto-žuta.

Meso: Vrlo čvrsto, debelo, bijelo do blijedožuto, na presjeku posmeđi ili se oboji sivo-ljubičasto; miris nije izražen ili je lagan na smolu, a okus je vrlo ljut; mlijeko je bijele boje, okus je gorak i ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru  sa sumpornom i dušičnom kiselinom polako postane maslinasto-sivo, s amonijakom ljubičasto, dok meso u dodiru s gvajakovom tinkturom za nekoliko minuta postanei svijetlosivo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u velikim skupinama, u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće brezom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Na granici je jestivosti zbog ljutog okusa mesa. U nekim je sjevernoeuropskim zemljama postojala tradicija kuhanja ove mliječnice, koju su koristiti za začinjavanje drugih jela od gljiva. Međutim, postoje zabrinjavajući dokazi da je ova gljiva kancerogena, pa se stoga treba smatrati smrtno otrovnom. Otkriveno je da sadrži mutageni nekatorin (=7-hidroksikumaro(5,6-c)cinolin), te se stoga nikako ne smije konzumirati. Kuhanje smanjuje koncentraciju ovog spoja, ali ga ne eliminira u potpunosti.

Napomena: Vrlo je upadljiva vrsta i po svom izgledu daleko odskače od ostalih mliječnica tako da nije moguća zamjena s nijednom vrstom. Karakteristične je tamnozelene boje. Slična je viskozna mliječnica (Lactarius blennius) čija je zelenkasta forma uvijek djelomično žućkasta. Ružna mliječnica miriše po amonijaku i lijepe je intenzivne ljubičaste boje po čemu je uvijek prepoznatljiva.

Lactarius uvidus - created on October 2022 in Renan, Switzerland by Nicolas Schwab

POKISLA MLIJEČNICA

Lactarius uvidus (Fr.) Fr.

Etimologija: uvidus (lat.) = mokro. Po staništu koje najviše voli.

Engleski naziv: Shiner Milkcap

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i ulegne na sredini, nekad je slabo ispupčen, gladak, prilično je mesnat, vlažan je i blago mazav; kremast, blijedoljubičast, sivkast, oker ili sivo-smeđ, na ozlijeđenim mjestima postane ljubičast, vrlo je rijetko sa ljubičasto-smeđim koncentričnim krugovima ili uopće ne postoje, rub je tanak, gladak i dugo podvijen.

Stručak: 6-8 cm visok i 0.6-1.2 cm debeo, valjkast, ubrzo postane šupalj, ljepljiv je i sluzav; bjelkast, kremast, krem-sivkast ili okerast, s ljubičastim je mrljama po površini, cijelom je dužinom manje ili više jamičast.

Listići: Prilično su gusti, tanki, lagano se spuštaju po stručku, uz stručak su poneki rašljasti; bjelkasti ili krem, samo na lagani pritisak ili na ozlijeđenom mjestu ispuštaju bijelo mlijeko i oboje se ljubičasto.

Spore: Lagano eliptične do kuglaste, mrežaste, bradavičave, na jednoj strani završavaju šiljato, 8-11 x 6-9 µm; otrusina je bijela do žućkasta.

Meso: Mekano, lomljivo, bjelkasto do žućkasto, na prerezu brzo postane ljubičasto; miris je na voće, a okus je gorak i trpak; na presjeku ispušta obilno bijelo mlijeko koje u dodiru sa zrakom ubrzo poljubičasti, okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u sjenovitim i vlažnim bjelogoričnim, crnogoričnim i miješanim šumama smreke i breze, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom zbog gorkog i trpkog okusa mesa, a i blago je otrovna, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Ima još mliječnica koje na presjeku postanu ljubičaste. Ljubičasta mliječnica (Lactarius violascens) je nešto tamnija, ima koncentrične krugove po površini klobuka i raste po crnogoričnim šumama. Rasprostranjena mliječnica (Lactarius repraesentaneus) puno je veća rastom, rub klobuka je zamršeno-dlakav, pronađe se i u bjelogoričnim šumama. Skoro je ista jamičasta mliječnica (Lactarius scrobiculatus) kojoj mlijeko u dodiru sa zrakom požuti. Sve su navedene vrste jestive, osim jamičaste mliječnice i rasprostranjene mliječnice koje se smatraju otrovnim vrstama.

Lactarius vinosus - created on December 2004 in Torre Grande, Oristano, Italy by Marco Floriani

VINSKA RUJNICA

Lactarius vinosus Quél.

Klobuk: 5-12 cm širok, najprije je konveksan, zatim se otvori i ulegne u sredini; najprije je narančast, ubrzo je vinskicrven s blagom ljubičastom nijansom, vrlo često je koncentrično pojasast, sitno je maljav, rub je valovit.

Stručak: 2-4.5 cm visok, kratak, valjkast, prema bazi se sužava, prašnjav, pjegav, najprije je pun, poslije je komorasto šupalj; iste je boje kao klobuk.

Listići: Gusti, uski, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; ljubičasti su do sivo-zelenkasti.

Spore: Kuglaste do eliptične, kružno bradavičave, 7.5-8.7 x 6.2-7.2 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Čvrsto, lomljivo, blijedokremasto, kremasto-žuto, ispod kožice klobuka i stručka je vinskicrveno; miris je ugodan na gljive ili voće, a okus blag do malo trpak; na presjeku ispušta tamnu krvavocrvenu  do vinskicrvenu tekućinu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, ispod raznih varijeteta primorskog bora (Pinus pinaster) uz obale Jadrana i po otocima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sve vrste mliječnica s crvenim mlijekom su jestive. Nemojte se bojati krvavocrvene boje mokraće nakon konzumacije. Boja ostaje u mokraći do sljedećeg dana, ali je potpuno bezopasna i podsjeća nas na pretjerani unos cikle. Također uzrokuje i bezopasnu crvenkastu nijansu stolice.

Napomena: Postoji velika sličnost s krvnom rujnicom (Lactarius sanguifluus) koja raste na istim staništima. Razlikuje se uglavnom po vinskicrvenoj boji klobuka i stručka koji imaju najčešće blagu ljubičastu nijansu.

Lactarius violascens - created on October 2007 in Izki, Álava, Spain by Felipe Hidalgo

LJUBIČASTA MLIJEČNICA

Lactarius violascens (J.Otto) Fr.

Etimologija: violascens (lat.) = postane ljubičasto, poljubičasti. Po boji.

Engleski naziv: Violet Milkcap

Klobuk: 4-10 (13) cm širok, prilično je mesnat, prvo je konveksan, zatim se raširi i manje ili više izraženo ulegne na sredini; sive, sivo-smeđe, te tamne oker-smeđe ili ljubičasto-smeđe boje, sredina je nešto tamnija, sa slabo je uočljivim koncentričnim pojasevima, kožica je glatka i malo maljava na rubu.

Stručak: Pun, gladak; blijedosivkast, krem-sivkast ili okerast, gol ili s izoliranim oker jamicama.

Listići: Prilično su gusti i široki, prirasli se ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; najprije su bjelkasti i krem, teže ka smeđoj boji, na oštećenim mjestima s ljubičastim mrljama.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, krestaste, skoro mrežaste, 9-11 x 7-9 µm; otrusina je krem.

Meso: Bjelkasto ili blago žućkasto, na prerezu brzo postaje ljubičasto, što je najizraženije u klobuku, u stručku je žućkasto; miris nije izražen ili je slab na voće, a okus je gorak i trpak, nakon nekog vremena postaje ljut; bijelo mlijeko je obilno, u dodiru sa zrakom nakon nekog vremena  postane ljubičasto, gorkog je okusa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno, u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog i trpkog okusa mesa, a također je i blago otrovna, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Lako je prepoznatljiva po ljubičastoj promjeni boje na ozlijeđenim mjestima i smeđem klobuku. Ova se mliječnica razlikuje od pokisle mliječnice (Lactarius uvidus) po pojasastom i mesnatijem klobuku. Vrsta Lactarius luridus također nema pojasasti klobuk.

POJASASTA MLIJEČNICA

Lactarius zonarius (Bull.) Fr.

Etimologija: zona (lat.) = svitak, svežanj, trak, pojas. Po pojasevima.

Klobuk: 4-15 (19) cm širok, ubrzo se spljošti, zatim se široko ulegne na sredini, bez sjaja, površina je prilično mazava; krem, blijedožut, narančast, oker-smeđ ili narančasto-smeđ, vodenast, često jedva uočljivo, nešto upadljivije prema vanjskom dijelu, u mladosti je sitno dlakav (koristiti povećalo), čehast, s koncentričnim je pojasevima, rub je podvijen i često valovit.

Stručak: 2-5 (6) cm visok i 1-2 (3) cm debeo, sužava se od vrha prema bazi, teži da postane valjkast, u mladosti je pun, kasnije je šupljikav; najprije je bjelkast, kasnije je krem, blijedožut ili žuto-oker, mjestimično je s oker-smeđim jamicama, na bazi su uvijek prisutni ostaci žutih micelijskih hifa.

Listići: Gusti, izmiješani su s brojnim lamelulama, stisnuti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, račvasti su uz stručak; bjelkasti su do žućkasti, kasnije su oker-smeđi.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, nepravilno mrežasto-bradavičave, (6) 6.5 - 7.7 (8.1) × (5.8) 6.2 - 7.2 (7.7) µm, Q = 1 - 1.1 (1.2), N = 120, Me = 7.1 × 6.7 µm, Qav = 1.1; otrusina je blijedooker.

Meso: Tvrdo je i kompaktno, bijelo, na prerezu postane blijedoružičasto, kasnije malo posmeđi, osobito u stručku; prilično je jakog i dosta karakterističnog mirisa na voće ili je kiselkast, a okus je vrlo ljut; mlijeko je bijele, nepromjenljive je boje, a okus mu je jako ljut.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, te u parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom ili grabom, voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa, ali se smatra blago otrovnom, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata. Mliječnice s ljutim okusom mlijeka nisu jestive gljive.

Napomena: Slične su Breadolova mliječnica (Lactarius zonarioides) i trpka mliječnica (Lactarius acerrimus) od kojih se razlikuje po nešto svjetlijoj boji klobuka koji nije narančasto-crvene boje.

Lactifluus bertillonii - created on August 2023 in Provincia di Sondrio, Italy by gianni_giana

BERTILONIJEVA MLIJEČNICA

Lactifluus bertillonii (Neuhoff ex Z.Schaef.) Verbeken

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Burning Milkcap

Klobuk: 5-12 (18) cm širok, ubrzo se spljošti, zatim se izravna i ulegne na sredini, bez sjaja, kožica se teško guli i prelazi preko ruba; bijel ili kremast, na dodir ili u starosti sa oker ili smećkastim mrljama, kožica se raspucava, sitno je baršunast, rub je zaokružen i uvijek karakteristično podvijen.

Stručak: 4-6 cm visok, kratak je i dosta krupan, valjkast je ili se lagano sužava prema bazi, nije uvijek centralan; bjelkast ili žućkast, na dodir posmeđi, najprije je pahuljast, a kasnije je gladak.

Listići: Relativno su razmaknuti, nisu široki, oštrica se često širi do mesa klobuka, prisutne su i lamelule koje su ponekad račvaste uz stručak, zakrivljeni, spuštaju se po stručku; bijeli, kasnije su krem, na ozlijeđenim mjestima ili na dodir postanu smećkasti ili ružičasti.

Spore: Eliptične, bradavičave, 7-8 x 6-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Izdašno, kompaktno, tvrdo, bijelo, na prerezu postane žućkasto do prljavocrvenkasto; miris je neugodan na mrtvu ribu, a okus je vrlo ljut; mlijeko je bijelo, u dodiru sa zrakom postane žućkasto, vrlo je ljuto.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom postane narančasto-crveno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno, u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, osobito kestenom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa, ali se smatra lagano otrovnom, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Dio je skupine u kojoj je tipična vrsta baršunasta mliječnica (Lactifluus vellereus) koja ima nešto manji klobuk i uvijek je s prema unutra kružno podvijenim rubom klobuka. Skoro je ista modrolisna krasnica (Russula delica) kojoj površina klobuka nije zaprljana zemljom. Kemijska reakcija je najsigurnija za determinaciju ove vrste.

ŽUĆKASTA MLIJEČNICA

Lactifluus luteolus (Peck) Verbeken

Etimologija: luteolus (lat.) = žućkasto. Po boji.

Klobuk: 3-9 (12) cm širok, u ranoj je mladosti konveksan, ubrzo se raširi i manje ili više ulegne na sredini, površina je suha; bjelkast, kasnije je blijedooker do oker-smeđ, na oštećenim mjestima posmeđi, maljav je i baršunast, rub je do kraja jako podvijen, oštar, često valovito iskrzan i nije crtast.

Stručak: 3.5-6 cm visok i 1.8-2.5 cm debeo, valjkast, ponekad je proširen na bazi, čvrst, kratak je u odnosu na stručak, pun; bjelkast je ili krem, na ozlijeđenim mjestima i na dodir posmeđi, lagano je pahuljast, baršunast.

Listići: Gotovo su rijetki, nejednako su dugi, ponekad su račvasti, široki su do 5 mm, zaokruženi su uz stručak, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku; u mladosti su bijeli ili krem, a kasnije slamnatožuti, u starosti i na pritisak postanu posmeđe.

Spore: Eliptične, stožasto bradavičave, 6-8 x 4-5 µm; otrusina je okerasta.

Meso: Čvrsto, bjelkasto, na prerezu najprije požuti, kasnije posmeđi; miriše poput prijesne mliječnice (Lactifluus volemus), podsjeća na haringe, a okus je gorak; na presjeku ispušta dosta bijelog mlijeka koje u dodir sa zrakom nakon 15 minuta posmeđi.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom ubrzo postane zeleno-plavo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s određenim bjelogoričnim drvećem, osobito hrastom, voli toplija staništa, pronađe se i u mediteranskom i u kontinentalnom području.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog dosta gorkog okusa mesa, a i malo je otrovna, jer sadrži terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Rijetka je vrsta. Lako se determinira po maljavo-baršunastom klobuku, do kraja podvijenom rubu, te po mesu, listićima i bijelom mlijeku koji na presjeku ili na dodir jako posmeđe. Skoro je bijele boje. Po više osobina je slična prijesna mliječnica kojoj na prerezu curi obilno mlijeko krem boje, istog je mirisa i posmeđi. Od navedene se vrste razlikuje po nepostojanju cistida koje su kod presnaca brojne. Smatra se sličnom naboranoj mliječnici (Lactifluus rugatus).

PERGAMENTNA MLIJEČNICA

Lactifluus pergamenus (Sw.) Kuntze

Etimologija: Po boji pergamenta s mrljama.

Klobuk: 5-12 cm širok, u mladosti je ravan, zatim se raširi i ulegne na sredini, lijevkast, nije mazav, suh, bez sjaja; bijel je ili bjelkast, često je mjestimično prljavo žut, na ozlijeđenim je mjestima žuto-smeđ, na dodir posmeđi, nije pojasast, površina je često mrežasto naborana, neravna i s plitkim jamicama, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-9 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, vrlo je promjenljivog oblika, valjkast, ponekad je sužen na bazi, pun, tvrd, gladak, pjegav, često je ekscentrično postavljen u odnosu na klobuk, bijel.

Listići: Veoma su uski i gusti, nejednaki, lagano se spuštaju po stručku, ponekad su račvasti; blijedi su pa kremasti, na ozlijeđenom mjestu požute.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, vrlo sitno bradavičave, gotovo točkaste, samo djelomično međusobno crtasto povezane, nisu amiloidne, 8-9.5 x 5.5-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Elastično, tvrdo, lomljivo, debelo, bijelo, na prijelomu je zrnasto, miris nije izražen, a okus je ljut i gorak; mlijeko je obilno, bijelo, veoma je ljutog okusa.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s formolom postane intenzivno ljubičasto-plavo, a mlijeko s kalijevom lužinom sumporastožuto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen (javlja se i u sušnim mjesecima kada raste malo drugih gljiva), u raštrkanim skupinama, u bjelogoričnim šumama nižih predjela, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom, hrastom ili grabom, rijetko raste ispod crnogoričnog drveća; jedna je od najmasovnijih vrsta gljiva.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali ima gorko i neprobavljivo meso zbog gumaste konzistencije. Najbolja je osušena i samljevena.

Napomena: Slične su druge dvije mliječnice, to su paprena mliječnica (Lactifluus piperatus) i zelenomrljasta mliječnica (Lactifluus glaucescens), zadnja je i najrjeđa, a ozlijeđena mjesta i mlijeko joj ne postanu zelenkasti, već žuti. Paprena mliječnica na ozlijeđenim mjestima postaje zelenkasto-plava, dok opisana vrsta posmeđi. Paprena mliječnica se zaprlja smeđe i ima stručak duži od širine klobuka, te ravne listiće. Naša je vrsta manja rastom i vitkijeg izgleda.

PAPRENA MLIJEČNICA

Lactifluus piperatus (L.) Roussel

Etimologija: piperatus (lat.) = papreno. Po okusu.

Engleski naziv: Peppery Milkcap

Klobuk: 3-13 (16) cm širok; najprije je konveksan, kasnije je lijevkast, vrlo je mesnat i suh; potpuno je bijel, u starosti je oker-smeđe išaran, kožica je uglavnom poprečno naborana, površina se nakon dužeg suhog razdoblja raspuca, rub je podvijen i valovit.

Stručak: 2-7 cm visok i 1-3 cm debeo, pun, tvrd, gol je i gladak, prilično je kratak, prema dnu je nešto uži, bijel, mjestimično s točkastim oker-smeđim mrljicama.

Listići: Neobično su gusti, uski, prirasli su ili se lagano spuštaju po stručku; bjelkasti su ili kremasto-žuti, mjestimično su sa sivo-zelenkastim ili plavičastim mrljama.

Spore: Eliptične, lagano bradavičave, 7-10 x 6-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tvrdo, bijelo, u bazi stručka je žućkasto, na prerezu se stvaraju zelenkasto-plave mrlje; miris nije izražen, a okus je vrlo papreno ljut; na prerezu ispušta vrlo mnogo bijelog mlijeka izrazito ljutog okusa, ne postaje zelenkasto kao kod slične zelenomrljaste mliječnice (Lactifluus glaucescens).

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s gvajakovom tinkturom odmah postane plavo-zeleno, s fenolanilinom purpurno, dok s laktofenolom polako postane ljubičasto-plavo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, linijama, krugovima ili pojedinačno, u svim tipovima šuma; česta je vrsta.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete i dvojbena delikatesa zbog jako ljutog okusa mesa.

Napomena: Ako ne pazimo na guste listiće, lako je moguća zamjena s nejestivom baršunastom mliječnicom (Lactifluus vellereus) kod koje su listići široki i prilično račvasti. Može se zamijeniti i s pergamentnom mliječnicom (Lactifluus pergamenus) koja je nešto vitkija i meso joj na ozlijeđenim mjestima posmeđi, a ne postaje zelenkasto-plavo kao kod opisane vrste. Opisana se vrsta razlikuje od sličnih vrsta i po koncentrično naboranoj rubnoj zoni klobuka.

BARŠUNASTA MLIJEČNICA

Lactifluus vellereus (Fr.) Kuntze

Etimologija: vellereus (lat.) = baršunasto. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Fleecy Milkcap

Klobuk: 6-20 (25) cm širok, mesnat, izdašan, tvrd, suh, prvo je konveksan, zatim se raširi i ulegne u sredini, lijevkast; bijel ili bjelkast, u starosti je oker, s mrljama oker boje, površina je baršunasta (pod povećalom izgleda kao okrečen), rub je u mladosti jako podvijen, a u starosti je slabije podvijen ili ravan.

Stručak: 3-6 x 1-2.5 cm, pun, tvrd, debeo, sitno je baršunast kao i klobuk; bijel, boje je klobuka.

Listići: Gusti, lagano se spuštaju po stručku, često se račvaju; bijeli, kasnije su prošarani s blijedookerastim mrljama, u starosti su žuti.

Spore: Kuglaste, sitno bradavičave, 9-12 x 7-11 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tvrdo, čvrsto, lomljivo, bijelo, na prerezu poprimi krem-žućkastu do krem-narančastu boju; miris je ugodan, u starosti je na ribu, a okus je vrlo ljut; na prerezu ispušta malo bijelog mlijeka, osušeno je oker boje, okus je lagano gorkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s gvajakovom tinkturom trenutno trajno pozeleni, dok sa željeznim sulfatom odmah postane crvenkasto pa nakon 10-tak minuta poprimi prljavo jarkocrvenkastu boju.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem. Primjerke na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Svakako je nejestiva zbog paprenog okusa. Njezino je tanko bijelo meso čvrsto i vrlo ljutog i trpkog okusa što je prilično iznenađujuće, jer je mlijeko prilično blagog okusa, ali ljuto kad se kuša zajedno s mesom. Međutim, ovu je gljivu najbolje tretirati kao otrovnu, jer može uzrokovati ozbiljne gastrointestinalne probleme, a ta se preporuka uporno zanemaruje u nekim dijelovima istočne Europe gdje se ljute gljive tradicionalno sakupljaju za jelo. Smatra se otrovnom i zbog sadržaja terpentoidne nadražujuće tvari (ugljikovodični spojevi), koje su umjereno toksične, a simptomi trovanja su probavne smetnje, poremećaj vida, poremećaj koordinacije i oštećenje organa, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Slična je paprenoj mliječnici (Lactifluus piperatus) koja je jestiva i isto tako ljutog okusa, ali s mnogo gušćim listićima i na prerezu ispušta mnogo bijelog mlijeka. Ako pazimo samo na široko smještene i račvaste listiće, ne možemo je zamijeniti s jestivom paprenom mliječnicom. Meso pergamentne mliječnice (Lactifluus pergamenus) požuti, dok kod paprene mliječnice postane zeleno-plavkasto. Topolova mliječnica (Lactarius controversus) je mnogo većih dimenzija, ali joj je boja ružičastog tona, osobito listića, dok je klobuk gladak. Sve se navedene vrste smatraju jestivim, ako su ljutog okusa i mogu se konzervirati.

PRIJESNA MLIJEČNICA (PRESNAC)

Lactifluus volemus (Fr.) Kuntze

Etimologija: pirum volemum (lat.) = svojstvo velike kruške koja ispuni šupljinu na ruci (skupljenih prstiju). Po načinu rasta.

Engleski naziv: Fishy Milkcap

Klobuk: 4-17 (23) cm širok, mesnat, pravilan, najprije je konveksan, zatim je izravnat i ulegnut na sredini, lijevkast, površina je suha i glatka; narančasto-smeđ, crvenkasto-smeđ ili crvenkasto-narančast, crvenkast je na sredini, u starosti je često raspucan, rub je u mladosti dosta podvijen.

Stručak: 5-12 (14) cm visok i 1.5-3 (3.5) cm debeo, mesnat, pun, valjkast, sužen je i zakrivljen na bazi; boje je klobuka, svijetlosmeđ, blijedooker-smećkast ili narančasto-smećkast, na pritisak posmeđi, površina je pahuljasta, ubrzo je naborana, a na dnu je redovito zakrivljen.

Listići: Prilično su gusti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, izmiješani su s brojnim lamelulama; blijedožuti, žućkasto-oker ili oker, na pritisak više ili manje posmeđe.

Spore: Skoro potpuno pravilno kuglaste, mrežaste, (6.4) 7.4 - 9.2 (9.6) × (5.9) 7 - 8.3 (9.3) µm, Q = 1 - 1.1 (1.2), N = 60, Me = 8.2 × 7.7 µm, Qav = 1.1; otrusina je blijedokremasta.

Meso: Tvrdo, bjelkasto, u starosti i na ozlijeđenim mjestima je hrđastosmeđe; miriše tipično na haringe, a okus je ugodan na gljive; na presjeku ispušta mnogo bijelog mlijeka, osušeno postane tamnosmeđe, ljepljivo, okus je slatkast.

Kemijske reakcije: Meso i kožica klobuka u dodiru s kalijevom lužinom postanu prljavo-krem-žuti, dok meso s gvajakovom tinkturom za nekoliko minuta postane sivo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, u svim tipovima šuma, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, a jestiva je čak i sirova. Kuhanjem se izgube neugodan miris i okus mesa.

Napomena: Slična je narančasta mliječnica (Lactarius aurantiacus) koja na sredini ima malo šiljato ispupčenje, tanje meso i vitki stručak. Ako prijesnu mliječnicu duže držimo u ruci, nakon nekog vremena ruka će nam mirisati na haringe. Nema opasnosti od zamjene s opasnim mliječnicama.

LJUTOLISNA KRASNICA

Russula acrifolia Romagn.

Etimologija: acer-acris (lat.) = resko, ljuto + folia (lat.) = list, listić. Po ljutom okusu listića.

Engleski naziv: Hotlips Brittlegill

Klobuk: 5-13 cm širok, prvo je lagano konveksan, zatim je raširen i ulegnut na sredini, duboko je ljevkast, nepravilan, gol, gladak, valovit ili režnjast, sluzav i sjajan, kožica se guli od 1/4 promjera, rjeđe do 1/3, može biti oker-smećkast, svijetlosmeđ, smeđ do narančasto-smeđ, na sredini je tamniji, tamnosmeđ, sa crveno-smeđim mrljama, rub je dugo podvijen, zatim je izravnat, nije narebran.

Stručak: 3-5 cm visok i 1.2-2.5 cm debeo, valjkast do batinast, ponekad je sužen na dnu, pun, tvrd, relativno je kratak, uočljivo je jamičast i naboran, najprije je bijel, zatim je siv do sivo-smećkast, trljanjem pocrveni.

Listići: Umjereno su gusti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, rijetko su račvasti, tanki, lomljivi, vrlo su ljutog okusa, krem, kasnije su sivkasto-oker, često su s narančastim odsjajem, na pritisak prvo pocrvene, kasnije lagano pocrne.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, s izoliranim su bradavicama visokim do 0.4 µm, donekle povezanim spojnim linijama koje tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, prozirne, 7-9.4 x 6-7.4 µm, Q = 1.16-1.3, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-50 x 6-9.5 µm, cheilocistide su s kraćim ili dužim vršnim produžetkom, 60-95 x 4.5-8 µm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa širokih 3-6 µm i valjkastih dermatocistida širokih 5-6 µm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto, lomljivo, bijelo, na presjeku umjereno crveni, zatim polako crni; miris nije izražen, a okus je jako ljut u listićima, a nešto slabiji u mesu.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane zelenkasto, a reakcija sa gvajakolom je brza i intenzivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim ili crnogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, kestenom, brezom ili borom, na svim vrstama tla, vrlo dobro podnosi pjeskovita i kisela tla.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Smatra se jestivom vrstom osrednje kvalitete. Sve su krasnice u sekciji crnih krasnica (Compactae ili Nigricantine) kojima listići pocrnu jestive.

Napomena: Raste ispod bjelogoričnog ili crnogoričnog drveća, a prepoznatljiva je po srednjoj veličini, sluzavoj i sjajnoj površini klobuka crvenkasto-smeđe boje, više ili manje gustim listićima, krem ili s narančastim odsjajem, jakom ljutom okusu, mesu koje na prerezu i na pritisak crveni prije nego što pocrni. Mikroskopski su karakteristične duge valjkaste hife pileipelisa. Slične su antracitna krasnica (Russula anthracina), kojoj se gusti listići nikada ne spuštaju niz stručak i na presjeku jako pocrni, gustolistićava krasnica (Russula densifolia), koja ima vrlo guste listiće, često s plavkastim odsjajem, crna krasnica (Russula adusta), kojoj meso nikada ne pocrni, te bijelocrna krasnica (Russula albonigra), kojoj meso odmah pocrni.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 851. Ljutolisna krasnica (Russula acrifolia Romagnesi); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 149. str., Russula acrifolia Romagnesi

Russula adulterina - created by Amadej Trnkoczy

NEVJERNA KRASNICA

Russula adulterina Fr.

Klobuk: 5-11 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo se raširi i ulegne na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, gladak, valovit, relativno je sjajan i kada se osuši, uglavnom je smeđ, s maslinastozelenim primjesama na sredini, može biti tamnoljubičast, gotovo crnkast kada se osuši, rub je gladak, samo je u starosti blago narebran.

Stručak: 4-8.5 cm visok i 2-3 cm debeo, više je ili manje valjkast, malo je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta ili šuplja, bjelkast, s hrđastosmeđim mrljama na donjem dijelu, trljanjem malo potamni.

Listići: S rijetkim su lamelulama, široki su 8-11 mm, tanki, poneki se račvaju, zaokruženi su uz stručak, prirasli, na bazi su poprečno spojeni žilicama, lomljivi, oštrica je glatka, najprije su bjelkasto-krem, kasnije su tamnožuti, slijedećeg su dana s prilično jasnom narančastom nijansom.

Spore: Široko su eliptične, vrlo velike, sa izoliranim, stožastim, rjeđe valjkastim bodljama visokim 1.6-2 µm, amiloidne, 7.5-12 x 7-9.5 µm, pileipelis se sastoji od dugih, tankih hifa, više ili manje zašiljenih, širokih 2.7-3.6 μm, te valjkastih ili batinastih, neinkrustiranih dermatocistida, višesegmentnih, s trbuhom od 4.5-10 μm; otrusina je tamnožuta (IVe).

Meso: Prilično je debelo, bijelo, na prerezu postupno postaje sivo-smeđe; miris je složen, na voće i na pelargonije kao kod žučne krasnice (Russula fellea), a okus je u početku blag, ali nakon nekoliko sekundi postane vrlo ljut.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa u dodiru sa gvajakovom tinkturom je intenzivna i prilično brza.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, osobito smrekom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Klobuk je po nekim autorima mnogo polikromniji: ljubičast, ljubičasto-smeđ, žuto-smeđ, s maslinastozelenim mrljama, sivo-smeđ ili potpuno žut. Prepoznatljiva je po staništu u planinskim crnogoričnim šumama smreke ili jele, na vapnenastom tlu, srednje je veličine, dosta promjenjivih boja, od ljubičasto-smeđe, crno-ljubičaste do maslinasto-oker, listići i otrusina su lijepe tamnožute boje, oko IVe, stručak kasnije postaje sivkasto-smeđ, okus je papren, a miris na voće kao kod žučne krasnice, što je osobito izraženo na prerezu. Spore su dosta velike, po Romagnesiju (7.5) 8-10.7 (13-15) x 7-9.2 (11.5) µm, međutim njegove dimenzije, u usporedbi s onima u literaturi, ističu uznemirujuću varijabilnost. Slične su smeđokoža golubača (Russula integra), koja se razlikuje po blagom okusu, neizraženom mirisu, glatkijem stručku i većoj čvrstoći plodnog tijela, cedrova krasnica (Russula badia), koja ima mnogo svjetlije zrele listiće i otrusinu, stručak sa često ružičasto-crvenom nijansom, miris mesa na cedrovinu, gotovo tvrdo meso koje sporo reagira u dodiru sa gvajakovom tinkturom, te postojana krasnica (Russula firmula), koja je gotovo dvostruko manjih dimenzija, više je ljubičaste nego ljubičasto-smeđe boje, meso lagano žuti i to samo kada truli, a ne postane sivo-smeđe. Po staništu, vrlo tamnoj otrusini i mirisu na pelargonije je slična Russula urens, a izgledi za razlikovanje su upitni čak i uz mikroskop, s obzirom na određenu varijabilnost karakteristika spora.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 888. Nevjerna krasnica (Russula adulterina Fr. ss. Melz. & Zvara), Sinonim: Russula urens Romell; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 745. str., Russula adulterina Fries

NAGORJELA KRASNICA

Russula adusta (Pers.) Fr.

Etimologija: adustus (lat.) = spržen, zapečen, prepečen. Po boji.

Engleski naziv: Winecork Brittlegill

Klobuk: 5-16 cm širok, u početku je polukuglast do konveksan, nepravilan, kasnije je raširen i ljevkasto ulegnut na sredini, nepravilan, često je režnjast, kožica je priraštena, ne može se guliti ili se guli do oko 1/5 promjera, vlažan i sjajan, gladak, u početku je bjelkast, zatim je smećkast, kasnije je prošaran svijetlosmeđim, tamnosmeđim do sivo-smeđim nijansama, pjegav, na kraju je smećkasto-crn ili potpuno crn i vrlo sporo trune, hrapav, rub je obično svjetliji, više je ili manje narančasto-smeđ, valovit, gladak, nije narebran.

Stručak: 3.5-7.5 cm visok i 2-4 cm debeo, tvrd, relativno je kratak i debeo, često je ekscentričan, valjkast do gotovo batinast, često je zakrivljen na dnu, gladak, najprije je bijel, kasnije je siv, sivo pjegav, nikad potpuno crn, trljanjem poružičasti pa polako postane sivo-smeđ, baza je često s malim jamicama ili izbočinama, na vrhu je pahuljast, donja je polovica često izbrazdana.

Listići: Gusti, debeli, prirasli ili su blago zaokruženi uz stručak, izmiješani su s lamelulama, vrlo su lomljivi, krem, kasnije su sa sivkasto-plavim ili svijetlosmeđim odsjajem, nekad su sa laganom ružičastom nijansom, u starosti su smeđi, sivo-smeđi do sivo-crni, na pritisak blago pocrvene, oštrica vremenom postaje crnkasta.

Spore: Gotovo kuglaste do široko eliptične, s vrlo niskim, izoliranim su bradavicama visokim do 0.2 µm, povezanim spojnim linijama koje tvore mrežasti uzorak, amiloidne, 7.8-9.6 x 5.8-7.2 µm (cromushrooms: (6.2) 6.4 - 7.7 (8.3) × (5.3) 5.6 - 6.6 (7.1) µm, Q = (1) 1.1 - 1.2 (1.4), N = 120, Me = 7.1 × 6.2 µm, Qav = 1.2), bazidije su 4-sporne, rijetko su 2-sporne, batinaste, 40-60 x 8-11 µm, sterigme su duge do 7 µm, cheilocistide su vretenaste, s različitim vršnim produžetkom, 60-96 x 6-8 µm, pleurocistide su 50-100 x 11 µm, pileipelis se sastoji od tupih hifa širokih 3-10 μm i rijetkih dermatocistida približno iste debljine, koje se vršno se granaju na 2-3 dijela; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Tvrdo, lomljivo, bijelo do sivkasto-smeđe, u stručku je svijetlosmeđe, na prerezu polako poružičasti, kasnije polako postaje sivo, sivo-smeđe do tamnosivo, prijelaz kroz ružičaste nijanse uočljiviji je u gornjim slojevima; miris je karakterističan, podsjeća na stare vinske bačve, a okus je blag ili ljutkast u listićima kod mladih primjeraka.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane prvo narančasto, zatim ružčasto pa sivo-maslinasto, sa formolom narančasto-ružičasto, sa fenolom tamnosmeđe, a reakcija sa gvajakolom je često slaba, a kod mladih primjeraka brzo postaje intenzivno tamno zeleno-plavo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, najčešće u planinskim crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, uglavnom jelom, borom ili smrekom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete, ali samo mlada dok je meso mekano.

Napomena: Prepoznatljiva po velikim dimenzijama, mazavoj i sjajnoj prirasloj kožici, žilavom mesu, manje osjetljivom na oksidaciju nego kod drugih vrsta iz sekcije Compactae, polako postaje sivkasto-ružičasto i crni samo prilikom sušenja, razmaknutim, krem listićima, koji su dugo vremena bez mrlja i obično zakrivljenom i hrapavom stručku pri dnu. Okus je potpuno slatkast, a miris neobičan, bolje je izražen kod malo starijih primjeraka (prema J. Schaefferu na stare vinske bačve). Pileipelis se sastoji od relativno tankih, valjkastih hifa s jednako uskim dermatocistidama, koje se vršno se granaju na 2-3 dijela. Baza stručka je sitno jamičasta.  Pojavljuje se dosta kasno u sezoni. Slične su crna krasnica (Russula nigricans), koja je ima još šire i razmaknutije listiće te na prerezu brđe mijenja boju, ljutolisna krasnica (Russula acrifolia), koja je prosječno manjih dimenzija, slabije je mesnata i izraženo je ljuta u listićima, kada se prereže, meso i površinski dijelovi pocrvene, a zatim prilično brzo pocrne, spore su s relativno grubom dekoracijom. S obzirom na široku rasprostranjenost ove vrste u obalnim zajednicama hrasta crnike i borova, ne može se isključiti da se neki mediteranski nalazi odnose na gotovo slatkaste ili slabo crneće primjerke ljutolisne krasnice.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – Nagorjela krasnica (Russula adusta (Pers.) Fries); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 159. str., Russula adusta (Pers. : Fr.) Fries

ZELENA KRASNICA

Russula aeruginea Lindblad ex Fr.

Etimologija: aerugo-aeruginis (lat.) = bakarna rđa. Po zelenkastoj boji.

Engleski naziv: Green Brittlegill

Klobuk: 4-11.5 cm širok, masnat, u mladosti je skoro polukuglast, zatim je raširen i pupčasto ulegnut na sredini, nekad je režnjast, vlažan i sjajan, kasnije je suh, kožica se lako guli do 1/2 promjera, obično je ujednačene zelene ili sivo-zelene boje, nekad tamniji na sredini ili izblijedi u krem tonove, rijetko je sa narančastim ili ružičastim nijansama, više je ili manje sa sitnim hrđastosmeđim mrljama, rub je gladak, slabo je narebran samo u starosti.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.2-2 cm debeo, kratak, prilično je tvrd, valjkast, proširen je na vrhu i blago sužen na dnu, ali ne uvijek, pun, kasnije je spužvast, bjelkast, teži da postane oker-smeđ, uzdužno je crtast.

Listići: Prilično su gusti, široki su 4-7 mm, tanki, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, više su ili manje zaokruženi uz stručak, račvasti, lomljivi, najprije su bijeli, kasnije krem do okerasti i sa hrđastosmeđim pjegama.

Spore: Eliptične, sa sitnim bradavicama visokim do 0.6 µm, slabo povezane tankim spojnim linijama s malo ili nimalo grananja, koje tvore djelomični mrežasti uzorak, 7-8.8 x 4.8-6.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, vitke, 38-50 x 7-8.7 μm, cheilocistide su valjkaste do vretenaste, 50-90 x 7-11.5 μm, pileipelis se sastoji od valjkastih, tupih hifa, širokih 2.5-4.5 μm, te nepravilnih valjkastih i tupih ili vretenastih i glavičastih dermatocistida, 100-130 μm x 4-6 μm; otrusina je krem (IIc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, mjestimično blago posmeđi ili požuti; miris nije izražen, a okus je blag, samo je u listićima malo ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, sa fenolom smeđe, sa fenolanilinom najprije crveno pa zatim crno, reakcija sa gvajakolom je brza i pozitivna, a listići sa sulfoformolom poplave.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, najčešće u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično sa brezom, a u crnogoričnim šumama sa smrekom ili borom, na svijetlim mjestima i blago kiselom, malo vlažnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. U velikim je količinama navodno uzrokovala gastrointestinalne tegobe, ali to nije potvrđeno. Za sada nije poznat nijedan slučaj trovanja, ali za svaki slučaj treba biti na oprezu s ovom vrstom.

Napomena: Srednje je velika krasnica sa mazavom i sjajnom površinom klobuka u normalnim uvjetima. Klobuk je više je ili manje u potpunosti zelen, ponekad je smeđ na sredini, ali bez ikakvih tragova ljubičastog pigmenta koji se nalazi kod većine vrsta iz podroda Heterophyllidia. Po boji klobuka, mesu koje na prerezu posmeđi, kremastim listićima, krem otrusini, čvrstom mesu bez mirisa, ljutkastom okusu nezrelih listića i pozitivnoj reakciji sa FeSO4 je kao tipična vrsta iz podsekcije Griseinae. Najbolje se determinira mikroskopski, zbog tankih i valjkastih hifa pileipelisa koje su uvjerile Romagnesija da je prebaci u skupinu sa česvinkom (Russula ilicis), pozicija je bila na pola puta između podsekcija Griseinae i Ilicinae, iako kožica klobuka podsjeća na posljednju. Međutim, čak su i izdužene eliptične spore, sa slabo povezanim bradavicama, dobra značajka za determinaciju. Na sličnom staništu raste crnozelena krasnica (Russula atroglauca), koja je s prosječno tamnijim ili plavičastim nijansama klobuka, neprozirnom kožicom klobuka, potpuno slatkastim okusom mesa i negativnom reakcijom sa FeSO4. Mogu biti slične maslinastozelena krasnica (Russula stenotricha), koja snažno reagira sa FeSO4 i raste samo ispod bjelogoričnog drveća, te priobalna krasnica (Russula monspeliensis), koja je sitna mediteranska vrsta koja raste uz bušine (Cistus), sa izraženijim zelenim pigmentom na klobuku i nježnim aromatičnim mirisom mesa.

Russula albonigra - created in Finland by Allar Antson

BIJELOCRNA KRASNICA

Russula albonigra (Krombh.) Fr.

Etimologija: albus (lat.) = bijelo + niger (lat.) = crno. Po kontrastu između boje listića i boje klobuka.

Engleski naziv: Menthol Brittlegill

Klobuk: 5-14.5 cm širok, pravilan, najprije je konveksan, zatim se proširi i pupčasto ulegne na sredini, lijevkast, nepravilan ili režnjast, malo je kvrgav, suh, bez sjaja, gladak, kožica je priraštena, guli se samo 1/8 promjera, u početku je bjelkast, sivo-smeđ, kasnije je žuto-smeđ, smećkast, crno-smeđ do crn, trljanjem odmah pocrni, rub je rascijepljen, valovit i zakrivljen, nije narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 2-4 cm debeo, kratak, zdepast, često je ekscentričan, u mladosti je malo zadebljan na bazi, zatim je valjkast ili malo zašiljen na bazi, tvrd, pun, suh, gladak, bijel, trljnjem brzo pocrni, ponekad je naboran i hrapav na dnu.

Listići: Gusti, tvrdi, voštani, nejednaki, rijetko su račvasti, izmiješani su s brojnim lamelulama, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, debeli i lomljivi, bjelkasti, krem ili okerasti, vremenom ili na ozlijeđenim mjestima pocrne, dosta su kontrastni u odnosu na ostali dio plodnog tijela.

Spore: Široko su eliptične, ponekad su izdužene, sa niskim, izoliranim bradavicama visokim 0.1-0.2 µm, vrlo fino povezanim spojnim linijama koje uglavnom tvore potpuni mrežasti uzorak, 7.5-9.4 x 5.8-7.5 µm, bazidije su 4-sporne, lagano batinaste, 50-66 x 7-9 μm, cheilocistide su brojne, tupo valjkaste, s mnogu uljnih kapljica, široke 6-8 µm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, vrlo tankih stijenki, širokih 4-8 μm, s više ili manje dugim segmentima, te ponekad dugih, valjkastih ili malo batinastih dermatocistida s 0-2 segmenta, širokih 6-8 μm, a ponekad čak i debljih, širokih do 10 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na ozlijeđenom mjestu pocrni, na prerezu nakon 1-3 minute postaje ljubičasto-crno, a iznad listića lagano pocrveni; miris je voćni ili malo na kuhano mlijeko, sličan kao kod suhe puževice (Hygrophorus penarius), a okus je blag, čak i u listićima, gdje je karakteristično osvježavajući poput mentola.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane zelenkasto-plavo, sa formalinom brzo pocrveni, a reakcija sa gvajakolom je pozitivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u dosta velikim skupinama, u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično na na umjereno pjeskovitim i kiselim tlima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Sve krasnice u sekciji crnih krasnica (Nigricantine) kojima listići pocrnu su jestive.

Napomena: Ako uzmemo u obzir sveukupne makroskopske, mikroskopske i kemijske karakteristike, opisana se vrsta čini kao najbolje identificirana vrsta unutar sekcije Compactae. Prepoznatljiva je po osvježavajućem okusu listića, intenzivnoj promjeni boje u sivo-crnu, izravnoj ili onoj kojoj prethodi crvenjenje (Russula albonigra f. pseudonigricans), srednje razmaknutim listićima, gušćim nego kod crne krasnice (Russula nigricans) i nagorjele krasnice (Russula adusta), ali izraženo manje nego kod gustolitićave krasnice (Russula densifolia), antracitne krasnice (Russula anthracina) i srodnih vrsta. Mikroskopska slika je vrlo karakteristična, sa sporama s vrlo finim mrežastim uzorkom, jedva vidljivim pod mikroskopom, te prilično velikim dermatocistidama i refrakcijskoj prirodi njihovog sadržaja. Kao što joj i ime govori, postoji veliki kontrast između bijelih listića i tamne, skoro crne boje klobuka. Dosta su slične antracitna krasnica, koja se razlikuje po listićima sa ružičastim odsjajem i mesu koje teži da mnogo brže pocrni, ljutolisna krasnica (Russula acrifolia), koja se jasno razlikuje po izrazito ljutom okusu u listićima, sluzavoj i sjajnoj kožici klobuka i uglavnom crvenkasto-smeđem klobuku, te pepeljasta krasnica (Russula atramentosa), koja se lako prepoznaje po gotovo upola manjim dimenzijama, gušćim listićima, jedva primjetnom osvježavajućem okusu i mesu koje prije crnjenja nikada ne pocrveni, a najznačajnija razlika odnosi se na pileipelis bez dermatocistida.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 852. Bijelocrna krasnica (Russula albonigra Krombholz); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 177. str., Russula albonigra (Krombholz) Fries

Russula alnetorum - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

JOHINA KRASNICA

Russula alnetorum Romagn.

Klobuk: 2-5.3 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i malo ulegne na sredini, režnjast, vlažan i sjajan kada se ubere, ubrzo je suh i bez sjaja, guli se od 2/5 do 1/2 promjera, gladak, vinskicrven do intenzivo plavkasto-ljubičast, ponekad je svijetloplav kao kod Nuragijske krasnice (Russula nuragica), mjestimično izblijedi u krem nijanse, ponekad je ružičasto-ljubičast s oker ili maslinasto-oker sredinom, iznimno izblijedi u oker-sivkaste tonove kao kod jasikine ljutice (Russula pelargonia), rub je kasnije više ili manje narebran i vaovit.

Stručak: 2.8-5.5 cm visok i 0.7-1.6 cm debeo, valjkast ili izraženo batinast, uglavnom je sužen na bazi, naglo se širi na vrhu, pun, kasnije je srž mekana, šupljikava i grudvasta, pahuljast na vrhu, najprije je bijel, kasnije je hrđastooker na donjem dijelu, zatim postane sivkast i sivkasto-smeđ zbog omekšavanja i upijanja vode, u određenim uvjetima opsežno požuti.

Listići: Prilično su razmaknuti, tanki, izmiješani su s lamelulama, 3-8 mm široki, nisu ili su rijetko račvasti, na bazi su spojeni poprečnim žilicama, trbušasti, vrlo su lomljivi, prirasli, bjelkasti, kasnije su žućkasti.

Spore: Eliptične do jajolike, relativno su izdužene, s malim su bradavicama visokim do 0.5 µm, povezanim spojnim linijama koje tvore fini mrežasti uzorak, amiloidne, 8-10.4 x 6.5-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-52 x 10-13 μm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, 60-90 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od vrlo tupih hifa, širokih 3.2-5.5 μm, formiranih od relativno kratkih članaka, te valjkastih dermatocistida s 0-4 kraća ili duža segmenta, neki su vrlo duge, ali su uglavnom kratko batinaste i jednosegmentne, nisu inkrustirane; otrusina je bjelkasta (Ib).

Meso: Umjereno čvrsto, lomljivo, bijelo, jasno posivi zbog vlage, mjestimično lagano požuti, osobito u srži stručka; miris nije izražen, a okus je gotovo blag, samo su listići prolazno ljutkasti kod mladih primjeraka.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto, reakcija sa gvajakovom tinkturom je pozitivna, a sa formalinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, u vlažnim šumama, grmlju, po livadama uz potoke i uz morsku obalu u simbiozi s crnom ili bijelom johom (Alnus glutinosa ili Alnus incana) te u planinskim područjima u simbiozi s planinskom johom (Alnus viridis). U Hrvatskoj je nađena uz crnu johu, samo na dva lokaliteta, u Hrvatskom zagorju i na otoku Krku.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu po planinama ispod planinske, crne ili bijele johe, maloj veličini, vlažnoj i sjajnoj površini klobuka, čija boja varira od plavo-zelene, ružičasto-ljubičaste do vinskicrvene, s tamnijom, crnkastom sredinom, bjelkastim, dobro razmaknutim listićima, stručku koji je ponekad odmah žut, ali više ili manje vremenom posivi, sve do sivo-smeđe nijanse tipične za stara, vodom natopljena plodna tijela, miris uglavnom nije izražen, a okus je blag ili jedva primjetno ljutkast. Od srodnih vrsta iz podsekcije Russula, kojima meso posivi su tamnopurpurna krasnica (Russula atropurpurea), koja je prepoznatljiva prvenstveno po znatno većim diomenzijama i mesnatosti. Slične su lomljiva krasnica (Russula fragilis) i tamnocrvena krasnica (Russula atrorubens), kojima je meso vrlo ljutog okusa, miriše na amil acetat ili kolače, na prerezu malo promijeni boju i rastu na drugačijem staništu. Po mesu koje posivi, boji klobuka i vrlo svijetlim listićima slična je jasikina ljutica, koja se prepoznaje po mirisu na pelargonije, vrlo ljutom okusu mesa, krem otrusini i povezanosti s topolama, hrastovima, kestenima i bukvama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 891. Patuljasta krasnica (Russula pumila Rouzean & Massart); Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Johina krasnica (Russula alnetorum Romagn.); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 531. str., Russula alnetorum Romagnesi

Russula alutacea - created on August 2014 in Provincia di Pavia, Italy by Federico Calledda

UŠTAVLJENA KRASNICA

Russula alutacea (Fr.) Fr.

Etimologija: alutaceus (lat.) = boje kože. Po boji.

Klobuk: 4-12 cm širok, prvo je kuglast do konveksan, kasnije je otvoren i vrlo izraženo ulegnut na sredini, manje je ili više nepravilan, može biti režnjast i brežuljkast, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, donekle je vlažan i sjajan, ali ne uvijek, zatim je suh i bez sjaja, crveno-ljubičast, ružičasto-ljubičast, vinski crveno-smeđ, smeđ, može biti mjestimično oker-maslinast, nekad je tamniji na udubljenoj sredini, gotovo crnkast ili izraženo izblijeđen, s oker mrljama koje mogu biti brojne, s oštrim ili nejasnim rubovima, rijetko je čitav ružičast, uglavnom je bez drugačije obojenih pojasa, kao kod maslinaste krasnice (Russula olivacea), rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, nije narebran.

Stručak: 3-8 cm visok i 1.3-2.6 cm debeo, često je ekscentričan, nepravilno je valjkast, malo je sužen na dnu i više ili manje proširen na vrhu, tvrd, pun, srž je kasnije omekšana, bijel, prilično je rijetko s ružičastom nijansom na donjem dijelu, kasnije je s oker mrljama na bazi, koje postaju izraženije rukovanjem.

Listići: Gusti, široki su 6-11 mm, uglavnom su bez lamelula, debeli, mogu biti račvasti, zaokruženi su ili suženi uz stručak, prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, krem, na kraju su žućkasti i sa slabim narančastim odsjajem kada se gledaju sa strane, oštrica je gotovo ravna.

Spore: Široko su eliptične do gotovo kuglaste, s tupim, stožastim ili polukuglastim bradavicama visokim do 0.8 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični ili zatvoreni mrežasti uzorak, amiloidne, 8.5-11.2 x 8-9.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-62 x 10-15 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste i s vršnim produžetkom, široke 9-15 μm, pileipelis se sastoji od valjkastih i tupih hifa, širokih 2.5-5 μm, te određenog broja manje ili više valjkastih, višesegmentnih, neinkrustiranih primordijalnih hifa koje se morfoloski dosta razlikuju po dužini, s refraktivnim sadržajem, širokih 3.8-6 μm, s jednakim ili nešto užim gornjim segmentom; otrusina je svijetložuta (IVb), možda malo svjetlija nego kod vinskosmeđe krasnice (Russula vinosobrunnea).

Meso: Prilično je debelo i čvrsto, bijelo, u srži stručka je hrđastosmeđe, zatim je oker; miris je slab na voće, a okus je blag.

Kemijski reagensi: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane crveno-narančasto, s fenolom ljubičasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je slaba i spora, a ponekad je normalnog intenziteta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično listopadnim ili zimzelenim hrastovima (Quercus pubescens, Quercus ilex), ali i drugim bjelogoričnim drvećem, osobito bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Prilično se razlikuje od vinskosmeđe krasnice po relativno glatkoj i sjajnoj kožici klobuka, bez obojenih pojasa, većim, kuglastim i slabo dekoriranim sporama, s izraženim mrežastim uzorkom, relativno sporoj reakciji s fenolom, rijetko prisutnoj ružičastoj nijansi na stručku, čiji je pigment slabiji nego kod slične vrste, kod koje je često ružičasto-ljubičast, kao kod vrsta iz podroda Amoenula.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1465. str. Russula alutacea (Pers. : Fr.) Fr.

Russula amarissima - created on August 2009 by Gerhard Koller

GORKA KRASNICA

Russula amarissima Romagn. & E.-J.Gilbert

Klobuk: 5-12 cm širok, najprije je nepravilno konveksan, poslije je raširen i malo i nimalo ulegnut na sredini, režnjast, površina je raspucana i jasno naborana, kožica je polusraštena, suh i bez sjaja, crveno-ružičast, ružičasto-ljubičast, ponekad je ljubičasto-smeđom ili smeđom nijansom, može biti s oker mrljama ili različito izblijedi do žuto-oker tonova od sredine prema rubu, vrlo je rijetko relativno čiste crvene boje, kao kod tvrde krasnice (Russula rosea), rub je dugo vremena podvijen, gladak, nije narebran.

Stručak: 5-9 cm visok i 1.7-3 cm debeo, batinast do nepravilno valjkast, pun, srž kasnije postane spužvasta, naboran ili duboko izbrazdan, bijel, ponekad je na gornje dvije trećine ili na dnu s ružičastom nijansom, s oker-smeđim mrljama na dnu, kasnije jasno požuti.

Listići: Gusti, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, u početku su bijeli, zatim su žuti, sušenjem postaju šafranastožuti, postepeno od oštrice prema licu, oštrica je ravna i često ljubičasta.

Spore: Kuglaste, s više ili manje zašiljenim bradavicama visokim 0.8-1 µm, prilično povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 7.6-9.5 x 6.4-8.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-50 x 8-10 μm, cheilocistide su brojne, izdužene, 70-115 x 9-13 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 3-4 μm, te brojnih, vrlo dugih, valjkastih, inkrustiranih dermatocistida, sa ili bez segmenata, s trbuhom širokim 4-6 μm, s refraktivnim sadržajem, kao i valjkastih, tupih primordijalnih hifa, širokih 4-4.5 μm; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na erodiranim dijelovima i ispod kožice klobuka je ljubičasto, na prerezu požuti, sušenjem postaje izrazito hrđastožuto; miriše na voće, a okus je izrazito gorak, u listićima može biti malo ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, a s gvajakovom tinkturom brzo plavo-zeleno.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u kontinentalnim bjelogoričnim šumama i uz rubove šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće s bukvom ili hrastom, voli vapnenasto i kiselo tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Vrlo je rijetka vrsta, prepoznatljiva po srednjoj veličini, klobuku u rasponu od vinski crveno-ružičaste do crvenkasto-smeđe boje, rijetko smeđe. Osim prekrasne i dovoljno čiste crvene boje koja podsjeća na tvrdu krasnicu, kožica klobuka je suha i fino baršunasta, stručak je tvrd i promjenjivog oblika, može biti s ružičastom nijansom, meso je izrazito čvrsto i debelo, listići su vrlo svijetli, često s crvenkastom  oštricom, a otrusina je svijetlokrem. Ključne karakteristike unutar podsekcije Lepidinae su gorak, ponekad prethodno ljut okus i sporo, ali ponekad uočljivo žućenje listića. Ovaj oblik promjene boje, pojačan toplim i suhim vremenom, može biti sličnog intenziteta kao kod izrazitije požutjelih primjeraka žutopjegave krasnice (Russula luteotacta). Zbog izražene mesnatosti, površine klobuka bez sjaja, crvene pigmentacije na stručku i ponekad na oštrici listića, te obično odsutnosti ljutine bi se mogla zamijeniti s maslinastom krasnicom (Russula olivacea) i sličnim vrstama, koje se jasno razlikuju po žutoj otrusini, ružičasto-ljubičastoj reakciji s fenolom i potpuno blagom okusu. Zabuna s nekim vrstama iz podroda Amaenula bila bi mnogo manje razumljiva. Međutim, čini se da stari primjerak isključuje zamjenu s ljubičastonogom krasnicom (Russula violeipes) zbog čvrste, ali ne i tvrde konzistencije, gotovo suženog stručka, crvene oštrice listića, te baršunastije površine klobuka i stručka nego inače. Medna krasnica (Russula melliolens) je sasvim drugačija po ukupnim karakteristikama i jedva je prepoznatljiva zbog kuglastih spora i krem otrusine. Slična tvrda krasnica je s klobukom koji varira od čisto crvene do narančasto-crvene boje, mesom koje lagano požuti kada se osuši, listićima koji nikada ne postanu šafranastožuti, te osvježavajućim, a ne gorkim okusom mesa.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 829. Gorka krasnica (Russula amarisima Romagn. & Gilb.); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1136. str. Russula amarisima Romagn. & E.-J.Gilbert

AMETISTNA KRASNICA

Russula amethystina Quél.

Etimologija: amethystos (gr.) = ametistno, dragi kamen ljubičaste boje. Po boji.

Engleski naziv: Amethyst Brittlegill

Klobuk: 3.5-10 cm širok, prvo je konveksan, ubrzo zatim se raširi i uglavnom ulegne na sredini, kožica se guli na većem dijelu, vrlo je ljepljiv nakon kiše, ubrzo je suh i baršunast, dosta je promjenljivih boja, ružičasto-ljubičast, ljubičast do crveno-ljubičast, sredina je ponekad tamnija, maslinasto-siva ili žuto-zelena, vrlo je rijetko maslinasto-smeđ, žut na sredini ili ujednačeno smeđ (žumanjčanožuta boja karakteristična je za starije, kišom natopljene primjerke), rub je dugo vremena podvijen, kasnije je izravnat, kratko narebran i malo ili nimalo raspucan.

Stručak: 4-7 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, valjkast do batinast, više je ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta, na kraju je komorasto šuplja, brašnjav, bjelkast, kasnije je mjestimično je s oker-smeđim mrljama.

Listići: Osrednje su gusti, široki su 6-12 mm, tanki, rijetko su s lamelulama, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, lomljivi, najprije su bijeli, kasnije su kremasto-žuti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, sa stožastim, uglavnom izoliranim bradavicama visokim oko 0.6-1 µm, djelomično povezanim kratkim, malo ili nimalo razgranatim grebenima i tankim spojnim linijama, amiloidne, 8-9.7 x 7-8.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-52 x 9-13 μm, cheilocistide su vretenaste, s malo sadržaja, 55-90 x 8-13 μm, pileipelis se sastoji od valjkastih hifa, nekad s blago zadebljanim vrhovima, širokih 4-5 μm, te velikih, višesegmentnih, tupih, grubo inkrustiranih primordijalnih hifa, širokih 5-6.5 μm, nekad s još debljim segmentima; otrusina je svijetložuta (IVa).

Meso: Debelo, umjereno je čvrsto, ali lomljivo, bijelo, na prerezu postane blago oker-smeđe; izraženo miriše na jod, osobito u dnu stručka, kao kod Turco-lazzarijeve krasnice (Russula turci), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s KOH požuti, s fenolanilinom najprije postane crveno-smeđe, zatim crveno i na kraju gotovo crno-crveno, sa željeznim sulfatom (FeSO4) svijetloružičasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je vrlo slaba.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, osobito jelom i smrekom, voli kiselo i vapnenasto tlo.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Među srednje je velikim i čvrstim krasnicama, s blagim okusom mesa i više ili manje žutom otrusinom koja raste ispod crnogoričnog drveća, a prepoznatljiva je po fino baršunastoj kožici klobuka, dosta višebojnoj, ljubičastoj kod tipičnih primjeraka, sa sredinom koja često postane žuta, brašnjavom stručku, ponekad s ružičastom nijansom i s više ili manje izraženim oker-smeđim mrljama pri dnu, otrusinom oko IIIc-IVa, gotovo nepostojećom reakcijom mesa s gvajakovom tinkturom, blagom okusu i mirisu na jod ili ljuske oraha, iako slabom i ne uvijek primjetnom. Mikroskopski je karakteristična po srednje velikim sporama s kratkim ili slabo razgranatim grebenima, te pileipelisom s isprepletenim primordijalnim hifama širokim 4-8 μm, rijetko debljim. Raste u planinskim crnogoričnim šumama na vapnenastom tlu, najčešće ispod smreke ili jele. Slične su pupača (Russula caerulea) prepoznatljiva po neizraženom ili slabom mirisu na voće, glatkoj i sjajnoj površini klobuka, s karakterističnom grbicom u obliku bradavice na sredini, te žutozelena krasnica (Russula olivascens), koja raste ispod crnogoričnog drveća, a razlikuje se po relativno glatkoj kožici klobuka, vrlo tamnoj otrusini, oko IVd ili IVe, što se lako može zaključiti jednostavnim pregledom himenija kod zrelih plodnih tijela. Ali najzanimljivija paralela odnosi se na Turco-lazzarijevu krasnicu, vrstu toliko sličnu po općim karakteristikama da je teško prepoznati odstupanje od opisa. Prije svega, očito je kako, osim spora, koje su kod Turco-lazzarijeve krasnice prepoznatljive po mrežastijem uzorku i nižoj dekoraciji, granice između vrsta uvelike variraju prema iskustvu različitih autora. Uzimajući u obzir opće mišljenje, najvažnija karakteristika kod opisana vrste su spore s relativno visokim bradavicama, bez mrežastog uzorka i s rijetkim zebrastim vezama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 818. Ametistna krasnica (Russula amethystina Quélet); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1369. str. Russula amethystina Quél.

LJUPKA KRASNICA

Russula amoena Quél.

Etimologija: amoenus (lat.) = ugodno, dopadljivo. Po izgledu.

Klobuk: 2.5-4.5 cm širok, nije velik, prvo je konveksan, zatim se raširi i lagano pupčasto ulegne na sredini, ponekad je nepravilan, kožica se guli do 1/2 promjera, bez sjaja, suh i bez sjaja, lijepe je crveno-ljubičaste, ljubičaste, tamnoljubičaste, ljubičasto-crne ili plavkasto-ljubičaste boje, rijetko je sa maslinastozelenom ili plavkasto-zelenom nijansom u obliku ograničenih mrlja ili se širi na cijelu površinu (Russula amoena f. viridis), te zasićeno crven poput otrovnocrvene krasnice (Russula emeticicolor), jako je baršunast i malo bijelo pahuljast, vremenom postane izbrazdan, rub je gladak, nije narebran, tanak, kasnije je uzdignut i često vijugav.

Stručak: 1.5-4 cm visok i 0.7-1.2 cm debeo, valjkast, zatim se postupno sužava prema dnu, pun, kasnije je komorasto šupalj, bjelkast, gotovo čitav je sa karmincrvenom ili ljubičastom nijansom, osim na samom vrhu, sitno je pahuljasto-baršunast.

Listići: Najprije su gusti, ubrzo zatim su razmaknuti, uski, široki su 2-4 mm, tanki, malo su trbušasti, uglavnom nisu račvasti, s rijetkim su lamelulama, prirasli, na osnovi su poprečno povezani žilicama, bjelkasti do oker, oštrica je iste boje ili crvenkasta, osobito prema rubu klobuka.

Spore: Jajolike do široko eliptične, sa polukuglastim, tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, povezani debelim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 6.4-8 x 5.5-6.4 µm, bazidije su blago batinaste, 60-70 x 9-12 μm, cistidiformne hife su više ili manje rijetke, uske, s trbuhom širokim samo 7.5-12 μm, pileipelis se sastoji od karakterističnih hifa s vršnim segmentima u obliku sablje ili šila, dugih do 90 μm, postavljenih na kratkim bazalnim člancima, od kojih su neki zadebljani, širokih do 14 μm; otrusina je krem (IIb-c).

Meso: Relativno je debeleo i prilično čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka i kore stručka je malo crvenkasto-ljubičasto; miris je na haringe kao kod prijesne mliječnice (Lactifluus volemus) ili također po gusjenicama vrbotoča (Cossus cossus), odnosno krupnog leptira čije su gusjenice štetnici na vrbama i drugom bjelogoričnom drveću, te voćkama (kruški, jabuci, trešnji, dudu i dr.), kao kod gusjenične puževice (Hygrophorus cossus), a okus je blag.   

Kemijske reakcije: Kora stručka u dodiru s fenolom postane ružičasto-ljubičasto, reakcija sa željeznim sulfatom (FeSO4) je slaba, a sa gvajakolom pozitivna i spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, uglavnom sa jelom, smrekom ili kestenom, a nešto rjeđe ispod hrasta, bukve ili breze, voli rubove šuma, raste ma kiselom ili malo vapnenastom tlu, rijetko u mediteranskom području. Primjerke na slikama snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva po malim dimenzijama, suhom i baršunastom klobuku, prekrasnoj crveno-ljubičastoj ili ljubičastoj boji kod tipične forme, rijetko je zeleno pjegav, ali i potpuno maslinastozelenom, svijetlim listićima, s istobojnom ili crvenom oštricom, krem otrusini, oko IIb, baršunastom stručku, gotovo uvijek djelomično ili opsežno obojenom karmincrvenom nijansom, potpuno blagom okusu i blagom, ali karakterističnom mirisu na haringe, kao kod prijesne mliječnice. Kora stručka u dodiru s fenolom polako postaje ljubičasta, za razliku od suljupke (Russula amoenicolor) i ljubičastonoge krasnice (Russula violeipes), kod kojih postaje tamnija, crveno-smeđa ili smeđa (osobito posljednja). Njezine zelene forme (Russula amoena f. viridis) nisu rjeđe od sličnih, nepoznatih zelenih formi suljupke (Russula amoenicolor f. olivacea). Od srodnih vrsta suljupka je vrlo česta u mediteranskom području, a dvostruko je većih dimenzija od opisane vrste, s tamnijom otrusinom (IId-IIIa), smećkastom reakcijom sa fenolom i cistidoformnim hifama na kožici klobuka, širokih 12-18 mm. Ljubičastonoga krasnica je prepoznatljiva po većim dimenzijama, prevladavajućoj limunastožutoj boji i smećkastoj reakciji sa fenolom. Miris mesa na kuhane rakove je isti kao kod haringove krasnice (Russula xerampelina), ali tek u starosti kao kod prijesne mliječnice.

Russula amoenicolor - created on May 2020 in Padru, Sardegna, Italy by salvatore_bacciu_paola_mereu

SULJUPKA

Russula amoenicolor Romagn.

Etimologija: Po sličnoj boji kao kod ljupke krasnice (Russula amoena).

Klobuk: 4.5-10 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je raširen i malo ulegnut na sredini, valovit, režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo manje, suh, izraženo je baršunast, često je pahuljast na sredini, od ljubičaste do vinski crveno-smeđe boje kao kod jestive krasnice (Russula vesca) ili potpuno smeđ, crveno-ljubičast kao kod određenih formi ljupke krasnice, tamnoljubičast, ljubičasto-crn (Russula amoenicolor f. nigrosanguinea), ponekad je mjestimično smeđ, ljubičast ili zelen u promjenjivim omjerima i intenzitetima, čitav može biti vrlo lijepe maslinastozelene boje (Russula amoenicolor f. olivacea), rub je gladak, samo u starosti može biti kratko narebran.

Stručak: 3-7 cm visok i 1.5-3 cm debeo, nekad je ekscentričan, uglavnom je kratak i robustan, valjkast, blago se sužava prema bazi, proširen na vrhu, ponekad je stisnut, pun, srž je kasnije spužvasta, veći dio ili čitava površina je baršunasta, bijel, s karmincrvenom je nijansom, na vrhu je obično bjelkast, na bazi je sa hrđastožutim mrljama, rijetko je čitav bijel.

Listići: Vrlo su gusti, široki su 5-8 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, račvasti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, na bazi su poprečno povezani žilicama, gotovo su elastični ili slabo lomljivi, barem u mladosti, bjelkasti, kremasti u zrelosti, zatim su s oker odsjajem, oštrica je često crvenkasto-ljubičasta.

Spore: Skoro su kuglaste, sa veliki, tupim stožastim bodljama visokim 0.7-1 µm, dobro povezanih grebenima koji tvore djelomični ili potpuni mrežasti uzorak, 6.7-8.4 x 5.6-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-50 x 9-13 μm, cistidoformne hife su s velikim trbuhom, široke do 19-20 μm, pileipelis se sastoji od velikih hifa sa zašiljenim vršnim segmentom i lančanim bazalnim segmentima, malo ili nimalo zadebljanih, širokih 4-11 μm; otrusina je tamnokrem (IId).

Meso: Debelo, osrednje je čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka i kore stručka je crvenkasto; miriše na kuhane rakove ili haringe, osobito osušeno, kao kod prijesne mliječnice (Lactifluus volemus), a okus je blag.

Kemijske reakcije: U dodiru s fenolom sporo postane smećkasto, reakcija sa željeznim sulfatom (FeSO4) je vrlo slaba, a sa gvajakovom tinkturom slaba i spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s listopadnim i zimzelenim hrastovima u mediteranskom području, rjeđe ispod drugog bjelogoričnog drveća, na vapnenastom ili čak izrazito pjeskovitom tlu, a Romagnesi navodi da raste u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Jedna je od najčešćih krasnica diljem mediteranske regije, a raste ispod hrastova crnike i plutnjaka, na pjeskovitom tlu. Također je zabilježena u nizinskim i brdskim bjelogoričnim šumama hrasta, iako vrlo rijetko. U usporedbi sa srodnim vrstama, tipična forma je karakteristična po rastu na suhim staništima, smećkastoj reakciji mesa s fenolom, ogromnim cistidiformnim hifama na kožici klobuka čiji trbuh lako doseže 18 µm, bazalnim segmentima hifa pileipelisa, koji su blago ili uopće nisu zadebljani, te otrusini na donjoj granici oker boje (IId-IIIa). Slična je ljupka krasnica (Russula amoena), koja je prepoznatljiva je po upola manjoj veličini, relativno svjetlijoj otrusini i mesu koje s fenolom postaje ljubičasto, donekle slično kao kod vrsta u podsekciji Olivaceinae. Slična ljubičastonoga krasnica (Russula violeipes) ima izrazito svjetlije listiće i otrusinu, te miris na kuhane rakove, kao kod haringove krasnice (Russula xerampelina), dok je miris kao kod prijesne mliječnice primjetan tek dan nakon berbe, te preferira rast u hladnijim šumama kestena, graba i bukve. Romagnesi je opisanu vrstu predstavio kao izrazito polikromnu ili višebojnu vrstu, za razliku od relativno ujednačeno obojenih srodnih vrsta.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 389. str., Russula amoenicolor var. amoenicolor RomagnesI

KAMEMBER KRASNICA

Russula amoenolens Romagn.

Etimologija: amoenus (lat.) = ugodno, dopadljivo + olere (lat.) = ispušta miris, mirisavo. Po mirisu.

Engleski naziv: Camembert Brittlegill

Klobuk: 3-6 cm širok, u mladosti je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, gotovo je ljevkast, često je režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera, vlažan i sjajan, lagano je mazav po vlažnom vremenu, siv do crno-smeđ, malo je svjetliji na rubu, žuto-smeđ do smeđ, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, tanak, ubrzo je izraženo narebran.

Stručak: 2-4.5 cm visok i 1-1.4 cm debeo, dosta je pravilan, valjkast, malo je sužen na dnu i proširen na vrhu, ali ne uvijek, sjajan, najprije je komorasto šupalj, kasnije je šupalj, bijel, kasnije lagano posivi, baza stručka je ponekad lagano crveno-smeđa.

Listići: Osrednje su gusti, široki su 5-6 mm, tanki, s rijetkim su lamelulama, usko su prirasli, lomljivi, krem, na oštećenim mjestima posmeđe.

Spore: Široko su eliptične, sa vrlo tupim, stožastim ili djelomično polukuglastim bradavicama visokim do 0.8 µm, povezanim rijetkim, kratkim spojnim linijama, slabo su amiloidne, 6.5-8.5 x 5.2-6.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, ne šire od 10 μm, cheilocistide su vretenaste, s različitim su vršnim produžetkom, 90-120 x 8-10 μm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 2.5-4.2 μm, te od stožastih dermatocistida, često sa vršnom papilom, širokih su 4-6 μm (cromushrooms: spore su 7 - 8.7 (9.2) × (5) 5.4 - 6.6 (7.6) µm, Q = (1) 1.1 - 1.4 (1.6), N = 120, Me = 7.6 × 6 µm, Qav = 1.3); otrusina je krem (IIb).

Meso: Relativno je debelo, mekano, lomljivo, bijelo, na prerezu postane lagano sivkasto, osobito u stručku, mjestimično potamni; miris je složen, koji podsjeća na haringe, kao kod ljupke krasnice (Russula amoena), ali vremenom i po spermi ili drugim notama (po nekim autorima na pljesnivi sir camembert), a okus je izraženo ljut nekoliko sekundi nakon kušanja.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa sulfovanilinom postane tamno karmincrveno do plavo-crno, sa gvajakolom trenutno i intenzivno zelenkasto-plavo, sa fenolom zasićeno crveno, a sa formalinom sivkasto-ružičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, po šumskim putevima, parkovima i na rubu šikara uz bušin (Cistus), u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom plutnjakom, ali i listopadnim hrastovima ili bukvom, a rjeđe s borom u obalnim crnogoričnim šumama, na glinenastom tlu i tlu siromašnom hranjivim tvarima, češće u mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Prepoznatljiva po prilično malim dimenzijama, na donjoj granici u svojoj podsekciji, duboko narebranom rubu klobuka, srednje tamnim bojama, od žućkasto smeđe do smeđe, žućkasto-crnkaste, stručku koji lagano posivi, jakom ljutom okusu, krem otrusini, a u dodiru sa gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno pocrni. Miris je složen i teško ga je definirati, osobito kod mladih primjeraka može podsjećati na dimljene haringe, kao kod prijesne mliječnice (Lactifluus volemus) ili ljupke krasnice, ali se može pojaviti i nota na spermu. Najvažnija mikroskopska značajka odnosi se na spore, čiji izduženi oblik predstavlja dobar kriterij za razlikovanje od sestrinske krasnice (Russula sororia). Može se zamijeniti i sa brašnjavonogom krasnicom (Russula farinipes) i rebrastom krasnicom (Russula pectinata), koje se jasno razlikuju po žutim-oker boji klobuka, ili s upadljivom krasnicom (Russula insignis) i zaobiđenom krasnicom (Russula praetervisa), koje imaju blagi okus mesa, a posljednja ima drugačiji miris, koji podsjeća na gumu i ribu, te klobuk sa pretežno oker nijansama. Sestrinska krasnica (Russula sororia) je prepoznatljiva po gotovo dvostrukoj visini, hrđastosmeđim mrljama na površinski klobuka i mirisu na spermu na prerezu, a nikada ne miriše na haringe.

Russula anatina - created on November 2022 in Calangianus, Italy by Davide Puddu

SIVOZELENKASTA KRASNICA

Russula anatina Romagn.

Etimologija: anas (lat.) = patka, plovka. Po boji.

Klobuk: 3-10 cm širok, osrednje je veličine, prvo je okruglast i ispupčen, zatim se otvori i malo ulegne na sredini, često je nepravilan ili režnjast, savitljiv, prvo je bez sjaja, zatim je gladak i sjajan, po vlažnom je vremenu ljepljiv, kasnije je suh i bez sjaja, kožica se guli do 1/2 promjera, promjenjive je boje, pepeljastosiv, ponekad je sa svijetlije do tamnije zelenim ili nejasnim ružičasto-ljubičastim nijansama, često je djelomično oker ili svijetlosmeđ, više je ili manje baršunast od ruba prema sredini (vidljivo ručnim povećalom), poslije se raspuca, osobito uz rub, rub je gladak, te je u starosti nejasno narebran.

Stručak: 2.5-6 cm visok i 1-2.2 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast ili blago batinast, kasnije je više ili manje proširen na vrhu i donekle sužen na donjoj trećini, pun, kasnije je spužvast u sredini, bijel, baza je sa hrđastosmeđim mrljama, sitno je uzdužno žiličast ili naboran, u mladosti je pahuljast.

Listići: Gusti, tanki, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, rijetko su račvasti, u mladosti su elastični, kasnije su lomljivi, krem, kasnije su prošarani smeđim mrljama.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, s niskim, izoliranim bradavicama visokim 0.5-0.7 µm, slabo povezanim kratkim grebenima, 5.5-7.8 x 4.8-5.8 µm, bazidije su 4-sporne, vitke, 38-50 x 7-8.8 μm, cheilocistide su vretenaste, s većim su ili manjim vršnim produžetkom, 60-110 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od krupnih hifa, širokih 5-9 μm, s tupim vršnim segmentom, nejasno šiljastih ili suženih u tanki vrat, te batinastih ili vretenastih, jednosegmentnih dermatocistida, širokih 5-9 μm; otrusina je svijetlooker (IIIa).

Meso: Čvrsto, bijelo, na prerezu postane lagano oker; miris nije izražen, starenjem sve više na voće, a okus je blag i malo ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Površina stručka u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetloružičasta, zatim ružičasto-narančasta, a nakon nekoliko desetaka minuta sivkasto-zeleno, a reakcija sa gvajakolom je brza i pozitivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, obično hrastom, rijetko ispod drugog bjelogoričnog drveća, na vapnenastom ili glinenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali je malo teže probavljiva.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj ili srednjoj veličini, suhoj, baršunastoj, pahuljastoj i više ili manje  raspucanoj kožici prema rubu, rijetko je glatka i sjajna, klobuk je pretežno sivkast ili zelen, može biti i sa ružičasto-ljubičastim nijansama, raste uglavnom na travnatim mjestima ispod hrastova, spore su sa malim i izoliranim bradavicama, a kožica klobuka sa ogromnim dlačicama. Kada kožica nije raspucana lako se zamijeni s drugim vrstama iz podsekcije Griseinae, kao što su crnozelena krasnica (Russula atroglauca), koja raste ispod breze, ima potpuno slatkasti okus mesa i slične spore, modrikasta krasnica (Russula parazurea), koja ima prosječno tamniji klobuk, bez pukotina u normalnim uvjetima i svijetlokrem otrusinu, te račvasta krasnica (Russula subterfurcata), koja ima manje i grebenaste spore, nešto uže hife pileipelisa, a površina klobuka nije tako baršunasta.

Russula anthracina - created in Finland by Ville Kälviäinen

ANTRACITNA KRASNICA

Russula anthracina Romagn.

Etimologija: anthrax (gr.) = ugljen, ugljen za loženje, antracit. Po crnkastoj boji.

Engleski naziv: Coal Brittlegill

Klobuk: 5-12 cm širok, najprije je konveksan, zatim se izravna i ulegne na sredini, nekad je režnjast, kožica se guli do najviše 1/3 promjera, vlažan po vlažnom vremenu, brzo je suh i bez sjaja, hrapav, sitno je pahuljast, u mladosti je bjelkast do kremast, kasnije je na većem dijelu ili čitav siv do čak crnkast, također je smeđ do maslinasto-smeđ, općenito je najčešće vrlo šaren, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna, gladak, može biti malo valovit, nije narebran.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, valjkast je ili malo zadebljan na bazi, pun, srž je rijetko šupljikava, hrapav, bijel, ubrzo je mjestimično sivo-smeđ, žućkasto-smeđ ili čak crnkast, na kraju je potpuno crn, na ozlijeđenom mjestu pocrni.

Listići: Prilično su gusti, prilično su uski, široki su 4-7 mm, 11-12/cm na rubu klobuka, debeli, izmiješani su s brojnim lamelulama, račvasti, suženi su uz stručak, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, bjelkasti do krem, bez sivkastog odsjaja, s ružičasto-crvenom su nijansom, kasnije su s crnkastim mrljama, oštrica vremenom pocrni.

Spore: Široko su eliptične, s niskim, brojnim, polukuglastim bradavicama visokim do 0.37 µm, povezanim tankim spojnim linijama koje tvore djelomično mrežasti uzorak, 7.7-9.7 x 6.7-8 µm, Q = 1.2-1.35, bazidije su 4-sporne, 43-72 x 7-11.5 µm, cheilocistide su vretenaste, sa suženim vršnim produžetkom, 57-100 x 5.7-9 µm, pileipelis se sastoji od višesegmentnih hifa širokih 2.7-9 µm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto, lomljivo, bijelo, zatim je crnkasto-sivo ili sivo, ponekad je s ljubičastom nijansom, vjerojatno zbog crvenila koje se nejasno pojavljuje iznad listića ili na oštećenim mjestima, na prerezu odmah pocrni; miris je slab na voće, kiselkast, a okus je blag, samo je u listićima slabo ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postaje blago zelenkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u vlažnim ili čak močvarnim bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili javorom, a možda i smrekom, na vapnenastom tlu, tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Sve su vrste iz sekcije Compactae (= Nigricantine) kojima listići pocrnu jestive.

Napomena: Pripada skupini crnih krasnica koje imaju zajedničku osobinu da im listići ekstremno pocrnu. Karakteristična je po hifama pileipelisa koje su često veće nego kod drugih vrsta iz sekcije Compactae.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 850. Antracitna krasnica (Russula anthracina Romagnesi); Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 209. str., Russula anthracina Romagn.

Russula aquosa - created on August 2023 in Stoklund, Denmark by Jens H. Petersen

HRENOVA KRASNICA

Russula aquosa Leclair

Etimologija: aquosa (lat.) = vodena. Po staništu na vlažnim mjestima.

Engleski naziv: Red Swamp Brittlegill

Klobuk: 3-7 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se izravna i više ili manje ulegne na sredini, nepravilan, valovit, ponekad je režnjast, gladak, vlažan i sjajan, hrapav, osobito na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo više, prilično je ujednačene boje, crvenkast, crveno-ljubičast do ružičasto-ljubičast, rub je gotovo uvijek svjetliji, na sredini je do crnkasto-ljubičast, krajnji uski dio ruba je ponekad tamniji, rub je tanak i gladak, kasnije je slabo narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1-3 cm debeo, malo je nepravilan, valjkast, manje je ili više zadebljan na bazi, postepeno se sužava prema vrhu, srž je mekana, kasnije je šupalj u zadebljanom dijelu, naboran, prilično je sjajan, bijel, izuzetno je rijetko sa ružičastom nijansom, kasnije je sivkasto-smeđ, izraženije sivkast u starosti.

Listići: Gusti, osrednje su široki, tanki, izmiješani su s lamelulama, suženi su i račvasti uz stručak, prirasli, lomljivi, bijeli ili bjelkasti.

Spore: Široko su eliptične, s bradavicama su visokim 0.6-0.7 µm, prilično povezanim tankim spojnim linijama koje tvore dosta razvijeni mrežasti uzorak, umjereno su amiloidne, 6-8.2 x 5.5-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 34-52 x 9-11 μm, cheilocistide su vretenaste, s dužim ili kraćim vršnim produžetkom, 50-95 x 8-12.5 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih, valjkastih hifa, širokih 1.8-3.5 μm, te prilično brojnih, batinastih, nepravilno valjkastih dermatocistida, ponekad stisnutih poput vrata, rijetko višesegmentnih, širokih 7-10 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, najprije je dosta čvrsto, kasnije je lomljivo, bijelo, na prerezu i u starosti postane sivo i sivo-smeđe, intenzivnije nakon 24-36 sati; miris je slab i nedefiniran, a okus gotovo potpuno blag ili vrlo slabo ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetloružičasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je vrlo slaba i spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama i močvarama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično jelom, ali ponekad i brezom, na vlažnom tlu obraslom tresetnom mahovinom (Sphagnum).

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu u močvarnim crnogoričnim šumama sa tresetnom mahovinom ili drugim mahovinama, više ili manje crvenom klobuku, s karmincrvenim ili ponekad smećkastim primjesama, srednjoj veličini, vrlo lomljivom vodenastom mesu, koje je u starosti postane lagano sivkasto-smeđe, mekom stručku, suženom u gornjoj trećini, izuzetno rijetko s ružičastom nijansom, jedva primjetnom mirisu i gotovo blagom okusu. Reakcija u dodiru sa gvajakovom tinkturom je prilično nestabilna, obično se vrlo slabo oboji. Mnogo je češća u sjevernoj Europi, osobito u tresetnim močvarama. Slična su paprena krasnica (Russula emetica), koja je prepoznatljiva po nešto većim dimenzijama, svjetlijem i ujednačenije obojenom crvenom klobuku, nepromjenjivom mesu, gotovo neosjetljivom na gvajakovu tinkturu, te izrazito paprenom okusu, brezova paprena krasnica (Russula betularum), koja je manjih dimenzija i lomljivija, s ružičastim ili izblijeđenim klobukom, ponekad potpuno bezbojnim, s narebranim rubom klobuka, fino erodiranom oštricom listića kod tipične forme, izrazito ljutim okusom i minimalnom reakcijom u dodiru s gvajakovom tinkturom, posivjela krasnica (Russula grisescens), koja je umjereno mesnata, s više ili manje crvenim klobukom ili je s nejasnim bakrenim odsjajem, relativno razmaknutim listićima koji se vrlo kratko spuštaju po stručku, mesu koje promočeno vodom uočljivo posivi, a u dodiru s gvajakovom tinkturom postane plavkasto. Crvene forme tamnocrvene krasnice (Russula atrorubens) prepoznatljive su po jakom ljutom okusu i mirisu na amil acetat ili kokos, kao kod lomljive krasnice (Russula fragilis), intenzivnoj oksidacijskoj reakciji i varijabilnim bojama, a čisto crveni primjerci su prava rijetkost.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 499. str., Russula aquosa Leclair

Russula archaeosuberis - created on November 2020 in Santa Margherita Ligure GE, Italy by Nicolò Oppicelli

PLUTNJAKOVA KRASNICA

Russula archaeosuberis Sarnari

Etimologija: archaios (gr.) = star, drevan + suber (lat.) = hrast plutnjak (Quercus suber). Po staništu.

Klobuk: 3.5-11 cm širok, isprva je polukuglast do konveksan, ubrzo se izravna i ulegne na sredini, nepravilan, često je režnjast, suh, kožica je prirasla, guli se od 1/4-1/3 promjera, isprva je krem, ubrzo je oker do smećkast, kasnije je cimetastosmeđ, rijetko je ujednačene oker boje kao kod brašnjavonoge krasnice (Russula farinipes), kasnije izblijedi u sivkasto-oker do smećkastu boje bijele kave, male crvenkasto-smeđe mrlje, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 3-7 cm visok i 1-2.8 cm debeo, robustan, nejasno je valjkast, ponekad je zakrivljen, više je ili manje proširen na vrhu, često je izdubljen žljebovima koji ukazuju na sklonost bifurkaciji ili spajanju dvaju stručaka, baza je često malo ukorijenjena, površina je pahuljasta na vrhu (koristiti ručno povećalo), bijel, na kraju je oker-smeđ.

Listići: 4-12/cm, izmiješani su s brojnim lamelulama, prirasli ili zaokruženi uz stručak, vrlo su debeli (kod velikog primjerka do 1.2 mm), široki su 5-8 mm, rijetko su račvasti, s malo ili bez poprečnih žilica na bazi, lomljivi, kremasti sa sivkastim odsjajem, na kraju su hrđastosmeđi, osobito na oštećenim mjestima.

Spore: Široko su eliptične, prekrivene su sitnim četverokutnim ili polukuglastim bradavicama, visokim 0.2-0.3 µm, slabo su amiloidne, 5.3-7 x 4-5.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, tanke, široke 7-8 µm, cheilocistide su valjkaste, bez produžetka, široke su 4-6 µm, pileipelis se sastoji od hifa širokih 3-4.5 µm i rijetkih, valjkastih dermatocistida iste debljine; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, čvrsto, lomljivo, bjelkasto, sivo u dnu stručka, na prerezu postane oker-smeđe; miris nije izražen u mladosti, kasnije je ponekad na voće, nakon 24-48 h nakon ubiranja može biti na haringe ili kuhane školjke, a okus je slatkast, ponekad je malo ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Površina stručka u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo ružičasto-narančasta, sa gvajakovom tinkturom trenutno i izraženo poplavi, sa fenolom postane smećkasta, sa KOH žućkasta, a meso klobuka sa formalinom postane sivkasto-ružičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u suhim bjelogoričnim šumama hrasta plutnjaka i miješanim šumama hrasta crnike i bora, na pjeskovitom ili više ili manje kiselom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Smatra se jestivom vrstom loše kvalitete.

Napomena: Svrstava su u podrod Compacta zbog žilavog i debelog mesa, vrlo nejednakih listića, nedostatka pigmenta na klobuku i čisto bijele otrusine. U tom smislu, oker-smeđa promjena boje mogla bi opravdati zamjenu s vrstama iz sekcije Lactarioides, a posebno sa modrolisnom krasnicom (Russula delica), koja se razlikuje po pravilnijim listićima koji se spuštaju po stručku, kremastom, a ne bijelom otrusinom, većim klobukom i vrlo kratkim stručkom, bez bazalnih nabora. Zabuna sa vrstama iz sekcije Compactae trebala bi biti praktički nemoguća, uzevši u obzir promjenu boje.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 217. str., Russula archaeosuberis Sarnari sp. nov.

Russula arpalices - created on October 2022 in Trento, Trentino-Alto Adige, Italy by Federico Calledda

MREŽASTOSPORNA KRASNICA

Russula arpalices Sarnari

Klobuk: 3-5 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut, nepravilan, površina je više ili manje hrapava na sredini, na ostalom dijelu je glatka, kožica je bez sjaja, guli se do 1/3 promjera ili malo više, vlažan i sjajan kada se ubere, sušenjem ostaje bez sjaja, bakrenocrven, crveno-smeđ, ružičasto-crven s tamnijom ili ljubičastom sredinom, na oštećenim mjestima požuti, kao kod medne krasnice (Russula melliolens), rub je kratko narebran u starosti.

Stručak: 2.5-4 cm visok i 1-1.8 cm debeo, ponekad je ekscentričan, jasno je batinast, više je ili manje raširen na vrhu, ponekad je uvijen ili stisnut, pun, srž je kasnije omekšana, bjelkast, ubrzo je hrđastosmeđ pri dnu, zatim se više ili manje opsežno oboji žuto-smeđe.

Listići: Umjereno su razmaknuti u zrelosti, 4-6/cm na rubu klobuka, relativno su debeli, zaokruženi su uz stručak, prirasli, u starosti su oko 10 mm široki, na bazi su poprečno povezani žilicama, ponekad su račvasti, vrlo su lomljivi, bjelkasti do krem, na kraju su oker, mjestimično su s hrđastosmeđim mrljama.

Spore: Široko su eliptične, relativno su izdužene, s tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, slabo povezanim širokim gremenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 7.5-9.6 x 6.3-7.5 µm, bazidije su batinaste, 48-60 x 10-14 μm, s dugim sterigmama od 6-8 μm, cheilocistide su više su ili manje batinastei rijetke, 65-90 x 8-13 μm, pileipelis se sastoji od dugih, tankih, oštrih, rijetko tupih hifa širokih 2-4.5 μm, te više ili manje valjkastih dermatocistida, s trbuhom širokim 4-8 μm, 0-2-segmentnih, neinkrustiranih; otrusina je tamnooker (IIIc).

Meso: Mekano, bijelo, na prerezu postane mjestimičnim žuto-smeđe; miris je prilično jak na voće ili pelargonije, podsjeća na žučnu krasnicu (Russula fellea) ili Queletovu krasnicu (Russula queletii), a okus je blag u svim dijelovima.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) je negativna, a sa gvajakovom tinkturom pozitivna i brza.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili topolom trepetljikom (Populus tremula).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Prepoznatljiva je po rastu ispod bukve, relativno svijetloj površini klobuka, koja se kreće od bakrenocrvene, crveno-smeđe do ružičasto-crvene, tamno oker otrusini, oko IIIc ili nešto tamnijoj, mesu s mjestimičnim žutim mrljama, gotovo negativnoj reakciji s FeSO4, blagom okusu i mirisu na voće pomiješanom s pelargonijama, kao kod žučne krasnice. Među brojnim vrstama iz sekcije Tenellae usporedivim po pigmentaciji i oker ili žućkastoj otrusini, Melzerova krasnica (Russula melzeri) je prosječno manje veličine, sa suhim i baršunastim klobukom, sitno točkastim ili raspucanim, a meso je gotovo nepromjenjivo. Ispod bukve raste i Russula rhodella, koja se razlikuje po slaboj reakciji s FeSO4 i slabijom promjenom boje mesa. Obje prethodno navedene slične vrste imaju nešto svjetliju otrusinu od opisane vrste, oko IIIb. Lažna brezova krasnica (Russula pseudoimpolita) raste ispod zimzelenih mediteranskih hrastova, s pahuljastom, baršunastom kožicom klobuka i gotovo nepromjenjivom bojom mesa na prerezu. Slična se Russula fluxicolor razlikuje po odsutnosti mirisa, tupim hifama pileipelisa, te pozitivnoj i slaboj reakciji s FeSO4, meso postane svijetloružičasto.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1230. str. Russula arpalices Sarnari

Russula atramentosa - created on September 2023 in Kalkstrand, Finland by Tapio Kekki

PEPELJASTA KRASNICA

Russula atramentosa Sarnari

Etimologija: atramentum (lat.) = mastilo, crnilo. Po boji.

Klobuk: 4-9.5 cm širok, isprva je konveksan, kasnije se izravna, blago pupčasto ulegne na sredini, više je ili manje ljevkast, često je režnjast, kožica se guli do 2/5 promjera, površina je suha, glatka ili fino baršunasta, isprva je bijel do bjelkasto-kremast, kasnije je ujednačeno siv, na kraju je čitav sivo-crnkast, bez smeđe boje, na ozlijeđenim mjestima uočljivo pocrni, rub je tanak, dugo je podvijen, kasnije se izravna, malo je ili nimalo valovit, nije narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 1-1.8 cm debeo, zdepast, često je ekscentričan, valjkast, ponekad je malo zadebljan pri dnu, bijel do bjelkast, ljuskav, na ozlijeđenim mjestima ili u starosti pocrni, gotovo je gladak, naboran kod razvijenih primjeraka, na vrhu je pahuljast.

Listići: Gusti, 12-13/cm na rubu klobuka, široki su 2-5 mm, tanki, prirasli ili su blago zaokruženi uz stručak, izmiješani su s brojnim lamelulama, lomljivi, krem, zatim su oker-smećkasti, u starosti su sivi, na pritisak brzo pocrnu.

Spore: Široko eliptične, sa izoliranim su bradavicama visokim do 0.5 µm, potpuno povezanim spojnim linijama koje tvore uglavnom potpuni mrežasti uzorak, 7-9 x 5.4-7 µm, bazidije su 4-sporne, 38-50 x 7-10 μm, cheilocistide su vretenaste, obično su bez dodatka, 57-100 x 6-10 μm, pileipelis se sastoji od velikih, tupih, valjkastih hifa, tankih stijenki, širokih 4-8 μm (rijetki blago zadebljani segmenti mogu dosegnuti do 11 μm); otrusina je bijela (Ia).

Meso: Tvrdo, debelo, bijelo, na prerezu odmah pocrni; miris je blag na voće nekoliko minuta nakon rezanja, okus je blag, čak i u listićima kod nezrelih primjeraka, pomalo osvježavajući i jedva primjetno gorkast na stražnjem rubu jezika.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa gvajakolom lagano postane plavo ili zelenkasto-plavo, sa željeznim sulfatom (FeSO4) ružičasto, zatim polako zelenkasto prije crnjenja, a listići i meso sa formalinom više ili manje pocrveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u bjelogoričnim šumama i grmlju, u simbiozi s hrastom crnikom, rjeđe s hrastom plutnjakom ili listopadnim hrastovima, voli toplija staništa, uglavnom u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog lošeg okusa.

Napomena: Razlikuje se od ostalih vrsta iz sekcije Nigricantinae po srednjim dimenzijama, suhoj, baršunastoj površini klobuka, meso na prerezu brzo postaje sivo-crno bez crvenjenja, listići su gusti, blago kremasti ili sa krem-okerastim odsjajem, okus mesa je osvježavajući i raste ispod hrasta crnike na vapnenastom tlu, a može se sporadično naći i u sumama hrasta plutnjaka i listopadnih hrastova. Najsličnija je bijelocrna krasnica (Russula albonigra), koja je većih dimenzija, s razmaknutijim listićima, meso na prerezu nakon 1-3 minute postaje ljubičasto-crno, a iznad listića lagano pocrveni, a okus nije osvježavajući na mentol, dok ljutolisna krasnica (Russula acrifolia) ima izrazito ljut okus mesa. Po vrlo gustim je listićima slična i antracitna krasnica (Russula anthracina) od koje se razlikuje po suhom i baršunastom klobuku, trenutnom crnjenju na dodir, pileipelisu s velikim hifama i po odsutnosti dermatocistida, dok se slična vrsta ističe ljutim mesom, odsutnošću osvježavajućeg okusa u listićima, relativno velikim sporama s djelomično mrežastim uzorkom i mnogo krupnijim bazidijama, 43-72 x 7-11.5 μm.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 173. str., Russula atramentosa Sarnari

Russula atroglauca - created on August 2023 in Artogne, Italy by Federico Calledda

CRNOZELENA KRASNICA

Russula atroglauca Einhell.

Etimologija: ater, atra, atrum (lat.) = crn + glauca (lat.) = sivkast, modro-zelenkast, blijedoplav. Po boji.

Klobuk: 4–12 cm širok, prvo je polukuglast zatim je konveksan do izravnat i ulegnut na sredini, više je ili manje ljevkast, suh, kožica se guli do 1/2 promjera, zelen, maslinastozelen, plavo-zelen do sivo-zelen, na sredini je tamniji, crnkasto-zelen, ponekad je mjestimično sa crvenkasto-smeđim nijansama, a rijetko ljubičastim, naboran, gotovo je baršunast ili blago ljuskav, ljuskice su u početku bjelkaste do kremaste, kasnije su smeđe, rub je fino nazubljen ili ljuskav, gladak, u starosti je kratko i slabo narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1.2-2.5 cm debeo, valjkast, čvrst, pun, u starosti je spužvast u sredini, bjelkast, fino je naboran, sa hrđastosmeđim mrljama na bazi, ponekad požuti na ozlijeđenim mjestima, provodnjen je sa sivkasto-zelenom nijansom.

Listići: Umjereno gusti, oko 7/cm na rubu klobuka, na kraju su rijetki, tanki, prirasli, elastični, lomljivi, slabo su račvasti, bijeli do krem, kasnije su s oker odsjajem, kasnije posmeđe na oštećenim dijelovima.

Spore: Jajolike do eliptične, sa bradavicama visokim do 0.6 µm, djelomično povezanim niskim, tankim grebenima, amiloidne, 6.4-8 x 5.6-6.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 50-72 x 9.5-10.5 µm, cheilocistide su vretenaste, ponekad su sa produžetkom, 65-110 x 10.5-12 µm, pileipelis se sastoji od krupnih hifa, širokih 5-10 μm, sa slabo diferenciranim vršnim segmentom, te valjkastih, batinastih ili vretenastih dermatocistida, 40-80 x 6-9 μm, bez vršnog produžetka; otrusina je krem (IIb).

Meso: Debelo, lomljivo, bijelo, na prerezu umjereno posmeđi, suženjem izraženo požuti; miris nije izražen, a okus je slatkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) ne postane svijetloružičasto, sa gvajakolom se polako oboji sivo-zeleno, a sa fenolom ljubičasto-smeđe, a sa fenolom postane smećkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u svim tipovima šuma, priobalnim šumama, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim ili crnogoričnim drvećem, obično brezom, topolom ili smrekom, voli pjeskovito tlo.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Kada je tamnije boje klobuka slična je modrikasta krasnica (Russula parazurea), a ako je boja manje zasićena onda se lako zamijeni sa sivomaslinastom krasnicom (Russula pseudoaeruginea) ili sa zelenom krasnicom (Russula aeruginea), koja je slična po zelenom klobuku i staništu, a razlikuje se po izraženijem smeđem pigmentu, ljutkastom okusu, normalnoj reakciji sa FeSO4 i općenito bljeđim ili manje plavičastim tonovima. Na istom staništu raste i sivozelena krasnica (Russula medullata), koja je također sa slatkastim okusom mesa, ali se razlikuje po uobičajenoj bljedoći, prisutnosti ljubičastog ili sivo-zelenog pigmenta i oker otrusini.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 332. str., Russula atroglauca Einhellinger

TAMNOPURPURNA KRASNICA

Russula atropurpurea (Krombh.) Britzelm.

Etimologija: ater (lat.) = crno, tamno + purpureus (lat.) = purpurne boje. Po boji klobuka.

Engleski naziv: Purple Brittlegill

Klobuk: 4.5-12 cm širok, najprije je gotovo kuglast, zatim je konveksan, kasnije se polako proširi i malo ulegne na sredini, nepravilan, valovit ili režnjast, ljepljiv i sjajan kada se ubere, zatim je suh i više ili manje bez sjaja, kožica se guli do 2/3 promjera, prilično je promjenjive boje, ljubičast s crnkastom sredinom kod tipične forme, ponekad je svijetloružičast do ružičasto-ljubičast sa sivkasto-bijelim dijelovima (Russula atropurpurea var. depallens), također može biti čitav žut ili žuto-zelen (Russula atropurpurea var. dissidens), iznimno je miješanih boja, djelomično smećkast (Russula atropurpurea f. pantherina) ili žuto-zelen i smeđ na ljubičastoj osnovi, može biti tamnoljubičast, te potpuno izblijeđen, sivkast, gotovo ujednačeno ružičast ili s preostalim ružičastim mrljama, može biti mjestimično hrđastooker, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, slabo je narebran samo u starosti.

Stručak: 4-10 cm visok i 1.5-2.8 cm debeo, valjkast ili blago batinast, proširen je na vrhu, srž je mekana i spužvasta, bijel, natopljen vodom jako posivi, mjestimično je žuto-smeđ, osobito na bazi.

Listići: Prilično su gusti, 5-7 mm široki, na bazi su poprečno povezani žilicama, rijetko su račvasti, usko prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, tanki, lomljivi, bjelkasti, sa žućkastim su odsjajem, malo su sivkasti po vlažnom vremenu, oštrica je glatka i iste boje, sa hrđastosmeđim mrljama u starosti.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sa stožastim su bradavicama visokim 0.6-0.7 µm, povezanim tankim spojnim linijama koje tvore različito razvijenu, uglavnom nepotpuni mrežasti uzorak, amiloidne, 7.2-9 x 5.7-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-55 x 8.5-12 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, sa produžetkom, 70-100 x 7-13 μm, pileipelis se sastoji od razgranatih, tupih, relativno krupnih hifa, širokih 4-6 μm, te brojnih, valjkastih dermatocistida, 0-2-segmentnih, često u obliku boce ili glavičastih, širokih 6-9 μm, bez inkrustacija; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Isprva je čvrsto, u klobuku je debelo 8-10 mm, bijelo, promočeno je sivo; miriše slabo na voće, a okus je umjereno ljut nakon nekoliko sekundi.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom postane ružičasto-narančasto, sa fenolom postane ružičasto-smeđe, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je pozitivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, uz puteve, u parkovima i bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom ili grabom, na vlažnim mjestima, po nekim autorima raste i u crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali ne u velikoj količini, jer zbog svoje ljutine može izazvati iritaciju želuca. Nisu sve krasnice koje su u početku ljute nejestive ili otrovne, postoje i neke jestive vrste.

Napomena: Ova vrsta može biti u bezbroj kombinacija boja, ali se prepoznaje po srednjoj veličini, čisto bijelom stručku, slabom slamnatožutom nijansom listića, umjereno ljutom okusu, slabom mirisu na voće, sivkastom izgledu zbog upijanja vode i blagoj žuto-smeđoj nijansi po suhom vremenu, osobito na dnu stručka. Obično raste u šumama kestena, graba, te listopadnog ili zimzelenog hrasta. Po staništu, boji, okusu i boji listića je slična ljepljiva krasnica (Russula viscida), od koje se razlikuje po baršunastoj žuto-smeđoj dekoraciji na bazi stručka, koja u dodiru sa KOH odmah pocrveni. Slične su lomljiva krasnica (Russula fragilis), koja je prepoznatljiva po izrazito ljutom okusu, mirisu na kolače, lomljivijem i nepromjenjivom mesu, fino nazubljenoj oštrici listića i negativnoj reakciji s gvajakovom tinkturom, tamnocrvena krasnica (Russula atrorubens), koja je manjih dimenzija, okus i miris kao kod lomljive krasnice, te raste na vlažnim, mahovinom obraslim mjestima ispod planinskog crnogoričnog drveća. Postoji i malo poznati varijetet žute ili djelomično maslinaste boje (Russula atropurpurea var. dissidens), što je čest uzrok netočnih determinacija. Budući da je jedina karakteristika koja razdvaja linije Citrina i Atropurpurea višebojnost klobuka, neizbježno je da se navedeni varijetet zamijeni sa okerzelenkastom krasnicom (Russula citrinochlora), koja je upola manjih dimenzija, ima svijetlokrem otrusinu i spore s potpunim mrežastim uzorkom.

Russula atrorubens - created in Finland by Allar Antson

TAMNOCRVENA KRASNICA

Russula atrorubens Quél.

Etimologija: ater (lat.) = crno, tamno + rubens (lat.) = crvenkasto. Po boji.

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je polukuglast ili konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, više je ili manje nepravilan, kožica se guli do 3/4 promjera ili nešto manje, ljepljiv i sjajan, osušen je bez sjaja, ispod kožice je fino crtast, prilično je promjenjivih boja, kod najtipičnije je forme crveno-ljubičast s crnkastom sredinom, ponekad je crveno-ružičast ili djelomično crveno-ljubičast sa zelenom ili ljubičasto-smeđom nijansom, može biti sivo-zelen ili čak potpuno maslinastozelen, često je tamniji ili čak crnkast na sredini, osobito kod mladih primjeraka, rub je kratko prozirno narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 0.8-1.7 cm debeo, valjkast ili batinasto zadebljan na bazi, najprije je pun, srž je kasnije mekana i grudvasta, kora je debela oko 1.5 mm, sjajan, naboran, bijel, rijetko je s ružičastim odsjajem, kasnije može biti s mjestimičnim žutim do žuto-smeđim mrljama.

Listići: Prilično su razmaknuti, nisu široki, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli ili gotovo slobodni, izmiješani su s lamelulama, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, zatim su blago kremasti, oštrica je glatka i iste boje.

Spore: Eliptične, sa niskim, tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.6 µm, povezanim spojnim linijama ili rijetkim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 6.4-8 x 5.2-6.3 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-48 x 8-10 μm, cheilocistide su vretenaste, obično su široke do 10 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 2.5-4.7 μm, te brojnih, višesegmentnih, često batinastih dermatocistida, bez vršnog produžetka, s trbuhom širokim 5-10 μm; otrusina je bijela ili bjelkasta (Ia-b).

Meso: Osrednje je debelo, mekano, bijelo, starenjem lagano žuti, osobito u dnu stručka; miriše na amil acetat, na kolače ili kokos poput lomljive krasnice (Russula fragilis), a okus je izrazito ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s gvajakovom tinkturom poplavi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, rijetko jelom ili borom, a po nekim autorima također ispod bjelogoričnog drveća, kao što su vrba, breza jasen ili bukva, na relativno suhim ili vlažnim mjestima, u tresetnoj mahovini (Sphagnum), na kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Nejestiva je vrsta kao i sve krasnice ljutog okusa, ali se smatra otrovnom jer sadrži različite nepoznate toksine, uključujući crustulinol, koji u većim količinama izaziva slabije probavne smetnje, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu na planinskim livadama, srednje je veličine, klobuk je višebojan, stručak je bijel i pomalo svilenkast, samo je ponekad s ružičastim odsjajem, listići su bijeli, a otrusina Ia-b, okus je ljut, miris je na amil acetat kao kod lomljive krasnice, meso sa gvajakovom tinkturom brzo poplavi, a spore su sitne i mrežaste. Sličnih je karakteristika i lakirana krasnica (Russula laccata), koja raste na poplavljenim mjestima ispod bjelogoričnog drveća. Ne bi trebala rasti po obalnim, mediteranskim, šumama bora. S obzirom na hipotezu da raste ispod hrasta crnike (Quercus ilex), može se pomiješati sa lomljivom krasnicom, koja raste ispod bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, reakcija mesa sa gvajakovom tinkturom je negativna, oštrica listića je nazubljena, a spore su veće. Tamnopurpurna krasnica (Russula atropurpurea) je prepoznatljiva po većim dimenzijama i čvršćoj konzistenciji, okus nije tako papren, miris je blag na voće, meso posivi zbog provodnjenosti i raste na suhom tlu, uglavnom ispod bjelogoričnog drveća.

Russula aurantioflammans - created on August 2022, in Castelìr, Predazzo, Italy by Marco Floriani

NARANČASTA KRASNICA

Russula aurantioflammans Ruots., Sarnari & Vauras

Etimologija: aurantius (lat.) = narančast, boje naranče + flammare (lat.) = plamtjeti. Po boji.

Klobuk: 4-15 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, rjeđe je tupo ispupčen, vlažan, sjajan, kožica je polusraštena, samo se kratko guli, kasnije je ponekad je hrapav, prekrasne je narančaste do narančasto-oker boje, blijedi do žućkasto-oker tonova na sredini, rub je ponekad malo crvenkast, vrlo je rijetko u potpunosti žut, rub je više ili manje valovit, gladak, nije narebran u normalnim uvjetima, eventualno je slabo narebran kod starih i osušenih plodnih tijela.

Stručak: 4-9 cm visok i 1.7-3 cm debeo, robustan, valjkast ili slabo batinast, više je ili manje raširen na vrhu, malo je sužen na sredini, nekad je malo uvijen na vrhu, bijel, nekad je s ružičastom nijansom na jednom dijelu, naboran.

Listići: Gusti, široki su do 11 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama ili ih nema, rijetko su račvasti, prirasli ili zaokruženi uz stručak, manje su ili više lomljivi, postupno postaju žućkasti, sljedeći dan su sa slabim narančastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, sa tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, povezane su grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 7-9 x 6-8 µm, bazidije su 4-sporne, ponekad su 2-sporne, batinaste, 40-58 x 9-14 μm, cheilocistide su batinaste, zaobljene na vrhu, 40-80 x 9-15 μm, pileipelis se sastoji od vrlo tupih, nejasno glavičastih hifa, širokih 3-4 μm, te batinastih do nepravilno valjkastih, 1-4-segmentnih dermatocistida, širokih 4-6.5 μm; otrusina je žuta (IVb-c).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, nekad je sa slabim sivkastim odsjajem u određenim uvjetima, tanki sloj ispod kožice klobuka je ružičast ili narančasto-crven; slabo miriše na voće, a okus je jako ljut.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa sa gvajakolom je pozitivna, sa željeznim sulfatom slaba, a sa alfanaftolom postane purpurno do crno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, uglavnom na sjeveru Europe u simbiozi sa brezom, a ponekad i sa smrekom, u više ili manje vapnenastom i vlažnom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Široko je rasprostranjena u sjevernoj Europi, gdje se dugo vremena miješala sa raskošnom krasnicom (Russula intermedia) ili s njezinim sinonimom Russula mesospora, od kojih se razlikuje po prosječno manjoj veličini, stručku koji je ponekad s ružičasto-crvenom nijansom, ljutom, a ne gorkom okusu mesa, nešto svjetlijoj otrusini, duguljastim i eliptičnim sporama s izraženijim mrežastim uzorkom, te relativno kratkim i širokim dermalocistidama. Slična vrsta koja raste u parkovima i travnatim šumama breze je brezova krasnica (Russula fontqueri), koja je lako prepoznatljiva po manjoj veličini, lomljivosti i potpuno blagom okusu.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 717. str., Russula aurantioflammans Routsalainen, Sarnari & Vauras sp. nov.

ZLATNA KRASNICA

Russula aurea Pers.

Etimologija: auratus (lat.) = zlatne boje. Po boji.

Engleski naziv: Gilded Brittlegill

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i široko ulegnut na sredini, nepravilan ili režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera, ljepljiv, sjajan, ubrzo je suh i bez sjaja, rijetko je baršunast, crveno-smeđ do crven, nekad je bez tragova žutog pigmenta (Russula aurea. f. axantha), međutim u pravilu  je zlatnožut ili limunastožut, vrlo rijetko je čitav te boje, ponekad je crveno-ružičast ili crveno-ljubičast, ljubičasto-smeđ, gotovo je iste ili tamnije boje na sredini, može izblijediti u maslinasto-oker nijanse ili je mjestimično ružičasto-narančast ili ljubičast, rub je dugo vremena podvijen, gladak, kratko je narebran samo u starosti.

Stručak: 3.5-8 cm visok i 1.2-2 cm debeo, uglavnom je valjkast, blago je proširen na vrhu, najprije je pun, srž je kasnije spužvasta, naboran, bjelkast, na većem je ili manjem dijelu s limunastožutom nijansom, s oker-smeđim mrljama, osobito na dnu.

Listići: Prilično su gusti, tanki, međusobno su poprečno žiličasto povezani na bazi, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, dugo su vremena žućkasti, na kraju su oker, oštrica je cjelovita i kod tipične forme limunastožuta, međutim često je iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, stožastim bradavicama visokim do 1.2 µm i širokim 0.6-0.8 µm, prilično dobro povezanim grebenima koji tvore uglavnom zatvoreni mrežasti uzorak, amiloidne, 8-10 x 6.7-8.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, velike, 40-65 x 10-15.5 μm, cheilocistide su vretenaste, široke 10-15 μm, pileipelis se sastoji od hifa, uglavnom blago zadebljanih i suženim na vrhu, širokih 3.5-5 μm, češće izraženo vretenastih, s trbuhom širokimm 4-7 μm, ponekadsu su sa sitnim izraslinama na vrhu, bez dermatocistida ili inkrustiranih primordijalnih hifa; otrusina je tamnoker do svijetložuta (IIIc-IVa), rijetko je IVb.

Meso: Debelo, čvrsto, kasnije omekšava, bijelo, ispod kožice klobuka i kore stručka je žuto; miris nije izražen, okus je blag u svim dijelovima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, s fenolom  tamnosmeđe, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i brza.

Stanište: Raste od u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u kontinentalnim bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično s bukvom ili smrekom, na glinenastom ili vapnenastom tlu, rijetko u mediteranskom području. Četvrtu sliku snimila je Tihana Prcić.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Česta je vrsta ispod bjelogoričnog drveća, na vapnenastom tlu, obično ne raste ispod zimzelenih hrastova vrlo je rijetka u mediteranskom području. Pronađene su i u crnogoričnim šumama smreke, ariša, jele ili bora. Prepoznatljiva je po srednjoj veličini i čvrstoći, blagom mesu bez mirisa koje brzo reagira s gvajakovom tinkturom, te zlatnožutom pigmentu na klobuku, obično u kombinaciji s limunasto žutom nijansom na stručku, oštrici listića i površinskim slojevima mesa. Mikroskopski je karakteristična po sporama sa izraženim grebenima koji tvore mrežasti uzorak i jednostavnom pileipelisu koji se sastoji samo od velikih, vretenastih hifa, koje su ponekad sa sitnim izraslinama. Tipična forma je lako prepoznatljiva, međutim drugačiji je slučaj kada se radi o formi Russula aurea. f. axantha, koja je čiste crvene ili ljubičaste boje, s bijelim stručkom i ujednačenim oker listićima, bez tragova limunastožutog pigmenta. U tom slučaju, crveni klobuk je sličan kao kod vesele krasnice (Russula laeta), koja je prepoznatljiva po mirisu, okusu listića i tamnijoj otrusini, crveno-bijele krasnice (Russula rubroalba), koja je prosječno većih dimenzija i čvršća, vrlo slabe reakcije s gvajakovom tinkturom, listići su lijepe žumanjčanožute boje u zrelosti, a otrusina je IVd, cinober krasnica (Russula pseudointegra), čije meso miriše na pelargonije i koje ne reagira s gvajakovom tinkturom, te crvenih vrsta iz podsekcije Olivaceinae, koje su većih dimenzija i čvršće, s hrapavim ili blago baršunastim klobukom, stručkom ponekad s crvenom nijansom i plavoljubičastom reakcijom s fenolom.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 823. Zlatna krasnica (Russula aurata (With.) ex Fries); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1072. str. Russula aurea Pers.

Russula velutipes - created in Novof, Norway by Perry Gunnar Larsen

RUŽIČASTA KRASNICA

Russula aurora Krombh.

Etimologija: aureus (lat.) = zlatno. Po boji.

Engleski naziv: Dawn Brittlegill

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i malo ulegnut na sredini, nepravilan, neravan ili blago valovit, kožica se guli do 1/3 promjera ili više, gotovo je gladak ili žiličast i fino hrapav, u pravilu je suh i bez sjaja, karmincrven do ružičast, nekad je više ili manje zasićene crvene boje trešnje, na rubu izblijedi u krem-žutu ili žuto-oker boju ili je tamniji na sredini, s ljubičastom nijansom, ponekad je mjestimično bakrenosmeđ, marelično narančast, a vrlo rijetko čitav izblijedi u krem-oker boju, rub je uglavnom gladak, ponekad je malo narebran u starosti.

Stručak: 5-10 cm visok i 1-2.8 cm debeo, tipično je batinast, jasno je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana, manje je ili više pahuljast, osobito na gornjem dijelu, bijel, bez ružičaste nijanse, na kraju je s oker-smeđim mrljama.

Listići: Vrlo su gusti, široki su 7-13 mm, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, rijetko su račvasti, nisu lomljivi, ponekad su izrazito mekani, bjelkasti, kasnije su s prilično jasnim žućkastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, sa sitnim, stožastim bradavicama visokim do 0.4 µm, prilično povezanim tankim grebenima koje tvore cik-cak, zebrasti ili samo djelomični mrežasti uzorak, izraženo su amiloidne, 5.8-8.4 x 5.3-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, uske, 36-50 x 8-10 μm, cheilocistide su rijetke, vretenaste, često s vršnim produžetkom, s trbuhom širokim 8-11 μm, pileipelis je vrlo uzak, sastoji se od kratkih, tupih hifa, širokih 2-4.5 μm, te tupih, prilično tankih, višesegmentnih primordijalnim hifa, širokih 3-6 μm; otrusina je bjelkasta (Ib), brzo postane kremasta kad se osuši.

Meso: Debelo, čvrsto bijelo, vrlo slabo je promjenjivo; miris je slab, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa sulfovanilinom postane crveno-ljubičasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je minimalna.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće bukvom, lijeskom, lipom, grabom, smrekom ili borom, na vapnenastom, umjereno glinenastom, ali i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ova prekrasna proljetno-ljetna krasnica pojavljuje se krajem svibnja u nizinskim šumama hrasta, ali i kestena i graba, a krajem lipnja u planinskim šumama bukve. Nije pronađena u područjima zimzelenih mediteranskih hrastova. Prepoznatljiva je po srednjoj veličini, čvrstom mesu, bijelom stručku, obično batinastom, više ili manje sjajnom i mazavom klobuku po vlažnom vremenu, od tamnoružičaste do svijetlocrvene boje, bakrenosmeđ ili marelično narančast na sredini, ponekad čak i žut, vrlo rijetko potpuno izblijedi u kremasto-oker tonove (Russula aurora var. cretacea). Površina klobuka čini se pahuljastom, iako teško može opravdati epitet baršunast. Ipak je uočena izražena ljuskavost klobuka, kao i stručka. Rub klobuka je malo ili nimalo narebran. Listići su relativno gusti, otrusina bijela, ali brzo postaje kremasta. Miris i okus mesa su slabo izraženi, a kemijske reakcije tipične za vrste iz podsekcije Roseinae, vrlo slaba s gvajakovom tinkturom i crveno-ljubičasta sa sulfovanilinom. Mikroskopski je karakteristična po sporama sa sitnim bradavicama koje se spajaju u tanke i male razgranate grebene, a pileipelis je s običnim hifama, te kratkim i relativno rijetkim primordijalnim hifama, zbog čega je površina klobuka više ili manje glatka i sjajna, odnosno različita nego kod vrsta iz podroda Incrustatula. Dok srednje velike krasnice s bijelom otrusinom i crvenkastim klobukom obično imaju ljut okus mesa, vrste s blagim mesom, poput opisane vrste, prava su rijetkost i njihova kožica klobuka je često prekrivena gustim bijelim pahuljama koje tvore čuperke inkrustiranih primordijalnih hifa. Među njima je i Zvarova krasnica (Russula zvarae), koja se razlikuje po stručku koji je gotovo uvijek s ružičastom nijansom, još baršunastijim klobukom i vrlo slaboj reakciji sa sulfovanilinom. Tvrda krasnica (Russula rosea) je prepoznatljiva po iznimnoj tvrdoći, osvježavajućem okusu u listićima, velikoj učestalosti crvene pigmentacije na stručku i hrapavom klobuku bez sjaja.

Referentni izvori: Josipović, Matija. 2016. Očaravajući svijet gljiva. Leo-commerce d.o.o. Rijeka. – 406. str. Ružičasta krasnica (Russula aurora Bres. 1892, sinonim Russula rosea Quélet); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1342. str. Russula velutipes Velen.

Russula azurea - created in Finland by Allar Antson

PLAVETNA KRASNICA

Russula azurea Bres.

Etimologija: azureus (lat.) = plavetno. Po boji klobuka.

Klobuk: 3-10 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i uglavnom ulegnut na sredini, nekad je ljevkast, valovit ili režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera, suh i bez sjaja, fino je baršunast, pahuljast ili nježno zrnast na sredini, obično je plavkasto-siv u mladosti, zatim je mjestimično ružičasto-ljubčcast ili plavkast, s nejasnim prelijevanjem boja ili je maslinastozelen do sivo-zelen, na sredini je ponekad tamniji, crnkast, rub je u podvijen i gladak, kasnije se izravna, tek je u starosti jedva primjetno kratko narebran i nazubljen.

Stručak: 2-7 cm visok i 0.8-2 cm debeo, valjkast ili često batinast, pun, srž je ubrzo omekšana i spužvasta, kasnije je šuplja, pahuljast, ponekad je ljuskav, bijel, nikad nije s crvenkastom nijansom, poneka postane malo sivkast nakon duljeg rukovanja.

Listići: Gusti, izmiješani su s rijetkim lamelulama, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, često su račvasti, lomljivi, bijeli, u starosti su samo lagano krem, promjena boje je jedva uočljiva.

Spore: Široko su eliptične do ponekad gotovo kuglaste, s niskim bradavicama visokim do 0.7 µm, slabo povezanim malo ili nimalo razgranatim grebenima, amiloidne, 7.2-9 x 6-7.7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 38-54 x 10-12 μm, cheilocistide su batinaste, široke 8-13 μm, pileipelis se sastoji od isprepletenih, velikih, slabo inkrustiranih hifa, s više ili manje batinasto zadebljanim vršnim segmentima, širokih 4.3-12 μm, te valjkastih, tupih, višesegmentnih primordijalnih hifa, širokih do 6 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto, zatim je mekše i lomljivije, bijelo, slabo je promjenjivo; miris je slabo kiseo ili blag na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) polako postane ružičasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, ali ne uvijek brza.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama i uz staze, kao simbiont s različitim vrstama crnogoričnog drveća, uglavnom smrekom, jelom ili borom, na pjeskovitom i više ili manje kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj ili srednjoj veličini, suhom, pahuljastom ili zrnastom klobuku na sredini, koji varira od plavkasto-sive, više ili manje mjestimično ljubičaste do maslinastozelene ili djelomično crnkaste boje, bijelim listićima i stručku, koji je uglavnom batinast, blagom okusu, rastu ispod planinskog crnogoričnog drveća, obično uz staze, u više ili manje pjeskovitom, umjereno kiselom tlu, srednje velikim bradavičavim sporama, s blago razgranatim grebenima, te pileipelisom koji se sastoji od batinastih hifa i tupih, valjkastih primordijalnih hifa. Determinacija opisane vrste započinje preliminarnim prepoznavanjem bijele otrusine karakteristične za vrste iz podroda Incrustatula, uz koju se uzimaju u obzir bijeli listići, blagi okus mesa i slabo baršunasta površina klobuka. Pojedine vrste iz poskupine Lilaceinae mogu se razlikovati po rastu na različitim staništima, opisana vrsta raste u crnogoričnim šumama, lilasta krasnica (Russula lilacea) u bjelogoričnim šumama, najčešće graba, a plavkasta krasnica (Russula subazurea) u šumama mediteranskih hrastova. Osim po staništu, lilasta krasnica se identificira po mogućoj ružičasto-crvenoj nijansi na stručku, dekoraciji spora s uglavnom izoliranim bodljama, pileipelisu koji se sastoji od tankih, valjkastih hifa i suženih primordijalnih hifa, a plavkasta krasnica izgleda gotovo upola manja, spore su sa sličnim djelomičnim mrežastim uzorkom, a hife pileipelisa su vitke i valjkaste.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 886. Plavetna krasnica (Russula azurea Bresadola), Sinonim: Russula lilacina Romell; Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1336. str. Russula azurea Bres.

Russula badia - created in Norway by Inger-Lise Fonneland

CEDROVA KRASNICA

Russula badia Quél.

Etimologija: badius (lat.) = smeđe, kestenjasto. Po boji.

Engleski naziv: Burning Brittlegill

Klobuk: 5-13 cm širok, pravilan, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i malo ulegnut na sredini, jasno je valovit kod tipične forme, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo manje, vlažan kada se ubere, brzo je suh i više ili manje bez sjaja, crveno-ljubičast do intenzivno ljubičasto-smeđ, obično je tamniji na sredini, gotovo crnkast ili je izblijeđen do oker, rijetko je smećkast u tonovima smeđokože golubače (Russula integra) ili smeđ kao kod crnikine krasnice (Russula quercilicis), rub je gladak, dugo je vremena podvijen, kasnije se izravna, u starosti je kratko narebran, u dužini od 0.5-1 cm, ali ne uvijek.

Stručak: 4.5-9 cm visok i 1.4-2.6 cm debeo, jako je robustan, tvrd, valjkast ili blago batinast, dosta je proširen i pahuljast na vrhu, pun, potpuno je bijel ili djelomično sa crvenom ili ružičastom nijansom, osobito na donjem dijelu, baza je s hrđastosmeđim mrljama i s bijelim micelijskim nitima.

Listići: Gusti, široki su 4-10 mm, najširi su uz rub klobuka, prilično su debeli na bazi, zaokruženi su uz stručak, prirasli, skoro su slobodni, izmiješani su s rijetkim lamelulama, lomljivi, krem, oker ili blago žućkasti kada su zreli, oštrica je crvenkasta.

Spore: Široko su eliptične, s brojnim, tankim i više ili manje šiljastim bradavicama visokim 0.6-1 µm, prilično povezanim krakim lančanim grebenima ili jednostavnim ili razgranatim spojnim linijama koji tvore nepotpuni mrežasti uzorak, umjereno su amiloidne, 7.8-10.4 x 6.7-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-52 x 12-15 μm, cheilocistide su vrlo brojne, batinaste, s trbuhom širokim 10-20 μm, uglavnom su bez vršnog produžetka, pileipelis se sastoji od tupih ili skupljenih hifa u terminalnom segmentu, te višesegmentnih valjkastih ili više ili manje batinastih dermatocistida, širokih 4.5-10 μm, bez inkrustacija; otrusina je tamnooker do svijetložuta (IIIc-IVa-b).

Meso: Debelo, čvrsto u mladosti, kasnije je samo kruto, bijelo, kasnije lagano žuti; miris je neprimjetan po vlažnom vremenu, suhi listići prilično izraženo mirišu na cedrovinu, poput kutije za cigare, a okus je jako ljut u svim dijelovima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4 postane ružičasto-narančasto, sa fenolom smećkasto, rekacija sa gvajakovom tinkturom je slaba i spora, a meso sa KOH-om postane okerasto, a površina stručka limunastožuta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u suhim crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, najčešće borom, rijetko smrekom ili jelom, na pjeskovitom tlu, češća je u sredozemnom nego kontinentalnom području.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Ova je prekrasna krasnica karakteristična po staništu u hladnim crnogoričnim šumama, srednjoj veličini i tvrdoći, manje ili više uočljivoj valovitoj površini klobuka, od crveno-ljubičaste, ljubičasto-smeđe do izrazito smeđe boje, čestoj prisutnosti crvenog pigmenta na stručku, jako ljutom okusu mesa, slabom mirisu na cedrovinu, bolje uočljivim kada se gljiva počne sušiti, slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom i oker do žutoj otrusinom. Klobuk može biti cinobercrven ili blago karmincrven, kao kod tvrde krasnice (Russula rosea), a nekad i potpuno bez mirisa, što ukazuje na nedostatak mirisa po vlažnom vremenu. Mikroskopski su karakteristične velike, gusto dekorirane spore i glomazne, te višesegmentne dermatocistide. U crnogoričnim se šumama može zamijeniti sa nevjernom krasnicom (Russula adulterina), koja se razlikuje po zrelim listićima tamnije žute boje (otrusina je IVe) i mirisu na pelargonije, a ne na cedrovinu. Smeđokoža golubača raste na istim područjima ispod smreke ili bora i izgleda isto, međutim, okus mesa je blag, miris nije izražen, otrusina je barem dva stupnja tamnija, a mikroskopske karakteristike su općenito drugačije. Crnikina krasnica ima žutu otrusinu (lVc) i raste isključivo ispod bjelogoričnog drveća, osobito hrasta crnike (Quercus ilex).

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 838. Cedrova krasnica (Russula badia Quélet); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 686. str., Russula badia Quélet

Russula betularum - created in Finland by Mikko Veräjänkorva

BREZOVA PAPRENA KRASNICA

Russula betularum Hora

Etimologija: betula (lat.) = breza. Po staništu.

Engleski naziv: Birch Brittlegill

Klobuk: 2-5.5 cm širok, prvo je kuglast do konveksan, ubrzo se raširi i jasno ulegne na sredini, ponekad je režnjast, kožica se gotovo u potpunosti guli, gladak i sjajan po vlažnom vremenu, bez sjaja i fino crtast kada se osuši, obično je pastelno svijetloružičast, malo je tamniji na sredini, ali intenzivni crveni tonovi su izuzetno rijetki, kasnije često izblijedi i postane djelomično ili potpuno bjelkast, mjestimično je kremast, također može biti crveno-ružičast, ružičasto-ljubičast ili ljubičast, te s tamnijim mrljama, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je jasno narebran.

Stručak: 3-5.5 cm visok i 0.7-1.1 cm debeo, vitak, ubrzo postane lomljiv, valjkast, ponekad je batinasto zadebljan na bazi, prvo je pun, zatim se ispod kore stvrdnjava u sivo-smeđe grudvice, bijel, provodnjeno je s blagim sivkastim odsjajem, jednako malo potamni kada se protrlja.

Listići: Pomiješani su s lamelulama, razmaknuti, široki su do 6 mm, tanki, malo su trbušasti, nisu račvasti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, vrlo su lomljivi, oštrica je glatka ili sitno nazubljena, bjelkasti, često su s krem odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, sa tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, povezanim spojnim linijama koje tvore djelomični ili potpuni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 8.8-11 x 7.3-8.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 42-56 x 11-15 μm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim su produžetkom, 60-120 x 8-13 μm, pileipelis se sastoji od jednostavnih, tupih hifa, širokih 2.5-3.5 μm, tupa, te dermatocistida različitog oblika, od kratko batinastih do izduženo valjkastih, bez vršnog produžetka, 0-1-segmentnih, širokih 5.5-8 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Tanko, u klobuku je debljine 4-5 mm, lomljivo, bijelo, provodnjeno je lagano sivkasto; miris je slab na voće, u dnu stručka je s citrusnim notama, a okus je izrazito ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane umjereno ružičasto, a sa gvalakovom tinkturom polako postane lagano plavo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen u vlažnim bjelogoričnim šumama, uglavnom u simbiozi s brezom, vrlo rijetko u crnogoričnim šumama smreke, nekad ispod pojedinačnih breza u crnogoričnim šumama ili po močvarama, u tresetnoj mahovini (Sphagnum), ali nije strogo povezana s njom.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta, osobito ako se jede sirova i u većim količinama, a jedan primjerak kuhan u mješavini s drugim vrstama većini ljudi obično ne uzrokuje nikakve tegobe. Sadrži različite nepoznate toksine, uključujući crustulinol, koji u većim količinama izaziva slabije gastrointestinalne smetnje, a latencija traje od 30 minuta do 4 sata.

Napomena: Mnogo je češća vrsta u sjevernoj Europi nego kod nas, raste u močvarnim područjima ispod breze i na tresetištima, ali se pronađe i u planinskim područjima ispod smreke. Prepoznatljiva je po nakošenom rastu, osrednjoj veličini i mesnatosti, svijetloružičastom klobuku, koji je ponekad s karmincrvenim ili ljubičastim nijansama (čak i maslinasto-smeđim), nerijetko je potpuno izblijeđen, kožica klobuka se gotovo u potpunosti guli, listići su razmaknuti, oštrica je općenito sitno nazubljena, otrusina je bijela, reakcija s gvajakovom tinkturom je vrlo slaba, okus je ljut, a miris slab. Mikroskopski je karakteristična po velikim bradavičavim sporama, koje su s barem djelomičnim mrežastim uzorkom, čija tipologija dosta podsjeća na liniju Emetica. Moguće su zabune s malim ružičasto-crvenim formama iz linije Atropurpurea, počevši s lomljivom krasnicom (Russula fragilis), koja je ista po mesnatosti i veličini, izrazito ljutom okusu, gotovo negativnoj reakciji s gvajakovom tinkturom i nazubljenoj oštrici listića. Mikroskopski elementi su također slični, ima vrlo slične spore, iako nešto manje i kuglastog oblika. Međutim, izraženije je višebojna i miriše na kolače, raste na suhim mjestima ispod raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća. Također su slične paprena krasnica (Russula emetica), koja obično raste u planinskim, močvarnim, crnogoričnim šumama, većih je dimenzija i mesnatija, klobuk je ujadnačenije i zasićenije crvene boje, listići su sa slamnatožutim odsjajem, a kožica klobuka je uvijek glatka, te gorska paprena krasnica (Russula silvestris), koja raste na relativno suhim tlima, ispod kestena ili crnogoričnog drveća, općenito je zdepastija, boje su crvenije i zasićenije, a kožica klobuka se guli gotovo do 1/2 promjera.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 832. Brezova paprena krasnica (Russula emetica var. betularum (Hora) Romagn.); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 526. str., Russula betularum Hora

Russula brunneoviolacea - created in Norway by Bjørn Eidhammer

SMEĐELJUBIČASTA KRASNICA

Russula brunneoviolacea Crawshay

Etimologija: brunneus (lat.) = smeđe, kestenjastosmeđe + violaceus (lat.) = ljubičasto. Po boji.

Klobuk: 3-7 cm širok, prvo je tipično polukuglast, kasnije se raširi i ulegne na sredini, nepravilan ili valovit, režnjast, kožica se guli do 80 % promjera (po Ramagnesiju u potpunosti), suh, bez sjaja ili fino baršunast, malo je sjajan samo na sredini, ljubičast, crveno-ljubičast, plavkasto-ljubičast, može biti mjestimično ili potpuno maslinastozelen, smeđ ili ljubičasto-smeđ, rub je obješen prema dolje, tek u starosti je malo narebran.

Stručak: 3-7 cm visok i 0.7-1.5 cm debeo, valjkast ili blago batinast, prvo je pun, srž je kasnije omekšana, spužvasta, bijel, zbog rukovanja postane žuto-oker prema dnu.

Listići: Prilično su do veoma gusti, tanki, izmiješani su s lamelulama, prirasli, račvasti, vrlo su lomljivi, prvo su bjelkasti, ubrzo su krem.

Spore: Široko su eliptične, s gustim, dugim, manje ili više zakrivljenim bodljama visokim 1-1.6 µm, djelomično povezanim tankim spojnim linijama koji tvore nejasni mrežasti uzorak, umjereno su amiloidne, 6-8.8 x 5.4-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 32-48 x 10-13 μm, cheilocistide su zaobljene ili s vršnim produžetkom, 40-80 x 7-12 μm, pileipelis se sastoji od dugih nepravilnih hifa, suženih i djelomično zašiljenih na vrhu, rijetko tupih, širokih do 5 μm, te brojnih valjkastih ili batinastih dermatocistida, višesegmentnih, širokih 5-9 μm, s refraktivnim, ali ne obilnim sadrzajem; otrusina je krem (IIb-c).

Meso: Relativno je debelo i ne baš čvrsto, na kraju je lomljivo, bjelkasto, na erodiranim mjestima je žućkasto, po vlažnom vremenu malo posivi; miris nije izražen ili je slab na kokos, kao kod lomljive krasnice (Russula fragilis), a okus je blag, eventualno je blago ljutkast samo u listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) naglo postane ružičasto-crveno, a kasnije smeđe, a stručak ružičast, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je pozitivna i brza.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u kolonijama po više od 20-ak primjeraka, u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom, kestenom, brezom, bukvom ili lijeskom, u mahovini, na vapnenastom tlu. Česta je gljiva u zagrebačkom parku Maksimir, te u Gorskom kotaru pokraj bukava.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Srećom je dosta ukusna gljiva, jer se ubire u uvjerenju da se radi o ljubičastozelenoj krasnici (Russula cyanoxantha).

Napomena: Ova krasnica raste tipično u kontinentalnim bjelogoričnim šumama na vapnenastom tlu, obično ispod hrastova, kestena i breza. Ne može se isključiti slučajan rast ispod crnogoričnog drveća. Prepoznatljiva je po maloj veličini, površini klobuka bez sjaja, može biti i fino baršunasta, čak i pahuljasta po suhom vremenu, općenito prilično promjenjivim bojama, ali najčešće ljubičastoj ili ljubičasto-smeđoj, vrlo svijetlim listićima, krem otrusini, mesu koje ovisno o vlažnosti posivi ili požuti, blagom okusu, eventualno blago ljutkastom samo u listićima, neizraženom mirisu, srednje velikim sporama prekrivenim dugim, manje ili više zakrivljenim bodljama i hifama pileipelisa koje su obično sužene ili djelomično zašiljene, s dobro definiranim temeljnim slojem parenhimskih hifa, kao kod vrsta iz podroda Incrustatula. Opis vrste nije u potpunosti dosljedan među različitim autorima. Stoga se neke karakteristike čine slabo definiranim, osobito boja klobuka, meso koje više ili manje požuti ili posivi, ovisno o stupnju vlažnosti i stanju očuvanosti plodnih tijela, te spore s bodljama, izoliranim ili povezanim u različito razvijeni mrežasti uzorak.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 892. Smeđeljubičasta krasnica (Russula brunneoviolacea Crawsh.); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1285. str. Russula brunneoviolacea Crawshay

Russula caerulea - created on September 2022 in Buse della Torba, Fornace, Italy by Marco Floriani

PUPAČA

Russula caerulea Fr.

Etimologija: caerulens (lat.) = plavičasto. Po boji.

Engleski naziv: Humpback Brittlegill

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je konveksan do konveksan i s relativno velikom šiljastom grbicom na sredini, koja se poslije izravna, kasnije se raširi i jasno ulegne na sredini, kožica se guli do oko 1/2 promjera, dosta je sjajan čak i po suhom vremenu, malo je valovit na sredini, ostali dio je gladak, crveno-ljubičast, tamnoljubičast ili ljubičasto-smeđ, općenito je tamniji na sredini, ponekad crnkast, također može biti crveno-smeđ ili čitav gotovo čiste crvene boje, ponekad izblijedi do ružičastih tonova, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je ponekad raspucan, samo je u starosti kratko je narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1-2 cm debeo, vretenast do slabo batinast, postepeno se sužava prema vrhu ili je rjeđe proširen na vrhu, prvo je pun, srž je kasnije grudvasta, pahuljast, bijel, trljanjem lagano potamni, blago posivi zbog upijanja vode.

Listići: Gusti, široki su 6-7 mm, uglavnom su bez lamelula, tanki, zaokruženi uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, lomljivi, maslačnožuti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, sa bradavicama visokim 0.7-1 µm, dobro povezanim kratkim lačastim grebenima koji tvore zebrasti do djelomično mrežasti uzorak, amiloidne, 7.2-9 x 6-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-50 x 9-13 μm, cheilocistide su gotovo vretenaste, široke 13-14 μm, pileipelis se sastoji od dugih, tankih hifa, širokih 1.8-2.3 μm, te tankih primordijalnim hifa, slabo diferenciranim od hifa, širokih 4 μm, malo suženih na vrhu, s vrlo malo sadržaja; otrusina je svijetložuta (IVa-b).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu postane lagano sivkasto-smeđe; miris nije izražen ili je blag na voće, ponekad je s blagom kiselom komponentom, a okus je blag, obično je malo gorkast nakon dužeg žvakanja.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) ili sulfovanilinom postane ružičasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je slaba i vrlo spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen samo u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, uglavnom borom, na kiselom, vapnenastom ili više ili manje pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Lako je prepoznatljiva zbog nedostatka ljutine, vitkog oblika, svijetlog klobuka, nasred kojeg se nalazi jasna ​​grbica u obliku bradavice, po kojoj je, između ostalog, dobila epitet var. umbonata. Ova posljednja karakteristika je vrijedna u makroskopskoj determinaciji vrste, jer slična grbica nije toliko česta i izražena kod nekoliko drugih krasnica, kao što su šupljonoga krasnica (Russula cavipes), graciozna krasnica (Russula gracillima), sardoniks krasnica (Russula sardonia), te slabo ili nimalo kod breganke (Russula nitida), a sve se lako razlikuju po različito ljutom okusu. Opisana je vrsta prepoznatljiva po srednjoj veličini, glatkom, sjajnom klobuku, crveno-ljubičaste, smeđe ili ponekad čiste i zasićene crvene boje, grbici na sredini, maslačnožutim listićima u zrelosti, otrusini IVa-b, te bijelom mesu, koje je slabo promjenjivo i bez mirisa. Žvakanje otkriva gorak okus koji se, nažalost za gurmane, pojačava kuhanjem. Mikroskopski su najvažnije ne baš tipične primordijalne hife, koje se slabo razlikuju od običnih hifa pileipelisa zbog male širine i otapanja sadržaja u gotovo nevidljive, fine čestice. Raste u šumama bora na suhim mjestima, uglavnom na vapnenastom tlu. S obzirom na svoje makroskopske, mikroskopske i ekološke karakteristike, opisana je vrsta jedna od najbolje identificiranih vrsta unutar roda. Breganka, koja je sličnog izgleda i boje, uglavnom blagog okusa i s manje uočljivom prolaznom grbicom, raste na vlažnim mjestima ispod breza, prosječno je manjih dimenzija i čvrstoće, oker otrusinom i obično s ružičasto-crvenom nijansom na stručku. Razlike su još jasnije na mikroskopskoj razini, zbog toga što se pileipelis sastoji od dermatocistida, a ne primordijalnih hifa. Sardoniks krasnica je slična po rastu u vapnenastim šumama bora i grbici, a prepoznatljiva je po ljutom okusu, mogućoj ružičastoj nijansi na stručku, kremastoj otrusini, mesu koje požuti i koje u dodiru s parama amonijaka pocrveni.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1444. str. Russula caerulea Pers. → Fr.

Russula camarophylla - created on August 2008 in Provincia di Bergamo, Italy by Federico Calledda

LUČNA KRASNICA

Russula camarophylla Romagn.

Etimologija: kamara (gr.) = luk, svod + phyllon (gr.) = list, listić. Po obliku listića.

Klobuk: 3.5-7 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i ulegne na sredini, često je blago ljevkast, suh, kožica se teško guli, žuto-oker, mednožut, žuto-smeđ,  kasnije žuti i smeđi, nekad je gotovo narančast, razvijajući male crvenkasto-smeđe mrlje, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 3-5 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast, na bazi je malo sužen, bijel, prljavo bijel, kasnije lagano sivi ili postaje svijetložut, u starosti je smeđe do crvenkasto-smeđe pjegav, na dnu je s jamicama.

Listići: Široko su razmaknuti, debeli, u mladosti su lučno zaobljeni, kasnije su konveksni, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, često su povezani s poprečnim žilicama na bazi, slabo su račvasti, bijeli, krem do oker, u starosti su smeđe pjegavi.

Spore: Široko su eliptične, dekorirane su zaobljenim, više ili manje gustim bradavicama visokim do 1 µm, slabo su amiloidne, 4.8-6 x 3.8-4.4 µm, bazidije su 4-sporne, valjkaste, glavičasto proširene na vrhu, 35-52 x 5-8 µm, cheilocistide su valjkaste do vretenaste, 37-60 x 3.5-5 µm, neke su sa izraslinama, pileipelis je slabo diferenciran i sastoji se od debelih, krutih hifa, širokih 4-6 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Tvrdo, kompaktno, lomljivo, bijelo, malo posivi u dnu stručka, na prerezu postane oker, s hrđastosmeđim mrljama, na ozlijeđenim mjestima vrlo sporo postaje žuto-crvenkasto; miris je  vrlo slab, ugodan, osobito kod mladih primjeraka, a okus je blag, bez ikakvog traga gorčine.

Kemijske reakcije: Površina stručka u dodiru sa željeznim sulfatom postane ružičasta, zatim polako crvena, a sa gvajakolom brzo i intenzivno postane plavo-zelena.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim ili crnogoričnim drvećem, obično bukvom ili hrastom, a rjeđe s borom ili smrekom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Smatra se jestivom vrstom loše kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po tvrdom mesu i nedostatku pigmenta na klobuku (karakteristike
koje ukazuju na pripadnost podrodu Compactae), pomalo račvastim i razmaknutim listićima, srednje maloj veličini, bijeloj otrusini, potpuno blagom okusu, jamičastom stručku na dnu, sporom, ali uočljivom smeđenju. Najvažnija karakteristika za determinaciju opisane vrste su vrlo male spore za rod krasnica, sa jedva vidljivom dekoracijom pod mikroskopom. Djelomično batinaste hife pileipelisa, odsutnost dermatocistida i uske cheilocistide, široke samo 3-4.5 μm, također nepogrešivo karakteriziraju opisanu vrstu.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 223. str., Russula camarophylla Romagnesi

Russula carminipes - created on November 2016 in Oristano, Sardegna, Italy by Federico Calledda

KARMINCRVENONOGA KRASNICA

Russula carminipes J.Blum

Etimologija: carminus, carminium (lat.) = karmin, crvena boja + pes, pedis (lat.) = noga, drška. Po boji stručka.

Klobuk: 4.5-10.5 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i široko ulegne na sredini, nepravilan ili režnjast, kožica se dugo guli, vlažan i relativno sjajan u normalnim uvjetima, ponekad je suh i fino baršunast, ubrzo je bez sjaja, prekrasne je svijetle i zasićene crveno-ljubičaste boje, kasnije blijedi u ružičasto-ljubičastu, ponekad je samo ružičast, kao kod krhke krasnice (Russula veternosa), vinski crveno-smeđ, kao kod jestive krasnice (Russula vesca) ili smećkast, ponekad s mjestimičnim krem područjima, lako izblijedi u oker s maslinasto-oker sredinom, nekad je intenzivne i ujednačene ljubičasto-smeđe boje, plodna tijela su po vrućem i suhom vremenu djelomično dehidrirana i često prekrivena sivkasto-bijelim slojem koji se održi i nakon sušenja, rub je gladak, u starosti je slabo narebran.

Stručak: 3.5-8 cm visok i 1.5-3 cm debeo, batinast, više je ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije mekana i grudvasta, bijel, donji dio ili čitava površina obično je s crvenkastom nijansom, ponekad sve do spoja s listićima, kasnije je hrđastosmeđ na dnu, malo posmeđi zbog rukovanja.

Listići: Gusti, izmiješani su s rijetkim lamelulama, debeli, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, žućkasti, kasnije su žuto-oker i sa smeđim mrljama na oštećenim dijelovima.

Spore: Široko su eliptične, sa malim su bradavicama visokim do 0.5 µm, povezanih ponekad lančano, grebenima ili rijetkim, tankim spojnim linijama, koji tvore zebrasti do djelomični mrežasti uzorak, 7-10.4 x 6.2-8.4 µm, Qav = 1.2, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 8.5-13 µm, cheilocistide su relativno rijetke, više su ili manje valjkaste, 50-95 x 7-13 µm, pileipelis se sastoji od valjkastih, tupih ili suženih hifa, širokih 2.5-3.8 μm, ponekad vijugavih i polimorfnih, vrh može biti s uskim produžetkom nakon proširenog segmenta, u kojem slučaju je s trbuhom širokim 4-6 μm, te suženih, ali ne zašiljenih primordijalnih hifa, kao i valjkastih ili batinastih, inkrustiranih dermatocistida, širokih 4.3-9 μm, 0-2-segmentnih, sa slabo refraktivnim sadržajem; otrusina je svijetložuta (IVb).

Meso: Vrlo je čvrsto, ponekad je malo tvrdo u mladosti, bijelo, na prerezu umjereno posmeđi; miris nije izražen, kasnije može biti malo aromatičan, kao kod starih primjeraka crveno-bijele krasnice (Russula rubroalba) ili žumanjčane krasnice (Russula risigallina) (prema Romagnesiju na med ili voćni kompot), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) polako postaje svijetloružičasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i prilično brza.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u parkovima, bjelogoričnim šumama, travnatim područjima i uz puteve, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, obično listopadnim i zimzelenim hrastovima, na glinenasto-pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Raste u šumama listopadnih i zimzelenih hrastova, obično na toplim, umjereno sunčanim mjestima i na glinenasto-pjeskovitom tlu. Rana je vrsta, koja raste od lipnja ili čak od druge polovice svibnja ispod zimzelenih hrastova, a spremna je za ponavljanje vegetativne faze s prvim kasnoljetnim kišama. Prepoznatlojiva je po srednjoj veličini i mesnatosti, vlažnoj i relativno sjajnoj površini klobuka, crveno-ljubičastoj ili vinski crveno-smeđoj boji, žutim listićima u zrelosti, svijetložutoj otrusini u skladu s IVb, stručku s crvenom nijansom, mesu koje na prerezu umjereno posmeđi, blagom okusu, neizraženom mirisu i rastu ispod hrastova. Mikroskopski se još lakše determinira po vrlo niskoj dekoriraciji na sporama, vrlo neobičnoj u skupini, i pileipelisu miješane strukture, koji se sastoji od primordijalnih hifa i inkrustiranih dermatocistida, pri čemu su posljednje morfološki dobro izražene umjerenom refrakcijom sadržaja. Na istom staništu raste venskocrvena krasnica (Russula vinosobrunnea), koja je ista po obliku, polikromiji klobuka, žutim listićima i otrusini, blagom okusu i neizraženom mirisu mesa, te učestalošću crvenog pigmenta na stručku, a razlikuje se po općenito većim dimenzijama, klobuku koji je bez sjaja, djelomično valovit ili pojasasto obojen, a u dodiru s fenolom postane ljubičast. Manje specifičan, ali brži test je s FeSO4, koji razvija slabu reakciju mesa kod opisane vrste, a izraženu narančastu kod vrsta iz podsekcije Olivaceinae. Mikroskopske razlike odnose se na mnogo izraženije dekorirane spore i mnogo jednostavniju strukturu pileipelisa, koji se sastoji samo od hifa. Romellijeva je krasnica (Russula romellii) prepoznatljiva po tamnijim žutim listićima s narančastim odsjajem u zrelosti, stručku koji nikada nije s ružičastom nijansom, drugačijim sporama i malim, neinkrustiranim dermatocistidama. Slična je Russula pseudomelitodes, koja se razlikuje po relativno vitkim plodnim tijelima, stručku bez tragova crvenog pigmenta, snažnijoj reakciji s FeSO4, pileipelisu s inkrustiranim dermatocistidama, ali bez primordijalnih hifa.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1095. str. Russula carminipes J. Blum

Russula carpini - created on June 2022 in Schierling, Germany by Elisabeth Mettler

GRABOVA KRASNICA

Russula carpini R.Girard & Heinem.

Etimologija: Carpinus (lat.) = grab. Po drvetu domaćinu s kojim je u mikoriznom odnosu.

Klobuk: 4-10 cm širok, rijetko je širi, prvo je zvonolik ili tupo stožast, kasnije se izravna i malo ulegne na sredini, nepravilan, režnjast, se guli do 1/2 promjera, vlažan i sjajan, dosta je promjenjive boje i u različitom stupnju višebojan, uglavnom je vinski crveno-ljubičast ili djelomično zelenkast kao kod Romellijeve krasnice (Russula romellii) ili šarolike krasnice (Russula versicolor), s obzirom na žućenje), te ružičasto-ljubičast, crveno-ljubicast, vinskicrven, svijetloljubičast, više je ili manje mjestimično maslinastozelen, žuto-zelen, smeđ, zeleno-smeđ, crveno-smeđ ili čak čitav svijetlozelen, s laganom oker nijansom, boje su ponekad izmiješane ili nejasne, često je sa hrđastosmeđim mrljama, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je izravnat i izraženo narebran.

Stručak: 4-11 cm visok i 0.8-3.5 cm debeo, batinast, zatim je valjkast, općenito je proširen na vrhu, često je blago zakrivljen i kasnije ižlijebljen na donjem dijelu, pun, srž je kasnije spužvasta i djelomično šuplja, bijel, na kraju je žuto-smeđ do hrđastosmeđ, s intenzitetom kao kod medne krasnice (Russula melliolens).

Listići: Gusti, rijetko su izmiješani s lamelulama, široki, debeli, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, vrlo su lomljivi, žumanjčanožuti, kasnije su skoro žuto-narančasti u nijansama Romellijeve krasnice ili bakrene krasnice (Russula cuprea), u starosti su s prilično velikim hrđastosmeđim mrljama.

Spore: Jajolike do široko eliptične, sa sitnim, izoliranim, stožastim bodljama visokim 1-1.2 µm ili čak i višim, slabo su amiloidne, 7.6-10 x 6.8-8.3 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 10-13 μm, cheilocistide su gotovo vretenaste, s vršnim su produžetkom, 60-100 x 6-12 µm, pileipelis se sastoji od hifa širokih 2.2-4 μm, malo čvornatih i valovitih, sa suženim ili kljunastim vrhom, te višesegmentnih dermatocistida, širokih 4.5-8 μm, nekih sa slabo refraktivnim sadržajem; otrusina je tamnožuta (IVe).

Meso: Osrednje je debelo i čvrsto, kasnije je mekano, bijelo, kasnije je žuto-smeđe u svim dijelovima; miris nije izražen ili je slab na voće, trljanjem jedva podsjeća na pelargonije, kao kod cinober krasnice (Russula pseudointegra), a okus je blag ili malo je ljutkast u listićima kod nezrelih primjeraka, ali ne uvijek.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postaje mutno ružičasto, s gvajakolom plavo-zeleno, a reakcija sa fenolom je negativna ili slaba.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i na rubovima šuma, u simbiozi s grabom, na glinenasto-pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje do slabe kvalitete.

Napomena: Raste u šumama graba na glinenasto-vapnenastom tlu, zajedno s lilastom krasnicom (Russula lilacea), promjenjivom krasnicom (Russula versatilis), svilenkastom krasnicom (Russula sericatula) i nekoliko drugih vrsta koje nisu strogo ograničene na grab. Prepoznatljiva je po srednje maloj veličini, zvonolikom klobuku na početku razvoja, vrlo varijabilnim bojama, ujednačenim ili češće višebojnim, od crvene do crveno-ljubičaste, ružičasto-ljubičaste, maslinastozelene, ljubičasto-smeđe, često s hrđastooker mrljama, širokim i lomljivim listićima, žumanjčanožutim, koji oslobađaju otrusinu u skladu s IVd-e, mesu koje na prerezu postane žuto-smeđe, blagom okusu, najviše blago ljutom u nezrelim litićima, neizraženom mirisu, te brzoj i intenzivnoj reakciji s gvajakovom tinkturom. Spore su s karakteristično visokim, izoliranim bodljama, zbog čega se miješa sa smeđokožom golubačom (Russula integra), te sa višesegmentnim dermatocistidama s minimalno refraktivnim sadržajem. Struktura pileipelisa je svrstava u podsekciju Integriforminae. Postoji rizik od zamjene s mirisnom krasnicom (Russula odorata), jednom od najčešćih vrsta iz podsekcije Puellarinae sa žuto-narančastim sporama, koja najčešće raste ispod bjelogoričnog drveća, uključujući grab, a prepoznatljiva je po intenzivnom i općenitom žućenju, ne previše tamnim listićima, bez jasnog narančastog odsjaja u zrelosti, a otrusina je IVc. Romellijeva krasnica je prilično raširena vrsta u šumama graba, iako je prilagođena rastu pod raznim bjelogoričnim drvećem, a odlikuje se mesnatijom i kompaktnijom strukturom, bojama koje nisu toliko polikromne i šarene, odsutnošću žućenja, te drugačijim mikroskopskim karakteristikama. Smeđokoža golubača uglavnom  raste u planinskim crnogoričnim šumama na vapnenastom tlu, veličina i mesnatost su izraženiji, promjena boje je slaba, listići su blago žućkasti kao rezultat nešto svjetlije otrusine, oko IVc. 

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 972. str. Russula carpini Heinem. & Girard