VELENOVSKA KRASNICA

Russula velenovskyi Melzer & Zvára

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Coral Brittlegill

Klobuk: 3.5-8.5 cm širok, najprije je kuglast do polukuglast, kasnije je otvoren i često ulegnut i s malom grbicom na sredini, često je režnjast, kožica se guli oko 1/3 promjera, više je ili manje valovit, vlažan i sjajan, zatim je bez sjaja, osim na sredini, žuto-ružičast, ružičasto-smeđ, na sredini može biti crvenkasto-smeđ ili vinskicrven, ponakad malo tamniji, primjerice crven, međutim ne intenzivno i više ili manje izblijedi na rubu, rijetko je svijetlosmeđ ili smeđ, kao i čitav kremast, rub je gladak, u starosti je narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast ili gotovo batinast, jasno je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana i djelomično šuplja, bijel, ponekad je s ružičasto-crvenom nijansom prema dnu, rukovanjem malo potamni.

Listići: Prilično su gusti, izmiješani su s rijetkim lamelulama, tanki, račvasti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, na bazi su poprečno povezani žilicama, lomljivi, kremasti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, stožastim, uglavnom izoliranim bradavicama visokim do 0.8 µm, ponekad povezanih kratkim lancima po 2-3 bradavice ili rijetkim spojnim linijama, amiloidne, 6.7-9.6 x 5.6-7.2 µm, bazidijae su 4-sporne, batinaste, 38-50 x 8-12 μm, cheilocistide su batinaste ili gotovo vretenaste, s dužim ili kraćim vršnim produžetkom, 50-80 x 7-12 μm, pileipelis se sastoji od tankih hifa, često skupljenih u vršni kljun koji maze slijediti i nakon zadebljanog dijela, te dermatocistida, širokih 3.8-6.2 μm i 0-3-segmentnih; otrusina je svijetlooker do oker (IIIa-b).

Meso: Debelo, čvrsto, kasnije je mekano do spužvasto, bijelo; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Reakcija meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) je normalnog intenziteta, s gvajakovom tinkturom je pozitivna, ponekad brza, ponekad izrazito slaba, a s anilinom postane žućkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u planinskim crnogoričnim šumama i šumama breze, u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, borom i raznim bjelogoričnim drvećem, kao što su breza, hrast, zimzeleni hrastovi ili ponekad bukva, na suhim mjestima i vapnenastom tlu. Slike je snimio Danijel Balaško, početkom listopada, na lokalitetu Dugačko brdo kod Koprivnice.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj ili srednjoj veličini, klobuku s karakteristično velikom, spljoštenom grbicom na sredini, karmincrvene ili vinskicrvene boje, izblijedjele barem na rubu, oker otrusini oko IIIb, rijetko ružičasto-crvenoj nijansi na dnu stručka, blagom okusu mesa, neizraženom mirisu, te staništu u suhim bjelogoričnim šumama ili šumama bora. Mikroskopski su važne male spore s izoliranim bradavicama i pileipelis s dugim, tankim, jasno inkrustiranim, batinastim dermatocistidama. Primjerci koji rastu u crnogoričnim šumama su mesnati i čvrsti, redovito s vinskicrvenim klobukom, a oni ispod breza su mekši i vitkiji, te općenito više narančasto-crveni. Primjerci s crvenim klobukom i narančastim odsjajem su prilično slični zlatnoj krasnici (Russula aurea) ili njezinom varijetetu Russula aurea var. axantha, te veseloj krasnici (Russula laeta), koje imaju blagi okus mesa i drugačije obojenu otrusinu. Manji primjerci koji eventualno rastu ispod bukve mogli bi se zamijeniti s Russula rhodella, koja se razlikuje po dermatocistidama koje nisu inkrustirane i višesegmentne. Ispod breze je najsličnija brezova krasnica (Russula fontqueri). Primjerci koji rastu na močvarnim staništima ispod smreke ili breze lako se zamijene s močvarnom krasnicom (Russula paludosa), koja ima ljubičasto-smeđi klobuk, stručak s crvenom nijansom, crvenkastu oštricu listića, bradavice na sporama djelomično povezane lancima ili grebenima koji tvore mrežasti uzorak, a dermatocistide su neinkrustirane, široke do 4 μm.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 837. Velenovska krasnica (Russula velenovsky Melz. & Zv.); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1046. str. Russula velenovskyi Melzer & Zvára

Russula versatilis - created on August 2012 by Gerhard Koller

PROMJENJIVA KRASNICA

Russula versatilis Romagn.

Etimologija: versatilis (lat.) = promjenjiv, svestran, prilagodljiv. Po promjenjivoj boji otrusine.

Klobuk: 3-6 cm širok, prvo je pulukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i duboko ulegne na sredini, kožica se guli oko 2/3 promjera, vlažan i sjajan u normalnim uvjetima, karmincrven ili vinskicrven, malo je vodenast i lako blijedi na rubu, ponekad je intenzivno ružičasto-ljubicast na sredini, nekad je višebojan, sa izmiješanim sivo-smeđim, crveno-smeđim i sivim nijansama, također ružičasto-crven, sredina ponekad izblijedi do oker-maslinaste boje ili je hrđastosmeđe prošaran, rub je u mladosti gladak, kasnije je crtasto narebran.

Stručak: 3-4 cm visok i 1-1.4 cm debeo, više je ili manje ekscentričan, valjkast do nepravilno batinast, ponekad je uočljivo zadebljan i deformiran na donjoj polovici ili dvije trećine, nije uvije proširen na vrhu, pun, srž je ubrzo omekšana i na kraju šuplja, bijel, vremenom polako postane žuto-smeđ, kasnije je hrđastosmeđ na dnu.

Listići: Osrednje su gusti, 5-8 mm široki, tanki, zaokruženi uz stručak, prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti do krem, kasnije su svijetlooker i malo hrđastosmeđe prošarani.

Spore: Široko su eliptične, sa uskim, prilično jasno izoliranim bodljama ili bradavicama visokim do 0.6-0.8 µm, bez grebena ili tankih spojnih linija, nepotpuno su amiloidne, 7-9 x 5.5-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-40 x 8-11.5 μm, cheilocistide su valjkaste ili nejasno vretenaste, 40-75 x 8-13.5 μm, pileipelis se sastoji od jednostavnih hifa širokih 2.6-4 μm, mjestimično zadebljanih, te valjkastih dermatocistida širokih 4-10 μm, višesegmentnih, s kratkim segmentima, ponekad razgranatih na vrhu; otrusina je oker do tamnooker (IIIb-c).

Meso: Tanko, bijelo, zatim postaje prilično izraženo žućkasto-smeđe; vrlo slabo miriše na pelargonije, a okus je blag, jedva primjetno ljutkast u listićima u mladosti.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s gvajakolom postane intenzivno i brzo plavo-zeleno, sa željeznim sulfatom (FeSO4) vrlo slabo i sporo svijetlo sivo-ružičasto, a sa fenolom (karbolna kiselina) vinskicrveno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u kontinentalnim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, osobito grabom, na sjenovitim mjestima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Mala je i krhka vrsta iz sekcije Tenellae, koja raste u hladnim bjelogoričnim šumama, najčešće ispod graba, na istom staništu kao lilasta krasnica (Russula lilacea), svilenkasta krasnica (Russula sericatula) i žumanjčana krasnica (Russula risigallina). U usporedbi sa sličnim vrstama, prepoznatljiva je po staništu, vlažnoj i sjajnoj površini klobuka, vrlo promjenjivim bojama, često izmiješanim ili izbilijeđenim, oker otrusini, mesu i stručku koji postanu umjereno žućkasto-smeđi, blagom i slabom mirisu na pelargonije, manje ili više blagom okusu, malim sporama s izoliranim bodljama, pileipelisu od tankih hifa i tankih dermatocistida, podijeljenih na brojne segmente. Boja otrusine prema Romagnesiju može biti podložna naglim varijacijama unutar raspona oker i svijetložute boje, od IIIa i IVa, po čemu je vrsta i dobila epitet versatilis. Po obliku, sjajnoj kožici klobuka, izraženoj polikromiji, stupnju žućenja, okusu i staništu ispod bjelogoričnog drveća slična je mirisna krasnica (Russula odorata), koja se lako razlikuje po žutoj otrusini, oko IVc, koja objašnjava mnogo zasićeniju boju zrelih listića, te spora s djelomično mrežastim uzorkom. Krhkonoga krasnica (Russula terenopus) je prosječno manje veličine, vitka i tanka, s izraženim i postojanim mirisom na pelargonije, nešto jače požuti, a otrusina je krem.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1157. str. Russula versatilis Romagn.

ŠAROLIKA KRASNICA

Russula versicolor Jul.Schäff.

Etimologija: versicolor (lat.) = promjenljive boje. Po boji.

Engleski naziv: Variable Brittlegill

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je polukuglast, ubrzo je raširen i uočljivo ulegnut na sredini, vrlo je rijetko s grbicom na sredini, nepravilan, više je ili manje valovit i režnjast, kožica se guli do 1/3 ili 2/3 promjera, ljepljiv, sluzav i trajno sjajan, uglavnom je ružičasto-ljubičast na rubu i oker-maslinast na sredini, barem kod najtipičnijih primjeraka, općenito teži izblijeđivanju, također je sivkasto-ružičast, svijetlo mesnatoružičast na krem osnovi ili ružičasto-smeđ, s tamnijim je mrljama u nijansama ljubičaste ili sa slabom, nepravilno raspoređenom pigmentacijom, nijanse su rijetko zasićene, a sredina tada može biti djelomično crnkasta ili su boje u drugim slučajevima pomalo izmiješane i teže ih je definirati, rub je podvijen, proziran, kasnije se izravna, na kraju je narebran.

Stručak: 3-9 cm visok i 0.5-1.8 cm debeo, više je ili manje vitak, valjkast, ponekad se malo zadebljava prema dnu, pun, srž je kasnije omekšana, na kraju je šuplja, fino je hrapav, bijel, kasnije postane šafranastožut do žuto-smeđ.

Listići: Gotovo su rijetki, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, prilično su široki, malo su zaokruženi uz stručak, prirasli, vrlo su lomljivi, bijeli, kasnije su s krem odsjajem, u zrelosti žute, kasnije postaju hrđastosmeđi, počevši od ozlijeđenih dijelova.

Spore: Široko su eliptične, sa bradavicama visokim do 0.5 µm, djelomično povezanim tankim grebenima i s nekoliko tankih spojnih linija koje tvore zebrasti ili djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 6-8.8 x 4.8-8 µm , bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-42 x 9-11 μm, cheilocistide su vretenaste, s dužim su ili kraćim vršnim produžetkom, 40-75 x 9-11 μm, pileipelis se sastoji od tankih i tupih hifa širokih 2-4.5 μm, s prilično dugim segmentima, te valjkastih dermatocistida, s manje ili više segmenata, s trbuhom od 4-6.5 μm, sa sporadičnim sitnim izraslinama na vrhu (cromushrooms: (6) 6.2 - 7.6 (8.5) × (4.7) 5.2 - 6.5 (7.5) µm, Q = (1) 1.1 - 1.27 (1.3), N = 120, Me = 6.8 × 5.8 µm, Qav = 1.2); otrusina je svijetlooker do tamnooker (IIIa-c).

Meso: Tanko, čvrsto, prilično je lomljivo, bijelo, na prerezu požuti, iako manje nego kod djevojačke krasnice (Russula puellaris); miriše slabo na voće, a okus je promjenjiv od blagog do izrazito ljutog u listićima, sa zakašnjenjem od 7-10 sekundi.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo ružičasto-narančasto, s fenolom posmeđi, s fenolanilinom najprije pocrveni pa zatim pocrni, dok s gvajakovom tinkturom postane brzo i intenzivno plavo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u parkovima ili močvarnim područjima u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, uglavnom brezom ili jasikom (Populus tremula), ali i sa crnogoričnim drvećem, obično borom ili smrekom, na kiselim, a ponekad vrlo siromašnim tlima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Pripada podsekciji Puellarinae, a karakteristična je po staništu ispod breze, sluzavom, sjajnom klobuku, uglavnom ružičasto-ljubičastom ili ljubičastom, koji često izblijedi u oker-maslinastu na sredini, oker otrusini, umjerenom žućenju stručka, neizraženom mirisu, više ili manje ljutom okusu, te sitnim, izduženim sporama dekoriranim bradavicama povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak. Klobuk je vrlo rijetko s grbicom na sredini. U liniju Versicolor ulaze neke dodatne vrste, koje su stekle status zasebne vrste, kao što su jednobojna krasnica (Russula unicolor), koja je s trajno ružičasto-ljubičastim klobukom, bez zelenih nijansi, mesom koje nešto slabije požuti, sporama s potpunim mrežastim uzorkom, te pleurocistidama širokim 11-13 µm, bušinova krasnica (Russula cistoadelpha), koja raste ispod bušina (Cistus) u mediteranskom području, s većim i izduženijim sporama i ukupnom mikroskopskom slikom koja se preklapa sa sljedećom vrstom, te Russula pseudopuellaris, koja je robusnija, s klobukom širokim 3-10 cm, bez zelenog pigmenta, s mesom koje postane intenzivno šafranastožuto, kao kod djevojačke krasnice, a raste na pjeskovitom tlu na pješčanim dinama i šljunčanim sipinama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 885. Šarolika krasnica (Russula versicolor J.Schff.); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1163. str. Russula versicolor Jul. Schäff.

JESTIVA KRASNICA

Russula vesca Fr.

Etimologija: vescus (lat.) = jestivo. Po jestivosti.

Engleski naziv: The Flirt

Klobuk: 4.5-14 cm širok, prvo je okruglast, zatim je konveksan, kasnije je nepravilno spljošten i ulegnut na sredini, kožica se često povlači s s ruba otkrivajući bijelu zonu listića pa rub izgleda nazubljen, kožica se guli do 2/5 promjera, rano je suh i bez sjaja, iznimno je gotovo baršunast, prošaran je tamnijim prugama od osnove, osobito po suhom vremenu, sredina je sa šiljastim, smeđim dlačicama debelih stijenki (vidljivo pomoću mikroskopa), dosta je promjenjive boje, tipično je vinskicrven do vinski crveno-smeđ, ponekad je ružičasto-ljubičast, ponekad je s nejasnim nijansama zelene, sivo-zelene ili je čak u cjelosti te boje (Russula vesca f. viridata) ili čak svijetlosmeđ (Russula vesca f. avellanea), te eventualno siv s ružičasto-ljubičastom nijansom u sredini kao kod sive krasnice (Russula grisea) ili ne previše intenzivno i ujednačeno maslinastozelen ili izraženo bijel sa žućkastom nijansom (Russula vesca f. lactea), rub je gladak, tup, u starosti je slabo narebran.

Stručak: 3-10 cm visok i 1-3.5 cm debeo, skoro je valjkast, često se više ili manje izraženo sužava prema dnu, pun, u starosti je spužvast, bijel, rijetko je s ružičastom nijansom, na dnu je hrđastosmeđ, kasnije je uglavnom sa žuto-smeđim mrljama.

Listići: Gusti, relativno su uski, tanki, vrlo kratko se spuštaju po stručku, malo se račvaju na svim razinama, a posebno uz stručak, u mladosti su mekani elastični, bjelkasti, kasnije su sa hrđastosmeđim mrljama, na kraju su su žuti.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, s malim, izoliranim bradavicama visokim do 0.6 µm, povezanim tankim i rijetkim spojnim linijama, 6.4-8 x 5.3-5.8 µm, bazidije su 4-sporne, slabo batinaste, 40-52 x 8-9 μm, cheilocistide su malobrojne, tupe, široke 8-10 μm, pileipelis se sastoji od dobro razgranatih i izraženih hifa, širokih 3.5-6 μm, s potpornim segmentom širokim 4-8 μm, rijetkih dermatocistida, širokih samo 4-5.5 μm, gotovo vretenastih ili blago batinastih, s malo sadržaja, te karakterističnih igličastih, inkrustiranih hifa s debelom stijenkom (cromushrooms: (5.6) 5.7 - 7.1 (8.3) × (4.2) 4.5 - 5.8 (7.1) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.5), N = 60, Me = 6.7 × 5.5 µm, Qav = 1.2); otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto, tvrdo, najprije je bijelo, na prerezu jasno požuti i djelomično posmeđi; miris nije izražen, a okus je slatkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane narančasto-crveno, s kalijevom lužinom požuti, s anilinom polako požuti, s fenolom posmeđi, dok s gvajakovom tinkturom postane plavo-zeleno.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće hrastom, bukvom, grabom, smrekom ili jelom, na tlima siromašnim hranjivim tvarima, često na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Ova vrsta je, zajedno sa crveno-bijelom krasnicom (Russula rubroalba), jedna od najranijih krasnica, koja se pojavljuje u toplim šumama hrasta početkom svibnja kada se druge rane vrste poput ljubičastozelene krasnice (Russula cyanoxantha), ružičaste krasnice (Russula aurora) i žumanjčane krasnice (Russula risigallina) još nisu pojavile ili tek usporeno počinju sa razvojem. U usporedbi sa sličnim vrstama, opisana je vrsta prepoznatljiva po svojoj osnovnoj mesnatoružičastoj ili crveno-smeđoj boji, te sklonosti stvaranju žuto-smeđih mrlja na oštećenim mjestima, potpuno slatkastom okusu, crveno-narančastoj reakciji mesa sa FeSO4 i bijeloj otrusini. Također je značajna tendencija povlačenja kožice klobuka sa ruba. Tipične su smeđe nijanse, međutim, složenost pigmenta nudi alternativna rješenja predstavljena malo poznatim zelenim formama (Russula vesca f. viridata), potpuno bjelkasto-kremastim (Russula vesca f. lactea) ili oker-smećkastim (Russula vesca f. avellanea). U slučaju zelene ili djelomično promijenjene boje, potpuno slatkasti okus mesa, bijela otrusina i snažna reakcija sa FeSO4 će isključiti nekoliko makroskopski sličnih vrsta iz podsekcije Griseinae. Ove forme treba prije svega razlikovati od smeđezelene krasnice (Russula heterophylla), koja je prepoznatljiva po općenito velikim dimenzijama, često tamnomaslinastoj ili brončanoj boji, listićima koji se sužavaju i račvaju na mjestu spoja sa stručkom, s manje ili više izraženim žuto-zelenim odsjajem i nešto manjim sporama. Sivozelenkasta krasnica (Russula anatina) može se prepoznati po manjim dimenzijama i mesnatosti, tamnokrem otrusini, ljutom okusu listića kod mladih primjeraka i mnogo slabijoj reakciji sa FeSO4. lste karakteristike koriste se za razlikovanje račvaste krasnice (Russula subterfurcata), izuzetno rijetke višebojne vrste, koja ponekad može izgledati isto kao opisana vrsta.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 847. Jestiva krasnica (Russula vesca Fries); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 260. str., Russula vesca Fries

Russula veternosa - created on October 2022 in LSG Vorweden, Lambrechtshagen, Germany by Konrad Schultz

KRHKA KRASNICA

Russula veternosa Fr.

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, kasnije je raširen i malo ulegnut na sredini, kožica se lako guli do 1/2 promjera, obično je gladak i vlažan, ali ponekad i bez sjaja i malo baršunast kada se ubere, mesnatoružičast do vinski crveno-ružičast, ponekad je ružičasto-oker pomiješanom s marelično narančastom, gotovo uvijek blijedi na sredini u krem tonove ili je s nježnom maslinastom nijansom, ujednačeno oker, zatim oker-smeđ ili izblijedi u svijetložuto, rub je gladak, samo je u starosti je vrlo kratko narebran.

Stručak: 3.5-7 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast ili batinast, pun, srž ubrzo spužvasto omekša, u starosti je barem djelomično šuplja, kasnije je jasno naboran, bijel, trljanjem ma posivi.

Listići: Relativno su gusti, široki su 4-10 mm, tanki, zaokruženi su uz stručak, jedva su prirasli, gotovo su slobodni, lomljivi, najprije su kremasti, kasnije su oker ili blago žućkasti.

Spore: Široko su eliptične, prilično su male, s izoliranim su bodljama različite visine i gustoće, ponekad su razmaknute i visoke 1-1.5 µm, a ponekad guste i ne veće od 0.6-0.7 µm, nekad su grupirane ili kratko lančane, ali bez grebena, 6.4-8.6 x 5.8-6.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, uske i kratke, 33-42 x 9-11 μm, cheilocistide su blago vretenaste, 52-80 x 6-11 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih hifa, širokih 2.2-4.5 μm, te brojnih, valjkastih ili vretenastih dermatocistida, višesegmmentnih, s kratkim ili dosta razgranatim segmentima, širokih 4-10 μm, ponekad i debljih; otrusina je svijetložuta (IVb).

Meso: Promjenjive je konzistencije, ponekad je u početku vrlo čvrsto, kasnije je lomljivo, bijelo, nepromjenjivo; miriše na voće i pelargonije, u starosti lagano na med, izraženije kada odleži, a okus je ljut, izraženije u listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane umjereno ružičasto-narančasto, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, a rjeđe hrastom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta, prvenstveno zbog paprenog okusa mesa.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu, srednjim dimenzijama, klobuku koji varira od mesnatoružičaste do vinski crveno-ružičaste boje, ponekad sa glinenastooker ili maslinastom sredinom, žućkastom otrusinom, nepromjenjivom mesu, ljutom okusu, mirisu na voće i pelargonije, u starosti na med kao kod crvene krasnice (Russula rubra), dok su spore sitne i prekrivene bodljama, a pileipelis s višesegmentnim dermatocistidama. Varijetet Russula veternosa var. duriuscula je većih dimenzija, svjetlije boje, sa baršunastom površinom i glatkim rubom klobuka. Opisana se vrsta uspoređuje s nekoliko vrsta s ljutim mesom, žutom otrusinom i više ili manje crvenkastim klobucima. Među njima je pjegava krasnica (Russula maculata), koja je prepoznatljiva po malo drugačijim bojama, a stručak je s prekrasnom ružičasto-crvenom nijansom. Slična je vinskocrvena krasnica (Russula vinosopurpurea), koja raste i ispod bukve, a boje klobuka su prosječno zasićenije i tamnije, meso je dosta debelo i čvrsto, miris nije izražen, otrusina je tamnožuta, a spore su veće i s višim bodljama. Konačno, među vrstama iz podsekcije Urentes sa svijetložutom otrusinom nalazi se Russula blumiana, koja je srednjih dimenzija, s narančasto-crvenim klobukom bez sjaja, otrusinom u rasponu od IIIc do IVa, neizraženim mirisom mesa koje umjereno posmeđi i čija je reakcija sa gvajakovom tinkturom skoro negativna, sporama dugim 8-10 µm, prekrivenim s bodljama, povezanim s nekoliko kratkih grebena i pileipelisom s 0-2-segmentnim dermatocistidama, širokim 6-10 µm.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 758. str., Russula veternosa Fries

Russula vinosa - created on August 2022 in Kolbjørnsvikveien, Marker, Øs, Norway by Per Marstad

VINSKICRVENA KRASNICA

Russula vinosa Lindblad

Etimologija: vinum (lat.) = vino, vinski + -osa (lat.) = pun određenog atributa. Po boji.

Engleski naziv: Darkening Brittlegill

Klobuk: 5-12 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se postupno raširi i više ili manje duboko ulegne na sredini, površina je malo valovita, kožica se guli do 1/3 promjera ili malo više, više je ili manje sjajan po vlažnom vremenu, zatim je suh i bez sjaja, tipično je pahuljast na rubu, osobito kod nezrelih primjeraka, vinski crveno-ljubičast, može biti s crveno-smeđim nijansama, ujednačeno ljubičasto-smeđ, kao kod smeđokože golubače (Russula integra) ili cedrove krasnice (Russula badia), crveno-ljubičast, crveniji na rubu i svjetliji na sredini, gdje može izblijediti u oker ili čak oker-zelenkastu boju, vrlo rijetko je čitav ili gotovo čitav svijetle i zasićene crvene boje, na sredini može biti crnkast, rub je prvo podvijen, kasnije se polako izravna, gladak, ponekad je jedva primjetno narebran u starosti.

Stručak: 4-13 cm visok i 1.8-3 cm debeo, valjkast do blago batinast, blago je proširen i pahuljast na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana i grudvasta, bjelkast, s ružičasto-crvenom nijansom na jednom dijelu, kasnije je hrđastosmeđ na dnu, u starosti polako postaje sivo-crno, počevši od vrhova nabora i baze.

Listići: Gusti, široki su 5-10 mm, nisu previše trbušasti, tanki, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, izgledaju gotovo slobodno, rijetko su račvasti uz stručak, lomljivi, prvo su svijetlokrem, kasnije su oker, na kraju crne, počevši od oštrice.

Spore: Široko su eliptične, s uskim, tankim, tupim, stožastim, izoliranim bodljama visokim do 0.95 µm, amiloidne, 8.4-11.2 x 7-9 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-58 x 9-13 μm, cheilocistide su rijetke i velike, vretenaste, 70-110 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 3-4 μm, te višesegmentnih primordijalnim hifama, širokim 4-7 μm, ali ponekad s blago zadebljanim segmentima ili u obliku boce (obično terminalnim iii preterminalnim), koji mogu biti široki 8-12 μm, a rijetko čak 14-20 μm; otrusina je svijetlooker do oker (IIIa-b), nešto svjetlija nego kod crvene krasnice (Russula rubra).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, tanko sloj ispod kožice klobuka je ružičast, na prerezu ili na ozlijeđenom mjestu najprije lagano pocrveni, kasnije postaje sivo-crno; miris je kasnije blag na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso kod mladih primjeraka u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo ružičasto-narančasto, s formalinom narančasto za 4-5 minuta, sporije kod starijih primjeraka, a sa sulfovanilinom osušeno pocrveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u vlažnim crnogoričnim šumama, tresetištima bogatim mahovinom i močvarama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom ili raznim vrstama borova, na kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Raste gotovo posvuda u kiselim planinskim crnogoričnim šumama, ispod smreke i raznih vrsta borova, redovito na vlažnom, mahovinom prekrivenom tlu bogatom borovnicama ili na rubu močvarnih tresetišta. Međutim, jednako je česta u velikim nizinskim i brdskim šumama, gdje je pronađena ispod cretne breze (Betula pubescens), patuljaste breze (Betula nana) i vrba (Salix). Glavna karakteristika je crvenkasto-ljubičasti pigment u kombinaciji s promjenom mesa koje sporo postane sivkasto-crno, s mogućnošću prethodnog blagog crvenjenja. Prepoznaje se po staništu, srednjoj veličini, vinskicrvenom do djelomično crveno-smeđem klobuku, koji može postati maslinastozelen na sredini, blago ili nimalo narebranom rubu klobuka, čvrstom mesu, s neizraženim mirisom i blagim okusom, te oker otrusinom. Pahulje su ponekad slabo uočljive na klobuku kod mladih primjeraka, ali su svakako vrijedna karakteristika za determinaciju, prije nego što nekoliko crnih mrlja nepogrešivo potvrde vrstu. Mikroskopski su značajne velike, fino zašiljene spore i primordijalne hife pileipelisa, koje su krupne i ponekad u gustim nakupinama, što objašnjava pahulje na kožici klobuka. Primjerci sa svjetlijim crvenim klobukom lako se zamijene s močvarnom krasnicom (Russula paludosa), posebno zato jer ružičasta nijansa nije neuobičajena na donjoj polovici stručka. Slična je vrsta podjednako česta u kiselim crnogoričnim šumama bogatim borovnicama, ima mazavu i sjajnu kožicu klobuka, nikada nije pahuljasta na rubu, ima bijelo meso, koje postane najviše blago sivkasto zbog upijanja vode, ali ne crni, a pogotovo ne pocrveni s formalinom. Različite krasnice koje na prerezu crne, jasno se razlikuju, prvenstveno po pigmentu. Među njima su blijeda krasnica (Russula decolorans), koja je prepoznatljiva po osnovnim narančasto-crvenim nijansama, nikada nije vinskicrvena ili smeđa, sjajnožuta krasnica (Russula claroflava), s prekrasnim žutim klobukom, raste u vlažnim ili relativno suhim uvjetima, ispod breza, topola i joha. Na sjeveru Europe su podjednako česte dlakava krasnica (Russula pubescens), koja raste ispod breze, prosječno je većih dimenzija, s crveno-smeđim klobukom sa žuto-zelenom sredinom, s ekstremno bjelkastim rubom, žutom otrusinom (IIIc-IVa), te prljavocrvena krasnica (Russula vinososordida), koja je prepoznatljiva po glatkoj i sjajnoj kožici klobuka (pileipelis s dermatocistidama, a ne primordijalnim hifama) i vrlo gustim listićima u normalnim uvjetima. Opisana vrsta je karakteristična po izraženoj crvenoj reakciji sa sulfovanilinom što nam govori da ova značajka nije isključiva samo za vrste iz podsekcije Roseinae, već je dijele dvije vrste koje su tipične za podsekciju Integroidinae, pupača (Russula caerulea) i opisana vrsta, čije je meso slično neosjetljivo na gvajakovu tinkturu. Ova analogija identificira hipotezu koja povezuje ružičastu krasnicu (Russula aurora) s  podsekcijom Integroidinae, produbljujući razmak između opisane vrste i sekcije Polychromae i podupirući novim argumentima prijenos podsekcije Integroidinae u podrod Incrustatula. Doista, ova posljednja skupina vrsta čini se homogenijom nego što bi sugerirao nagli prijelaz između vrsta s bijelom i žutom otrusinom unutar nje.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1425. str. Russula vinosa Lindblad

VINSKOSMEĐA KRASNICA

Russula vinosobrunnea (Bres.) Romagn.

Etimologija: vinoso = boje vina, vinski + brunneus (lat.) = smeđe. Po boji.

Engleski naziv: Naked Brittlegill

Klobuk: 5.5-18 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i malo ulegne na sredini, nepravilan, režnjast, više je ili manje valovit, kožica se samo kratko guli, suh i bez sjaja, malo je hrapav po suhom vremenu, vrlo je promjenjivih boja, ponekad neujednačenih, ponekad je šaren, crveno-ljubičast, vinskicrven do ružičasto-ljubičast, sredina lako izblijedi u oker, ponekad je ljubičasto-smeđ, tamosmeđ, smeđ, može biti sa zelenim mrljama, rijetko je čitav oker-maslinast, često je pojasasto obojen, kao kod maslinaste krasnice (Russula olivacea), rub je gladak, nije narebran, na kraju je rascijepljen.

Stručak: 4-15 cm visok i 1.5-4 cm debeo, gotovo je valjkast, zadebljan na sredini ili malo batinast, proširen je na vrhu, pun, srž je kasnije grudvasta, na kraju je šuplja, pahuljast, bijel, s više je ili manje opsežnom crveno-ružičastom nijansom, nekad je čitav bijel, kasnije je s oker-smeđim mrljama na dnu.

Listići: Jako su gusti, široki su 7-15 mm, malo su trbušasti, tanki, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi su i suženi uz stručak, prirasli, više su ili manje račvasti, na bazi su ponekad poprečno povezani žilicama, lomljivi, žućkasti, oštrica je crvena uz rub klobuka, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Eliptične, s velikim, rijetko izoliranim bradavicama visokim do 1.2 x 0.8 µm, povezanim kraćim ili dužim lačanim i djelomično razgranatim grebenima koji vrlo rijetko tvore nejasni ili nepotpuni zebrasti ili mrežasti uzorak, amiloidne, 7.3-10 x 6.4-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-62 x 11-14 μm, cheilocistide su vretenaste, 60-130 x 8-15 μm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 3-5 μm, ponekad relativno jednostavnih, tankih, obično valjkastih hifa, širokih 4-8 μm, također s bazalnim segmentima širokim 6-8 μm, prozirnih ili sa žućkastim sadržajem, usporedivih s primordijalnim, neinkrustiranim hifama; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, kasnije je lomljivo, bijelo, srž stručka je blago žućkasta ili smećkasta; miris nije izražen ili je jedva primjetan na voće, a okus je potpuno blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolom postane vinskicrveno, sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane narančasto kod mladih primjeraka, s intenzitetom kao kod vrsta u podsekciji Heterophyllae, a reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom listopadnim i zimzelenim hrastovima, kestenom i grabom, na glinenasto-pjeskovitom ili čak vapnenastom tlu, češća je u mediteranskom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po srednjoj veličini, izrazito polikromnom ili šarenom klobuku, uglavnom hrapavom i suhom, ponekad pojasasto razmještenim bojama, kao kod maslinaste krasnice (Russula olivacea), žutoj otrusini, stručku koji može biti s crveno-ružičastom nijansom na različitim mjestima, ali ne u pojasu ispod listića, gotovo tvrdom mesu, blagog okusa i neizraženog mirisa, crveno-ljubičastoj reakciji s fenolom i narančastoj s FeSO4, rastu ispod bjelogoričnog drveća, a po Romagnesiju i ispod bukve. Pileipelis se sastoji od tupih hifa na kojima strše duge pseudohife sa zadebljanim stijenkama, usporedivih s neinkrustiranim primordijalnim hifama, obje su formirane od umjereno zadebljanih segmenata, kao kod maslinaste krasnice. Značajne su i relativno male spore, s dekoracijom koju tvore bodlje i grebeni, a ukupni uzorak je zebrast ili višestruko crtast (grebeni su više ili manje razgranati, ali se ne skupljaju u mrežu). Među srodnim vrstama, maslinasta krasnica je prepoznatljiva po rastu ispod bukve ili smreke, prosječno većoj veličini i mesnatosti, baršunastijem i pravilnije pojasastom klobuku, različito raspodijeljenom pigmentu na stručku i konačno velikim sporama s izoliranim bodljama. Uštavljena krasnica (Russula alutacea) raste isključivo na vapnenastom tlu, površina klobuka je svjetlija, a spore, prosječno veće i kuglastije, dekorirane su s niskim bradavicama i obično dobro razvijenim mrežastim uzorkom.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 817. Vinskosmeđa krasnica (Russula vinosobrunnea (Bres.) Romagn.), Sinonim: Russula alutacea f. vinosobrunnea Bres.; Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1473. str. Russula vinosobrunnea var. vinosobrunnea (Bres.) Romagn.

Russula vinosopurpurea - created on August 2013 by Gerhard Koller

VINSKOLJUBIČASTA KRASNICA

Russula vinosopurpurea Jul.Schäff.

Etimologija: vinoso (lat.) = vino + purpurea (lat.) = purpurna, ljubičasta. Po boji.

Klobuk: 4-9 cm širok, prvo je pulukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i ulegne na sredini, nepravilan, režnjast, kožica se guli od 1/2 do 2/3 promjera, sjajan je po vlažnom vremenu, ubrzo je bez sjaja, visnkicrven, crveno-ljubičast ili ljubičasto-smeđ, ponekad je s kremastim mrljama, prema sredini teži blijeđenju u oker tonove, također može biti smeđ kao kod smeđokože golubače (Russula integra) ili sa laganom žuto-zelenom nijansom, rub je gladak, podvijen, kasnije je izravnat i rijetko kratko narebran, nekad je malo valovit.

Stručak: 3.5-8 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast ili umjereno batinast, pun, više je ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta, naboran, bijel, ubrzo potamni na vrhu nabora, kasnije je s mjestimičnim smeđim ili sivkasto-smeđim mrljama.

Listići: Gusti, široki su do 6-12 mm, tanki, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, lomljivi, svijetložuti, kasnije su tamnožuti, slijedeći su dan s prilično jasnim narančastim odsjajem, na oštećenim dijelovima malo posmeđe.

Spore: Široko su eliptične, sa izoliranim, stožastim bodljama visokim do 0.8-1.3 µm, amiloidne, 7.5-10 x 6.4-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-55 x 10-15 µm, pleurocistide su vretenaste, šiljaste na vrhu ili sa produžetkom, 65-90 x 8-16 µm, pileipelis se sastoji od tankih, zašiljenih hifa, širokih 3.5-4 µm, te brojnih, valjkastih dermatocistida, s trbuhom širokim 4.5-8.5 µm, 0-3-segmentnih; otrusina je tamnožuta (IVd).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu blago posmeđi; miris nije izražen ili je slab na voće, a okus je umjereno ljut, izraženije u listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s gvajakovom tinkturom postane zeleno, sa željeznim sulfatom (FeSO4) ružičasto narančasto, a nakon nekoliko sati zelenkasto-sivo, sa fenolom (karbolna kiselina) vinskicrveno, listići sa anilinom postanu blago limunastožuti, a kasnije narančasto-crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, osobito bukvom, hrastom ili grabom, na vapnenasto-glinenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Prepoznatljiva je po srednjoj veličini, uglavnom vinskicrvenom, ljubičasto-smeđem ili crno-ljubičastom klobuku kao kod kratkonoge krasnice (Russula curtipes) i smeđokože golubače (Russula integra), čvrstoj ili tvrdoj konzistenciji, mesu koje na prerezu postane smećkasto ili sivkasto-smeđe, neizraženom mirisu, ljutom okusu i tamnožutoj otrusini. Boje ne bi trebale biti previše promjenjive, međutim J. Schaeffer izvještava o značajnoj polikromiji koja je u rasponu od ljubičaste i ljubičasto-smeđe, nesumnjivo najčešćih gradacija, do narančasto-smeđe, žućkaste, pa čak i svijetlozelene boje. Spore su relativno velike, s dugim, gustim bodljama, a kožica klobuka sa višesegmentnim dermatocistidama. Lako se zamijeni s varljivom krasnicom (Russula decipiens), koja može rasti ispod hrasta, s nešto je tamnijom otrusinom (IVe), mesom koje izraženo posivi, slabije dekoriranim sporama s izraženim grebenima i pileipelisom s ogromnim, izduženim dermalocistidama bez segmenata. Zbog spora s bodljama i višesegmentnim dermatocistida mogla bi se zamijeniti sa bakrenom krasnicom (Russula cuprea), koja je izraženije polikromna i lomljiva, s narebranim rubom klobuka, nešto tamnijom otrusinom i obično razgranatim hifama pileipelisa.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 762. str., Russula vinosopurpurea J. Schaeffer

Russula vinososordida - created on August 2018 in Børselv, Porsanger, Tf, Norway by Perry Gunnar Larsen

PRLJAVOCRVENA KRASNICA

Russula vinososordida Ruots. & Vauras

Etimologija: vinosus (lat.) = vinski + sordidus (lat.) = prljav, tmuran. Po boji.

Klobuk: 5-12 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, vlažan i sjajan kada se ubere, vrlo je promjenjivih boja, krvavocrven do bakrenocrven kao kod močvarne krasnice (Russula paludosa), ponekad je hrđastosmeđ ili brončanosmeđ kao kod planinske krasnice (Russula integriformis), nekad je tamniji na sredini, gotovo crnkast, ali također može biti i svjetliji, žuto-zelen, ponekad čak i čitav, s nešto tamnijom sredinom, rub je narebran u dužini od oko 5-6 mm.

Stručak: 5-12 cm visok i 1.8-3 cm debeo, valjkast ili malo batinast, malo je ili nimalo raširen na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana, bjelkast, bez tragova ružičaste nijanse, s oker-smeđim mrljama, polako postaje pepeljastosiv.

Listići: Prilično su gusti, tanki, rijetko su zaokruženi uz stručak, prirasli, s nekoliko su dugih ili račvastih lamelula, nekad su s gustim anastomozama uz stručak, lomljivi, žuti, na oštećenim mjestima su sa smeđim mrljama, sušenjem polako posive i mogu biti sa zelenkastim odsjajem, kao kod primorske krasnice (Russula seperina).

Spore: Široko su eliptične, prekrivene su tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, povezanim grebenima i tankim spojnim linijama koje tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 6.5-8 x 5.6-6.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 34-47 x 8.4-12 μm, cheilocistide su vretenaste, sa većim ili manjim produžetkom na vrhu, 40-86 x 6.5-13 μm, pileipelis se sastoji od valovitih, prilično kratkih hifa, širokih do 7 μm, te valjkastih ili malo batinastih, neinkrustiranih dermatocistida, širokih do 7 μm, 1-2-segmentnih; otrusina je oker (IIIa-b).

Meso: Umjerene je debljine, nije čvrsto, brzo je napadnuto crvima, bijelo, ispod kožice klobuka je više ili manje crvenkasto, na prerezu posivi, a zatim polako pocrni; miris je barem djelomično na voće, možda čak i malo smolast ili slab na cedrovinu, a okus je blag, minimalna ljutina u listićima obično nestaje nakon sazrijevanja.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane sivkasto-ružičasto, sa formolom ružičasto-narančasto, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je prilično brza i pozitivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u šumama breze, u simbiozi sa brezom, na ne previše vlažnom tlu, uglavnom na sjeveru Europe.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po srednjoj veličini, vlažnom i sjajnom klobuku, umjerenoj polikromiji, unutar iznad spomenute gradacije, vrlo gustim listićima koji oslobađaju oker otrusinu, mesu koje na prerezu polako posivi pa pocrni, sa formalinom postane ružičasto-narančasto, jedva primjetnom ljutkastom okusu u listićima i rastu ispod breze. Zbog pileipelisa s neinkrustiranim dermatocistidama i reakciji na kemijske reagense, kao kod vrsta iz podroda Compactae, tipična je predstavnica linije Decolorans unutar podsekcije Integriforminae. Polikromna je vrsta, s krvavocrvenim, crveno-ljubičastim, žuto-smeđim ili djelomično žutim klobukom, s ponekad crnkastom ili čak oker sredinom. Uočena je tendencija prema zasićenoj crvenoj boji tijekom kišnih razdoblja što podrazumijeva proširenje broja sličnih vrsta koje rastu ispod breza. Među njima su raskošna krasnica (Russula intermedia), koja se razlikuje po narančastoj nijansi zrelih listića, gorkom i ljutom okusu, te drugačijoj promjeni boje na prerezu, vinskicrvena krasnica (Russula vinosa), koja je slična po izgledu, žutoj otrusini i reakciji s kemijskim reagensima, a zbog primordijalnih hifa svrstana je u podsekciju Integroidinae. Razlike su u ujednačenijoj smećkastoj boji klobuka, bjelkastim ostacima ovoja na rubu, potpuno blagom okusu mesa i rastu ispod crnogoričnog drveća. Druga vrsta koja crni i koja također raste ispod breze je dlakava krasnica (Russula pubescens), koja se razlikuje po većoj mesnatosti i tvrdoći, manje gustim listićima i pahuljastom klobuku po suhom vremenu. Dosta je slična planinska krasnica, kojoj meso na prerezu ne pocrni, reakcija s formalinom je negativna, površina klobuka je bez sjaja, a listići i otrusina su u zrelosti žuti.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 956 str. Russula vinososordida Routs. & Vauras

Russula violacea - created on September 2009 in Суворовский р-н, Тульская обл., Russian Federation by Tatiana Svetasheva

LJUBIČASTA KRASNICA

Russula violacea Quél.

Etimologija: violacea (lat.) = ljubičasta. Po boji.

Klobuk: 3.5-5 cm širok, prvo je pulukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i široko ulegne na sredini, ponekad je valovit, režnjast, guli se od 1/3 do 1/2 promjera, vlažan, mazav, sjajan, čak i kada je suh, uglavnom je zelenkast, barem u sredini, često je svjetliji na rubu, ponekad je pojasasto obojen, ljubičast sa svjetlijom, zelenom sredinom, rub je gladak.

Stručak: 2.5-5.5 cm visok i 0.8-1.5 cm debeo, valjkast, vretenast do blago batinasto zadebljan na bazi, pun, srž je kasnije šuplja, s dvije komore, bijel, kasnije često uočljivo požuti ili ponekad posmeđi, površina je svilenkasta i sjajna, zatim je više ili manje fino ili jako naborana, ponekad je nepravilno ljuskava.

Listići: Prilično su gusti, kasnije su razmaknuti, oko 1.5 mm na rubu klobuka, široki su 4.5-6 mm, tanki, usko su prirasli, gotovo su slobodni, više su ili manje račvasti uz stručak, na bazi su poprečno povezani žilicama, lomljivi, bijeli, zatim su krem, oštrica je glatka ili blago resasta i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s rijetkim, stožastim, zašiljenim, izoliranim bodljama visokim do 0.9-1 x 0.6 µm, nepotpuno amiloidne, 7.5-8.3 x 6.2-7.2 µm, bazidije su 35-45 x 8.5-12 µm, cheilocistide su vretenaste, 50-90 x 8.5-14 µm, s varijabilnim vratom na vrhu, često su glavičaste, pileopelis se sastoji od uspravnih hifa, različito širokih, 3.5-4.5 μm, ponekad naglo suženih na vrhu i s uskim i prilično dugim produžetkom, te batinastih ili valjkastih dermatocistida, širokih 3.5-11.5 μm; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: Prilično je debelo i relativno čvrsto, bijelo, blago požuti u srži stručka ili malo mjestimično posmeđi; miris je jak i složen, na voće i pelargonije, kao kod cinober krasnice (Russula pseudointegra) ili žučne krasnice (Russula fellea), a okus je vrlo ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno poplavi, a s amonijakom ne mijenja boju ili postane najviše sivo-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim i aluvijalnim šumama, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, obično topolama, a vjerojatno i brezama.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Slična je jasikina ljutica (Russula pelargonia), od koje se ne može odvojiti po dekoraciji spora, međutim opisana vrsta nikad nema grebene na sporama. Također su slične uštavljena krasnica (Russula alutacea) i maslinasta krasnica (Russula olivacea), kojima je stručak sa ružičastom ili ljubičastom nijansom, te smeđokoža golubača (Russula integra) i Romellijeva krasnica (Russula romellii), koje imaju blagi okus mesa.

Referentni izvori: Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 499. str., Russula violacea Quélet ss. Romagn.

Russula violaceoincarnata - created on September 2011 in Pähni, Estonia by Vello Liiv

RUŽIČASTOLJUBIČASTA KRASNICA

Russula violaceoincarnata Knudsen & T.Borgen

Etimologija: violaceus (lat.) = ljubičast + incarnatus (lat.) = u boji mesa, mesnat. Po boji.

Klobuk: 4-12 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan i s prolaznom grbicom na sredini, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, više je ili manje nepravilan i režnjast, nepravilan, površina je često valovita, kožica se guli oko 2/3 promjera, više je ili manje sjajan kada se ubere, kasnije je suh i bez sjaja, dosta je promjenjivih boja, crveno-ljubičast do ružičasto-ljubičast, osnova je sivkasto-smeđa, nekad je na sredini sa sivo-zelenim mrljama, ponekad je čitav iste boje, može biti i dovoljno zasićene prljavo ljubičaste boje koja podsjeća na postojanu krasnicu (Russula firmula), rijetko je smeđ, ili izblijedi u tamnooker, a vrlo je rijetko ružičasto-narančast, u nijansama ružičastonarančaste krasnice (Russula roseoaurantia) ili je izblijeđen i ljubičasto-smeđ na sredini, rub je gladak, kratko je narebran u starosti.

Stručak: 4-10 cm visok i 1.2-2.2 cm debeo, valjkast, obično se jako raširen na vrhu, naboran, bijel, kasnije je više ili manje hrđastosmeđe prošaran, umjereno je sivkast zbog upijanja vode, vrlo je rijetko s ružičasto-crvenom nijansom.

Listići: Prilično su gusti, tanki, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, izmiješani su s lamelulama, nisu račvasti, isprva su elastični, zatim su relativno lomljivi, krem, kasnije su žuti, na oštećenim su mjestima sa smeđim mrljama.

Spore: Kuglaste, male, sa tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.5 µm, povezanim grebenima koji tvore prilično razvijeni mrežasti uzorak, umjereno su amiloidne, 7.2-8.8 x 6-7.5 µm (isključujući neke velike spore sa 2-spornih bazidija), bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, valjkaste do batinast, 32-44 x 7-11.5 μm, cheilocistide su valjkaste do blago vretenaste, 42-64 x 7.5-10.5 μm, pileipelis se sastoji od valjkastih hifa širokih 3.2-5 μm i dermatocistida širokih 4.7-8 μm, jednosegmentnih, a rijetko 2-3-segmentnih; otrusina je tamnooker (IIIc), a po Ruotsalainenu i Vaurasu od IId-IVa.

Meso: Osrednje je čvrsto, bijelo, ponekad je mjestimično hrđastosmeđe, na prerezu polako postaje žuto-oker, ali i posivi zbog upijanja vode, osobito u kori stručka; miris je slab, podsjeća na oguljeno drvo vrbe, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, a reakcija sa gvajakolom je pozitivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na otvorenim, travnatim staništima, u gradskim parkovima, po grobljima, u simbiozi s brezom ili vrbom, na blago pjeskovitom tlu, uglavnom na sjeveru Europe.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu ispod breza i vrba, srednjoj veličini, izrazito višebojnom klobuku, crveno-ljubičastom, ružičasto-ljubičastom do smeđem, ponekad sivo-zelenom na sredini, koji pokazuje određenu tendenciju blijeđenja tijekom razvoja, proširenom vrhu stručka, rijetko s ružičasto-crvenom nijansom, mesu koje se polako oker-smeđe zamrljava i posivi zbog upijanja vode, srednje velikim, mrežastim i slabo dekoriranim sporama, te pileipelisu sa slabo ili nimalo segmentnim dermatocistidama, općenito širokim do 8 µm. Raste pojedinačno ili u malim skupinama, po nizinskim vrištinama patuljastih breza (Betula nana, Betula glandulosa) cretnih breza (Betula pubescens) i zeljastih vrba (Salix herbacea). Među vrstama koje rastu ispod breze, potočna krasnica (Russula rivulicola) je vrsta karakteristična za močvarna staništa uz vodotoke, a uočljivo je manjih dimenzija, s višebojnim klobukom, od narančasto-crvene, crveno-smeđe do crvene boje, rijetko je zelenkast na sredini, meso mnogo izraženije posivi, a istovremeno može i pocrniti. Također su slične Russula fulvograminea, koja ima suhi, baršunasti klobuk, zrele listiće zasićenije žute boje, što je u skladu s bojom otrusine IVc-d, te breganka (Russula nitida), koja se vrlo lako razlikuje od vrsta iz sekcije Tenellae, po veličini, mesnatosti, klobuku koji je ponekad s grbicom, te stručku s opsežnijom karmincrvenom nijansom, a mikroskopske karakteristike su također drugačije.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1021. str. Russula violaceoincarnata Knudsen & T. Borgen

LJUBIČASTONOGA KRASNICA

Russula violeipes Quél.

Etimologija: violaceus (lat.) = ljubičasto + pes (lat.) = noga. Po ljubičastoj boji stručka.

Engleski naziv: Velvet Brittlegill

Klobuk: 4-10 cm širok, najprije je konveksan, zatim je raširen i pupčasto ulegnut na sredini, suh i baršunast, kožica se guli više od 1/2 promjera, vrlo je promjenjive boje, crveno-ljubičast, ljubičasto-smeđ, ružičast s mogućim oker područjima do ljubičasto-crnkast, na većem ili manjem dijelu maslinastozelen, sa smeđom ili limunastožutom nijansom, potpuno žut ili gotovo žut, u vrlo uobičajenoj limunastožutoj formi, ponekad je sitno raspucan na polja na rubu, rub je tanak, dugo je vremena podvijen, gladak, samo je u starosti nejasno narebran.

Stručak: 3-10 cm visok i 1-3 cm debeo, valjkast, ponekad je stisnut, često je sužen na vrhu i na dnu, na bazi je zašiljen, prvo je čvrst je i krut, kasnije je komorasto spužvast, najprije je bijel, kasnije je obično sa ružičastom do ljubičastom nijansom u obliku vrlo finih, gustih točkica (bolje vidljivih pomoću povećala), pigment je raspoređen po velikoj površini, osim na krajnjem vrhu i dnu, ponekad je potpuno bijel (Russula violeipes f. citrina), na dodir je fino pahuljast i baršunast, na bazi je lagano maljav od micelija.

Listići: Uski, suženi su uz stručak, tanki, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, vrlo su lomljivi, po vlažnom vremenu mogu biti relativno mekani i teško lomljivi, dosta su račvasti uz stručak, ali i na svim razinama, bjelkasti, kasnije su krem, ponekad su sa limunastožutim odsjajem.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sa tupim stožastim ili polukuglastim bradavicama visokim do 0.8 µm, dobro povezanim spojnim linijama koje tvore prilično razvijeni mrežasti uzorak, 6.7-9 x 6.4-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-50 x 10-13 µm, pleurocistide su 80-115 x 12-15 µm, pileipelis se sastoji od donekle krupnih hifa, s velikim, zadebljanim, lančano povezanim segmentima, širokih 16-20 µm, vršni segment je vrlo dug, sabljastog oblika, obično je šiljast (cromushrooms: spore su (6.4) 6.8 - 8 (8.6) × (5.9) 6.4 - 7.5 (8) µm, Q = 1 - 1.1 (1.2), N = 100, Me = 7.4 × 7 µm, Qe = 1.1, bazidije su (47.6) 51.7 - 63.4 (65.3) × (10.8) 10.9 - 12.8 (13.2) µm, N = 12); otrusina je svijetlokrem (IIa).

Meso: Isprva je debelo i čvrsto, kasnije je mekano, bijelo, na prerezu eventualno s malom promjenom boje; miriše na kuhane rakove, vremenom sve jače, a kasnije je pomiješan s mirisom na haringe kao kod prijesne mliječnice (Lactifluus volemus), a okus je blag i ugodan.

Kemijske reakcije: Kora stručka ili meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postanu prljavo ružičasti, sa fenolom smeđi, a rekcija sa gvajakolom je vrlo slaba i spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u većim ili manjim skupinama, uglavnom u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, grabom, kestenom ili hrastom, voli kiselo i vlažno tlo. Primjerci na svim slikama snimljeni su sredinom srpnja, na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sve krasnice koje mirišu na kuhane rakove ili ribu (haringe) uglavnom su jestive.

Napomena: Srednje je velika krasnica s baršunastim, ružičasto-ljubičastim ili ljubičastim klobukom, ponekad je smeđ (Russula violeipes f. violeipes), ponekad djelomično ili u potpunosti žut (Russula violeipes f. citrina), a ponekad i maslinastozelen. Listići su bjelkasti, u skladu sa svijetlokrem otrusinom, koja općenito ne prelazi IIa. Meso je prosječno čvršće od ostalih vrsta iz podroda Amoenula, miris je slab na kuhane rakove, koji se tek sazrijevanjem miješa sa slabim mirisom na haringe (ne uvijek). Nije neuobičajeno da limunastozelene nijanse potpuno potisnu ljubičasti pigment, tako da cijeli klobuk postane žut, a sami stručak na kraju gubi sve tragove ljubičaste boje. Ljupka krasnica (Russula amoena) je upola manje veličine, s ljubičastom reakcijom s fenolom, nešto manjim sporama i tamnijom otrusinom, a cistidiformne hife pileipelisa nisu šire od 12 µm. Suljupka (Russula amoenicolor) je karakteristična za toplu, suhu, mediteransku klimu, raste ispod hrasta crnike, hrasta plutnjaka i listopadnih hrastova, rijetko ispod drugih bjelogoričnih vrsta, a otrusina je tamnija (IId do IIIa). Žuta forma opisane vrste može sličiti jednoj formi smeđezelene krasnice (Russula heterophylla f. pseudoochroleuca), koja se razlikuje po većim dimenzijama, suhoj, ali ne baršunastoj površini klobuka, čisto bijelom stručku, odsutnosti mirisa i narančastoj reakciji sa FeSO4.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 807. Blijedomaslinasta krasnica (Russula olivascens Pers. ss. Bres.); 859. Ljubičastonoga krasnica (Russula violeipes Quélet); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 398. str., Russula violeipes Quélet

KRASTAVA KRASNICA (GOLUBAČA)

Russula virescens (Schaeff.) Fr.

Etimologija: virescens (lat.) = zeleno, zelenkasto, koje se zeleni. Po boji.

Engleski naziv: Green Russula

Klobuk: 4-12.5 cm širok, vrlo je čvrst, prvo je kuglast do polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i blago pupčasto ulegnut na sredini, vijugav, nepravilan, režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera, suh i bez sjaja, dosta je promjenjive boje koju je teško održati tijekom razvoja, ponekad je krem ili malo žućkast na početku, češće je svjetlije ili tamnije zelene boje, zeleno-smeđ ili sivo-zelen, nikad nije ljubičast, ponekad je tamniji na sredini, čak i crnkast ili sa oker-smeđim mrljama, ponekad je mjestimično žućkast ili iznimno zelenkasto-plav, kožica se raspucava na nepravilne plohaste zelene bradavice ili ljuske na bjelkastoj ili zelenkastoj osnovi, osobito na rubu, izgleda kao krastav, u starosti je sa prljavo žutim pukotinama, na sredini je baršunast do perutast i može izgledati kao pljesniv, rub je gladak, nije narebran, po suhom se vremenu raspucava.

Stručak: 4-9 cm visok i 2-4.5 cm debeo, valjkast ili malo trbušast, zadebljan ili malo deformiran na bazi, ponekad je sužen, prvo je pun, kasnije je spužvast, lomljiv, bijel, mjestimično je sa hrđastosmeđim mrljama, pahuljast, na ozlijeđenim mjestima ili trljanjem često posmeđi.

Listići: Prilično su gusti, široki su 5-10 mm, tanki, izmiješani su s brojnim lamelulama, suženi ili lagano zaokruženi uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, na bazi su poprečno spojeni žilicama, lomljivi, bjelkasti, sa više su ili manje izraženim crvenkastim odsjajem, zatim su krem, na oštećenim dijelovima posmeđe.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko eliptične, s vrlo niskim, izoliranim bradavicama visokim oko 0.5 µm i širokim oko 0.6 µm, ponekad povezanim grebenima različite duljine i tankim spojnim linijama koje tvore djelomični ili potpuni mrežasti uzorak, 5.8-8.8 x 5-6.6 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-52 x 6-9.2 μm, cheilocistide su vretenaste, sa vršnim dodatkom, uske, sa trbuhom širokim 6-8 μm, pileipelis samo u dubini prelazi u dobro razvijeni cjeloviti parenhimski površinski sloj, formiran od kuglastih sferocistida, širokih 15-40 μm, iz kojih izrastaju kratke hife s bazalnim segmentima, koji su obično zadebljani i više ili manje izduljeni ili s nejasno  zašiljenim vršnim segmentom, bez dermatocistida; otrusina je bjelkasta (Ib).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, nepromjenljive je boje, u starosti je blago oker do smećkasto; miris nije izražen u mladosti, u starosti je nedefiniran i malo neugodan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto, s gvajakolom polako plavo-zeleno, dok listići s anilinom ne mijenjaju boju.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, pojedinačno ili skupno, najčešće u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, obično bukvom, kestenom, hrastom ili grabom, na vapnenastom, umjereno kiselom tlu, pronađu se čak i nakon dugotrajne suše, često u mediteranskom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete i jedna od najboljih jestivih gljiva te jedna od rijetkih gljiva koje se mogu jesti i sirove pa se mogu koristiti za salate.

Napomena: Prepoznatljiva je po homogenom zelenom pigmentu (od tamnozelene do zeleno-smeđe boje), a suha, baršunasta, perutasta površina klobuka ubrzo se fragmentira na sve grublje plohaste bradavice prema rubu. Plodno tijelo je srednje veličine i dobre čvrstoće, stručak je robustan, ali lomljiv, često je trbušast ili blago deformiran, otrusina je bjelkasta, a okus mesa je potpuno slatkast. Parenhimska struktura pileipelisa sa sferocistidama (a ne nitasta) objašnjava drobivost pokrova klobuka, što rezultira mnoštvom plohastih tvorbi razasutih po cijeloj površini. Dekoracija spora čini se prilično promjenjivom, kreće se između tipa izoliranih bradavica i tipa s obilno grebenastim ili čak mrežastim sporama. Iako se relativno lako determinira, neiskustvo bi moglo opravdati određenu zabunu sa zelenim, raspucanim plodnim tijelima sivozelenkaste krasnice (Russula anatina), koja se razlikuje po svojoj nedosljednoj i često mnogo manje upadljivoj raspucanosti, manjoj veličini i mesnatosti, svijetlooker otrusini i ljutkastom okusu listića kod mladih primjeraka. Određena zabuna mogla bi nastati i sa zelenom formom ljubičastozelene krasnice (Russula cyanoxantha f. cutefracta), koja se razlikuje po elastičnim listićima, mazavoj i sjajnoj površini klobuka, te negativnoj reakciji sa FeSO4, koja zatim polako postaje zeleno-siva. Više zelenih vrsta iz podsekcije Griseinae sa ujednačeno obojenim klobukom, uglavnom nemaju tako neprozirnu i perutastu površinu klobuka, imaju krem ili oker otrusinu, a okus je obično ljutkast.

Russula viscida - created on September 2022 in Renan, Switzerland by Nicolas Schwab

LJEPLJIVA KRASNICA

Russula viscida Kudřna

Etimologija: viscidus (lat.) = viskozno, mazavo. Po mazavosti klobuka.

Engleski naziv: Viscid Brittlegill

Klobuk: 5-14 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nepravilan, valovit, više je ili manje režnjast, kožica se teško guli, sluzav i sjajan čak i po suhom vremenu, nije ljepljiv, vrlo je promjenjive boje, može biti ujednačeno žuto-oker poput žućkastobijele krasnice (Russula ochroleuca), relativno je često ljubičasto-smeđ, vrlo rijetko maslinastozelen, češće je zasićeno crveno-ljubičast, tamno vinskicrven, sa svjetlijim do ružičasto-ljubičastim rubom, ljubičast s crnkastom sredinom kao kod tamnopurpurne krasnice (Russula atropurpurea), te tamnoljubičast poput postojane krasnice (Russula firmula) ili opet ljubičasto-smeđ, oker-smeđ, ujednačeno ili sa nijansama žute ili zelene, rub je tanak, gladak, nije narebran, vijugav.

Stručak: 4-12 cm visok i 2-3.5 cm debeo, prvo je obično batinast, zatim je valjkast, općenito je uočljivo proširen na vrhu, gdje može biti naboran ili izraženije žličast nego drugdje, najprije je pun, srž ubrzo postane omekšana i spužvasta, od početka je prekriven žutohrđastom zrnastom teksturom koja zauzima srednju ili donju trećinu, rijetko obuhvaća čitavu površinu, bjelkast, trljanjem i u starosti posmeđi.

Listići: Gusti, izmiješani su s određenim brojem lamelula, široki su od 5-15 mm, tanki, zaokruženi su i malo račvasti uz stručak, prirasli, lomljivi, svijetlokrem, kasnije posmeđe, nerijetko su s vodenastim kapljicama.

Spore: Široko su eliptične, s niskim su bradavicama visokim do 0.5 µm, dobro povezane grebenima koji tvore općenito dobro razvijen mrežasti uzorak, 8-11.2 x 6.5-9.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, velike, 55-75 x 11-15 μm, cheilocistide su brojne, vretenaste, ponekad su s vršnim produžetkom, 60-100 x 7.5-12 μm, pileipelis se sastoji od savitljivih, tupih hifa, širokih 2-4.5 μm, te više ili manje valjkastih, jednosegmentnih ili višesegmentnih dermatocistida, često glavičastih ili stisnutih, širokih 5-7 μm, sa slabim refraktivnim sadržajem; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: U klobuku je 1-2 cm debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu polako posmeđi; miris je slab na voće ili med, a okus izrazito ljut u listićima i stručku, a jedva primjetan u klobuku.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, sa fenolom svijetlosmeđe, sa gvajakovom tinkturom intenzivno i brzo poplavi, a žutohrđasta srž stručka sa 20% KOH trenutno pocrveni.

Stanište: Raste u jesen, u svim tipovima šuma, parkovima, ali i u starim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće bukvom, hrastom ili jelom, često na višim nadmorskim visinama, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, unatoč ljutkastom okusu mesa.

Napomena: Geografski raspon i mikorizne sposobnosti opisane vrste vremenom su se pokazali širima nego što je Romagnesi zamišljao 1967. godine. Desetljećima se ovoj vrsti pripisuje bliska veza s planinskim šumama jele u srednjoeuropskom području. Međutim, u svjetlu novijih iskustava, uopće nije rijetka ni u nizinskim šumama hrasta sjeverozapadne Europe niti u bukovim šumama srednje i južne Europe. Prepoznatljiva je po srednje velikim dimenzijama, sluzavoj i sjajnoj kožici klobuka, polikromnim, neujednačenim, češće šarenim bojama klobuka, koje su u spektru od ljubičasto-crvene, ljubičaste, zeleno-smeđe do žute, tvrdom mesu koje izraženo posmeđi, slabom mirisu na voće i med (po nekim autorima na mak) i više ili manje ljutom okusu. Međutim, najvažnija je karakteristika prisutnost žutohrđastog zrnastog ovoja, posebno vidljivog na donjoj polovici stručka. Ova značajka, koja je oduvijek izmicala pažnji mikologa, uočljivija je kod mladih primjeraka zbog jasnog kontrasta između žutohrđaste boje i uvijek bijele površine. Reakcija crvenjenja sa KOH je također važna značajka koju dijeli vrlo ograničen broj filogenetski različitih vrsta, kao što su upadljiva krasnica (Russula insignis), zlatna krasnica (Russula messapica) i žućkastobijela krasnica. Može se zamijeniti sa tamnopurpurnom krasnicom, kojoj meso i stručak izraženo posive zbog upijanja vode, meso na prerezu ne posmeđi, nema ostatke ovoja na sručku, a rekacija s KOH je negativna. Žute forme opisane vrste su dosta slične žućkastobijeloj krasnici, koja se razlikuje po nešto debljem mesu i promjeni boje. Druge vrste slične veličine i smeđe boje, koje rastu ispod bukve, poput medne krasnice (Russula melliolens) i bukove krasnice (Russula faginea), prepoznatljive su po potpuno blagom okusu i negativnoj reakciji s KOH. U slučaju posljednje, budući da je riječ o vrsti iz podsekcije Xerampelinae, mogu biti jednako korisna organoleptička svojstva mesa i testovi s FeSO4 i anilinom. Primjećeno je da opisana vrsta u mediteranskom području izbjegava hrastove i, općenito, šume na niskim nadmorskim visinama, ograničavajući se na šume bukve na višim nadmosrskim visinama.

Russula werneri - created on September 2023 in Castellón, Spain by jorgemartin71

WERNEROVA KRASNICA

Russula werneri Maire

Etimologija: U čast francuskog botaničara i mikologa Roger-Guy Wernera, koji je bio posebno aktivan u regiji Maroka, gdje je sudjelovao u istraživanju flore i lišajeva, a 1937. godine je zajedno s René Maireom objavio Fungi Maroc­cani, djelo u kojem je opisana i ova krasnica. Po imenu.

Klobuk: 4-10.5 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i široko ulegne na sredini, nepravilan, režnjast, mazav i više ili manje sjajan, kožica se guli do 1/2 promjera, kremast ili sa slabim ružičastim nijansama, rijetko je sa sivkasto-zelenim ili plavkasto-zelenim nijansama kao kod česvinke (Russula ilicis), rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, nije narebran.

Stručak: 4-5.5 cm visok i 1.8-3 cm debeo, valjkast do batinasto zadebljan i širok do 4 cm, pun, kasnije je spužvast i mekan u sredini, bjelkast, bez tragova ružičaste nijanse, na bazi je hrđastosmeđ.

Listići: Gusti, široki su do 6 mm, tanki, prirasli ili zaokruženi uz stručak, izmiješani su s rijetkim lamelulama, u mladosti su elastični, kasnije su lomljivi, bjelkasti do krem, na kraju su hrđastosmeđi.

Spore: Široko su eliptične, sa sitnim su bradavicama, visokim do 0.2 µm, povezanim tankim spojnim linijama koje tvore isprekidani i djelomični mrežasti uzorak, blago su amiloidne, 6.4-8.6 x 5.6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, duguljaste, 44-65 x 7-10.5 µm, cheilocistide su gotovo batinaste do vretenaste, s različitim vršnim produžetkom, 50-140 x 8-11 µm, pileipelis se sastoji od valjkastih hifa sa dugim segmentima, širokih 1.3-4 µm, te više ili manje brojnih dermatocistida, često glavičastih na vrhu, širokih 4-8 µm; otrusina je oker do tamnooker (IIIb-c, rijetko IVa).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo; miris je ugodan, a okus je blag, malo je ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postupno postaje zelenkasto-sivo, reakcija sa gvajakolom je slaba i gotovo negativna, a listići u sa anilinom ne mijenjaju boju.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u rijetkim bjelogoričnim šumama ili otvorenim područjima u simbiozi s hrastom crnikom, na propusnom vapnenastom ili pjeskovitom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Smatra se jestivom vrstom osrednje kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva po srednjoj veličini, dobroj mesnatosti i kompaktnosti te vrlo izblijeđenim bojama, od ljubičasto-ružičaste do plavkaste i svijetlozelene, na kremastoj osnovi (ali pigment se može potpuno otopiti kao posljedica zagrijavanja od sunca ili nakon jake kiše), listići su isprva donekle elastični, zatim su lomljivi, otrusina je na granici između oker i žute, a stručak je bijel. Meso je čvrsto, miris je ugodan, okus je ljutkast u listićima kod mladih primjeraka, u dodiru sa FeSO4 postaje polako sivo-zeleno, a reakcija sa gvajakolom je vrlo slaba. Spore su prekrivene jedva vidljivim mrežastim uzorkom, sa sitnim bradavicama koje ne prelaze 0.2 µm. Raste na otvorenim područjima ispod hrastova plutnjaka na propusnim vapnenastim tlima, često na obalnim pješčanim nanosima. Lako se zamijeni s raznim srodnim svijetlim vrstama iz podroda Heterophyllidia, kao što su česvinka, koja je prepoznatljiva po staništu, sivomaslinasta krasnica (Russula pseudoaeruginea), koja ima krem do tamnokrem otrusinu (IIc-d), slabu reakciju sa FeSO4, relativno velike bradavice visoke do 0.7 µm, a pileipelis se sastoji od velikih hifa s kratkim segmentima, te mliječna krasnica (Russula galochroides), koja je malih dimenzija i raste u mediteranskom grmlju u zajednici s hrastom crnikom i hrastom plutnjakom.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 365. str., Russula werneri Maire

Russula xerampelina - created in Finland by Sebastian Källman

HARINGOVA KRASNICA

Russula xerampelina (Schaeff.) Fr.

Etimologija: xeros (gr.) = suh + ampelos (gr.) = loza. Po boji koja je slična boji lista suhe loze.

Engleski naziv: Crab Brittlegill

Klobuk: 5-11 cm širok, prvo je kuglast do konveksan, kasnije je raširen i plitko ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo više, sjajan čak i nekoliko sati nakon branja, ubrzo je bez sjaja, prekrasne je zasićene crveno-ljubičaste do vinskicrvene boje, na sredini je tamniji, često crnkast, općenito blijedi u ružičasto-crvenu na rubu, ponekad s primjesama smeđe kao kod vinskicrvene krasnice (Russula vinosa), često je s oker-smeđim mrljama, na sredini rijetko izblijedi do maslinastozelenog tona, rub je gladak, kasnije je slabo narebran.

Stručak: 4.5-7 cm visok i 2-3 cm debeo, valjkast ili blago batinast, uglavnom je uočljivo proširen na vrhu, u mladosti je nježno pahuljast, dekoracija se kasnije fragmentira na male smeđe ljuske po suhom i vjetrovitom vremenu, pun, srž je kasnije mekana i pamučasta, bijel, uglavnom je s karmin crvenkastom nijansom po cijeloj površini, rjeđe samo na dnu ili s pojasom ispod listića kao kod maslinaste krasnice (Russula olivacea), iznimno je bez crvenkaste nijanse, kasnije je s više ili manje opsežnim oker-smeđim mrljama, trljanjem posmeđi.

Listići: Vrlo su gusti, bez ili s rijetkim lamelulama, široki su 6-12 mm, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, kasnije su jasno razmaknuti, 4-5/cm na rubu klobuka, rijetko su račvasti, lomljivi, žućkasti, u zrelosti su oker, ponekad su s crvenkastom oštricom, kasnije opsežno smeđe, na ozlijeđenim mjestima su sa crnkasto-smeđim mrljama.

Spore: Široko su eliptične, sa tupim bradavicama visokim do 1 µm, slabo povezanim grebenima koji tvore zebrasti uzorak, amiloidne, 8-10.8 x 6.5-8.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-60 x 10-15 μm, cheilocistide su vretenaste ili s vršnim produžetkom, prozirne, 50-115 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od ne previše velikih hifa, širokih 3.4-5 μm, suženih na vrhu, ali ne i zašiljenih, te valjkastih, rijetko gotovo vretenastih, višesegmentnih dermatocistida, širokih 5-8 μm, s oskudnim su sadržajem; otrusina je oker (IIIb).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, s tankim je crvenkastim slojem uz intenzivnije obojene dijelove, u dodiru sa zrakom posmeđi kao i druge vrste u podsekciji Xerampelinae, na izgriženim dijelovima je izrazito i prilično svijetložuto, nešto što se ne viđa kod drugih vrsta u podsekciji; tipično miriše na trimetilamin ili haringe, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane tamnozeleno, a s anilinom pocrveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim vrstama crnogoričnog drveća, uglavnom borom, smrekom ili jelom, na vapnenastom, manje ili više kiselom tlu, uglavnom samo u kontinentalnom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Krasnice koje mirišu na ribu uglavnom su blage i jestive gljive, a miris nestaje tijekom pripreme.

Napomena: Tipična je vrsta u podsekciji Xerampelinae, koja se razlikuje od srodnih vrsta po staništu u crnogoričnim šumama, prekrasnoj crveno-ljubičastoj boji klobuka, često više karmincrvenoj na rubu ili čak crnkastoj na sredini (vrlo je rijetko sa zelenim mrljama), kožici bez sjaja, stručku sa crvenkastom nijansom, oker otrusini, mesu koje intenzivno požuti na oštećenim mjestima, sporama bez ili sa slabim mrežastim uzorkom, te pileipelisu s varijabilno širokim hifama i slabo izraženim dermatocistidama zbog njihovog gotovo homogenog sadržaja. Ne bi trebala rasti u mediteranskom području. Među srodnim vrstama, Favreova krasnica (Russula favrei) raste na prosječno većim nadmorskim visinama, u simbiozi sa smrekom, arišem ili borom, smeđe je boje, klobuk je suh i bez sjaja, stručak je rjeđe s uglavnom manje opsežnom, uvijek slabom ružičastom nijansom, a pileipelis je s hifama koje su u prosjeku krupnije ili valjkasto-batinaste. Slična Russula subpurpurea, raste u nizinskom području ispod smreke, a karakteristična je po krem otrusini (IIb-c), izrazito svjetlijoj od ostalih vrsta iz podsekcije, te velikim, djelomično inkrustiranim dermatocistidama, širokim 8-12 µm.

Russula zonatula - created on October 2016 in Waldgebiet am Aussichtsturm Altendorfer Berg, Germany by Gerhard Koller

POJASASTA KRASNICA

Russula zonatula Ebbesen & Jul.Schäff.

Etimologija: zona (lat.) = pojas, traka, umanjenica zonarula znači mala traka, blago pojasast. Po pojasasto obojenom klobuku.

Klobuk: 3-5 cm širok, prvo je pulukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i jasno ulegne na sredini, režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera, gladak, vlažan i mazav, površina je fino naborana (koristiti ručno povećalo), crveno-smeđ, ljubičast na sredini, rub je svijetloružičast, rub je prilično jasno narebran i valovit.

Stručak: 3-4.2 cm visok i 0.7-1.1 cm debeo, valjkast, malo sužen na bazi, pun, srž je kasnije spužvasta, kasnije je šuplja, bijel, kasnije prilično izraženo žuti od baze, mjestimično je žućkasto-siv, gusto i fino naboran.

Listići: Prilično su gusti, široki su 5-10 mm, tanki, s rijetkim su lamelulama, usko su prirasli, kasnije su razmaknuti, račvasti, na bazi su poprečno povezani žilicama, relativno su lomljivi, u mladosti su bjelkasti, kasnije su krem do oker, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s izoliranim, stožastim bradavicama visokim do 0.6 µm, ponekad su proširene u kratke linije koje ne dosežu susjednu bradavicu, amiloidne, 6.7-7.5 x 5.6-6.2 µm, bazidije su 4-sporne, 31-35 x 9.5-10.5 µm, cheilocistide su brojne, vretenaste, tupe ili s produžetkom na vrhu, 60-95 x 6.5-10.5 µm, pileipelis se sastoji od tankih hifa, širokih 2-3 μm, tupih, valjkastih ili slabo suženih prema vrhu, s kratkim i brojnim segmentima, te valjkastih ili batinastih, općenito 1-3-segmentnih dermatocistida, širokih 4.7-7 μm; otrusina je oker (IIIb).

Meso: Prilično je debelo, lomljivo, bijelo, požuti u bazi stručka i oko srži; miris je slab na voće, a okus je gotovo blag u stručku, a malo ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postale svijetlo ružičasto-smeđe, a reakcija s gvajakovom tinkturom je prilično snažna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u manjim skupinama, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, osobito bukvom, ali i sa drugim bjelogoričnim drvećem, kao što su grab ili hrast, na glinenasto-vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Izgleda kao manja verzija krhke krasnice (Russula veternosa), koja ima uže spore, 6.5-8.5 x 5.5-7 µm.

Referentni izvori: Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 642. str., Russula zonatula Ebb.-Schaef.

ZVAROVA KRASNICA

Russula zvarae Velen.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Klobuk: 4-10 cm širok, najprije je konveksan, kasnije se izravna i blago ulegne na sredini, nepravilan ili brazdast, kožica se guli do 1/2 ili 2/3 promjera, površina je bez sjaja, suha i baršunasta, nježno je pahuljasta, osobto kod zasićenije obojenih primjeraka, prekrasne je ružičaste ili karmincrvene boje, obično je tamniji na sredini i svjetliji na rubu, također je malo pjegav, mesnatoružičast, rijetko je potpuno crven i dosta tamniji, gotovo crnkast na sredini, vrlo je rijetko čitav izblijedjele kremasto-oker ili žuto-smeđe boje, kao kod prijesne mliječnice (Lactifluus volemus), rub je gladak, samo je u starosti kratko narebran, nazubljen i često raspucan.

Stručak: 3.5-6 cm visok i 0.8-1.8 cm debeo, pomalo je batinast ili ponekad valjkast, proširen je na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta, na kraju je šuplja, naboran, pahuljast, osobito na gornjem dijelu, na ostalom je dijelu ljuskav, bijel, s opsežnom je karmincrvenom nijansom, osim na bazi, vrlo je rijetko potpuno bijel.

Listići: Vrlo su gusti, prilično su trbušasti, široki su 5-8 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, nisu previše lomljivi, na bazi su povezani poprečnim žilicama, bjelkasti, kasnije su s kremastim odsjajem.

Spore: Eliptične, sa sitnim, stožastim bradavicama visokim 0.4-0.5 µm, pomalo povezanim tankim grebenima i s nekoliko tankih spojnih linija koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 6.8-8.2 x 6-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-45 x 9-12 μm, cheilocistide su vretenaste ili s vršnim produžetkom, 50- 76 x 8-12.5 μm, pileipelis se sastoji od velikih hifa, širokih 4-6 μm, prilično polimorfnih, formiranih od kratkih segmenata, od kojih je vršni tup, gotovo batinast, ponekad je čvorast ili s grubim izraslinama, s jako proširenim donjim segmentom, te primordijalnih, slabo segmentnih hifa, vršno stanjenih ili zašiljenih, širokih približno 4-4.5 μm; otrusina je bjelkasta (Ib).

Meso: Debelo, čvrsto, lomljivo, bijelo, ispod kožice klobuka je crveno, vrlo je slabo promjenjivo; miris je slab na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, te po šumskim čistinama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili kestenom, rijetko bukvom, u travi, na kiselom i vapnenastom tlu, voli toplija, mediteranska područja.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Raste uglavnom u mediteranskom području. Prepoznatljiva je po ružičasto-crvenom pigmentu na klobuku i stručku, bjelkastoj otrusini i vrlo slaboj reakciju s gvajakovom tinkturom. Mikroskopski je još zanimljiviji zbog spora s niskom dekoracijom s djelomičnim mrežastim uzorkom i pileipelisom koji se sastoji od velikih polimorfnih hifa i vrlo tankih, dugih, suženih ili zašiljenih primordijalnih hifa. Slične su neke vrste iz podroda Incrustatula sa sličnim crvenim klobukom i bijelom otrusinom, kao što su sitna krasnica (Russula minutula), koja je prepoznatljiva po sitnoj veličini, mirisu mesa na ružmarin i uobičajenoj, iako nedosljednoj, odsutnosti pigmenta na stručku, otrovnocrvena krasnica (Russula emeticicolor), koja je manje robusna, općenito svjetlije boje, s pozitivnom i sporom reakcijom s gvajakovom tinkturom, s odsutnim ili slabim pigmentom na stručku, te lilasta krasnica (Russula lilacea), koju je mnogo lakše razlikovati po obično ružičasto-ljubičastim ili ljubičasto-smeđim bojama klobuka. Slična se tvrda krasnica (Russula rosea) razlikuje po tvrdoći, osvježavajućem okusu u listićima i ponekad pozitivnoj reakciji s gvajakovom tinkturom.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 839. Zvarova krasnica (Russula zvarae Velenovsky); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1303. str. Russula zvarae var. zvarae Velen.

Aleurocystidiellum subcruentatum - created on June 2020 in Vysoké Tatry, Slovakia by Filip Fuljer

CRNOGORIČNA ZDJELOKOŠKA

Aleurocystidiellum subcruentatum (Berk. & M.A.Curtis) P.A.Lemke

Plodno tijelo: 1 cm dugo, 0.5 cm široko i do 0.5 mm debelo, slijepljeno, razrašteno, ali može biti i u obliku diska ili zdjelice, često je sa suženom osnovom nalik na peteljku, labavo je pričvršćeno za supstrat, lako se odvaja; gornja je strana glatka, bjelkasto-siva, oker, u starosti kožasta, rub uglavnom blago savijen.

Rupice/cjevčice: Žućkaste, jajolike do široko eliptične, s jasnim su vrhom, s debelim stijenkama.

Spore: Eliptične, oko 16 x 12 µm.

Meso (trama): Debljine je uglavnom do 0.5 mm, žilava.

Stanište: Raste tijekom većeg dijela godine kao saprofit na kori i trulim granama još živog crnogoričnog drveća, obično crnog bora (Pinus nigra) i planinskog bora (Pinus montana), ali i smreke (Picea abies). Mogu se pronaći samo do oko 1 m visine iznad zemlje, ali nikada na granama ili deblima koji leže na tlu. Napadnuti živi domaćin polako odumire. Gljiva uzrokuje crvenu trulež na supstratu. Kod nas je pronađena samo na Plitvičkim jezerima. Također je zabilježeno je da je 1976. godine pronađena na lokalitetu Mihaljevac u Zagrebu.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Po boji su slične limunasta blazinica (Trichoderma citrinum) i grabova opnatica (Peniophora laeta), koje su većih dimenzija i s drugačijim oblikom plodnih tijela, koja u obliku plahtica.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je slijepljeno, razrašteno, rijetko je u obliku diska ili zdjelice; 2. sivkaste do oker boje; 3. rub je odvojen od supstrata; 4. plodno tijelo je do 1 cm dugo; 5. raste na živom ili mrtvom crnogoričnom drveću

Megalocystidium luridum - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

ŽUTOOKER VOSKOKOŠKA

Gloeocystidiellum luridum (Bres.) Boidin

Etimologija: luridum (lat.) = mračan, oskudan u boji. Po boji.

Plodno tijelo: 1-30 (40) cm široko i do 0.8 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto srašteno s podlogom, formira plahtice, površina je bradavičava, kvrgava, u mladosti voštana, po suhom vremenu ispuca; bjelkaste ili krem boje, u starosti je žućkasto-smeđe, rub je isprekidan i malo paučinasto resast.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 7-10 x 4-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Voštano, sočno, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog crnogoričnog drveća, uglavnom s donje strane grana i trupaca.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opisanoj je vrsti donekle slična Gloeocystidiellum leucoxanthum, koja raste već u proljeće na krupnim drvnim ostacima lijeske, vrbe, johe i topole. Spomenuta vrsta ima znatno jače gomoljasto grbavu površinu plodnog tijela i sadrži gloeocystide koje imaju vrećasti izgled i zrnatu strukturu. Gloeocystide mogu biti duge 70-150 µm i debele 7-12 µm.

Gloeocystidiellum porosum - created in Finland by Tapio Kekki

MLIJEČNOBIJELA VOSKOKOŠKA

Gloeocystidiellum porosum (Berk. & M.A.Curtis) Donk

Etimologija: porosum (lat.) = s mnogo pora, porozan. Po sitnim rupicama na površini.

Plodno tijelo: 1-30 (40) cm široko i  više od 0.5 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira tanke membranozne plahtice, u mladosti je voštano, a ispucano kada je suho; površina je glatka, bradavičava, kvrgava, ponegdje s malim izočinama (tuberculum), bjelkasto, krem, svijetlooker ili okerasto-žuto, rub je sitno maljavo-pahuljičast i bjelkast.

Spore: Eliptične, vrlo sitno bradavičave, prozirne, 5-7 x 2-3 µm; otrusina je bijela do svijetložuta.

Meso: Bjelkasto je ili krem, voštano, u starosti je ispucano i tvrdo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveće s korom i bez nje, s donje strane ležećih grana i trupaca.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Sitne se pore na površini plodnog tijela mogu se vidjeti pomoću povećala. Značajna karakteristika roda Gloeocystidiellum je u tome što su gloeocystide pozitivne sa sulfovanilinom, odnosno oboje se u sivo-plavo ili crno.

Stereum gausapatum - created on November 2023 in Bezirk Steglitz-Zehlendorf, Berlin, Germany by Astrid Basner

HRASTOVA POLIČICA

Stereum gausapatum (Fr.) Fr.

Etimologija: gausa (gr.) = dlaka, kosa + patum (gr.) = lice, maska. Po izgledu.

Engleski naziv: Bleeding Oak Crust

Plodno tijelo: 1-6 (8) cm široko, razrašteno se širi na supstratu, formira male kožaste i valovite klobuke koji su dosta tanki, do 2 cm široki i do 1.5 cm promjera od supstrata, gornja je strana baršunasta, pojasasta, kre, žućkasta žuto-smeđa, smeđa, sivo-smeđa do hrđastosmeđa, na ozlijeđenom mjestu pocrveni (izgleda kao da krvari), rub je bijel, žilav, elastičan, valovit i često zakrivljen, donja je himenijalna strana glatka, nepravilna, nabrana, s valovitim obojenim pojasevima, žuta, žuto-smeđa ili narančasto-smeđa, također pocrveni nakon nekog vremena kada se zagrebe.

Spore: Valjkaste, glatke, prozirne, amiloidne, 5-7 x 2-3 µm; otrusina je bjelkasta, bezbojna.

Meso: Tanko, često je gotovo bjelkasto, zatim je obično smećkasto s uskom žuto-smeđom zonom ispod površine klobuka, na prerezu ili na oštećenom mjestu pocrveni, po vlažnom vremenu je sa smeđim gutacijskim kapljicama, kada se osuši postane drvenasto i sipko; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit drvnih ostataka (grane, trupci) bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta, bukve ili breze; izaziva bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Djelomično je spojena sa supstratom kao i ostale vrste iz roda Stereum, često je ispupčeno i manje ili više tanko, u obliku nepravilnog polumjeseca.

DLAKAVA POLIČICA

Stereum hirsutum (Willd.) Pers.

Etimologija: hirsutus (lat.) = kosmato. Po dlakavoj površini.

Engleski naziv: Hairy Curtain Crust

Plodno tijelo: 1-5 (12) cm široko i 2-5 mm debelo, jednom je stranom priraslo za neku granu poput ljuske, preklapa se s drugim plodnim tijelima poput crijepova na krovu kuće, vrlo je nepravilno i često spojeno s drugim plodnim tijelima, elastično, žilavo; gornja je strana klobučića potpuno prekrivena bjelkasto-žućkastim nakostriješenim dlačicama koje kasnije postanu narančasto-smeđe ili sive, površina je lagano pojasasta, žuto-smeđa ili žuto-narančasta, rub je u mladosti žućkasto-smećkast, uvijek je sa žutom nijansom; donja je himenijalna površina glatka, oker do žućkasto-narančasta, rijetko je sivo-smeđazbog vremena, ne mijenja boju kada se protrlja.

Spore: Valjkaste do eliptične, glatke, s tankim stijenkama, amiloidne, 5-8 x 2-4 µm; otrusina je bjelkasta, bezbojna.

Meso: Tanko, žilavo, svijetlosmeđe, trama i gornja dlakava površina klobučića je odvojena smeđom do crvenkasto-smeđom linijom; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća. Primjerke na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog kožaste konzistencije mesa.

Ljekovitost: Znanstvena su istraživanja pokazala da gljiva sadrži bioaktivne tvari koje djeluju antioksidativno, antimikrobno i protuupalno (National Library of Medicine. 2024. Bioactivity of EtOH and MeOH Extracts of Basidiomycetes Mushroom (Stereum hirsutum) on Atherosclerosis).

Napomena: Plodna tijela su postavljena jedno iznad drugoga. Slična purpurna poličica (Chondrostereum purpureum) ima glatku fertilnu zonu (donju), a purpurno-ljubičaste je boje, gornja strana je maljava i pojasasto-sivkasta. Naborana poličica (Stereum rugosum) s donje strane promijeni boju.

LAŽNI PURANOV REP

Stereum insignitum Quél.

Etimologija: insignitum (lat.) = označen, ukrašen. Po dekoraciji.

Engleski naziv: False Turkeytail

Plodno tijelo (klobuk): 3-8 (10) cm široko i 4-7 mm debelo, polumjer od supstrata je 2-4.5 cm, polukružno ili je u obliku lepeze; gornja je površina fino baršunasta, nije čekinjasta, pojasasta, oker-crvenkasto-smeđ, pojasevi su različite boje, uz rub klobuka je žućkasto-oker, u sredini je sivo-smeđe, do supstrata je tamnosivo-smeđe; donja je himenijalna površina valovita, kvrgava, pojasasta, žućkasta do smeđa, rub je valovit i uvijek svjetliji, trljanjem ne požuti. 

Spore: Eliptične do valjkaste, glatke, prozirne, amiloidne, 5.6-6.5 x 2.5-3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, žilavo, kožasto, žutosmeđe, svijetlosmeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog bjelogoričnog drveća, osobito bukve, voli toplija područja, česta je u mediteranskim područjima.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Postoji velika sličnost i mogućnost zamjene s baršunastom poličicom (Stereum subtomentosum), koja raste na istom staništu (joha, bukva, vrba). Međutim, spomenuta vrsta ima klobuke redovito prekrivene zelenim algama, himenij nema izrazite zone i na pritisak požuti. Mikroskopski se spomenuta vrsta također razlikuje jer ima duže i deblje bazidije (45-60 x 5-6 µm), a može rasti i više godina.

ŽUTOOKER POLIČICA

Stereum ochraceoflavum (Schwein.) Sacc.

Etimologija: ochra (lat.) = žuta boja, posebno nijansa koja je slična okeru ili žutoj zemlji + flavum (lat.) = žuto. Po boji.

Plodno tijelo: Do 10 cm široko i 2-4 mm debelo, posve je prilegnuto na supstrat, razrašteno ili formira poluklobučiće; klobučići su  široki 1-2 (3) cm, polumjer od supstrata je 0.5 cm; gornja je površina sivo-smeđa, sivo-oker, smeđa, rijetko je crvenkasta, svježa je mekana, kožasta, naborana, jedva uočljivo pojasast, rub je tanak, valovit i dlakav; donja je himenijalna površina je glatka neravna, sivo-kremasta do sivo-oker.

Spore: Eliptične do valjkaste, glatke, prozirne, 6.5-9 x 2-3 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Sivo-smeđe, tanko, žilavo, elastično, kada se posuši, postane tvro i lomljivo, gornja površina i trama su odvojeni linjom; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine u aluvijalnim šumama ili brdsko-ravničarskom području, ne na većim nadmorskim visinama, kao saprofit krupnih drvnih ostataka (grane, grančice) raznog bjelogoričnog drveća, osobito hrasta, rjeđe na drugom bjelogoričnom drveću, obučno s donje strane grana i trupaca.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova vrsta raste ispod grana i grančica, a klobučići vire bočno. Vrlo slična naborana poličica (Stereum rugosum) također raste ispod grana i grančica hrasta, lijeske, bukve i breze, ali se bitno razlikuje po smeđem himeniju koji je grbav.

Stereum reflexulum - created on March 2023 in Dehesa de Moncalvillo, San Agustín de Guadalix, Spain by Javier Gómez

ZRCALNA POLIČICA

Stereum reflexulum Lloyd

Engleski naziv: Thoughtful Stereo

Plodno tijelo: 1-5 cm široko, posve je prilegnuto na supstrat, razrašteno, posve mlado je čupavo-dlakavo, ubrzo zatim je glatko, inicijalan je rast pojedinačan, plodna tijela kasnije međusobno srašćuju pa može biti ukupne širine i do 20 cm; gornja je površina glatka i kvrgava, najprije je bijela, poslije je od sredine prema rubu sivkasta do oker ili smećkasta, na pritisak posmeđi, rub nije maljav; donja je himenijalna površina glatka, malo je kvrgava, posušena je raspucana, s pukotinama, narančasto-smeđa ili oker-smeđa, svježe plodno tijelo na pritisak postaje sivo-smećkasto.

Spore: Valjkaste, glatke, prozirne, slabo amiloidne, 4.5-7 x 2-2.7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Žilavo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine na krupnim drvnim ostatacima (grane, trupci) raznog bjelogoričnog drveća, osobito hrasta.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Dok je plodno tijelo posve malo, može se zamijeniti sa snježnobijelom hrskavičarkom (Skeletocutis nivea), koja najčešće raste na krupnijim drvnim ostacima vrbe, breze, lijeske i graba. Međutim, morfološka građa spomenute vrste bitno se razlikuje po obliku himenija, koji je sitno porozan.

NABORANA POLIČICA

Stereum rugosum Pers.

Etimologija: rugosus (lat.) = namreškan, naboran, smežuran. Po izgledu.

Engleski naziv: Bleeding Broadleaf Crust

Plodno tijelo: 1-5 (20) cm široko, kružnog je oblika ili je razrašteno, plodna tijela su najčešće međusobno spojena, himenijalna je površina neravna, u mladosti je malo dlakava, bijela, sivkasta, kasnije je oker, svijetlosmeđa ili crvenkasto-smeđa, na pritisak ili rez pocrveni, u starosti postaje siva, rub je neravan i bjelkast, u mladosti izlučuje smećkastu smolastu izlučevinu koja je izražena u obliku kapljica.

Spore: Gotovo valjkaste do eliptične, spljoštene s jedne strane, glatke, prozirne, amiloidne, 6-12.5 x 2.5-7 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: 0.5-5 mm debelo, kožasto, plutasto, sastavljeno je od koncentričnih slojeva, iznutra je svijetlooker, izvana je smećkasto, također je i ljubičasto, ponekad na pritisak postane krvavocrveno; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, grane) raznog bjelogoričnog drveća, obično bukve, hrasta ili vrbe; uzrokuje bijelu trulež drva. Sliku je početkom siječnja snimio Andy Zoller.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog drvenaste konzistencije mesa.

Napomena: Izgleda razrašteno poput kraste i ima brazdastu površinu.

KRVAREĆA POLIČICA

Stereum sanguinolentum (Alb. & Schwein.) Fr.

Etimologija: sanguinolentus (lat.) = krvavo. Po krvavocrvenom prljanju.

Engleski naziv: Bleeding Conifer Crust

Plodno tijelo: 3-8 (100) cm široko i do 0.5 mm debelo, razrašteno, valovito, kovrčasto, klobučići su tanki, kožasti, kasnije su maljavi, kovrčasti, pojasasti, izdignu se do 2 cm sa supstrata, složeni su poput crijepova na krovu kuće, te formiraju cjelovitu i manje ili više prostranu površinu, krem-smeđe, sivo-smeđe do crvenkasto-smeđe, rub je bijel.

Spore: Valjkaste, glatke, bezbojne, 6-8 (10) x 2.5-3.5 (4) µm; otrusina je bjelkasta, bezbojna.

Meso: Tanko, kožasto, sivo-smeđe, na prerezu ili ozlijeđenom mjestu postane krvavocrveno; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, površina na kojoj je drvo presječeno, kora) raznog crnogoričnog drveća, uglavnom smreke, ali i drugih vrsta kao što su jela, bor, ili ariš. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Glogovac pokraj Koprivnice.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog kožaste konzistencije mesa.

Napomena: Slične je debljine crnogorička drhtalica (Tremella encephala). Može se zamijeniti s naboranom poličicom (Stereum rugosum) i hrastova poličica (Stereum gausapatum) koje također pocrvene, ali rastu na bjelogoričnom drveću.

BARŠUNASTA POLIČICA

Stereum subtomentosum Pouzar

Etimologija: sub (lat.) = ispod, blizu + tomentosum (lat.) = pomalo dlakavo, prekriveno dlačicama.

Engleski naziv: Yellowing Curtain Crust

Plodno tijelo: 1-7 (9) cm široko, 3-5 mm debelo i do 4 cm promjera od supstrata, lepezasto, klobuci su stručkoliki, u linijama rastu na drvu; klobuci su dosta široki, latičasti, oker, crvenkasto-smeđi, s gornje su strane fino baršunasti, nisu čekinjasti, pojasasti, s koncentričnim krugovima, donja je strana valovita, glatka, kvrgava, žućkasta je do žuto-siva, kasnije je smeđa, rub je bijel, trljanjem ili vlaženjem postaje žućkast za razliku od dlakave poličice (Stereum hirsutum).

Spore: Gotovo valjkaste, duguljaste, 5-7 x 2-3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, žilavo, kožasto, svijetlosmeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnih drvnih ostataka različitog bjelogoričnog drveća, najčešće johe, ali također i vrbe, topole, bukve i breze, rijetko crnogoričnog drveća, u vlažnim područjima.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Može se zamijeniti sa sličnim lažnim puranovim repom (Stereum insignitum) od koje se razlikuje po himeniju koji je svijetlooker boje. Navedena vrsta raste na mediteranskom području.

MOZAIČNI RASPUCANAC

Xylobolus frustulatus (Pers.) P.Karst.

Etimologija: frustulare (lat.) = razlomiti, slomiti. Po izgledu.

Plodno tijelo: 0,5-2 (99) cm široko i do 7 mm debelo, razrašteno, srašteno je za supstrat, poslije se raspuca u mozaik, fragmentirano, pojedinačni su fragmenti do 1 (2) cm široki, svaki je fragment sivkast, okerast, svijetlosmeđ, smeđ do sivo-smeđ, slojevit, slojevi su himenija vrlo tanki i može ih biti 20-30, glatki do bradavičavi.

Spore: Eliptične do valjkaste, prozirne, amiloidne, 3.5-5.5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Samo je nekoliko milimetara debelo, smeđe, žuto-smeđe, crveno-smeđe, kožasto-žilavo, plutasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine po močvarnim područjima kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog bjelogoričnog drveća bez kore, najčešće hrasta; izaziva bijelu trulež drva. Lignin (celuloza u drvu) se neravnomjerno razgrađuje, što rezultira malim, okruglim rupama. Primjerak na slici snimio je Matija Josipović, na lokalitetu u Parku prirode Papuk.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana je vrsta lako prepoznatljiva po nepravilno ispucanoj površini koja podsjeća na mozaik ili ispucanu zemlju za vrijeme suše. Slične vrste koje sliče na mozaik poput opisane vrste nisu poznate.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1350. Hylobolus frustulatus (Pers. ex Fr.) Boidin, Sinonim: Stereum frustulosum Fr.

POLUKLOBUČASTI RASPUCANAC

Xylobolus subpileatus (Berk. & M.A.Curtis) Boidin

Etimologija: sub (lat.) = ispod, u blizini+ pileatus (lat.) = nešto što je opasano ili ima oblik šešira. Po nepotpunim klobucima.

Plodno tijelo: 0.5-2 (99) cm široko, 1-2 cm visoko i do 7 mm debelo, razrašteno ili je na rubu savijeno unatrag i formira stožaste smećkaste klobučiće, klobučići su baršunasti i maljavi, koncentrično pojasasti, rub je u mladosti žut, kasnije je smećkast i siv, himenijalna je strana glatka do bradavičavo neravna.

Spore: Eliptične, prozirne, s tankim stijenkama, amiloidne, 4.2-4.8 x 2.5-2.8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, samo je nekoliko milimetara debelo, žilavo, kožasto, plutasto, žuto-smeđe do smeđe, u starosti je isušeno i s tamnijom smećkastom trakom (lentom) odvojeno od himenijalnog sloja; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta, na oguljenom drvu; izaziva bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Pripada subtropskim vrstama gljiva. Veoma rijetko se pronađe u kontinentalnom dijelu Europe. Kod nas je pronađena sjeverno od Sesveta i u Istri kod Labina. Lignin (celuloza u drvu) se neravnomjerno razgrađuje što rezultira malim, okruglim rupama u drvu.

Hydnellum aurantiacum - created in Finland by Petri Roponen

NARANČASTA JEŽEVICA

Hydnellum aurantiacum (Batsch) P.Karst.

Etimologija: aurantiacus (lat.) = narančaste boje. Po boji.

Engleski naziv: Orange Tooth

Plodno tijelo (klobuk): 2-8 (11) cm široko, erodirano-mesnato, uvijeno, površina je u pravilu ravna, ali nepravilno kvrgava s nepravilnim ulegnućima, prilično je mesnato; najprije je maljavo i žućkasto-narančasto samo na sredini, kasnije je crvenkasto-smeđe, rub je u mladosti bjelkast pa kasnije žut.

Stručak: 2-6 (8) cm visok i 2-5 (6) cm debeo, kratak je i zdepast, vrlo često je trbušast, pun, gladak, debeo; žut, žuto-narančast ili narančasto-smeđ.

Šiljci: Najprije su bjelkasti, zatim narančasti i na kraju hrđastosmeđi; gusti, sitni, kratki, spuštaju se po stručku.

Spore: Eliptične do kuglaste, bradavičave, 4.5-9 x 4-7 µm; otrusina je blijedožuta.

Meso: Erodirano-vlaknasto, plutasto, narančasto-smeđe, u klobuku je žućkasto, u stručku crvenkasto-smeđe i s narančastim pojasevima; miris je ugodan na gljive, ponekad lagano na brašno, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno ili pojedinačno, u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na zemlji.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog tvrde konzistencije mesa.

Napomena: Najprepoznatljivija je po narančastoj boji na svim dijelovima i pojasastom mesu. Ima dosta srodnih vrsta kao što je mirisna plutovka (Hydnellum suaveolens) koja raste po crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, klobuk je bjelkast i s modrom nijansom, a na presjeku su uočljivi koncentrični pojasevi plavkaste boje. Slična nezgrapna ježevica (Hydnellum compactum) nema izražene pojaseve.

Hydnellum compactum - created in Norway by Inger-Lise Fonneland

NEZGRAPNA JEŽEVICA

Hydnellum compactum (Pers.) P.Karst.

Etimologija: compactus (lat.) = jedar, kompaktan, zbijen, krupan, masivan. Po konzistenciji.

Plodno tijelo (klobuk): 2-8 (11) cm široko, prilično je okruglasto ili zavijeno poput zvrka pa se raširi i postane valovito i ulegnuto, debelomesnato, tvrdo; prvo je bjelkasto, sivkasto-smeđe ili svijetlosmeđe, mjestimično je crvenkasto, pojasasto, pahuljasto, naborano, izbrazdano, rub je bjelkast i lagano pahuljast.

Stručak: Kratak je i zdepast, ponekad gotovo da i ne postoji pa je samo u zametku, inače je na bazi malo bulbozan; žilav, sivo-smeđ ili hrđastosmeđ.

Šiljci: Sivkasto-smeđi, teže da pocrvene, spuštaju se po stručku, tupi, dugi su 4-8 mm.

Spore: Kuglaste, 5.4-6.2 x 3.3-4.7 µm; otrusina je bjelkasta, bezbojna.

Meso: Debelo, u mladosti je prilično mekano i sočno, ubrzo postane tvrdo i plutaste konzistencije, smećkasto, na presjeku se vide plavkasti i bjelkasti pojasevi, u bazi je stručka crvenkasto sa svijetlom ružičasto-ljubičastom nijansom; miris nije izražen ili je lagan na gljive, a okus je gorak i neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, najčešće pojedinačno, ali ponekad i u velikoj množini, u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, obično kestenom, bukvom ili hrastom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Vrlo je raširena gljiva i šteta što je nejestiva. Dosta je slična plavičasta ježevica (Hydnellum caeruleum) koja na presjeku ima jako izražene plavo-smećkaste pojaseve. Naša vrsta je svijetle boje i prepoznatljiva je po slaboj ljubičastoj nahukanosti mesa na prerezu.

SRAŠTENA JEŽEVICA

Hydnellum concrescens (Pers.) Banker

Etimologija: con- (lat.) = zajedno + crescere (lat.) = rasti. Po rastu, gdje plodna tijela mogu biti sraštena jedno s drugim.

Engleski naziv: Zoned Tooth

Plodno tijelo (klobuk): 2-6 (8) cm široko, raširen, malo lijevkast, ulegnut u sredini; oker, smeđ do hrđastosmeđ, s koncentričnim pojasevima, pustenast, donja je strana žuto-smeđa do hrđastosmeđa, rub je tanak i srašten s nekoliko drugih klobuka.

Stručak: Kratak, na bazi je bulbozan, hrđastosmeđ, dlakav.

Šiljci: Tanki, gusti, spuštaju se po stručku; prvo su svijetlosmeđi, kasnije su hrđastosmeđi.

Spore: Kuglaste, grbave, višekutne, 4-6 x 4-5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Svijetlosmeđe, vlaknasto, žilavo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama kao saprofit u blizini različitog bjelogoričnog drvaća. Primjerke na prvoj slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Kraljev vrh (Medvednica) pokraj Zagreba, a ostale Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog kožaste konzistencije mesa.

Napomena: Karakteristična je po međusobno sraštenim klobucima.

KRVAREĆA JEŽEVICA

Hydnellum ferrugineum (Fr.) P.Karst.

Etimologija: ferrugineus (lat.) = boje željezne rđe, rđasto. Po boji.

Engleski naziv: Mealy Tooth

Plodno tijelo (klobuk): 2-7 (8) cm široko, u mladosti je bjelkasto s ružičastim odsjajem, često s krvavocrvenim kapljicama, kasnije crveno-smećkasto sa svjetlijim, bijelim, rubom, sredina postaje tamnija.

Stručak: Kratak, sužava se prema bazi, bjelkast, kasnije je crvenkasto-smeđ.

Šiljci: Sitni, spuštaju se po stručku, lako se odvajaju od klobuka; prvo su bjelkasti, kasnije su crvenkasto-smeđi ili hrđastosmeđi.

Spore: Široko eliptične do kuglaste, bradavičave, višekutne, 4.4-6 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Svijetlosmeđe do crvenkasto-smeđe, pojasasto, erodirano, plutasto, kožasto; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama kao saprofit u blizini različitog crnogoričnog drvaća, obično smreke.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog kožaste konzistencije mesa.

Napomena: Dosta je promjenljivog oblika, a najprepoznatljivija je u mladosti kada se po površini klobuka nalaze karakteristične crvene kapljice. Slične vrste su mirisna plutovka (Hydnellum suaveolens) koja je sličnog oblika, ali je bjelkasto-plavkaste boje i jako miriše po anisu, te plavičasta ježevica (Hydnellum caeruleum) koja nema izraženog mirisa i plavkaste je boje, narančasta ježevica (Hydnellum aurantiacum) je žuto-narančaste boje. Sve su navedene vrste nejestive.

Hydnellum glaucopus - created on September 2019 in Fratta, Ravascletto, Italy by Marco Floriani

PLAVETNONOGA SRNJAČA

Hydnellum glaucopus (Maas Geest. & Nannf.) E.Larss., K.H.Larss. & Kõljalg

Engleski naziv: Greenfoot Tooth

Klobuk: 5-10 (12) cm širok, u mladosti je konveksan, kasnije se raširi i ulegne u sredini, nepravilno je zaokružen, površina je glatka i bez sjaja; smećkast, smeđ do sivo-smeđ, s blagom je ljubičastom nijansom, u starosti je tamnosmeđ ili gotovo crn, smeđe čehast, maljav, kasnije od sredine prema rubu ispuca, rub je dugo vremena podvijen i valovit.

Stručak: 3-6 cm visok, valjkast, prema bazi je uži, često nepravilno zakrivljen, pun, ekscentričan; smećkast, na bazi je plavkaste boje koja poslije prelazi u zelenkastu, uzdužno je vlaknast, mjestimično je s tamnijim mrljama.

Šiljci: Dugi su do 1 cm, spuštaju se po stručku, uz rub klobuka sve kraći i posve nestaju; oker, sivo-smeđi, vrhovi su bjelkasti.

Spore: Kuglaste, kvrgave, 4.7-5.9 x 4.2-5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Bjelkasto s blagom je rozom nijansom, u dnu stručka je plavo, zatim postane smeđe i crno-zelenkasto; miris je ugodan, a okus izrazito trpak, vrlo je gorak, ukupno je neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekama ili borovima, često u blizini borovnica (Vaccinum myrtillus).

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog vrlo gorkog okusa mesa.

Napomena: Plavetnonogu je srnjaču moguće zamijeniti s drugim vrstama koje imaju čehast klobuk, kao što je primjerice ljuskava srnjača (Hydnellum scabrosum). Međutim, spomenuta vrsta raste u bjelogoričnim šumama i njezine su ljuske na klobuku stršeće.

Hydnellum illudens - created in Estonia by Vello Liiv

VARLJIVA SRNJAČA

Hydnellum illudens (Maas Geest.) Nitare

Klobuk: 3-7 cm širok, u mladosti je konveksan, kasnije se raširi i malo ulegne u sredini; u ranoj je mladosti ružičasto-ljubičast, poslije je smećkast, površina je najprije baršunasta, zatim je sa stršećim čehicama, sredina je nepravilno ispucana, rub je dugo vremena podvijen i valovit.

Stručak: 2-5 cm visok, valjkast, na bazi je uži; najprije je bjelkasto-smećkast, baršunast, poslije je boje klobuka, baza je sivo-zelenkasta.

Šiljci: Do 5 mm dugi i 0.2-0.3 mm debeli, spuštaju se po stručku; najprije su bjelkasti, u starosti su crveno-smeđi, vrhovi su bjelkasti.

Spore: Kuglaste, nepravilne, kvrgave, 6.3-7 x 3.5-4.5 µm; otrusina je smećkasta.

Meso: Tvrdo, bjelkasto je do žućkasto, u dnu stručka je tamnozeleno; miris je ugodan, a okus je gorkast.

Stanište: Raste u kasno ljeto i ranu jesen u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s hrastom.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog okusa mesa.

Napomena: Zbog istoga staništa i vremena rasta lako se može zamijeniti s gracioznom srnjačom (Hydnellum lepidum). Spomenuta se vrsta makroskopski bitno razlikuje po čehicama na klobuku, koje strše u zrak, a baza stručka nije plavkasto-zelena. Osim toga, plodno tijelo ima pravilnije zaokružen klobuk i naraste do 10 cm široko.

Hydnellum lepidum - created on September 2005 in Provincia di Cuneo, Italy by Federico Calledda

GRACIOZNA SRNJAČA

Hydnellum lepidum (Maas Geest.) E.Larss., K.H.Larss. & Kõljalg

Engleski naziv: Crowned Tooth

Klobuk: 5-10 cm širok, u mladosti je konveksan, kasnije se raširi i ulegne u sredini; crvenkasto-ljubičast, kasnije je tamnosmeđa, već u mladosti je ispucan, kasnije je prilegnuto ljuskava, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je nepravilno valovit.

Stručak: 2-5 cm visok, valjkast, prema basi je sve tanji i završava korjenasto, pun; prljavosmeđ, kasnije je crveno-smeđ, na bazi je bjelkasto maljav, kasnije je plavkasto-zelen, baršunast.

Šiljci: Oko 3 mm dugi, spuštaju se po stručku; smećkasti, vršci su bjelkasti, u starosti su crveno-smeđi.

Spore: Kuglaste, grbave, 5.8-6.3 x 3.6-4.3 µm; otrusina je smećkasta.

Meso: Tvrdo, žućkasto, u bazi stručka je zelenkasto-sivo; miris je ugodan, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog okusa mesa.

Napomena: Opisanoj je srnjači vrlo slična varljiva srnjača (Hydnellum illudens), koja također raste u šumama hrasta. Međutim, navedena vrsta je u mladosti s bjelkastim šiljcima i njezine su spore veće (6.3-7 x 3.5-4.5 µm). U crnogoričnim šumama (smreka) raste također slična vrsta Hydnellum martioflavum, međutim, ta vrsta ima kvrgavo-režnjasti klobuk. Površina je klobuka baršunasta, tamnosmeđa i samo u starosti može biti čehava.

PECKIJEVA JEŽEVICA

Hydnellum peckii Banker

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Devil's Tooth

Plodmno tijelo (klobuk): 2-7 (9) cm širok, najprije je kružan, zatim je konveksan i ulegnut na sredini, kožica je promjenljiva, u početku je vlaknasto-baršunasta i s krupnim koncentričnim pojasevima, a kada se gljiva razvije najprije je bijelo baršunasta pa s krvavocrvenim kapljicama, sličnim kao kod krvareće ježevice (Hydnellum ferrugineum); površina je crvenkasto-smeđa, u sredini je tamnija, a rub je bjelkast.

Stručak: 1-3 cm visok i 4-8 mm debeo, nepravilnog je valjkastog oblika, sužava se prema bazi, ali se poslije proširi, spužvaste je konzistencije, crvenkasto-smeđ.

Šiljci: 2-4 mm dugi, spuštaju se po stručku; najprije su bjelkasti, kasnije su crvenkasto-smeđi i s nešto bljeđim vršcima.

Spore: Skoro kuglaste, 5-5.6 x 3.7-4 µm; otrusina je blijedosmećkasta.

Meso: Pojasasto, plutasto, spužvasto, vlaknasto, svijetlosmeđe; miris je prilično ugodno ljutkast, al okus je izuzetno gorak i karakteristično nadražuje grlo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, obično sa smrekom. Primjerke na slici snimio je Mladen Ormuž, krajem listopada.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je gljiva zbog gorkog i nadražujućeg okusa mesa.

Napomena: Po prisutnosti krvavorvenih kapljica po površini klobuka je veoma slična krvareća ježevica. Od navedene se vrste jasno razlikuje po gorkom okusu mesa koje nadražuje grlo.

LJUSKAVA SRNJAČA

Hydnellum scabrosum (Fr.) E.Larss., K.H.Larss. & Kõljalg

Engleski naziv: Bitter Tooth

Klobuk: 4-12 (15) cm širok, u mladosti je konveksan, ubrzo zatim se raširi i ulegne na sredini, nepravilan, neravan; smećkast, tamnosmeđ, u starosti postane tamnosmeđ do crno-smeđ, čitava je površina prekrivena sa smeđim ljuskama, ljuske su na sredini izdignute, prema rubu su sve niže i niže te gotovo nestanu, često je rascijepljen i nepravilno brazdast, rub je nepravilno valovit i podvijen.

Stručak: 3-8 (10) cm visok i 1-3 (3.5) cm debeo, valjkast, prema bazi je sve tanji, pun; smećkast, na bazi je najprije plavkast, poslije prelazi u zelenu, u mladosti je prekriven finim tamnijim mrljama, uzdužno je vlaknasto-čehast.

Šiljci: Dugi su do 1 cm i debeli do 1 mm, spuštaju se po stručku; sivkasto-smeđi, smeđi ili su crvenkasto-smeđi, vrhovi su bijeli.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, nepravilne, kvrgave, (5) 5.1 - 5.9 (6.6) × (4) 4.2 - 5.3 (5.9) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.4), N = 60, Me = 5.5 × 4.7 µm, Qav = 1.2; otrusina je smeđa.

Meso: Čvrsto, bjelkasto, u bazi stručka je crno-modro do crno; miris je ugodan, a okus je izrazito trpak i gorak, ukupno je neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, samo u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog jako gorkog i neugodnog okusa mesa.

Napomena: Ljuskava se srnjača može zamijeniti sa sličnom srnjačom crnogoričnom (Sarcodon imbricatus), ali ona raste isključivo u višim predjelima crnogoričnih šuma, ispod smreka.

Hydnellum scrobiculatum - created on December 2010 in Estonia by Vello Liiv

KOŠTIČAVA JEŽEVICA

Hydnellum scrobiculatum (Fr.) P.Karst.

Engleski naziv: Ridged Tooth

Klobuk: 2-8 (12) cm širok, prvo u obliku je rozete, smeđ do crvenkasto-smeđ, u starosti je hrđastosmeđ do tamnosmeđ, sredina je uglavnom tamnija i izdubljena, rub je bijel, žut do sivo-žut.

Stručak: Valjkasta, bjelkasta do smeđa.

Šiljci: Gusti, spuštaju po stručku, bjelkasto-sivkasti do smeđi.

Spore: Manje ili više kuglaste, 5.5-6.5 x 4-5.6 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Čvrsto, smeđe; miriše na ljupčac (Levisticum officinale), vegetu ili brašno, a okus je ljut, na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog žilave konzistencije mesa.

Napomena: Dosta se teško razlikuje od sličnih vrsta iz rodova Hydnellum i Sarcodon.

Hydnellum versipelle - created in Norway by Edel Humstad

MALJAVI JEŽEK

Hydnellum versipelle (Fr.) E.Larss., K.H.Larss. & Kõljalg

Etimologija: verso (lat.) = lice, obličje, obraz, vrtnja + pelis (lat.) = koža. Po prisutnim čehicama po površini klobuka.

Klobuk: 5-20 (55) cm širok, prvo je lagano konveksan, kasnije se otvori i spljošti, nepravilnog je oblika, neravan, valovit, napuhnut, udubljen, podijeljen na režnjeve, često je po nekoliko klobuka zajedno srašteno; smećkast, narančasto-smeđ, crveno-smeđ ili je ljubičasto-smeđ, kožica je uočljivo vlaknasto-čehasta, rub je tanak, u mladosti je malo podvijen.

Stručak: 4-8 cm visok i 1-1.5 cm, valjkast; skoro je boje klobuka, sivo-smeđ, crvenkast do crvenkasto-smeđ, na bazi je više ili manje zelenkast, vlaknasto-čehast, često je više stručaka busenasto spojeno.

Šiljci: Gusti, kratko se spuštaju po stručku, sivo-smeđi, žuto-smeđi, vršak je bjelkast.

Spore: Kuglaste, 4.5-5.5 x 3.5-4.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Bjelkasto, prema dnu stručka je žuto, a u starosti i na prerezu pocrni; miris je ugodan na gljive, a okus je dosta gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog dosta gorkog okusa mesa.

Napomena: Dosta se teško razlikuje od sličnih vrsta iz rodova Hydnellum i Sarcodon. Prepoznatljiva je po hrđastosmeđem raspucanom klobuku, stručku koji je boje klobuka i busenastom rastu. U ovom rodu nema sličnih vrsta.

Boletopsis leucomelaena - created on September 2019 in Col de Prete, Lauco, Italy by Marco Floriani

CRNOBIJELI VRGANJEVAC

Boletopsis leucomelaena (Pers.) Fayod

Etimologija: leucos (gr.) = bijelo + melas (gr.) = crno. Po bijeloj i crnoj boji.

Engleski naziv: Kurotake

Klobuk: 4-12 (15) cm širok, mesnat, nepravilnog oblika, deformiran, okruglasto-konveksan ili spljošten; sivo-smeđ do maslinasto-smeđ, u starosti skoro crn, na ozlijeđenim mjestima postane blago ružičast; rub je prema rupicama zaokružen, može biti gladak ili izbrazdan.

Stručak: 3-4 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, kratak, pun, valjkast, nepravilan, malo je ekscentričan, lagano je čehast; tamnosiv, maslinasto-siv do crno-smeđ, na osnovi često s ružičastom nijansom.

Rupice/cjevčice: Nepravilne, zupčaste, višekutne; prvo su bjelkaste, kasnije sive; cjevčice su kratke, spuštaju se po stručku; bijele su pa sivkaste.

Spore: Nepravilno kuglaste i višekutne, prozirne, 5-6 x 4-5 µm; otrusina je svijetlosiva.

Meso: Bijelo, na zraku prvo poružičasti, a zatim postane sivo-smeđe; miris nije izražen, okus je blag, ponekad malo gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit tla u miješanim i crnogoričnim šumama, uglavnom na višim nadmorskim visinama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Iako je uvjetno jestiva i jestiva samo mlada, smatra se nejestivom vrstom, jer je kasnije dosta žilave konzistencije i loše kvalitete zbog gorkastog okusa mesa.

Napomena: Prepoznatljiv je po jakom kontrastu između snježnobijelog himenija i crnog klobuka i stručka. Neki autori tvrde da osim crne forme postoji i vrsta sa svijetlijim, sivkastim klobukom, a to je čehasti rupičar (Boletopsis subsquamosa). Zbog karakterističnih boja se teško može zamijeniti nekom drugom vrstom.

MEDITERANSKI VRGANJEVAC

Boletopsis mediterraneensis G.Moreno, Carlavilla, Bellanger, Olariaga, P.-A.Moreau, Bidaud, Loizides & Manjón

Etimologija: mediterraneus (lat.) = sredozemni, mediteranski. Po staništu.

Klobuk: 5-15 cm širok, dugo je vremena poluukopan, kasnije je raširen, siv ili tamno sivo-smeđ, osnova je bjelkasta, ponekad je s ružičasto-ljubičastom nijansom, čehast, rub je valovit.

Stručak: 3-6 cm visok i 2-3 cm debeo, kratak, centralno ili ekscentrično spojen sa klobukom, jednobojan, bijel, prošaran je crno-sivim mrljama, kasnije je vlaknast, na pritisak se stvaraju mrlje.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, jednobojne, cjevčice su uske, bjelkaste, spuštaju se po stručku, ne odvajaju se od podnice klobuka.

Spore: Kuglaste, 4.5–6.7 × 3.3–5.2 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Debelo, bijelo, na prerezu u dodiru sa zrakom prvo poružičasti, a zatim postane sivkasto; miriše ugodno na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Rupice u dodiru s KOH postanu tamnozelene, a meso maslinastozeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit tla u šumama bora ili cedra, u sredozemnom području, voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Sličan je crnobijeli vrganjevac (Boletopsis leucomelaena), koji ima tamnosivi stručak.

CRNOGORIČNA SRNJAČA

Sarcodon imbricatus (L.) P.Karst.

Etimologija: imbricatus (lat.) = razmještene ljuskice. Po čehama.

Engleski naziv: Shingled Hedgehog

Klobuk: 6-15 (30) cm širok, prvo je konveksan, kasnije je spljošten i često ulegnut na sredini; bjelkasto-siv, bjelkasto-smeđ, svijetlosmeđ, smeš do sivo-smeđ s krupnim stršećim tamnosmeđim čehama koje su koncentrično postavljene, osnova je svjetlija, rub je malo vijugav i podijeljen u režnjeve.

Stručak: 5-8 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, kratak, batinasto je zadebljan na bazi, čvrst; sivo-smeđ.

Šiljci: 5-10 mm dugi, različito su dugi, gusti, spuštaju se po stručku; uglavnom su bjelkasti, zatim su sivo-smeđi, u starosti su smeđi.

Spore: Kuglaste, višekutne, sitno šupljikave, 5-8.5 x 5-7.5 µm; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, žilavo, često je pojasasto, bjelkasto, kasnije je sivkasto do sivkasto-smeđe; miriše jako i neugodno, začinski, a okus je blag, kasnije postaje gorak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, parkovima i vrtovima u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada, jer kasnije postane gorkasta.

Napomena: Slični je pepeljasto-ljubičasti ježevac (Hydnellum fuligineoviolaceum) tamnoljubičaste boje i u grlu ostavlja osjećaj gušenja koji se nakon dužeg vremena izgubi. Glatka srnjača (Sarcodon leucopus) ima gladak klobuk, mnogo je većih dimenzija, jako miriše po cikoriji ili instant kavi i ima veoma gorak okus. Postoji dosta sličnih vrsta koje nije uvijek lako identificirati, međutim nema opasnosti od zamjene s otrovnim vrstama.

Sarcodon joeides - created on February 2009 in Jüdingsau, Marz, Bezirk Mattersburg, Burgenland, Austria by Gerhard Koller

LJUBIČASTA SRNJAČA

Sarcodon joeides (Pass.) Bataille

Klobuk: 5-10 (13) cm širok, u mladosti je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut u sredini; oker, svijetlosmeđ do sivo-smeđ, sredina je često smeđe čehava, u starosti je crveno-smeđ, rub je najprije podvijen, poslije je nepravilno valovit i izravnat.

Stručak: 3-6 cm visok i 0.8-2 cm debeo, valjkast, završava gotovo korjenasto, pun, često je ekscentričan; smeđ, sivo-smeđ, uzdužno je vlaknast, zrnasto je smeđe ili ružičasto-smeđe prošaran, na bazi je plavo-zelen do crno-zelen kao kod plavetnonoge srnjače (Hydnellum glaucopus).

Šiljci: Do 5 mm dugi, nepravilno se spuštaju po stručku, katkad se spuste gotovo do baze stručka; sivo-smeđi, vrhovi su često svjetliji, bjelkasti, na pritisak posmeđe.

Spore: Kuglaste, jako kvrgave, 5.4-6.3 x 3.6-4.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Vlaknasto, lomljivo, prljavo bjelkasto, na presjeku naglo postaje plavo-ljubičasto, kasnije postane ružičasto-ljubičasto; miris nije izražen, okus uglavnom gorak.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, u skupinama, u svim tipovima šuma, a najčešće u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom i kestenom, po nekim izvorima je češća u crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog i neugodnog okusa mesa.

Napomena: Opisana se ljubičasta srnjača može zamijeniti sa sličnim pepeljasto-ljubičastim ježevcem (Hydnellum fuligineoviolaceum). Međutim, spomenuta vrsta raste isključivo u crnogoričnim šumama (smreka, jela, bor) i njezino meso na presjeku postane crvenkasto. Zbog gorkog mesa također nije za jelo.

SRAŠTENA JEŽEVICA

Phellodon confluens (Pers.) Pouzar

Etimologija: confluens (lat.) = spajajući se, spajanje. Po spojenim klobucima.

Engleski naziv: Fused Tooth

Klobuk: 3-12 (14) cm širok, skoro je uvijek spojen s drugim klobucima, izravnat je i slabo upadljivo ulegnut na sredini, s koncentričnim je pojasevima; bjelkasto-siv, žuto-smeđ, sivo-smeđ ili ljubičasto-crvenkast, vunast, pustenast.

Stručak: 1-4.5 (5) cm visok i 5-8 (10) mm debeo, valjkast; sivo-smeđ do tamnosmeđ, fino je baršunast.

Šiljci: 1-2 (2.2) mm dugi, kratki, gusti, spuštaju se po stručku, sivi do sivo-ljubičasti, na pritisak posmeđe.

Spore: Kuglaste do eliptične, 3.5-6 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vlaknasto, žilavo, bjelkasto-sivo, djelomično je smećkasto; miriše na curry ili javorov sirup, osobito tijekom sušenja, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, u crnogoričnim i miješanim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom zbog žilave konzistencije mesa.

Napomena: Slična je ljevkasta ježevica (Phellodon tomentosus), kojoj je klobuk izraženije pojasast i koja ima gorak i neugodan okus mesa.

CRNO-BIJELA JEŽEVICA

Phellodon melaleucus (Sw. ex Fr.) P.Karst.

Etimologija: melas (gr.) = crno + leukos (gr.) = bijelo. Po boji.

Engleski naziv: Grey Tooth

Klobuk: 3-14 (18) cm širok, kružan, uvijek je ulegnut na sredini i lijevkastog oblika, prema sredini je već u mladosti s nepravilnim hrapavim ispupčenjem, po nekoliko je klobuka zajedno spojeno i izgledaju poput rasvjetanog cvijeta ili buketa cvijeća, blistav, skoro uvijek je pojasast; najprije je bijel pa ubrzo sivkast, sivo-smeđ, ljubičasto-smeđ ili ljubičasto-crnkast, rub je svjetliji, sitno je baršunast, kasnije je gol.

Stručak: Nije dug, skoro je spojen s drugim stručcima, valjkast je ili stisnut, proširen je uz klobuk, ravan je ili zakrivljen i ekscentrično kružan po čemu je dosta karakterističnog izgleda, na mjestu na kojem izrasta iz supstrata je s hifama prekrivenim s pijeskom, gladak; crno-smeđ je do crn, vlaknast.

Šiljci: Vrlo su gusti, kratko se spuštaju po stručku, dugi su sam nekoliko milimetara, najprije su bjelkasti, ubrzo su smeđi.

Spore: Kuglaste do eliptične, bodljikave, 3.5-5 x 2-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, pojasasto, plutasto, sivo-smeđe, crveno-smeđe, crno-smeđe ili je crno; miriše na ljupčac (Levisticum officinale) ili vegetu, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u vapnenačkim crnogoričnim šumama siromašnim hranjivim tvarima, rjeđe se pronađe u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrde konzistencije mesa.

Napomena: Dosta je teško uočljiva zbog dosta neupadljive boje.

CRNA JEŽEVICA

Phellodon niger (Fr.) P.Karst.

Etimologija: niger (lat.) = crno. Po boji.

Engleski naziv: Black Tooth

Klobuk: 3-12 (16) cm širok, skoro je stožast, zatim se raširi, na sredini je ulegnut ili lijevkast, slabo je uočljivo pojasast; sivo-smeđ, crno-plav, sivo-crn je do crn, ponekad je s ljubičastom nijansom, rub je bijelo-plavkast, maljav.

Stručak: 2-4 (5) cm visok, debeo, zadebljan je na bazi; crn, na bazi je maljav.

Šiljci: 2-4 mm dugi, sitni; bijeli su ili sivkasti.

Spore: Kuglaste do eliptične, sitno su bodljaste, prozirne, 3.5-4.5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Skoro je erodirano, kruto, žilavo, plutasto, sivo-crno; miriše na ljupčac (Levisticum officinale), vegetu ili piskavicu, a okus je blag ili malo ljutkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, najčešće u simbiozi sa smrekom ili borom, rjeđe se pronađe u bjelogoričnim šumama, voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrde konzistencije mesa.

Napomena: Dosta je mala rastom, ima crni klobuk i crno meso, prepoznatljiva je po kontrastu između boje šiljaka i boje ostalog dijela, šiljci su snježnobijeli.

LJEVKASTA JEŽEVICA

Phellodon tomentosus (L.) Banker

Etimologija: tomentum (lat.) = dlačice, dlake. Po dekoraciji klobuka.

Engleski naziv: Woolly Tooth

Klobuk: 1-4 (6) cm širok, skoro je uvijek spojen s drugim klobucima u mnogobrojnim skupinama, izravnat je i slabo upadljivo ulegnut na sredini, s koncentričnim je naizmjeničnim tamnijim pa svjetlijim pojasevima; najprije je bijel, zatim je svijetlosmeđ ili sivo-smeđ, u starosti je tamnosmeđ, najprije je vlaknasto-baršunast, malo je izbrazdan, kasnije je rijetko čehast.

Stručak: Nepravilno je valjkast ili stisnut, bez sjaja; žuto-smeđ je do sivo-smeđ, malo je vlaknast ili gladak.

Šiljci: Nisu dugi, spuštaju se po stručku, gusti; bijeli, bjelkasti ili su sivkasti.

Spore: Eliptične, šiljaste, 3.1-3.7 x 2.6-3 µm; otrusina je siva.

Meso: Pojasasto, žilavo, u sredini klobuka je smećkasto, prema rubu klobuka je svjetlije, a u stručku smeđe; miriše na ljupčac (Levisticum officinale), vegetu ili cimet, a okus je gorak i neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u velikim skupinama, u crnogoričnim i miješanim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, voli kiselo tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrde konzistencije mesa.

Napomena: Na klobuku su uočljivi svjetliji i tamniji pojasevi. Promjenljive je boje, u mladosti je skoro bijela, a razvijena dosta tamna, klobuk i stručak su crnkasto-smeđi, šiljci su svjetlije boje.