Russula prinophila - created on November 2008 in Provincia di Grosseto, Italy by Federico Calledda

ZIMZELENA KRASNICA

Russula prinophila Sarnari

Etimologija: prinos (gr.) = naziv koji su stari Grci koristili za zimzeleni hrast, osobito hrast oštriku (Quercus coccifera) + philos (gr.) = prijatelj, onaj koji voli. Po staništu.

Klobuk: 4-9.5 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i umjereno ulegnut na sredini, više je ili manje režnjast, nepravilan, valovit, kožica se guli do 1/2 ili 2/3 promjera, suh i bez sjaja, karmincrven, ljubičast, vinski crveno-ljubičast do ružičasto-ljubičast, na sredini je tamniji, ponekad gotovo crnkast, na rubu je obično svjetliji, također je ružičast, često izbijedi, čak i čitava površina, obično je s hrđastosmeđim mrljama i u nekim slučajevima sa minimalnim tragovima zelenog pigmenta na sredini, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, ponekad je nazubljen, gladak, nije narebran.

Stručak: 3-7 cm visok i 1-2.5 cm debeo, ponekad je ekscentričan, valjkast do gotovo batinast, ponekad je stisnut, pun, srž je kasnije omekšana, bijel, kasnije je hrđastosmeđ na dnu, osobito u određenim uvjetima (vjetar, kiša).

Listići: Gusti, 10/cm na rubu klobuka, tanki široki su 5-12 mm, zaokruženi su uz stručak, prirasli, izmiješani su s rijetkim lamelulama, na bazi su poprečno povezani žilicama, slabo su račvasti, lomljivi, žuti, slijedeći dan nakon branja mogu biti s narančastim odsjajem.

Spore: Gotovo su kuglaste, sa bradavicama visokim do 1 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti ili rjeđe zebrasti uzorak, amiloidne, 8-10.4 x 7.2-8.8 µm, bazidije su 4-sporne, vrlo su trbušaste, 37-54 x 13-18 μm, cheilocistide su vretenaste, 50-75 x 6.5-11 μm, pileipelis se sastoji od izduženih, vijugavih hifa širokih 4-6 μm i valjkastih, neinkrustiranih dermatocistida, neupadljivih zbog veličine i samo djelomično refraktivnog sadržaja, 0-2-segmentnih, ponekad s malim izraslinama, širokih 2.5-9 μm; otrusina je tamnožuta (IVb-c).

Meso: Čvrsto, lomljivo, bijelo, na prerezu i na površini posmeđi; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) isprva ne mijenja boju, a zatim postupno postane sivo-zeleno, s gvajakolom postane plavkasto, sa fenolom polako posmeđi, a rekacija mesa i listića s formolom i anilinom je negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex), na vapnenastom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu, srednjoj veličini, crveno-ljubičastom do ružičasto-ljubičastom klobuku, s prilično izraženom sklonosti prema izblijeđivanju, suhoj i baršunastoj kožici klobuka, glatkom, nenarebranom rubu, širokim listićima, žutim kada sazriju, otrusini IVc, blagom okusu i neizraženom mirisu mesa, koje postane uočljivo hrđavo smeđe uz površinu stručka i u dijelovima klobuka koji su promijenili boju, a sa FeSO4 sporo postane sivo-zeleno, kao kod vrsta iz podsekcije Cyanoxanthinae. Gotovo kuglaste spore dekorirane su velikim bradavicama i spojnim grebenima koji tvore nejasni mrežasti uzorak, dok je pileipelis s umjereno velikim i pomalo vijugavim hifama, te slabo izraženim dermatocistidama, zbog njihove male veličine i samo djelomično refraktivnog sadržaja. Na temelju mikroskopskih karakteristika, svrstava se u u podsekciju Integriforminae, točno između Romellijeve krasnice (Russula romellii) i kratkonoge krasnice (Russula curtipes), zbog boje otrusine i širine hifa pileipelisa. Na svom staništu može sličiti određenim baršunastim i crvenkasto-ljubičastim formama lažne mirisne krasnice (Russula parodorata), koje rastu ispod hrasta, osobito hrasta crnike, a prepoznatljive su po slabijoj mesnatosti i kompaktnosti, manje ili više narebranom rubu klobuka u starosti i slaboj reakciji s FeSO4. Među polikromnim vrstama na istom staništu, koje su veće i mesnatije su crveno-bijela krasnica (Russula rubroalba), koja je s čisto crvenim klobukom, glatkom i sjajnom kožicom klobuka, mesom koje ne požuti, gotovo nepromjenjivim s gvajakovom tinkturom i slabom reakcijom s FeSO4, te Russula annae, koja može biti slične veličine, blagog okusa mesa, s kuglastim i pomalo mrežastim sporama, međutim kožica klobuka je mazava i sjajna, boje se kreću od oker, bakrenosmeđe do crvenkasto-oker, listići i otrusina su svjetliji, žućenje je izraženije, a pileipelis je drugačijeg sastava, s prozirnim, višesegmentnim dermatocistidama s kratkim segmentima. Pjegava krasnica (Russula maculata) je jedna od najčešćih vrsta iz podsekcije Urentes, koja raste ispod hrasta crnike, vrlo je slična po izgledu i obliku plodnog tijela, međutim klobuk izraženije izblijedi, otrusina je žuta do tamnožuta, meso izraženije posmeđi, reakcija s FeSO4 je slabija i djelomično je drugačijih boja, lako se pogriješi u slučajevima potpuno izblijeđenih primjeraka. Dobar kriterij za razlikovanje mogao bi biti okus, jer kod slične vrste često nije u potpunosti blag. Međutim, površina klobuka je sjajna i nikada nije baršunasta, a miris je slab na voće. Različite vrste iz podsekcije Xerampelinae, koje rastu ispod hrasta, kao što su purpurnocrvena krasnica (Russula graveolens) i srodne vrste, prepoznatljive su po mirisu na haringe, brzom smeđenju kada se protrljaju i mesu koje s FeSO4 pozeleni, a s anilinom pocrveni.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1006. str. Russula prinophila Sarnari

Russula pseudoaeruginea - created on October 2015 in Alessandria, Piemonte, Italy by federicocalledda

SIVOMASLINASTA KRASNICA

Russula pseudoaeruginea (Romagn.) Kuyper & Vuure

Klobuk: 3-8 cm širok, najprije je kuglast do konveksan, zatim se raširi i pupčasto ulegne na sredini, nepravilan ili režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera, bez sjaja, sjajan po vlažnom vremenu, obično je svijetlozelen do tamno zelen, ponekad je djelomično izblijeđen, s oker mrljama, osobito na sredini gdje može biti slabo pahuljast, također može biti više ili manje ujednačeno plavkast ili zelenkasto-plav, rub je gladak, više je ili manje valovit, kasnije je slabo narebran.

Stručak: 3-4.5 cm visok i 1.3-2.2 cm debeo, valjkast, blago je proširen na vrhu, bijel, u određenim je uvjetima smećkast, prema dnu je često sa hrđastosmeđim mrljama.

Listići: Gusti, relativno su uski, tanki, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, mogu biti račvasti uz stručak, toliko da podsjećaju na smeđezelenu krasnicu (Russula heterophylla), lomljivi, bjelkasti, na kraju su krem.

Spore: Široko eliptične, s relativno je velikim bradavicama visokim do 0.7 µm, prilično povezanim grebenima koji tvore nepotpuni mrežasti ili zebrasti uzorak, 6.3-8.5 x 5.6-7 µm, bazidije su 4-sporne, 35-55 x 7-10,5 μm, cheilocistide su vretenaste sa vršnim produžetkom, 60-90 x 7-13 μm, pileipelis se sastoji od krupnih hifa, širokih 4-10 µm, s kratkim, zadebljanim ili ekscentričnim bazalnim segmentima, a dužim i tanjim vršnim segmentima, ponekad nejasno šiljastim, te jednosegmentnih dermatocistida, više ili manje kratkih, širokih 5-9 μm; otrusina je krem do tamnokrem (IIc-d).

Meso: Lomljivo, bijelo; miris nije izražen ili je slab na voće, a okus blag, ljutkast u listićima kod nezrelih primjeraka.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postaje svijetlo ružičasto-narančasto, a reakcija sa gvajakolom je umjerena i prilično spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, karakteristično hrastom, na suhom glinenasto-vapnenastom tlu, vrlo rijetko ispod hrasta plutnjaka, bukve, breze ili trepetljike (Populus tremula) na močvarnom i kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Slične su zelene vrste iz podsekcije Griseinae, kao što su priobalna krasnica (Russula monspeliensis), koja se razlikuje po povezanosti sa bušinom (Cistus) na vapnenastom tlu, maslinastozelena krasnica (Russula stenotricha), koja je izvana gotovo identična, ali prilično različita po veličini i obliku hifa pileipelisa, crnozelena krasnica (Russula atroglauca), koja je prepoznatljiva po rastu ispod breze, prosječno tamnijoj plavkasto-zelenoj boji klobuka i vrlo slaboj reakciji sa FeSO4, te zelena krasnica (Russula aeruginea), iz podsekcije Ilicinae, koja raste ispod breze i planinskog crnogoričnog drveća, za razliku od opisane vrste koja raste ispod hrasta. Zelene vrste iz podsekcije Heterophyllae, kao što su smeđezelana krasnica (Russula heterophylla) i Russula vesca f. viridata, prepoznaju se po većim dimenzijama, bijeloj otrusini, snažnoj reakciji sa FeSO4 i potpuno slatkastom okusu.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 299. str., Russula pseudoaeruginea (Romagnesi) Kuyper & Vuure

Russula pseudodelica - created on October 2023 in Agios Nikolaos Anapausas, Greece by Anne Storgaard

LAŽNA MODROLISNA KRASNICA

Russula pseudodelica J.E.Lange

Klobuk: 4-11 cm širok, u najranijoj je mladosti konveksan i lagano ulegnut na sredini, kasnije je nepravilno raširen, lijevkast, često je prekriven ostacima zemlje ili lišća, tvrd, kožica se vrlo kratko guli, malo je mazav u mladosti, bez sjaja, bijel, kremast, kasnije je žućkast ili oker na sredini, rub je gladak i valovit.

Stručak: 3-5 cm visok i 2-3 cm debeo, robustan, vrlo je tvrd, prema bazi je sve tanji, pun, bijel, često je mjestimično oker.

Listići: Gusti, na rubu klobuka ih je manje od 10/cm, prilično su debeli, gotovo se pravilno izmjenjuju s lamelulama, po obrascu dvije kraće pa jedan duži, prirasli su ili se lagano spuštaju po stručku, lomljivi, prvo su bjelkasti, kasnije su krem-oker, bez modro-zelenkaste nijanse.

Spore: Široko su eliptične, s prilično brojnim, polukuglastim, izoliranim bradavicama visokim do 1.25 x 0,87 µm, slabo amiloidne, 8-9.2 x 6.2-6.7 µm, bazideje su široke 7-8 µm, cheilocistide su brojne, široke 7-9 µm, vrlo duge, vretenaste, često su vršno sužene u vrat, pileipelis se sastoji od tankih hifa, širokih 1-3 μm, dok dermatocistide nisu primjećene s potpunom sigurnošću; otrusina je krem do oker (vjerojatno IId-IIIa).

Meso: Kompaktno, tvrdo, u klobuku je debelo od 7-12 mm, bijelo, na bazi stručka je sivkasto; miris je jak na voće, a okus je ljutkast, ali umjereno.

Kemijske reakcije: Meso se s fenolom oboji ljubičasto-smeđe, a sa željeznim sulfatom postane narančasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, u mikorizi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, na tlu bogatom hranjivim tvarima, najčešće ukopana u tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Najlakše se prepozna po tome što je duboko ukopana u tlo, a raste skupno ili čak u krugovima. Slične su modrolisna krasnica (Russula delica), koja ima svjetliju otrusinu i žućkasto-crvenkaste listiće na kojima se ne primjećuje modro-zelenkasti odsjaj, te zelenkasta krasnica (Russula chloroides), koja također ima svjetlije spore i svjetlije, guste i uske listiće. Blijedosporna krasnica (Russula pallidospora) može biti slična, a po literaturi bi se trebala razlikovati po dekoraciji spora s mrežastim uzorkom. Sve su spomenute vrste jestive.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 845. Lažna modrolisna krasnica (Russula pseudodelica Lge. ss. J.Schff.), Sinonim: Russula pallidospora (Blum. in Romagn.) Romagn.; Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 231. str., Russula pseudodelica Lange (nec J. Schaef) sec. Blum

Russula pseudoimpolita - created on October 2022 in Città Metropolitana di Milano, Italy by Federico Calledda

LAŽNA BREZOVA KRASNICA

Russula pseudoimpolita Sarnari

Etimologija: pseudes (gr.) = lažan, nalik, neistinit + impolita (lat.) = neuglađen, grub, neobrađen. Po sličnosti sa brezovom krasnicom (Russula fontqueri), odnosno njezinim sinonimom Russula impolita.

Klobuk: 2-6.5 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i lagano ulegnut na sredini, često je režnjast, kožica se guli između 1/3 i 2/3 promjera, često je pahuljast na sredini, barem kod mladih primjeraka i u povoljnim atmosferskim uvjetima, ponekad se raspucava, žučkasto-ružičast, crveno-smeđ do crveno-ljubičast, kasnije obično blijedi, obično je neujednačeno obojen ili višebojan, često je s karakterističnim tamnijim pojasom na rubu, primjerice s crveno-smeđim pojasom na ružičasto-smeđoj pozadini, rub je više ili manje valovit, kasnije je kratko narebran.

Stručak: 2-6 cm visok i 0.5-2 cm debeo, valjkast ili izraženo batinast, na vrhu je pahuljast, pun, srž je kasnije omekšana, grudvasta, na kraju je šuplja, bijel, ne mijenja boju, nekad je s laganom crvenkastom nijansom na donjem dijelu.

Listići: Gusti, izmiješani su s lamelulama, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, račvasti, lomljivi, žućkasti.

Spore: Široko su eliptične, sa stožastim bradavicama visokim 0.6-1.2 µm, djelomično povezanim grebenima koji tvore nepotpuni mrežasti uzorak, 7-8.8 x 5.6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 34-46 x 10-14 µm, cheilocistide su vretenaste do batinaste, rijetko su sa vršnim produžetkom, 48-74 x 7-13 µm, pileipelis se sastoji od uglavnom velikih hifa, širokih 4-7, te višesegmentnih, valjkastih dermatocistida; otrusina je svijetložuta (oko IVb).

Meso: Tanko, čvrsto, bijelo; miris nije izražen, ponekad je blag na voće pri truljenju, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, s fenolom smećkasto, reakcija s amonijakom je negativna, a sa gvajakovom tinkturom pozitivna i uglavnom brza.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, u rijetkom raslinju, uz staze, na kamenjaru, u simbiozi sa hrastom crnikom ili hrastom plutnjakom ili drugim listopadnim hrastovima, na više ili manje pjeskovitom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Raste u šikarama hrasta plutnjaka i crnike na vapnenastim, više ili manje pjeskovitim tlima, uz staze, u rijetkim šumama i u kamenjaru. Prisutnost ispod listopadnih hrastova mnogo je manje vjerojatna, ali ne i sasvim isključena. Prepoznatljiva je po maloj veličini i lomljivosti, suhoj, baršunastoj kožici klobuka, pahuljastoj na sredini kod tipičnih primjeraka (karakteristika očitija u vlažnim, ali ne u kišnim uvjetima), ružičasto-crvenom klobuku, ponekad smeđem ili karmincrvenom, s gotovo ujednačenom pigmentacijom ili tamnijim pojasom na rubu, žućkastim listićima i otrusini, uvijek bijelom stručku, nepromjenjivom ili slabo promjenjivom mesu, bez mirisa i s blagim okusom, slaboj reakciji s kemijskim reagensima, staništu u mediteranskoj šumi hrasta na vapnenastom tlu, s izraženom sklonošću prema zimzelenim hrastovima. Mikroskopski je karakteristična po velikim hifama, te malim, jako dekoriranim sporama, s mrežastim uzorkom koji se sastoji prvenstveno od grebena. Ostale su vrste iz podsekcije Rhodellinae dosta različite, prvenstveno po staništu. Među njima je vrlo rijetka Melzerova krasnica (Russula melzeri), koja je prosječno manjih dimenzija, s izoliranim bradavičavim sporama, oker otrusinom i staništem u hladnim bjelogoričnim šumama, brezova krasnica (Russula fontqueri), sa suhim, ali ne baršunastim ni pahuljastim klobukom, nešto većim sporama, s gotovo izoliranim bradavicama i jednostavnim hifama pileipelisa, blaga krasnica (Russula puellula) i Russula rhodella, koje rastu ispod bukve, a karakteristične su po glatkoj i sjajnoj kožici klobuka, svjetlijoj otrusini, krem boje kod prve i oker kod druge. Najsličniji su crveni primjerci lažne mirisne krasnice (Russula parodorata), koja ima veće hife pileipelisa. Također su slične žumanjčana krasnica (Russula risigallina), koja je prepoznatljiva po pravilnijem obliku, potpuno uklonjivoj kožici klobuka, glatkoj i nikad baršunastoj, mirisu na osušene ruže, žutoj otrusini i zrelim listićima, cinober krasnica (Russula pseudointegra) je velika i kompaktna, s djelomično sjajnim klobukom, gorkastim ili slabim kiselim okusom, specifičnim kemijskim reakcijama i staništu u bjelogoričnim šumama, te smrčina krasnica (Russula roseipes), koja je karakteristična po relativnoj robusnosti, stručku prošaranom s crvenkastim pahuljama kod tipične forme i rastu ispod crnogoričnog drveća.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1218. str. Russula pseudoimpolita Sarnari

CINOBER KRASNICA

Russula pseudointegra Arnaud & Goris

Etimologija: pseudos (gr.) = lažno, dvolično, neistinito. Jer je slična smeđokožoj golubači (Russula integra).

Engleski naziv: Scarlet Brittlegill

Klobuk: 4-9.5 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i široko ulegne na sredini, kožica se lako guli do 1/3 promjera ili malo više, vlažan je ili relativno sjajan kada se ubere, barem na nekim područjima, malo je hrapav na sredini, ponekad je prolazno pahuljast na rubu, obično kod mladih primjeraka po vlažnom vremenu, obično je lijepe cinobercrvene boje, ujednačene ili s mjestimičnim tamnijim mrljama, također može biti ružičast ili djelomično izblijedjele kremaste boje, kao kod ružičaste krasnice (Russula aurora) ili s ružičasto-crvenim pojasom oko izblijedjele oker sredine, rub je gladak, samo je ponekad nejasno narebran.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.4-2.8 cm debeo, valjkast do batinast, na kraju je jasno proširen na vrhu, dugo je vremena pun, srž je kasnije omekšana i grudvasta, naboran, na vrhu je pahuljast, bijel, kasnije posivi zbog vlage.

Listići: Gusti, široki su 6.8 mm, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, ponekad su račvasti, lomljivi, najprije su bjelkasti, kasnije su maslačnožuti, s mogućim su sivim mrljama tijekom sušenja.

Spore: Gotov su kuglaste, s niskim, tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.5 µm, minimalno povezanim tankim spojnim linijama koje tvore nepotpuni mrežasti uzorak, amiloidne, 7-8.8 x 6.4-7.6 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-50 x 10-13 μm, cheilocistide su vretenaste, 50-100 x 9-14 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih hifa, širokih 1.8-3.2 μm, te primordijalnih hifa, skupljenih u male, višesegmentne snopove, vrlo dugih i tankih, širokih 2.5-4 μm, a ponekad i drugih, vrlo tankih rijetkih hifa, sa zadebljanim vrhovima; otrusina je svijetložuta (IVb).

Meso: Dosta je debelo i osrednje čvrsto, bijelo, na prerezu postane sivkasto; miriše prilično slabo na voće i pelargonije, a okus je blag, po nekim je autorima slabo ljutkast u mladim listićima, malo je gorkast na stražnjem dijelu jezika.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa u dodiru s fenolom je negativna, s gvajakolom ili željeznim oksidom (FeSO4) je vrlo slaba, s formalinom postane ružičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, u travi, voli glinenasto-vapnenasto ili čak kiselo tlo, ali bogato hranjivim tvarima. Slike je snimio Danijel Balaško, sredinom rujna, na lokalitetu Sigetec kod Koprivnice, u šumi hrasta i graba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Opisana vrsta nema ništa zajedničko sa smeđokožom golubačom (Russula integra). Prepoznatljiva je po srednjoj veličini i dobroj čvrstoći, više ili manje sjajnoj kožici klobuka prilikom branja, često pahuljastoj na rubu, samo kod mladih primjeraka i u određenim vremenskim uvjetima, ujednačenom crvenom pigmentu, prilično promjenjivog intenziteta, žućkastim zrelim listićima, te otrusini oko IVb. Meso, koje sivi zbog vlage, izraženo miriše na voća i pelargonije, dok je okus gorak ili blago ljutkast po iskustvu različitih autora, a reakcija s FeSO4 i gvajakovom tinkturom je vrlo slaba. Raste u bjelogoričnim šumama hrasta, međutim, dio literature navodi da raste ispod raznog bjelogoričnog drveća, uključujući kesten i bukvu. Kombinacija karakteristika "crveni pigment, žuta otrusina, blagi okus, pileipelis s primordijalnim hifama" prilično precizno definira opisanu vrstu. Međutim, kemijske i organoleptičke karakteristike mesa također mogu poslužiti kao prepoznatljiva značajka. Nekoliko crvenih vrsta sa žutim sporama i blagim okusom lako se razlikuje mikroskopskom analizom po dermatocistidama pileipelisa, a ne primordijalnim hifama. Među njima je crveno-bijela krasnica (Russula rubroalba), koja je slično neosjetljiva na gvajakovu tinkturu, a prepoznaje se po većim dimenzijama, neizraženom okusu i mirisu, te žutim zrelim listićima, što ukazuje na tamniju otrusinu oko IVd, obojenonoga krasnica (Russula tinctipes), koja je mnogo većih prosječnih dimenzija, s blagim okusom i slabim ili nedosljednim mirisom mesa, koje na prerezu brzo i intenzivno promijeni boju. Dosta je slična tvrda krasnica (Russula rosea), koja je prepoznatljiva po neprozirnoj i nježno hrapavoj kožici klobuka, znatnoj tvrdoći mesa, svijetlim listićima u zrelosti, krem otrusini, mogućem crvenom pigmentu na stručku i slabom mirisu. Russula aurata f. axantha, vesela krasnica (Russula laeta) i Russula lutensis razlikuju se po mnogim svojstvima, počevši od kemijskim, osobito po promjeni boje na prerezu. Opisane su neke forme i varijeteti opisane vrste, kao što su Russula pseudointegra f. persicolor, koja od početka ima svijetloružičasti klobuk, te Russula pseudointegra var. subdecolorans, kojoj meso na prerezu blago pocrveni, a zatim pocrni i koja raste ispod graba.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 835. Cinober krasnica (Russula pseudointegra Arn. & Gor.); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1450. str. Russula pseudointegra Arnould & Goris ex Maire

Russula pubescens - created on August 2010 in Kuusamo, Finland by Federico Calledda

DLAKAVA KRASNICA

Russula pubescens A.Blytt

Etimologija: pubescere (lat.) = početi imati dlačice, maljav, pahuljast, paperjast. Po dekoraciji klobuka.

Klobuk: 6-13 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, nekad je režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera, ljepljiv i sjajan po vlažnom vremenu, zatim je bez sjaja i tipično pahuljast barem na rubu, ponekad dosta uočljivo, zbog bjelkastih ljuskica koje su uglavnom sitne, ali se u rijetkim slučajevima mogu zadebljati u pločice, višebojan, vinskicrven do vinski crveno-smeđ, izrazito narančasto-smeđ ili smeđih nijansi, često je oker ili žuto-maslinast na sredini, te u potpunosti maslinasto-oker do maslinasto-smeđ, kao kod nekih vrsta iz podsekcije Xerampelinae, također može biti čitav ili djelomično maslinastozelen, vrlo rijetko je višebojan, odnosno mjestimično ljubičast, smeđ ili zelenkasto-oker, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 5.5-10 cm visok i 2-3 cm debeo, više je ili manje ekscentričan, valjkast do gotovo batinast, naboran, bijel, s hrđastosmeđim je mrljama na donjoj trećini, vremenom jasno posivi.

Listići: Vrlo su gusti, široki su 6-10 mm, tanki, zaokruženi uz stručak, prirasli, lomljivi, svijetlo maslačnožuti kada sazriju, s nejasnim su sivo-zelenkastim odsjajem, kao kod primorske krasnice (Russula seperina), kasnije posive, počevši od oštećenih dijelova.

Spore: Široko su eliptične, sa stožastim su bradavicama ili tankim bodljama visokim do 0.8 µm, povezanim tankim grebenima i tankim spojnim linijama koje tvore djelomični mrežasti uzorak, koji nije gust, nekad su s potpunim mrežastim uzorkom, a rjeđe su s izoliranim bradavicama, amiloidne, 8.4-12 x 6.7-9.3 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 42-55 x 9-15 µm, cheilocistide su s dužim ili kraćim vršnim produžetkom, 53.5-86 x 8-13 µm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 3-5 µm i vrlo dugih primordijalnih hifa, sa prilično dugim segmentima, s trbuhom širokim 4.5-7 µm, vrh je uvijek tup; otrusina je tamnooker do svijetložuta (IIIc-IVa).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu polako posivi, a zatim pocrni; miris je u mladosti slab, kasnije je slab na voće, donekle kao kod bjelkaste lisičice (Cantharellus cibarius), međutim izražen je kod starijih, omekšanih primjeraka, možda na kvasac s aromatičnim notama, a okus je blag i ugodan.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postupno postaje ružičasto, s formalinom ružičasto, zatim postane izraženo ružičasto-narančasto, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je vrlo slaba.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u hladnim bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim vrstama breza (Betula pubescens, Betula nana), te možda sa vrbom, najčešće na suhom tlu, ne previše bogatom hranjivim tvarima, uglavnom na sjeveru Europe.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Malo je poznata vrsta, koja raste na sjeveru Europe, a prepoznatljiva je po izrazito mesnatom i polikromnom klobuku, nenarebranom rubu, oker-smeđe, narančasto-smeđe do vinskicrvene boje, ponekad  maslinasto-oker na sredini, hrapavoj površini zbog bjelkastih ljuskica koncentriranih uz rub, zrelim listićima sa žućkastim odsjajem, koji odgovara otrusini oko IIIc-IVa, mesu koje polako crni razvijajući predvidljivo ružičasto-narančastu reakciju s formalinom, blagog okusa i neizraženog mirisa, rastu ispod breze, a možda i vrbe. Po primordijalnim hifama, oker otrusini i mesu koje pocrni je vrlo slična vinskicrvena krasnica (Russula vinosa), od koje se razlikuje po rastu ispod breze, nešto većoj prosječnoj veličini, izrazito šarenom klobuku, koji je često žuto-zelen na sredini, crvenkasto-smeđ na rubu i bjelkast na krajnjem rubu, dok slična vrsta ima ljubičasti rub sa svijetloljubičastim krajnjim rubom i boju otrusine oko IIIa-b.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1421. str. Russula pubescens A. Blytt

Russula puellaris - created in Norway by Bente Rian

DJEVOJAČKA KRASNICA

Russula puellaris Fr.

Etimologija: puella (lat.) = cura, djevojka. Po promjeni boje.

Engleski naziv: Yellowing Brittlegill

Klobuk: 3-6 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, kasnije je raširen i duboko ulegnut na sredini, više je ili manje valovit, kožica se lako guli do 2/3 promjera, vlažan i sjajan u normalnim uvjetima, prilično je promjenjivih boja, ružičasto-crven, ružičasto-ljubičast do vinski crveno-smeđ, često je tamniji na sredini, čak crnkast, na rubu je svjetliji, također može biti žućkasto-smeđ ili dosta izblijedi u smeđe tonove, rijetko je s maslinastozelenim nijansama, ponekad je svijetle i zasićene crvene boje (Russula puellaris f. rubida), također može biti s oker pjegama ili bakrenocrven, sa žućenjem tipičnim za kasni stadij i kao posljedica dugotrajnih kiša cijela površina teži poprimiti ujednačeni oker-narančasti ton, rub je podvijen, kasnije je izravnat i jasno narebran.

Stručak: 3-5.5 cm visok i 1.2-2.5 cm debeo, robustan, valjkast do blago batinast, uočljivo je hrapav u donjoj polovici i kod dobro razvijenih primjeraka, pun, srž je kasnije spužvasta i šuplja, u početku je bijel, bez tragova crvenih tonova, kasnije je žućkast, ponekad ujednačeno i na cijeloj površini iako slabo, kasnije prelazi u šafranastožute ili hrđastožute tonove.

Listići: Osrednje su gusti, široki su 5-8 mm, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, vrlo su lomljivi, u starosti su na bazi su povezani brojnim poprečnim žilicama, bijeli, na kraju su krem, u starosti su sa hrđastosmeđim mrljama, koje mogu zahvatiti čitavu površinu.

Spore: Široko su eliptične, s gotovo su izoliranim bradavicama visokim 0.6-1 µm, rijetko povezanim grebenima ili tankim spojnim linijama, koje su malobrojne i razgranate, 7-9 x 5.7-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 34-50 x 11.5-16 μm, cheilocistide su uglavnom batinaste, s malim produžetkom ili papilom na vrhu, 50-74 x 10-15 μm, pileipelis se sastoji od hifa širokih 2-4 μm, te valjkastih ili djelomično batinastih dermatocistida širokih 4-7 μm, 0-2-segmentnim; otrusina je krem (IIc).

Meso: Čvrsto, kasnije je vrlo mekano i lomljivo, u klobuku je 2-3 mm debelo, najprije je bijelo, kasnije je žućkasto do hrđastožuto, na prerezu brzo požuti; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolom postane crveno ili tamno vinskocrveno, sa željeznim sulfatom svijetloružičasto, s alfanaftolom poplavi, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i prilično brza.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u crnogoričnim i miješanim šumama, močvarnim područjima i parkovima, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, borom ili jelom, a možda i s bjelogoričnim drvećem, na kiselom, suhom i ne previše vlažnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Najčešće raste u šumama smreke i bora na suhim, umjereno kiselim tlima, a rast ispod bjelogoričnog drveća nije potpuno jasan. Mesnatost i kompaktnost su nešto superiorniji od prosjeka za vrste iz sekcije Tenellae. Najvažnija su značajke snažno, opće žućenje plodnog tijela, krem otrusina, neizražen miris, crveno-ljubičasti do ružičasto-ljubičasti klobuk, s ponekad crnkastom ili svijetlozelenom sredinom, ponekad s oker ili smeđim tonovima, srednje velike spore s izoliranim ili umjereno grebenasto povezanim bradavicama i višesegmentnim dermatocistidama. Najsličnija vrsta u crnogoričnim šumama je crnogorična krasnica (Russula sapinea), koja je prepoznatljiva po nešto manje uočljivom žućenju, mnogo većim sporama, višesegmentnim dermatocistidijama i otrusini na gornjoj granici oker boje. Mekana krasnica (Russula nauseosa) i arišova krasnica (Russula laricina) su prepoznatljive po mesu koje izraženo posivi i ujednačenoj žutoj nijansi zrelih listića. Šarolika krasnica (Russula versicolor) je prepoznatljiva po ljutkastom okusu mesa, naknadnom i ograničenijem žućenju te rastu ispod breze. Po promjeni boje, krem otrusini, rasponu boja i dekoraciji na sporama slična je krhkonoga krasnica (Russula terenopus), koja se razlikuje po nešto manjim dimenzijama, izraženom mirisu na pelargonije, nešto manjim sporama, često višesegmentnim dermatocistidama, te rastu u svijetlim, uglavnom travnatim, kontinentalnim bjelogoričnim šumama. Opisano je nekoliko podvrsta opisane vrste, čiji se identitet može razdvojiti i opisati, kao što su Russula minutalis, koja je malih dimenzija, s mesom koje samo umjereno požuti, sporama veličine do 8 x 6.5 µm i staništu u vlažnim bjelogoričnim šumama, uglavnom ispod breza, Russula puellaris var. leprosa, koja je malih dimenzija (klobuk je širok 2-3.5 cm), vitka, s prilično razmaknutim listićima, mesom koje požuti i staništem ispod johe, Russula puellaris f. rubida, s čistim, ujednačeno obojenim crvenim ili bakrenocrvenim klobukom poput Velenovske krasnice (Russula velenovskyi), Russula puellaris var. cupreovinosa, s ljubičasto-smeđim klobukom, sporama s grebenima i staništem ispod smreke, Russula puellaris var. abietina, koja je s tamnijom otrusinom i nešto većim sporama s grebenastom dekoracijom, te Russula puellaris var. caucasica, koja se ističe po ljutom okusu mesa, a trebala bi pripadati liniji Versicolor. Slična je Russula pseudopuellaris, s gustim mrežastim uzorkom na sporama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 824. Djevojačka krasnica (Russula puellaris Fries); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1148. str. Russula puellaris Fr.

Russula puellula - created on June 2017 in Sorgenfri Slotspark, Denmark by Tobias Bøllingtoft

BLAGA KRASNICA

Russula puellula Ebbesen, F.H.Møller & Jul.Schäff.

Etimologija: puella (lat.) = djevojka, umanjenica puellula znači djevojčica. Po nježnom i gracioznom izgledu.

Klobuk: 2.5-5.5 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, ponekad prilično duboko ili je čak lijevkast, nepravilan, režnjast, površina je ponekad hrapava s malim izbočinama ili jamicama, kožica se guli do 1/3 ili 2/3 promjera, vlažan i sjajan u normalnim uvjetima, po suhom je vremenu bez sjaja, više je ili manje čiste ružičasto-crvene boje, kao kod paprene krasnice (Russula emetica), nekad je mjestimično ljubičast, također vinskicrven kad se osuši, ponekad je vrlo taman na sredini, čak i crnkast, može biti svijetle crveno-smeđe boje, koja može izblijedjeti u ružičastu, pigmentacija obično nije ujednačena, s mogućim je oker ili možda čak oker-narančastim nijansama, osobito kod starijih primjeraka i po kišnom vremenu, rub je gladak, kasnije je malo narebran.

Stručak: 2-4.5 cm visok i 0.8-1.5 cm debeo, nekad je ekscentričan, valjkast, više je ili manje batinast, uglavnom je proširen na vrhu, fino je hrapav, pun, srž je ubrzo spužvasta, kasnije je grudasta i šuplja, bijel, u određenim je uvjetima mjestimično žuto-smeđ, osobito na bazi.

Listići: Osrednje gusti, tanki, s rijetkim su lamelulama, suženi su ili zaokruženi uz stručak, prirasli, račvasti, lomljivi, prvo su bijeli ili bjelkasti, kasnije su s prilično jasnim krem odsjajem, u starosti su sa žuto-oker mrljama.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, niskim bradavicama visokim 0.4-0.6 µm, dobro povezanim tankim spojnim linijama i tankim, više ili manje razgranatim grebenima koji tvore mrežasti uzorak, amiloidne, 6.2-8 x 5-6.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-42 x 8-11 µm, cheilocistide su vretenaste, 40-70 x 7-10 µm, pileipelis se sastoji od vrlo tankih, tupih hifa, širokih 2-3 µm, te valjkastih, višesegmentnih dermatocistida, širokih samo 3.5-7 µm, rijetko s malim vršnim izraslinama; otrusina je krem (IIb).

Meso: Lomljivo, bijelo, posivi zbog promočenosti, u starosti je blago žućkasto u srži stručka; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo ružičasto-narančasto, sa fenolom (karbolnom kiselinom) vinski crveno-smeđe, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i snažna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, parkovima, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, a rjeđe hrastom ili kestenom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Pripada u podsekciju Rhodellinae, a prepoznatljiva je po staništu u svježim bjelogoričnim šumama, uglavnom ispod bukve, na umjereno kiselom tlu bogatom humusom, maloj veličini, više ili manje vlažnoj i sjajnoj površini klobuka, prekrasnoj ružičasto-crvenoj boji, ponekad s karmincrvenim ili ljubičastim nijansama ili čak mjestimično oker u starosti, kratko narebranom rubu klobuka u zrelosti, vrlo svijetlim listićima, u skladu s krem otrusinom, uglavnom batinastom stručku, redovito bijelom, s mjestimičnim žuto-smeđim mrljama u određenim uvjetima, lomljivom mesu, blagog okusa i bez mirisa, koje snažno reagira s gvajakovom tinkturom. U usporedbi s drugim vrstama unutar podsekcije Rhodellinae, mikroskopske karakteristike su vrlo jasne, zbog tankih, nitastih dermatocistida širokih 3.5-6 µm i malih, slabo dekoriranih spora, sličnijih onima kod vrsta iz podsekcije Roseinae, nego kod ostalih vrsta u podsekciji. Lako se zamijeni s Russula rhodella, koja je slična po staništu i vanjskom izgledu, ali se razlikuje po širim listićima, s oker nijansom u zrelosti, otrusinom oko IIIb, sporama s relativno visokim i izoliranim bradavicama (s djelomičnim mrežastim uzorkom kod Russula rhodella var. heterosperma), te nešto većim i višesegmentnim dermatocistidama. U kontinentalnim bjelogoričnim šumama, prvenstveno ispod bukve, raste otrovnocrvena krasnica (Russula emeticicolor), koja je karakteristična po pahuljastoj i baršunastoj kožici klobuka, često slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom, ponekad ružičasto-crvenom pigmentu na stručku i bijeloj otrusini. Ovu posljednju karakteristiku dijeli i sitna krasnica (Russula minutula), koja se razlikuje po baršunastoj i fino raspucanoj površini klobuka, stalno prisutnom mirisu na ružmarin prilikom branja te minimalnoj reakciji s gvajakovom tinkturom. Ova vrsta također ima pileipelis s inkrustiranim primordijalnim hifama. Melzerova krasnica (Russula melzeri) je bez sjaja, s fino baršunastom ili zrnastom površinom klobuka i s oker otrusinom. S obzirom na stanište, svijetle listiće i crveni pigment klobuka, opisana vrsta jako podsjeća na ljute vrste iz podsekcije Russula, kao što je gorska paprena krasnica (Russula silvestris), koju je teško prepoznati prije kušanja. Test s gvajakovom tinkturom također može pomoći u razjašnjavanju situacije, a reakcija je spora i slaba. Treba napomenuti da sve spomenute vrste često rastu ispod bukve, što vjerojatno donekle komplicira determinaciju na terenu.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1198. str. Russula puellula Ebbesen & Jul. Schäff.

QUELETOVA KRASNICA

Russula queletii Fr.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast francuskog mikologa Luciena Queleta.

Engleski naziv: Fruity Brittlegill

Klobuk: 3.5-10 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se otvori i ulegne na sredini, nepravilan, nekad je režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera ili nešto manje, vlažan i sjajan kada se ubere, više je ili manje valovit na srednjem dijelu, vinski crveno-ljubičast, tamnoljubičast, često je tamnije, crnkaste boje na sredini, ponekad je ljubičasto-smeđ, djelomično smećkast, mjestimično ili čitav zeleno-siv, može biti i svijetloružičast na rubu, rub je tanak i gladak, kasnije je kratko narebran.

Stručak: 3-9 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, ponekad je malo sužen na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana i spužvasta, naboran, bijel na dnu, ostali dio je karmincrven, iznad je sa bijelim pahuljastim slojem koji se lako uklanja, ponekad je potpuno bijel, malo posivi zbog upijanja vode.

Listići: Široki su 4-8 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, rijetko su račvasti, suženi su ili blago zaokruženi uz stručak, prirasli, lomljivi, bjelkasti, zatim su krem, u određenim se uvjetima mogu obojiti u zeleno.

Spore: Skoro su kuglaste do široko eliptične, sa izoliranim, tupim, stožastim bodljama visokim 0.8-1.2 µm, rijetko su po dvije spojene zajedno, 7.3-9.8 x 6-8.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 38-56 x 9.5-13 μm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, 60-120 x 10-15 μm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 2-4 μm, te brojnih, valjkastih ili vršno zadebljanih dermatocistida, jednosegmentnih ili višesegmentnih, uglavnom bez vršnog dodataka, širokih 4.5-9 μm; otrusina je krem do tamnokrem (IIc-d).

Meso: Umjereno je debelo i čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je ljubičasto, kasnije je blago sivkasto zbog upijanja vode; miriše na kompot od voća, na zrele kruške, a okus je vrlo ljut u svim dijelovima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo ružičasto-narančasto, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je pozitivna, spora, i ponekad vrlo slaba.

Stanište: Raste od ljeta do kasne jeseni u crnogoričnim šumama u simbiozi s crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, rjeđe s jelom, arišem ili borom, na vapnenastom i ne previše vlažnom tlu. Primjerak na slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Jagnjedovac kod Koprivnice.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: U usporedbi sa srodnim vrstama, ističe se vrlo prosječnom veličinom, izrazito ljutim okusom, jakim mirisom na kompot od voća i staništem u šumama smreke na vapnenastom tlu. Uz uobičajene forme s vinsko crveno-ljubičastim ili ljubičasto-smeđim klobukom, ova vrsta iz podsekcije Sardoninae također ima formu koja je u potpunosti žuta ili žuto-zelena, Russula queletii f. flavovirens. Unatoč relativnoj lomljivosti i navedenoj maloj veličini, postoji i veliki varijetet, kao šro Russula queletii var. procera. Meso i listići mogu promijeniti boju na dva različita načina, meso blago posivi zbog upijanja vode, dok listići mogu postati zeleni kod naglog zahlađenja ili promjena boje može biti povezana sa suhim vremenom. U smrekovim šumama na kiselom tlu može se zamijeniti sa vrlo sličnom Russula fuscorubroides, koja je mesnatija i kompaktnija, obično s tamnijim bojama, slabim mirisom, umjerenom ljutinom i  sporama s kratkim grebenima. Od srodnih vrsta, sardoniks krasnica (Russula sardonia) se čini dosta različitom. raste tipično u borovim šumama na pjeskovitom tlu, miris mesa je slab ili nije izražen, listići su limunastožuti, meso u dodiru sa amonijakom pocrveni, a slična se debela krasnica (Russula torulosa) lako prepoznaje po staništu ispod bora, većih je dimenzija, slabog mirisa, umjereno ljutog okusa i sporama sa djelomično mrežastim uzorkom. Minijaturni dvojnik je graciozna krasnica (Russula gracillima), koja je karakteristična po rastu ispod breze, vrlo malim dimenzijama, slabom mirisu i sporama s kratkim grebenima.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 875. Queletova krasnica (Russula queletii Fries);  Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 640. str., Russula queletii Fries

Russula quercilicis - created on September 2021, in Lluçà, Spain by Jordi Clavell

CRNIKINA KRASNICA

Russula quercilicis Sarnari

Etimologija: Quercus (lat.) = hrast + ilicis (lat.) = genitiv jednine od ilex, hrast crnika. Po staništu.

Klobuk: 4-11 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i umjereno ulegnut na sredini, najčešće je nepravilan, valovit, režnjast, kožica je polusraštena, guli se do 1/4 promjera, rjeđe do 1/3, vlažan ili malo sluzav kada se ubere, ubrzo se osuši, hrapav, dosta je promjenjivih boja, svijetložut, svijetlosmeđ, sivkasto-smeđ, sivkasto-zelenkast, krem-ružičast, ružičasto-ljubičast, ljubičasto-smeđ, vinskicrven, izblijedi do oker ili krem-smeđih tonova, ujednačenih ili sa laganom zelenkastom nijansom, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.5-2.7 cm debeo, često je ekscentričan, obično je batinast u mladosti, zatim je postupno sve više valjkast, jasno je proširen na vrhu, bijel, sa hrđastosmeđim mrljama na dnu, nerijetko je s ružičasto-crvenom nijansom na jednom dijelu, kod odraslih se primjeraka taj pigment obično skuplja u gornjem dijelu, kao kod maslinaste krasnice (Russula olivacea).

Listići: Gusti, s rijetkim su lamelulama, u zrelosti su prilično razmaknuti, 3-4/cm na rubu klobuka, široki su 5-15 mm, tanki, prirasli, često su račvasti, lomljivi, žućkasti, ponekad su sa hrđastosmeđim mrljama.

Spore: Široko su eliptične, prekrivene su sa bodljama visokim najviše 0.65 µm, povezanim grebenima i tankim spojnim linijama koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 8-10.4 x 6.8-8.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-64 x 11-18 μm, cheilocistide su vrlo brojne, valjkaste do batinaste, često su zašiljene na vrhu, 60-115 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od pomalo čvornatih, valovitih hifa, te jednosegmentnih, valjkastih ili djelomično batinastih dermatocistida, s dugim i tankim vršnim produžetkom, širokih 5.5-18 μm; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Osrednje je debelo, isprva je više ili manje tvrdo, kasnije je lomljivo, bijelo, prošarano je sa hrđastosmeđim mrljama; miris je slab na cedrovinu, odsutan je tijekom branja, ali prilično izražen i nekoliko sati kasnije, snažnog je ljutog okusa koji se razvija tek nakon 10-20 sekundi.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa u dodiru sa gvajakolom je negativna ili vrlo slaba, sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo ružičasto-narančasto, sa fenolom vrlo sporo smećkasto, a reakcija listića u dodiru s anilinom je negativna, dok sa formalinom postanu jedva uočljivo svijetloružičasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama u simbiozi sa hrastom crnikom, obično na vapnenastom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Karakteristična je po srednjoj veličini, žućkastim listićima, ljutom okusu i višebojnom klobuku. Kod determinacije se stoga se moraju uzeti u obzir druge karakteristike kao što su stanište, tvrdoća mesa, svijetlosmeđa do crveno-ljubičasta boja klobuka, glatki rub klobuka, dosta prošireni stručak na vrhu, zaokruženi i gotovo slobodni listići uz stručak, žuta otrusina, negativna reakcija mesa s gvajakovom tinkturom, vrlo ljuti okus mesa tek nakon 10-20 sekundi, te slabi miris na cedrovinu, koji se osjeti i nekoliko sati nakon sakupljanja. Najvažnija mikroskopska značajka su brojne inkrustirane dermatocistide po čemu je slična srodnoj žutocrvenoj krasnici (Russula rutila), drugoj ljutoj krasnici neosjetljivoj na gvajakovu tinkturu, koja se razlikuje po lomljivijem mesu i ružičasto-crvenom do narančasto-crvenom klobuku. Naknadni vrlo ljuti okus i miris na cedrovinu podsjećaju na cedrovu krasnicu (Russula badia), prepoznatljivu po staništu u crnogoričnim šumama, prosječno vrlo zasićenim ljubičasto-smeđim nijansama, tamnooker do svijetložutoj otrusini, te velikim, višesegmentnim i neinkrustiranim dermatocistidama. Među vrstama koje rastu ispod hrasta crnike slična je bakrena krasnica (Russula cuprea), koja je prepoznatljiva po umjerenoj mesnatosti i čvrstoći mesa, izrazito narebranom rubu klobuka i vrlo tamnoj otrusini koja daju žuto-narančastu nijansu zrelim listićima. Kada je s crvenkasto-ljubičastim klobukom, najsličnija je varljiva krasnica (Russula decipiens), koja je glinenastosmeđa, sa slabim ili umjereno ljutim okusom, površinom stručka koja poplavi u dodiru sa gvajakovom tinkturom, malo tamnijom otrusinom, te stručkom koji je malo ili nimalo proširen na vrhu, a konzistencija mesa je također prosječno mekša, iako se ponekad događa da primjerci pronađeni ispod hrasta crnike budu gotovo tvrdi.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 783. str., Russula quercilis Sarnari

Russula raoultii - created on September 2004 in Södermanland, Hellasgården, Sweden by Santos, Juan

RAULTOVA KRASNICA

Russula raoultii Quél.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Pallid Brittlegill

Klobuk: 3-6 cm širok, najprije je polukuglast do konveksan, ubrzo zatim se izravna i blago ulegne na sredini, nepravilan, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, vlažan je i sjajan, više je ili manje limunastožut, u starosti često izblijedi počevši od ruba, ponekad je od početka potpuno bijel, po nekim autorima je čak i zelenkast, rub je valovit, u starosti je narebran i iskrzan.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 0.6-1.6 cm debeo, više je ili manje valjkast, proširen je na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta, svilenkast i sjajan, sitno je naboran, bijel, kasnije je sivkast i malo tamniji na na vrhu nabora zbog upijanja vode.

Listići: Gusti, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, kasnije su prilično razmaknuti, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bijeli, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.5 µm, povezanim tankim spojnim lijama koje tvore gotovo potpuni mrežasti uzorak, amiloidne, 7-8.5 x 5.5-6.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-44 x 6-11 μm, cheilocistide su brojne, vretenaste, 50-90 x 6.8-13 μm, pileipelis se sastoji od razgranatih hifa, suženih na vršnom segmentu, širokih 3-5.8 μm, te brojnih jednosegmentnih, više ili manje batinastih dermatocistida, širokih 5-9.5 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Osrednje je debelo, lomljivo, bijelo, u klobuku je prilično lomljivo, nepromjenjive je boje; miriše lagano na kokos, a okus je izraženo ljut, isti kao kod paprene krasnice (Russula emetica).

Kemijske reakcije: Kožica klobuka i meso u stručku u dodiru s željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, sa formalinom svijetloružičasto, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je prilično brza i intenzivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u vlažnim bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim vrstama bjelogoričnog drveća, obično bukvom, zabilježena je i ispod crnogoričnog drveća, jele i smreke.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je gljiva zbog ljutog okusa mesa, a po nekim je autorima i malo otrovna.

Napomena: Ova je krasnica karakteristična po maloj veličini, umjerenoj mesnatosti i čvrstoći, vlažnoj i sjajnoj površini klobuka, obično žućkastoj na sredini i više ili manje bjelkastoj na rubu, izrazito narebranom rubu, bijelom stručku, koji blago posivi ili potamni na vrhu nabora, bijelim listićima koji ispuštaju otrusinu iste boje, jako ljutom okusu, slabom mirisu na kokos, kao kod vrsta u liniji Emetica, sporama s finim mrežastim uzorkom i pileipelisu koji se sastoji od ne previše tankih, suženih ili zadebljanih hifa, te uglavnom jednosegmentnih dermatocistida. Poznata je kao simbiont bjelogoričnog drveća, koja preferira umjereno kisela ili vapnenasta tla. Navodi se da raste ispod hrasta, bukve, kestena, u mješanim sastojinama johe i breze. Iznenađujuće je da Blum (1962.) navodi da uglavnom, ako ne uvijek raste ispod crnogoričnog drveća, Einhellinger (1985.) navodi planinske šume bukove i jele, dok Shaffer (1975.) navodi da u Sjevernoj Americi raste ispod bjelogoričnog i crnogoričnog drveća. Velika je vjerojatnost da može biti i zelenkaste boje, jer su žute vrste obično kontaminirane i nekim drugim pigmentima, crvenim kod sunčane krasnice (Russula solaris) i ljubičastonoge krasnice (Russula violeipes), zelenkastim kao kod opisane vrste ili s oba pigmenta kod okerzelenkaste krasnice (Russula citrinochlora). Može se zamijeniti s malim i lomljivim žutim vrstama iz linije Citrina ili s vrstama iz linije Atropurpurea, posebno Russula poikilochroa i lomljivom krasnicom (Russula fragilis). Nadalje, potpuno izblijeđeni primjerci makroskopski se ne razlikuju od sličnih vrsta iz linije Emetica, od kojih je vjerojatno najsličniji varijetet lomljive krasnice Russula fragilis var. gilva, koji je prepoznatljiv po fino erodiranim listićima na prerezu, mirisu na kolače i negativnoj reakciji s gvajakovom tinkturom. Sunčana krasnica karakteristično raste ispod bukve, klobuk je obično življe i zasićenije žute boje, ponekad je s narančastim tonom na sredini klobuka, otrusina je tamnokrem, a miris specifičan. Russula poikilochroa f. eliochroma je kompaktna, ima slabo ili nimalo narebran rub klobuka, umjereno ljuti okusom mesa, prilično sporo reagira s gvajakovom tinkturom i raste ispod hrastova. Russula pseudoraoultii je lako prepoznatljiva po rastu u tresetnoj mahovini (Sphagnum), sivljenju stručka, većim sporama, valjkastim hifama, karakteristikama koje isključuju sličnu okerzelenkastu krasnicu, koja se razlikuje po svijetlokrem otrusini.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 538. str., Russula raoultii Quélet

Russula recondita - created on September 2020 in Hietaniemi, Finland by Allar Antson

OČEŠLJANA KRASNICA

Russula recondita Melera & Ostellari

Etimologija: recondita (lat.) = skrivena, nepoznata, tajna. Po neupadljivom izgledu.

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je polukuglast zatim je konveksan do izravnat, kasnije je ulegnut, kožica je u mladosti ljepljiva, zatim postaje suha, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, oker, svijetlosmeđ, svijetlonarančast, sivkasto-narančast do sivkasto-smeđ, ponekad je s tamnonarančastim mrljama, na sredini je tamnosmeđ, rub je izraženo narebran.

Stručak: 3–8 cm visok i 1–2 cm debeo, valjkast, hrapav, svijetao, u mladosti je bijel, u starosti postaje svijetlosiv, ponekad je sa crvenkasto-smeđim do smeđim mrljama u donjoj polovici.

Listići: Gusti, široki su do 3 mm, prirasli, tanki, lomljivi, bjelkasti, krem, svijetlonarančasti do narančasto-sivi, kasnije su povremeno sa narančasto-smeđim do žuto-smeđim mrljama, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Jajolike do široko eliptične, prozirne, sa izoliranim su bradavicama visokim do 0.8–1.3 µm, donekle povezanim spojnim linijama, amiloidne, 7-8.5 x 6-7 µm, Me = 7.5 x 6 µm, Q= 1.15–1.35; Qav= 1.25; N = 22, bazidije su 4-sporne, batinaste, 43–46 × 9–11 µm, cheilocistide su vretenaste, rijetko su cilindrične, na vrhu su tupe, sa dodatkom dugim 5–9 µm, 30-70 x 5-8 μm, hife pileipelisa blizu ruba klobuka su vretenaste do oblika uske boce, tankih stijenki, 38–50 × 3–5 µm, a hife blizu sredine klobuka su vretenaste do oblika uske boce, tankih stijenki, 25–40 × 4–5 µm; otrusina je krem do tamnokrem (IIc-d).

Meso: Debelo, lomljivo, na sredini klobuka je debljine do 8 mm, bjelkasto do narančasto; miriše na voće, gumu ili ribu, a okus je blag do gorak, neugodan, podsjeća na užeglo ulje.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa u dodiru sa KOH i amonijakom je negativna, a stručka i listića sa gvajakolom pozitivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u svim tipovima šuma i parkovima, obično u simbiozi sa hrastom ili borom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Slične su upadljiva krasnica (Russula insignis), kojoj donji dio stručka u dodiru sa KOH pocrveni i češljolika krasnica (Russula pectinatoides), ali potrebna su daljnja morfološka istraživanja i molekularne analize kako bi se potvrdio njihov identitet i srodstvo. Druge slične krasnice obično mirišu drugačije (npr. na gorke bademe, voće, užeglo ulje ili sir camembert) i obično su neugodnijeg okusa. Opisana je vrsta dio sekcije Foetentinae, a trenutno je uključena u podrod Heterophyllidae.

Russula renidens - created on August 2023 in Kielce County, Poland by luisrubio85

NASMIJEŠENA KRASNICA

Russula renidens Ruots., Sarnari & Vauras

Etimologija: renidens (lat.) = koji se ponovo smiješi, opet se smiješi. Po izgledu.

Klobuk: 3.5-10 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, zatim je stožast i s jedva vidljivom, brzo prolaznom grbicom, kasnije se raširi i blago ulegne na sredini, rijetko je režnjast, nepravilan, može biti malo naboran, kožica se guli do 2/3 promjera, ponekad gotovo do sredine, mazav, vlažan i sjajan čak i dan nakon što se ubere, lijepe je i zasićene boje trešnje kao kod crvenonoge krasnice (Russula rhodopus), može biti tamniji na sredini, te ljubičasto-smeđ, bakrenocrven kao kod močvarne krasnice (Russula paludosa) do tamno crveno-ljubičast, također s maslinastim nijansama ili crn na sredini, ponekad je prošaran većim ili manjim žutim mrljama pri čemu se pigment može miješati s crvenim, što rezultira djelomično narančastim ili bakrenocrvenim nijansama, rub je tanak, dugo je vremena podvijen, kasnije je izravnat i kratko narebran, ponekad je i gladak.

Stručak: 2.5-13 cm visok i 1-2.2 cm debeo, prilično je dug, tipično je batinast, ponekad je malo uvijen i
vretenast, pun, srž kasnije omekša, naboran, fino je baršunast na vrhu, površina se često raspucava na polja, s više je ili manje izraženom crveno-ružičastom nijansom, često do samih listića, ponekad je potpuno bijel, posivi zbog upijanja vode, može biti hrđastosmeđ na bazi.

Listići: Gusti, tanki, izmiješani su s različito dugim lamelulama, ponekad su račvasti, usko su prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bijeli, zatim su kremasti.

Spore: Široko su eliptične, sa grupiranim ili gotovo izoliranim bradavicama visokim do 0.5 µm, donekle povezanim grebenima, 7.2-8.8 x 5.4-7 µm, bazidije su 4-sporne do rijetko 2-sporne, s vrlo dugim sterigmama, 37-50 x 10-13 μm, cheilocistide su nepravilno batinaste, više su ili manje trbušaste, 65-108 x 8-14 μrn, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 3-4 μm, te nepravilnih dermatocistida, nekih nejasno valjkastih, drugih više ili manje batinastih, s ponekad dobro razvijenim vršnim produžetkom, širokih 4.5-12 μrn, 0-2-segmentnih, bez inkrustacija; otrusina je krem do tamnokrem (IIb-d).

Meso: Čvrsto, elastično, bijelo, ispod kožice klobuka je karmincrveno, promočeno posivi; miris nije izražen, trljanjem podsjeća na kompot od voća, a okus je umjereno ljut, ponekad nakon nekoliko sekundi.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto, reakcija sa gvajakovom tinkturom je pozitivna, sa formalinom negativna, a listići sa anilinom polako požute.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, na vlažnim padinama i u depresijama, na rubovima potoka u simbiozi s brezom, a ponekad i crnogoričnim drvećem, smrekom ili borom, u tresetnoj mahovini (Sphagnum), uglavnom na sjeveru Europe.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Raste uglavnom na sjeveru Europe ispod breze na istim lokacijama kao i tresetna krasnica (Russula robertii) i sjajnožuta krasnica (Russula claroflava), a preferira vlažne depresije i padine, tresetnu mahovinu, gotovo močvarno tlo ili male potoke. Ljutim okusom podsjeća na vrste iz podsekcije  Sardoninae. Klobuk i stručak su uglavnom crvene boje, unutar iznad navedenih nijansi, otrusina je krem do tamnokrem, a pileipelis se sastoji od dermatocistida s malo ili bez segmenata. Međutim, povezanost s brezama, a ne s crnogoričnim drvećem podsjeća na vrste iz linije Exalbicans, od kojih se prilično razlikuje. Među njima su izblijedjela krasnica (Russula exalbicans), koja se razlikuje po većim dimenzijama i čvrstoći, promjenjivoj boji klobuka, tamnijoj otrusini i nešto većim sporama s jasnijim mrežastim uzorkom, te graciozna krasnica (Russula gracillima), kojoj je klobuk s manje izraženim crvenim pigmentom, meso jedva primjetno ljutkasto, a spore s izraženijim i izoliranijim bradavicama. Među srodnim vrstama izvan linije Exalbicans, podsjeća na netaknutu krasnicu (Russula persicina), koja je prepoznatljiva po relativno velikim dimenzijama, krutosti i čisto crvenom klobuku, a njezin varijetet Russula persicina var. intactior trebao bi biti bliži, zbog rasta na vlažnim mjestima ispod breza.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 656. str., Russula renidens Routsalainen, Sarnari & Vauras sp. nov.

Russula rhodomelanea - created on August 2023 in Bartenslebener Forst, Sachsen-Anhalt, Germany by Eike Heinemann

CRVENOCRNA KRASNICA

Russula rhodomelanea Sarnari

Etimologija: rhodo (gr.) = ruža, ružičasto, crvenkasto + melanea (gr.) = crn. Po boji.

Klobuk: 2.5-9 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, valovit, više je ili manje režnjast, kožica se guli 1/3 promjera, vlažan i sjajan, lijepe je crvene boje koja je više ili manje zasićena kao kod netaknute krasnice (Russula persicina), cinobercrven kao kod cinober krasnice (Russula pseudointegra), krvavocrven, ponekad je više karmincrven, ponekad je nešto tamniji na sredini, nisu neuobičajene iznenadne promjene boje u sivkasto-oker na nagnječenim ili oštećenim dijelovima, rub je gladak, na kraju je slabo narebran.

Stručak: 3-8 cm visok i 0.8-1.2 cm debeo, više je ili manje valjkast, pun, srž ubrzo postane mekana i spužvasta, svilenkast, pahuljast na vrhu, čitav je bijel, kasnije često posivi ili pocrni, proporcionalno temperaturi i rukovanju nekoliko sati nakon ubiranja.

Listići: Prilično su gusti, tanki, izmiješani su sa rijetkim lamelulama, rijetko su račvasti, prirasli, bijeli kada se gljiva ubere, na ozlijeđenom mjestu ili trljanjem nakon nekoliko sati posive, lomljivi, oštrica je iste boje.

Spore: Široko su eliptične ili jajolike, s tupim, stožastim bradavicama visokim do 1.2 μm, dobro povezanim tankim spojnim linijama koje tvore razvijeni i gusti mrežasti uzorak, amiloidne, 7.2-9.5 x 6-7.8 μm, bazidije su 4-sporne, batinaste, duljine 36-56 x 9-12 μm, cheilocistide su brojne, vretenaste ili batinaste, uglavnom bez vršnog produžetka, 50-115 x 6-14 μm, pileipelis se sastoji od suženih, ali ne zašiljenih, čvornatih, valovitih i mjestimično zadebljanih hifa, širokih 3-4.2 μm, te brojnih dermatocistida, jednosegmentnih i batinaste ili s 3-4-segmentnih i nepravilno valjkastih, često stisnutih poput vrata ili glavičastih na vrhu, ponekad račvastih, širokih 5.5-10 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Osrednje je debelo, lomljivo, isprva je bijelo, zatim neravnomjerno i nepravilno posivi ili pocrni, ovino o vremenskim uvjetima i rukovanju; miris je na amil acetat ili kolače, kao kod lomljive krasnice (Russula fragilis), čak i izraženiji, a okus je u ljut u svim dijelovima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetloružičasto, sa formalinom naknadno svijetloružičasto, reakcija sa gvajakovom tinkturom je negativna ili vrlo slaba, a listići sa anilinom polako postanu narančasti s plavom aureolom.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, pojedinačno ili u skupinama, u bjelogoričnim šumama, parkovima, uz šumske staze, obično u simbiozi sa hrastom ili grabom, na golom, glinenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta, a neki autori navode da je možda i otrovna.

Napomena: Predstavnica je linije Emetica zbog svoje male veličine, bijelih listića, otrusine i stručka, snažnog je paprenog okusa, klobuk je više ili manje ujednačene i sjajne crvene boje (povremene karmincrvene nijanse mogle bi opravdati svrstavanje u liniju Atropurpurea). Kriteriji značajni za prepoznavanje su rast u toplim šumama hrasta, obično uz staze, na više ili manje golom i glinenastom tlu, miris mesa na kolače kao kod lomljive krasnice, spora reakcija sa gvajakovom tinkturom, meso koje kasnije postane crnkasto-sivo, a intenzitet promjene boje je ponekad vrlo slab, pojačava se rukovanjem i atmosferskom toplinom, odnosno čimbenicima koji ubrzavaju oslobađanje vode iz tkiva. Slične su paprena krasnica (Russula emetica), koja se razlikuje po nepromjenjivom mesu, slabom mirisu, staništu u močvarnim crnogoričnim šumama, većim i jače dekoriranim sporama, posivjela krasnica (Russula grisescens), koja raste po tresetištima ili močvarama, kojoj meso tamni zbog upijanja vode, a ne pocrni zbog oslobađanja vode, reakcija sa gvajakovom tinkturom je pozitivna, više ili manje brza, a dermatocistide su rjeđe, žutopjegava krasnica (Russula luteotacta), koja je tvrđa i kompaktnija, listići se kratko spuštaju niz stručak i općenito su dobro razmaknuti, izlučuju vodene kapljice po vlažnom vremnenu, stručak može biti s ružičastom nijansom, a ozlijeđeni dijelovi požute, Maireijeva krasnica (Russula nobilis), koja raste u svježim bjelogoričnim šumama, obično ispod bukve, kojoj meso može požutjeti, ali samo malo, te gorska paprena krasnica (Russula silvestris), kojoj mesu ne posivi zbog gubljenja vode, reakcija sa gvajakovom tinkturom je negativna ili minimalna, raste u mahovini ispod bukve, kestena ili bora, a spore su dekorirane velikim bodljama, kao kod paprene krasnice.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 580. str., Russula rhodomelanea Sarnari

Russula rhodopus - created on August 2006 in Piani Formighe, Sover, Italy by Marco Floriani

CRVENONOGA KRASNICA

Russula rhodopus Zvára

Etimologija: rhodon (gr.) = ružičast, ruža + pous (gr.) = stopalo, noga. Po boji stručka.

Klobuk: 4-10.5 cm širok, najprije je kuglast, kasnije se raširi i umjereno ulegne na sredini, nepravilan, često je režnjast, gladak, valovit, kožica se guli do 1/2 promjera, mazav i sjajan, kao lakiran čak i po suhom vremenu, crvene boje trešnje do krvavocrvene boje, na sredini je tamniji, ponekad crnkast, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, kratko je narebran tek u starosti.

Stručak: 4-6.5 cm visok i 1-3 cm debeo, često je ekscentričan, relativno je robustan, batinast ili blago zadebljan pri dnu, gladak, pun, kasnije je više ili manje spužvast, bijel, s ružičasto-crvenom je nijansom na velikoj površini osim na vrhu, ponekad je potpuno bijel, na dnu je hrđastosmeđ.

Listići: Gusti, izmiješani su s lamelulama, tanki, prilično su niski, oko 4 mm, zaokruženi su uz stručak, prirasli, rijetko se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem, lomljivi, bijeli, u starosti su krem, sa slabim oker odsjajem.

Spore: Gotovo su kuglaste, sa stožastim do polukuglastim su bradavicama visokim do 0.6 µm ili malo višim, prilično povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 7.2-9 x 6.3-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 38-50 x 9-11,5 μm, cheilocistide su vretenaste, s različitim vršnim produžetkom, 50-100 x 8-11 μm, pileipelis se sastoji od hifa, širokih 2.2-4.6 μm, vrlo tupih ili nejasno glavičastih, s refraktivnom stijenkom, te brojnih, jednosegmentnih, nepravilno valjkastih ili batinastih dermatocistida, ponekad naglo zadebljanih, rijetko račvastih, širokih 3.8-8 μm; otrusina je krem do oker (IIc-IIIb), čuvanjem izblijedi.

Meso: Debelo, prilično je čvrsto čak i u zrelosti, bijelo, na prerezu vrlo slabo promijeni boju ili mjestimično blago požuti, ispod kožice klobuka je ružičasto-crveno; miriše lagano na voće, a okus je ljut u listićima, nešto je slabiji u stručku, ponekad je izraženo gorak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa fenolom postane smećkasto, reakcija sa gvajakovom tinkturom je trenutna i intenzivna, sa željeznim sulfatom (FeSO4) normalnog intenziteta, a sa amonijakom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u vlažnim ili čak močvarnim crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom ili borom, na tresetnoj mahovini (Sphagnum), na kiselom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Prepoznatljiva je po rastu u kiselim, planinskim crnogoričnim šumama, srednje je veličine, površina klobuka je mazava i sjajna, kao da je lakirana, prilično je ujednačene krvavocrvene boje, stručak je više ili manje zdepast ili ekscentričan, sa crvenom nijansom, rijetko je potpuno bijel (Russula rhodopus f. leucopoda). Gorki okusa mesa (kojem prethodi umjerena trpkost) se teško osjeti, ponekad nakon duljeg žvakanja pa je stoga nepouzdana osobina. Međutim, po toj je karakteristici slična raskošna krasnica (Russula intermedia), koja ima slične male i kuglaste spore, ali drugačiji pileipelis, s polimorfnim  dermatocistidama, s malo ili bez segmenata. Pripada podsekciji Sardoninae koju karakterizira čisto crvena boja stručka i klobuka. Unutar ove podsekcije, slične su krvava krasnica (Russula sanguinea), koja je prepoznatljiva po rastu ispod borova, listićima koji se kratko spuštaju po stručku, valovitoj površini klobuka, koja je malo ili nimalo sjajna, te sporama s relativno visokim i izoliranim, stožastim bradavicama, barska krasnica (Russula helodes), koja raste tipično u močvarnim crnogoričnim šumama u tresetnoj mahovini, meso joj posivi, klobuk nije sjajan, otrusina je krem (IIb), spore su veće i sa izraženim mrežastim uzorkom, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je slaba, te sardoniks krasnica (Russula sardonia), koja je u mnogim aspektima drugačijeg izgleda, ali njezina forma Russula sardonia f. pseudorhodopoda može izgledati isto zbog prekrasne crvene boje, listića bez limunastožutih nijansi i negativne reakcije sa amonijakom, a prepoznatljiva je po manje čistom crvenom klobuku, izrazito ljutom okusu i staništu isključivo ispod borova, na suhom i vapnenastom tlu.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 622. str., Russula rhodopus Zvara

ŽUMANJČANA KRASNICA

Russula risigallina (Batsch) Sacc.

Engleski naziv: Golden Brittlegill

Klobuk: 3-7 cm širok i oko 4-5 mm debeo, najprije je skoro polukuglast do konveksan, ubrzo je proširen i ulegnut na sredini, više je ili manje nepravilan ili režnjast, kožica se lako guli u cjelosti, gol, relativno je sjajan po vlažnom vremenu, kasnije je suh i bez sjaja, crven kao kod tvrde krasnice (Russula rosea), sa žućkastom sredinom (Russula risigallina f. luteorosella), ružičast, narančast ili s crveno-smeđim nijansama, često je mjestimično ili ujednačeno žućkast (Russula lutea), vrlo je rijetko čitav bjelkast, rub je često izvrnut prema gore, u starosti je kratko narebran.

Stručak: 3-10 cm visok i 1-2 cm debeo, uglavnom je valjkast ili nejasno vretenast, blago je proširen na vrhu, lagano je zakrivljen, srž je najprije omekšana, kasnije je šuplja, bijel, kasnije je smećkast na dnu, trljanjem blago potamni.

Listići: Gusti, široki su 4-6 mm, tanki, bez lamelula, usko su prirasli, kasnije izgledaju gotovo slobodno, rijetko su račvasti, na bazi su spojeni poprečnim žilicama, lomljivi, žućkasti, u zrelosti su izraženo narančasti.

Spore: Široko su eliptične, s uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1 µm, ponekad s nekoliko kratkih grebena, amiloidne, 7-9 x 5.8-7.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-43 x 7-11 μm, cheilocistide su vretenaste, uske, s trbuhom širokim 7-10 μm, tupim vrhom, s kratkim produžetkom ili papilom, pileipelis se sastoji od kratkih, batinastih hifa, širokih do 6 μm, te tupih, valjkastih, višesegmentnih primordijalnih hifa, širokih 4-6 širokih, relativno rijetkih i koje ne teze združivanju u snopove; otrusina je tamnožuta (IVd-e).

Meso: Relativno je tanko, mekano, bijelo; miris kod mladih gljiva nije izražen, kasnije je po truleži, po Romagnesiju je na uvele ruže, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) ostaje gotovo nepromjenjivo, a reakcija s gvajakovom tinkturom je slaba i spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u svim tipovima šuma, te parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično listopadnim i zimzelenim hrastovima, kao i grabom, kestenom ili bukvom, a nešto rjeđe ispod crnogoričnog drveća, na raznim vrstama tla, a najčešće na vapnenastom.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali slabe vrijednosti zbog malih dimenzija.

Napomena: Ova se lijepa vrsta pojavljuje početkom sezone u nizinskim bjelogoričnim šumama. Prepoznatljiva je po maloj veličini i vitkom izgledu, rubu klobuka koji tek kasnije postaje blago narebran, kožici klobuka koja se u potpunosti uklanja, s malo ili bez imalo sjaja, bojama od žute, ružičasto-crvene do narančasto-crvene (nikada nije karmincrven), listićima bez lamelula, žumanjčano-žute boje u zrelosti, otrusinom oko IVd-e, vitkom, valjkastom ili blago suženom i potpuno bijelom stručku, mekanom i slabo promjenjivom mesu, blagog okusu i mirisa svojstvenog truljenju, po Romagnesiju na uvele ruže. Mikroskopski su karakteristične srednje velike spore s uglavnom izoliranim bodljama i pileipelisom od batinastih hifa i tankih primordijalnih hifa, rijetkih i nezdruženim, što objašnjava glatku površinu klobuka, umjesto pahuljaste koja je karakteristična za većinu vrsta u podrodu Incrustatula. Unutar opsega opisane vrste gravitira nekoliko varijeteta, formi ili podvrsta. Tipična forma opisane vrste, a posebno forma Russula risigallina f. luteorosella, ima ružičasto-crvenu rozetu oko žućkaste sredine, lako su prepoznatljive na terenu. Suprotno tome, primjerci s potpuno žutim klobukom mogu se zamijeniti s drugim slično pigmentiranim vrstama iz podsekcije Chamaeleontinae, kao što je Russula vitellina, koja je karakteristična po mirisu na kisele krastavce u starosti i sluzavoj, sjajnoj kožici klobuka, sa sjajem koji ostaje nepromijenjen dugo vremena kada se osuši. Russula flavocitrina je lako prepoznatljiva po žućkastoj ili blagoj zelenoj boji klobuka, sporama s grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, svjetlijoj otrusini, oko IVa ili IVb, te pileipelisu s primordijalnim hifama širokim 6-8 μm. Russula helios je krupnija vrsta s potpuno zlatnožutim klobukom, koja raste ispod zimzelenih mediteranskih hrastova na vapnenastom tlu, otrusina je vrlo tamna, oko IVe, a spore dekorirane bradavicama djelomično povezanim lancima ili grebenima, dok pileipelis karakteriziraju vrlo tanke primordijalne hife, široke samo 3-4 μm.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 879. Žumanjčana krasnica (Russula vitellina (Pers.) Fries), Sinonim: Russula lutea (Hudg. ex Fr.) S.F.Gray; Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1378. str. Russula risigallina (Batsch) Sacc.

Russula rivulicola - created on August 2011 in Rovaniemi, Finland by Federico Calledda

POTOČNA KRASNICA

Russula rivulicola Ruots. & Vauras

Etimologija: rivulus (lat.) = potok, mali tok vode + colere (lat.) = nastanjivati, živjeti, biti stanovnik. Po staništu.

Klobuk: 3.5-7 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan i s grbicom na sredini, kao kod pupače (Russula caerulea), kasnije se spljošti i ulegne na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera ili nešto više, vlažan i sjajan kada se ubere, više je ili manje intenzivne bakrenocrvene boje, kao kod vesele krasnice (Russula laeta), bakreno-smeđ ili žuto-smeđ, na sredini može biti tamnocrven ili čak crnkast, ponekad je svijetlocrven ili crveno-ljubičast, rijetko je prošaran svijetlozeleno, ali ponekad je s vrlo jasnim zelenim tonom na sredini, rub je dugo vremena podvijen i gladak, kasnije se izravna, u starosti je narebran u dužini od 5-8 mm.

Stručak: 3.5-5 cm visok i 1.5-2.3 cm debeo, uglavnom je batinast, bijel, pun, srž je kasnije omekšana, više je ili manje žuto-smeđ na dnu, vremenom postaje izraženo siv.

Listići: Gusti, bez lamelula, tanki, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, bez lamelula, nisu ili su izraženo račvasti, lomljivi, žuti, sljedeći dan malo posive, oštrica je cjelovita, vrlo rijetko je crvena nekoliko milimetara uz rub klobuka.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko eliptične, prekrivene su bradavicama visokim do 0.8 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 7.3-8.8 x 6-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 37-54 x 8-12 μm, cheilocistide su vretenaste, sa većim ili manjim produžetkom na vrhu, 40-80 x 9-14 μm, pileipelis se sastoji od valjkastih ili djelomično suženih, vitkih hifa, širokih 2.5-4 μm, te batinastih, neinkrustiranih dermatocistida, jednosegmentnih ili višesegmentnih, s trbuhom širokim 6-14 μm; otrusina je oker (IIIb), a po Ruotsalainenu i Vaurasu krem (IIc).

Meso: Osrednje je čvrsto, bijelo, po vlažnom vremenu ili vremenom postane sivkasto; miris nije izražen, a okus je blag ili jedva primjetno ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane sivkasto-ružičasto, sa formolom ružičasto, a reakcija sa gvajakolom je prilično brza i pozitivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u šumama breze, sa ili bez smreke, u simbiozi sa brezom, na močvarnom tlu u tresetnoj mahovini (Sphagnum) i drugim vrstama mahovina, uz patuljaste breze (Betula nana) ili vrbe, često po depresijama uz male vodotoke, uglavnom na sjeveru Europe.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Obično se susreće po močvarnim terenima s tresetnom mahovinom u prisutnosti breza, koje su joj preferirani partner, ali isto tako pokazuje posebnu sklonost prema močvarnim depresijama koje se protežu uz male vodotoke po kojima je vrsta dobila ime. Prepoznatljiva je po maloj ili srednjoj veličini s klobukom koji rijetko prelazi 7 cm, narebranim rubom, dugo sjajnoj kožici, crvenom osnovnom pigmentu, okruženom s dva manje izražena pigmenta, žutim i plavim, s gradacijama koje pokrivaju raspon žuto-crvene, smeđe i vinski ljubičaste boje, oker listićima i otrusini, mesu koje na prerezu blago pocrni i jasno posivi zbog upijanja vode, neizraženom mirisu i blagom okusu (može biti vrlo slabo ljutkast u nezrelim listićima), te staništu u tresetnim močvarama ispod breze. Po repertoaru boja, boji mesa, malim sporama s djelomično mrežastim uzorkom, oker otrusini, kožici klobuka s velikim, neinkrustiranim dermatocistidama i mikoriznom partneru je najsličnija prljavocrvena krasnica (Russula vinososordida), koja preferira mjesta koja nisu previše vlažna, odnosno negdje na polovici puta između mjesta bogatih tresetnom mahovinom tipičnih za potočiće i suhog tla. Osim ekoloških karakteristika, prljavocrvena krasnica je prepoznatljiva po znatno većim dimenzijama i kompaktnosti, gušćim listićima, mesu koje crni, ali ne sivi zbog upijanja vode, intenzivnijoj reakciji sa formalinom i neznatno manjim sporama. Među ostalim vrstama povezanim sa tresetnom mahovinom, tresetna krasnica (Russula robertii) se čini prilično različitom zbog izuzetno lomljivog i vodenastog mesa, koje je tek slabo posivi, jasno narebranog ruba klobuka, više polikromnog ili višebojnog klobuka i vrlo svijetlih zrelih listića, što je u skladu s krem otrusinom. Zbog svoje veličine, oblika i boje na tlu se često zamijeni s veselom krasnicom, koja se razlikuje po mesu koje ne posivi, tamnijim listićima i rastu na drugačijem staništu.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 951 str. Russula rivulicola Routs. & Vauras

Russula robertii - created on July 2018 in Kolistimenmäki, kolistimensyrjä, Finland by Martti Moisander

TRESETNA KRASNICA

Russula robertii J.Blum

Etimologija: Po imenu.

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan do brzo proširen i blago ulegnut na sredini, može biti s više ili manje uočljivom sitnom grbicom na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo više, ljepljiv je i sjajan, malo je mazav po vlažnom vremenu, izraženo je hrapav, dosta je promjenjivih boja, najčešće je smeđ, ljubičast, bakrenosmeđ, zasićeno žućkasto-smeđ do ljubičasto-smeđ, lako izblijedi do ružičasto-ljubičaste boje, na sredini također može lagano postati žuto-zelen do maslinastozelen ili je s većim zelenim mrljama, vrlo je rijetko tamnoljubičast, u tonovima breganke (Russula nitida), rub je neravan i izraženo narebran u dužini od 8-11 mm.

Stručak: 3-7 cm visok i 0.6-1.3 cm debeo, vitak, batinast, nije proširen na vrhu, pun, srž je kasnije šuplja, bjelkast, rijetko je s ružičastom nijansom, prema dnu je sa žuto-oker mrljama.

Listići: Osrednje su gusti, široki, tanki, kasnije su relativno su široko razmaknuti, usko su prirasli, nisu račvasti, povezani su s poprečnim žilicama na bazi, lomljivi, bjelkasti, zatim su svijetlokrem, ponekad su sa slabim žućkastim odsjajem u zrelosti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s gotovo stožastim, djelomično izoliranim bradavicama ili bodljama visokim 0.6-0.8 µm, donekle povezanim spojnim linijama koje tvore djelomični do jasni mrežasti uzorak, umjereno su amiloidne, 8.4-10.4 x 6.4-8.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-46 x 10-13 μm, cheilocistide su više ili manje sužene, široke 10-12 μm, pileipelis se sastoji od vrlo tupih hifa, širokih 3-4.5 μm, te djelomično valjkastih, batinastih ili gotovo vretenastih dermatocistida, s jasnim produžetkom na vršnom segmentu, podijeljenih na nekoliko dugih segmenata, uglavnom 0-1-segmentnih, s trbuhom širokim 5-12 μm; otrusina je tamnokrem (IId).

Meso: Mekano, vrlo je lomljivo, vodenasto, bijelo, blago požuti na dnu sručka; miris nije izražen, pri truljenju slabo na kvasac, a okus je blag ili prolazno malo ljutkast u listićima u mladosti.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) odmah postane ružičasto, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je vrlo spora i slaba.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim i miješanim šumama, parkovima i močvarama, u simbiozi s brezom, ali i topolom trepetljikom (Populus tremula), u tresetnoj mahovini (Sphagnum), na kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po općenito maloj veličini, vlažnom i sjajnom klobuku, vrlo promjenjivih boja, najčešće ružičasto-ljubičastom, brončano ljubičastom ili blago izblijeđenom zelenom sredinom, dugo narebranom rubu, dobro razmaknutim listićima, tamnokrem otrusini, malo vodenastom mesu, bez mirisa i blagog okusa, najviše nakratko ljutkastog u nezrelim listićima, vrlo lomljivom stručku, općenito vitkom i batinastom. Najčešće raste u močvarnim područjima u tresetnoj mahovini i ispod breza. Čini se da partnerstvo s brezom nije isključivo, jer je pronađena i u blizini topola trepetljika i drugog bjelogoričnog drveća. Po staništu i vanjskom izgledu je slično nekoliko vrsta, a najlakše se međusobno razlikuju po boji otrusine, boji mesa i mikroskopskim karakteristikama. U tom kontekstu su osobito važne spore koje su prosječno prilično velike, s dekoracijom povezanom u različito razvijeni mrežasti uzorak. Među srodnim vrstama, breganka (Russula nitida) je prepoznatljiva po oker otrusini, relativno čvršćem mesu, prilično čestoj i ponekad izraženoj grbici na sredini klobuka, te velikoj učestalosti crvene pigmentacije na stručku. Šarolika krasnica (Russula versicolor) je jedna od najčešćih vrsta iz sekcije Tenellae koja raste ispod breze, a prepoznatljiva je po živoj žućkastoj boji, općenito izraženijoj trpkosti, te vrlo malim i duguljastim sporama. Graciozna krasnica (Russula gracillima) je mnogo bliža nego što bi se moglo zamisliti na temelju međuprostora između sekcija Russula i Tenellae, jer je relativno čvrsta, sa slabo narebranim rubom klobuka, a stručak je s više ili manje izraženom karmin ružičastom nijansom. Russula fusconigra je s tamno maslinastosmeđim klobukom, otrusinom oko IIIa-c, sporama s kratkim grebenima, 8-11 x 7-8 μm, a pileipelis se sastoji od relativno velikih hifa, te jednosegmentnih dermatocistida.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1269. str. Russula roberti J. Blum

ROMELLIJEVA KRASNICA

Russula romellii Maire

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast švedskog mikologa Larsa Rommela (1854.-1927.), nekadašnjeg suradnika urednika časopisa Mycologia.

Klobuk: 5-14 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, pravilan, kožica se guli više od 1/2 promjera, naboran, osobito prema sredini, mazav i sjajan kada se ubere, nešto manje po suhom vremenu, ljubičast do vinski crveno-ljubičast, rub je crveniji, rijetko je mjestimično tamnosmeđ ili sa žućkastom ili žuto-zelenom sredinom, ali i potpuno ružičasto-ljubičast ili maslinastozelen, u nekim slučajevima je mjestimično sivo-plavkast, vrlo je rijetko čitav žut ili relativno čiste i zasićene crvene boje, rub je dugo vremena podvijen, gladak, u starosti je kratko narebran.

Stručak: 3-10 cm visok i 1.4-3.5 cm debeo, često je batinast, ponekad je gotovo valjkast, dosta je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta u u različitoj mjeri šuplja, bijel, nikada nije sa crvenkastom nijansom, kasnije je često oker na bazi.

Listići: Gusti, trbušasti, široki su 8-14 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, tanki, račvasti su uz stručak i uz rub klobuka, zaokruženi su uz stručak, prirasli, vrlo su lomljivi, najprije su krem, na kraju su žućkasti i s narančastom nijansom.

Spore: Široko su eliptične, s više ili manje je oštrim stožastim bradavicama visokim do 1 µm, rijetko više, djelomično povezanim grebenima koji tvore prilično gusti i uglavnom zatvoreni mrežasti uzorak, djelomično su amiloidne, 7.2-9.6 x 5.6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, više su ili manje batinaste, 35-55 x 10-13 μm, cheilocistide su vretenaste, s dužim su ili kraćim vršnim produžetkom, 60-90 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od dobro razgranatih hifa, sa suženim ili djelomično zašiljenim vrhom, širokim 3-5 μm, te valjkastih, tankih i raspršenih dermatocistida, s trbuhom od samo 4-7 μm, s neprozirnim sadržajem; otrusina je tamnožuta (IVd).

Meso: Prilično je debelo, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je malo limunastožuto; miris nije izražen ili je slab na voće, a okus je potpuno blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, s fenolom tamnosmeđe, a reakcija s gvajakovom tinkturom je vrlo slaba i spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, kestenom ili grabom, na raznim vrstama tla, češće na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Jedna je od velikih i najčešćih krasnica koje rastu u velikim, sjenovitim šumama bukve. Prepoznatljiva je po srednjoj veličini, glatkom i više ili manje sjajnom klobuku, čvrstom mesu, neizraženom mirisu i blagom okusu mesa, te žućkasto-narančastim listićima u zrelosti, koji oslobađaju tamnožutu otrusinu. Mikroskopski je među najkarakterističnijim vrstama, zbog srednje velikih spora, s gotovo potpunim mrežastim uzorkom i pileipelisom koji se sastoji od više ili manje suženih ili zašiljenih hifa, te dermatocistida koje je teško locirati zbog malih dimenzija i slabe refrakcijske prirode njihovog sadržaja. Klobuk je kod tipične forme ljubičast do ružičasto-ljubičast, sa žutim nijansama na sredini. Karakteristična je izražena polikromija, vrlo je rijetko maslinastozelen, smećkast ili potpuno žut. Slične su kratkonoga krasnica (Russula curtipes), koja je ujednačenije obojena, crveno-ružičasta do crveno-ljubičasta, ponekad je smeđeg tona, vrlo zdepasta, s otrusinom na donjoj granici žute, oko IIIc ili IVa, krupnim i ponekad račvastim hifama pileipelisa, Russula aurata f. axantha, koja može biti ljubičasta, ružičasto-ljubičasta ili vinskicrvena, a prepoznatljiva je po relativno svijetlim listićima i otrusini, lomljivijem mesu, kožici bez sjaja, te brzoj i intenzivnoj reakciji s gvajakovom tinkturom, te rijetka Russula pseudoromellii, s nijansama bližim vinskicrvenom spektru, manje glatkom i sjajnom kožicom klobuka, manje širokim i razmaknutijim listićima, svijetložutom otrusinom, jedva IVb, te sporama s istaknutijim bodljama i slabije razvijenim mrežastim uzorkom.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 880. Romellijeva krasnica (Russula romellii R.Mre.); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 981. str. Russula romellii Maire

TVRDA KRASNICA

Russula rosea Pers.

Engleski naziv: Rosy Brittlegill

Klobuk: 4-12 cm širok, prvo je konveksan, zatim se vrlo sporo raširi i na kraju spljošti, nije ulegnut na sredini, više je ili manje nepravilan, površina je fino baršunasta, kao pahuljasta, raspucana, kožica je priraštena, samo se vrlo kratko i teško guli, ružičasto-crven, na sredini je tamniji ili izblijeđeno krem-oker, često je s primjesom karmincrvene ili vrlo rijetko čak s ljubičastom nijansom pri većim zasićenjima, ponekad je ujednačenije crven, s nijansama žuto-ružičaste ili ružičasto-narančaste kao kod ružičaste krasnice (Russula aurora) ili postane narančast i ponekad žućkast na sredini, ponekad je depigmentiran s kremastim nijansama (Russula lepida var. alba), te svijetlo limunastožut i više ili manje mjestimično hrđastosmeđ, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, nikada nije narebran.

Stručak: 4-9 cm visok i 1.4-3.5 cm debeo, tvrd, uglavnom je kratak, gotovo je valjkast ili batinast, dosta je proširen na vrhu, pun, srž je rijetko omekšana, pahuljast, bijel, obično je na jednom dijelu ili čitav s ružičastom nijansom, baza uglavnom ostaje bjelkasta.

Listići: Gusti, bez lamelula, debeli, zaokruženi su uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, vrlo su lomljivi, kremasti, sa slabim su sivkastim odsjajem u određenim uvjetima, oštrica je cjelovita, ponekad je crvenkasta, samo uz vanjski rub klobuka ili čitavom dužinom.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko eliptične, sa sitnim, polukuglastim bradavicama visokim do 0.6 µm, povezanim grebenima i tankim spojnim linijama koje tvore zatvoreni mrežasti uzorak, amiloidne, 6.7-9 x 6.4-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 38-50 x 9-12 μm, cheilocistide su valjkaste, s vršnim produžetkom, 60-110 x 9-14 μm, pileipelis je miješane strukture, sastoji se od više ili manje vijugavih, umjereno širokih, kratkih hifa, te primordijalnih valjkastih hifa, s tupim krajevima, širokih 3.2-4.5 μm, te rijetkih dermatocistida, teško uočljivih zbog slabo refraktivnog sadržaja (cromushrooms: (7) 7.2 - 9 (10.1) × (5.8) 6.8 - 8.3 (8.9) µm, Q = 1 - 1.2 (1.3), N = 120, Me = 8.1 × 7.4 µm, Qav = 1.1); otrusina je svijetlokrem (IIa).

Meso: Debelo, izuzetno je tvrdo, lomljivo, bijelo, sušenjem više ili manje požuti, ponekad čak i lagano posivi zbog promočenosti; miris je slab na voće, a okus je blag, tipično je osvježavajući na mentol u listićima, ponekad čak i lagano gorkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je promjenjiva, od pozitivne i brze do vrlo slabe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama po nekoliko plodnih tijela zajedno, u svim tipovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili kestenom, rjeđe se pronađe u crnogoričnim šumama, preferira toplija područja i sunčana mjesta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete zbog smolaste konzistencije i gorkastog okusa. Smolasti se okus gubi tijekom pripreme, a meso ostaje tvrdo i hrskavo.

Napomena: Lako je prepoznatljiva po dobro poznatoj tvrdoći plodnog tijela, tankom rubu klobuka i drugačijem obliku plodnog tijela, što predstavlja rijetku karakteristiku unutar roda Russula. Srednje je veličine, s crvenim klobukom, stručkom i nekad oštricom listića, priraštenom, tankom kožicom klobuka, tvrdim i debelim mesom, bez ljutine, te velikim, lomljivim, kremastim listićima. Ključna je značajka osvježavajući okus listića. Ista se značajka jasno uočava samo kod bijelocrne krasnice (Russula albonigra), koja se makroskopski lako razlikuje, kao i sve vrste iz sekcije Compactae. Ponekad neka neočekivana anomalija otežava prepoznavanje vrste. Klobuk može biti ružičasto-narančast sa žućkastom sredinom, kao kod ružičaste krasnice (Russula aurora), a drugi put s nježnim pigmentom boje mesa (Russula lepida var. salmonea), kremast i svijetlo limunastožut (Russula lepida var. alba) ili zasićeno crvene boje klobuka i iste nijanse na stručku (Russula lepida var. linneai). Kada je čistije crvene boje nego inače, slična je gorka krasnica (Russula amarissima) iz podsekcije Lepidinae, koja je prepoznatljiva po gorkom okusu i izraženom žućenju površine u nijansama šafranastožute. Na prvi pogled je zbog crvenog, suhog, baršunastog i pahuljastog klobuka slična čak i crvena krasnica (Russula rubra), međutim lako se razlikuje po ljutom okusu, mesu koje jasno posivi po vlažnom vremenu, slaboj konzistenciji, oker otrusini, te jakom i karakterističnom mirisu na med. Po izgledu, boji otrusine i boji klobuka mogu sličiti ružičasta krasnica i krupniji primjerci Zvarove krasnice (Russula zvarae), a sličnost je pojačana gotovo stalnom prisutnošću ružičastog pigmenta na stručku. U svakom slučaju, obje vrste imaju manje kompaktnu strukturu, osobito Zvarova krasnica, te neizražen okus u listićima. Po dosta tvrdom mesu, priraštenoj kožici klobuka, crvenom klobuku, i djelomično stručku, slična je čvrsta krasnica (Russula lepidicolor) iz podsekcije Roseinae, koja se razlikuje po sjajnijem klobuku, gotovo nepostojećem okusu u listićima, te vrlo slabom reakcijom s gvajakovom tinkturom. Po velikim dimenzijama, kožici bez sjaja ili čak gotovo baršunastoj, čvrstoći mesa, blagom okusu, crvenom pigmentu na klobuku i stručku može sličiti čak i obojenonoga krasnica (Russula tinctipes), međutim otrusina je žuta, a listići su bez okusa. Russula lepida var. lactea je vitkija i s vrlo svijetlim, gotovo bjelkastim, gradacijama boja na klobuku.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 828. Tvrda krasnica (Russula lepida Fries), Sinonim: Russula rosacea Pers. ex S.F.Gray; 830. Tvrda mliječna krasnica (Russula lepida var. lactea ss. Møller, J.Schäffer); 834. Ružičasta krasnica (Russula rosea Quélet), Sinonim: Russula aurora Krbh. ss. Melz. & Zv.; Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1128. str. Russula lepida Fr.

Russula roseipes - created on September 2021 in Halkjärvi E, Finland by Stefan Jakobsson

SMRČINA KRASNICA

Russula roseipes Secr. ex Bres.

Etimologija: roseus (lat.) = ružičasto + pes (lat.) = noga. Po boji stručka.

Klobuk: 3-11 cm širok, najprije je polukuglast do konveksan, ubrzo se raširi i široko i više ili manje duboko ulegne na sredini, uglavnom je pravilan, ponekad je režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo manje, suh i bez sjaja, po suhom je vremenu baršunast, uglavnom je zrnast na sredini, ali u određenim uvjetima dovoljno gladak da podsjeća na žumanjčanu krasnicu (Russula risigallina), oker-narančast ili marelično narančast, može biti s ružičasto-crvenim nijansama na rubu, ponekad je čitav crven, uglavnom ciglastocrvenih tonova, rijetko je karmincrven, vremenom više ili manje izblijedi ili je mjestimično oker, ujednačeno je obojen, ponekad je s ružičasto-crvenom rozetom oko žućkaste sredine, kao kod Russula risigallina f. luteorosella, rub je tanak, gladak, samo je na kraju kratko narebran.

Stručak: 2-9 cm visok i 0.8-2.5 cm debeo, valjkast ili malo batinast, srž je u početku mekana, spužvasta, kasnije je djelomično šuplja, blago je ljuskav, bijel, na donjem je dijelu s ružičastom nijansom, ali ponekad potpuno bijel.

Listići: Nisu gusti, izmiješani su s rijetkim lamelulama, tanki, usko su prirasli, ponekad su gotovo slobodni, račvasti, lomljivi, žućkasti s blagim narančastim odsjajem, oštrica je cjelovita i iste boje, vrlo je rijetko crvena samo uz rub klobuka.

Spore: Široko su eliptične, s bradavicama visokim 0.6-1 µm, povezanim vrlo debelim ili lančanim grebenima koji tvore zebrasti ili djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 7.5-10.2 x 6-7.8 µm, bazidije su 4-sporne, 40-54 x 11-14 μm, cheilocistide su rijetke, vretenaste do batinaste, 50-80 x 10-16 μm, rijetko su s vršnim produžetkom, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 2.5-5 μm, blago zadebljanih na vrhu, s relativno kratkim segmentima, te ogromnih, vrlo tupih primordijalnih hifa, širokih 6-10 μm; otrusina je žuta do tamnožuta (IVc-d).

Meso: Debelo, čvrsto, zatim je lomljivo, bijelo, slabo je promjenjivo, truljenjem može postati žuto; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetloružičasto, sa fenolom smećkasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je spora i slaba, a sa formalinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u planinskim crnogoričnim šumama i šumskim stazama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće borom, na vapnenastom i pjeskovitom tlu, najčešće na srednjim nadmorskim visinama.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ova vrsta karakteristično raste u kiselim crnogoričnim šumama, prvenstveno u kontinentalnim šumama bora. Male je ili srednje veličine, sa suhom, baršunastom površinom klobuka, više ili manje zrnastom ili pahuljastom, tipične narančasto-crvene boje, stručkom s crvenkastom nijansom kod tipičnih primjeraka, žutom otrusinom, te potpuno blagim okusom mesa i neizraženim mirisom. Vrlo slabo reagira s gvajakovom tinkturom, kao i većina vrsta iz podroda Incrustatula. Mikroskopski se ističe po bradavičavim sporama, dekoriranim debelim, razgranatim grebenima, vrlo tupim hifama pileipelisa, te ogromnim, grubo inkrustiranim primordijalnim hifama širokim do 8 μm i više. Krupni primjerci s uočljivo zrnastim klobukom bez crvene nijanse na stručku mogu sličiti žumanjčanoj krasnici (Russula risigallina), koja se razlikuje po općenito vitkom obliku, glatkom klobuku, mekom mesu koje kasnije miriše na ruže i staništu ispod bjelogoričnog drveća. U slučaju sumnje, odlučujuća je mikroskopska analiza. Dosta je slična vesela krasnica (Russula laeta), prvenstveno zbog odsutnosti pigmenta na stručku i prilično glatke kožice klobuka, međutim razlikuje se po sadržaju dermatocistida u kožici klobuka i rastu isključivo ispod bjelogoričnog drveća.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1359. str. Russula roseipes Secr. ex Bres.

Russula roseoaurantia - created on july 2003 in Sandefjord Midtåsen, Sandefjord, Norway by Perry Gunnar Larsen

RUŽIČASTONARANČASTA KRASNICA

Russula roseoaurantia Sarnari

Etimologija: roseus (lat.) = ružičast, boje ruže + aurantius (lat.) = narančast. Po boji.

Klobuk: 3-6.2 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je izravnat i blago ulegnut na sredini, površina je suha, kožica se guli na većem dijelu ili gotovo u potpunosti, rijetko do samo 1/2 promjera, suh i bez sjaja, crtast po suhom vremenu, ponekad je malo valovit, karakteristično je bijelo zrnast, ali granulacija nije uvijek vidljiva (koristiti ručno povećalo), grublja je na sredini, krem-oker do oker-narančast ili marelično narančast, često čitav izblijedi do bjelkastog tona, s tragovima ružičaste koji ostaju i na rubu, rub je gladak, ponekad je kratko narebran u starosti.

Stručak: 2-4.7 cm visok i 0.8-1.2 cm debeo, više je ili manje batinast, uglavnom je proširen na vrhu, prvo je pun, srž je kasnije spužvasta, na kraju je šuplja, naboran, pahuljast, osobito na gornjem dijelu, bijel, po vlažnom je vremenu blago sivkast.

Listići: Gusti, izmiješani su s rijetkim lamelulama, relativno su široki i trbušasti, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, račvasti, lomljivi, bjelkasti, kasnije su kremasti.

Spore: Široko su eliptične do jajolike, sa sitnim bradavicama visokim oko 0.6 μm, slabo povezanim više ili manje razgranatim grebenima koji ponekad tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 7.2-9.6 x 6.4-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 34-50 x 10.5-14 μm, cheilocistide su rijetke, batinaste, s tupim vrhom, 52-70 x 9-11 μm, pileipelis se sastoji od više ili manje valjkastih do jasno, batinastih hifa, širokih 3.5-8 μm, te primordijalnim hifama skupljenim u čuperke, vrlo dugih, širokih 5-7 μm, s vrlo nejednakim segmentima, uglavnom kratkih, vršni segment je uglavnom naglo sužen i tup; otrusina je bijela do bjelkasta (Ia-b).

Meso: Osrednje je debelo i čvrsto, bijelo, vrlo slabo mijenja boju; miris nije izražen ili je slab na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane lagano ružičasto-narančasto, reakcija sa gvajakolom je pozitivna i brza, a listića sa sulfovanilinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili kestenom, na glinenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj veličini i lomljivosti, malo promjenjivim bojama, od žuto-oker do marelično narančaste, rijetko je s ružičastim odsjajem oko ruba, kod djelomično depigmentiranih primjeraka, suhoj i baršunastoj kožici klobuka, uočljivo zrnastoj na sredini kod tipičnih primjeraka, bijelim listićima i stručku, blagom okusu mesa, neizraženom mirisu, koje pozitivno reagira s gvajakovom tinkturom, staništu u kontinentalnim šumama kestena ili bukve, na kiselom i manje ili više pjeskovitom tlu, velikim gotovo batinastim hifama pileipelisa, neuobičajenih za podsekciju Lilaceinae, te primordijalnim hifama, koje dugo strše s površine, širokim 4.5-6 µm. Međutim, važno je primijetiti varijabilnost veličine i morfologije ovih hifa. Spore su također promjenjive veličine, unatoč dosljednoj dekoraciji. Pripadnost podsekciji Lilaceinae određena je bjelinom listića, s otrusinom oko Ia-b, te suhom kožicom klobuka, prekrivenog bjelkastim granulama koje tvore nakupine primordijalnih, pigmentiranih hifa. Ova posljednja karakteristika je osnova za makroskopsko prepoznavanje gljive, zajedno sa svijetlo oker-narančastim nijansama. Međutim, čak ni uobičajeni albino oblici ne bi smjeli ostati neopaženi na terenu, ako se potvrdi prisutnost takvih bijelih granula na sredini klobuka (koje nisu uvijek jasno uočljive) i pozitivna reakcija s gvajakovom tinkturom. Vrste unutar podsekcije Lilaceinae lako se međusobno razlikuju, prvenstveno po osnovnoj boji klobuka. Među njima je otrovnocrvena krasnica (Russula emeticicolor), s klobukom više ili manje zasićene crvene boje i gotovo nepromjenjive boje na prerezu, Zvarova krasnica (Russula zvarae), prosječne veličine, robusnija i sa stručkom gotovo uvijek s ružičastom nijansom, lilasta krasnica (Russula lilacea), plavetna krasnica (Russula azurea) i plavkasta krasnica (Russula subazurea), s ružičasto-ljubičastim klobukom, više ili manje prošaranim smeđim ili maslinasto-sivim nijansama.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1317. str. Russula roseoaurantia Sarnari

Russula roseonigra - Stop black and white thinking: Russula subgenus Compactae (Russulaceae, Russulales) in Europe revised by R. De Lange, J. Kleine, F. Hampe, P. Asselman, C. Manz, E. De Crop, L. Delgat, S. Adamčík, A. Verbeken

RUŽIČASTOCRNA KRASNICA

Russula roseonigra Pidlich-Aigner

Etimologija: roseus (lat.) = ružičast + nigra (lat.) = crna. Po promjeni boje mesa na prerezu.

Klobuk: 4-10.5 cm širok, najprije je konveksan, kasnije se izravna, u starosti je ulegnut, gladak, po vlažnom je vremenu ljepljiv, kožica se jedva guli, često je sa svjetlijim sivkastim rubnim pojasom, prema sredini je tamniji, narančasto-sivkast, svijetlosmeđ, žućkasto-smeđ, sivo-smeđ, narančasto-smeđ do tamnosmeđ, trljanjem pocrveni, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna, gladak, nije narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast ili se blago sužava prema dolje, pun, površina je glatka ili neravna, bijel, vremenom smeđi, trljanjem pocrveni.

Listići: Do 5 mm široki, tanki, usko su prirasli, s brojnim su lamelulama različitih duljina u više ili manje pravilnom uzorku, ponekad se račvaju, lomljivi, bijeli do kremasti, oštrica je ravna i iste boje.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko eliptične, sa niskim, vrlo gustim, izoliranim bradavicama visokim 0.2-0.8 μm, povezanim kratkim, tankim spojnim linijama koje tvore mrežasti do zebrasti uzorak, 7.5-8.5 x 6-7 µm, Q = 1.19-1.3, bazidije su 4-sporne, usko batinaste, 39-56 x 9-12 μm, cheilocistide su valjkaste do usko vretenaste, na vrhu su s jednim dodatkom ili suženjem, rijetko su s dvostrulim dodatkom ili donekle račvaste, tankih stijenki, 55-98 x 6-9 μm, pleurocistide su valjkaste do usko vretenaste ili usko batinaste, 33-55 x 5-9 μm, hife pileipelisa blizu ruba klobuka su raspršene, rijetke, valjkaste do šiljaste, blago savitljive, s 1–3 ekscentrična dodatka ili jednim i dvostrukim ekscentričnim dodatkom na vrhu, ponekad se sužavaju prema vrhu ili čak račvaju, 36-123 x 5-8 μm, a hife blizu središta klobuka su sličnog oblika, s 1-2 ekscentrična dodatka, 35-85 x 4-6 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Do oko 1 cm debelo na sredini klobuka, umjereno čvrsto, bijelo, na prerezu polako crveni, kasnije polako sivi pa pocrni; miris je blag na voće, a okus je malo ljutkast, osobito u listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) polako postaje prljavo narančasto, sa KOH-om blago žućkasto, s gvajakolom odmah tamnoplavo, a sa fenolom relativno brzo posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, obično u simbiozi sa hrastom, grabom, borom ili smrekom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta vrlo loše kvalitete pa se smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Blisko je povezana sa ljutolisnom krasnicom (Russula acrifolia), koja je sličnog izgleda s karakterističnom ljepljivom kožicom klobuka, izraženim crvenjenjem mesa na prerezu i ljutim okusom barem u listićima. Od ostalih sličnih vrsta iz skupine ljutolisne krasnice razlikuje se po izraženije dekoriranim sporama.

Russula rubra - created on August 2005 in Provincia di Pavia, Italy by Federico Calledda

CRVENA KRASNICA

Russula rubra (Lam.) Fr.

Etimologija: rubra (lat.) = crvena. Po boji klobuka.

Klobuk: 4-9 cm širok, prvo je kuglast do konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nepravilan, režnjast, kožica se teško guli samo na rubu, najviše do 1/3 promjera, suh i bez sjaja, sitno je baršunast, izraženije na rubu, karmincrven kao kod tvrde krasnice (Russula rosea), obično je svjetliji na rubu, može biti i lijepe, nježne ružičaste boje, osušen je s ljubičastom nijansom, izblijedi do kremaste boje na većim ili manjim područjima, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 4-9 cm visok i 1.2-2 cm debeo, valjkast ili batinast, malo je sužen na bazi, proširen je na vrhu, osobito kod razvijenih primjeraka, pun, srž je kasnije omekšana i grudvasta, bjelkast, kasnije često posivi zbog upijanja vode, nikada nije sa crvenkastom nijansom.

Listići: Gusti, prilično su široki, tanki, rijetko su račvasti, suženi su uz stručak, prirasli, nekad izgledaju gotovo slobodni, lomljivi, krem, kasnije su oker i sa slabim sivkastim odsjajem, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Gotovo su kuglaste, sa polukuglastim, ponekad gotovo izoliranim bradavicama visokim 0.4-0.5 µm, donekle povezanim ponekad dugim i razgranatim grebenima koji tvore zebrasti do djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 6.4-9 x 6.5-7.6 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 38-54 x 9-11.5 μm, cheilocistide su brojne, vretenaste, s vršnim produžetkom, široke do 13 μm, pileipelis se sastoji od često tankih hifa, širokih 2.6-6.3 μm, te brojnih višesegmentnih, uglavnom tupo valjkastih ili djelomično batinastih, inkrustiranih dermatocistida, prilično varijabilne veličine i oblika, s trbuhom širokim 5.5-10 μm; otrusina je oker do tamnooker (IIIb-c).

Meso: Debelo, čvrsto, kasnije je nešto mekše, bijelo, ispod kožice klobuka je crvenkasto, ubrzo postane sivkasto zbog vlage, osobito u stručku, a u srži oker; miriše na med kao kod krhke krasnice (Russula veternosa), a okus je dosta ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je varijabilna, često je pozitivna, a ponekad vrlo slaba.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili hrastom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Raste u bjelogoričnim šumama hrasta, kestena i hrasta crnike, te u svijetlim šumama bukve. Prepoznatljiva je po fino baršunastoj površini klobuka, prekrivenoj bijelim pahuljama kao kod tvrde krasnice. Klobuk je više ili manje žive crvene boje, ali relativno neujednačene, ponekad blijedi do ružičasto-crvenih tonova, rub nije narebran, otrusina je oker, što je uočljivo na listićima zrelih primjeraka, meso posivi kada je promočeno, okus je izrazito ljut, miris ugodan na med kao kod krhke krasnice, a spore su gotovo kuglaste, s niskim i rijetko grebenastim bradavicama, te velikim inkrustiranim dermatocistidama. Slična je tvrda krasnica, koja nema ljuto meso, stručak je često s ružičasto-crvenom nijansom, otrusina je vrlo svijetla, svijetlokrem (IIa), meso je tvrdo, ne posivi ili malo požuti, a boje klobuka ponekad teže prema crveno-narančastoj ili žutoj boji, što se nikada ne događa kod opisane vrste. Po priraštenoj kožici klobuka, živoj crvenoj boji i žućkastom odsjaju zrelih listića može biti sličan varijetet netaknute krasnice Russula persicina var. rubrata, međutim otrusina je krem, a ne oker boje, miris je slab, a okus ljut kao kod linije Emetica, površina je malo ili nimalo baršunasta, bez pahulja, dok je stručak često s ružičasto-crvenom nijansom. Slična žutocrvena krasnica (Russula rutila) ima žutu otrusinu, meso je nepromjenjivo, miris nije izražen, a površina klobuka je bez pahulja.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 771. str., Russula rubra (Lamarck ex Fries : Fr.) Fries

CRVENO-BIJELA KRASNICA

Russula rubroalba (Singer) Romagn.

Etimologija: ruber (lat.) = crveno + albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Klobuk: 6-12 cm širok, u mladosti je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se otvori i ulegne na sredini, nepravilan, režnjast, kožica se obično guli samo na rubu, a ponekad do 1/2 promjera, u početku je vlažan i relativno sjajan, zatim je suh i bez sjaja, crven, sredina može biti izblijeđena do krem-oker boje ili obrnuto, crnkasta kod većih zasićenja, a drugi put izrazito svijetla, samo ružičasta ili čak potpuno krem s oker mrljama (Russula rubroalba var. albocretacea), najrjeđe je ružičasto-narančast s crvenkastim odsjajem, gotovo ujednačeno svijetlo limunastožut, poput žute forme Romellijeve krasnice (Russula romellii), oker-narančast s crveno-ljubičastim odsjajem, ružičasto-smećkast, tamniji na sredini i ružičast na rubu, rub je gladak, vrlo je slabo narebran u starosti.

Stručak: 4-10 cm visok i 1.5-3 cm debeo, robustan, više je ili manje valjkast, malo je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta i uglavnom slabo šupljikava, bijel, kasnije je lagano sivkast, u starosti je oker-smeđ na bazi.

Listići: Prilično su gusti, dosta su široki, izmiješani su s lamelulama, prilično su debeli, zbog debljine djeluju zbijeno, suženi su ili zaokruženi uz stručak, prirasli, s ravnom ili vijugavom oštricom, vrlo su lomljivi, u mladosti su bijeli, kasnije su žuti i s jasnim narančastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.6 µm, rijetko povezanim grebenima koji tvore prilično veliki i zadebljani mrežasti uzorak, umjereno su amiloidne, 6.4-8.6 x 5.6-7.3 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-56 x 8-12 μm, cheilocistide su valjkaste ili vretenaste, približno su iste debljine, pileipelis se sastoji od razgranatih dlačica, suženih ili više ili manje zašiljenih na vrhu, širokih 4-5 μm, te vrlo rijetkih ili brojnih valjkastih, tupih dermatocistida, 0-2-segmentnih, širokih 4-7 μm; otrusina je tamnožuta (IVd).

Meso: Debelo, čvrsto, u početku je čak i tvrdo, bijelo, na prerezu malo potamni; miris nije izražen, kasnije je nekad malo aromatičan, na konzervirane rajčice kao kod starih primjeraka žumanjčane krasnice (Russula risigallina), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, s fenolom sporo posmeđi, a reakcija s gvajakovom tinkturom je vrlo slaba.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama i parkovima, najčešće u simbiozi s hrastom, na vapnenastom ili glinenastom tlu, uglavnom u mediteranskom području.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Raste ispod svih vrsta hrastova u društvu s jestivom krasnicom (Russula vesca), ljubičastozelenom krasnicom (Russula cyanoxantha) i nekoliko drugih slično ranih vrsta. Prepoznatljiva je po staništu ispod bjelogoričnog drveća, srednjoj veličini, znatnoj čvrstoći plodnog tijela, manje ili više sjajnom klobuku, lijepe, prilično svjetle i čiste boje, rijetko je s bakrenim odsjajem ili svijetlonarančast, glatkom rubu, žumanjčanožutim listićima u zrelosti, koji oslobađaju tamnu otrusinu, oko IVd, stručku uvijek bez crvene nijanse, odsutnosti ljutine mesa i vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom. Russula rubroalba var. albocretacea je s potpuno svijetlim, krem-oker klobukom. Obojenonoga krasnica (Russula tinctipes) je vrlo slična po obliku i robusnosti, ali se razlikuje po svjetlijoj otrusini, oko IVb i pozitivnoj reakciji s gvajakovom tinkturom. Russula aurata f. axantha je manje mesnata i robusna, sa svjetlijom otrusinom, na donjoj granici žute, te brzom i intenzivnom reakcijom s gvajakovom tinkturom. Romellijeva krasnica (Russula romellii) je slična po izgledu, kao i mikroskopskim značajkama. Budući da je priroda pigmenata očito glavni kriterij za razlikovanje vrsta, proces identifikacije čini se posebno teškim u slučajevima izblijeđivanja i rijetkih crvenih oblika Romellijeve krasnice. Dok se prepoznatljivost opisane vrste temelji na reakciji s gvajakovom tinkturom, kuglastim sporama, dekoraciji spora i suhom i toplom staništu u mediteranskom području, reakcija s gvajakovom tinktorom kod Romellijeve krasnice je nepredvidiva, često je pozitivna, iako općenito nije brza, spore su izrazito duguljaste, dekoracija spora je varijabilnija, nekad je vrlo izražena, a rjeđe raste u mediteranskom području i nešto se kasnije pojavljuje.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 991. str. Russula rubroalba (Singer) Romagn.

Russula rutila - created on November 2015 in Provincia di Nuoro, Italy by Federico Calledda

ŽUTOCRVENA KRASNICA

Russula rutila Romagn.

Etimologija: rutilus (lat.) = sjajno crven, vatreno crven, zlatno-crvenkast. Po živoj boji.

Engleski naziv: Ruddy Brittlegill

Klobuk: 3-12.5 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ljevkasto ulegnut na sredini, valovit, ponekad režnjast, kožica se guli do 1/3 ili 2/5 promjera, nije sjajan po vlažnom vremenu, uglavnom je bez sjaja, rijetko je baršunast, svijetle je i ujednačene crvene boje, ponekad je s blagom bakrenosmeđom ili ljubičasto-smeđom nijansom, ružičasto-crven, narančasto-crven, marelično narančast, svijetlo krem-narančast, na sredini je najčešće izblijeđen s oker tonovima, rub je gladak, samo je u starosti kratko narebran, ali ne uvijek.

Stručak: 3-10 cm visok i 1-3 cm debeo, čvrst, valjkast ili se lagano sužava prema dnu, ponekad je blago batinast, više je ili manje proširen na vrhu, pun, srž je u starosti mekana i šupljikava, naboran, bijel, rijetko je s ružičastom nijansom na donjem dijelu, može biti s mjestimičnim oker mrljama, s nejasnim je sivkastim odsjajem na vrhu nabora zbog upijanja vlage.

Listići: Relativno su gusti, široki su 4-12 mm široki, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, više su ili manje račvasti, bez lamelula, lomljivi, krem, u zrelosti su žućkasti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, sa stožastim su bodljama visokim do 1 µm, sporadično povezanim grebenima i tankim spojnim linijama, slabo su amiloidne, 7.5-10 x 6.4-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-53 x 11-14 µm, cheilocistide su manje ili više vretenaste i sa vršnim produžetkom, 60-100 x 11-14 µm, pileipelis se sastoji od jednosegmentnih, više ili manje valjkastih, tupih ili kljunastih hifa, širokih 2-5 μm, te brojnih, valjkastih ili kratko batinastih, inkrustiranih dermatocistida, višesegmentnih, s trbuhom širokim 4.5-10 μm; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, ponekad je mekano, bijelo, gotovo je nepromjenjivo; miris je slab na voće kao kod vesele krasnice (Russula laeta), a okus je vrlo ljut, izraženije u listićima, može biti i malo trpak.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) je prilično slaba, a sa gvajakovom tinkturom negativna, ali pozitivna kod forme Russula rutila f. oxydabilis.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastovima, listopadnim i zimzelenim, na humusnom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Nešto je većih dimenzija, površina klobuka je općenito bez sjaja, od žive crvene do narančasto-crvene boje, nikada smeđe, sredina često izblijedi u oker tonove, otrusina je žuta, meso je gotovo nepromjenjivo, s laganim mirisom na voće i vrlo ljutim okusom. Uz tipičnu formu, koju karakterizira negativna reakcija mesa sa gvajakovom tinkturom, Romagnesi navodi da meso brzo poplavi kod forme Russula rutila f. oxydabilis. Konačno, vrijedno je spomenuti pileipelis s inkrustiranim dermatocistidama, što je ključna značajka koja omogućuje da isključimo ostale krasnice s više ili manje crvenim klobukom i žutom otrusinom koje Romagnesi uvrštava u svoju sekciju Maculatinae, unutar podroda Insidiosula. Raste ispod raznog bjelogoričnog drveća, pokazujući izraženu sklonost prema svim vrstama hrastova. Dosta je slična vesela krasnica, kojoj je meso blagog okusa i koje u dodiru sa gvajakovom tinkturom lagano poplavi.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 777. str., Russula rutila Romagnesi

Russula saliceticola - created on August 2012 in Lom, Norway by Federico Calledda

VRBOVA KRASNICA

Russula saliceticola (Singer) Kühner ex Knudsen & T.Borgen

Etimologija: salicetum (lat.) = šikara ili šuma vrba, vrbik. Po staništu.

Klobuk: 2.5-4 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, kasnije se postupno izravna i široko ulegne na sredini, nepravilan, valovit, često je režnjast, kožica se lako guli do oko 2/5 promjera, vlažan je i sjajan, lijepe je tamne i zasićene crveno-ljubičaste do ljubicaste boje, na sredini je crnkast, rjeđe je ružičasto-ljubičast ili smećkast, u nijansama Russula cupreola, rub je tanak, isprva je gladak, u starosti je malo narebran, jasnije u starosti tijekom sušenja.

Stručak: 2-4 cm visok i 0.8-1.3 cm debeo, barem je u početku batinast, više je ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije pamučasta i djelomično šuplja, na početku je pahuljast, bijel, na donjem je dijelu s karmincrvenom nijansom, rijetko je potpuno bijel ili oker, kasnije je sa sivkastim odsjajem zbog upijanja vode.

Listići: Gusti, 64-84 ih dopire do stručka, do 5 mm široki, trbušasti, relativno su debeli, prirasli, skoro su slobodni, rijetko su račvasti, kasnije su vrlo razmaknuti, oko 4 listića/cm na rubu klobuka, vrlo su lomljivi, kremasti, kasnije su oker, oštrica je cjelovita i postaje ljubičasta od ruba klobuka.

Spore: Široko su eliptične, izdužene, sa gustim, izoliranim ili pomalo sraslim bradavicama visokim 0.5-1 µm, donekle povezanim spojnim linijama koje tvore više ili manje jasni mrežasti uzorak, amiloidne, 7.8-11.2 x 6.6-8 µm, Q = 1.1-1.5, Qav = 1.23, bazidije su 4-sporne, 42-68 x 9-14 µm, cheilocistide su malobrojne, više su ili manje vretenaste, rijetko su s vršnim produžetkom, 56-98 x 8-11.5 µm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 3-5 μm, te dugih, valjkastih ili s blago zadebljanih dermatocistida, sirokih 5-10 μm, 0-2-segmentnih, ponekad su s malim izraslinama, nisu inkrustirane, sadržaj je normalno refraktivan; otrusina je oker (IIIb).

Meso: Umjereno je debelo i čvrsto, bijelo, prema bazi stručka je smećkasto, ispod kožice klobuka je crveno-ljubičasto; miris nije izražen, a okus je blag ili jedva primjetno prolazno ljutkast u nezrelim listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) sporo postane ružičasto-narančasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je vrlo slaba (po Kuhneru je pozitivna).

Stanište: Raste u ljeto i jesen po planinskim livadama, te pješčanim nanosima i močvarama u simbiozi sa zeljastom vrbom (Salix herbacea), u tresetnoj mahovini (Sphagnum).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Ova je krasnica lako prepoznatljiva po staništu, maloj veličini, tipičnoj za planinske vrste, vlažnoj i sjajnoj kožici klobuka, crveno-ljubičastoj do ljubičasto-smeđoj boji, često s crnkastom sredinom, glatkim rubom, umjereno narebranim u starosti, dosta razmaknutim listićima, oker u zrelosti, otrusinom oko IIIa-b, te mogućem crvenkastom pigmentu na oštrici listića i stručku. Meso je općenito bez mirisa, ali može razviti slabe arome na voće ili pelargonije, otkrivajući blago ljutkasti ili potpuno blagi okus u mladim listićima. Raste na močvarnom, vapnenastom tlu, na tepisima zeljaste vrbe i u tresetnoj mahovini, obično na većim nadmorskim visinama, međutim, čini se da raste i ispod patuljaste breze (Betula nana). Na sličnom bi se staništu mogla zamijeniti s Russula cupreola, koja je ponekad s istim nijansama na klobuku i nešto zasićenijim oker listićima u zrelosti, međutim okus je izrazito ljut, otrusina je žuta, a stručak i oštrica listića nikada nisu crveno-ljubičasti. Breganka (Russula nitida) je prepoznatljiva po rastu ispod breza, većim dimenzijama, nešto tamnijoj boji otrusine i mesu koje uočljivo požuti. Osim razlike u veličini, koja se možda može pripisati različitim ekološkim uvjetima razvoja, mnoge makroskopske i mikroskopske sličnosti sugeriraju blisku povezanost između vrsta. Vrlo je slična Russula heterochroa, koja je s crnkasto-ljubičastim klobukom, crvenom oštricom listića uz rub klobuka, slabo promjenjivim mesom, velikim sporama s izoliranim bradavicama i svijetlooker otrusinom. Razlikuje se po 2-spornim bazidijama, vitkim, višesegmentnim dermatocistidama širokim samo 3-5 µm i općenito većim sporama, 9.2-11.5 x 8-9.5 µm. Smeđeljubičasta krasnica (Russula brunneoviolacea) raste isključivo u šumama, a osim razlika u staništima i veličini plodnih tijela, ova vrsta ima pigmentirani stručak i oštricu listića, glatku ili čak pahuljastu površinu klobuka i svjetliju otrusinu, oko IIb-c.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1281. str. Russula saliceticola (Singer) Knudsen & T. Borgen

Russula sanguinea - created in Finland by Allar Antson

KRVAVA KRASNICA

Russula sanguinea Fr.

Etimologija: sanguineus (lat.) = boje krvi, krvavocrven. Po crvenoj boji.

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je nepravilno spljošten i ulegnut na sredini, često je režnjast, valovit, kožica se vrlo kratko ili nimalo ne guli, slabo je mazav po vlažnom vremenu, brzo je suh i bez sjaja, gotovo je ujednačeno krvavocrven, ružičasto-crven do sivkasto-crven, mjestimično je druge boje, čak i oštro ograničeno, rijetko potpuno izblijedi do kremaste, sivkaste ili žućkaste nijanse, rub je tanak, na kraju je malo narebran, a žljebovi su široki i kratki.

Stručak: 3-8 cm visok i 1.3-2.8 cm debeo, često je ekscentričan, robustan, valjkast ili sužen na vrhu, naboran, pun, kasnije je pregradasto šupalj, bijel, tipično je s ružičasto-crvenom nijansom, rijetko je sa mjestimičnim žutim mrljama, po vlažnom je vremenu malo sivkast.

Listići: Gusti, tanki, uski, prirasli su ili se ponekad vrlo kratko spuštaju po stručku, rijetko su ili nimalo račvasti, izmiješani su s rijetkim lamelulama, ponekad su na bazi povezani s malo poprečnih žilica, lomljivi, oštrica je glatka, svijetlokrem, rijetko su žuti na oštećenim mjestima.

Spore: Jajolike do široko eliptične, sa bodljama visokim do 0.8 µm, donekle povezanim grebenima i spojnim linijama koje tvore zebrasti uzorak, amiloidne, 6.6-9.6 x 5.6-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-54 x 9-12 μm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, s trbuhom širokim do 16 μm, pileipelis se sastoji od tupih, tankih hifa, širokih 2.2-3.4 μm, te vrlo dugih, valjkastih, često u obliku boce ili glavičastih, jednosegmentnih dermatocistida, od kojih su najveće višesegmentne, širokih 4-8 μm; otrusina je tamnokrem (IId).

Meso: Debelo, čvrsto, kasnije je lomljivo, bijelo, ispod intenzivnije obojenih dijelova je ružučasto-crveno, ponekad je žuto po suhom vremenu (na oštećenim dijelovima), provodnjeno je malo sivkasto; miris je slab na voće, a okus je izrazito ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) poružičasti, reakcija sa amonijakom je negativna, a sa gvajakovom tinkturom brza i intenzivna.

Stanište: Raste u ljeto i u jesen, od srpnja do studenog, u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, najčešće borom, smrekom ili arišem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog ljutog okusa mesa. Iako se krasnice paprenog okusa smatraju otrovnim, konzumacija ove vrste uglavnom ne izaziva nikakve probavne probleme.

Napomena: Jedna je od najkarakterističnijih simbionta borova. Karakteristična je po srednjoj veličini, više ili manje hrapavoj površini klobuka, koja je brzo bez sjaja, prekrasnoj krvavocrvenoj boji, koja s vremenom blijedi u ružičaste tonove, kožici klobuka koja se teško guli, tankom rubu, glatkom ili slabo narebranom u starosti, listićima koji se vrlo kratko spuštaju po stručku, tamnokrem sporama, stručku koji je često sa ružičasto-crvenom nijansom, jakom paprenom okusu i slabom mirisu. Površinski dijelovi mogu izraženo požutjeti u vrlo suhim uvjetima, osobito listići, počevši od ozlijeđenih dijelova (Russula sanguinea subsp. rosacea). Ovaj fenomen je uočen osobito kod nezrelih plodnih tijela, ostavljenih neko vrijeme na tlu nakon berbe. Meso može znatno posivjeti kod primjeraka koji su rasli na glinenastom tlu ili nakon obilnih kiša. Može se zamijeniti s netaknutom krasnicom (Russula persicina), žutopjegavom krasnicom (Russula luteotacta) i s raznim drugim vrstama iz podsekcije Sardoninae sa crvenim klobukom, kao što je crvenonoga krasnica (Russula rhodopus), koja je prepoznatljiva po glatkijoj i sjajnijoj, kao lakiranoj površini klobuka, zaokruženim i ponekad slobodnim listićima uz struča, te staništu u hladnim crnogoričnim šumama (obje vrste mogu rasti ispod bora, a rjeđe ispod smreke ili ariša). Barska krasnica (Russula helodes) razlikuje se po izraženom sivljenju mesa i rastu na močvarnom terenu. Druga slična vrsta je netaknuta krasnica (Russula persicina) (osobito Russula persicina var. rubrata), koja raste ispod bjelogoričnog drveća.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 827. Krvava krasnica (Russula sanguinea (Bull. ex St.Amans) Fries); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 616. str., Russula sanguinea Fries

Russula sapinea - created on August 2015 in Kuusamo, Finland by Federico Calledda

CRNOGORIČNA KRASNICA

Russula sapinea Sarnari

Etimologija: sapinea, laricis (lat.) = borov, koja je vezana uz bor, koja raste uz bor. Po staništu.

Klobuk: 3-9.5 cm širok, najprije je kuglast, zatim je polukuglast do nejasno eliptičan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, često je deformiran i nepravilno brežuljkast, naboran, vlažan i sjajan kada se ubere, slijedeći je dan bez sjaja, osim u udubljenju na sredini, kožica se lako guli, vrlo je promjenjivih boja, mesnatoružičast, ružičasto-ljubičast, tamnoljubičast kao kod postojane krasnice (Russula firmula), oker-smeđ na sredini, smećkast, izblijedi do sivkasto-smeđe, u starosti je nekad mjestimično maslinastozelen, na rubu teže zadržava izvorni ljubičasti pigment, rjeđe je ružičasto-smeđ ili ljubičasto-smeđ, kao kod cedrove krasnice (Russula badia) ili je s teško definiranim, miješanim nijansama, gotovo uvijek je s hrđastosmeđim točkicama i crticama uočljivijim na dijelovima s promijenjenom bojom, rub je slabo narebran u starosti.

Stručak: 3-7 cm visok i 1-2.8 cm debeo, ponekad je ekscentričan, nepravilno je valjkast ili tipično i vrlo jasno batinasto zadebljan na bazi, više je ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta, bijel, u starosti je sa sve opsežnijim hrđastožutim mrljama.

Listići: Gusti, široki su 5-10 cm, tanki, kasnije ih je 6/cm na rubu klobuka kod odraslih primjeraka, rijetko su s lamemlulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, lomljivi, oker, kasnije su žućkasti, u starosti su hrđastosmeđi, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s gotovo izoliranim bradavicama visokim do 1.2 µm, djelomično lančano povezanim spojnim linijama koje rijetko tvore nepotpuni mrežasti uzorak, 8.5-11 x 6.7-8.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, vrlo glomazne, 38-64 x 12-16 µm, cheilocistide su rijetke, vretenaste, 55-76 x 9.5-12 µm, pileipelis se sastoji od valovitih hifa, širokih 2.5-5 µm i valjkastih, višesegmentnih dermatocistida, širokih 5-8 µm, s umjereno refraktivnim sadržajem, nisu inkrustirane; otrusina je tamnooker (IIIc).

Meso: Osrednje debelo i čvrsto kao kod drugih vrsta iz sekcije Tenellae, vrlo je lomljivo, bijelo, na prerezu postane žuto-smeđe kao kod šarolike krasnice (Russula versicolor); miris nije izražen ili je slab na voće pri truljenju, a okus je uvijek blag, čak i u nezrelim listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, s fenolom svijetlosmeđe, a reakcija u dodiru s gvajakovom tinkturom je pozitivna, brza i prilično intenzivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, crnogoričnim šumama na relativno velikim nadmorskim visinama, u simbiozi sa smrekom, na suhom tlu prekrivenom mahovinom ili na tepihu od iglica.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Mala je i lomljiva krasnica, karakteristična za suhe šume smreke, a karakteristična je po izraženim hrđastosmeđe-oker tonovima, kao kod tipičnih vrsta iz podsekcije Puellarinae. Osim po intenzitetu promjene boje, prepoznatljiva je po polikromnom klobuku, s uglavnom vlažnom i sjajnom kožicom kada se ubere, neizraženom mirisu i blagom okusu, otrusini na gornjoj granici oker boje, prilično velikim sporama, rijetko manjim, dekoracijom s bodljama djelomično povezanim grebenima, te konačno pileipelisu s višesegmentnim dermatocistidama. Mladi primjerci s još uvijek čvrstim mesom, savršeni su dvojnici arišove krasnice (Russula laricina) i mekane krasnice (Russula nauseosa), pri čemu se posljednja lako prepoznaje u starosti, po prvim znakovima sivljenja, kada listići, puni zrelih spora, otkrivaju lijepu i ujednačenu žutu nijansu. Istu boju otrusine ima šarolika krasnica, koja je s manje izraženom polikromijom klobuka, a meso na prerezu izraženo požuti. S obzirom na stanište i blagi okus, moguća je zamjena i s djevojačkom krasnicom (Russula puellaris), koja se razlikuje po manje izraženoj polikromiji klobuka, ranom, intenzivnom i općem žućenju, manjim sporama, slabo segmentnim dermatocistidama i krem otrusini.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1260. str. Russula sapinea Sarnari

SARDONIKS KRASNICA

Russula sardonia Fr.

Etimologija: sardonion (gr.) = biljka s reskim okusom. Po okusu.

Engleski naziv: Primrose Brittlegill

Klobuk: 4-9.5 cm širok, najprije je polukuglast do konveksan, kasnije se otvori i blago ulegne na sredini, isprva je ponekad sa središnjom grbicom koja se kasnije najčešće spljošti, kožica je priraštena i vrlo kratko se guli, malo je naboran, vlažan kada se ubere, brzo se osuši i postane bez sjaja, lijepe je crveno-ljubičaste ili ružičasto-crvene boje, može biti ujednačeno obojen, ali je češće s nejasnim mrljama na svijetlo sivo-zelenoj ili ružičasto-sivoj pozadini, ponekad je opsežnije sivo-zelen, s laganim ljubičastim tonom, rijetko je potpuno žut (Russula sardonia var. mellina) ili čak maslinastozelen (Russula sardonia f. viridis), rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, nije narebran.

Stručak: 3-9 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, valjkast do gotovo vretenast, nije proširen na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana i šupljikava, bijel, kasnije je tipično sa ružičasto-ljubičastom nijansom (pigment je posvijetljen bjelkastim pahuljama), nekad je sa limunastožutom nijansom.

Listići: Gusti, široki su 4-5 mm, tanki, rijetko su račvasti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, krem, sa limunastožutim su odsjajem, u mladosti izlučuju vodenaste kapljice.

Spore: Široko su eliptične, sa tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.7 µm, djelomično povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 7.2-9 x 5.8-7.6 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-52 x 8-11.5 μm, cheilocistide su brojne, vrlo duge, vretenaste, s kraćim su ili dužim vršnim produžetkom, 8-12 μm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 2.8-4 μm, te nepravilno valjkastih, jednosegmentnih dermatocistida, širokih 3.3-6 μm; otrusina je krem do tamnokrem (IIc-d).

Meso: Debelo, polučvrsto, bijelo, ispod kore stručka je limunastožuto; miriše na voće, a okus je jako ljut.

Kemijske reakcije: Meso i listići u dodiru sa amonijakom ili KOH postanu ružičasti (reakcija je sporija na površini nego iznutra), a reakcija sa gvajakovom tinkturom je pozitivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u crnogoričnim šumama i u močvarnim područjima u simbiozi s borom, pronađe se i na višim nadmorskim visinama, na vapnenastom ili pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom zbog jako ljutog okusa mesa.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu u šumama bora, mogućoj grbici na sredini klobuka, tvrdoći plodnog tijela, limunastožutim listićima i mesu ispod kore stručka, izrazito ljutom okusu i pozitivnoj ružičastoj reakciji s amonijakom. Izgledom je negdje između breganke (Russula nitida) i pupače (Russula caerulea). Ako se zanemare limunastožuti pigment, grbica na sredini klobuka ili kemijske reakcije lako se zamijeni sa debelom krasnicom (Russula torulosa), koja je gotovo ista i po mikroskopskim karakteristikama i staništu u šumama bora, a prepoznatljiv je po zdepastijem izgledu, nedostatku grbice na sredini klobuka, umjereno ljutom okusu mesa i listićima bez žutih nijansi koji reagiraju negativno u dodiru sa amonijakom. Romagnesi je također opisao sinonim Russula drimeia, koji se od tipične vrste razlikuje po crveno-ljubičastom klobuku, mesu bez limunastožutih nijansi i negativnoj reakciji sa amonijakom. Slične su i Queletova krasnica (Russula queletii), koja je relativno vitkija, obično raste ispod smreke ili jele, nema grbicu na sredini klobuka, a listići i meso su ujednačeno obojeni, te šupljonoga krasnica (Russula cavipes), koja je bez ljubičastog pigmenta na stručku i limunastožutog na listićima, miriše na pelargonije, stručak kasnije uočljivo požuti i raste ispod jele ili smreke, obično na vapnenastom tlu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 873. Sardoniks krasnica (Russula sardonia Fr. ss. Melz. & Zv.), Sinonim: Russula drimeia Cke.; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 631. str., Russula sardonia Fries

PRIMORSKA KRASNICA

Russula seperina Dupain

Klobuk: 4-10 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo zatim se raširi i malo ulegne na sredini, nepravilan ili režnjast, kožica se lako guli najviše do 1/2 promjera, suh i bez sjaja u normalnim uvjetima, valovit ili izbrazdan, rijetko je čak i baršunast, vrlo je promjenjivih boja, crveno-ljubičast, vinski crveno-ljubičast, vinski crveno-smeđ do smeđ, nekad je malo pojasasto obojen kao kod vrsta iz podsekcije Olivaceinae, te ujednačeno ružičasto-ljubičast ili ružičasto-smeđ, na sredini je više ili manje opsežno oker, zatim oker-sivkast, ponekad je mjestimično maslinasto-oker ili čak potpuno izblijedjelom s krem-oker nijansom, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 2-10 cm visok i 2-5 cm debeo, valjkast, pun, srž je kasnije spužvasta, fino je hrapav ili naboran, bjelkast, ponekad je s crvenom nijansom pri vrhu, kasnije polako crni počevši od vrha nabora, intenzivnije na ozlijeđenim mjestima.

Listići: Gusti, debeli, rijetko su račvasti, na bazi su povezani poprečnim žilicama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, skoro su slobodni, lomljivi, oštrica je ravna ili malo vijugava, krem, s blagim su sivkasto-zelenim odsjajem, zatim su žućkasti, u starosti pocrnu, pri čemu ova promjena ide prvo od lica, a ne s oštrice.

Spore: Široko su eliptične, s prilično tankim, tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, donekle lančano povezanim grebenima koji tvore zebrasti uzorak, amiloidne, 7.8-9.7 x 6.5-8 µm, bazidije su 4-sporne, vitke, batinaste, 40-60 x 9-12 μm, cheilocistide su vretenaste, često su višestrulo stisnute poput biserne ogrlice, 55-90 x 8-13.5 μm, pileipelis se sastoji od tankih hifa, širokih 2.5-5 μm, te rijetkih, tupih, valjkastih, relativno dugih, uskih dermatocistida, rijetko su sa segmentima, širokih 3-6 μm, više su ili manje jasno inkrustiranih; otrusina je žuta, rijetko je tamnožuta (IVc-d).

Meso: Debelo, isprva je gotovo čvrsto, a zatim lagano omekša, u mladosti je u svim dijelovima bijelo, osim na erodiranim mjestima i u bazi stručka gdje rano posivi, na prerezu nakon 15 minuta pocrveni, kasnije nakon 1-2 sata uglavnom od dna stručka postaje tamnosivo, na kraju pocrni; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, ali ne intenzivno, s formalinom narančasto za oko tri minute, a reakcija s gvajakovom tinkturom je prilično brza i snažna. Slike su snimljene 17.9.2025. na lokalitetu Gala kod Sinja, u šumi hrasta medunca i graba, na vapnenastom tlu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom crnikom (Quercus ilex), ali i hrastom meduncem (Quercus pubescens), hrastom lužnjakom (Quercus cerris) i običnom kalinom (Ligustrum vulgare), isključivo u sredozemnom području, voli toplija područja, uvijek na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Srednje je velika krasnica, s čvrstim mesom, hrapavom, suhom površinom klobuka, vinski crveno-ljubičastim, smeđim do tamnosmeđim klobukom, na sredini je više ili manje izraženo oker, a rub nije narebran. Listići su umjereno razmaknuti i sa slabim, ali karakterističnim sivkasto-zelenim odsjajem, sazrijevanjem postaju žuti i primjetno crne, od lica, a ne oštrice, a otrusina je oko IVc. Debeli, kruti stručak može biti s crveno-​​ljubičastom nijansom blizu vrha. Okus mesa je blag, a miris nije izražen, na prerezu ili trljanjem više ili manje primjetno pocrveni, a zatim polako crni. Promjena boje i izražena narančasta reakcija s formalinom podsjećaju na kemijske karakteristike vrsta u sekciji Compactae. Spore su srednje velike, bradavičave, zebraste, s tankim grebenima, a pileipelis je s inkrustiranim dermatocistidama. Mladi primjerci, s bijelim, nepromjenjivim mesom, izgledaju kao savršene imitacije vinskosmeđe krasnice (Russula vinosobrunnea), koja raste na istom staništu, ima suhu kožicu klobuka bez sjaja, žućkaste listiće u zrelosti, čvrsto meso, blagog okusa i bez mirisa, a slučajna prisutnost ljubičaste pigmentacije na dnu stručka može dati dodatno pojačati sličnost. Međutim opisana vrsta na kraju poprima svoj karakterističniji izgled, s prvim znakovima promjene boje koji se pojavljuju na površini listića i na oštećenim područjima. Ovaj fenomen trebao bi se ranije pojaviti i biti intenzivniji na donjem dijelu stručka. Crnjenje mesa isključuje sve slične vrste iz podsekcije Olivaceinae, međutim ono obično nije uočljivo tijekom berbe, jer gljiva u ovoj fazi ne pokazuje znakove nadolazeće autooksidacije. Russula rhodomarginata je usporediva prvenstveno po promjeni boje, s nejasnim stupnjem crvenjenja i mnogo slabijim crnjenjem, a razlikuje se po rastu na sunčanim mjestima s bušinom (Cistus) ili vrijeskom (Calluna vulgaris), a klobuk izraženo mijenja boju od sredine, listići su donekle razmaknuti i bez sivkasto-zelenog odsjaja.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1063. str. Russula seperina Dupain

Russula sericatula - created on September 2018 in Fløjstrup Strand, Denmark by Thomas Kehlet

SVILENKASTA KRASNICA

Russula sericatula Romagn.

Etimologija: sericeus (lat.) = svilenkast. Po izgledu klobuka.

Klobuk: 5-11 cm širok, prvo je gotovo polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i jasno ulegne na sredini, kožica se guli većim dijelom, suh i bez sjaja, kod tipičnih je primjeraka malo baršunast, pahuljast, osobito na rubu, crtast na izblijedjelim dijelovima, rijetko je sjajan i svilenkast, vrlo je promjenjivih boja, manje je ili više izražene crveno-ljubičaste, vinskicrvene, crveno-smeđe, žuto-smeđe, smeđe ili djelomično sivo-zelene boje, rub je često svjetliji, sivkast, sivo-smeđ, krem-smeđ, vinski crveno-smeđ iznutra kao kod određenih primjeraka jestive krasnice (Russula vesca), dok na sredini može izblijedjeti u oker tonove, nekad je žućkasto-smeđ, s oker-maslinastim mrljama na sredini, rub je tup, dugo vremena je gladak, može biti i blago narebran, ali tek u starosti.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.2-2 cm debeo, valjkast ili blago zadebljan na dnu, više je ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta i grudvasta, površina je hrapava, bjelkast, kasnije je u određenim uvjetima mjestimično žuto-smeđ na dnu, također postane sivkast zbog upijanja vode, ponekad je ružičasto-crven na jednom dijelu, osobito kod primjeraka s ljubičastim klobukom.

Listići: Vrlo su gusti, zaokruženi su uz stručak, tanki, prirasli, povezani su poprečnim žilicama na bazi, rijetko su račvasti, lomljivi, svijetlokren, zatim su žućkasti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s izoliranim, tankim bodljama visokim do 1.2 µm, rijetko grupirane u kratke lance, bez jasnih su grebena, djelomično amiloidne, 7.2-9.8 x 6-8 µm, bazidije su 4-sporne, 35-55 x 9-12.5 µm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, s vršnim produžetkom, 50-90 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od savitljivih hifa, s kraćim ili dužim segmentima, širokih 2-3.5 μm, s čestim različito širokim zadebljanjima, posebno posljednji ili pretposljednji segment, fino inkrustriranih, te slabo razlučivim primordijalnim hifama, obično širokim do 4-4.5 μm, mjestimično s vretenastim proširenjima; otrusina je svijetložuta (IVb), točno kao kod obojenonoge krasnice (Russula tinctipes).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, kasnije je sivkasto zbog promočenosti, s oker mrljama tijekom sušenja; miris je u mladosti teško prepoznatljiv, zatim je neugodan i slab na amonijak, osobito u starosti i nakon dehidracije, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetloružičasto, zatim prljavosivo, s fenolom smećkasto, kora stručka s formalinom sporo svijetloružičasta, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i prilično brza, a listića s anilinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drveće, obično grabom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Najvjerojatnije je blisko povezana s grabom, a možda i hrastom. Polazna točka za prepoznavanje vrste može biti suha i pahuljasta kožica klobuka, ponekad blago baršunasta. Slična je Russula cupreoviolacea var. erubescentipes, koja raste u sastojinama hrasta i graba, a slična je po ljubičasto-smeđem klobuku i crvenkastoj nijansi na stručku. Prepoznatljiva je po rastu ispod graba, znatnoj veličini i čvrstoći, pravilnom obliku, listićima s malo ili bez lamelula, nenarebranom rubu klobuka, smeđe, oker-smeđe ili ljubičaste boje. Odlučujuću ulogu u determinaciji može imati sivljenje mesa u vlažnim uvjetima, te vrlo svijetla, a zatim polako sivo-zelena reakcija s FeSO4 i, ne najmanje važna, mikroskopska analiza, koja otkriva srednje velike spore s bodljama i pileipelis s vijugavim, više ili manje zadebljanim hifama, s relativno rijetkim primordijalnim hifama, toliko kratkim i tankim da se teško uočavaju. Međutim, često može zbuniti i iskusnije mikologe zbog nepredvidljivosti boja, ponekad pomalo svijetlom klobuku, a možda čak i određenom nestabilnošću mirisa. Romagnesi smatra da je najsličnija crvenosmeđa krasnica (Russula melitodes), koja ima odgođeni, a ne neugodan miris na med, manje pravilan oblik plodnog tijela i stanište ispod bjelogoričnog drveća. Purpurnocrvena krasnica (Russula graveolens) i njezine mnogobrojne forme i varijeteti mogu se prepoznati po izraženom smeđenju i različitim reakcijama s FeSO4 i anilinom. Također postoji određeni rizik od zamjene s malim vrstama iz podsekcije Olivaceinae, koje su jednako višebojne, s više ili manje baršunastim klobukom, žutom otrusinom i blagim okusom mesa, međutim njihova veća čvrstoća, crveno-ljubičasta reakcija s fenolom i izražena narančasta reakcija s FeSO4 trebale bi isključiti svaki rizik od zamjene. Među vrstama iz podsekcije Amethystinae sa žutom otrusinom i višebojnim klobukom, Turco-Lazzarijeva krasnica (Russula turci) i ametistna krasnica (Russula amethystina), razlikuju se po rastu ispod crnogoričnog drveća, mesu koje više ili manje požuti, a ne postane sivkasto, mogućem mirisu na jod i vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1439. str. Russula sericatula Romagn.

Russula emetica f. silvestris - created in Netherlands (Kingdom of the) by Albert Meek

GORSKA PAPRENA KRASNICA

Russula silvestris (Singer) Reumaux

Etimologija: silvaticus (lat.) = šumsko; meticus (lat.) = koji izaziva povraćanje. Po efektu kojeg izaziva.

Engleski naziv: Woodland Brittlegill

Klobuk: 2.5-5 cm širok, prvo je kuglast, zatim je konveksan, kasnije je proširen i ulegnut na sredini, kožica se gotovo potpuno guli, gladak i sjajan kada se ubere, zatim je bez sjaja, lijepe je čiste crvene do ružičasto-crvene boje, kasnije više ili manje izblijedi, ponekad je krem-žućkast na sredini, rijetko je djelomično ili potpuno bjelkast, rub je gladak, kasnije je narebran.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 0.6-1.6 cm debeo, batinasto zadebljan u mladosti, zatim je valjkast, malo je proširen na vrhu, pun, kasnije je komorasto šupalj, naboran, svilenkast i sjajan, bijel, rukovanjem malo potamni.

Listići: Razmaknuti, tanki, nekad su račvasti, izmiješani su s nekoliko lamelula, najširi su uz rub klobuka gdje su široki oko 5 mm, lomljivi, zaokruženi su uz stručak, prirasli, oštrica je cjelovita i iste boje, bijeli, u starosti su s blagim kremasto-sivkastim ili sivkasto-plavkastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, s velikim, stožastim bradavicama visokim 1-1.2 µm, povezanim spojnim linijama koje tvore nepotpuni mrežasti uzorak, 7.2-9.8 x 6.2-7.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 10-12 μm, cheilocistide su tupe ili s vršnim produžetkom, približno su iste debljine, pileipelis se sastoji od tankih, jednosegmentnih hifa, širokih 2-4 μm, te valjkastih ili batinastih dermatocistida, 0-1-segmentnih, širokih 7-9 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Umjerene je debljine, veoma je lomljivo i lagano, bijelo, gotovo je nepromjenjivo, sušenjem lagano požuti; miris je ugodan na kokos kao kod paprene krasnice (Russula emetica), a okus je umjereno ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane srednje ružičasto, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je spora i slaba.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u svim tipovima šuma, obično u simbiozi sa kestenom ili hrastom, ali i borom, na mahovinama Leucobryum glaucum i Polytrichum formosum, na vapnenastom, manje ili više kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se lagano otrovnom vrstom, osobito sirova u većim količinama. Jedna gljiva u jelu obično ne uzrokuje nikakve simptome. Sadrži određene nepoznate toksine, uključujući crustulinol, koji uzrokuju gastrointestinalni sindrom trovanja, odnosno slabije probavne smetnje, s latencijom od 30 minuta do 4 sata. Veće količine ove gljive kod osjetljivih osoba uzrokuju proljev, mučninu i povraćanje. Ljute ili gorke krasnice nisu jestive gljive.

Napomena: Karakteristična je po staništu na suhim pjeskovitim mjestima ispod bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, obično u jastučićima mahovina Leucobryum i Polytrichum, često blizu starih, trulih panjeva. Međutim, ne može se isključiti ni rast u vlažnim jelovim šumama na vapnenastom tlu. Mala je gljiva sa crvenim klobukom, koji više ili manje izbijeli, rub je narebran, kožica je sjajna, gotovo u potpunosti se guli, listići su bijeli, kasnije su relativno razmaknuti, oštrica je glatka, stručak je bijel i svilenkast, meso sušenjem polako žuti, gotovo uopće ne reagira na gvajakovu tinkturu, okus je ljut, a miris na kokos. Osim nešto manje veličine, spore su istog tipa kao kod paprene krasnice, a sličnost je jednako uočljiva i kod pileipelisa koji se sastoji od višesegmentnih dermatocistida sa kratkim segmentima. Vrlo su slične Maireijeva krasnica (Russula nobilis), kojoj se kožica klobuka teško guli, ima nešto manje razmaknute listiće, pozitivnu reakciju sa gvajakovom tinkturom i manje, fino dekorirane spore, paprena krasnica, koja je većih dimenzija, mesnatija, vitkija, listići su sa žućkastim odsjajem i raste u močvarnim crnogoričnim šumama u tresetnoj mahovini (Sphagnum), brezova paprena krasnica (Russula betularum), koja raste i u vlažnim područjima bogatim brezama, ima vrlo lomljivi klobuk, od crveno-ružičaste do bjelkaste boje (nikada čiste crvene), a oštrica listića je ponekad erodirana, te crvenocrna krasnica (Russula rhodomelanea), koja je najsličnija, a raste u šumama hrasta, meso je na prerezu dugo vremena bijelo, a zatim posivi ili pocrni zbog upijanja vode, a spore su manje i fino dekorirane, te podsjećaju na liniju Mairei, a ne Emetica.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 833. Gorska paprena krasnica (Russula emetica var. silvestris Sing.), Sinonim: Russula emetica var. longipes Singer; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 559. str., Russula silvestris (Singer) Reumaux

SUNČANA KRASNICA

Russula solaris Ferd. & Winge

Etimologija: solaris (lat.) = sunce. Po boji.

Engleski naziv: Sunny Brittlegill

Klobuk: 3-6.5 cm širok, najprije je polukuglast ili konveksan, kasnije je spljošten i ulegnut na sredini, kožica se guli samo do 1/2 promjera, gladak, hrapav na sredini, vlažan i sjajan, limunastožut, zlatnožut, često je s laganom narančastom ili žućkasto-smeđom nijansom na sredini, na rubu je svjetliji, rijetko je ujednačeno merelično narančast kao kod forme žumanjčane krasnice Russula lutea f. batschiana, a još rjeđe bjelkasto-kremast i crvenkast na sredini, rub je gladak, u starosti je dugo narebran.

Stručak: 4-6.5 cm visok i 1.2-2 cm debeo, valjkast do batinast, blago je proširen na vrhu, pun, srž je ubrzo pamučasta pa šuplja, bijel, mjestimično je sa žuto-smećkastim mrljama, osobito na dnu.

Listići: Dosta su gusti, široki su 4-8 mm, bez lamelula, tanki, prirasli, na bazi su poprečno povezani žilicama, vrlo su lomljivi, najprije su bijeli, kasnije su krem.

Spore: Široko su eliptične, s izoliranim su bodljama visokim 0.5-1 µm, 7-9 x 5.5-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-44 x 9-11.5 μm, cheilocistide su vretenaste, s trbuhom širokim do 14 μm, pileipelis se sastoji od tupih, fleksibilnih, vrlo tankih hifa, širokih 1.5-3.4 μm, sa dugim segmentima, te tupih, valjkastih, višesegmentnih dermatocistida, širokih 4-8 μm (cromushrooms: (7) 7.1 - 8.5 (9.2) × (5.4) 5.9 - 6.8 (7.8) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.4), N = 120, Me = 7.7 × 6.4 µm, Qav = 1.2); otrusina je krem (IIb-c).

Meso: Mekano, spužvasto, kasnije je vrlo lomljivo, bijelo, na prerezu rijetko lagano mjestimično posmeđi u određenim uvjetima; miris je neobičan, samo je ponekad blag na voće, u starosti je karakterističan na kisele krastavce ili senf kada se počne sušiti, a okus je izrazito ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je intenzivna, ali često spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama u simbiozi isključivo s bukvom, obično na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Ova prekrasna krasnica prepoznatljiva je po staništu, malim dimenzijama, slaboj čvrstoći, prekrasnoj limunastožutoj boji klobuka, ujednačenoj ili s oker-smećkastom sredinom ili potpuno marelično narančastoj, dugo narebranom rubu, ljutom okusu mesa, neobičnom mirisu i otrusini na granici između krem ​​i oker boje. Ponekad, vrlo rijetko, može pokazati zanimljive varijacije boje. Uobičajeni žuti klobuk ponekad može biti crveno-smeđ na sredini, rijetko je potpuno marelično narančast ili bjelkasto-krem s karmincrvenom nijansom na sredini. Osim po boji, ova se vrsta vrlo lako determinira po staništu, vanjskoj fizionomiji, gotovo oker stručku i sporama dekoriranim s izoliranim bodljama, koje su također karakteristične za vrste u liniji Citrina, kao i cijeloj sekciji Russula. Srodne vrste iz linije Citrina razlikuju se prvenstveno po bijeloj otrusini, a jedina je iznimka okerzelenkasta krasnica (Russula citrinochlora), rijetka vrsta koja raste ispod breze i crnogoričnog drveća, uglavnom na sjeveru Europe. Raultova krasnica (Russula raoultii) prepoznatljiva je po općenitoj vezi s bjelogoričnim drvećem, isključivo bijelim listićima i otrusini, općenito svjetlijem klobuku i slabom mirisu na kokos. Russula poikilochroa f. eliochroma raste u šumama listopadnih i zimzelenih hrasta, a prepoznatljiva je po debljem mesu, neizraženom mirisu, jedva primjetnoj ljutini, gotovo nenarebranom rubu klobuka, te bijelim listićima i otrusini. Žućkasta forma netaknute krasnice Russula persicina f. alboflavella također je izrazito ljutog okusa, s krem otrusinom i pigmentom, ali se razlikuju po krutosti, glatkom rubu klobuka i neizraženom mirisu mesa.

Russula sororia - created on November 2011 in Abba Fritta, Aggius, Italy by Marco Floriani

SESTRINSKA KRASNICA

Russula sororia (Fr.) Romell

Etimologija: sororius (lat.) = redovnica, sestra. Po sličnosti s mnogo drugih krasnica.

Engleski naziv: Sepia Brittlegill

Klobuk: 5-12 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se izravna i pupčasto ulegne na sredini, režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera ili manje, ljepljiv, ubrzo je suh i ponegdje sjajan, smeđ, siv, na tamnijoj sredini može biti crnkast, može biti sa hrđastosmeđim mrljama, ponekad je prekriven sitnim bijelo-sivkastim pločicama koje su u izraženom kontrastu s tamnijom osnovom (Russula sororia f. pseudoaffinis), rub je tanak, valovit i duboko narebran.

Stručak: 4-7.5 cm visok i 1.4-2.5 cm debeo, nepravilno je valjkast ili zadebljan na sredini, često je zakrivljen ili sužen prema dnu, više je ili manje proširen i pahuljast na vrhu, srž je komorasta, na kraju je šupalj, relativno je sjajan, bjelkast, rijetko posivi, mjestimično je hrđastosmeđ.

Listići: Vrlo su gusti, široki su 4-8 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, prirasli, lomljivi, krem, s laganim su sivkastim odsjajem, na oštećenim dijelovima postanu crveno-smeđi.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko eliptične, s niskim, tupim bradavicama visokim 0.3-0.45 µm, rijetko su povezane kratkim spojnim linijama, bez grebena, amiloidne, 7-8.8 x 5.7-7 µm, bazidija su 4-sporne, batinaste, 40-60 x 8-10.5 μm, cheilocistide su vretenaste, s većim su ili manjim vršnim produžetkom, s trbuhom koji ne prelazi 10-11 μm, pileipelis se sastoji od nakupina tupih hifa, širokih 3-4 μm, te stožastih dermatocistida, često s vršnim produžetkom, širokim 4-6 μm, sa slabo refraktivnim sadržajem; otrusina je krem (IIc).

Meso: Prilično je čvrsto, bijelo, sa crvenkasto-smeđim mrljama, osobito u sredini stručka oko šupljine; miriše izraženo na spermu, a okus je jako ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) polako postane ružičasto-narančasto, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je vrlo slaba ili negativna.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi isključivo s različitim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, na otvorenim površinama, oko potoka, na više ili manje muljevitom, glinenastom ili vapnenastom tlu, uglavnom u mediteranskom području.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Od srodnih vrsta u svojoj podsekciji razlikuje se po relativno velikim dimenzijama, više ili manje tamnoj boji klobuka, od sivkasto-smeđe, čiste sive do oker boje, sklonosti mrljanju površine hrđastocrvenom bojom, vrlo ljutom okusu i mirisu mesa na spermu. Mikroskopski je najznačajnija značajka gotovo kuglaste ili ne baš izdužene spore, po kojima se razlikuje od vrlo slične kamember krasnice (Russula amoenolens). Raste u bjelogoričnim šumama, uglavnom hrasta, na više ili manje blatnjavom ili glinenastom tlu, uglavnom na otvorenim, sunčanim mjestima, posebno oko protoka. Po ljutom okusu mesa se može zamijeniti sa rebrastom krasnicom (Russula pectinata), koja ima oker boju klobuka, sličnu kao kod brašnjavonoge krasnice (Russula farinipes), relativno malu veličinu, zdepasti izgled i miris sličan kao kod smrdljive krasnice (Russula foetens), s naknadnim notama na voće. Puno se lakše zamijeni sa kamember krasnicom, koja je prepoznatljiva po manjim dimenzijama, odsutnosti hrđastocrvenih površinskih mrlja i početnom mirisu na kuhane rakove kao kod ljupke krasnice (Russula amoena) ili prijesne mliječnice (Lactifluus volemus), brzoj i intenzivnoj reakciji sa gvajakovom tinkturom, izrazito duguljastim sporama, te rastu na malo drugačijem staništu u pjeskovitim šumama bora i na rubu šikara, ali neke forme rastu i ispod hrasta plutnjaka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 872. Sestrinska krasnica (Russula sororia (Fr.) Romell ss. Boudier); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 456. str., Russula sororia Fries

Russula sphagnophila - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

MAHOVINSKA KRASNICA

Russula sphagnophila Kauffman

Klobuk: 3-5 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo zatim se raširi i malo i široko ulegne na sredini, ponekad je s malom grbicom na sredini ulegnuća, kožica se lako guli, osim u sredini, gladak, sjajan, po vlažnom je vremenu mazav, ljubičast do vinskicrven, na sredini je zelenkast ili smećkast, rub je izraženo narebran i često jako valovit.

Stručak: 4-5 visok i 0.8-1.5 cm debeo, valjkast ili batinasto zadebljan na bazi, pun, srž je kasnije omekšana, na kraju je šuplja, površina fino uzdužno hrapava, bijel, kasnije hrđastožut zbog upijanja vode.

Listići: Vrlo su rijetki, prilično su tanki, uglavnom su bez lamelula, prirasli, lomljivi, najprije su bijeli, kasnije su krem.

Spore: Široko su eliptične, s brojnim, niskim, stožastim ili polukuglastim bradavicama viskim 0.75 µm, povezanim brojnim grebenima koji tvore gotovo potpuni mrežasti uzorak, nepotpuno amiloidne, 8.5-10.2 x 6.5-7.5 µm, bazidije su 34-40 x 10.5-11 µm, cheilocistide su gotovo vretenaste, 55-100 x 8-10 μm, vršno zaobljene ili sužene u više ili manje izražen vrat, pileipelis se sastoji od usko batinastih, neinkrustiranih dermatocistida, širokih 4-8 μm; otrusina je krem do tamnokrem (IIc-d).

Meso: Tanko, vrlo je lomljivo, mekano, bijelo; miris je slab na voće, ali drugačiji nego kod lomljive krasnice (Russula fragilis) i topolova krasnica (Russula clariana), a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, parkovima i na močvarnom tlu u mahovini, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili brezom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Karakteristična je po krem otrusini, kao kod djevojačke krasnice (Russula puellaris), dekoraciji spora s gotovo potpunim mrežastim uzorkom i velikim grebenima, po čemu se razlikuje od sličnih vrsta.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 856. Mahovinska krasnica (Russula sphagnophila Kauffm. ss. Romag.); Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 650. str., Russula sphagnophila Kauffm. (?) ss. Romagn.

Russula stenotricha - created on August 2011 in Søndermarken, Denmark by David Boertmann

MASLINASTOZELENA KRASNICA

Russula stenotricha Romagn.

Etimologija: steno (gr.) = usko, tijesno+ tricha (gr.) = dlaka, vlas. Po dekoraciji klobuka.

Klobuk: 4-9.5 cm širok, konveksan u mladosti, kasnije se izravna i više ili manje pupčasto ulegne u sredini, kožica je suha, neprozirna, guli se do 1/2 promjera, sivo-zelen, maslinastozelen, izblijedi u žutu do oker boju na sredini, djelomično je hrđastosmeđ, rub je gladak, u starosti je vrlo kratko narebran i raspucan.

Stručak: 4-6.5 cm visok i 1.8-2.2 cm debeo, valjkast do batinast, ponekad je sužen pri dnu, pun, kasnije je spužvast u sredini, bijel, pri dnu je oker, naboran.

Listići: Gusti, kasnije su malo razmaknuti, široki su 4-6 mm, tanki, prirasli ili suženo prirasli, rijetko se spuštaju po stručku, lomljivi, prvo su krem, zatim su oker, oštrica je iste boje.

Spore: Široko eliptične, sa bradavicama visokim do 0.75 µm, povezanim kratkim ili dugim, razgranatim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 6.4-8.5 x 5.4-6.5 µm, bazidije su 4-sporne, 35-55 x 8-9 μm, cheilocistide su vretenaste, široke 7-13 μm, pileipelis se sastoji od blago suženih, valjkastih hifa, širokih 2.7-5.5 μm, te brojnih valjkastih ili gotovo batinastih dermatocistida, s trbuhom širokim 5-10 μm, sa zašiljenim ili glavičastim vrhom; otrusina je krem (IIb).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, lagano požuti ili posmeđi na ozlijeđenim mjestima, ispod kožice klobuka je slabo zelenkasto; miris je slab na voće, a okus je blag, lagano je ljutkast u listićima kod mladih primjeraka.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, uglavnom u simbiozi sa hrastom, lipom ili brezom, na glinenasto-vapnenastom tlu.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane tamno ružičasto-narančasto, a reakcija sa gvajakolom je pozitivna, ali vrlo slaba i spora.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opisana je vrsta dosta slična zelenim formama sivomaslinaste krasnice (Russula pseudoaeruginea), zelene krasnice (Russula aeruginea) i sive krasnice (Russula grisea), kod kojih ni mikroskop, ni reakcija sa FeSO4, ni boja otrusine ne jamče sigurnu determinaciju. Slučaj je drugačiji kod onih s tipičnim bojama, koje su lako prepoznatljive po prekrasnim ružičasto-ljubičastim ili plavkasto-sivim tonovima. Zelena krasnica razlikuje se po izduženim sporama sa slabo povezanim bradavicama i dermatocistidama od oko 4-7 x 11 m. Sivomaslinasta krasnica prepoznaje se po razvijenom mrežnom uzorku na sporama i debelim hifama pileipelisa s kratkim, natečenim bazalnim segmentima. Slična crnozelena krasnica (Russula atroglauca) raste karakteristično ispod breze, ima tamnije, izrazito maslinaste ili sivkaste nijanse, potpuno slatkast okus mesa, gotovo negativno reagira sa FeSO4 i ima ogromne hife pileipelisa. Među zelenim vrstama iz podsekcije Griseinae, priobalna krasnica (Russula monspeliensis) prepoznaje se prvenstveno po svom jedinstvenom staništu ispod bušina (Cistus) u mediteranskom području.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 296. str., Russula stenotricha Romagnesi

Russula straminea - created on November 2022, in Caraidanu, Calangianus, Italy by Marco Floriani

SLAMNATOŽUTA KRASNICA

Russula straminea Malençon

Etimologija: straminea (lat.) = slamnat, boje slame ili od slame. Po boji.

Klobuk: 6-15 cm širok, debeo, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i lagano ulegne na sredini, kožica se guli do 1/3 promjera, sjajan i mazav po vlažnom vremenu, kasnije je suh i bez sjaja, u početku je svijetlokrem do krem, postupno je žuto-narančast na izloženijim mjestima, zatim je s mjestimičnim žuto-smeđim mrljama, kao kod smrdljive krasnice (Russula foetens), rub je podvijen, kasnije je izravnat i narebran.

Stručak: 5-10 cm visok i 2-3 cm debeo, valjkast ili batinast, često je proširen na vrhu, isprva je pun, srž je kasnije spužvasta, nije sjajan, s debelim je uzdužnim naborima, bijel, kasnije se od dna zaprljava s oker ili limunastožutim tonovima, koji ga na kraju u potpunosti preplave po vlažnom vremenu.

Listići: Gusti, široki su do 10 mm, tanki, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, prvo su krem, kasnije su krem-oker, oštrica je glatka i iste boje.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko eliptične, s izoliranim, stožastim, prilično šiljastim, rijetko tupim bodljama visokim do 1.25 µm, rijetko kratko povezanim tankim spojnim linijama, slabo su amiloidne, 10-13 x 8.7-10.5 µm, Q = 1.1-1.2, bazidije su 40-50 x 6-7 µm, sa sterigmama dugim oko 5 µm, cheilocistide su vretenaste ili usko batinaste, s kratkim produžetkom na vrhu, 80-100 x 10-14 μm, pileipelis se sastoji od razgranatih dlačica, širokih 2-3 μm, te vrlo brojnih, tupih, često višesegmentnih dermatocistida, širokih 7-12 μm; otrusina je uglavnom svijetlooker do oker, rijetko je tamnokrem (IId-IIIb).

Meso: Debelo, čvrsto, u stručku je omekšano, bjelkasto, ispod kožice klobuka je smeđe, na prerezu za nekoliko minuta postaje žućkasto-oker, ponekad je potpuno smeđe u stručku kod starih primjeraka; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) sporo postane jedva primjetno sivo, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je brza i pozitivna.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, u bjelogoričnim šumama u simbiozi sa hrastom plutnjakom (Quercus suber). Mogla bi se zamijeniti sa smeđokožom golubačom (Russula integra), koja ima prilično velike spore, ali ne ogromne i ne raste ispod hrasta plutnjaka.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Prepoznatljiva je vrsta prvenstveno po staništu, boji klobuka, promjeni boje mesa na prerezu, velikim sporama i oker otrusini.

Referentni izvori: Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 708. str., Russula straminea Malençon

Russula subazurea - created on November 2022 in Calangianus, Italy by Davide Puddu

PLAVKASTA KRASNICA

Russula subazurea Bon

Etimologija: sub (lat.) = ispod, skoro, nešto manje od + azureus (lat.) = nebeskoplav, plav. Po boji.

Klobuk: 3-6 cm širok, prvo je kuglast ili polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, često je nepravilan, režnjast ili pupčast na sredini, ponekad je s dubokim pukotinama, kožica se guli gotovo u potpunosti, bez sjaja, pahuljast ili zrnast na sredini, prolazno i na rubu u mladosti, ponekad izgleda pojasasto kao kod vrsta iz podsekcije Olivaceinae, plavkasto-ljubičast, gotovo ujednačeno ili s ružičasto-ljubičastim rubom, obično je nešto tamniji na sredini gdje je crno-ljubičast, ponekad sivo-ljubičast, zelen ili potpuno sivo-maslinast u mladosti, rijetko je relativno zasićeno i ujednačeno crveno-ljubičast, rub je gladak, slabo je narebran u starosti, malo je nazubljen.

Stručak: 2.5-4 cm visok i 0.6-1.3 cm debeo, valjkast do batinast, ponekad je čak i gomoljast, proširen je na vrhu, pon, srž je kasnije omekšana, na kraju je šuplja, jasno je pahuljast na gornje dvije trećine, bijel, gotovo uvijek je sa ružičasto-ljubičastom nijansom.

Listići: Gusti, tanki, zaokruženi uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, lomljivi, bijeli ili bjelkasti, oštrica je iste boje.

Spore: Široko su eliptične, sa stžastim ili polukuglastim bradavicama su visokim 0.5-0.75 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 7.2-9.6 x 6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 34-48 x 10-12 µm, cheilocistide su vretenaste i sa vršnim produžetkom, 45-74 x 8-12.5 µm, pileipelis se sastoji od tupih hifa širokih 2.8-4 µm, te vršno tupih, blago suženih ili gotovo zašiljenih primordijalnih hifa širokih 3.5-5.5 µm, terminalni segment je najčešće vrlo dug; otrusina je bijela (Ia-b).

Meso: Mekano, bijelo; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, srednjeg intenziteta, sa sulfovanilinom crveno, a reakcija sa gvajakolom je slaba i spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex) i hrastom plutnjakom (Quercus suber), u mediteranskom području, na vapnenastom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ova vrsta raste u toplim zimzelenim šumama hrasta crnike i hrasta plutnjaka na vapnenastom ili pjeskovitom tlu, prvenstveno u mediteranskom području, te vjerojatno u toplijim područjima uz atlantsku obalu. Sitna je i lomljiva krasnica s pahuljastim i baršunastim klobukom, ružičasto-ljubičaste, plavkasto-sive ili djelomično maslinaste boje, s bijelim listićima i otrusinom, struškom s ružičastom nijansom, neizraženim mirisom i blagim okusom mesa, pozitivnom i sporom reakcijom s gvajakovom tinkturom, srednje velikim sporama s gotovo mrežastim uzorkom, te pileipelisom koji se sastoji od običnih hifa i primordijalnih hifa koje su često blago sužene. Russula zvarae var. pusilla je još jedna sitna vrsta iz podsekcije Lilaceinae, koja raste ispod hrastova crnike i plutnjaka, a prepoznatljiva je po klobuku relativno čiste crvene boje ili s karmincrvenim primjesama i ponekad malo smeđim na sredini. Lilasta krasnica (Russula lilacea) često raste u hladnijim okružjima, uglavnom ispod graba, a spore su prekrivene izoliranim bodljama. Po izgledu i boji su vrlo slične lomljiva krasnica (Russula fragilis), jasikina ljutica (Russula pelargonia) i bušinova krasnica (Russula cistoadelpha), koje rastu ispod zimzelenih mediteranskih hrastova, ali se sve jasno razlikuju po ljutom okusu mesa, glatkijoj ili manje sjajnoj kožici klobuka, a u nekim slučajevima i po mirisu ili promjeni boje.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1332. str. Russula subazurea Bon

MEDNOŽUTA KRASNICA

Russula subfoetens W.G.Sm.

Etimologija: Po sličnosti sa smrdljivom krasnicom (Russula foetens).

Engleski naziv: Least Stinking Brittlegill

Klobuk: 5-14 cm širok, u početku je skoro kuglast, kasnije se izravna i ulegne na sredini, površina je nekad valovit, sluzav, osobito na rubu, obično nije ljepljiv, kasnije je suh, blistav, kožica se guli do 1/3 promjera, žuto-oker do žuto-smeđ, kasnije je više ili manje crvenkastosmeđ na sredini, vremenom tamni, rub je tipično tanak i umjereno narebran u starosti.

Stručak: 6-12 cm visok i 2-3.5 cm debeo, nije krupan, pravilno je valjkast do gotovo batinast, nikad nije jasno batinast, jasno je proširen na vrhu, pun, kasnije je potpuno šupalj, gladak, ili je na većem dijelu fragmentiran na sitne ljuske, bjelkast, na dnu je sa hrđastosmeđim mrljama, ubrzo smeđi od dna.

Listići: Osrednje su gusti, prilično su uski, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, prirasli sa zupcem, više ili manje su račvasti, na bazi su poprečno spojeni žilicama, bjelkasti, kasnije su žućkasti do žuto-oker, u starosti ili na oštećenim mjestima posmeđe.

Spore: Široko su eliptične, sa više su ili manje izoliranim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, slabo povezanim spojnim linijama koje tvore djelomični zebrasti uzorak, 7.2-9.6 x 6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 38-55 x 9-13 μm, cheilocistide su gotovo vretenaste, s različitim vršnim produžetkom, 80-120 x 7-14 μm, pileipelis se sastoji od vrlo tupih hifa, širokih 3-5 μm, te više ili manje vretenastih dermatocistida, glavičastih, s trbuhom širokim 4-7 μm; otrusina je krem (IIb-c).

Meso: Debelo, čvrsto, prilično je elastično, bijelo, ispod kožice klobuka je žuto, vremenom žuti, na prerezu požuti; miris je pomalo na voće, neugodan kao kod smrdljive krasnice, a okus je blag do jedva uočljivo ljutkast, umjereno ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Stručak i meso u dodiru sa jakom 10% KOH brzo požute, sa željeznim sulfatom (FeSO4) postanu narančasto-smeđi, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je snažna i brza.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom brezom, lijeskom, hrastom ili grabom. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Neki je autori navode kao nejestivu gljivu, ali se smatra otrovnom, jer sadrži određene nepoznate toksine, uključujući crustulinol, koji uzrokuju gastrointestinalni sindrom trovanja, odnosno slabije probavne smetnje, s latencijom od 30 minuta do 4 sata. Veće će količine ove gljive kod osjetljivih osoba uzrokovati proljev, mučninu i povraćanje. Ljute ili gorke krasnice nisu jestive gljive.

Napomena: Osim što meso na prerezu požuti, ono kod mladih primjeraka ponekad može već biti žuto ispod kore stručka. Kao što je iznad navedeno, meso u dodiru sa KOH brzo postane zlatnožuto, međutim, na već žutim dijelovima postaje narančasto-smeđe. Slične su smrdljiva krasnica, koja se lako razlikuje po debljem i zdepastijem stručku i nepromjenjivom bijelom mesu, koje ne reagira sa KOH, te bademova krasnica (Russula grata), koja slabo reagira sa KOH i ima vrlo nisku dekoraciju na sporama, koja ne prelazi 0.5 μm. Među najsrodnijim vrstama je neprivlačna krasnica (Russula inamoena), koja se može prepoznati po malim, kuglastim sporama, dugim do 9 μm ili po velikim bradavicama i grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, reakcija mesa sa KOH je negativna ili vrlo slaba, a raste u toplim i suhim bjelogoričnim šumama, osobito šumama hrasta.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 428. str., Russula subfoetens W.G. Smith

Russula subrubens - created on October 2019 in Pinseskoven, Vestamager, Denmark by Benny T. Olsen

CRVENKASTA KRASNICA

Russula subrubens (J.E.Lange) Bon

Etimologija: sub (lat.) = ispod, blizu, ne sasvim + rubens (lat.) = crvenkast. Po boji.

Klobuk: 4–9 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi i ulegne na sredini, gotovo je ljevkast, kožica se vrlo kratko guli, vlažan i sjajan kada se ubere, zatim je bez sjaja, ali nije baršunast, promjenjivih je boja, crveno-smeđ, crven, bakrenocrven, narančasto-smeđ, ljubičasto-smeđ, može biti s tamnijim, crveno-ljubičastim područjima ili s mjestimičnim žutim do žuto-zelenim mrljama, osobito u sredini, ali ne isključivo, te se mrlje mogu spajati i širiti, a ponekad čitava površina izgleda žućkasto ili žuto-narančasto, rub je gladak, u starosti je umjereno narebran.

Stručak: 3–6 cm visok i 1-2 cm debeo, batinasto zadebljan na dnu, rijetko je gotovo valjkast, uglavnom nije proširen na vrhu, površina je neravna i pahuljasta, bijel, kasnije uočljivo smeđi, često je sa ružičasto-crvenkastom nijansom, uglavnom na donjem dijelu, trljanjem posmeđi.

Listići: Gusti, malo su trbušasti, široki, uglavnom su bez lamelula, debeli, zaokruženi su uz stručak, prirasli, skoro su slobodni, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, kasnije su oker, na ozlijeđenim mjestima postanu smećkasti do hrđastosmeđi.

Spore: Široko su eliptične, s tankim, vrlo gustim bodljama visokim 0.6-0.8 µm, donekle povezanim grebenima i jedva uočljivim spojnim linijama, koje tvore zebrasti ili nepotpuni mrežasti uzorak, amiloidne, 7.8-9.8 x 6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, vitke, 50-63 x 10-14 μm, cheilocistide su vretenaste do batinaste, ponekad su sa zaobljenim vrhom, rijetko su s papilom, 62-100 x 10-13.5 μm, pileipelis se sastoji od hifa, širokih 3-6 μm, više ili manje valjkastih i tupih, ali nepravilno širokih, kratkih, razgranatih, zadebljanih do 8-10 μm, te valjkastih, 0-1-2-segmentnih, dermatocistida, širokih 5-8 μm, sa sitnim račvama i hrapavom stijenkom; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b), a prema Romagnesiju krem do tamnoker (IIc-IIIc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu postane žuto-smeđe; miris je slab na voće u mladosti, osušeno na haringe kao kod haringove krasnice (Russula xerampelina), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane zeleno, a listići sa anilinom pocrvene kod ostalih vrsta iz podskupine, dok je reakcija u dodiru sa gvajakovom tinkturom pozitivna, spora i slaba.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, na planinskim močvarnim staništima u simbiozi sa patuljastom vrbom (Salix herbacea), na rubu močvara i tresetišta u tresetnoj mahovini (Sphagnum), te u depresijama uz vodotoke ispod johe, vrbe, jasena ili breze.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Ova vrsta iz podskupine Xerampelinae privlači pozornost ne toliko zbog makroskopskih značajki, relativno beznačajnih za njezinu skupinu, koliko zbog svog staništa, ispod johe i jasena na močvarnom tlu, blizu granice s trskom (Phragmites australis). Poslije Bon proširuje opseg simbiontnih partnera na vrbe (Salix), cretnu brezu (Betula pubescens), razne topole (Populus), trske (Phragmites), šaš (Carex) itd. Među ostalim vrstama iz podsekcije, haringova krasnica je prepoznatljiva po rastu ispod crnogoričnog drveća, prekrasnim, svijetlim i zasićenim ljubičasto-crvenim bojama klobuka, s mnogo manje izraženim žutim pigmentom, a purpurnocrvena krasnica (Russula graveolens) je jako polikromna vrsta, iako njezina forma Russula graveolens f. purpurata pokazuje djelomično preklapajuće gradacije boja, međutim lako se razlikuje, jer raste na različitom staništu, u suhim bjelogoričnim šumama, uglavnom ispod hrastova.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 906 str. Russula subrubens (J.E. Lange) Bon.

Russula subterfurcata - created on June 2024 in Kaltenleutgeben, Austria by Christian Apschner

RAČVASTA KRASNICA

Russula subterfurcata Romagn.

Etimologija: subter (lat.) = ispod, donekle, malo + furcata (lat.) = račvasta. Po račvastim listićima.

Klobuk: 3-5 cm širok, prvo je polukuglast zatim je konveksan do izravnat i široko, pupčasto ulegnut na sredini, suh, kožica se guli do 1/3 promjera, dosta je ujednačeno obojen, sivo-zelen, oker-smećkast ili zeleno-smeđ na vrlo svijetloj osnovi, mjestimično je sa hrđastooker mrljama, baršunast, rub je nešto svjetliji, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna, gladak, nije narebran.

Stručak: 3-4 cm visok i 0.9-1.1 cm debeo, valjkast, u mladosti je pun, kasnije je sa spužvastom sredinom, bijel, u starosti je sa hrđastosmeđim mrljama na bazi, fino je uzdužno naboran, pahuljast na vrhu, baza je često izbrazdana ili deformirana.

Listići: Gusti, tanki, usko su prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, ponekad su račvasti i anastomozirani uz stručak, bez ili sa rijetkim lamelulama, nisu lako lomljivi, oštrica je glatka, bijeli, bjelkasti, kasnije su krem.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, s dosta su razmaknutim, izoliranim bradavicama, slabo povezanim spojnim linijama, amiloidne, 5.4-7.7 x 4.6-5.7 µm, bazidije su uske, batinaste, 40-48 x 7-8 µm, cheilocistide su gotovo vretenaste, s većim ili manjim vršnim produžetkom, 55-100 x 8-12 µm, pileipelis se sastoji od hifa, širokih 5-9.5 μm, sa slabo diferenciranim vršnim segmentom, te nejasno vretenastih dermatocistida, širokih 5.3-7.5 μm; otrusina je krem do tamnokrem (IIc-d).

Meso: Čvrsto, lomljivo, bijelo, mjestimično je sa hrđastosmeđim mrljama; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je blag, malo je ljutkast u listićima kod nerazvijenih primjeraka.

Kemijske reakcije: Mesa u dodiru sa FeSO4 postane ružičasto, sa gvajakolom sivo-zeleno do plavo-zeleno, a sa fenolom crvenkasto-smeđe ili vinski-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, parkovima i vrtovima, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom bukvom ili hrastom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj veličini, određenoj višebojnosti klobuka, krem otrusini i mogućim račvastim i anastomoziranim listićima uz stručak, sitnim i gusto dekoriranim sporama, najmanjim u svojoj skupini. Slična je Faustova krasnica (Russula faustiana), koja raste uz bukvu, pileipelis se sastoji od ogromnih hifa, spore su veće (6.4-8 x 5.4-6.2 µm), a boje klobuka su vrlo isprane, žućkasto-smeđa, rijetko sivo-zelena.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 322. str., Russula subterfurcata Romagnesi

Russula taigarum - created on August 2014 in Lia Skodje, Ålesund, Mr, Norway by Perry Gunnar Larsen

BOREALNA KRASNICA

Russula taigarum Ruots. & Vauras

Etimologija: taigarum (lat.) = iz tajge, pripada tajgi, tajga je borealna šuma karakteristična za sjeverne predjele Azije, Europe i Sjeverne Amerike. Po staništu.

Klobuk: 4-11 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se kratko guli, ubrzo je suh i bez sjaja, fino je bašinast kao kod nekih vrsta iz podsekcije Xerampelinae, vinskicrven, crveno-smeđ, više je ili manje zasićeno ljubičasto-smeđ, na sredini je iste boje ili tamno crnkasto-ljubičast, može biti hrđastosmeđ ili brončanosmeđ, te više ili manje maslinasto-oker ili je svijetlo ružičasto-smeđ sa zelenkastom sredinom, rub je rano i umjereno narebran, čak i u starosti.

Stručak: 7-13 cm visok i 2-3.5 cm debeo, valjkast, batinast do rijetko gotovo vretenast, pun, srž je kasnije omekšana, baršunast, naboran, fino je naboran ili raspucan, kao da je pahuljast, bijel, s više je ili manje opsežnom crveno-ružičastom nijansom, na vrhu je bijel, na donjem je dijelu mjestimično hrđastooker.

Listići: Gusti, izmiješani su s rijetkim lamelulama, tanki, ponekad su jasno zaokruženi uz stručak, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, kasnije su prilično razmaknuti, lomljivi, žućkasti, na oslijeđenim su mjestima smećkasti.

Spore: Gotovo su kuglaste, sa tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.7 µm, povezanim lančano ili grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 8-9.6 x 7.3-9 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-58 x 9-14 μm, cheilocistide su s različito produžene na vrhu, široke su 8-16 μm, pileipelis se sastoji od tankih hifa, suženih ili zašiljenih na vrhu, širokih 4-7 μm, te valjkastih dermatocistida, 1-2-segmentnih, sa normalno refraktivnim sadržajem; otrusina je tamnooker (IIIc).

Meso: Osrednje je debelo, vrlo je lomljivo, bjelkasto; miris je ugodan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto, s fenolom ljubičasto-smeđe, a reakcije s gvajakovom tinkturom je vrlo slaba.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u močvarnim crnogoričnim šumama, u simbiozi sa smrekom, u tresetnoj mahovini (Sfagnum), na sjeveru Europe.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Dosta je dojmljivog izgleda zbog velikog plodnog tijela, suhe, baršunaste površine, lijepih ljubičasto-crvenih do ljubičasto-smeđih boja i velikog, batinastog stručka, baršunastog na dodir i gotovo čitavog s ružičasto-ljubičastom nijansom, ponekad abnormalno dugog zbog pričvršćenosti za tresetnu mahovinu. Druge karakteristike uključuju blag ili jedva primjetno ljutkasti okus, neizraženi miris, ružičastu reakciju sa FeSO4 i ljubičasto-smeđu s fenolom, dakle na polovici puta između vrsta u podsekciji Olivaceinae. Spore su gotovo kuglaste, s nepotpunim mrežastim uzorkom i prilično voluminoznim, pomalo vretenastim i zašiljenim hifama pileipelisa, te velikim, 1-2-segmentnim dermatocistama. Na prvi pogled se teško razlikuje od vrsta iz podsekcije Xerampelinae, osobito Favreovom krasnicom (Russula favrei), koja obično raste na istim geografskim širinama, međutim na suhom i po mogućnosti travnatom staništu. Sličnost je osobito velika kod mladih primjeraka, s obzirom na veličinu, baršunasti klobuk, crvenkasto-smeđi pigment na klobuku i ružičasto-crvenu nijansu na stručku, te boju listića i otrusine koje su na gornjoj granici oker boje, međutim dovoljno je pričekati prve znakove smeđenja nakon rukovanja ili pojavu mirisa na haringe, koji se obično javlja nešto kasnije. Među vrstama iz podsekcije Betulinae, najbliža je nesumnjivo breganka (Russula nitida), koja također ima oker otrusinu i crvenu nijansu na stručku, a prepoznatljiva je po znatno manjoj veličini, vlažnoj i sjajnoj kožici klobuka, mogućoj grbici na sredini i obično rastu ispod breza.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 976. str. Russula taigarum Routs. & Vauras

Russula terenopus - created on November 2024 in Provincia dell'Aquila, Italy by matteo_bevilacqua

KRHKONOGA KRASNICA

Russula terenopus Romagn.

Etimologija: teren (gr.) = mekan, nježan + pous (gr.) = stopalo, stručak. Po konzistenciji stručka.

Klobuk: 2-5 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan i ponekad sa sitnom grbicom na sredini, ubrzo se raširi i lagano ulegne na sredini, ponekad je režnjast, vlažan i sjajan u normalnim uvjetima, na kraju je uglavnom bez sjaja, osim na udubljenoj sredini, kožica se guli do 1/3 promjera, vinski crveno-smeđ, crveno-ljubičast ili smeđ, ponekad je ružičasto-ljubičast, rijetko je s oker-maslinastim odsjajem, rub je obično svjetliji, a na sredini je trajno tamniji, ponekad crno-smeđ ili s intenzivnije obojenim pojasom, rub je gladak, proziran, kasnije je narebran.

Stručak: 2.5-4 cm visok i 4.5-9 mm debeo, valjkast ili se postepeno sužava prema dnu, blago je proširen na vrhu, pun, srž je ubrzo mekana i pamučasta, na kraju je šuplja, bijel, mjestimično uočljivo i rano žuti, s nešto manjim intenzitetom nego kod djevojačke krasnice (Russula puellaris).

Listići: Gusti, široki su 3-5 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, prirasli, nisu račvasti, na bazi su poprečno spojeni žilicama, lomljivi, bijeli, zatim su krem-oker, na kraju su žuto-smeđi.

Spore: Široko su eliptične, s uglavnom izoliranim, tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, rijetko udvojenim ili povezanim spojnim linijama, amiloidne, 6.5-8.2 x 5.4-6.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 32-45 x 8-12 µm, cheilocistide su 50-70 x 6-14 µm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa širokih do 3 µm i valjkastih, višesegmentnih dermatocistida širokih 3-7 µm, s dugim segmentima; otrusina je tamnokrem (IId).

Meso: Tanko, mekano, lomljivo, bijelo, na prerezu postane žućkasto; miriše vrlo izraženo na pelargonije, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim oksidom (FeSO4) postane svijetlo ružičasto-narančasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, brza i intenzivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u travnatim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće lipom, lijeskom ili topolom trepetljikom (Populus tremula).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Teško je uočljiva zbog male veličine plodnih tijela koja su slična malim primjercima varijeteta djevojačke krasnice (Russula puellaris var. minutalis), koja je sitna i vitka vrsta sa vlažnom i sjajnom kožicom klobuka, relativno promjenjivih boja, od ružičasto-ljubičaste do vinski crveno-smeđe u normalnim uvjetima, tamno krem ​​​​otrusinom, oko IIc, mesom koje jako požuti, blagim okusom i mirisom na pelargonije, staništu ispod bjelogoričnog drveća, u simbiozi s topolom trepetljikom, lipom ili lijeskom, na uglavnom travnatim mjestima, ne previše zasjenjenim, sporama dimenzija 6.5-8.2 x 5.4-6.4 µm, gusto dekoriranim izoliranim bodljama, te pileipelisom sa slabo višesegmentnim dermatocistidama. Po makroskopskim i mikroskopskim značajkama slična je promjenjiva krasnica (Russula versatilis), koja ima promjenjivu boju otrusine, u rasponu od oker do svijetložute, IIIb-IVa, ne isključujući mogućnost i svjetlije prema krem nijansama karakterističnim za opisanu vrstu, međutim jasno je prepoznatljiva po relativnoj robusnosti, ne tako vitkom plodnom tijelu, prolaznom mirisu, naknadnom i diskretnijem žućenju te općenito oker otrusini. Ljubičasta vrsta poput jasikine ljutice (Russula pelargonia) djeluje prilično različito i udaljeno, a ključne karakteristike su joj ljutina, sivljenje, svijetlokrem do krem otrusina, jak miris na pelargonije, a zatim na usoljene inćune kada počne truliti. Ljubičasta krasnica (Russula violacea) je nesumnjivo mnogo bliža, a prepoznatljiva je prvenstveno po žućenju, dekoraciji spora s izoliranim bradavicama, nešto većim dimenzijama, ljutom okusu mesa, svjetlijoj otrusini, oko IIa-b, vrlo izraženom zelenom pigmentu klobuka, a vjerojatno ne raste u mediteranskom području.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1153. str. Russula terenopus Romagn.

Russula tinctipes - created on September 2005 in Provincia di Cuneo, Italy by Federico Calledda

OBOJENONOGA KRASNICA

Russula tinctipes J.Blum ex Bon

Etimologija: tictus (lat.) = obojen + pes, pedis (lat.) = noga, stopalo. Po obojenom stručku.

Klobuk: 5-16 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, zatim je konveksan i s malom, nejasnom, prolaznom grbicom na sredini, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, kožica se guli najviše do 1/3 promjera, ponekad je vlažan i djelomično sjajan, ponekad je bez sjaja, pa čak i malo baršunast, vrlo rijetko je čak i nježno hrapav, dovoljno da podsjeća na crvenu krasnicu (Russula rubra), prekrasne je crvene boje, neujednačene ružičasto-crvene, više ili manje svijetle do mesnatocrvenkaste, narančasto-ružičaste, ponekad vrlo izblijedjele s krem ​​​​tonovima na sredini, može biti mjestimično svjetlocrven, rub je gladak, uglavnom nije narebran, vrlo je rijetko nejasno i kratko narebran u starosti.

Stručak: 3-12 cm visok i 1.3-4 cm debeo, često je ekscentričan, više je ili manje valjkast ili batinast, malo je sužen na bazi, proširen je na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana, često je zakrivljen, bijel, vrlo je rijetko s ružičastom nijansom, kasnije umjereno posivi po vlažnom vremenu.

Listići: Gusti, tanki, izmiješani su s vrlo rijetkim lamelulama, usko su prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, kasnije su žućkasti, oštrica je glatka i iste boje.

Spore: Široko su eliptične do gotovo kuglaste, sa sitnim, uglavnom izoliranim bradavicama visokim 0.3-0.5 µm, rijetkom lančasto povezanih grebenima ili tankim spojnim linijama, koje se malo ili nimalo ne granaju, amiloidne, 8-10.5 x 6.6-8.8 µm, Q = 1.1-1.4, bazidije su 38-50 x 11-14 μm, s dugim sterigmama od 7-10 μm, cheilocistide su vretenaste, 50-85 x 8-14 μm, pileipelis se sastoji od hifa širokih 2.3-4 μm, s čestim nepravilnostima u širini i zadebljanjima do 6 μm, te valjkastih, dugih i tankih dermatocistida, širokih 3-5 μm, na vrhu su ponekad široke do 10 μm, iznimno su s brojnim izraslinama, više su ili manje inkrustirane; otrusina je svijetložuta do žuta (IVb-c).

Meso: Debelo, prilično je čvrsto, bijelo, umjereno posivi zbog promočenosti; miris je jedva primjetan na pelargonije u mladosti, poslije sušenjem na med, a okus je blag, vrlo rijetko je jedva primjetno ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo sivkasto-ružičasto, s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno poplavi, s fenolom (karbolnom kiselinom) tamnosmeđe do crveno-smeđe, a s anilinom polako požuti, na kraju je narančasto s plavkastim rubom.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi isključivo sa hrastovima, preferira topla područja i glinenasto tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Ova je prekrasna krasnica prepoznatljiva po srednjim ili relativno velikim dimenzijama, mesnatosti i kompaktnosti, čisto crvenom pigmentu na klobuku (nikada nije s vinskicrvenim nijansama), malo ili nimalo narebranom rubu, žućkastim listićima u zrelosti, žutoj otrusini, oko IVb, obično potpuno bijelom stručku, blagom okusu mesa, slabom mirisu, mesu koje malo posivi zbog vlage i brzo poplavi s gvajakovom tinkturom, minimalno dekoriranim sporama, s djelomično povezanim bradavicama, te valjkastim, dugim, tankim, inkrustiranim dermatocistidama pileipelisa. Među ostalim vrstama većih dimenzija, s blagim okusom mesa, oker ili žutom otrusinom, crvenkastim klobukom i slično dekoriranim sporama, koje rastu ispod hrastova, ističe se cinober krasnica (Russula pseudointegra), koja je prepoznatljiva po slabijoj mesnatosti, jačem i konstantnijem mirisu na pelargonije, gorkom okusu, vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom, eventualno pahuljastom rubu klobuka kod mladih primjeraka, te pileipelisu s primordijalnim hifama, a ne dermatocistidama. Na istim staništima može se naći i crveno-bijela krasnica (Russula rubroalba), koja je slična po obliku, kompaktnosti, bojama i žutoj nijansi zrelih listića, ali različita po vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom, neizraženom mirisu i tamnožutoj otrusini (IVd). Treba napomenuti da se opisana vrsta ne pojavljuje u nizinskim šumama hrasta prije kraja lipnja, kada crveno-bijela krasnica završava svoj vegetativni ciklus. Ove se dvije vrste češće susreću jedna pored druge u jesen. Primjerci sa tvrđim mesom i blago baršunastom kožicom klobuka bez sjaja mogu sličiti tvrdoj krasnici (Russula rosea), koja se jasno razlikuje po svijetlokrem otrusini i bjelkastim listićima, tipično osvježavajućem okusu i malo baršunastoj kožici klobuka bez sjaja.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1051. str. Russula tinctipes J. Blum ex Bon

DEBELA KRASNICA

Russula torulosa Bres.

Etimologija: torus (lat.) = uzglavlje, jastuk. Po umanjenici navedene riječi.

Engleski naziv: Brawny Brittlegill

Klobuk: 4-9 cm širok, prvo je jasno konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, lagano je grbav, kožica se teško guli, malo je valovit, dugo je vremena mazav i sjajan, zatim je suh, dosta je promjenjivih boja, najčešće je ljubičast s crnkastom sredinom, crveno-ljubičast, mjestimično je sa žut, žuto-zelen ili je čak čitav te boje (Russula torulosa f. luteovirens), ponekad je zeleno-siv, ljubičasto-smeđ ili svijetloružičast na rubu, rijetko je miješane crvenkasto-smeđe, maslinasto-smeđe ili djelomično crnkasto-sive boje, rub je dosta pravilan, dugo je vremena podvijen, gladak, rijetko je kratko narebran.

Stručak: 3-8 cm visok i 1.5-3.5 cm debeo, valjkast ili malo batinast u mladosti, malo je ili nimalo proširen na vrhu, naboran, pun, srž je kasnije spužvasta, ljubičast ili ružičasto-ljubičast, samo je na bazi je bijelo pahuljast, dekoracija se lako uklanja, rijetko je potpuno izblijeđen ili s ograničenim ružičastim mrljama, rijetko je oker (forme sa smeđim klobukom).

Listići: Jako su gusti, izmiješani su s lamelulama ili ih uopće nema, tanki, više su ili manje račvasti, prirasli ili su zaokruženi uz stručak, izgledaju gotovo slobodni, lomljivi, kremasti, mogu biti sa vodenim kapljicama po vlažnom vremenu.

Spore: Široko su eliptične, sa niskim, polukuglastim bradavicama visokim oko 0.4-0.6 µm, povezanim grebenima koje tvore uglavnom djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 7.2-9.5 x 5.6-7.3 µm, bazidija su 4-sporne, batinaste, 40-50 x 8-11 μrn, cheilocistide su vretenaste i s vršnim produžetkom, vrlo su duge, s trbuhom od 7-10.5 μm, pileipelis se sastoji od jednosegmentnih, tupih hifa, širokih 2.5-4 μm, te jednosegmentnih,  valjkastih dermatocistida, širokih 3.7-10 μm; otrusina je tamnokrem (IId).

Meso: Debelo i gotovo čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je crvenkasto, ponekad posivi zbog upijanja vode na nižim temperaturama; miris je slab na kompot od voća, a okus je umjereno ljut, ponekad čak i jako ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetloružičasto, reakcija se gvajakovom tinkturom je pozitivna, sa fenolom gotovo negativna, a listića sa amonijakom negativna.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s borovima, na vapnenastom, izrazito pjeskovitom ili čak vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Najčešća je krasnica koja se susreće kasno u sezoni u šumama bora, a prepoznatljiva je među vrstama iz podsekcije Sardoninae po svojoj robusnosti, tamnokrem otrusini, ne previše ljutom okusu mesa, laganom mirisu na voće, rastu tipično ispod borova, a spore su srednje veličine, s niskom dekoracijom i s djelomičnim mrežastim uzorkom. Pravilo za ovu vrstu. kao i za ostale vrste u podsekciji, je crveno-ljubičasta pigmentacija klobuka i stručka. Međutim, opisana vrsta može biti i drugačije obojena, kao primjerice forma Russula torulosa f. luteovirens, s pretežno bijelim stručkom i žućkastom površinom klobuka, a mnogo je rjeđe žuto-zelen. Ako se zanemare tamnokrem otrusina i povezanost s crnogoričnim drvećem, spomenuta se forma lako zamijeni s nekim predstavnicima linije Citrina. U tom je slučaju Queletiova krasnica (Russula queletii) prepoznatljiva po rastu u šumama jele na vapnenastom tlu, vitkijem plodnom tijelu, izrazito ljutom okusu i jakom mirisu na kompot od voća, a sardoniks krasnica (Russula sardonia) po jako paprenom okusu, limunastožutim listićima, koji pocrvene u dodiru sa amonijakom i mogućoj grbici na sredini klobuka. Međutim najsličnija bi bila varijacija Russula fuscorubra, koja se lako zamijeni s tamnim formama, a razlikuje se po vitkom izgledu, rastu ispod jele, a ne borova, vrlo slabom mirisu i izraženijoj dekoraciji spora.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 874. Debela krasnica (Russula torulosa Bresadola); 876. Tamnocrvena krasnica (Russula torulosa var. fuscorubra Bresadola);  Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 645. str., Russula torulosa Bresadola

TURCO-LAZZARIJEVA KRASNICA

Russula turci Bres.

Etimologija: Prema slikaru i gastronomu baronu Turco-Lazzariju.

Engleski naziv: Pirate Brittlegill

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, ubrzo se raširi i široko ulegne na sredini, uvijek je sluzav na sredini ulegnuća nakon kiše, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo više, suh i bez sjaja, pahuljast, ponekad je brašnjav, dosta je promjenjivih boja, ružičasto-ljubičast, crveno-ljubičast, vinskicrven, ljubičasto-smeđ s crnkastom sredinom, može biti izblijeđen ili mjestimično maslinastozelen, žuto-zelen ili čak čitav s tim bojama, također sivkasto-plavičast, s vrlo tamnom sredinom, crnkasto-zelenih ili žućkastih nijansa, s ružičasto-ljubičastim pojasom na rubu, siv s mjestimičnim ružičasto-ljubičastim područjima, rub je tup, gladak, kasnije je slabo narebran.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.5-2.7 cm debeo, valjkast je ili batinast, više je ili manje proširen na vrhu, prvo je pun, srž je kasnije omekšana i pamučasta, na kraju se razgrađuje na žućkaste grudvice, tipično je ljuskav ili pahuljast na gornjem dijelu, bijel, kasnije je sa žuto-smeđim mrljama na dnu.

Listići: Gusti, uglavnom su bez lamelula, prilično su široki i trbušasti, tanki, zaokruženi ili suženi uz stručak, usko su prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, zatim su izraženo oker, oštrica je cjelovita i iste boje, nekad malo posmeđe na ozlijeđenim dijelovima.

Spore: Široko su eliptične, s relativno niskim bradavicama visokim do 0.8 µm, dobro poveznim grebenima i tankim spojnim linijama koji tvore djelomični ili potpuni mrežasti uzorak, 7.5-9.6 x 6.2-7.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-60 x 9-13.5 μm, cheilocistide su vretenaste, s malo sadržaja, 50-105 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od hifa s varijabilnim vrhovima, suženih, zašiljenih ili kljunastih, djelomično valjkastih ili gotovo glavičastih, više ili manje vijugavih, širokih 2.8-4 μm, te prekrivenih prilično debelim primordijalnim hifama, širokim 4.5-8 μm; otrusina je svijetložuta (IVa).

Meso: Prilično je čvrsto u mladosti, bijelo, na prerezu nakon dužeg vremena blago požuti; u dnu stručka miriše na jod ili ljuske oraha, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s željeznim sulfatom (FeSO4) postane narančasto-crveno, srednjeg intenziteta, a reakcija s gvajakovom tinkturom je spora i slaba.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće borom, ali i smrekom ili jelom, na kiselom i pjeskovitom tlu, pronađe se i u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali male vrijednosti zbog tankog mesa.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu, srednjoj veličini, brašnjavoj i baršunastoj površini klobuka po suhom vremenu, čije udubljenje sadrži gustu sluz nakon kiše (značajka koja se navodi u mikološkim radovima, a obično se nalazi kod krasnica koje obiluju inkrustiranim hifama), višebojnom klobuku, od ružičasto-ljubičaste do svjetlije, crveno-smeđe ili maslinastozelene boje, ponekad je mjestimično žut ili crnkast na sredini (Russula turci var. gilva je od početka potpuno žuta), pahuljastom ili ljuskavom stručku, ponekad s ružičastom nijansom na jednom dijelu, oker listićima u zrelosti, otrusini IIIc-IVa, mesu koje blago požuti, s mirisom na jod ili ljuske oraha u dnu stručka, blagog okusa, te vrlo slaboj reakcija s gvajakovom tinkturom. Mikroskopski je karakteristična po srednje velikim sporama, dekoracijom s mrežastim uzorkom, s prilično niskim bradavicama i pileipelisom s velikim primordijalnim hifama širokim do 8-9 µm. Raste ispod smreke ili jele, ali najčešće bora, na vapnenastom i više ili manje pjeskovitom tlu. Poznata sklonost ravničarskim ili brdovitim područjima ne isključuje njezinu prisutnost u planinskim područjima, na višim ili nižim nadmorskim visinama. Lako se zamijeni s raznim vrstama s bijelom otrusinom, koje rastu ispod crnogoričnog drveća, kao što je ametistna krasnica (Russula amethystina) iz podroda Incrustatula s višebojnim klobukom i slično baršunastom kožicom, koja je mnogo rjeđa i raste pretežno u planinskim područjima, a karakteristična je po sporama s gotovo izoliranim bradavicama, bez mrežastog uzorka, te klobuku koji u sredini postaje žut po kišnom vremenu, žutozelena krasnica (Russula olivascens), koja je prepoznatljiva po nepravilnijem obliku, glatkoj ili djelomično sjajnoj kožici klobuka i vrlo tamnoj otrusini, oko IVd-e, pupača (Russula caerulea), koja ima glatku i sjajnu površinu klobuka, s vrlo karakterističnom grbicom na sredini koja se obično zadrži tijekom razvoja, neizraženi miris mesa, a otrusina je izrazito žuta, oko IVb. Od ostalih vrsta iz podsekcije Amethystinae, razlikuje se po rastu u kiselim planinskim šumama bora, zrnastom i baršunastom klobuku s narančasto-crvenim pigmentom. Borova krasnica (Russula cessans) je još jedna vrsta s blagim okusom mesa i bijelim sporama, koja obično raste u pjeskovitim šumama bora, a prepoznatljiva je po sjajnom klobuku, s dominantno vinskicrvenim pigmentom, ugodnom mirisu mesa na zrelo voće i obično pozitivnoj reakciji s gvajakovom tinkturom.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 883. Turco-Lazzarijeva krasnica (Russula turci Bres. ss. R.Maire), Sinonim: Russula punctata Kromh. ss. Sing.; Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1364. str. Russula turci Bres.

Russula tyrrhenica - created on November 2019 in Oristano, Sardegna, Italy by Federico Calledda

TIRENSKA KRASNICA

Russula tyrrhenica Sarnari

Etimologija: Tyrrhenus (lat.) = Tirensko more, priobalni dio Italije koji uključuje regije kao što su Toskana i Lacio. Po području.

Klobuk: 3-7 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i široko ulegnut na sredini, pomalo zdjelast, kožica se guli do 2/5 ili 1/2 promjera, obično je gladak i ljepljiv kada se ubere, sluzav u ulegnutom dijelu po vlažnom vremenu, kožica se guli od 2/5 do 1/2 promjera, promjenjivih je boja, karmin ružičast (Russula tyrrhenica f. pseudotenella), crveno-ljubičast do izrazito smeđ, izblijedi do oker-crvene, oker-smeđe ili još izblijeđenije crvenkaste, crveno-smeđe ili izrazito vinskicrvene, mjestimično je ružičasto-ljubičast, rub je gladak, na kraju je umjereno narebran.

Stručak: 2-3.5 cm visok i 0.8-2 cm debeo, često je ekscentričan, zdepast, nikad nije viši od promjera klobuka, valjkast, malo je proširen na vrhu i zadebljan na dnu, bjelkast, nerijetko je s crvenom nijansom na vrhu, koja je često neuočljiva zbog male veličine.

Listići: Prilično su gusti, trbušasti, široki su 5-10 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, zatim su krem, na kraju su hrđastosmeđi.

Spore: Široko su eliptične, prekrivene su stožastim ili polukuglastim bradavicama visokim do oko 0.6 µm, povezanim rijetkim do gustim grebenima koji tvore djelomični ili gusti mrežasti uzorak, amiloidne, 7-9.2 x 5.8-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 44-62 x 10-13.5 μm, sa sterigmama dugim 6-8 µm, cheilocistide su valjkaste do vretenaste, sa kratkim ili dužim suženim vršnim produžetkom, 50-72 x 7-12 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa širokih 1.7-4 μm, inkrustiranih, tupih, valjkastih dermatocistida, širokih 4.5-7 μm, 5-7-segmentnih, te primordijalnih hifa širokih 3.3-6 µm, 2-4-segmentnih i segmenata sličnih primordijalnim hifama; otrusina je krem do tamnokrem (IIc-d).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, sa žuto-smeđim mrljama u starosti; miris isprva nije izražen, kasnije je na voće, sličan kao kod bjelkaste lisičice (Cantharellus cibarius), a okus je jedva primjetno ljut stručku i umjereno ljut u listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo ružičasto-narančasto, sa fenolom smećkasto, sa formaldehidom vrlo svijetloružičasto, sa sulfovanilinom smećkasto kada se osuši, reakcija sa gvajakolom je snažna, sa KOH i anilinom negativna, a mesa i listića s amonijakom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na rubovima šikara, u rijetkim šumama bora, u simbiozi sa borom izmiješanim sa ljepljivim bušinom (Cistus monspeliensis) i bijelim bušinom (Cistus salviifolius), na vapnenastom i pjeskovitom tlu, u priobalnim mediteranskim područjima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu, malim dimenzijama, dobroj kompaktnosti plodnog tijela, uvijek ljepljivom klobuku u udubljenju na sredini nakon kiše, a na kraju je bez sjaja, u rasponu od karmincrvene do vinskicrvene, rjeđe kestenjastosmeđe, žućkasto-smeđe ili ljubičasto-smeđe boje, glatkom rubu klobuka, slabo narebranom u starosti, kratkom stručku, često s karmincrvenim pojasom blizu vrha, otrusini na granici između krem ​​i oker, mesu sa slabim smećkastim mrljama, neizraženom mirisu, umjereno ljutom okusu, barem u listićima. Pileipelis se sastoji od primordijalnih hifa i sličnih inkrustiranih dermatocistida, što je vrlo rijetko drugih europskih krasnica, a sve se lako razlikuju po blagom okusu i žutoj otrusini. Čini se da izgled oscilira između dva ekstrema. Prvi je tipična vrsta, koju karakterizira dobra mesnatost, sjajni, smeđi do vinskismeđi klobuk, umjereno glatki rub i vrlo zdepasti stručak, slična maloj smeđokožoj golubači (Russula integra). Nasuprot tome, primjerci iz šume bora u priobalnom području imali su ružičastu do karmincrvenu boju, izrazitije narebran rub, krutu strukturu srži stručka i stručak koji nije uvijek kratak (Russula tyrrhenica f. pseudotenella). Također može biti tvrđa nego čvršća i s klobukom širokim do 8 cm, prekrasne tamne bakrenocrvene boje, slične kao kod vesele krasnice (Russula laeta). Kada raste u formacijama niskog mediteranskog grmlja, gdje je busšin (Cistus) dominantna vrsta, identifikacija opisane vrste uopće nije teška, jer se tamo nalaze samo dvije slične vrste, to su priobalna krasnica (Russula monspeliensis), koja se jasno razlikuje od vrsta iz podsekcije Griseinae po zelenom klobuku i izgledu, te bušinova krasnica (Russula cistoadelpha), koja je višebojnija, lomljiva i vitka, s mesom koje na prerezu izrazito požuti, slična raznim vrstama iz linije Versicolor. U rijetkim obalnim šumama borova (Pinus pinea i Pinus pinaster), redovito se povezuje s borovom krasnicom (Russula cessans), koja se razlikuje po prosječno većim dimenzijama, zrelim žućkastim listićima (otrusina oko IVb) i blagom okusu, s iznimno ljutim okusom u nezrelim listićima.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1100. str. Russula tyrrhenica Sarnari

Russula unicolor - created on October 1995 in Malga di Susà, Pergine Valsugana, Italy by Marco Floriani

JEDNOBOJNA KRASNICA

Russula unicolor Romagn.

Etimologija: unicolor (lat.) = jednobojan, jednoliko obojen. Po ujednačenoj boji klobuka.

Klobuk: 3-4 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, kožica se lako guli, po vlažnom je vremenu sjajan i gladak, kasnije je bez sjaja, gotovo je baršunast ili fino pahuljast, tamno crveno-ljubičast do vinskicrven, malo je svjetliji na rubu i često crnkasto-ljubičast na sredini, rub je prilično izraženo narebran.

Stručak: 3-4 cm visok i 5-6 mm debeo, valjkast i blago batinast, pun, srž je ubrzo potpuno šuplja, osobito na donjem dijelu, bijel, na kraju vrlo slabo žuti, s hrđastožutim mrljama na dnu, površina je glatka i malo naborana.

Listići: Gusti, široki su 4-5 mm, tanki, ponekad su bez lamelula, prirasli, račvasti su na različitim razinama, osobito uz stručak, izgledaju gotovo slobodno, bjelkasti, kasnije su krem s oker odsjajem, kasnije su oker, oštrica je cjelovita i smeđa.

Spore: Široko su eliptične, s rijetkim, polukuglastim bradavicama visokim do 0.6 x 0.75 µm, povezanim tankim spojnim linijama i kratkim grebenima koji tvore nepotpuni ili zatvoreni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 6.5-7.7 x 5-6 µm, bazidije su 30-37 x 8.5-11.5 μm, cheilocistide su brojne, glomazne, ali kratke, 45-70 x 8-13 μm, vretenaste, rijetko su s vrlo kratkim produžetkom, pileopelis se sastoji od tupih, slabo razgranatih hifa, širokih 2.5-3 μm, s kratkim završnim segmentom, te dermatocistida, uglavnom 2-3-segmentnih, s kratkim završnim segmentom, širokih 4-8.5 μm; otrusina je svijetlooker (IIIa).

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo, na prerezu malo požuti; miris je vrlo slab na voće, a okus je prilično ljut.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u svim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s brezama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Slične su šarolika krasnica (Russula versicolor), kojoj stručak požuti, barem slijedeći dan, te jasikina krasnica (Russula pelargonia), koja karakteristično miriše na peralgonije.

Referentni izvori: Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 606. str., Russula unicolor Romagn. nov. sp.

Russula ustulata - created on September 2019 in Ekudden, Finland by Allar Antson

SPALJENA KRASNICA

Russula ustulata De Lange & Verbeken

Etimologija: ustulatus (lat.) = blago spaliti, opaliti, nagorjeti. Po izgledu.

Klobuk: 4-11 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se raširi i izravna, ulegnut u sredini do pupčastog ili ljevkastog oblika te do širokog V-oblika, kožica se vrlo teško guli, površina je glatka, suha, sjajna, tamno crnkasto-smeđ do tamno sivo-smeđ bez svjetlijih smeđih nijansi, rub je ravan, gladak.

Stručak: 4.5-6.5 cm visok i 2.5-3 cm debeo, valjkast, površina je glatka ili neravna, suha, bijel, ali vrlo brzo postaje tamnosiv pa crn, a bijela boja ostaje samo na vrhu.

Listići: Osrednje su gusti do razmaknuti, tanki, uski, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, s brojnim su lamelulama različitih duljina, slabo su anastomizirajući, lomljivi, potpuno bijeli do žućkasti, brzo crne, oštrica je glatka, tanka, iste boje, vremenom brzo crni.

Spore: Široko eliptične do eliptične, s niskim, vrlo gustim, izoliranim bradavicama visokim 0.2 μm, povezanim kratkim, tankim spojnim linijama koje tvore mrežasti uzorak, amiloidne, 8-9 x 6-6.5 µm, Q = 1.12-1.48, bazidije su 4-sporne, valjkaste do usko batinaste, 39-56 x 9-12 μm, cheilocistide su usko vretenaste do usko stožaste, ponekad su na vrhu s malim dodatkom ili se sužavaju prema vrhu, tankih stijenki, 60-111 x 7-14 μm, pleurocistide su valjkaste, usko batinaste do vretenaste, 14-39 x 4.9-10 μm, pileocistide blizu ruba klobuka su izuzetno rijetke, neupadljive, jedva prepoznatljive, valjkaste do usko batinaste, tupe na vrhu, 58.2-115 x 6-8 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: 5-9 mm debelo na sredini klobuka, čvrsto, bijelo, na prerezu postaje sivo, a zatim crno sa smećkastom nijansom, uglavnom izravno crni bez prethodnog crvenjenja, ali može biti prisutna i blaga ružičasta nijansa, miris je neugodan na plijesan, a okus je blag, gorak, ponekad blago hladi poput mentola u listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) polako postaje zelenkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u nizinskim ili planinskim crnogoričnim šumama, obično u simbiozi sa smrekom i borom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Plodna tijela izgledaju kao spaljena. Razlikuje se od ostalih vrsta iz kompleksa bijelocrne krasnice (Russula albonigra) po odsutnosti (ili rijetkosti) pileocistida.