MOZAIČNI RASPUCANAC

Xylobolus frustulatus (Pers.) P.Karst.

Etimologija: frustulare (lat.) = razlomiti, slomiti. Po izgledu.

Plodno tijelo: 0,5-2 (99) cm široko i do 7 mm debelo, razrašteno, srašteno je za supstrat, poslije se raspuca u mozaik, fragmentirano, pojedinačni su fragmenti do 1 (2) cm široki, svaki je fragment sivkast, okerast, svijetlosmeđ, smeđ do sivo-smeđ, slojevit, slojevi su himenija vrlo tanki i može ih biti 20-30, glatki do bradavičavi.

Spore: Eliptične do valjkaste, prozirne, amiloidne, 3.5-5.5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Samo je nekoliko milimetara debelo, smeđe, žuto-smeđe, crveno-smeđe, kožasto-žilavo, plutasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine po močvarnim područjima kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog bjelogoričnog drveća bez kore, najčešće hrasta; izaziva bijelu trulež drva. Lignin (celuloza u drvu) se neravnomjerno razgrađuje, što rezultira malim, okruglim rupama. Primjerak na slici snimio je Matija Josipović, na lokalitetu u Parku prirode Papuk.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana je vrsta lako prepoznatljiva po nepravilno ispucanoj površini koja podsjeća na mozaik ili ispucanu zemlju za vrijeme suše. Slične vrste koje sliče na mozaik poput opisane vrste nisu poznate.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1350. Hylobolus frustulatus (Pers. ex Fr.) Boidin, Sinonim: Stereum frustulosum Fr.

POLUKLOBUČASTI RASPUCANAC

Xylobolus subpileatus (Berk. & M.A.Curtis) Boidin

Etimologija: sub (lat.) = ispod, u blizini+ pileatus (lat.) = nešto što je opasano ili ima oblik šešira. Po nepotpunim klobucima.

Plodno tijelo: 0.5-2 (99) cm široko, 1-2 cm visoko i do 7 mm debelo, razrašteno ili je na rubu savijeno unatrag i formira stožaste smećkaste klobučiće, klobučići su baršunasti i maljavi, koncentrično pojasasti, rub je u mladosti žut, kasnije je smećkast i siv, himenijalna je strana glatka do bradavičavo neravna.

Spore: Eliptične, prozirne, s tankim stijenkama, amiloidne, 4.2-4.8 x 2.5-2.8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, samo je nekoliko milimetara debelo, žilavo, kožasto, plutasto, žuto-smeđe do smeđe, u starosti je isušeno i s tamnijom smećkastom trakom (lentom) odvojeno od himenijalnog sloja; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta, na oguljenom drvu; izaziva bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Pripada subtropskim vrstama gljiva. Veoma rijetko se pronađe u kontinentalnom dijelu Europe. Kod nas je pronađena sjeverno od Sesveta i u Istri kod Labina. Lignin (celuloza u drvu) se neravnomjerno razgrađuje što rezultira malim, okruglim rupama u drvu.

Hydnellum aurantiacum - created in Finland by Petri Roponen

NARANČASTA JEŽEVICA

Hydnellum aurantiacum (Batsch) P.Karst.

Etimologija: aurantiacus (lat.) = narančaste boje. Po boji.

Engleski naziv: Orange Tooth

Plodno tijelo (klobuk): 2-8 (11) cm široko, erodirano-mesnato, uvijeno, površina je u pravilu ravna, ali nepravilno kvrgava s nepravilnim ulegnućima, prilično je mesnato; najprije je maljavo i žućkasto-narančasto samo na sredini, kasnije je crvenkasto-smeđe, rub je u mladosti bjelkast pa kasnije žut.

Stručak: 2-6 (8) cm visok i 2-5 (6) cm debeo, kratak je i zdepast, vrlo često je trbušast, pun, gladak, debeo; žut, žuto-narančast ili narančasto-smeđ.

Šiljci: Najprije su bjelkasti, zatim narančasti i na kraju hrđastosmeđi; gusti, sitni, kratki, spuštaju se po stručku.

Spore: Eliptične do kuglaste, bradavičave, 4.5-9 x 4-7 µm; otrusina je blijedožuta.

Meso: Erodirano-vlaknasto, plutasto, narančasto-smeđe, u klobuku je žućkasto, u stručku crvenkasto-smeđe i s narančastim pojasevima; miris je ugodan na gljive, ponekad lagano na brašno, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno ili pojedinačno, u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na zemlji.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog tvrde konzistencije mesa.

Napomena: Najprepoznatljivija je po narančastoj boji na svim dijelovima i pojasastom mesu. Ima dosta srodnih vrsta kao što je mirisna plutovka (Hydnellum suaveolens) koja raste po crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, klobuk je bjelkast i s modrom nijansom, a na presjeku su uočljivi koncentrični pojasevi plavkaste boje. Slična nezgrapna ježevica (Hydnellum compactum) nema izražene pojaseve.

Hydnellum compactum - created in Norway by Inger-Lise Fonneland

NEZGRAPNA JEŽEVICA

Hydnellum compactum (Pers.) P.Karst.

Etimologija: compactus (lat.) = jedar, kompaktan, zbijen, krupan, masivan. Po konzistenciji.

Plodno tijelo (klobuk): 2-8 (11) cm široko, prilično je okruglasto ili zavijeno poput zvrka pa se raširi i postane valovito i ulegnuto, debelomesnato, tvrdo; prvo je bjelkasto, sivkasto-smeđe ili svijetlosmeđe, mjestimično je crvenkasto, pojasasto, pahuljasto, naborano, izbrazdano, rub je bjelkast i lagano pahuljast.

Stručak: Kratak je i zdepast, ponekad gotovo da i ne postoji pa je samo u zametku, inače je na bazi malo bulbozan; žilav, sivo-smeđ ili hrđastosmeđ.

Šiljci: Sivkasto-smeđi, teže da pocrvene, spuštaju se po stručku, tupi, dugi su 4-8 mm.

Spore: Kuglaste, 5.4-6.2 x 3.3-4.7 µm; otrusina je bjelkasta, bezbojna.

Meso: Debelo, u mladosti je prilično mekano i sočno, ubrzo postane tvrdo i plutaste konzistencije, smećkasto, na presjeku se vide plavkasti i bjelkasti pojasevi, u bazi je stručka crvenkasto sa svijetlom ružičasto-ljubičastom nijansom; miris nije izražen ili je lagan na gljive, a okus je gorak i neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, najčešće pojedinačno, ali ponekad i u velikoj množini, u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, obično kestenom, bukvom ili hrastom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Vrlo je raširena gljiva i šteta što je nejestiva. Dosta je slična plavičasta ježevica (Hydnellum caeruleum) koja na presjeku ima jako izražene plavo-smećkaste pojaseve. Naša vrsta je svijetle boje i prepoznatljiva je po slaboj ljubičastoj nahukanosti mesa na prerezu.

SRAŠTENA JEŽEVICA

Hydnellum concrescens (Pers.) Banker

Etimologija: con- (lat.) = zajedno + crescere (lat.) = rasti. Po rastu, gdje plodna tijela mogu biti sraštena jedno s drugim.

Engleski naziv: Zoned Tooth

Plodno tijelo (klobuk): 2-6 (8) cm široko, raširen, malo lijevkast, ulegnut u sredini; oker, smeđ do hrđastosmeđ, s koncentričnim pojasevima, pustenast, donja je strana žuto-smeđa do hrđastosmeđa, rub je tanak i srašten s nekoliko drugih klobuka.

Stručak: Kratak, na bazi je bulbozan, hrđastosmeđ, dlakav.

Šiljci: Tanki, gusti, spuštaju se po stručku; prvo su svijetlosmeđi, kasnije su hrđastosmeđi.

Spore: Kuglaste, grbave, višekutne, 4-6 x 4-5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Svijetlosmeđe, vlaknasto, žilavo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama kao saprofit u blizini različitog bjelogoričnog drvaća. Primjerke na prvoj slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Kraljev vrh (Medvednica) pokraj Zagreba, a ostale Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog kožaste konzistencije mesa.

Napomena: Karakteristična je po međusobno sraštenim klobucima.

KRVAREĆA JEŽEVICA

Hydnellum ferrugineum (Fr.) P.Karst.

Etimologija: ferrugineus (lat.) = boje željezne rđe, rđasto. Po boji.

Engleski naziv: Mealy Tooth

Plodno tijelo (klobuk): 2-7 (8) cm široko, u mladosti je bjelkasto s ružičastim odsjajem, često s krvavocrvenim kapljicama, kasnije crveno-smećkasto sa svjetlijim, bijelim, rubom, sredina postaje tamnija.

Stručak: Kratak, sužava se prema bazi, bjelkast, kasnije je crvenkasto-smeđ.

Šiljci: Sitni, spuštaju se po stručku, lako se odvajaju od klobuka; prvo su bjelkasti, kasnije su crvenkasto-smeđi ili hrđastosmeđi.

Spore: Široko eliptične do kuglaste, bradavičave, višekutne, 4.4-6 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Svijetlosmeđe do crvenkasto-smeđe, pojasasto, erodirano, plutasto, kožasto; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama kao saprofit u blizini različitog crnogoričnog drvaća, obično smreke.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog kožaste konzistencije mesa.

Napomena: Dosta je promjenljivog oblika, a najprepoznatljivija je u mladosti kada se po površini klobuka nalaze karakteristične crvene kapljice. Slične vrste su mirisna plutovka (Hydnellum suaveolens) koja je sličnog oblika, ali je bjelkasto-plavkaste boje i jako miriše po anisu, te plavičasta ježevica (Hydnellum caeruleum) koja nema izraženog mirisa i plavkaste je boje, narančasta ježevica (Hydnellum aurantiacum) je žuto-narančaste boje. Sve su navedene vrste nejestive.

Hydnellum glaucopus - created on September 2019 in Fratta, Ravascletto, Italy by Marco Floriani

PLAVETNONOGA SRNJAČA

Hydnellum glaucopus (Maas Geest. & Nannf.) E.Larss., K.H.Larss. & Kõljalg

Engleski naziv: Greenfoot Tooth

Klobuk: 5-10 (12) cm širok, u mladosti je konveksan, kasnije se raširi i ulegne u sredini, nepravilno je zaokružen, površina je glatka i bez sjaja; smećkast, smeđ do sivo-smeđ, s blagom je ljubičastom nijansom, u starosti je tamnosmeđ ili gotovo crn, smeđe čehast, maljav, kasnije od sredine prema rubu ispuca, rub je dugo vremena podvijen i valovit.

Stručak: 3-6 cm visok, valjkast, prema bazi je uži, često nepravilno zakrivljen, pun, ekscentričan; smećkast, na bazi je plavkaste boje koja poslije prelazi u zelenkastu, uzdužno je vlaknast, mjestimično je s tamnijim mrljama.

Šiljci: Dugi su do 1 cm, spuštaju se po stručku, uz rub klobuka sve kraći i posve nestaju; oker, sivo-smeđi, vrhovi su bjelkasti.

Spore: Kuglaste, kvrgave, 4.7-5.9 x 4.2-5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Bjelkasto s blagom je rozom nijansom, u dnu stručka je plavo, zatim postane smeđe i crno-zelenkasto; miris je ugodan, a okus izrazito trpak, vrlo je gorak, ukupno je neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekama ili borovima, često u blizini borovnica (Vaccinum myrtillus).

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog vrlo gorkog okusa mesa.

Napomena: Plavetnonogu je srnjaču moguće zamijeniti s drugim vrstama koje imaju čehast klobuk, kao što je primjerice ljuskava srnjača (Hydnellum scabrosum). Međutim, spomenuta vrsta raste u bjelogoričnim šumama i njezine su ljuske na klobuku stršeće.

Hydnellum illudens - created in Estonia by Vello Liiv

VARLJIVA SRNJAČA

Hydnellum illudens (Maas Geest.) Nitare

Klobuk: 3-7 cm širok, u mladosti je konveksan, kasnije se raširi i malo ulegne u sredini; u ranoj je mladosti ružičasto-ljubičast, poslije je smećkast, površina je najprije baršunasta, zatim je sa stršećim čehicama, sredina je nepravilno ispucana, rub je dugo vremena podvijen i valovit.

Stručak: 2-5 cm visok, valjkast, na bazi je uži; najprije je bjelkasto-smećkast, baršunast, poslije je boje klobuka, baza je sivo-zelenkasta.

Šiljci: Do 5 mm dugi i 0.2-0.3 mm debeli, spuštaju se po stručku; najprije su bjelkasti, u starosti su crveno-smeđi, vrhovi su bjelkasti.

Spore: Kuglaste, nepravilne, kvrgave, 6.3-7 x 3.5-4.5 µm; otrusina je smećkasta.

Meso: Tvrdo, bjelkasto je do žućkasto, u dnu stručka je tamnozeleno; miris je ugodan, a okus je gorkast.

Stanište: Raste u kasno ljeto i ranu jesen u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s hrastom.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog okusa mesa.

Napomena: Zbog istoga staništa i vremena rasta lako se može zamijeniti s gracioznom srnjačom (Hydnellum lepidum). Spomenuta se vrsta makroskopski bitno razlikuje po čehicama na klobuku, koje strše u zrak, a baza stručka nije plavkasto-zelena. Osim toga, plodno tijelo ima pravilnije zaokružen klobuk i naraste do 10 cm široko.

Hydnellum lepidum - created on September 2005 in Provincia di Cuneo, Italy by Federico Calledda

GRACIOZNA SRNJAČA

Hydnellum lepidum (Maas Geest.) E.Larss., K.H.Larss. & Kõljalg

Engleski naziv: Crowned Tooth

Klobuk: 5-10 cm širok, u mladosti je konveksan, kasnije se raširi i ulegne u sredini; crvenkasto-ljubičast, kasnije je tamnosmeđa, već u mladosti je ispucan, kasnije je prilegnuto ljuskava, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je nepravilno valovit.

Stručak: 2-5 cm visok, valjkast, prema basi je sve tanji i završava korjenasto, pun; prljavosmeđ, kasnije je crveno-smeđ, na bazi je bjelkasto maljav, kasnije je plavkasto-zelen, baršunast.

Šiljci: Oko 3 mm dugi, spuštaju se po stručku; smećkasti, vršci su bjelkasti, u starosti su crveno-smeđi.

Spore: Kuglaste, grbave, 5.8-6.3 x 3.6-4.3 µm; otrusina je smećkasta.

Meso: Tvrdo, žućkasto, u bazi stručka je zelenkasto-sivo; miris je ugodan, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog okusa mesa.

Napomena: Opisanoj je srnjači vrlo slična varljiva srnjača (Hydnellum illudens), koja također raste u šumama hrasta. Međutim, navedena vrsta je u mladosti s bjelkastim šiljcima i njezine su spore veće (6.3-7 x 3.5-4.5 µm). U crnogoričnim šumama (smreka) raste također slična vrsta Hydnellum martioflavum, međutim, ta vrsta ima kvrgavo-režnjasti klobuk. Površina je klobuka baršunasta, tamnosmeđa i samo u starosti može biti čehava.

PECKIJEVA JEŽEVICA

Hydnellum peckii Banker

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Devil's Tooth

Plodmno tijelo (klobuk): 2-7 (9) cm širok, najprije je kružan, zatim je konveksan i ulegnut na sredini, kožica je promjenljiva, u početku je vlaknasto-baršunasta i s krupnim koncentričnim pojasevima, a kada se gljiva razvije najprije je bijelo baršunasta pa s krvavocrvenim kapljicama, sličnim kao kod krvareće ježevice (Hydnellum ferrugineum); površina je crvenkasto-smeđa, u sredini je tamnija, a rub je bjelkast.

Stručak: 1-3 cm visok i 4-8 mm debeo, nepravilnog je valjkastog oblika, sužava se prema bazi, ali se poslije proširi, spužvaste je konzistencije, crvenkasto-smeđ.

Šiljci: 2-4 mm dugi, spuštaju se po stručku; najprije su bjelkasti, kasnije su crvenkasto-smeđi i s nešto bljeđim vršcima.

Spore: Skoro kuglaste, 5-5.6 x 3.7-4 µm; otrusina je blijedosmećkasta.

Meso: Pojasasto, plutasto, spužvasto, vlaknasto, svijetlosmeđe; miris je prilično ugodno ljutkast, al okus je izuzetno gorak i karakteristično nadražuje grlo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, obično sa smrekom. Primjerke na slici snimio je Mladen Ormuž, krajem listopada.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je gljiva zbog gorkog i nadražujućeg okusa mesa.

Napomena: Po prisutnosti krvavorvenih kapljica po površini klobuka je veoma slična krvareća ježevica. Od navedene se vrste jasno razlikuje po gorkom okusu mesa koje nadražuje grlo.

LJUSKAVA SRNJAČA

Hydnellum scabrosum (Fr.) E.Larss., K.H.Larss. & Kõljalg

Engleski naziv: Bitter Tooth

Klobuk: 4-12 (15) cm širok, u mladosti je konveksan, ubrzo zatim se raširi i ulegne na sredini, nepravilan, neravan; smećkast, tamnosmeđ, u starosti postane tamnosmeđ do crno-smeđ, čitava je površina prekrivena sa smeđim ljuskama, ljuske su na sredini izdignute, prema rubu su sve niže i niže te gotovo nestanu, često je rascijepljen i nepravilno brazdast, rub je nepravilno valovit i podvijen.

Stručak: 3-8 (10) cm visok i 1-3 (3.5) cm debeo, valjkast, prema bazi je sve tanji, pun; smećkast, na bazi je najprije plavkast, poslije prelazi u zelenu, u mladosti je prekriven finim tamnijim mrljama, uzdužno je vlaknasto-čehast.

Šiljci: Dugi su do 1 cm i debeli do 1 mm, spuštaju se po stručku; sivkasto-smeđi, smeđi ili su crvenkasto-smeđi, vrhovi su bijeli.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, nepravilne, kvrgave, (5) 5.1 - 5.9 (6.6) × (4) 4.2 - 5.3 (5.9) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.4), N = 60, Me = 5.5 × 4.7 µm, Qav = 1.2; otrusina je smeđa.

Meso: Čvrsto, bjelkasto, u bazi stručka je crno-modro do crno; miris je ugodan, a okus je izrazito trpak i gorak, ukupno je neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, samo u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog jako gorkog i neugodnog okusa mesa.

Napomena: Ljuskava se srnjača može zamijeniti sa sličnom srnjačom crnogoričnom (Sarcodon imbricatus), ali ona raste isključivo u višim predjelima crnogoričnih šuma, ispod smreka.

Hydnellum scrobiculatum - created on December 2010 in Estonia by Vello Liiv

KOŠTIČAVA JEŽEVICA

Hydnellum scrobiculatum (Fr.) P.Karst.

Engleski naziv: Ridged Tooth

Klobuk: 2-8 (12) cm širok, prvo u obliku je rozete, smeđ do crvenkasto-smeđ, u starosti je hrđastosmeđ do tamnosmeđ, sredina je uglavnom tamnija i izdubljena, rub je bijel, žut do sivo-žut.

Stručak: Valjkasta, bjelkasta do smeđa.

Šiljci: Gusti, spuštaju po stručku, bjelkasto-sivkasti do smeđi.

Spore: Manje ili više kuglaste, 5.5-6.5 x 4-5.6 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Čvrsto, smeđe; miriše na ljupčac (Levisticum officinale), vegetu ili brašno, a okus je ljut, na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog žilave konzistencije mesa.

Napomena: Dosta se teško razlikuje od sličnih vrsta iz rodova Hydnellum i Sarcodon.

Hydnellum versipelle - created in Norway by Edel Humstad

MALJAVI JEŽEK

Hydnellum versipelle (Fr.) E.Larss., K.H.Larss. & Kõljalg

Etimologija: verso (lat.) = lice, obličje, obraz, vrtnja + pelis (lat.) = koža. Po prisutnim čehicama po površini klobuka.

Klobuk: 5-20 (55) cm širok, prvo je lagano konveksan, kasnije se otvori i spljošti, nepravilnog je oblika, neravan, valovit, napuhnut, udubljen, podijeljen na režnjeve, često je po nekoliko klobuka zajedno srašteno; smećkast, narančasto-smeđ, crveno-smeđ ili je ljubičasto-smeđ, kožica je uočljivo vlaknasto-čehasta, rub je tanak, u mladosti je malo podvijen.

Stručak: 4-8 cm visok i 1-1.5 cm, valjkast; skoro je boje klobuka, sivo-smeđ, crvenkast do crvenkasto-smeđ, na bazi je više ili manje zelenkast, vlaknasto-čehast, često je više stručaka busenasto spojeno.

Šiljci: Gusti, kratko se spuštaju po stručku, sivo-smeđi, žuto-smeđi, vršak je bjelkast.

Spore: Kuglaste, 4.5-5.5 x 3.5-4.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Bjelkasto, prema dnu stručka je žuto, a u starosti i na prerezu pocrni; miris je ugodan na gljive, a okus je dosta gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog dosta gorkog okusa mesa.

Napomena: Dosta se teško razlikuje od sličnih vrsta iz rodova Hydnellum i Sarcodon. Prepoznatljiva je po hrđastosmeđem raspucanom klobuku, stručku koji je boje klobuka i busenastom rastu. U ovom rodu nema sličnih vrsta.

Boletopsis leucomelaena - created on September 2019 in Col de Prete, Lauco, Italy by Marco Floriani

CRNOBIJELI VRGANJEVAC

Boletopsis leucomelaena (Pers.) Fayod

Etimologija: leucos (gr.) = bijelo + melas (gr.) = crno. Po bijeloj i crnoj boji.

Engleski naziv: Kurotake

Klobuk: 4-12 (15) cm širok, mesnat, nepravilnog oblika, deformiran, okruglasto-konveksan ili spljošten; sivo-smeđ do maslinasto-smeđ, u starosti skoro crn, na ozlijeđenim mjestima postane blago ružičast; rub je prema rupicama zaokružen, može biti gladak ili izbrazdan.

Stručak: 3-4 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, kratak, pun, valjkast, nepravilan, malo je ekscentričan, lagano je čehast; tamnosiv, maslinasto-siv do crno-smeđ, na osnovi često s ružičastom nijansom.

Rupice/cjevčice: Nepravilne, zupčaste, višekutne; prvo su bjelkaste, kasnije sive; cjevčice su kratke, spuštaju se po stručku; bijele su pa sivkaste.

Spore: Nepravilno kuglaste i višekutne, prozirne, 5-6 x 4-5 µm; otrusina je svijetlosiva.

Meso: Bijelo, na zraku prvo poružičasti, a zatim postane sivo-smeđe; miris nije izražen, okus je blag, ponekad malo gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit tla u miješanim i crnogoričnim šumama, uglavnom na višim nadmorskim visinama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Iako je uvjetno jestiva i jestiva samo mlada, smatra se nejestivom vrstom, jer je kasnije dosta žilave konzistencije i loše kvalitete zbog gorkastog okusa mesa.

Napomena: Prepoznatljiv je po jakom kontrastu između snježnobijelog himenija i crnog klobuka i stručka. Neki autori tvrde da osim crne forme postoji i vrsta sa svijetlijim, sivkastim klobukom, a to je čehasti rupičar (Boletopsis subsquamosa). Zbog karakterističnih boja se teško može zamijeniti nekom drugom vrstom.

MEDITERANSKI VRGANJEVAC

Boletopsis mediterraneensis G.Moreno, Carlavilla, Bellanger, Olariaga, P.-A.Moreau, Bidaud, Loizides & Manjón

Etimologija: mediterraneus (lat.) = sredozemni, mediteranski. Po staništu.

Klobuk: 5-15 cm širok, dugo je vremena poluukopan, kasnije je raširen, siv ili tamno sivo-smeđ, osnova je bjelkasta, ponekad je s ružičasto-ljubičastom nijansom, čehast, rub je valovit.

Stručak: 3-6 cm visok i 2-3 cm debeo, kratak, centralno ili ekscentrično spojen sa klobukom, jednobojan, bijel, prošaran je crno-sivim mrljama, kasnije je vlaknast, na pritisak se stvaraju mrlje.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, jednobojne, cjevčice su uske, bjelkaste, spuštaju se po stručku, ne odvajaju se od podnice klobuka.

Spore: Kuglaste, 4.5–6.7 × 3.3–5.2 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Debelo, bijelo, na prerezu u dodiru sa zrakom prvo poružičasti, a zatim postane sivkasto; miriše ugodno na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Rupice u dodiru s KOH postanu tamnozelene, a meso maslinastozeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit tla u šumama bora ili cedra, u sredozemnom području, voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Sličan je crnobijeli vrganjevac (Boletopsis leucomelaena), koji ima tamnosivi stručak.

CRNOGORIČNA SRNJAČA

Sarcodon imbricatus (L.) P.Karst.

Etimologija: imbricatus (lat.) = razmještene ljuskice. Po čehama.

Engleski naziv: Shingled Hedgehog

Klobuk: 6-15 (30) cm širok, prvo je konveksan, kasnije je spljošten i često ulegnut na sredini; bjelkasto-siv, bjelkasto-smeđ, svijetlosmeđ, smeš do sivo-smeđ s krupnim stršećim tamnosmeđim čehama koje su koncentrično postavljene, osnova je svjetlija, rub je malo vijugav i podijeljen u režnjeve.

Stručak: 5-8 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, kratak, batinasto je zadebljan na bazi, čvrst; sivo-smeđ.

Šiljci: 5-10 mm dugi, različito su dugi, gusti, spuštaju se po stručku; uglavnom su bjelkasti, zatim su sivo-smeđi, u starosti su smeđi.

Spore: Kuglaste, višekutne, sitno šupljikave, 5-8.5 x 5-7.5 µm; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, žilavo, često je pojasasto, bjelkasto, kasnije je sivkasto do sivkasto-smeđe; miriše jako i neugodno, začinski, a okus je blag, kasnije postaje gorak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, parkovima i vrtovima u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada, jer kasnije postane gorkasta.

Napomena: Slični je pepeljasto-ljubičasti ježevac (Hydnellum fuligineoviolaceum) tamnoljubičaste boje i u grlu ostavlja osjećaj gušenja koji se nakon dužeg vremena izgubi. Glatka srnjača (Sarcodon leucopus) ima gladak klobuk, mnogo je većih dimenzija, jako miriše po cikoriji ili instant kavi i ima veoma gorak okus. Postoji dosta sličnih vrsta koje nije uvijek lako identificirati, međutim nema opasnosti od zamjene s otrovnim vrstama.

Sarcodon joeides - created on February 2009 in Jüdingsau, Marz, Bezirk Mattersburg, Burgenland, Austria by Gerhard Koller

LJUBIČASTA SRNJAČA

Sarcodon joeides (Pass.) Bataille

Klobuk: 5-10 (13) cm širok, u mladosti je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut u sredini; oker, svijetlosmeđ do sivo-smeđ, sredina je često smeđe čehava, u starosti je crveno-smeđ, rub je najprije podvijen, poslije je nepravilno valovit i izravnat.

Stručak: 3-6 cm visok i 0.8-2 cm debeo, valjkast, završava gotovo korjenasto, pun, često je ekscentričan; smeđ, sivo-smeđ, uzdužno je vlaknast, zrnasto je smeđe ili ružičasto-smeđe prošaran, na bazi je plavo-zelen do crno-zelen kao kod plavetnonoge srnjače (Hydnellum glaucopus).

Šiljci: Do 5 mm dugi, nepravilno se spuštaju po stručku, katkad se spuste gotovo do baze stručka; sivo-smeđi, vrhovi su često svjetliji, bjelkasti, na pritisak posmeđe.

Spore: Kuglaste, jako kvrgave, 5.4-6.3 x 3.6-4.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Vlaknasto, lomljivo, prljavo bjelkasto, na presjeku naglo postaje plavo-ljubičasto, kasnije postane ružičasto-ljubičasto; miris nije izražen, okus uglavnom gorak.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, u skupinama, u svim tipovima šuma, a najčešće u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom i kestenom, po nekim izvorima je češća u crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog i neugodnog okusa mesa.

Napomena: Opisana se ljubičasta srnjača može zamijeniti sa sličnim pepeljasto-ljubičastim ježevcem (Hydnellum fuligineoviolaceum). Međutim, spomenuta vrsta raste isključivo u crnogoričnim šumama (smreka, jela, bor) i njezino meso na presjeku postane crvenkasto. Zbog gorkog mesa također nije za jelo.

SRAŠTENA JEŽEVICA

Phellodon confluens (Pers.) Pouzar

Etimologija: confluens (lat.) = spajajući se, spajanje. Po spojenim klobucima.

Engleski naziv: Fused Tooth

Klobuk: 3-12 (14) cm širok, skoro je uvijek spojen s drugim klobucima, izravnat je i slabo upadljivo ulegnut na sredini, s koncentričnim je pojasevima; bjelkasto-siv, žuto-smeđ, sivo-smeđ ili ljubičasto-crvenkast, vunast, pustenast.

Stručak: 1-4.5 (5) cm visok i 5-8 (10) mm debeo, valjkast; sivo-smeđ do tamnosmeđ, fino je baršunast.

Šiljci: 1-2 (2.2) mm dugi, kratki, gusti, spuštaju se po stručku, sivi do sivo-ljubičasti, na pritisak posmeđe.

Spore: Kuglaste do eliptične, 3.5-6 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vlaknasto, žilavo, bjelkasto-sivo, djelomično je smećkasto; miriše na curry ili javorov sirup, osobito tijekom sušenja, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, u crnogoričnim i miješanim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom zbog žilave konzistencije mesa.

Napomena: Slična je ljevkasta ježevica (Phellodon tomentosus), kojoj je klobuk izraženije pojasast i koja ima gorak i neugodan okus mesa.

CRNO-BIJELA JEŽEVICA

Phellodon melaleucus (Sw. ex Fr.) P.Karst.

Etimologija: melas (gr.) = crno + leukos (gr.) = bijelo. Po boji.

Engleski naziv: Grey Tooth

Klobuk: 3-14 (18) cm širok, kružan, uvijek je ulegnut na sredini i lijevkastog oblika, prema sredini je već u mladosti s nepravilnim hrapavim ispupčenjem, po nekoliko je klobuka zajedno spojeno i izgledaju poput rasvjetanog cvijeta ili buketa cvijeća, blistav, skoro uvijek je pojasast; najprije je bijel pa ubrzo sivkast, sivo-smeđ, ljubičasto-smeđ ili ljubičasto-crnkast, rub je svjetliji, sitno je baršunast, kasnije je gol.

Stručak: Nije dug, skoro je spojen s drugim stručcima, valjkast je ili stisnut, proširen je uz klobuk, ravan je ili zakrivljen i ekscentrično kružan po čemu je dosta karakterističnog izgleda, na mjestu na kojem izrasta iz supstrata je s hifama prekrivenim s pijeskom, gladak; crno-smeđ je do crn, vlaknast.

Šiljci: Vrlo su gusti, kratko se spuštaju po stručku, dugi su sam nekoliko milimetara, najprije su bjelkasti, ubrzo su smeđi.

Spore: Kuglaste do eliptične, bodljikave, 3.5-5 x 2-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, pojasasto, plutasto, sivo-smeđe, crveno-smeđe, crno-smeđe ili je crno; miriše na ljupčac (Levisticum officinale) ili vegetu, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u vapnenačkim crnogoričnim šumama siromašnim hranjivim tvarima, rjeđe se pronađe u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrde konzistencije mesa.

Napomena: Dosta je teško uočljiva zbog dosta neupadljive boje.

CRNA JEŽEVICA

Phellodon niger (Fr.) P.Karst.

Etimologija: niger (lat.) = crno. Po boji.

Engleski naziv: Black Tooth

Klobuk: 3-12 (16) cm širok, skoro je stožast, zatim se raširi, na sredini je ulegnut ili lijevkast, slabo je uočljivo pojasast; sivo-smeđ, crno-plav, sivo-crn je do crn, ponekad je s ljubičastom nijansom, rub je bijelo-plavkast, maljav.

Stručak: 2-4 (5) cm visok, debeo, zadebljan je na bazi; crn, na bazi je maljav.

Šiljci: 2-4 mm dugi, sitni; bijeli su ili sivkasti.

Spore: Kuglaste do eliptične, sitno su bodljaste, prozirne, 3.5-4.5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Skoro je erodirano, kruto, žilavo, plutasto, sivo-crno; miriše na ljupčac (Levisticum officinale), vegetu ili piskavicu, a okus je blag ili malo ljutkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, najčešće u simbiozi sa smrekom ili borom, rjeđe se pronađe u bjelogoričnim šumama, voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrde konzistencije mesa.

Napomena: Dosta je mala rastom, ima crni klobuk i crno meso, prepoznatljiva je po kontrastu između boje šiljaka i boje ostalog dijela, šiljci su snježnobijeli.

LJEVKASTA JEŽEVICA

Phellodon tomentosus (L.) Banker

Etimologija: tomentum (lat.) = dlačice, dlake. Po dekoraciji klobuka.

Engleski naziv: Woolly Tooth

Klobuk: 1-4 (6) cm širok, skoro je uvijek spojen s drugim klobucima u mnogobrojnim skupinama, izravnat je i slabo upadljivo ulegnut na sredini, s koncentričnim je naizmjeničnim tamnijim pa svjetlijim pojasevima; najprije je bijel, zatim je svijetlosmeđ ili sivo-smeđ, u starosti je tamnosmeđ, najprije je vlaknasto-baršunast, malo je izbrazdan, kasnije je rijetko čehast.

Stručak: Nepravilno je valjkast ili stisnut, bez sjaja; žuto-smeđ je do sivo-smeđ, malo je vlaknast ili gladak.

Šiljci: Nisu dugi, spuštaju se po stručku, gusti; bijeli, bjelkasti ili su sivkasti.

Spore: Eliptične, šiljaste, 3.1-3.7 x 2.6-3 µm; otrusina je siva.

Meso: Pojasasto, žilavo, u sredini klobuka je smećkasto, prema rubu klobuka je svjetlije, a u stručku smeđe; miriše na ljupčac (Levisticum officinale), vegetu ili cimet, a okus je gorak i neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u velikim skupinama, u crnogoričnim i miješanim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, voli kiselo tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrde konzistencije mesa.

Napomena: Na klobuku su uočljivi svjetliji i tamniji pojasevi. Promjenljive je boje, u mladosti je skoro bijela, a razvijena dosta tamna, klobuk i stručak su crnkasto-smeđi, šiljci su svjetlije boje.

Thelephora anthocephala - created on August 2021 in Graz-Umgebung, Austria by rainerburkard

KORALJNA KOKICA

Thelephora anthocephala (Bull.) Fr.

Plodno tijelo: 5-10 (20) cm široko, sliči na koralje ili cvijet, formirano je od zajedničkog, vrlo kratkog, stručkolikog panja koji se grana u mnoštvo sve tanjih i tanjih valjkastih ili stisnutih grančica sive, smeđe ljubičasto-smeđe ili ružičasto-ljubičaste boje, vršci su grančica paperjasti, bjelkasti i šiljasti, donja strana i panj su iste boje.

Spore: Kuglaste ili višekutno režnjaste, sa šiljcima, 8-10 x 6-8.5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso (trama): Žilavo, elastično, sivo-smeđe; miris je odvratan, na zemlju, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u mahovini i u travi, na kiselom tlu, vjerojatno je simbiont.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Na prvi se pogled može zamijeniti sa smrdljivom kokicom (Thelephora palmata), međutim ona ima odvratan i vrlo jak miris. Mikroskopski se znatno razlikuju, a hife trame i subhimenija spomenute vrste s lužinom (KOH) poplave. Hife koraljne kokice s istim reagensom ne mijenjaju boju.

Thelephora caryophyllea - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

LJEVKASTA KOKICA

Thelephora caryophyllea (Schaeff.) Pers.

Etimologija: karyophyllon (gr.) = karanfil. Po izgledu plodnog tijela.

Engleski naziv: Carnation Earthfan

Plodno tijelo: 3-12 (18) cm široko, lijevkasto je ulegnuto, poput rasvjetanog cvijeta, sa sivo-smeđim do ljubičasto-smeđim režnjevima koji se preklapaju s bijelim, usječenim i rascijepljenim rubovima, uzdužno je vlaknasto, pojasasto ili je ponekad valovito, rub se usko račva na manje ili više vršaka, stručak je tanak, kratak i sivo-smeđ.

Spore: Nepravilne, eliptične, višekutne, sa šiljcima, 6.3-8.2 x 5-7.2 µm; otrusina je tamno crveno-smeđa.

Meso: Tanko, kožasto, vrlo je žilavo, vlaknasto, gotovo je korasto, tamnosmeđe do ljubičasto-smeđe, u rubu je bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, usamljeno ili busenasto, u miješanim i crnogoričnim šumama, parkovima, grmlju, te po livadama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično borom ili smrekom, rjeđe brezom, na travnatom, pjeskovitom, vapnenačkom i kiselom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Karakterističnog je izgleda kojim podsjeća na rascvjetani cvijet s vrhovima grančica koje podsjećaju na cvijet karanfila.

SMRDLJIVA KOKICA

Thelephora palmata (Scop.) Fr.

Etimologija: palmatus (lat.) = u obliku palme, s plovnom kožicom (među prstima), u obliku ruke, šakast. Po obliku grančica.

Engleski naziv: Stinking Earthfan

Plodno tijelo: 2-25 cm široko i 3-10 cm visoko, raste u obliku uspravnog koralja, iz kratke, zajedničke baze ili panja, sivo-smeđe do crno-smeđe boje, nepravilno se grana na brojne uspravne, plosnate i zaobljene grane, grane su boje panja, bijelih rubova, završavaju šiljasto ili lopatičasto.

Spore: Kuglaste do eliptične, višekutne, bradavičave, 8-12 x 7-9 µm; otrusina je smeđa do tamno ljubičasto-smeđa.

Meso: Krupnozrnasto, kožasto, plutasto, tvrdo, tamno sivo-smeđe; vrlo jako, trajno i neugodno miriše na kiseli kupus, miris u mladosti može biti jedva zamjetan, a okus je odvratan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično borom, na vlažnom terenu. Prvu sliku snimio je Danijel Balaško u studenom, na lokalitetu Jagnjedovec pokraj Koprivnice, ispod smreke, a ostale slike Mirna Katičić, u studenom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog žilave konzistencije mesa.

Napomena: Prepoznatljiva je po uvijenim granama koje se granaju iz zajedničke baze. Jako i neugodno miriše na kiseli kupus po čemu se najlakše razlikuje od sličnih vrsta.

Thelephora penicillata - created on August 2023 in Grafenau, Germany by Elisabeth Mettler

MLITAVA KOKICA

Thelephora penicillata (Pers.) Fr.

Engleski naziv: Urchin Earthfan

Plodno tijelo: 2-20 (25) cm široko i 1-10 cm visoko, veoma je promjenljivog oblika, može biti lepezasto ili rašireno poput rasvjetanog cvijeta, iz zajedničke baze ili panja se dijeli na više izravnatih smeđih ili svijetlonarančastih grana s rascijepljenim bjelkastim vršcima, površina je dlakava, raspucana, savitljiva i naborana, u starosti je ljubičasto-smećkasto ili sivo-smeđe.

Spore: Eliptične, 7-11 x 6-7 µm; otrusina je bjelkasta do smećkasta.

Meso: Tanko, mekano, elastično, papiraste konzistencije, smeđe je do sivo-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u vlažnim miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na goloj zemlji ili na osušenom lišću, malim grančicama, mahovini ili drugim uvelim biljkama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Dio je skupine gljiva koje su dosta neprimjetne na zemlji, smećkaste je boje i papiraste konzistencije, tanka, a najprepoznatljivija je po bijelim vrhovima.

ZEMLJASTA KOKICA

Thelephora terrestris Ehrh.

Etimologija: terrester (lat.) = zemljano. Po rastu na zemlji.

Engleski naziv: Earthfan

Plodno tijelo: 3-8 (10) cm široko, bubrežasto je ili u obliku rasvjetanog cvijeta, nepravilno je kružno ili ulegnuto, često je podijeljeno na režnjeve naslagane poput crijepa na krovu kuće, baza je drvenasta; gornja je strana kovrčava, s koncentričnim pojasevima, grubo vlaknasto-čehasta, smeđa, hrđastosmeđa, tamnosmeđa do crno-smeđa, donja je strana bradavičava, rub je trepavičast i kovrčav.

Spore: Eliptične, višekutne, s nepravilno raspoređenim višekutnim bradavicama, s velikom uljnom kapljom na sredini, 7-10 x 5-8 µm; otrusina je smeđa do ljubičasto-smeđa.

Meso: Tanko, opnasto, spužvasto, žilavo, kožasto, 2-3 (4) mm debelo, sivo-smeđe do crno-smeđe; miris je u mladosti kiseo, kasnije je na zemlju, a okus je malo neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma i po livadama bogatim humusom u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, na zemlji, korijenju ili u blizini panjeva.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Tipična po obliku višestrukih nepravilnih rozeta, ima dosta jako dekoriranu površinu plodnog tijela.

BUKOVA ZRNATOGLAVKA

Phleogena faginea (Fr.) Link

Etimologija: fagineus (lat.) = bukva (Fagus). Po staništu.

Engleski naziv: Fenugreek Stalkball

Plodno tijelo: 2-8 mm visoko i 1-3 (4) mm široko, formirano je od glavice i stalka, kada ostari, smeđe spore se oslobađaju kroz dio glavice; glava je okruglasta i na tjemenu je malo spljoštena, posve mlada glavica je sivkasta do smećkasta, u starosti je crno-smeđa, površina je zrnato-maljava; stalak je valjkast, gladak, najprije je bijel, zatim je okerast i na kraju je svijetlosmeđ.

Spore: Kuglaste, glatke, 5.5-8 µm; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso: Smećkasto; miris podsjeća na ljupčac (Levisticum officinale) ili vegetu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka različitog bjelogoričnog drveća u pukotinama kore ili na drvu bez kore, najčešće bukve, a rijetko hrasta, graba, jasena, topole ili lijeske, ponekad raste i kao parazit na živom drveću. Prve dvije slike snimio je Danijel Balaško, u prosincu, na lokalitetu Glogovac pokraj Koprivnice, na bukvi, a posljednje dvije Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Općenito, makroskopski gledano, sliči mješinarkama (Ascomycota). Najsličnija je rožna stapkoglavka (Onygena equina), koja raste isključivo na raspadajućim rogovima krava i ovaca.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo se sastoji od kuglaste glave i stalka; 2. glava je sivkasta do smećkasta i do 4 mm široka; 3. stalak je valjkast; 4. raste na krupnim drvnim ostacima bjelogoričnog drveća u pukotinama kore ili na drvu bez kore

ROGATA ROŽNATICA

Calocera cornea (Batsch) Fr.

Etimologija: corneus (lat.) = rog, rožnato. Po konzistenciji.

Engleski naziv: Small Stagshorn

Plodno tijelo: 0.5-1.5 (2.5) cm visoko i 1-2 (3) mm široko, jednostruko, vretenasto, glatko, mazavo, savitljivo, završava žilavim i elastičnim vrhom, kremasto, žuto do žućkasto-narančasto, s bijelim maljama na bazi koja je kratko korjenasta.

Spore: Kobasičaste, duguljaste, lateralno su udubljene, glatke, 7-11 x 3-4.5 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Gumasto, žilavo, žuto-narančasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, busenasto ili pojedinačno, kao saprofit krupnih drvnih ostataka različitog bjelogoričnog drveća. Sve tri slike snimljene su početkom lipnja na lokalitetu Ponikve kod Zagreba.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer zbog svoje veličine nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Ova se vrsta razlikuje od sličnih vrsta iz roda Clavaria po dimenzijama i boji. S makroskopskog gledišta razlikuju se po nešto tvrđoj konzistenciji mesa.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1518. Rogata rožnatica (Calocera cornea (Batsch: Fr.) Fr.); 1519. Jednostavna rožnatica (Calocera simplex Nom. Prov.)

RASCIJEPLJENA ROŽNATICA

Calocera furcata (Fr.) Fr.

Engleski naziv: Forked Stagshorn

Plodno tijelo: 0.5-1.5 (2.5) cm visoko i 1-2 (3) mm debelo, iz osnove rastu valjkasti kratki klinčići koji se pri vrhu dihotorno račvaju na 2-3 kratka šiljka, fertilni je dio do same osnove, stručak se nalazi ispod kore drva u obliku želatinoznog zadebljanja ili počiva na bijelom miceliju, po vlažnom je vremenu viskozno; svijetložuto, žuto-narančasto do oker-žuto.

Spore: Široko eliptične, glatke, prozirne, mogu imati 3 pregrade, 10-12 x 7-9 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Žućkasto, elastično; miris nije izražen, okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u pojedinačnim busenima, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane, panjevi) crnogoričnog drveća s korom, najčešće jele i bora, ali se pronađe i na trupcima breze.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta jer zbog svoje veličine nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Opisana je vrsta vrlo slična rogatoj rožnatici (Calocera cornea), koja raste samo na drvnim ostacima bjelogoričnog drveća. Plodna tijela su joj raštrkana i tek rijetko kao busenasta, a makroskopski se najviše razlikuje po tome što su vršci šiljati i nikada se ne račvaju. Mikrostruktura se također razlikuje, jer njezine spore imaju samo jednu pregradu. Ova gljiva ne spada u koraljne gljive iz roda capica (Ramaria), koje imaju krhko, a ne savitljivo meso kao kod naše vrste.

Calocera glossoides - created on November 2018 in Московская обл., Russian Federation by Иван Матершев

VLAŽAN JEZIK

Calocera glossoides (Pers.) Fr.

Etimologija: glossa (gr.) = jezik + eidos (gr.) = sličnost. Po izgledu.

Engleski naziv: Tongue Stagshorn

Plodno tijelo: 0.3-1 (1.5) cm visoko i 1-2 (3) mm široko, s uočljivim stručkom dimenzija 4 x 1 mm, kopljasto; kod svježe gljive je žuto, žuto-narančasto ili narančasto, a kod suhe gljive zlatno-smeđe, površina je malo uzdužno naborana.

Spore: Usko eliptične i lagano kobasičaste, prozirne, s tankim pregradama, u starosti s 1-3 čekinje, 12-14 x 3-4.5 µm; bazidiji 50 x 4.5 µm, račvaju se na dva dijela; hife su s tankim pregradama, bezbojne, do 2.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Žuto, žuto-narančasto, gumeno, ljepljivo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnih drvnih ostataka različitog bjelogoričnog drveća, obično hrasta i bukve; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta jer zbog svoje veličine nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Ova vrsta lako se zamijeni s rogatom rožnaticom (Calocera cornea) koja raste u velikoj množini na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća. Slična vrsta je malo drugačijeg izgleda, nema kopljasti oblik i čekinjaste spore u starosti. Rascijepljena rožnatica (Calocera furcata ) raste na krupnim drvnim ostacima raznog crnogoričnog drveća, nema izražen stručak, te ima nešto manje spore.

VISKOZNA ROŽNATICA

Calocera viscosa (Pers.) Fr.

Etimologija: viscosus (lat.) = viskozno, mazavo. Po mazavoj površini.

Engleski naziv: Yelly-Antler

Plodno tijelo: Pojedinačno 3-5 (6) cm visoko i 0.4-0.9 (1.2) cm široko, a u busenu do 20 cm široko, u obliku je grmića poput vrsta iz roda Clavaria, dvokrako se razgranava u nastavake s vršcima s po dva šiljata zupca; žuto-narančaste ili narančaste boje; osnova je dosta korjenasto produljena u supstratu, s dugim je korjenastim snopom bijelih vlakana.

Spore: Kobasičaste, duguljaste, 8-12 x 4.3-5.2 µm; otrusina je svijetložuta do žućkasto-oker.

Meso: Kod svježih gljiva je hladetinaste konzistencije, gumasto, žilavo, slično je hrskavici, žuto-narančasto, oživljava vlagom; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (korijenje, panjevi, trupci) crnogoričnog drveća, najčešće bora, te prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer zbog svoje veličine nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Po žilavom mesu, skoro želatinoznoj konzistenciji, sluzavoj površini i korjenastom nastavku stručka razlikuje se od griva (Clavaria) koje su većih dimenzija, razgranatije i mesnatije. Također, ne raste na zemlji, već na drvu.

Dacrymyces capitatus - created on October 2023 in Stadtbezirk West, Halle (Saale), Germany by Katrin Schneider

GLAVATA DRHTALICA

Dacrymyces capitatus Schwein.

Plodno tijelo: 1-4 (20) mm široko, plodna tijela su gotovo spojena, može imati pločasti ili jastučasti oblik, poput dugmeta, vrlo je sitno, za supstrat se drži vrlo kratkim stručkom, stručak ima korjenast oblik (vidi se pomoću leće) i spaja se s plodno tijelom, glatko, na kraju prilično gusto naborano; žućkasto do narančasto, svjetlucave boje.

Spore: Eliptične, valjkaste, glatke, prozirne, trostruko pregrađene, 9.8-12 x 3.9-5 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Želatinozno, sočno, mekano; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine po vlažnom vremenu kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane, panjevi) bjelogoričnog drveća, a rjeđe crnogoričnog drveća; uzrokuje smeđu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti. Radi se o štetniku drva. Zarazi i brzo dovodi do razgradnje drvene dijelove kuće kao što su vrata, prozori, ograde, oprema za dječja igrališta itd.

Napomena: Glavata drhtalica po obliku plodnog tijela sliči gljivama iz roda Dacrymyces. Osobito je potreban oprez pri determinaciji da se ne zamijeni s kapljastom drhtalicom (Dacrymyces stillatus), koja raste na krupnim drvnim ostacima crnogoričnog i bjelogoričnog drveća. Može se zamijeniti i s minornom drhtalicom (Dacrymyces minor), koja naraste široko samo 1 mm, te se može zamijeniti i s raznolikospornom drhtalicom (Dacrymyces variisporus), koja raste isključivo na krupnim drvnim ostacima crnogoričnog drveća, osobito bora.

Dacrymyces chrysospermus - created in Estonia by Vello Liiv

ZLATNA DRHTALICA

Dacrymyces chrysospermus Berk. & M.A.Curtis

Engleski naziv: Orange Jelly Spot

Plodno tijelo: 0.5-1 (3) cm široko, vrlo je promjenljiva oblika, najprije je kuglasto, kasnije nepravilno naborano, također ponekad izduženo, posjeduje manje-više israženi stručak; u mladosti je žućkasto ili žućkasto-narančasto, poslije postane tamnije, do narančasto-smećkasto.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 18-23 x 6.5-8 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Želatinozno, sočno, prozirno; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine po vlažnom vremenu kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane) crnogoričnog drveća, osobito jela i borova, a rjeđe bjelogoričnog drveća; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Zbog istaknuta stručka na plodnom tijelu i jednolične žuto-narančaste boje lako se prepozna. Druge želatinozne drhtalice nemaju stručak ili je on posve sitan, odnosno tek primjetan. Mali trik može pomaže u prepoznavanju želatinoznih gljiva kada su osušene: granu s osušenom gljvom ili osušenu gljivu stavite u vodu na sat vremena. Želatinozna gljiva će obično ponovno nabubriti.

Dacrymyces minor - created in Finland by Stefan Jakobsson

MINORNA DRHTALICA

Dacrymyces minor Peck

Plodno tijelo: 0.5-0.8 (1.2) mm široko, ima oblik sitnih jastučića ili zadebljanog diska, raste pojedinačno, vrlo rijetko se sjedinjuje s drugim plodno tijelom, površina je sjajna; prozirno do žućkasto, limunastožuto, žuto-zelenkasto do žućkasto-oker ili narančasto, po suhom vremenu postane žuto-smećkasto.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, s poprečnim pregradama, 8-16 x 4-6 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Želatinozno, mekano, prozirno; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, po vlažnom vremenu kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane, panjevi) crnogoričnog drveća bez kore, a rjeđe bjelogoričnog drveća; uzrokuje smeđu trulež drva koja izgleda kao bijela trulež.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Osim toga što ima vrlo sitno plodno tijelo, za minornu je drhtalicu značajno da raste posve osamljeno u rijetkim skupinama.

KAPLJASTA DRHTALICA

Dacrymyces stillatus Nees

Engleski naziv: Common Jelly Spot

Plodno tijelo: 1-4 (60) mm široko, formira široke nakupine, ima jastučast oblik ili sliči dugmetu, a može biti i razrašteno, često ima dva oblika na istom staništu, jer, žućkaste bazidijospore izvode tamniji oblik, a narančasti oblik proizvodi oidije (arthospore); na sredini ima sitan produžetak kojim se drži za supstrat; površina je glatka ili malo valovita, katkad može imati i oblik mozga, sjajna, mazava; svijetložuto, narančasto, narančasto-crveno do crveno, po suhom je vremenu tamnonarančasto.

Spore: Eliptične, valjkaste, glatke, prozirne, s 3 poprečne pregrade, 10-18 x 5-7 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Žućkasto do narančasto, mekano, želatinozno, elastično, u starosti po vlažnom vremenu se rastapa; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine po vlažnom vremenu kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane, panjevi) crnogoričnog i bjelogoričnog drveća; uzrokuje smeđu trulež drva koja izgleda kao bijela trulež.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Kapljasta drhtalica može imati na staništu jako promjenljivu boju, a ističe se dvama oblicima spora. Može se zamijeniti s nekim vrstama drhtalica koje rastu u isto vrijeme i na istome staništu. Riječ je o štetniku drva kojeg ne treba podcjenjivati. Zaraželi drveni elementi kuće kao što su vrata, prozori, ograde, oprema za dječja igrališta itd. se zbog relativno visoke stope razgradnje drva brzo raspadaju. Važne drvene elemente stoga uvijek treba provjeravati nakon prvih znakova zaraze.

Dacrymyces variisporus - created in Norway by Åge Oterhals

RAZNOLIKOSPORNA DRHTALICA

Dacrymyces variisporus McNabb

Plodno tijelo: 0.5-1.5 (2) cm široko, ima oblik kvržica, jastučića ili dugmeta, poslije je slegnuto i u sredini malo udubljeno, za supstrat se drži cijelom širinom jer nema stručak ili mali šiljak, površina je glatka ili blago naborana; može biti žućkasto, žuto-narančasto do tamnosmeđe, po suhom je vremenu je narančasto do narančasto-crveno.

Spore: Usko do široko eliptične ili kobasičaste, glatke, prozirne, kada sazriju imaju čak 3-7 pregrada, 17-30 x 4.5-9 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Zelenkasto do žuto-zeleno, želatinozno, elastično, mekano, rastapa se u zluzavu masu; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine po vlažnom vremenu kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane, panjevi) crnogoričnog drveća, osobito jela i borova; uzrokuje smeđu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Raznolikosporna je drhtalica vrlo slična i lako se može zamijeniti kapljastom drhtalicom (Dacrymyces stillatus). Međutim, makroskopski se bitno razlikuje od spomenute drhtalice jer plodno tijelo izravno leži na supstratu i nema tragova maloga stručka. Od spomenute se drhtalice razlikuje i mikroskopski, jer njezine bazidije imaju bazalnu kopču i pregrade na hifama imaju također kopče.

Femsjonia peziziformis - created on September 2016 in Kirovo-Chepetskiy rayon, Russian Federation by Vladimir Bryukhov

ČAŠKASTA DRHTALICA

Ditiola peziziformis (Lév.) D.A.Reid

Plodno tijelo: 0.5-1 (1.5) cm široko, može imati oblik zvrka, čašice ili valjka; unutarnja je površina ravna ili malo ulegnuta, odnosno konkavna, glatka, brazdasta, svijetložuta, vanjska je površina bjelkasta i vrlo sitno baršunasto-maljava, katkad je produžen poput stručka.

Spore: Eliptične do valjkaste, glatke, prozirne, sa zrnatim sadržajem, 24-30 x 8-9 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Želatinozno, mekano, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto, jesen i ranu zimu, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog crnogoričnog i bjelogoričnog drveća s korom, osobito često hrasta i jele.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Čaškasta je drhtalica vrlo lijepa gljiva te ima znanstveni naziv pezizaeformis, jer po obliku plodnog tijela neodoljivo podsjeća na mješinarke iz razreda Pezizomycetes koje imaju oblik tavice ili plitkog pehara. Međutim mikrostruktura se bitno razlikuje, jer se ona svrstava u koljeno Basidiomycota i razred Dacrymycetes, a razred Pezizomycetes pripada koljenu mješinarki (Ascomycota), što znači da imaju spore u askusima.

UKORIJENJENA DRHTALICA

Ditiola radicata (Alb. & Schwein.) Fr.

Etimologija: radicatus (lat.) = ukorijenjen. Po ukopavanju u podlogu.

Plodno tijelo: 1-3 (4) cm široko, u obliku je zvrka ili dugmeta, zaobljeno ili nepravilno zakrivljeno, u mladosti je bradavičasto, kasnije je stručkoliko, više je ili manje prekriveno bijelim ovojem; isprva je crvenkasto, kasnije je žuto, limunastožuto do narančasto.

Stručak: Valjkast ili stisnut, na vrhu je širi, često je nepravilan, na dnu je s izraženim micelijem, bijel.

Spore: Eliptične, obično su zakrivljene, 7.8-12.2 x 3.8-6.2 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Tanko, želatinozno, mekano, žućkasto, u stapci je svjetlije; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog crnogoričnog i bjelogoričnog drveća s korom, osobito jasike ili bora.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Po boji je slična glavata drhtalica (Dacrymycetes capitatus), koja ima mnogo slabije razvijen stručak i nema bijeli micelij na dnu stručka.

ŽUTA TRUBLJAČA

Guepiniopsis buccina (Pers.) L.L.Kenn.

Plodno tijelo: 0.5-1.5 (2) cm visoko i 2-8 (11) mm široko, formirano je od mnogih zbijenih peharčića ili čašica sa stalkom, sjajno, u cjelosti je žuto ili žuto-narančasto; himenijalna je vanjska strana formirana od debelih i račvastih nabora, poput letvica, poneka čašica ima potpuno gladak himenij, s bijelim dlačicama; unutarnja je strana glatka; rub je tanak, vijugav i nepravilno zupčast.

Spore: Eliptične, kobasičaste, glatke, prozirne, s 3-7 pregrada, 10-16 x 5-7 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Voštano, želatinozno do gotovo hrskavičasto, žilavo, žuto ili žuto-narančasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno i busenasto, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, panjevi, grane) različitog bjelogoričnog drveća, obično hrasta.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Žutoj trubljači sliči želatinozna trubljača (Dacrymyces chrysocomus) koja naraste samo 0.5-1.5 cm široko, žute je boje, ima želatinozno meso i raste na krupnim drvnim ostacima crnogoričnoga drveća.

Guepiniopsis estonica - created on October 2023 in Doksy, Czechia by gekko013

ESTONSKA DRHTALICA

Guepiniopsis estonica (Raitv.) M.Dueñas

Plodno tijelo: 1-4 mm široko, oblika je nepravilnog jastučića, vrlo rijetko je spojeno s drugim plodnim tijelima, za podlogu se drži pomoću sitnoga stručka; dok je svježe, žuto je do narančasto, kada se posuši, postane narančasto-smećkasto, površina je hrapava i sjajna.

Spore: Široko eliptične, glatke, prozirne, u starosti sa 7-10 poprečnih pregrada, 18-26 x 8-12 µm.

Meso: Želatinozno, žuto je do žuto-narančasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, pojedinačno ili skupno, za vlažna vremena kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, daske) različitog crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Može se zamijeniti s drugim vrstama sitnih drhtalica, a za sigurniju determinaciju nužna je mikroskopska analiza spora.

HRĐA RUŽA

Phragmidium mucronatum (Pers.) Schltdl.

Engleski naziv: Rose Rust

Plodno tijelo: U obliku je karakterističnih narančastih pjega ili praškastih nakupina spora na donjoj strani listova, te crvenkastih ili narančastih na gornjoj strani, u osnovi je makrociklična hrđa, ima svih pet stadija u razvoju, te je monoksena (svi stadiji razvoja odvijaju se na ruži). Prvi stadij je stadij spermagonija koji se obično ne primjećuje. U tom stadiju dolazi do formiranja spermacijskih spora. One se nalaze u nektaru koji je bogat šećerom te iz njega izlaze kapljice spermagonija. Drugi stadij je stadij ecidiospora u kojem se formiraju krupne narančaste ecidije. Ecidije nastaju u grupama i imaju brašnast izgled zbog velikog broja ecidiospora. Treći stadij su uredospore koje se proizvode u uredinijima. To vegetativne spore koje se proizvode u dikarionskom miceliju. Uredosorusi s uredosporama, su ružičaste ili crvenonarančaste boje, te nastaju na naličju lišća tijekom ljeta. Četvrti stadij obuhvaćaju teliospore s teliosorusima, one mogu biti jednostanične ili višestanične, a javljaju se na pedikulima. Nakon nekog vremena kliju u bazide s bazidiosporama te započinje peti stadij. Bazidiospore proizvode bazidije i one su najčešće četvreostanične i javljaju se četiri bazidiospore. (Bolesti i zaštita ruža, Klarić, Ivona, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek, 2023.)

Spore: Eliptične, obrnuto jajolike ili gotovo kuglaste, 22-28 x 15-20 µm (cromushrooms: (22.1) 23.9 - 29.3 (32.8) × (14.7) 16.1 - 18.8 (20.5) µm, Q = (1.2) 1.4 - 1.7 (1.9), N = 120, Me = 26.7 × 17.5 µm, Qe = 1.5).

Meso: Vrlo tanko, gotovo i ne postoji; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao parazit na ružama i drugim biljkama iz porodice ruža (Rosaceae) i uzrokuje hrđu na biljkama. Optimalni uvjeti za razvitak bolesti su od 18 do 21ºC uz kontinuiranu vlažnost biljnih organa kroz najmanje 3-4 sata. Primjerci na slikama snimljeni su krajem svibnja, na lokalitetu Zelovo, kod Sinja, na grančicama i lišću divlje ruže (Rosa canina).

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Postoji gotovo 8000 vrsta malih fitoparazitnih gljiva (gljiva hrđa), od kojih se većina može identificirati samo mikroskopski. Sve male fitoparazitske gljive i hrđe su obligatni paraziti i žive na biljci domaćinu, uskraćujući joj potrebne hranjive tvari i ubijajući je ili uništavajući. Patogen napada sve biljne organe i u poodmakloj fazi može biti uzrok otpadanja lišća. Mjere zaštite su preventivne, a odnose se na skupljanje, uništavanje i spaljivanje zaraženog lišća tijekom vegetacije i pred zimu. U kurativne mjere potrebno je provesti prskanje fungicidima.

HRĐA GAVEZA

Pucciniastrum symphyti (DC.) McKenzie & Padamsee

Plodno tijelo (spermogonij): Uredinije na donjoj strani lišća, više ili manje gusto prekrivaju cijelu površinu strana lista biljke domaćina, žute, žuto-narančaste do narančaste boje, široke do 0.7 mm, u početku su jastučasto zaobljene, prekrivene epidermom i peridijem, koji je kratko valjkast, često je bočno lagano spljošten, dug do 0.5-0.7 mm, nježan, otvara se na vrhu, raspucava se na vrhu na 3-5 segmenata, brzo propada i prevara se u praškastu masu.

Spore: Aeciospore su kuglaste, široko eliptične, jajolike ili kruškolike, često su malo nepravilne, tankih stijenki debelih oko 1 μm, prozirne, gusto su prekrivene malim valjkastim bradavicama visokim 1.5-2.5 μm, 20-40 x 18-29 μm, teliospore su unutar epidermalnih stanica, uglavnom su brojne i gusto zbijene, 11-18 x 9-15 μm; otrusina je žućkasto-narančasta.

Meso: Vrlo tanko, gotovo i ne postoji; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasno proljeće i rano ljeto, od svibnja do lipnja, u velikim skupinama, kao parazit tipično na biljkama iz roda gaveza (Symphytum), kao što su Symphytum cordatum, gomoljasti gavez (Symphytum bulbosum), gavez obični (Symphytum officinale) i Symphytum microcalyx, uvijek na donjoj strani listova, a vrlo rijetko na gornjoj. Ova vrsta može prezimiti u rizomima gaveza pa stoga ne treba alternativnu biljku domaćina za svoje razmnožavanje. Primjerak na slici snimio je Matija Josipović, sredinom lipnja.

Doba rasta: 5, 6

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Postoji gotovo 8000 vrsta malih fitoparazitnih gljiva (gljiva hrđa), od kojih se većina može identificirati samo mikroskopski. Sve male fitoparazitske gljive i hrđe su obligatni paraziti i žive na biljci domaćinu, uskraćujući joj potrebne hranjive tvari i ubijajući je ili uništavajući. Patogen napada sve biljne organe i u poodmakloj fazi može biti uzrok otpadanja lišća. Mjere zaštite su preventivne, a odnose se na skupljanje, uništavanje i spaljivanje zaraženog lišća tijekom vegetacije i pred zimu. U kurativne mjere potrebno je provesti prskanje fungicidima.

ŠILJATA DRHTALICA

Gymnosporangium clavariiforme (Wulfen) DC.

Engleski naziv: Tongues Of Fire

Plodno tijelo: 1-5 (7) cm dugo i 1-3 cm debelo, u obliku je izduženih štapićastih tvorbi koje podsjećaju na rogove, glatko, žućkasto, žuto-narančasto ili narančasto, vršci poslije postanu smeđi, u stadiju teleutospora se po vlažnom vremenu prilično zadeblja i u takvom obliku ima krasnu žuto-narančastu boju.

Spore: Dvostanične, s prilično debelim stijenkama, 50-86 x 13-20 µm; otrusina je žuta.

Meso: Žućkasto, gumasto, želatinozno, ubrzo se rastopi; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine, češće od travnja do rujna, busenasto, kao parazit na različitim živim biljkama iz roda Juniperus ili na bjelogoričnom drveću, po šumama, parkovima i vrtovima.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Sve gljive iz ovog roda su paraziti i žive na biljci domaćinu, kojoj uskraćuju potrebne hranjive tvari i koje na kraju ubijaju ili oštećuju. Ova se gljiva najčešće pronađe na primarnom domaćinu, odnosno borovici (Juniperus communis) na kojoj po vlažnom vremenu stvara brojne štapićaste želatinozne tvorbe. Poslije gljiva oslobađa spore koje se šire pomoću vjetra dok ne zaraze alternativnog domaćina, odnosno stablo gloga (Crataegus monogyna). Gljiva na alternativnom domaćinu stvara žućkasta udubljenja na listovima, a također zarazi i plod, na kojem stvara vrlo sitne cjevaste tvorevine s blijedim resastim završetcima (peridije). Spore nakon toga moraju zaraziti borovicu kako bi završile životni ciklus. Gljiva ne uzrokuje ozbiljne štete na borovici, ali glog može pretrpjeti ozbiljan gubitak plodova.

SMREKINA DRHTALICA

Gymnosporangium tremelloides R.Hartig

Etimologija: tremesco (lat.) = drhtavo. Po drhtavoj konzistenciji.

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm široko i 2-3 cm visoko, u obliku je nepravilnog, prozirnog, sluzavog i želatinoznog jastučića ili je naborano poput moždanih vijuga, narančaste ili narančasto-smeđe boje, izgledom podsjeća na vrste iz roda Tremella.

Spore: Teliospore eliptične do vretenaste, blijedosmeđe; (35.5) 41.6 - 52.1 (57.7) × (17.7) 21.4 - 27.6 (31) µm, Q = (1.3) 1.6 - 2.3 (3.1), N = 120, Me = 46.1 × 24.2 µm, Qav = 1.9; aeciospore (basidiospore) su smeđe i s kvržicama po površini, (11.3) 13.2 - 17.1 (21.7) × (7.2) 8.5 - 11 (12.2) µm, Q = (1.2) 1.4 - 1.8 (2.3), N = 120, Me = 15.1 × 9.8 µm, Qav = 1.6; otrusina je žuta.

Meso: Želatinozno, žućkasto, gumasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, od travnja do svibnja, kao parazit na živim biljkama borovice (Juniperus spp.) i drveću iz porodice Rosaceae, kao što su jabuke i dunje, te oskorušama.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Potpada u porodicu Pucciniaceae, što je određeno vrstom spora koje ima, ima teleutospore i aeciospore. Opisana vrsta treba dva domaćina da dovrši svoj životni ciklus: stablo iz porodice Rosaceae kao sekundarnog domaćina, uključujući oskorušu, a primarni domaćin je borovica (Juniperus communis). Životni ciklus započinje klijanjem bazidiospore koja je dospjela na list oskoruše, jabuke ili dunje, na kojem razvija monokariotski micelij s piknidima (crnkaste pjege) u kojima se tvore pikniospore koje djeluju kao muške stanice i receptorske hife koje djeluju kao ženske stanice. Spajanjem nastaju dvojezgrene hife, koje stvaraju narančaste diskove na površini lista. Dvojezgrene aeciospore raspršuju se pomoću vjetra. Ako aeciospora inficira granu borovice, formira se micelij iz kojeg nastaju plodna tijela u kojima se razvijaju dvojezgrene teleutospore. Telieutospore se sastoje od dvije dvojezgrene stanice, vretenastog su oblika i zaštićene debelom stijenkom. Na kraju se dvije jezgre stanice teleutospore stapaju u diploidnu stanicu, bazidiju. Veoma je slična vrsta Gymnosporangium juniperi koja također izgleda poput želatinozne mase, ali ima male šiljke kojima je zakačena na granu živog drva koje parazitira.

HRĐA KOZJE BRADE

Puccinia hysterium Röhl.

Taksonomija: hystera (gr.) = maternica ili trbuh. Po obliku plodnog tijela.

Plodno tijelo: 0.09-0.14 mm široko, u obliku je žutih okruglstih tvorevina, koje su s unutarnje strane jako bradavičavo izbrazdane, rub je bijel, zaokrenut i razderan. Razvija se u dvije faze, u prvoj se razvijaju aeciospore, a u drugoj teliospore.

Spore: Aeciospore su više ili manje okruglaste ili eliptične, s narančastim sadržajem, gusto su bradavičave, 20-35 x 18-24 µm, teliospore su više ili manje eliptične, smeđe, bradavičave, 26-45 x 18-32 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, gotovo i ne postoji, žućkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, i rano ljeto, skupno, na livadama i travnjacima, kao parazit na vrhu lišća ili stabljike žive livadne kozje brade (Tragopogon pratensis). Zaraženi dijelovi biljke su jasno blijedi i izobličeni.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova je hrđa pronađena na livadnoj kozjoj bradi, biljci za koju se smatra da je unesena iz Rusije. Rod Puccinia i srodni rod Uromyces najzastupljeniji su od svih hrđa. Javljaju se na velikom broju biljaka i mogu se skupljati bilo gdje u svijetu. Ponekad ih je teško determinirati prema vrstama, ali se često uspješno determiniraju prema vrsti domaćina kod kojih je navedeno koje gljive rastu na određenoj biljci.

OSJAKOVA HRĐA

Puccinia suaveolens (Pers.) Rostr.

Taksonomija: suavolens (lat.) = slatkastog mirisa, ugodno mirišljavo. Po karakteristikama domaćina.

Engleski naziv: Thistle Rust

Plodno tijelo: Infekcija uredosporama prvo stvara izolirane hrđastosmeđe pustule duž lisnih žila, obično s teleutosporama. Micelij se kasnije širi prema dolje u korijenje i postaje sustavan. U nekim dijelovima korijena micelij se ne mijenja i nosi uredospore, a u drugim prolazi kroz somatsku segregaciju plodnog dijela i nosi samo spermogoniju. Klijanje teleutospora je toliko neredovito da je infekcija bazidiospora odgovorna samo za malu količinu uočene infekcije spermogonijom. Spermogonijalni micelij u sustavno zaraženim mladicama je heterotalan i postoje dva tipa razmnožavanja. Svi spermogoniji na jednoj mladici nose spermacije samo jednog tipa razmnožavanja. Stoga se segregacija spolnog tipa mora odvijati na dnu izdanka ili čak u korijenju.

Spore: Urediniospore su gotovo kuglaste, 15–25 µm, teliospore su eliptične, 15–30 × 15–20 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, gotovo i ne postoji, smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, skupno, kao parazit na stabljici, peteljkama i listovima živog poljskog osjaka (Cirsium arvense) i uzrokuje lisnu hrđu na biljci. Zaraženi dijelovi biljke su zadebljani i iskrivljeni.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Rod Puccinia i srodni rod Uromyces najzastupljeniji su od svih hrđa. Javljaju se na velikom broju biljaka i mogu se skupljati bilo gdje u svijetu. Ponekad ih je teško determinirati prema vrstama, ali se često uspješno determiniraju prema vrsti domaćina kod kojih je navedeno koje gljive rastu na određenoj biljci. Postoji gotovo 8000 vrsta malih fitoparazitnih gljiva (hrđe), od kojih se većina može identificirati samo mikroskopski, a sve male fitoparazitske gljive i hrđe su paraziti i žive na biljci domaćinu, uskraćujući joj potrebne hranjive tvari, nakon čega je ubijaju ili uništavaju.

HRĐA KOPRIVE

Puccinia urticata (Link) F.Kern

Taksonomija: urtica (lat.) = kopriva (Urtica dioica). Po staništu.

Engleski naziv: Nettle Clustercup Rust Fungus

Plodno tijelo: 1-15 (50) mm široko, u početku je u obliku malih narančastih mjehurića ili oteklina, žuto-narančasto-crvenih mrlja, kasnije je čašastog oblika.

Spore: Urediniospore su 20.5–25 × 17.5–21.5 µm, Me = 23 × 19.5 µm, teliospore su široko vretenaste, eliptične, uglavnom su stožaste ili zaobljene na krajevima, sužene na pregradama, 41–55.5 × 15–20 µm, Me = 49.5 × 17.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, gotovo i ne postoji, žućkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, skupno, kao parazit na stabljici, peteljkama i listovima živih vrsta kopriva. Zaraženi dijelovi biljke su zadebljani i iskrivljeni.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Rod Puccinia i srodni rod Uromyces najzastupljeniji su od svih hrđa. Javljaju se na velikom broju biljaka i mogu se skupljati bilo gdje u svijetu. Ponekad ih je teško determinirati prema vrstama, ali se često uspješno determiniraju prema vrsti domaćina kod kojih je navedeno koje gljive rastu na određenoj biljci. Postoji gotovo 8000 vrsta malih fitoparazitnih gljiva (hrđe), od kojih se većina može identificirati samo mikroskopski, a sve male fitoparazitske gljive i hrđe su paraziti i žive na biljci domaćinu, uskraćujući joj potrebne hranjive tvari, nakon čega je ubijaju ili uništavaju.

HRĐA PASJEG ZUBA

Uromyces erythronii (DC.) Pass.

Engleski naziv: Pea Rust

Plodno tijelo: Do 1 mm široko, zaraza u početku stvara duguljaste ili okrugle narančaste pjege unutar kojih se počinju razvijati plodna tijela koja su isprva prekrivena pokožicom, ali kako sazrijevaju, trgaju je, ostavljajući rub okrenut unazad, u obliku su sitne zdjelice s bijelim izrepanim, raspucanim rubom, unutarnja je strana narančasta do narančasto-smeđa.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sa stijenkom od 1.5-2 µm, 22-42 x 16-25 µm, eciospore su kuglaste, poligonalne ili eliptične, gusto i sitno bradavičave, sa žuto-narančastim sadržajem, 20-30 x 15-24 µm; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Tanko, gotovo i ne postoji, narančasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od travnja do listopada, osobito u vrućim razdobljima, skupno, na livadama, travnjacima i vrtovima, kao parazit na glavnom domaćinu, živim biljkama pasjeg zuba (Erythronium dens-canis), na donjoj strani lista. Sliku je snimio Matija Josipović.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Sve gljive iz ovog roda su paraziti i žive na biljci domaćinu, kojoj uskraćuju potrebne hranjive tvari i koje na kraju ubijaju ili oštećuju. Gljiva se javlja uglavnom na lišću. U početku proizvodi lezije koje oštećuju epidermu, stvarajući crvenkasto-smeđe pustule na obje strane lista, u kojima se razvija veliki broj spora. Zaražene se biljke jako izmijene, peteljke postaju duže, a listovi izgledom podsjećaju na cvatove i mirišu na med, što privlače kukce koji ih zauzvrat raspršuju dok ne zaraze alternativnog domaćina. Mogu se raspršivati i pomoću vjetra. Kod jakih napada lišće žuti, suši se i opada. Spore nakon toga moraju zaraziti primarnog domaćina kako bi završile životni ciklus.

HRĐA LEDINJAKA

Uromyces ficariae (Schumach.) Lév.

Engleski naziv: Bitter Chocolate Rust

Plodno tijelo: 0.5-1 mm široko, u obliku je crno-smeđih ili čokoladnosmeđih erodiranih lezija ili grozdova telija na površini peteljke i lista.

Spore: Urediniospore su široko eliptične do jajolike, ponekad su sitno šiljaste, prozirne do blijedožute, stijenka je 1-2 µm debela, 21-29 x 19-23 µm, teliospore su vrlo nepravilnog oblika, često višekutne, smeđe, glatke, stijenka je 2-3 µm debela, 24-40 x 13-21 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, gotovo i ne postoji, smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, i rano ljeto, osobito u vrućim razdobljima, skupno, na livadama i travnjacima, kao parazit na živim biljkama iz porodice žabnjaka (Ranunculaceae), na peteljkama i listovima ledinjaka ili zlatice (Ranunculus ficaria). Primjerci na slici snimljeni su na listovima ledinjaka.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Sve gljive iz ovog roda su paraziti i žive na biljci domaćinu, kojoj uskraćuju potrebne hranjive tvari i koje na kraju ubijaju ili oštećuju. Gljiva se javlja uglavnom na peteljkama i lišću. Stvara crno-smeđe ili čokoladnosmeđe lezije koje oštećuju epidermu, u kojima se razvija veliki broj spora.

HRĐA GRAŠKA

Uromyces pisi-sativi (Pers.) Liro

Engleski naziv: Pea Rust

Plodno tijelo: Do 1 mm široko, u obliku je sitne zdjelice s bijelim izrepanim, raspucanim rubom, unutarnja je strana žuta, narančasta do narančasto-smeđa.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sitno bradavičave, 20-30 x 15-22 µm; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Tanko, gotovo i ne postoji, žućkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od travnja do listopada, osobito u vrućim razdobljima, skupno, na livadama, travnjacima i vrtovima, kao parazit na glavnom domaćinu, živim biljkama iz porodice mahunarki (Fabaceae), kao što su grašak (Pisum sativum) i razne vrste iz roda grahorki (Lathyruse), kao i biljke kao što su obična žućica (Cytisus scoparius), drvo lucerke (Chamaecystus palmensis) ili vučjak (Lupinus polyphyllus), dok je sekundarni domaćin obična ili uskolisna mlječika (Euphorbia ciparissias), a gljiva se redovito razvija na donjoj strani listova. Primjerci na slici snimljeni su na listovima obične mlječike.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Sve gljive iz ovog roda su paraziti i žive na biljci domaćinu, kojoj uskraćuju potrebne hranjive tvari i koje na kraju ubijaju ili oštećuju. Gljiva se javlja uglavnom na lišću. U početku proizvodi lezije koje oštećuju epidermu, stvarajući crvenkasto-smeđe pustule na obje strane lista, u kojima se razvija veliki broj spora. Zaražene se biljke jako izmijene, peteljke postaju duže, a listovi izgledom podsjećaju na cvatove i mirišu na med, što privlače kukce koji ih zauzvrat raspršuju dok ne zaraze alternativnog domaćina. Mogu se raspršivati i pomoću vjetra. Kod jakih napada lišće žuti, suši se i opada. Spore nakon toga moraju zaraziti primarnog domaćina kako bi završile životni ciklus.