Russula inamoena - created on November 2022 in Caraidanu, Calangianus, Italy by Marco Floriani

NEPRIVLAČNA KRASNICA

Russula inamoena Sarnari

Klobuk: inamoenus (lat.) = neugodna, neprivlačna, ružna. Po izgledu. 

Klobuk: 3-11.5 cm širok, u mladosti je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nepravilno je ljevkast, grbav, režnjast, kožica se guli do 1/3 promjera, sluzav i sjajan, nije uočljivo ljepljiv, osim po kišovitom vremenu, oker-smeđ do žuto-smeđ, tamnije je na sredini, mjestimično je žuto-oker, vremenom polako tamni, rub je duboko narebran.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.2-2.2 cm debeo, često je ekscentričan, nepravilno je valjkast, više je ili manje izbrazdan ili kvrgav pri dnu, ponekad je prekriven smeđim ljuskama, osobito prema dnu i kod zrelih primjeraka zbog fragmentacije kožice, pun, kasnije je šupalj u sredini, bijel, mjestimično je sa hrđastosmeđim mrljama.

Listići: Prilično su gusti, 6/cm na rubu klobuka, srednje su debeli, slabo su račvasti, prirasli, izmiješani su s rijetkim lamelulama, slabo su povezani poprečnim žilicama na bazi, lomljivi, bjelkasti do krem, ponekad su sa žućkastim odsjajem, kasnije postepeno postaju hrđastosmeđi, po vlažnom vremenu izlučuju vodenaste kapljice.

Spore: Gotovo su kuglaste, sa debelim, tupim, stožastim bradavicama visokim do 1.4 µm, povezanim grebenima koji tvore više ili manje razvijeni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 6.4-9 x 5.8-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 42-54 x 9-13 μm, cheilocistide su vretenaste, rijetko su sa vršnim produžetkom, 65-110 x 6-14 μm, vrlo su brojne, sa žućkastim su sadržajem, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 2.3-4 μm, te šiljastih dermatocistida, s valjkastim bazalnim dijelom i glavičastim vršnim, s nehomogenim žućkastim sadržajem, širokih 4-5 μm; otrusina je krem (IIb-c).

Meso: Nije previše debelo, lomljivo, bijelo, na prerezu odmah požuti u površinskim dijelovima, zatim postaje žuto-oker, mjestimično je sa hrđastosmeđim mrljama; miris je neugodan, s voćnom notom kao kod smrdljive krasnice (Russula foetens), a okus je ljut, osobito u listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim fulfatom (FeSO4) postane ružičasto, sa KOH ne mijenja boju, blago žućkasto kod starih plodnih tijela, a dijelovi koji na prerezu požute postaju smeđi, sa anilinom narančasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u toplim, nizinskim i brdskim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Ova vrsta iz podsekcije Foetentinae, za koju dostupni podaci sugeriraju da raste u mediteranskoj regiji, iako je prosječno nešto manja, izgledom podsjeća na mednožutu krasnicu (Russula subfoetens), koja nema gluten na kožici klobuka, meso na prerezu požuti, a meso u dodiru s KOH, barem kod tipične forme, postane karakteristično zlatnožuto.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 433. str., Russula inamoena Sarnari

Russula innocua - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

SMARAGDNA KRASNICA

Russula innocua (Singer) Romagn. ex Bon

Klobuk: 1.5-3.5 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan, kasnije se otvori i blago ulegne na sredini, kožica se lako guli, gladak i sjajan po vlažnom vremenu, na kraju je suh i bez sjaja, fino je baršunast, više je ili manje svijetlo sivo-zelen, zelen, ponekad izblijedi do sivo-smeđe boje, barem na rubu ili je s nejasnim ružičasto-smeđim nijansama, rub je valovit i narebran.

Stručak: 2-3.8 cm visok i 4-10 mm debeo, valjkast ili batinast, blago je proširen na vrhu, pun, kasnije je pamučast i mekan, pahuljast na vrhu, bijel, bjelkast, poslije odozdo postaje sivkast, na vrhu dugo vremena ostane bijel, u starosti je žuto-smeđ.

Listići: Razmaknuti, oko 65 ih dopire do stručka, tanki, pomiješani su s lamelulama, nisu račvasti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, najprije su bijeli ili bjelkasti, kasnije su svijetlokrem, na oštećenim mjestima su sa sivkastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične do jajolike, sa izoliranim su bodljama visokim do 1 µm ili malo više, amiloidne, 8-11 x 6.4-8.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-60 x 11-14 μm, cheilocistide su vretenaste i s vršnim produžetkom, 60-100 x 8-14 μm, pileipelis se sastoji se od velikih, nepravilno širokih hifa, s kratkim segmentima, širokih 3.5-6 μm, te brojnih, nepravilno valjkastih dermatocistida, širokih 7-10 μm, 0-2-segmentnih, rijetko račvastih; otrusina je svijetlokrem (IIa).

Meso: Tanko, vrlo je lomljivo, bijelo, u vlažnim uvjetima posivi; miris je slab na pelargonije, a okus je slabo ljutkast u listićima i mesu klobuka, a nešto ljući u stručku.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa formalinom postane svijetloružičasto, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je vrlo spora i umjerenog intenziteta, a ponekad je pozitivna unutar nekoliko sekundi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim  drvećem, obično bukvom, brezom, kestenom, grabom ili lijeskom, na vlažnom i glinenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Iako većina izvora navodi da je nejestiva vrsta, smatramo je lagano otrovnom jer sadrži određene toksine koji uzrokuju alergijske reakcije, kao i neke druge nepoznate blage reakcije. Latencija traje od 30 minuta do 24 sata. Pojedinačni primjerci su sigurno bezopasni. Do sada nisu zabilježeni slučajevi ozbiljnijeg trovanja.

Napomena: Sitna je krasnica koja je dugo nosila naziv Russula smaragdina. Prepoznatljiva je po sitnim dimenzijama veličini, svijetlom sivo-zelenom klobuku, glatkom i sjajnom kada se ubere, bjelkastim, široko razmaknutim listićima, mesu koje posivi kada se navlaži, jedva primjetnom ljutkastom okusu i blagom, ali nepogrešivom mirisu na pelargonije. Također je s velikim, bodljikavo dekoriranim sporama i krupnim hifama pileipelisa.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 855. Smaragdna krasnica (Russula smaragdina Quélet); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 600. str., Russula innocua (Singer) Singer

UPADLJIVA KRASNICA

Russula insignis Quél.

Etimologija: insignis (lat.) = izuzetna, upadljiva, istaknuta. Po prepoznatljivom izgledu.

Klobuk: 3.5-9 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je spljošten i ulegnut na sredini, kožica se lako guli, ljepljiv, sjajan, nakon nekoliko sati od sakupljanja je bez sjaja, sa tamnijim je crticama od osnove, kremast, oker, smeđ, siv do sivo-smeđ, tamniji ili svjetliji na sredini, može biti sa hrđastosmeđim mrljama, rub je tanak duboko je narebran, u žlijebovima je sa uvijek vidljivim ostacima žutog ovoja izraženim u obliku ljuskica.

Stručak: 3-6.5 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, blago je proširen na vrhu, prvo je komorasto šupalj, u starosti je šupalj, bjelkast, provodnjen je sivkast i žućkast na donjoj četvrtini, bazalni je micelij zgusnut u tanke žućkaste rizoide.

Listići: Gusti, široki su 5-9 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, više su ili manje usko prirasli, često su račvasti, lomljivi, bjelkasti, zatim su kremasti, oštrica je na kraju hrđastosmeđa.

Spore: Široko su eliptične, sa stožastim su bradavicama visokim do 0.8 µm, slabo povezanim spojnim linijama koje tvore nepotpuni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 6.5-8.2 x 5.5-6.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-48 x 8-12 μm, cheilocistide su vretenaste, s dužim su ili kraćim vršnim produžetkom, široke do 10-11 μm, ovoj na stručku se sastoji od nakupina hifa koje se razlikuju po morfologiji terminalnog segmenta: a) inkrustiranih hifa, od rijetkih do više ili manje oštrih, primordijalnih hifa, koje su netipično umjereno otporne na kiseline, b) inkrustiranih hifa pravilnije širine, oko 4-5 μm, sa zaobljenim krajevima, c) hifa sa srednjom morfološkom karakterizacijom, pileipelis se sastoji se od tupih hifa, širokih 2.5-6 μm, te sporadičnih gotovo zašiljenih hifa, širokih 5-7.5 μm, prekrivenih vrlo finom žutom granulacijom koja tvori inkrustaciju, te rijetkih, slabo diferenciranih, tankih, igličastih dermatocistida, koje se lako zamijene s inkrustiranim hifama ovoja, koje također sadrže raspršenu sivkastu granulaciju; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: Čvrsto, bijelo, sa sivo-smeđim mrljama u stručku; miriše slabo na voće ili je ponekad neugodan, a okus je blag u svim dijelovima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo ružičasto-narančasto, s gvajakovom tinkturom lagano i srednje intenzivno zeleno-plavo, s fenolanilinom vinskicrveno, dok kožica na dnu stručka sa KOH ili amonijakom izraženo crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, najčešće u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom crnikom, ali i listopadnim hrastovima, na glinenastom ili vapnenastom tlu, čak i kamentom i slabo vlažnom tlu, često u mediteranskom području. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, početkom kolovoza.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Često raste u mediteranskom području, na toplim, suhim mjestima, osobito ispod hrasta crnike, međutim sposobna se razvijati s jednakom lakoćom u šumskim područjima i na ruderalnim ili urbanim područjima, povezana s raznim bjelogoričnim drvećem (prvenstveno hrastovima). Ova vrsta dijeli isti opći izgled i karakteristike kao i vrste iz linije Pectinata, a razlikuje se po ovoju, koji je izražen u obliku žućkaste naslage u podnožju stručka i kao minimalno, istobojnim ljuskicama u žlijebovima ruba klobuka (koristiti ručno povećalo). Ova karakteristika, prisutna na početku kod nezrelih primjeraka, stoga ne ukazuje na promjenu boje mesa, kako se pogrešno tumači u nekim mikološkim radovima. Bazalni micelij, sam po sebi žut, može pokazivati znakove stvaranja tankih rizoida, koji u dodiru sa KOH trenutno pocrvene. Sličan rezultat, iako manjeg intenziteta, dobiva se i s amonijakom.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 475. str., Russula insignis Quélet

Russula integra - created in Norway by Inger-Lise Fonneland

SMEĐOKOŽA GOLUBAČA

Russula integra (L.) Fr.

Etimologija: integer (lat.) = cjelovit, netaknut. Po listićima koji su neprekinuti.

Engleski naziv: Nutty Brittlegill

Klobuk: 5-13 cm širok, najprije je gotovo kuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i široko ulegne na sredini, gladak, kožica se guli do 1/3 promjera ili malo više, više je ili manje uočljivo hrapava, mazava i sjajna, kasnije je suha, smeđ, ljubičasto-smeđ do tamno zeleno-smeđ, ružičasto-smeđ, često je izblijedjele žuto-smeđe boje, ali neke forme mogu biti potpuno crnkasto-ljubicaste (Russula integra f. purpurella), kao kod ljepljive krasnice (Russula viscida), ružičasto-smeđe, zućkaste (Russula integra f. flavella) ili uglavnom maslinastozelene (Russula integra f. pseudo-olivascens), rub je dugo vremena gladak, samo je u starosti ponekad kratko narebran.

Stručak: 4-11 cm visok i 1.5-4 cm debeo, valjkast do prilično batinast, blago je proširen na vrhu, pun, srž je na kraju omekšana i spužvasta, bijel, ponekad je s crveno-ružičastom nijansom na nekom dijelu (kod formi s crveno-ljubičastim klobukom), kasnije posmeđi, osobito na donjem dijelu.

Listići: Gusti, široki su 8-13 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, ponekad su na bazi poprečno spojeni žilicama, malo su račvasti na raznim mjestima, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, gotovo su slobodni, lomljivi, dugo su vremena bijeli, kasnije su žuti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, sa stožastim, uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1.4 µm, slabo povezanim u snopovima, ali bez pravih grebena ili ponekad s tankim spojnim linijama koje tvore zebrasti uzorak, amiloidne, 8.8-11.2 x 7.4-9 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-60 x 10-15 μm, cheilocistide su valjkaste, s tupim vrhom, 70-140 x 8-13 μm, pileipelis se sastoji od tankih, suženih i više ili manje zašiljenih hifa, te rijetkih, dugih i valjkastih ili kratkih i batinastih dermatocistida, višesegmentnih, širokih 4-8 μm, fino inkrustiranih, a kod tipičnih formi i sa primordijalnim hifama; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, u mladosti je tvrdo, kasnije je mekše, bijelo, ponekad je s tankim crveno-ružičastim slojem ispod kožice klobuka, na presjeku postane blago oker; miris nije izražen ili je blag na med kada se počne sušiti, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u stručku u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo ružičasto-narančasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i brza.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, od srpnja do listopada, skupno, u suhim crnogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, obično borovima, smrekama ili jelama, na vapnenastom i vrlo kiselom tlu, u kontinentalnom i mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Kada u planinama, ispod crnogorice, naiđete na krupnu krasnicu blagog okusa i žutih listića, velika je vjerojatnost da se radi o opisanoj vrsti. Prepoznatljiva je po staništu, srednje velikim dimenzijama, čvrstom i debelom mesu, sjajnom klobuku, s crveno-smeđim do ružičasto-smeđim nijansama kod tipične forme, ali inače vrlo promjenjivim, mogu biti žute, zelene, crvenkasto-ljubičaste ili je u različitom stupnju višebojan, žućkastim listićima u zrelosti, žutoj otrusini, oko IVc, blagom okusu, neizraženom mirisu, sporama s bodljama, pileipelisu koji se sastoji od finih, oštrih hifa, inkrustiranih dermatocistida i primordijalnih hifa, koje nisu uvijek jasno izražene. Kompleks opisane vrste uključuje nekoliko formi, varijeteta i različitih vrsta, koje je teško razdvojiti, jer njihove granice nisu u potpuno definirane. Unutar raspona tipične forme, s pretežno smeđim ili ljubičasto-smeđim klobukom, gravitira nekoliko formi, koje se razlikuju po pigmentaciji, kao što su Russula integra f. purpurella, Russula integra f. grisella, Russula integra f. flavella (koja je trenutno prihvaćena kao zasebna vrsta) i Russula integra f. pseudo-olivascens. Varijetet Russula integra var. oreas razlikuje se od tipične forme po slabijoj mesnatosti i kompaktnosti, ljutkastom okusu nezrelih listića, velikim, batinastim dermatocistidama s trbuhom širokim 5.5-12.5 µm, relativno malim sporama, 8-10 x 6.7-9 µm i malo tamnijoj otrusini, IVd, kao kod Romellijeve krasnice (Russula romellii). Slična Russula campestris raste u nizinskim šumama bora, a karakteristična je po tupim hifama s kratkim segmentima i neinkrustiranim dermatocistidama. Po staništu i boji slična je Russula trimbachii, koja se razlikuje po svjetlijoj otrusini, oko IVa-b, manjim sporama, 9-10.5 x 7-7.5 µm i rijetko kristaliziranim, neinkrustiranim, vitkim, višesegmentnim dermatocistidama. Planinska krasnica (Russula integriformis) je s vrlo malim sporama, 6.6-8.8 x 5.8-7.2 µm, s brojnim, inkrustiranim dermatocistidama širokim do 7 µm. Među ostalim krasnicama koje rastu u crnogoričnim šumama, nevjerna krasnica (Russula adulterina) i cedrova krasnica (Russula badia) lako se razlikuju po ljutom okusu i mirisu mesa,  prva na pelargonije, a druga na cedrovo drvo, dok su veći primjerci ariševe krasnice (Russula laricina) prepoznatljivi po slabijoj čvrstoći mesa, narebranom rubu klobuka i mesu koje posivi zbog vlage.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 816. Smeđokoža golubača (Russula integra Linne ex Fries ss. R.Mre.), Sinonimi: Russula fusca Quélet, Russula polychroma (Sing.) Hora; Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1087. str. Russula integra (L.) Fr.

Russula integriformis - created on August 2010 in Kuusamo, Porsanger, Tf, Finland by Federico Calledda

PLANINSKA KRASNICA

Russula integriformis Sarnari

Etimologija: integer (lat.) = čitav, neoštećen, nedjeljiv + -formis (lat.) = u obliku, oblika. Po izgledu.

Klobuk: 5-13 cm širok, najprije je kuglast do polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, više je ili manje valovit, kožica se guli do 1/2 promjera, sjajan kada se ubere, češće je suh i bez sjaja, smeđ, tamniji na sredini, ružičasto-smeđ, žuto-smeđ do crveno-oker, na sredini je tamniji, ponekad poprimi bakrenocrvene nijanse, kao kod cedrove krasnice (Russula badia), crveno-smeđ ili čak potpuno crveno-ljubičast, vrlo je rijetko na sredini zelenkasto-oker, rub je gladak, slabo je narebran tek u starosti, valovit.

Stručak: 5-12 cm visok i 1.8-3 cm debeo, robustan, valjkast ili izraženo batinast, često je zakrivljen na dnu, pun, srž je kasnije omekšana, naboran, bijel, ponekad je sa ružičasto-crvenom nijansom, površina je mjestimično oker-smeđa, ali i sivkasta kod starijih primjeraka u vlažnim uvjetima.

Listići: Prilično su gusti, široki 5-7 mm, izmiješani su s lamelulama, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli ili su gotovo slobodni, rijetko su račvasti, lomljivi, žuti, na kraju su žuto-smeđi ili hrđastosmeđi na oštećenim mjestima.

Spore: Široko su eliptične, prekrivene su tupim, stožastim, gotovo izoliranim bradavicama visokim do 0.6 µm, povezanim rijetkim grebenima koji tvore kratki zebrasti uzorak, amiloidne, 6.6-8.8 x 5.8-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-54 x 10-14 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, 60-85 x 12-17.5 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa širokih 2-4.2 μm, te valjkastih, inkrustiranih dermatocistida širokih 2.5-7 μm, 0-2-segmentnih; otrusina je žuta do tamnožuta (IVc-d).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu postupno postaje žuto-oker na erodiranim mjestima, ali i sivkasto kod starijih primjeraka u vlažnim uvjetima; miris nije izražen, a okus je blag, samo je prolazno slabo ljutkast u nezrelim listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto, a reakcija s gvajakolom je pozitivna i brza.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u nizinskim crnogoričnim šumama, u simbiozi sa smrekom, na vapnenastom tlu, često na sjeveru Europe, a rjeđe u kontinentalnom dijelu Europe na većim nadmorskim visinama.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Raste prvenstveno na sjeveru Europe, a karakteristična je po srednjoj veličini, boji klobuka, koja je uglavnom smeđa ili crvenkasto-ljubičasta, slična onoj kod smeđokože golubače (Russula integra), žućkastim listićima u zrelosti, otrisini iste boje, oko IVc, robusnom stručku, rijetko s ružičastom nijansom na jednom dijelu, blagom okusu mesa, najviše slabo ljutkastom u nezrelim listićima. Spore su vrlo male u usporedbi s onima kod sličnih vrsta, sa stožastim, izoliranim i prilično niskim bradavicama, s pileipelisom s isprepletenim, tankim, valjkastim dermatocistidama, više ili manje inkrusturanim. Po obliku, boji klobuka, žutoj otrusini, inkrustacijama na pileipelisu i rastu ispod planinskog crnogoričnog drveća može sličiti smeđokožoj golubači, od koje se razlikuje po nedostatku primordijalnih hifa i dosta manjim sporama s nižom dekoracijom, dok mikroskopske karakteristike općenito podsjećaju na velenovsku krasnicu (Russula velenovskyi), koja se jasno razlikuje po crvenkastoj boji i oker otrusini. Jedna od najsličnijih vrsta vjerojatno je Russula integra var. oreas, koja je karakteristična po rastu u planinskim područjima, manjoj veličini spora u usporedbi s tipičnom vrstom i ljutom okusu. Russula trimbachii je sličnija po općem izgledu i nitastim dermatocistidama, ali je otrusina relativno svijetla, oko IVa, spore su krupnije i izraženo dekorirane, a dermatocistide glatkih stijenki. Russula fusconigra, koja raste u crnogoričnim šumama sjeverne Europe, ima vrlo tamni klobuk, oker otrusinu i mnogo grebenastije spore. Russula pseudocampestris se također jasno razlikuje po ogromnim sporama, oker otrusini i pileipelisu bez inkrustacija.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1056. str. Russula integriformis Sarnari

Russula intermedia - created in Finland by Jarkko Korhonen

RASKOŠNA KRASNICA

Russula intermedia P.Karst.

Engleski naziv: Intermediate Brittlegill

Klobuk: 5-17 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, kasnije se lagano raširi i pupčasto ulegne na sredini, gladak, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, naboran, dugo je sjajan na udubljenoj sredini, kasnije je suh, bez sjaja i blago baršunast, crven, crveno-smećkast do narančasto-smeđ kao kod močvarne krasnice (Russula paludosa), te narančasto-crven, može biti s mjestimičnim malim, žutim mrljama ili je čitava sredina takvog pigmenta, rub je tanak, gladak, tek u starosti kratko narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1.5-2.8 cm debeo, kratak, valjkast, zaobljen i sužen na bazi, blago ili nimalo proširen na vrhu, pun, kasnije je spužvast, bijel, kasnije malo posivi zbog upijanja vode.

Listići: Vrlo su gusti, široki su 8-11 mm, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, skoro su slobodni, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, kasnije su žućkasti, s prilično su jasnom narančastom nijansom, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Gotovo su kuglaste, s prilično velikim su bradavicama ili bodljama visokim 0.6-0.8 µm, povezanim debelim, više ili manje razgranatim grebenima, slabo su amiloidne, 6.4-8.3 x 6.2-7 µm, Qav = 1.1, bazidijae su 4-sporne, batinaste, 40-50 x 9.5-12 μm, cheilocistide su batinaste ili sa tupim vrhom, široke 10-14 μm, pileipelis se sastoji od tankih hifa, širokih samo 2-3.2 μm, malo čvornatih blizu spoja segmenata, s blago zadebljanim, glavičastim vrhom, te jednosegmentnih, valjkastih dermatocistida, ponekad stisnutih ispod vrha, širokih 4-8 μm; otrusina je tamnožuta (IVd).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, po nekim izvorima na prerezu lagano požuti; slabo miriše na voće i djelomično na kokos, kao kod vrsta u liniji Emetica, a okus je ljut, malo je gorkast i trpak na stražnjem dijelu jezika.

Kemijske reakcije: Rekacija mesa u dodiru sa gvajakovom tinkturom je pozitivna ili vrlo slaba, a sa željeznim sulfatom (FeSO4) vrlo slaba.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, na otvorenim, travnatim područjima, obično u simbiozi s brezom, ali i sa drugim bjelogoričnim drvećem, na kiselom i ne previše vlažnom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Ova prekrasna krasnica karakteristična je po prilično zdepastom obliku i velikoj veličini, klobuk je od žive crvene do narančasto-crvene ili djelomično žućkaste boje, kožica je dugo vremena sjajna, osobito u pupčastoj udubini na sredini, međutim neprozirna je i čak gotovo baršunasta kada se osuši, listići su vrlo gusti, otrusina je tamnožuta, stručak je bijel, s nejasnim je sivkastim odsjajem po vlažnom vremenu, okus je više ili manje ljut i s gorkastom pozadinom, miris je slab na voće ili sličan kao kod paprene krasnice (Russula emetica), reakcija sa gvajakovom tinkturom je pozitivna, ponekad vrlo spora, sa FeSO4 je normalnog intenziteta, spore su male i kuglaste, bradavice su djelomično povezane lančano ili grebenima, pileipelis je sa hifama širokim 2-4 μm, često glavičastim, te s relativno tankim, valjkastim dermatocistidama. Prilično je česta vrsta u travnatim područjima ispod breza. Među srodnim vrstama slične su pjegava krasnica (Russula maculata), koja je manjih dimenzija, meso na prerezu izraženije požuti, raste ispod hrastova, ima mnogo veće spore i drugačiju dekoraciju, te narančasta krasnica (Russula aurantioflammans), koja se razlikuje po općenito narančastijim bojama, nešto manje gustim listićima, mogućoj ružičasto-crvenoj nijansi na stručku, ljućem okusu mesa, nije gorko, relativno duguljastim sporama s djelomično mrežastim uzorkom i gotovo batinastim dermatocistidama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 843. Raskošna krasnica (Russula mesospora Singer); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 710. str., Russula lundellii Singer ex Konrad & Maublanc

PAPIGASTA KRASNICA

Russula ionochlora Romagn.

Engleski naziv: Oilslick Brittlegill

Klobuk: 4-8.5 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo je raširen i lagano pupčasto ulegnut na sredini, više je ili manje režnjast, kožica se guli 1/3 do 1/2 promjera, suh ili čak baršunast, ponekad je izraženo pahuljast, osobito kod tamnijih primjeraka prema sredini, karakteristična je povezanost dvaju pigmenata, ljubičastog i zelenog, raspoređenih u različitim omjerima i mjestima, može primjerice biti s ljubičastim rubom i velikom zelenom ili žuto-zelenom sredinom, ili plavkasto-ljubičast i tamniji do crnkast na sredini, sivo-zelen s tamnijom sredinom, maslinastozelen, ponekad je istovremeno plavkasto-ljubičast, zelen i ružičast, rub je često zrakasto raspucan, slabo je narebran u starosti, ali ne uvijek.

Stručak: 3-10 cm visok i 1-2.2 cm debeo, valjkast, ponekad je batinast, na bazi je nešto tanji, malo je proširen i pahuljast na vrhu, fino hrapav, pun, u starosti je spužvast, bijel, često je s laganom ružičasto-ljubičastom nijansom, postupno posmeđi.

Listići: Gusti, s rijetkim su lamelulama, tanki, rijetko su račvasti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, prilično su lomljivi, bjelkasti do krem, u starosti su smeđi, oštrica je glatka, iste boje ili ružičasta uz rub klobuka kao kod sive krasnice (Russula grisea).

Spore: Široko su eliptične, s malim, manje ili više gustim, bradavicama visokim do 0.5 µm, povezanim i grebene ili lance koji rijetko tvore zebrasti uzorak, 6.4-8 x 4.7-6 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 38-45 x 7-9 μm, cheilocistide su vretenaste, s više su ili manje izraženim vršnim produžetkom, oko 50-80 x 6,5-11 μm, pileipelis se sastoji od robusnih, dobro razgranatih hifa, širokih 5-10 μm, s krathim bazalnim segmentom, dok je vršni relativno izdužen, blago stožast ili šiljast, te više ili manje brojnih, valjkastih do lagano batinastih dermatocistida, općenito bez vršnog produžetka, širokih 5.5-8.5 μm; otrusina je svijetlokrem (IIa).

Meso:  Prilično je čvrsto i tvrdo, bijelo, na prerezu blago požuti, ispod kožice klobuka je ružičasto-ljubičasto; miris je slab, blago kiselkast, a okus je blag, malo je ljutkast u listićima kod mladih primjeraka.

Kemijske reakcije:  Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane umjereno ružičasto-narančasto, a reakcija sa gvajakolom je spora i umjerena.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen u vlažnim miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, grabom ili lipom, rijetko smrekom, preferira lagana, pjeskovita, umjereno kisela tla, vjerojatno ne raste u mediteranskom području. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško, u listopadu, na lokalitetu Srdinac pokraj Novigrada Podravskog, u šumi bukve i hrasta.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva među drugim vrstama u podsekciji Griseinae po maloj veličini, kožici klobuka koja je barem djelomično baršunasta ili pahuljasta (ne uvijek), sadrži dva pigmenta sličnog intenziteta, ljubičasti i zeleni, pomiješana u različitim omjerima, stručku koji je ponekad za ružičasto-ljubičastom nijansom, ljutkastom okusu listića, slaboj reakciji sa FeSO4 i bjelkastim listićima. Mikroskopski su karakteristične po vrlo malim sporama prekrivenim bradavicama od 0.5 x 11 µm i pileipelisu koji se sastoji od velikih, dobro razgranatih hifa širokih 8-10 μm. Na sličnom staništu ispod bukve i općenito kontinentalnim bjelogoričnim šumama raste siva krasnica (Russula grisea), koja je slična po ljubičastoj ili djelomično zelenoj boji klobuka, a može biti sa ružičasto-ljubičastom nijansom na stručku i oštrici listića uz rub klobuka i u erodiranim dijelovima mesa, ali se razlikuje po tamnijoj otrusini, oko IIe, narančastoj reakciji sa FeSO4 i nešto većim dimenzijama. Slična je i priobalna krasnica (Russula monspeliensis), koja je nešto manjih dimenzija, vrlo ujednačeno zelena, drugačijeg mirisa, s relativno tamnijom otrusinom (IIb-d) i raste na drugačijem staništu u mediteranskom području. Primjerci s tamnijim klobukom mogu potpuno sličiti modrikastoj krasnici (Russula parazurea), koja ima gotovo istu boju otrusine, ali su spore s djelomičnim mrežastim uzorkom, a hife pileipelisa sastoje se od užih i izduženijih segmenata.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 811. Papigasta krasnica (Russula ionochlora Romagnesi); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 284. str., Russula ionochlora Romagnesi

Russula laccata - created on August 2020 in Halikko, Märynummi, Finland by Jukka Vauras

LAKIRANA KRASNICA

Russula laccata Huijsman

Etimologija: laccatus (lat.) = lakiran, sjajan poput laka. Po izgledu.

Engleski naziv: Willow Brittlegill

Klobuk: 2.5-4 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi i malo ulegne na sredini, sjajan, u određenim uvjetima izgleda kao lakiran, lako se guli do oko 80% promjera, crvenkasto-smeđ sa slabom ljubičastom nijansom, crveno-ljubičast, često je crnkast na na sredini, ljubičast ili sa sivo-zelenim nijansama na rubu pa je stoga izrazito višebojan, rub je gladak, samo je u starosti kratko narebran.

Stručak: 3-5 cm visok i oko 1 cm debeo, više je ili manje valjkast ili malo zadebljan na dnu, često je uvijen, nije proširen na vrhu, sjajan, svilenkast, isprva je pun, srž je kasnije mekana i spužvasta, bijel, vremenom je žuto-oker prema dnu, nekad je sa ružičasto-crvenim odsjajem.

Listići: Široki, razmaknuti, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, prirasli, vrlo su lomljivi, bijeli do bjelkasti, oštrica je više ili manje glatka.

Spore: Široko eliptične, sa stožastim je bradavicama visokim do 0.6 µm, prilično povezanim spojnim linijama ili rijetkim gremenima koji tvore gusti mrežasti uzorak, nisu amiloidne, 7-9 x 5.6-7.2 µm, cheilocistide su oko 85 x 13 µm, pileocistide su valjkaste do batinaste, široke su 10-12 µm, pileipelis se sastoji od finih hifa, širokih 2-3 μm, nešto širim prema sredini klobuka, gdje ponekad dosežu do 4 μm, te batinastih ili djelomično valjkastih dermatocistida, koje su ponekad u obliku boce ili vršno sužene poput vrata, širokih 6-9 μm, rijetko su višeegmentne, nisu inkrustirane; otrusina je bjelkasta (Ib).

Meso: Vrlo je lomljivo, bijelo do lagano žućkasto; miris je miješan na voće i kokos, sličan kao kod paprene krasnice (Russula emetica), a okus je vrlo ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto, a reakcija u dodiru sa gvajakolom je pozitivna, ali spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, po vlažnim dinama i močvarama, aluvijalnim šumama, parkovima, često blizu pašnjaka, obično u simbiozi sa raznim vrstama vrbe, na kiselom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Od srodnih je vrsta slična tamnocrvena krasnica (Russula atrorubens), koja je gotovo dvostruko većih dimenzija, miris je izražen na amil acetat ili na kolače, kokos kao kod lomljive krasnice (Russula fragilis), koja ima znatno uže spore i raste ispod crnogoričnog drveća.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 518. str., Russula laccata Huijsman

Russula laeta - created on August 2019 in Tårbæk, Cottageparken, Burgos, Denmark by Jens H. Petersen

VESELA KRASNICA

Russula laeta Jul.Schäff.

Etimologija: laetus, laeta, laetum  (lat.) = sretan, veseo, živih boja. Po općem izgledu.

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i ulegne na sredini, kožica se guli do 1/2 ili 2/3 promjera, ponekad je fino naboran, sjajan ili malo ljepljiv po vlažnom vremenu, međutim bez sjaja i djelomično ižlijebljen kada se osuši, lijepe je više ili manje zasićene crvene boje, također je ljubičast, ponekad bakrenocrven, izblijeđeno ružičast do ružičasto-smeđ, narančast, narančasto-oker, crveno-ljubičast ili s mjestimičnim svijetložutim tonovima, rub je u starosti kratko narebran.

Stručak: 3-10 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, malo se sužava prema bazi, pun, brzo postane mekan i spužvast, naboran, bijel, može biti s vrlo nejasnim sivkastim odsjajem na vrhu nabora, vrlo je rijetko s ružičastom nijansom na nekom dijelu.

Listići: Prilično su gusti, široki su 6-11 mm, izmiješani su s rijetkim lamelulama, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, povezani su poprečnim žilicama na bazi, lomljivi, kremasti, zatim su žućkasti kada sazriju, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s izoliranim su bodljama visokim do 0.6-1 μm, rijetko povezanim grebenima u kratke lance po 2-3 bodlje koje rijetko tvore zebrasti uzorak, amiloidne, 6.8-9.6 x 5.8-7.8 µm, bazidije su 4-sporne, 38-50 x 10-12 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, često su s vršnim produžetkom, pileipelis se sastoji od hifa širokih 2-4 μm, rijetko tanjih od oko 1.8-2.5 μm, tupih, suženih u završni vrat, izravno iii nakon zadebljanog segmenta, te dermatocistida, širokih 2.5-4.5 μm, 0-3 segmentnih, sa zadebljanim vrhom od 6-12 μm, izraženo inkrustiranih; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo; miris je obično dobro izražen, općenito je na voće ili malo na pelargonije, možda se slabom komponentom na cedrovinu, a okus je blag, slatkast, u listićima je blag do karakteristično pomalo trpak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa fenolom postane ružičasto-smećkasto, sa željeznim sulfatom (FeSO4) ružičasto-narančasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, dosta snažna i spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u suhim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom s bukvom, hrastom ili kestenom, u toplijim područjima, voli vapnenasto ili blago glinenasto tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj ili srednjoj veličini, klobuku širokim 3-8 cm, s više ili manje sjajnom kožicom kada se ubere, crvene, bakrenocrvene, crveno-ljubičaste do narančasto-crvene boje, kratko narebranom rubu, žućkastim listićima kada su zreli, žutoj otrusini oko IVc i redovito bijelom stručku. Lako se zamijeni s vrstama s crvenkastim klobukom, blagim okusom i žutom otrusinom. Prepoznatljiv je poseban, blagi miris na voće, s jedva primjetnim notama na cedrovinu i blagi trpki okus, koji neće svi osjetiti. Mikroskopski je karakteristična po srednje velikim sporama s izoliranim bodljama, te pileipelisom koji se sastoji od vrlo dugih i tankih inkrustiranih dermatocistida, od kojih neke mogu predstavljati primordijalne hife, iako su morfološki uglavnom nedovoljno izražene. Uglavnom raste ispod kestena, graba, bukve, a posebno hrasta, listopadnog i zimzelenog. Slične su Russula aurea f. axantha, koja se razlikuje po otrusini koja je na donjoj granici žute, te neizraženom mirisu i okusu, Russula lutensis, koja je također sa svijetlom otrusinom oko IIIc i pileipelisom bez inkrustacija, kremastosmeđa krasnica (Russula cremeoavellanea) s više ili manje crvenim klobukom, koja je bez izraženog okusa ili mirisa, žutocrvena krasnica (Russula rutila), koja je prepoznatljiva po ljutom okusu i vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom, te Russula pseudolaeta, koja se razlikuje se po općenito glatkom rubu klobuka, čak i u zrelosti, nedostatku mirisa, potpuno blagom okusu, sporama s bradavicama povezanim grebenima koji tvore mrežasti uzorak, dermatocistidama bez inkrustacija i otrusini oko IIId. Varijetet žumanjčane krasnice (Russula chamaeleontina var. ochrorosea), razlikuje se od tipične vrste po ružičasto-ljubičastom klobuku, djelomično prirasloj kožici klobuka i dermatocistidama.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1111. str. Russula laeta Möl-ler & Jul. Schäff.

Russula langei - created on August 2023 in Réserve Forestière de l’Arpille, Salvan, Switzerland by Phyllis Ma

LANGEOVA KRASNICA

Russula langei Bon

Klobuk: 4-12 cm širok, najprije je konveksan, zatim se raširi i ulegne u sredini, sjajan, gladak, po vlažnom je vremenu mazav, kožica se guli do 1/2 promjera, dosta je promjenljive boje, može biti ružičast, ružičasto-crven, crven, sivo-ljubičast, plavo-ljubičast do ljubičasto-smeđ, nema nikakvih zelenih nijansi, na sredini je najviše okerast do oker-smeđ, redovito je nagrižen od puževa pa meso postaje ljubičasto, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 6-10 cm visok i 1-2 cm debeo, nekad je ekscentričan, valjkast, malo je zadebljan na bazi, često je zakrivljen, pun, gladak, bijel, malo je žućkast, na donjem je dijelu s jasnom ružičasto-ljubičastom nijansom.

Listići: Vrlo su gusti, tanki, jednako su dugi, nisu račvasti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, elastični, nisu masni, isprva su bijeli, ubrzo su krem.

Spore: Eliptične, s niskim su bradavicama, spojenim grebenima, 7.2-9 x 5.8-7 µm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Tvrdo, kompaktno, bijelo, ispod kožice klobuka je lagano ljubičasto, nepromjenjive je boje, lomljivo; miris je ugodan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) ne mijenja boju, a zatim brzo postane zelenkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, kestenom, hrastom i jelom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Vrlo je slična ljubičastozelena krasnica (Russula cyanoxantha), od koje se razlikuje po krem listićima, ljubičastoj nijansi stručka, tvrdoj konzistenciji mesa, koje u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) brzo postane prljavo zeleno, te dekoraciji spora, koja je u rasponu od grebenaste do nejasnog mrežastog uzorka, što nije u skladu sa izoliranim bradavicama koje se navode u literaturi. Posebno obilježje opisane vrste je nagriženi klobuk nakon čega meso poprimi ljubičastu nijansu. 

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 813. Langeova krasnica (Russula langei Bon); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 248. str., Russula langei Bon

Russula laricina - created on August 2020 in San Giacomo - Val di Vizze, Italy by Fabio Mauri

ARIŠOVA KRASNICA

Russula laricina Velen.

Etimologija: larix, laricis (lat.) = ariš. Po staništu.

Klobuk: 3.5-7 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nekad je sa sitnom grbicom na sredini, nepravilan ili režnjast, vlažan i sjajan kada se ubere, vrlo je rijetko suh, površina je nekad hrapava, kožica se guli 1/2 promjera, vrlo je promjenjive boje, ružičasto-ljubičast, vinskicrven do crveno-ljubičast, sredina je ponekad crnkasta ili teži maslinastozelenim tonovima, također može biti potpuno smeđ ili sivo-smeđ, djelomično žućkast ili oker-smeđ, rub je valovit i uočljivo narebran.

Stručak: 3.5-6.5 cm visok i 0.8-1.4 cm debeo, gotovo je valjkast ili jasno batinast, pun, srž je kasnije pamučasta, naboran, bjelkast, u vlažnim uvjetima postaje pepeljastosiv, po suhom vremenu može biti sa oker-smeđim mrljama.

Listići: Gusti, trbušasti, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, žućkasti, s narančastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, sa tupim, stožastim su bradavicama visokim 0.8-1 µm, djelomično povezanim tankim spojnim linijama ili grebenima koji tvore nepotpuni mrežasti uzorak, 6.5-9.5 x 6-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 36-50 x 10-13.5 µm, cheilocistide su vretenaste, sa zaobljenim vrhom, 45-80 x 9-13 µm, pileipelis se sastoji od valovitih hifa, širokih oko 3-5 µm i relativno brojnih dermatocistida, 0-3-segmentnih, najduži segment je valjkast i s više podsegmenata, a najkraći batinast, s trbuhom širokim 4-8 µm, s mjestimičnim izraslinama; otrusina je žuta (IVb-d).

Meso: Umjereno je čvrsto, bijelo, u vlažnim uvjetima postane sivkasto; miris nije izražen ili je blag na voće, a okus je blag ili jedva primjetno ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo sivkasto-ružičasto, sa formalinom svijetloružičasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, manje je ili više brza i intenzivna, ali ponekad vrlo slaba i spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, obično arišem, smrekom ili srebrnom jelom, obično na višim planinskim predjelima.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Ova je vrsta doživjela evoluciju kod europskih mikologa. Vjerovanje u postojanje dvije specifično različite forme u kompleksu vrste sa žutom otrusinom u sekciji Tenellae dugo je poticalo znanstvenike koji su se bavili krasnicama da prepoznaju prvu vrstu s više ili manje izoliranim bradavičastim sporama, mekanu krasnicu (Russula nauseosa) i drugu s različitim stupnjem mrežaste dekoracije, borovu krasnicu (Russula cessans). P. Nicolaj (1978.) bio je prvi koji je službeno osporio ovo stajalište, teoretizirajući o postojanju treće vrste u podsekciji Laricinae na pola puta između dvije navedene vrste, sličnu prvoj po makroskopskim karakteristikama, a po mikroskopskim u nekim aspektima bližom posljednjoj. Autor je za ovu treću vrstu predložio naziv Russula laricina. S njegove točke gledišta, to je bila forma sasvim različita od mekane krasnice zbog povezanosti s arišima, ranije narebranog ruba klobuka, jakom sivljenju mesa, te nešto manjim i s brojnim grebenima. Nije nebitno da je bit ove teze prihvatio Romagnesi (1985.) koji je, međutim, kao jedinu razlikovnu karakteristiku prepoznao dekoraciju od lančano povezanih bradavica, a ne sa zebrastim uzorkom, kako je prikazano Nicolaj 1978. Stanište koje navodi posljednji autor se čini previše restriktivnim, budući da je sada jasno da opisana vrsta može biti u mikorizi sa smrekom i jelom, kao i arišem. Među ostalim vrstama koje rastu u planinskim crnogoričnim šumama, mekana krasnica makroskopski izgleda isto ili gotovo isto. U svakom slučaju, veličina bi trebala biti prosječno nešto manja, klobuk redovito bez grbice, a meso ne posivi tako izraženo. Russula olivina može sličiti rijetkim zelenim primjercima opisane vrste i s tragove grbice, a razlikuje se po rastu na sjeveru Europe, svjetlijem pigmentu, ogromnim sporama od 10-14 µm, s bodljama. Crnogorična krasnica (Russula sapinea) se starenjem uočljivo zamrljava žuto-smeđe i ima mnogo svjetliju otrusinu. Borova krasnica često raste u šumama bora na vapnenastom tlu, ima relativno kompaktno meso, narebran rub tek u starosti i ujednačenije boje, uglavnom vinskicrvenih nijansi.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1245. str. Russula laricina Velen.

Russula lepidicolor - created on September 2006 in Auritz, Spain by Luis García Bona

ČVRSTA KRASNICA

Russula lepidicolor Romagn.

Etimologija: lepidus (lat.) = šaren, graciozan, elegantan, veseo + color (lat.) = boja. Po boji.

Klobuk: 3-9 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, nekad je pupčast, kožica je priraštena, ne guli se, gladak, vlažan i sjajan, po vlažnom je vremenu ljepljiv i takav ostaje dugo na sredini, kasnije je suh i bez sjaja, fino je izbrazdan (koristiti ručno povećalo), ružičast, crven, crveno-smeđ, sivkasto-crven do sivkasto-smeđ, rub je gladak, nije narebran, raspucan u starosti.

Stručak: 2.5-9 cm visok i 1.3-3 cm debeo, valjkast do batinast, pun, srž je kasnije omekšana i spužvasta, pahuljast, bijel, s crvenkastom je nijansom.

Listići: Gusti, do 17/cm uz stručak, široki su 4-10 mm, debeli, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, račvasti uz stručak, anastomozirani, na bazi su poprečno povezani žilicama, lomljivi, bjelkasti.

Spore: Široko su eliptične, s brojnim, tupim, polukuglastim bradavicama visokim 0.37 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični zebrasti ili mrežasti uzorak, amiloidne, 6.5-7.5 x 5.5-6.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-50 x 8-12 µm, sterigme su duge 4.5-7.5 µm, cheilocistide su batinaste i sa kratkim vršnim produžetkom, 43.5-64 x 8.5-11 µm, pleurocistide su batinaste, s kratkim valjkastim vršnim produžetkom, 52.5-79 x 7.5-13.5 µm, pileipelis se sastoji od horizontalno isprepletenih, višesegmentnih hifa širokih do 3.7 µm, te dermatocistida širokih du 7.5 µm; otrusina je bjelkasta (Ib).

Meso: Čvrsto, u mladosti je tvrdo, bijelo, nepromjenjivo, ispod kožice klobuka je crveno; miris je ugodan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane sivkasto-ružičasto, sa sulfovanilinom crveno, a s gvajakovom tinkturom sporo posmeđi, a reakcija sa fenolom je pozitivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, često na višim nadmorskim visinama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, uglavnom cedrom ili borom, na humusnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ovo se vrsta makroskopski dosta razlikuje od ostalih vrsta iz podsekcije Roseinae po prekrasnoj boji, priraštenoj kožici klobuka, koja je kasnije bez sjaja i tvrde konzistencije u mladosti.

Referentni izvori: Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 518. str., Russula lepidicolor Romagn.

Russula lilacea - created on August 2023 in Malga di Susà, Pergine Valsugana, Marselisborg, Italy by Marco Floriani

LILASTA KRASNICA

Russula lilacea Quél.

Etimologija: lilacea (lat.) = ljubičast, boje jorgovana. Po boji.

Engleski naziv: Lilac Brittlegill

Klobuk: 3.5-7 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i jasno ulegne na sredini, više je ili manje pupčast, nepravilan, nekad je režnjast, kožica se guli do 2/3 promjera ili malo više, suh i bez sjaja, pahuljast, crtast ili uočljivo raspucan, osobito na rubu, ružičasto-ljubičast do plavkasto-ljubičast, na sredini je obično tamniji, ljubičast ili crno-ljubičast, vremenom izblijedi, ponekad u ružičasto-smeđu, smeđu ili svijetlosmeđu boju, ponekad je maslinastozelen, rijetko žuto-smeđ ili čitav žuto-zelen (Russula lilacea f. flavoviridis), rub je uočljivo narebran u starosti, ponekad je duboko rascijepljen.

Stručak: 3-8 cm visok i 1-1.7 cm debeo, valjkast ili batinast, ponekad je malo sužen na dnu, a proširen na vrhu, ravan ili je malo zakrivljen, pun, srž je kasnije spužvasta, u starosti je šuplja, bijel, ponekad je s ružičastom nijansom na jednom dijelu.

Listići: Vrlo su gusti, izmiješani su s lamelulama, umjereno su široki, tanki, blago su trbušasti, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, često su račvasti, lomljivi, bijeli, u starosti su krem, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1.2 µm, ponekad povezanim kratkim grebenima, amiloidne, 7-9 x 6-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-50 x 9-14 µm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, 40-65 x 8-10.5 µm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 3.5-4 μm, te vrlo dugih primordijalnih hifa, širokih 3.5-6 μm, podijeljenih brojnim tupim, podjednakih ili izraženo kratkih segmenata, od kojih su posljednji najbrojniji i karakteristični; otrusina je bijela do bjelkasta (Ia-b).

Meso: Umjereno je debelo, više je ili manje čvrsto u mladosti, zatim je mekano i lomljivo, bijelo, na prerezu je vrlo slabo promjenjivo, na kraju je žuto-smeđe; miris nije izražen ili je slab na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u kontinentalnim bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće grabom, ali i bukvom ili hrastom, na kiselom, pjeskovito-glinenastom tlu, različite vlažnosti.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Raste ispod graba, ali i bukve, lipe, lijeske, hrasta ili breze. Prepoznatljiva je po skromnoj veličini i mesnatosti, potpuno sličnim kao kod vrsta iz sekcije Tenellae, od kojih se razlikuje po bijeloj otrusini i zrnatom, pahuljastom klobuku, što ukazuje na pileipelis s primordijalnim hifama. Druge prepoznatljive značajke uključuju rast na dobro dreniranom glinenasto-pjeskovitom tlu, klobuk ružičasto-ljubičaste, smeđe ili ponekad djelomično ili u potpunosti žuto-zelene boje, bijeli stručak, koji je često s karmin ružičastom nijansom, jedva promjenjivo meso, blagog okusa i neizraženog mirisa, srednje velike spore, s više ili manje izoliranim bodljama, te pileipelis s običnim hifama i primordijalnim hifama s postepeno suženim vrhovima. Ispod zimzelenih mediteranskih hrastova raste slična plavkasta krasnica (Russula subazurea), a ispod planinskog crnogoričnog drveća plavetna krasnica (Russula azurea), pri čemu je prva manja i lomljivija, sa sporama s gotovo mrežastim uzorkom, a druga je relativno robusna i mesnatija, s pileipelisom koji se sastoji od ogromnih batinastih hifa i krupnih primordijalnih hifa. Jasikina ljutica (Russula pelargonia) je ista po izgledu, lomljivosti i boji, a jasno se razlikuje po ljutom okusu mesa, mirisu na pelargonije, zatim na slane inćune tijekom truljenja, te glatkijoj, ako ne i uvijek sjajnoj površini klobuka. Kompleks opisane vrste također uključuje neke podvrste, forme ili varijetete čiji je značaj i danas kontroverzan. Singer opisuje podvrstu Russula retispora, koja se razlikuje od tipične vrste po donekle mrežastim sporama. Romagnesi je dao vlastito tumačenje podvrste, uvodeći kao daljnji element primordijalne hife koje su više tupe nego sužene, te boju klobuka koja je još više polikromna ili višebojna. Bresadola je spomenio Russula lilacea var. carnicolor, za koju Romagnesi navodi da ima maslinasto-smeđi klobuk s karmincrvenim rubom, slabo dekorirane spore i primordijalne hife široke do 5 pm. Blum smatra da je podvrsta Russula pseudolilacea sa suženim primordijalnim hifama, izraženijim bodljama na sporama i vrlo slabom rekcijom s gvajakovom tinkturom, a ustvari je samo spora.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1326. str. Russula lilacea Quél.

Russula livescens - created on November 2011 in Łopień, Beskid Wyspowy, Poland by Jerzy Opioła

OLOVASTA KRASNICA

Russula livescens (Batsch) Bataille

Klobuk: 3-7 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo je raširen i udubljen, kožica se guli preko 1/3 ili čak 1/2 promjera, žućkasto pahuljast, kasnije je gladak, sjajan, vlažan, mazav po vlažnom vremenu, krem-smeđ, oker-smeđ do sivo-smeđ, sredina je tamnije sivo-smeđe boje, mjestimično s mrljama, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je vrlo kratko narebran.

Stručak: 2-7 cm visok i 0.7-1.7 cm debeo, valjkast, ispod listića je malo proširen, u mladosti je pun, zatim je šupljikav, bijel, bjelkast do sivkast, također je lagano ružičast, na bazi je žuto do limunastožuto pjegav, brašnjav, uzdužno je hrapav.

Listići: Gusti, široki su 4-9 mm, tanki, poneki se račvaju do stručka, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, račvasti, lomljivi, oštrica je glatka, bijeli, zatim su krem, u starosti su žuto-smeđi ili s mrljama.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko eliptične, s ponekad izoliranim bradavicama visokim 0.62 µm, slabo povezanih kratkim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 6.5-8.5 x 5-6.7 µm, bazidije su 4-sporne, 30-52 x 8.5-11 μ, cheilocistide su uglavnom vretenaste, 70-90 x 7-11 μ, završavaju malim vratom koji postaje sve duži, teži da se nekoliko puta zadebljava (vrh je često u obliku dojke), pileipelis se sastoji od višesegmentnih hifa, s općenito stožastim ili šiljastim vršnim segmentom, širokih 3.7-5-8.5 µm, te tanke dermatocistide, s malim izbočinama ili vršnim izraslinama, sa žućkastim sadržajem; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: Tanko i prilično čvrsto, lomljivo, bijelo, zatim posivi ili posmeđi u stručku; miriše na voće, poput žučne krasnice (Russula fellea), a okus je blag u svim dijelovima.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama, uz ceste, u travnatim područjima, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično s bukvom ili hrastom, a rjeđe u crnogoričnim šumama s borom, na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ova krasnica pripada skupini rebrastih krasnica sličnih rebrastoj krasnici (Russula pectinata). Međutim, opisana krasnica ima blagi okus mesa, klobuk je gladak, sjajan i vrlo kratko narebran, a stručak je uzdužno sitno brašnjav.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 868. Olovasta krasnica (Russula livescens Batsch ss. Bres.); Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 354. str., Russula livescens ( Batsch) Quélet ss. Bres.

Russula luteotacta - created on August 2021 in Unter-Olberndorf, Glockenberg, Austria by Christian Apschner

ŽUTOPJEGAVA KRASNICA

Russula luteotacta Rea

Etimologija: luteus (lat.) = žuto + tactus (lat.) = dodirnuto, taknuto. Po žutim mrljama po površini klobuka.

Engleski naziv: Yellowstaining Brittlegill

Klobuk: 4-9 cm širok, najprije je konveksan, brzo je raširen i široko ulegnut na sredini, nepravilan, režnjast, kožica je priraštena, guli se samo na krajnjem rubu, sjajan po vlažnom vremenu, bez sjaja po suhom vremenu, čiste je crvene boje, ponekad je samo ružičast, jako izblijedi, s večim je ili manjim i oštro ograničenim kremastim područjima, ponekad cijela površina izblijedi i na kraju postane žuto-smeđ do oker, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, kasnije je malo narebran i valovit.

Stručak: 2.5-8 cm visok i 0.8-2.3 cm debeo, često je ekscentričan, varijabilnog je oblika, nejasno je valjkast ili malo trbušast, gotovo vretenast, a isprva čak i batinast, pun, srž je kasnije spužvasta i djelomično šuplja, bijel, može biti s ružičastom nijansom, na oštećenim mjestima je sa žutim mrljama (ne uvijek), a u rijetkim slučajevima čitava površina požuti već u mladosti.

Listići: Ponekad su gusti, a ponekad prilično razmaknuti, široki su 4-5 mm, izmiješani su s promjenjivim brojem lamelula, osrednje su debeli, prirasli su ili se ponekad vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, bijeli, na kraju jasno požute, oštrica je cjelovita, rijetko je erodirana kao kod Russula luteotacta var. serrulata), koja je potvrđena kao zasebna vrsta.

Spore: Široko su eliptične, sa gotovo su izoliranim bradavicama visokim 0.6-0.7 µm, međusobno povezanim kratkim grebenima koji tvore djelomični zebrasti uzorak, 7-9 x 6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-50 x 8-12 μm, cheilocistide su vretenaste ili cilindrične, sa zaobljenim vrhom, široke 8-14 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih, valjkastih hifa, širokih 2-4 μm, te dugih, nepravilno oblikovanih dermatocistida, koje su mjestimično stisnute poput vrata, širokih 4-8 μm, jednosegmentne ili s rijetkim segmentima; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Isprva je gotovo čvrsto, zatim je mekano, bijelo, na oštećenim mjestima i na prerezu sporo i izraženo požuti; miriše slabo na voće ili kokos, a okus je jako ljut, ali može biti i blag, gorkast i trpak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane umjereno ružičasto-narančasto, reakcija sa gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna, listića sa amonijakom negativna, a požutjeli djelovi sa KOH pocrvene.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, grabom ili kestenom, na glinenasto-vapnenastom i vlažnom tlu na blatnjavim putevima i sl.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Neki je autori navode kao nejestivu vrstu, zbog ljutog okusa, ali se smatra otrovnom, jer sadrži određene nepoznate toksine, koji uzrokuju gastrointestinalni sindrom trovanja, odnosno slabije probavne smetnje, s latencijom od 30 minuta do 4 sata. Veće će količine ove gljive kod osjetljivih osoba uzrokovati proljev, mučninu i povraćanje. Ljute ili gorke krasnice nisu jestive gljive.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj ili srednjoj veličini, krutoj konzistenciji, krvavocrvenom klobuku koji lako mijenja boju na kiši, više je ili manje ekscentričan ili režnjast, s dugo zakrivljenim, glatkim ili kratko narebranim  rubom, kožicom koja se teško guli, dosta razmaknutim listićima koji se spuštaju po stručku kod tipične vrste, izlučivanju vodenastih kapljica po vlažnom vremenu, često ekscentričnom, bijelom stručku s ružičastom nijansom, ljutom okusu mesa, laganom mirisu na voće, te skupnom ili ponekad busenastom rastu ispod bjelogoričnog drveća, uglavnom graba ili hrasta. Najvažnija je značajka sporo žućenje ozlijeđenih dijelova. Lako se zamijeni različitim vrstama s ljutim mesom, crvenkastim klobukom i bijelom ili krem otrusinom, a među njima su jedine vrste sklone žućenju krvava krasnica (Russula sanguinea), koja raste ispod borova, ima tamnokrem otrusinu, a žute mrlje su moguće na izloženim dijelovima, osobito na listićima (Russula sanguinea var. pseudorosacea), iako se ponekad, po suhom vremenu, intenzivna promjena boje širi na cijelo plodno tijelo, te netaknuta krasnica (Russula persicina), koja je prepoznatljiva po listićima koji prosječno nisu toliko razmaknuti i ne spuštaju se po stručku, ima krem, a ne bijelu otrusinu, te povremeno slabije ili ograničeno požuti. Slična Maireijeva krasnica (Russula nobilis) raste tipično ispod bukve, ima prilično guste listiće, koji su zaokruženi uz stručak i s više je ili manje jasnim sivkastim odsjajem u mladosti. Od varijeteta Russula luteotacta var semitalis je slične veličine, ima guste i prirasle listiće, a meso malo ili uopće ne požuti.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 840. Žutopjegava krasnica (Russula luteotacta Rea); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 672. str., Russula luteotacta Rea

Russula maculata - created on October 2022 in Bocairente, Valencia, Spain by toniconca

PJEGAVA KRASNICA

Russula maculata Quél.

Etimologija: maculatus (lat.) = uprljati, zamazati, (za)mrljati. Po mrljama na klobuku.

Klobuk: 4.5-13 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, kasnije je otvoren i široko i blago ulegnut na sredini, nije previše valovit, rijetko je režnjast, kožica se guli do oko 1/3 promjera, mazav i sjajan kada se ubere, narančasto-crven, narančasto-oker, narančasto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, rijetko je crvene boje trešnje ili cinobercrven, sredima može izbijediti u različitoj mjeri ili postati oker, mjestimično je s laganim plavkastim nijansama, izblijeđeni primjerci su s obilnim hrđastosmeđim mrljama i pjegama, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, samo na kraju može biti slabo, kratko i nejasno narebran.

Stručak: 4-9 cm visok i 1.5-3 cm debeo, isprva je često batinast, zatim je valjkast, više je ili manje proširen na vrhu, zaobljen i hrđastosmeđ na bazi, pun, naboran, bijel, ponekad je dijelom s ružičasto-crvenom nijansom, kasnije je sa sve opsežnijim smeđim mrljama.

Listići: Gusti, 6-12 mm široki, debeli, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi uz stručak, prirasli, račvasti su uz stručak, lomljivi, dogo su vremena kremasti, žućkasti kad sazriju, ubrzo su hrđastosmeđi.

Spore: Gotovo su kuglaste, s tupim, stožastim bradavicama visokim 0.8-1 µm, slabo povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, umjereno su amiloidne, 8-10.4 x 7-9 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 10-14 μm, cheilocistide su vretenaste i sa vršnim produžetkom, 70-100 x 7-16 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih, valovitih hifa, čvornatih, širokih 2-3.7 μm, te brojnih, valjkastih ili batinastih dermatocistida, djelomično nejasno vretenastih, širokih 4.2-15 μm, 0-2-segmentnih; otrusina je žuta do tamnožuta (IVc-d).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu postane krem-žuto do smeđe; miriše ugodno na voće, a okus je naknadno jasno papren u listićima, ali može biti i gotovo blag.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) je vrlo slaba, a sa gvajakovom tinkturom pozitivna, ali spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u suhim, toplim bjelogoričnim šumama, uglavnom u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom crnikom (Quercus ilex) u mediteranskom području, ali i pod drugim bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Poznata je vrsta koja raste tipično u toplim, suhim šumama hrasta crnike na vapnenastom tlu, a možda i isključivo. Dio autora navodi da raste i ispod drugog bjelogoričnog drveća, a dio čak i ispod crnogoričnog drveća. Karakteristična je po crveno-narančastom pigmentu bez ljubičastih nijansi, međutim nekad može biti s laganim plavkastim pigmentom. Također je prepoznatljiva po srednjoj veličini, dobroj mesnatosti i kompaktnosti, vlažnoj i sjajnoj površini klobuka, od crvene boje trešnje do narančasto-oker boje, dugom stručku koji je ponekad s ružičasto-crvenom nijansom, žutoj otrusini, mesu koje polako postaje žuto-smeđe, različito ljutom okusu mesa, koji je ponekad gotovo blag, složenom mirisu s notama na cedrovinu, gotovo kuglastim, grebenastim sporama s djelomičnim mrežastim uzorkom i pileipelisom s velikim dermatocistidama s ili bez segmenata. Smeđenje je ključna karakteristika za determinaciju ove vrste po čemu se razlikuje od pjegave krasnice (Russula maculata) i velike skupine sličnih vrsta, kao što su raskošna krasnica (Russula intermedia) i narančasta krasnica (Russula aurantioflammans), koje karakteristično rastu ispod breza i imaju male spore, vinskoljubičasta krasnica (Russula vinosopurpurea), koja je s tamnim bojama, često vinskicrvenom ili djelomično smeđom i umjereno ljutim mesom, krhka krasnica (Russula veternosa), koja je manja i lomljivija, s ružičastim klobukom i mirisom sličnom medu, te bakrena krasnica (Russula cuprea), koja je s nepromjenjivim mesom, neizraženim mirisom i zasićeno crvenim klobukom, a samo je ponekad crveno-narančast.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 822. Pjegava krasnica (Russula maculata Quélet); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 695. str., Russula maculata Quélet & Roze

Russula medullata - created on September 2018 in the Cemetery, Pohjois-Savo, Rautalampi, Finland by Vauras, Jukka

SIVOZELENA KRASNICA

Russula medullata Romagn.

Etimologija: medulla  (lat.) = srž, moždina, unutrašnjost. Po boji.

Klobuk: 4-13 cm širok, prvo je polukuglast, zartim je konveksan, kasnije se izravna i pupčasto ulegne na sredini, gotovo je ljevkast, kožica se guli do 1/2 promjera, dugo je vremena vlažan i sjajan, zelen ili tipično blijedi, sivo-zelen, sivo-smeđ, ponekad je s ružičasto-ljubičastim ili ružičasto-smeđim mjestimičnim, velikim ili obrubljenim mrljama, izblijedi u krem-oker boju, može biti i sa zasićenim maslinastozelenim ili tamnozelenim tonovima koji  podsjećaju na modrikastu krasnicu (Russula parazurea), te ružičasto-ljubičast sa sivo-zelenom sredinom, površina je praškasta, rub je dugo vremena podvijen, gladak, kasnije je izravnat i malo narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1-3.5 cm debeo, valjkast, može biti blago proširen na vrhu, gol, bijel, na kraju je oker, sivo-smeđ, baza je sa hrđastosmeđim mrljama, u starosti je brazdast.

Listići: Gusti, široki su 6-12 mm, tanki, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, rijetko su račvasti, neki su povezani poprečnim žilicama na bazi, lomljivi, bijeli, kremasti, kasnije su izraženo oker, na pritisak požute.

Spore: Široko su eliptične, sa niskim, izoliranim bradavicama, mjestimično povezanim spojnim linijama, amiloidne, 6.6-8.8 x 5-6.4 µm, bazidije su 30-50 x 7-10 µm, cheilocistide su brojne, batinaste s tupim, 2.5-6 µm širokim vratom, 60-110 x 7-12.5 µm, pleurocistide su pomalo gomoljastog oblika, vrhovi su s malim, oštrim kljunom ili izbočinom, 80-100 x 5-7 µm, pileipelis se sastoji od tupih, razgranatih, ali relativno uskih hifa, širokih 3-5 μm, te rijetkih, valjkastih do vretenastih dermatocistida, širokih 4-8 μm, slabo uočljivih zbog osrednje refraktivnim sadržajem; otrusina je svijetlooker do oker (IIIa-b).

Meso: Čvrsto, lomljivo, bijelo, na oštećenim mjestima postane žuto-smeđe; miris nije izražen ili je ugodan na voće, a okus je blag, čak i u listićima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane polako narančasto do svijetlo narančasto-ružičasto, a sa gvajakolom plavo-zeleno do plavo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u hladnim bjelogoričnim i crnogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično topolom, brezom, vrbom ili biljkom osinicom (Dryas), ali i smrekom, na kiselim, manje ili više vlažnim, a ponekad i močvarnim tlima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po srednjoj veličini i dobroj mesnatosti, sjajnoj površini klobukai, žućkastoj nijansi zrelih listića, što ukazuje na neobično tamnu otrusinu za podsekciju Griseinae, oko IIIb, slatkastom okusu i neizraženom mirisu mesa. Boje su uglavnom svjetliji sivo-zeleni tonovi, ali i sa ružičasto-ljubičastom nijansom, kao kod ljubičastozelene krasnice (Russula cyanoxantha). Može biti s maslinastim ili više ili manje zasićenim zeleno-smeđim klobukom, slično kao kod modrikaste krasnice. Slične sive ili ponekad zelene boje može biti sivozelenkasta krasnica (Russula anatina), koja je manjih dimenzija, ima suhu, neprozirnu kožicu klobuka, koja je više ili manje raspucana na rubu, te preferira staništa hrasta. Po rastu ispod breza i potpuno slatkom okusu mesa je slična crnozelena krasnica (Russula atroglauca), međutim boja otrusine ne prelazi IId, površina klobuka je neprozirna, boje su tamnije, a reakcija sa FeSO4 slaba. Slična priobalna krasnica (Russula monspeliensis) također je dosta prepoznatljiva po rastu uz bušine (Cistus), prilično ujednačeno zelenom klobuku, boji otrusine oko IIc i ljutom okusu mesa.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 347. str., Russula medullata Romagnesi

Russula melitodes - created on August 2012 in Sandbjerg Gods, Denmark by Jens H. Petersen

CRVENOSMEĐA KRASNICA

Russula melitodes Romagn.

Etimologija: melitōdēs (gr.) = sličan medu. Po mirisu.

Engleski naziv: Rosewood Brittlegill

Klobuk: 4-8 cm širok, prvo je gotovo kuglast, zatim je konveksan, rijetko je s grbicom na sredini, kasnije se izravna i ulegne na sredini, pravilan, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, vlažan i gladak, više je ili manje naboran, tipično je svjetlije ili tamnije smeđe, ljubičasto-smeđe, ružičasto-smeđe ili vinski crveno-smeđe boje, na sredini je izblijedjele maslinaste do maslinasto-smeđe boje, rub je gladak u starosti je slabo i kratko narebran.

Stručak: 4-7 cm visok i 1-2.5 cm debeo, kratak, valjkast, u početku je malo batinast, kasnije je valjkast, pun, srž je kasnije spužvasta, bijel ili bjelkast, mjestimično je malo žućkast ili prljavo slamnatožut, osobito prema bazi, baza je sa smeđim mrljama, površina je jasno ili čak grubo naborana, osobito na vrhu.

Listići: Vrlo su gusti, široki su 5-9 mm, tanki, usko su prirasli, povezani su poprečnim žilicama na bazi, više su ili manje račvasti, lomljivi, na početku su krem ili žuti, ubrzo su tamnožuti, na kraju su žuto-oker.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, stožastim, uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1-1.4 µm, najviše mjestimično povezanim u nekoliko kratkih lanaca ili zebrastih spojnih linija, amiloidne, 7.4-10.5 x 6.8-9 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 44-68 x 11-15 µm, cheilocistide su vretenaste ili s vršnim produžetkom, 70-100 x 9-14 μm, pileipelis se sastoji od uskih hifa, širokih 4-5 μm, gotovo valjkastih ili batinastih dermatocistida s trbuhom širokim 5-10 μm, 0-3-segmentnih, s rijetkim, grubim izraslinama, te prosječno nešto debljih, inkrustiranih primordijalnih hifa; otrusina je svijetložuta (IVb).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je ljubičasto ili crveno-ljubičasto, na prerezu blago požuti; miris nije izražen ili je malo kiselkast na voće ili med kada se osuši, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso stručka u dodiru s fenolom postane ljubičasto-smeđe, sa željeznim sulfatom (FeSO4) ružičasto ili ružičasto-smeđe, a sa gvajakovom tinkturom prilično intenzivno plavo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično grabom, hrastom, bukvom, lipom ili brezom, češće na vapnenastom tlu, ali i na ostalim vrstama tla.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Ova je gljiva male ili srednje veličine, s obično vrlo tamnim klobukom, uglavnom ljubičasto-smeđim, smeđim ili ružičasto-smeđim, na sredini postaje maslinastozelen ili ponekad crnkast, redovito nenarebranim rubom, malo valovitom površinom, ne previše sjajnom, zatim bez sjaja ili čak malo baršunastom po suhom vremenu, žućkastim listićima u zrelosti, svijetložutoj otrusini, stručkom koji je nekad s ružičasto-ljubičastom nijansom (Russula melitodes f. coloripes), polutvrdim mesom, crvenim slojem ispod kožice klobuka, koje na prerezu malo požuti ili mjestimično posmeđi, blagim okusom, slabim mirisom na med, te velikim sporama, s nešto nižim bradavicama nego kod smeđokože golubače (Russula integra). Međutim, najznačajnija karakteristika je mješovita struktura pileipelisa, koji se sastoji od dermatocistida širokih 4-10 μm, primordijalnih hifa širokih 3.5-6.5 μm, s golim, zašiljenim ili proširenim vrhom nalik lopatici, te zašiljenih hifa. Smeđokoža golubača je slična po tvrdoći mesa, boji, otrusini i mikroskopskim karakteristikama, međutim raste u crnogoričnim šumama, nešto je većih dimenzija i bez mirisa. Slična je i svilenkasta krasnica (Russula sericatula), koja je s izrazito manjim sporama, pileipelisom bez dermatocistida, baršunastijom kožicom klobuka i ponekad neugodnim mirisom u starosti, a ne mirisom na med.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1082. str. Russula melitodes Romagn.

Russula melliolens - created in Spain by Josep Roma Casanovas

MEDNA KRASNICA

Russula melliolens Quél.

Etimologija: mel (lat.) = med + olere (lat.) = miris ruke. Po mirisu.

Klobuk: 4-13 cm visok, prvo je izraženo konveksan, kasnije je raširen i zdjelasto ulegnut na sredini, vrlo nepravilan, više je ili manje režnjast, kožica se guli barem do 1/2 promjera ili malo dalje, vlažan i sjajan, gotovo je gladak ili djelomično valovit, promjenjivih je boja, od crvene do crveno-ljubičaste, više ili manje izblijedi prema rubu ili je s crnkastom sredinom (Russula meliolens f. atropurpurea, koja je priznata kao zasebna vrsta), također vinskicrven, bakrenocrven, bakrenosmeđ, crvenkasto-smeđ kao kod određenih vrsta iz podsekcije Foetentinae, s tamnijim dijelovima, ponekad više ili manje svijetloružičast ili marelično narančast, s oker područjima, često je sa hrđastosmeđim i žutim mrljama, te izrazito limunastožut ili limunasto-okerast kao kod brašnjavonoge krasnice (Russula farinipes) i ljubičasto-smeđ sa žućkastom sredinom, kao kod Romelijeve krasnice (Russula romellii), rub je podvijen, gladak, kasnije se raširi, jedva je uočljivo narebran u starosti.

Stručak: 4-12 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, valjkast i češće batinast, rijetko je malo sužen na dnu, proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta, bijel, mjestimično je žućkast, kasnije je s hrđastosmeđim mrljama na dnu, ponekad je s ružičasto-crvenom nijansom na jednom dijelu, žuti prije nego trljanjem ili vremenom potamni.

Listići: Gusti, široki su do 12 mm, debeli, izmiješani su s lamelulama, ponekad su zaokruženi uz stručak, usko su prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, kasnije su jasno žuti, s hrđastosmeđim su mrljama, zatim smeđe počevši od ozlijeđenih dijelova, oštrica je rijetko crvena nekoliko milimetara uz rub klobuka.

Spore: Gotovo su kuglaste, s vrlo niskim, gotovo nevidljivim bradavicama visokim 0.2-0.4 µm, povezanim tankim spojnim linijama koje tvore dobro razvijeni mrežasti uzorak, 9-11 x 7.7-9.8 µm, nekad su 8-9.8 x 7-8.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-60 x 9-15 μm, cheilocistide su gotovo vretenaste, relativno uske, s trbuhom širokim 8-12 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih ili vršno blago suženih hifa, širokih 1.8-5 μm, te valjkastih dermatocistida s prilično dugim segmentima, širokih 5-12 μm; otrusina je krem (IIb).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je crveno, na prerezu izraženo žuti, počevši od površine, a zatim posmeđi, promjena je ponekad relativno slaba i spora; miris je slabo izražen u mladosti, u starosti ili sušenjem sve jače podsjeća na med, osobito u bazi stručka, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa fenolom postane ružičasto-smeđe, sa željeznim sulfatom (FeSO4) sivo, površina stručka postane sivo-ružičasta, a na donjem dijelu siva, a sa KOH ne mijenja boju.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, grabom, kestenom ili bukvom, uglavnom u kolonijama po vanjskom rubu šume, na umjereno pjeskovitom i kiselom tlu, voli toplija staništa, osobito u blizini hrasta medunca i plutnjaka, vrlo često u mediteranskom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Može se i sušiti.

Napomena: Ova dobro poznata vrsta nalazi se gotovo posvuda ispod bjelogoričnog drveća (po Romagnesiju čak i ispod crnogoričnog drveća), obično u umjereno pjeskovitim i kiselim tlima. Mikroskopski je vrlo prepoznatljiva po višesegmentnim dermatocistidama, s ponekad izraženim spojnim suženjem hifa, koje izgledaju poput lanca kobasica, te po velikim, kuglastim sporama, čija se veličina ističe naspram vrlo sitne mrežaste dekoracije, jedva vidljive pod mikroskopom, koju neki autori uspoređuju s paukovom mrežom. Ističe se među vrstama iz sekcije Polychromae po srednjoj veličini, jakom žućenju, vrlo svijetloj otrusini (druge vrste sličnog oblika i s blagim okusom mesa obično imaju žutu otrusinu), bojama klobuka od ružičaste, crvene, bakrenocrvene ili djelomično marelično narančaste, ponekad čak i ljubičaste s crnkastom sredinom, a jedan uzorak je bio ujednačene žućkaste boje. Relativno visoka koncentracija žute nijanse rezultira formama s bakrenosmeđim ili žućkasto-smeđim klobukom, koje podsjećaju na lasičju krasnicu (Russula mustelina) ili vrste iz podsekcije Foetentinae. Intenzitet promjene boje dragocjen su trag za prepoznavanje na terenu, jer većina žutih krasnica pripada podsekciji Puellarinae, a prepoznatljive su po lomljivosti mesa i prilično maloj veličini. Kako je ovaj fenomen izraz normalnog procesa starenja, determinacija nezrelih primjeraka mora prvenstveno uzeti u obzir druge karakteristike. Međutim, čak i kod takvih primjeraka, prvi znakovi početne promjene boje mogu se uočiti po eroziji prerano požutjelog mesa ili po intenzivnijoj hrđastosmeđoj boji nego inače na dnu stručka. Druga važna značajka, bitna za razlikovanje od ostalih vrsta unutar sekcije Polychromae, su izraženi i trajno svijetli listići, uz otrusinu koja je jedva krem (IIa-b). Ovu bljedoću treba tražiti na licu listića, a ne na oštrici, koja je više izložena atmosferskom utjecaju ili traumama, te stoga lako žuti iz razloga koji nisu povezani sa sazrijevanjem spora. Što se tiče mirisa nalik medu, bilo bi pogrešno osloniti se njegovu prisutnost u svrhu determinacije, jer se ne pojavljuje prije nego što se gljiva počne sušiti. Srednja veličina, smeđenje i krem otrusina su karakteristike po kojima se razlikuje od ljepljive krasnice (Russula viscida), koju, ne iznenađuje, Romagnesi, Bon i Singer svrstavaju u podsekciju Melliolentinae. Čini se da ova glomazna vrsta, koja raste ispod bukve ili smreke kasno u sezoni, voli i nizinske šume hrasta, a prepoznatljiva je po blago ljutom okusu i bazi stručka prekrivenoj hrđastožutim priraslim ovojem koji u dodiru sa KOH odmah pocrveni. Russula annae je mediteranska vrsta koja raste ispod hrastova, sa žutom otrusinom (IV), klobukom koji je uglavnom oker, bakreno-smeđ ili djelomično ružičast, a plodno tijelo je prosječno manje i lomljivije. Hrastova krasnica (Russula dryophila) je srednje veličine, zdepastog izgleda, suhe kožice klobuka bez sjaja, vrlo ujednačene vinskicrvene boje i s mesom koje posmeđi, bez prethodnog žućenja, a raste ispod listopadnih ili zimzelenih hrastova. Među ostalim vrstama iz sekcije Polychromae, koje se mijenjaju sličnim intenzitetom, ističe se grabova krasnica (Russula carpini) po izrazito polikromnim i šarenim bojama, često ljubičastim, djelomično zelenim ili smeđim, žućkastom otrusinom i rastom isključivo ispod graba. Tamnopurpurna krasnica (Russula atropurpurea) razlikuje se od slično obojenih formi opisane vrste po mesu koje promočeno posivi, a ne požuti, te po ljutom okusu mesa.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 917 str. Russula melliolens Quél.

Russula melzeri - created on July 2014 in Le Rive, Caldonazzo, Italy by Marco Floriani

MELZEROVA KRASNICA

Russula melzeri Zvára

Etimologija: U čast češkog mikologa Václava Melzera (1878.–1968.), koji je bio posebno poznat po svom doprinosu proučavanju roda Russula, te po izumu Melzerovog reagensa 1924. godine, koji je kombinacija joda, kalijeva jodida i kloral-hidrata, a izuzetno je koristan u mikroskopiji, jer otkriva amiloidne i dekstrinoidne reakcije spora. Po imenu.

Engleski naziv: Scurfy Brittlegill

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je gotovo polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i ulegne na sredini, nepravilan, valovit, kožica se guli, suh i fino baršunast, ponekad je nježno pahuljast na sredini, više je ili manje zasićene svijetlocrvene boje, s laganom je ljubičastom nijansom na sredini, na rubu je općenito nešto svjetliji, gdje lako prelazi u ružičastu, u tonovima sitne krasnice (Russula minutula), također može biti smeđ, rub je gladak, kasnije je kratko narebran, nazubljen ili malo raspucan.

Stručak: 3-6 cm visok i 1-2 cm debeo, često je ekscentričan, lomljiv, valjkast ili zadebljan prema dnu, gotovo batinast, pun, srž je u starosti šuplja, naboran, sjajan, bijel, umjereno požuti samo na dnu.

Listići: Široki, trbušasti, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, malo su razmaknuti u zrelosti, izgledaju gotovo slobodni, povezani su poprečnim žilicama na bazi, nisu račvasti, lomljivi, bjelkasti, kasnije su oker, oštrica je iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s gustim tupim, stožastim, izoliranim bradavicama visokim do 1.15 μm, povezanim kratkim rijetkim grebenima koji tvore djelomični zebrasti uzorak, amiloidne, 6.6-9 x 5.6-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-44 x 10-13 μm, cheilocistide su gotovo vretenaste, 40-80 x 6-12 μm, pileipelis se sastoji od kratkih hifa, širokih 4-10 μm, s tupim, valjkastim vršnim segmentom i zadebljanim bazalnim segmentom, te prilično brojnih, valjkastih, višesegmentnih dermatocistida, širokih 4-8 μm, malo suženih na spoju segmenata; otrusina je oker (IIIb).

Meso: Tanko, mekano, vrlo je lomljivo, bijelo, vrlo slabo mijenja boju, uglavnom ne požuti; miris nije izražen ili je slab na voće tijekom truljenja, a okus je blag ili vrlo slabo ljutkast u djeliću sekunde.

Kemijske reakcije: Meso stručka u dodiru sa fenolom vrlo sporo postane vinski crveno-ljubičasto, sa željeznim sulfatom (FeSO4) svijetlo crveno-smeđe, a reakcija s gvajakovom tinkturom je varijabilna, obično je vrlo slaba, ali ponekad vrlo snažna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u kontinentalnim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično s kestenom grabom ili bukvom, često na vlažnom tlu obraslom mahovinom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po sitnoj veličini, relativno zdepastom izgledu, baršunastoj, fino istočkanoj i raspucanoj površini klobuka, širokim listićima, zaokruženim uz stručak, s prilično jasnim oker odsjajem u zrelosti, sukladnom boji otrusine, tankom, lomljivom mesu, s laganim mirisom na voće, blagom okusu, eventualno prolazno ljutkastom u nezrelim listićima, a reakcija na gvajakovu tinkturu može biti jaka i brza ili slaba, pa čak i negativna. Mikroskopski je karakteristična po sporama dekoriranim s izoliranim bradavicama, za razliku od veličine, koja je varijabilnija. Po veličini, baršunastom klobuku i crvenoj boji je slična sitna krasnica, koja se lako razlikuje po mirisu na ružmarin koji je uvijek prisutan kada se ubere, te potpuno bijelim listićima i otrusini. Russula rhodella je sa sličnom oker otrusinom, ali je površina klobuka prilično glatka i sjajna. Mrežastosporna krasnica (Russula arpalices) prepoznatljiva je po izraženom žućenju mesa, mirisu na voće i pelargonije, te relativno sjajnoj, neraspucanoj kožici klobuka. Opisana vrsta izbjegava toplu klimu mediteranskog područja.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1207. str. Russula melzeri Zvára

Russula messapica - created on November 2018 in Provincia di Lecce, Italy by Nicolò Oppicelli

MESSAPIJSKA KRASNICA

Russula messapica Sarnari

Etimologija: Messapis = iz Messapije, povezana s Messapijom. Antičko ime za jugoistočni dio Italije, današnju Apuliju (Puglia), koja je bila naseljena starim talijanskim narodom zvanim Messapi. Po geografskom području.

Klobuk: 2-5.2 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i blago ulegnut na sredini, više je ili manje nepravilan ili režnjast, kožica se guli do 3/4 promjera, suh i bez sjaja, zrnast na sredini, sa žućkastim pahuljastim ostacima ovoja (koristiti povećalo), pahulje su sve rjeđe i uzdignutije prema rubu, pretežno je sa žutim nijansama ili svjetliji, ponekad je s jedva primjetnom narančasto-oker nijansom ili marelično narančast, oker ili svjetliji na rubu, mednožut, rijetko je s prilično izraženim crvenim mrljama, također može biti s dva različita pigmenata, žutim i crvenim, poput male zlatne krasnice (Russula aurea), rub je gladak, slabo narebran u starosti.

Stručak: 2.5-6 cm visok i 0.7-1.2 cm debeo, valjkast, rijetko je batinast, srž je prvo mekana, kasnije je šuplja, kasnije je šupalj, bijel, na donje dvije trećine je žut, vrlo rijetko je čitav žut, pod povećalom su uočljivi žućkasti pahuljasti ostaci ovoja, trljanjem postane hrđastooker.

Listići: Osrednje su gusti, 6-9 listića/cm na rubu klobuka, široki su 5-7 mm, trbušasti, tanki, zaokruženi uz stručak, usko su prirasli, lomljivi, bjelkasti, zatim su kremasti i s više su ili manje izraženim ružičastim odsjajem, na kraju su žućkasti.

Spore: Široko su eliptične, s bradavicama su visokim do 1 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 8.2-10.4 x 6.9-8.8 µm, bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, batinaste, 31-54 x 12-16 µm, s velikim su i dugim sterigmama, cheilocistide su rijetke, batinaste ili češće vretenaste, obično su bez vršnog produžetka, 52-85 x 9-13 µm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 2.7-4 µm, te rijetkih kratkih, valjkastih ili gotovo batinastih elemenata širokih 2-6 μm, izvana sličnih dermatocistidama, ali slabo uočljivim zbog slabo refraktivnog sadržaja i male velicine; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Mekano, bijelo, često lagano požuti na erodiranim dijelovima; miris prvo nije izražen, kasnije nakon skladištenja postaje vrlo jak, na pečene dunje ili kajganu, a naknadno se pojačava zbog alkoholno-voćne komponente, a okus je blag u svim dijelovima.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane sivkasto-ružičasto, s fenolom sivo-smeđe, sa KOH crveno na žutim dijelovima klobuka i stručka, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je je umjereno intenzivna.

Stanište: Raste u jesen, u bjelogoričnim šumarcima u blizini obale, u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex) i hrastom oštrikom (Quercus coccifera), na pjeskovitom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Raste karakteristično ispod mediteranskih hrastova crnike i oštrike, na vapnenastom tlu s visokim udjelom pijeska. Prepoznatljiva je po vrlo maloj veličini, izrazito baršunastim ostacima ovoja (vidljivim pomoću povećala), dva pigmenta na klobuku, žutom i crvenom ili potpuno zlatnožutom, glatkom i debelom rubu, nenarebranom, vrlo tankim, širokim i trbušastim listićima, žućkasto-oker kada sazriju, blagom okusu, osebujnom, intenzivnom i prodornom mirisu, iako kasnom, koji podsjeća na pečene dunje ili kajganu. Najvažnija karakteristika je prisutnost žutog ovoja koji prekriva cijelu površinu stručka, iako je uočljiviji na donjoj polovici. Izraženo crvena reakcija s KOH jasno odvaja ovu vrstu od drugih sličnih vrsta. S obzirom na žuti pigment na klobuku i stručku, može se zamijeniti s manjim primjercima zlatne krasnice, koja je dvostruko većih dimenzija, bez ovoja, s umjereno debelim i čvrstim mesom i bez mirisa. Ispod hrasta crnike raste i slična lažna brezova krasnica (Russula pseudoimpolita), koje je gotovo dvostruko veća, s klobukom i posebno stručkom bez žutog pigmenta, te slabim mirisom u različitim fazama razvoja.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1291. str. Russula messapica Sarnari

Russula minutula - created on July 2023 in Mariano Comense - Brughiera - Cascina Amata (CO), Italy by Fabio Mauri

SITNA KRASNICA

Russula minutula Velen.

Etimologija: minutula (lat.) = izuzetno mala, najmanja. Po minimalnim dimenzijama.

Engleski naziv: Minute Brittlegill

Klobuk: 1.5-4 cm širok, prvo je nepravilno je konveksan, brzo se izravna i blago ulegne na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera ili više, suh i bez sjaja, u određenim je uvjetima blago baršunast, ponekad je pravilno raspucan na rubu, neujednačene je ružičasto-crvene ili izblijedi na sredini, ponekad je s ljubičastom nijansom, rijetko je s intenzivnije obojenim pojasom na rubu, rub je dugo vremena podvijen, gladak, na kraju je slabo narebran i često raspucan.

Stručak: 1-3.2 cm visok i 4-8 mm debeo, valjkast, zadebljan je na bazi, gotovo gomoljast, pun, srž je kasnije je omekšana, na kraju je šuplja, lagano je pahuljast (koristiti ručno povećalo), bijel, rijetko je s crvenkastom ili ružičastom nijansom na donjem dijelu.

Listići: Prilično su razmaknuti, široki su oko 5 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, zaokruženi uz stručak, usko su prirasli, često su s poprečnim žilicama na bazi, ponekad su račvasti, lomljivi, oštrica je rijetko crvena nekoliko milimetara uz rub klobuka, bjelkasti.

Spore: Široko eliptične do gotovo kuglaste, s niskim, stožastim bradavicama visokim 0.4-0.6 µm, povezanim brojnim grebenima i tankim spojnim linijama koji tvore zebrasti ili mrežasti uzorak, 6.4-8 x 5.6-6.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 20-40 x 10-12 μm, cheilocistide su vretenaste, 40-65 x 6-12 µm, pileipelis se sastoji od izrazito kratkih i tupih hifa, širokih 3-5 μm, te kratkih, tupih, valjkastih, višesegmentnih primordijalnih hifa, širokih do 5.5 μm; otrusina je bjelkasta (Ib).

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo; miris je slab i ugodan na ružmarin kada se ubere, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa sulfovanilinom pocrveni, osobito kada je suho, reakcija s željeznim sulfatom (FeSO4) je nakon 60 sekundi negativna, a s gvajakovom tinkturom minimalna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično kestenom, grabom ili bukvom, na vapnenasto-glinenastom tlu, često u mahovini, vrlo rijetko u mediteranskom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Ova je sićušna vrsta prepoznatljiva je po ružičasto-crvenom stručku, baršunastoj i raspucanoj kožici klobuka, dugo vremena glatkom rubu klobuka, bijelim listićima i otrusini, valjkastom ili blago gomoljastom stručku, rijetko s ružičastom nijansom prema dnu, tankom i lomljivom mesu, blagom okusu i osebujnom mirisu na ružmarin kada se ubere, te vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom, dok sa sulfovanilinom pocrveni u suhom stanju. Mikroskopski su značajne male, sitno bradavičave spore, djelomično povezane tankim grebenima, te pileipelis s kratkim, valjkastim primordijalnim hifama, koje u presjeku podupiru veliki, više ili manje kuglasti ili eliptični elementi. Raste u bjelogoričnim šumama na vlažnom, umjereno kiselim tlu s propusnim i humificiranim površinskim slojem, a najčešći partneri su kesten, grab i, rjeđe, hrast ili bukva, ali i lipa i lijeska. Miris je ugodan, sličan ružmarinu, a po nekim autorima je neugodan ili kiseo, kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata) i ponekad ispucane krumpirače (Scleroderma citrinum). Priroda ovog mirisa, koji se ne spominje u mikološkim radovima, sugerira da su odgovorne prilično hlapljive kemijske tvari i da ih proizvodi isključivo micelij, a ne aktivnost unutar plodnog tijela. Među čisto crvenim vrstama, otrovnocrvena krasnica (Russula emeticicolor i Russula zvarae var. pusilla nemaju izražen miris, vrlo slabo reagiraju sa sulfovanilinom i imaju nešto manje raspucanu ili narebranu kožicu klobuka, kao rezultat manje izražene pseudoparenhimatozne teksture. Treba napomenuti da podsekcija Rhodellinae uključuje vrste sa suhim, baršunastim klobucima, poput Melzerove krasnice (Russula melzeri), brezove krasnice (Russula fontqueri) i lažne brezove krasnice (Russula pseudoimpolita), koje imaju neizražen miris, vrlo slabe reakcije s kemijskim reagensima i oker ili žutu otrusinu.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1351. str. Russula minutula Velen.

Russula monspeliensis - created on November 2023 in Oristano, Sardegna, Italy by Federico Calledda

PRIOBALNA KRASNICA

Russula monspeliensis Sarnari

Etimologija: Cistus monspeliensis (lat.) = ljepljivi bušin. Po biljci.

Klobuk: 2-8 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i široko ulegne na sredini, nekad je režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo manje, malo je vlažan kada se ubere, svijetlozelen do zelen, više je ili manje svjetliji ili tamniji na sredini, rijetko je s blagom ljubičastom nijansom na sredini ili sa slabim ljubičastim mrljama, slabo je hrapav, rub je kasnije kratko i slabo narebran, te fino nazubljen.

Stručak: 2.5-7 cm visok i 0.8-1.8 cm debeo, valjkast ili se blago sužava prema dnu, više je ili manje proširen i pahuljast na vrhu (koristiti ručno povećalo), pun, kasnije je spužvast u sredini, bijel, na vrhu je sa smeđom nijansom, također je hrđastosmeđ na erodiranim dijelovima.

Listići: Gusti, 6-8/cm na rubu klobuka, široki su 4-6 mm, tanki, vrlo se kratko spuštaju po stručku, račvasti na spoju sa stručkom, lomljivi, kremasti.

Spore: Široko su eliptične, prekrivene su brojnim izoliranim bradavicama, visokim 0.4-0.6 µm, povezanim najviše po dvije zajedno kratkim grebenima, slabo su amiloidne, 7.2-9 x 5.6-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 44-64 x 9-10.4 µm, cheilocistide su vretenaste, bez produžetka, 60-90 x 8.5-14 µm, pileipelis se sastoji od izraženih hifa, s bazalnim segmentom širokim 4-9 μm i tupim vršnim segmentom, te brojnih dermatocistida, širokih 5-9 μm, rijetko su sa vršnim produžetkom ili glavičaste, relativno su kratke i gotovo vretenaste, a dijelom valjkaste i izdužene; otrusina je kremasta (IIb-d).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na oštećenim je mjestima lagano požuti ili posmeđi; miris je nježan i aromatičan, s notom voća pomiješanog s pelargonijama ili borovicama, a okus je slatkast, malo je ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Površina stručka u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo ružičasto-narančasta, a sa gvajakolom sporo poplavi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, uglavnom po čistinama u šumama hrasta plutnjaka, osobito u opožarenim područjima, također u svijetlim priobalnim šumama bora, često po rubovima šikarama u blizini bušina (Cistus), na pjeskovitom ili vapnenastom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Smatra se jestivom vrstom osrednje kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po mirisu mesa, više ili manje zasićenoj i ujednačenoj zelenoj boji klobuka, nikada nije sivkast ili svijetlo sivo-zelen kao kod sivozelene krasnice (Russula medullata), malim dimenzijama, krem otrusini, vrlo krupnim i relativno rijetkim hifama pileipelisa, te isključivoj povezanosti s bušinima. Zbog karakterističnog staništa na kojem raste ne bi trebalo biti problema sa determinacijom ove vrste, jer se bitno razlikuje od tirenske krasnice (Russula tyrrhenica) i bušinove krasnice (Russula cistoadelpha), jedinih srodnih vrsta koje rastu uz bušine. Međutim, mogu se pojaviti poteškoće kada se pronađe na rubu šikara s bušinima, gdje bogata mikoflora hrasta crnike stvara situaciju koja je nerazumljiva s mikoriznog gledišta. U tom je slučaju vrlo visok rizik od zabune sa sivomaslinastom krasnicom (Russula pseudoaeruginea), koja je prepoznatljiva po većim dimenzijama, slabom ili neizraženom mirisu mesa i rastu na vapnenastom tlu. Veličina je u toj jednadžbi ograničeno pouzdana, jer opisana vrsta ponekad u pjeskovitim obalnim šumama bora može dostići neobičnu veličinu, usporedivu s onom od sivomaslinaste krasnice. Stoga svi primjerci pronađeni na drugim staništima, a ne uz bušine, zahtijevaju mikroskopsku analizu. Ovo bi trebalo riješiti sve nedoumice, budući da spore sa djelomičnim mrežastim uzorkom i pileipelisu s kratkim bazalnim i izduženim terminalnim segmentima kod sivomaslinaste krasnice rezultiraju bitno drugačijom mikroskopskom slikom. Uz rub staništa sa bušinom ponekad se susreće varijetet Russula monspeliensis var. sejuncta, prepoznatljiv po nešto većim dimenzijama, pahuljastoj i ispucaloj površini klobuka te hifama širokim 6-12 µm. Također je slična i račvasta krasnica (Russula subterfurcata), koja ima više ili manje ujednačeno obojen klobuk, ponekad dosta svjetliji, miris mesa nije izražen, spore su bitno manje i raste u šumama.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 305. str., Russula monspeliensis var. monspeliensis Sarnari

Russula mustelina - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

LASIČJA KRASNICA

Russula mustelina Fr.

Etimologija: mustela (lat.) = lasica. Po boji sličnoj krznu navedene životinje.

Engleski naziv: Russet Brittlegill

Klobuk: 5-10 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je raširen i malo ulegnut na sredini, više je ili manje režnjast, nepravilan i kvrgav, valovit, gladak, vlažan i malo mazav po vlažnom je vremenu, na kraju je suh, više je ili manje sjajan, rijetko je bez sjaja, kožica se guli do 1/3 promjera, mednosmeđ, smeđ, narančasto-smeđ do crvenkasto-smeđ, nekad je maslinast, nešto je tamniji na sredini, s nešto je svjetlijim mrljama od tamnije osnove, rub je oštar, dugo je vremena podvijen, često je nepravilan i iskrivljen, obično je gladak, rijetko je kratko narebran.

Stručak: 5-10 cm visok i 1.5-3.5 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast do batinast, valovit, ponekad je zakrivljen na dnu, pun, u starosti je komorasto-spužvast, bjelkasto-krem, zatim je sa hrđastosmeđim mrljama ili opsežno oker-smećkast.

Listići: Gusti, široki su 5-8 mm, tanki, izmiješani su s brojnim lamelulama, slabo su račvasti, prirasli, zaokruženi uz stručak, gotovo su elastični, krem do žućkasti, oštrica je kasnije smeđa.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sa izoliranim su bradavicama visokim do 0.45 µm, slabo povezanim spojnim linijama koje tvore nepotpuni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 7-9.7 x 5.8-7.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 50-70 x 6-10 μm, cheilocistide su vretenaste, s više su ili manje izraženim vršnim produžetkom, 70-100 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od hifa, vrlo tankih stijenki, s blago zadebljanim bazalnim segmentima, širokih 7-8 μm, te teško uočljivih dermatocistida zbog slabo refraktivnog sadržaja, nepravilno valjkastih, jednosegmentnih, širokoh 4-6 μm; otrusina je krem (IIb).

Meso: Debelo, čvrsto, tvrdo, umjereno je elastično, bijelo, ispod kožice klobuka je do žućkasto, vremenom ili u dodiru sa zrakom postane oker-smeđe; miris nije izražen, u starosti je izražen i neugodan na pokvarenu ribu ili na pečenu koru krumpira, a okus je slatkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane narančasto, s fenolom crveno-smeđe do vinskicrveno, meso i kora stručka u dodiru s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno postanu plavo-zeleni, a listići u dodiru s anilinom polako požute.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u planinskim miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, obično jelom ili smrekom, a rijetko bukvom, voli pjeskovito-vapnenasto i kiselo tlo, siromašno hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva po srednjoj veličini, ne previše sjajnoj površini klobuka, kod mladih primjeraka je čak i zrnast, boja varira od žućkasto-smeđe, mednosmeđe do brončane, krem otrusini, gotovo čvrstom mesu, koje posmeđi u dodiru sa zrakom, sa slatkastim okusom i neizraženim mirisom mesa i narančastoj reakciji sa FeSO4.
Osim spora, koje su prilično različito dekorirane, pileipelis je s karakterističnim velikim hifama, s vrlo tankom stijenkom, te sa slabo uočljivim dermatocistidama, kao kod raznih vrsta iz podsekcije Heterophyllae. Po boji je slična smrdljiva krasnica (Russula foetens) od koje se razlikuje po izostanku mirisa i glatkom rubu klobuka. Sumračnica (Russula consobrina) koja raste na istom staništu je mnogo manjih dimenzija, slična je po boji, ali ima jako ljuto meso, meso i stručak su joj ponekad crvenkasto obojeni, a i lagano je narebrana na rubu klobuka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 815. Lasičja krasnica (Russula mustelina Fries), Sinonim: Russula elaphantina Fr.; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 266. str., Russula mustelina Fries

Russula nana - created on August 2021 in Passo Gavia - Valfurva, Italy by Fabio Mauri

PLANINSKA BLJUVARA

Russula nana Killerm.

Etimologija: nanus (lat.) = patuljak, mali. Po veličini.

Engleski naziv: Alpine Brittlegill 

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je kuglast do nepravilno eliptičan, zatim je konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, kožica se lako guli do 1/2 promjera, ljepljiv i sjajan, valovit, više je ili manje kvržičast na sredini, crven, cinobercrven, može biti nešto tamniji ili crnkast na sredini, ponekad mjestimično ili čitava površina naglo izblijedi u krem-sivkastu boju, rub je gladak, narebran je samo u starosti.

Stručak: 1-3 cm visok i 0.5-1.1 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast do gotovo batinast, više je ili manje proširen na vrhu, najprije je pun, kasnije je spužvasto šupalj, naboran, bijel, vremenom jasno posivi zbog upijanja vode.

Listići: Razmaknuti, tanki, ujednačene su dužine ili su izmiješani s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, bijeli, kasnije su sa slabim sivkastim odsjajem ili jasno sivkasti.

Spore: Široko su eliptične do jajolike, sa bradavicama su visokim do 0.5 µm, djelomično povezanih grebenima i tankim spojnim linijama koji tvore uglavnom zatvoreni mrežasti uzorak, 7.2-9.7 x 6-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 38-52 x 9-12 μm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, 50-90 x 7-10.5 μm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, djelomično s blago zadebljanim vrhovima, širokih 3.5-5.5 μm, te brojnih, uglavnom valjkastih dermatocistida, 0-2-segmentnih, širokih 4-8.5 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Nije debelo, lomljiv, bijelo, ispod kožice klobuka je s tankim crvenim slojem; miris nije izražen ili je slab na voćni kompot, a okus je nakon nekoliko sekundi ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) odmah postane ružičasto, sa anilonom žućkasto, sa slabim plavičastom aureolom na listićima, a reakcije sa gvajakovom tinkturom je pozitivna, ali spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po planinskim livadama i manjim šumama, u simbiozi sa zeljastom vrbom (Salix herbacea) i gospinim plaštem (Alchemilla pentaphyllea), te na tepisima drijasa (Dryas octopetala) na vapnenastom tlu, također u nizinskim šumama smreke i breze na sjeveru Europe.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Podjednako raste u nizinskim i planinskim područjima u zajednici s patuljastim vrbama i drijasom. Prepoznatljiva je po potpuno bijelim i razmaknutim listićima, ljutom okusu mesa i ujednačeno crvenom klobuku, malim dimenzijama, lomljivosti, mesu koje blago posivi zbog upijanja vode, pozitivnoj reakciji sa gvajakovom tinkturom, slabom mirisu na voće i staništu. Ima fino dekorirane spore (važna karakteristika koja isključuje cijelu liniju Emetica) i pileipelis koji se sastoji od ne previše debelih valjkastih hifa i dermatocistida. Vrlo je slična posivjela krasnica (Russula grisescens), kojoj se listići prosječno duže spuštaju po stručku, izraženije bradavičave spore, batinaste dermatocistide i nešto uže hife.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 570. str., Russula nana Killerman

MEKANA KRASNICA

Russula nauseosa (Pers.) Fr.

Etimologija: nauseosus (lat.) = slabo ugodnog okusa.

Engleski naziv: Nauseous Brittlegill

Klobuk: 3-5 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se malo povlači s ruba, gotovo se potpuno guli, vlažan i sjajan, zatim je bez sjaja, osim na ulegnutoj sredini, vrlo je promjenjivih boja, od vinski crveno-ljubičaste, ružičasto-ljubičaste do ljubičasto-smeđe, nije ujednačeno obojen, dosta je često svjetliji na rubu, mjestimično je oker i ponekad sa žutim ili zelenkastim mrljama, potpuno ružičast, rijetko je potpuno ili djelomično smeđ ili oker-smeđ, također je ponekad potpuno limunastožut, sa slabom maslinastom nijansom na sredini, rub je opnast, proziran, nazubljen, uglavnom je dugo narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 0.9-1.4 cm debeo, vrlo je lomljiv, više je ili manje valjkast, rijetko je malo batinast, pun, srž je kasnije omekšana i grudvasta, na kraju je šuplja, bijel, ne požuti, kasnije se s baze šire oker mrlje.

Listići: Osrednje su gusti, široki su 4-8 mm, trbušasti, tanki, nekad su s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, vrlo su lomljivi, u mladosti su krem, kasnije su žućkasti, sa slabim su narančastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, stožastim, izoliranim bradavicama visokim 0.8-1.2 µm, slabo povezanim rijetkim tankim spojnim linijama ili kratkim grebenima, djelomično su amiloidne, 7.2-10 x 6.3-7.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 8-13 μm, cheilocistide su široke 7-11.5 μm, pileipelis se sastoji od relativno velikih, razgranatih hifa, širokih 2.5-5 μm, s tupim ili suženim vrhom, ponekad naglo i nakon zadebljanog segmenta, te brojnim dermatocistidama varijabilnog oblika, batinastim ili gotovo vretenastim, s jednosegmentnim, također naglo proširenim vrhom poput zmijske glave, druge su više ili manje valjkaste i višesegmentne, široke 4-9 μm; otrusina je svijetložuta do žuta (IVb-c).

Meso: Nježno, mekano, bijelo, umjereno posivi zbog vlage; miris je najprije blag, slijedeći dan je na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, osobito smrekom, ali i jelom ili arišem, na tlu bogatom hranjivim tvarima. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, na lokalitetima Glogovac i Jagnjedovec pokraj Koprivnice, ispod smreke (Picea excelsa).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Mala je i lomljiva vrsta iz sekcije Tenellae, koja raste u crnogoričnim šumama, prilično rano u sezoni, od sredine ili kraja lipnja. Slična je Russula cupreola, od koje se razlikuje po sićušnim dimenzijama, višebojnom klobuku, izraženo narebranum rubu, vlažnoj, sjajnoj kožici klobuka, relativno razmaknutim listićima, žućkastim u zrelosti, što je u skladu s bojom otrusine oko IVb, te lomljivom mesu bez mirisa i blagom okusu. Raste ispod planinskog crnogoričnog drveća, prvenstveno smreke. Za razliku od Romagnesija, koji je primijetio blago žućenje mesa, Bon predviđa mogućnost blagog sivljenja. Međutim, potvrđeno je sivljenje, pa treba uzeti u obzir arišovu krasnicu (Russula laricina), podjednako čestu u šumama smreke i teško prepoznatljivu samo po makroskopskim značajkama. Borova krasnica (Russula cessans) raste u šumama bora na vapnenastom i na više ili manje pjeskovitom tlu, srednje je velika, zdepastija i mesnatija gljiva, s blago narebranim rubom klobuka, naknadnim mirisom na zrelo voće, spore su gotovo kuglaste, a dekoracija s djelomičnim mrežastim uzorkom. Mirisna je krasnica (Russula odorata) prepoznatljiva po rastu ispod bjelogoričnog drveća, žućenju mesa, ugodnom mirisu na pelargonije i voće u starosti.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1239. str. Russula nauseosa (Pers.) Fr.

CRNA KRASNICA

Russula nigricans (Pers.) Fr.

Etimologija: nigricans (lat.) = koji potamni ili pocrni. Po boji.

Engleski naziv: Blackening Brittlegill

Klobuk: 5-20 cm širok, u početku je polukuglast do konveksan, nepravilan, kasnije je raširen i ljevkasto ulegnut na sredini, ljevkast, kožica je prirasla, vrlo se kratko guli, gladak, suh, sjajan u udubljenju, u početku je bjelkast do kremast, kasnije je žućkasto-smeđ, smeđ, sivo-smeđ, crvenkasto-smeđ do potpuno crn, po suhom vremenu čitava površina može biti izgledati kao gravirana i prošarana pukotinama, rub je obično valovit, nije narebran, ponekad je rascijepljen.

Stručak: 4-7 cm visok i 1.6-3.4 cm debeo, tvrd, često je ekscentričan, relativno je kratak i debeo, valjkast, nekad je zakrivljen na dnu, više je ili manje proširen na vrhu, pun, kasnije je komorasto šupalj, gladak, bijel, kasnije je siv ili sivo-crn, smeđi od baze, na pritisak postane ružičast, kasnije posivi ili čak pocrni.

Listići: Široki su 8-13 mm, 4-5/cm na rubu klobuka, široki, debeli, jasno su razmaknuti, zaokruženi su uz stručak, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, izmiješani su s brojnim lamelulama, vrlo su lomljivi, po vlažnom vremenu izlučuju vodenaste kapljice, bjelkasti, krem ili oker, u starosti su svijetlo oker-narančasti, smeđi, sivi do crni, na pritisak blago pocrvene.

Spore: Jajolike do široko eliptične, s niskim su bradavicama visokim do 0.5 µm, povezanim spojnim linijama koje tvore gusti mrežasti uzorak, 7.2-9.2 x 6-7.5 µm, Qav = 1.2, bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, batinaste, 38-55 x 6-8 µm, sterigme su duge 8-10 µm, cheilocistide su valjkaste do batinaste, 40-70 x 5-7 µm, pleurocistide su 30-55 x 3.4-7 µm, pileipelis se sastoji od hifa, širokih oko 10 μm, promjenjivog oblika, s ujednačenim ili suženim vršnim segmentom; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, tvrdo, bijelo, na prerezu polako pocrveni, kasnije postupno posivi pa pocrni; miriše na gljive ili blago na voće, a okus je blag, u listićima je ljut, ali ne uvijek.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane prvo svijetloružičasto do sivo-ružičasto, a kasnije zeleno do tamnomaslinasto, sa gvajakolom plavo do zeleno-plavo, sa formolom, narančasto-ružičasto, a sa fenolom crveno-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće sa bukvom, ali i sa hrastom, borom ili smrekom, na pjeskovitom i kiselom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada dok je meso mekano.

Napomena: Pripadnica je sekcije Compactae, koja doseže najveće dimenzije, s klobukom koji može biti širok i do 20 cm ili više. Njezino meso je s tipičnom dvostrukom promjenom boje, na prerezi više ili manje pocrveni, a zatim polako pocrni. U šumama se često pronađu primjerci iz prethodne sezone, jer se stara plodna tijela potpuno osuše i izgledaju pougljenisano. Druge karakteristike uključuju više ili manje suhu površinu klobuka, slatkasti ili jedva primjetno ljutkasti okus te prepoznatljivu mesnatost i tvrdoću. Ali ono što je najvažnije za determinaciju su široki, široko razmaknuti listići, oker ili svijetle oker-narančaste boje s prljavim sivkastim odsjajem, koji skrivaju čistu bijelu otrusinu. Takav razmak je pravi rekord za rod krasnica, kao i kod nekih vrsta iz sekcije Archaeinae, od kojih se dosta razlikuju po mikroskopskim značajkama i boji stručka, koji je sa smeđim, a ne crnim mrljama. Skupina crnih krasnica ima lamelule, dok su one kod obojenih krasnica rijetke ili potpuno izostaju. Slične su bijelocrna krasnica (Russula albonigra), koja ima nešto gušće listiće, meso na prerezu izravno pocrni bez prethodnog crvenjenja, te ima osvježavajući, mentolni okus, ljutolisna krasnica (Russula acrifolia), koja je prepoznatljiva po mazavoj, sjajnoj površini klobuka, više ili manje gustim listićima i vrlo ljutom okusu mesa, te gustolistićava krasnica (Russula densifolia), koja slično mijenja boju na prerezu, ali se razlikuje po mnogo manjim dimenzijama i gusto zbijenim listićima. Literatura obično ne priznaje ovu vrstu. Einhellinger (1985.) je dobar primjer, jer je odbacuje pozivajuci se na izjavu J. Schaeffera (1952.), prema kojem se radi o krasnici "lako prepoznatljivoj po ogromnom razmaku širokih listića i vrlo žilavom mesu, koje prvo pocrveni, a zatim pocrni". Takav komformizam ne čini se u potpunosti opravdanim s obzirom na brojne uočene anomalije kod ove vrste. Prva se iznimka odnosi na crvenjenje mesa, koje je ponekad vrlo slabo ili gotovo nepostojeće, nakon čega je slijedio jednako nejasan prijelaz u sivu ili sivo-crnkastu boju. Razmak listića također je pokazao neke zanimljive varijacije, a bio je značajno manji kod primjeraka iz šuma kestena na pjeskovitom tlu. Također su zabilježene prilično polimorfne velike hife, s proširenjima do 18 μm. Međutim, najzanimljiviji slučaj predstavlja pileipelis s još relativno brojnim i dobro izraženim dermatocistidama. Europska, američka i azijska literatura prilično je jednoglasna u karakterizaciji ove vrste kao vrste s homogenim pileipelisom, te se nakon uočavanja razmaka listića manjeg od prosjeka počela stvarati ideja o zasebnom entitetu. Tek je s vremenom konačno prevladalo uvjerenje da je opisana vrsta, suprotno konvencionalnom mišljenju, zasebna vrsta. Doista, jedina naknadna varijacija uočena u strukturi pileipelisa odnosila se na gustoću i stupanj diferencijacije pileocistida. Mnoge iznimke nesumnjivo kompliciraju usporedbe sa srodnim vrstama. lz te perspektive, proces identifikacije mora uzeti u obzir sve značajke, a osobito fizionomiju himenija, koja je bitna za determinaciju vrste.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 849. Crna krasnica (Russula nigriscans (Bull.) Fries); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 154. str., Russula nigricans Fries

Russula nigrifacta - created on August 2024 in Somerniemi, Kirkkomäki, hautausmaa, Finland by Stefan Jakobsson

POCRNJELA KRASNICA

Russula nigrifacta De Lange & Adamčík

Etimologija: niger (lat.) = crn + facere (lat.) = učiniti, postati, praviti. Po tendenciji da pocrni.

Klobuk: 5-10.5 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se izravna, na sredini je ulegnut do pupčast, u starosti postaje više ljevkast, kožica se guli do najviše 1/3 promjera, gladak, ponekad je blago ispucan na rubu, suh, po vlažnom je vremenu bez sjaja do pomalo ljepljiv, bjelkast do krem, boje pijeska, bijelo-žućkast, s tamnijim je svijetlosmeđim, sivkasto-narančastim, žućkasto-smeđim do tamnosmeđim mrljama, rub je u mladosti blago podvijen, kasnije se izravna, gladak, nije narebran, trljanjem lagano pocrveni pa pocrni.

Stručak: 3-6 cm visok i 1.9-3 cm debeo, valjkast, čvrst, gladak, bijel, vremenom postaje narančasto-smeđ, trljanjem lagano pocrveni pa pocrni.

Listići: Uski, široki su 2-4 mm, tanki, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, s brojnim su lamelulama različitih duljina bez jasnog pravilnog uzorka, rijetko su račvasti, lomljivi, oštrica je iste boje, bijeli do žućkasti, rijetko su sa slabim plavkastim odsjajem, vremenom crne.

Spore: Široko su eliptične do eliptične, s niskim, gustim, izoliranim bradavicama visokim 0.2–0.4 μm, povezanim kratkim, tankim spojnim linijama koje tvore mrežasti uzorak, amiloidne, 7.5-8.5 x 5.5-6.5 µm, Q = 1.18-1.51, N = 30, Me = 8.12 x 6.03 µm, Qe = 1.35, bazidije su 4-sporne, valjkaste, usko vretenaste do usko batinaste, 50-79 x 8-11 μm, cheilocistide su valjkaste do usko vretenaste, ponekad su usko batinaste, na vrhu su s tupim dodatkom ili se sužavaju prema vrhu, tankih stijenki, 37-119 x 7-11 μm, pleurocistide su valjkaste do usko batinaste, 15-30 x 4-10 μm, hife pileopelisa blizu ruba klobuka su raspršene, s 1-4 segmenta, vrlo duge, bez dodataka i račvanja na vrhu, 41-235 x 5-9 μm, a hife blizu središta klobuka su valjkaste, na vrhu su tupe ili s blagim suženjem, 1-2-segmentne, 64-220 x 4-7 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Čvrsto, oko 6-7 mm debelo na sredini klobuka, bijelo, na prerezu pocrni, ne pocrveni; miris je na voće, a okus je blag, često blago hladi poput mentola.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfato (FeSO4) postaje zelenkasto, sa KOH-om žućkasto, a sa gvajakolom odmah tamnoplavo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercis ilex), hrastom lužnjakom (Quercus robur), hrastom plutnjakom (Quercus suber) ili običnim grabom (Carpinus betulus), voli toplija staništa, uglavnom u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog lošeg okusa.

Napomena: Karakteristična je po bogatije dekoriranim sporama (nepotpuna mrežica), tankoj kožici klobuka i staništu ispod raznih vrsta hrastova i graba, uglavnom na mediteranskom području. Ove značajke dijeli sa bijelocrnom krasnicom (Russula albonigra), koja se lako razlikuje od ostalih vrsta u kompleksu po sadržaju uljnih kapljica u cistidama.

Russula nitida - created on August 2023 in Resenbro, Denmark by Uffe Nygaard

BREGANKA

Russula nitida (Pers.) Fr.

Etimologija: nitidus (lat.) = blistavo, briljantno, sjajno, blještavo. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Purple Swamp Brittlegill

Klobuk: 2.5-8.5 cm širok, najprije je polukuglast do konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, ponekad je sa izraženom grbicom na sredini koja nije uvijek prisutna, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, površina je fino hrapava, vlažan i sjajan, na kraju je bez sjaja, ružičasto-ljubičast, više je ili manje zasićeno vinskicrven, na sredini može biti tamniji ili čak crnkast, ponekad je svijetlo crveno-ljubičast, inače izblijedi do ružičaste boje, ujednačene ili izblijedi na sredini do oker-maslinaste nijanse, može biti mjestimično smećkast, crveno-smeđ ili smeđ, takožer može biti čitav maslinastozelen, sivkasto-smeđ ili oker, rub je kratko narebran.

Stručak: 3.5-7 cm visok i 0.7-2 cm debeo, obično je batinast, više je ili manje proširen na vrhu, naboran, prvo je pun, srž je kasnije spužvasta, na kraju je šuplja, bijel, donje dvije trećine su nekad s crvenom nijansom, kasnije postane blago sivkast zbog upijanja vode, na dnu je mjestimično smeđ do sivo-smeđ.

Listići: Osrednje su gusti, tanki, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, često su račvasti, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, kasnije su oker kad sazriju, oštrica je često crvena uz rub klobuka.

Spore: Široko su eliptične, s gotovo izoliranim su bodljama ili bradavicama visokim 0.6-1.2 µm, mjestimično lančano povezane grebenima koji ponekad tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 8-12 x 6.5-8.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 9-13 μm, cheilocistide su vretenaste, široke 6-12 μm, pileipelis se sastoji od tupih dlačica širokih 2.5-4 μm, te cilindručnih do batinastih, neinkrustiranih dermatocistida, s malo segmenata, s trbuhom širokim 4-8.5 μm, sa slabo refraktivnim sadržajem; otrusina je oker do tamnooker (IIIb-c).

Meso: Osrednje je debelo i čvrsto, prilično je lomljivo, bijelo, u stručku je sa žućkastim mrljama, malo je sivkasto zbog promočenosti, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen ili je blag na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, a reakcija s gvajakovom tinktorom je brza i intenzivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, parkovima, travnjacima i po vlažnom močvarnom tlu, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično brezom, a vrlo rijetko ispod crnogoričnog drveća, uglavnom smrekom, na kiselom tlu i u tresetnoj mahovini (Sphagnum).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Karakteristično raste na močvarnim tresetištima bogatim brezama. Prepoznatljiva je po srednjoj veličini, glatkoj i sjajnoj površini klobuka, često prolaznom, ali ponekad vrlo jasnom grbicom na sredini, stručku s ružičasto-crvenom nijansom, karakteristikom koja je prisutna kod većine vrsta koje rastu ispod breza, mesu s blagim okusom i bez mirisa, oker listićima kad sazriju, te oker otrusinom oko IIIb-c. Klobuk je često crveno-ružičast ili ružičasto-ljubičast, a na sredini može izblijedjeti u maslinasto-oker boju, a ponekad i čitava površina (Russula nitida var. olivaceoalba). Relativno su rijetki primjerci s brončano-smeđim ili smeđim klobukom. Mikroskoski su karakteristične velike spore s bodljama, a moguća je i prisutnost tankih spojnih linija, osobito često kod varijeteta Russula nitida var. subheterosperma, dok se pileipelis sastoji od tankih valjkastih hifa i slabo segmentiranih dermatocistida. Singer je opisao nekoliko podvrsta opisane vrste, kao što su Russula sphagnophila f. olivaceoalba, s maslinastim klobukom i potpuno bijelim stručkom, Russula sphagnophila var. subingrata, s ljutim okusom, svijetloružičastim klobukom i jednako depigmentiranim stručkom, te Russula sphagnophila var. subheterospora, s mrežastim uzorkom na sporama. Ispod breze raste i slična šarolika krasnica (Russula versicolor), koja je prepoznatljiva po žućenju mesa, odsutnosti pigmenta na stručku, redovito ljutom okusu, te mnogo manjim i drugačije dekoriranim sporama. Tresetna krasnica (Russula robertii) je sa svjetlijim i više razmaknutim listićima, krem otrusinom, izuzetno lomljivim stručkom, rijetko s crveno-ružičastom nijansom, a spore su sa izraženijim mrežastim uzorkom. Izblijedjela krasnica (Russula exalbicans) je prilično velika i čvrsta, s izrazito promjenjivim bojama klobuka i mesom koje posivi kada se ovlaži. Vrbova krasnica (Russula saliceticola) je sićušna vrsta s ljubičasto-crnkastim klobukom, crveno-ljubičastom oštricom listića kod tipičnih primjeraka, a raste u višim planinskim predjelima na tepisima zeljaste vrbe (Salix herbacea). Borealna krasnica (Russula taigarum) je lako prepoznatljiva po srednjoj veličini, baršunastoj kožici klobuka, staništu ispod smreke i gotovo kuglastim sporama s djelomičnim mrežastim uzorkom.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1275. str. Russula nitida (Pers. : Fr.) Fr.

MAIREIJEVA KRASNICA

Russula nobilis Velen.

Engleski naziv: Beechwood Sickener

Klobuk: 4-7.5 cm širok, najprije je konveksan, kasnije je raširen i lagano ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, vlažan i trajno sjajan, rijetko je suh i bez sjaja čak i po vlažnom vremenu, uglavnom je mjestimično valovit, prekrasne je čiste i zasićene crvene, svijetlocrvene ili ružičaste boje, nekad je sa ljubičastom nijansom, a ponekad je sa bjelkasto-kremastim mrljama, rub je gladak, u starosti je malo narebran.

Stručak: 3.5-8 cm visok i 1-2 cm debeo, relativno je robustan, valjkast ili je blago batinast, malo je ili nimalo proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta i grudvasta, površina je malo svilenkasta, bijel, kasnije je oker prema dnu, nikad nije s crvenom nijansom.

Listići: Gusti, široki su 4-8 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, prirasli, rijetko su račvasti, lomljivi, oštrica je cjelovita ili rijetko malo nazubljena, bijeli, sa sivkastim su odsjajem, osobito u mladosti, ali ne uvijek.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sa sitnim, stožastim bradavicama visokim  do 0.6 µm, donekle povezanih rijetkim grebenima i tankim spojnim linijama koji tvore različito razvijen mrežasti uzorak, 6-9.2 x 5.6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-45 x 8-12 μm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, 48-90 x 7-12 μm, pileipelis se sastoji od hifa s vrlo tankim stijenkama, širokim 4-6 μm, zaobljenim ili zašiljenim na vrhu, te valjkastih dermatocistida, bez vršnog produžetka, širokih 6-8.5 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Čvrsto, gotovo je tvrdo u mladosti, bijelo, rijetko blago požuti, a zatim sušenjem lagano posivi; miris je slab na kokos kao kod paprene krasnice (Russula emetica), a okus je izuzetno ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s gvajakovom tinkturom brzo postane zelenkasto-plavo, listići sa anilinom prvo postanu narančasti, zatim hrđastosmeđi, postupno se stvara plavkasta aureola, a reakcija sa amonijakom je negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drveće, najčešće bukvom, na različitim tipovima tla. Primjerak na slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta koja uzrokuje gastrointestinalni sindrom trovanja, osobito kada se konzumira sirova i u većim količinama.

Napomena: Prepoznatljiva je po malim dimenzijama, prilično gustim, bijelim listićima s više ili manje izraženim sivo-zelenim odsjajem kod mladih primjeraka, obično pozitivnoj reakciji sa gvajakovom tinkturom i rastu u svježim bjelogoričnim šumama. Najsličnija je gorska paprena krasnica (Russula silvestris), koja raste u simbiozi sa kestenom ili hrastom, ali i borom, u mahovini, reakcija sa gvajakovom tinkturom je spora i slaba, a slaba plavkasta nijansa i manji razmak listića nisu uvijek pouzdane karakteristike. Slične su netaknuta krasnica (Russula persicina), koja je prepoznatljiva po stručku, koji je ponekad sa ružičasto-crvenkastom nijansom i tvrđi, te krem otrusinom koja listićima kod zrelih primjeraka daje slabi žućkasti odsjaj, žutopjegava krasnica (Russula luteotacta), koja ima obično prilično razmaknute listiće koji se kratko spuštaju po stručku, a meso na oštećenim dijelovima požuti, te crvenocrna krasnica (Russula rhodomelanea), koja je vrlo slična po vanjskom izgledu, a raste u toplim šumama hrasta, obično uz staze, listići su razmaknutiji, a meso polako postaje crno-sivo zbog upijanja vode.

Referentni izvori: Josipović, Matija. 2019. Gljive. Leo-commerce d.o.o. Rijeka. – 271. str. Mairejeva krasnica (Russula nobilis Velen.), Sinonim: Russula mairei Singer; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 563. str., Russula mairei Singer

Russula nuragica - created on November 2023 in Nueno, Huesca, Spain by Javier Garcia Arregui

NURAGIJSKA KRASNICA

Russula nuragica Sarnari

Etimologija: nuraghe (lat.) = drevne kamene građevine karakteristične za Sardiniju (Italija), a potječu iz nuragijske civilizacije (oko 1900. – 730. pr. Kr.). Po kulturno-prirodnoj baštini otoka.

Klobuk: 4-8.5 cm širok, najprije je kuglast do polukuglast, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nekad je režnjast, kožica se guli 1/2 do 2/3 promjera, gladak ili malo hrapav, ljepljiv i sjajan, bez sjaja kada se osuši, tipična forma je je lijepe vinskicrvene boje ili je djelomično ružičasto-ljubičast, ponekad je mjestimično hrđastosmeđ, ali pigment je češće djelomično ili potpuno ispran pa je mjestimično krem-žućkast ili bjelkasto-sivkast, ponekad je čitav žućkast (Russula nuragica f. holoxantha), rub je gladak, cjelovit, tek je u starosti kratko i nejasno narebran.

Stručak: 5-11 cm visok i 1.5-2.3 cm debeo, valjkast, batinast, na samoj je bazi sužen i blago zašiljen pa je stoga nejasno vretenast, više je ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije grudvasta, kod razvijenih je primjeraka uočljivo neravan, bijel, može biti hrđastosmeđ na dnu, izraženo posivi u dovoljno vlažnim uvjetima, u istoj mjeri kao tamnopurpurna krasnica (Russula atropurpurea).

Listići: Gusti, široki su 3.5-6 mm, tanki, prirasli, izmiješani su s lamelulama, kasnije su dobro razmaknuti, rijetko su račvasti, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, kasnije su žuti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, sa izoliranim, stožastim bradavicama visokim do 1 µm i širokim 0.5-0.75 µm, djelomično povezanim grebenima koje tvore djelomični ili potpuni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 7-10.4 x 6.5-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 34-65 x 11-14.5 μm, cheilocistide su vretenaste, trbušaste, na vrhu su sa suženim produžetkom dugim 10-14 μm, 60-120 x 11.5-16.5 μm, pileipelis se sastoji od hifa širokih 2.8-6 μm, te jednosegmentnih, valjkastih, neinkrustiranih dermatocistida, rijetko višesegmentnih, kraćih od 50-80 μm, i dugih do 300 μm, širokih 5-10 μm, djelomicno stisnutih poput vrata, glavičastih ili batinastih; otrusina je svijetložuta (IVb-c).

Meso: Čvrsto, kasnije omekša, bijelo, posivi zbog promočenosti vodom, osobito u stručku i kod dobro razvijenih primjeraka; miriše slabo na voće, nešto jače na prerezu, a okus je blag ili naknadno i prolazno jedva primjetno ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane slabo ružičasto-narančasto, s gvajakolom je reakcija spora i pozitivna, sa formalinom je negativna, a sa fenolom vrlo sporo posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex), a vrlo rijetko sa hrastom plutnjakom (Quercus suber) ili drugim vrstama hrastova (Quercus ceris, Quercus pubescens), na vapnenastom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Komparativna analiza pokazala je izrazitu sklonost opisane vrste prema šumama hrasta crnike na vapnenastom tlu, osobito prema dobro razvijenim, starim šumama. Često se ugnijezdi u podnožju debla hrasta crnike, između račvi debelog korijenja. Zabilježeno je da je pronađena i izvan granica mediteranske regije. Prepoznatljiva je po prosječnoj visini i vitkom stasu, pravilnom i glatkom rubu klobuka, sjajnoj kožici crvene ili djelomično vinskicrvene boje, s izuzetkom potpuno žuto-oker forme, prilično tankim i dobro razmaknutim listićima, žućkastoj otrusini, mesu koje posivi zbog promočenosti, kao kod Russula clariana ili tamnopurpurne krasnice. Okus listića je blag ili jedva primjetno ljut, miris nije izražen, a reakcije s FeSO4 i gvajakovom tinkturom su vrlo slabe. Mikroskopski je karakteristična po velikim, grebenasto-mrežastim sporama, s više ili manje izraženim bodljama i glomaznim, jednosegmentnim dermatocistidama, vrlo dugim i bez inkrustacija. Druga važna karakteristika odnosi se na prisutnost granula ljubičasto-crvenog pigmenta, uvijek prisutnih u pileipelisu. Ovo je vrsta koju je teško klasificirati, ovdje je svrstana u podsekciju Integriforminae, iako kombinira karakteristike spora kao kod zlatne krasnice (Russula aurea) sa sadržajem pileipelisa koji je prikladniji ljutim vrstama iz sekcije Russula, primjerice podsekcije Sardoninae, te karakteristikičnim značajkama, kao što su glatki i tanki rub klobuka, uski listići, te više ili manje vretenasti stručak. Ključ makroskopske identifikacije opisane vrste leži u kombinaciji karakteristika, kao što su sivljenje mesa, žućkasti listići i (gotovo) blagi okus, karakteristika koje isključuju sve ostale vrste mediteranskih krasnica. Međutim, korisne su značajke zasićenost pigmenta i dobar razmak između listića. Među najsličnijim vrstama po vanjskom izgledu je varljiva krasnica (Russula decipiens), koja je karakteristična po žućkastim listićima kada su zreli, što ukazuje na vrlo tamnu otrusinu, točnije IVe, crvenijim i zasićenijim bojama, te prilično velikim i kompaktnim plodnim tijelima. Što se tiče okusa, postoje forme varljive krasnice s blagim okusom mesa i blago ljutim listićima što sugerira da se test okusa koristi s oprezom. Russula clariana je gotovo ista po izgledu, boji i sivljenju mesa, a prepoznatljiva je po vrlo svijetloj otrusini i listićima, koji su bjelkasti u zrelosti, izrazito ljutom okusu i jakom mirisu na pelargonije. Može biti slična i primorska krasnica (Russula seperina), koja se jasno razlikuje po kožici klobuka bez sjaja i mnogo debljem i tvrđem mesu, koje polako crni, a ponekad blago pocrveni na prerezu. Među ostalim vrstama povezanim s hrastom crnikom, postoji mogućnost zamjene nezrelih primjeraka opisane vrste s česvinkom (Russula ilicis), koja se lako razlikuje po boji listića, velikoj razlici u veličini, mesnatosti, izgledu i promjeni boje.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 966 str. Russula nuragica Sarnari

Russula nympharum - created on September 2024 in Provincia di Pisa, Italy by alessiopierotti

NIMFINA KRASNICA

Russula nympharum F.Hampe & Marxm.

Etimologija: Odnosi se na mjesto prikupljanja dviju kolekcija, Val des Nymphes u Francuskoj. Po mjestu.

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je polukuglast ili jajolik, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, gol, sjajan, kožica se guli do 1/3 promjera, krem ​​sa svijetloužičastim do svijetlonarančastim zonama ili narančasto-crvenkast do ružičasto-crven ili tamnocrven, često bljeđi do krem ​​na sredini, uglavnom je više ili manje prekriven malim, smeđim ili crvenkastim mrljama, rub je nazubljen i narebran u starosti.

Stručak: 3-12 cm visok i 1-3.5 cm debeo, čvrst, valjkast do blago batinast sa zaobljenom bazom, bjelkast, trljanjem ili vremenom postane žuto-smeđ do smeđ, osobito prema bazi, površina je sitno naborana.

Listići: Gusti, prirasli, više su ili manje račvasti, tanki, lomljivi, kremasti, zatim su žućkasti, vremenom ili na ozlijeđenim mjestima sa žutosmeđim ili smeđim mrljama, oštrica je glatka, iste boje ili malo crvenkasta prema rubu klobuka.

Spore: Široko su eliptične, s izoliranim su bradavicama visokim 0.3-0.6 μm, povezane su s rijetkim do čestim kratkim ili duljim, tankim spojnim linijama, koje su često srasle u kratke lance ili grebene, koji su često razgranati, ali rijetko tvore mrežasti uzorak, amiloidne, 8-10.8 x 6.5–7.9 µm, Me = 9.2 x 7.3 µm, Q = 1.14-1.27, Qav = 1.19, bazidije su 4-sporne, batinaste, 39-62 x 9-14 µm, cheilocistide su batinaste do valjkaste, s tupim vrhovima, s produžetkom dugim 1-10 µm, 15-33 x 3-9 µm, pleurocistide su vretenaste ili rijetko batinaste, s oštrim do oštro zašiljenim vrhovima i s 2-11 µm dugim dodatkom, tankih stijenki, 60-140 x 8-15 µm, hife pileopelisa blizu ruba klobuka su brojne, usko do široko batinaste ili vretenaste, uglavnom s jednim segmentom, ponekad su s 2-3 segmenta, terminali je segment 26-132 x 4-15.5 µm, a hife blizu središta klobuka se vrlo brojne, često su u grozdovima, vrlo su varijabilnog oblika i veličine, dijelom su uske i valjkaste, dijelom slične onima blizu ruba klobuka (batinaste ili vretenaste), ali obično su manje, terminalni je segment 18-119 x 3-10.5 µm; otrusina je svijetložuta (IVb).

Meso: Čvrsto, bjelkasto, na prerezu postane žuto-smeđe do smeđe; miriše na voće ili na drvo cedra, a okus je ljut, osobito u listićima.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa u dodiru sa gvajakovom tinkturom i željeznim sulfatom (FeSO4) je negativna ili vrlo slaba.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex) i planikom (Arbutus unedo), u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Karakteristična je po staništu na kojem raste i negativnom reakcijom mesa sa gvajakovom tinkturom i željeznim sulfatom (FeSO4).

Russula ochroleuca - created on October 2019 in Hameln-Pyrmont, Niedersachsen, Germany by jsfoto

ŽUĆKASTOBIJELA KRASNICA

Russula ochroleuca Fr.

Etimologija: ochros (gr.) = oker boje + leukos (gr.) = bijelo. Po blijedoj oker boji.

Engleski naziv: Ochre Brittlegill

Klobuk: 5-11.5 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i pupčasto ulegne na sredini, više je ili manje nepravilan, često je režnjast, kožica se guli do polovice promjera, blago je naboran, sjajan po vlažnom vremenu, češće je suh i bez sjaja, više je ili manje zasićene limunastožute ili žuto-oker boje, žućkasto-smeđ na sredini, vrlo rijetko je s blagom svijetlozelenom nijansom, ponekad na rubu, a ponekad na sredini, rub je izvrnut, valovit, gladak, samo je u starosti kratko narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, često je ekscentričan, u mladosti je jasno batinast, ali ne uvijek, kasnije je više ili manje valjkast, slabo je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije grudvasta, bijel, kasnije dosta posivi zbog upijanja vode, pri dnu je s oker-smeđim zrnasto-baršunastim ostacima ovoja, koji su u nekim slučajevima izraženiji i visoko postavljeni (Russula ochroleuca var. granulosa).

Listići: Prilično su gusti, široki su 5-6 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, bijeli, bjelkast, zatim su kremasti, kasnije su hrđastosmeđi na ozlijeđenim mjestima.

Spore: Široko su eliptične, sa brojnim, stožastim, ponekad tupim bradavicama, a ponekad tankim i šiljastim bodljama visokim do 1 µm, dobro povezanim tankim spojnim linijama koje tvore jasan mrežasti uzorak, amiloidne, 7.2-9.8 x 6.4-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-56 x 8-13 μm, cheilocistide su vretenaste, s dužim su ili kraćim vršnim produžetkom, s trbuhom koji ne prelazi 10 μm, pileipelis se sastoji od tupih hifa širokih 2-5.7 μm, vrlo dugih, razgranatih, neke od njih prepoznatljive su po finom zlatnožutom pigmentu inkrustacije, također drugih hifa širokih 5-6 μm, s debelim i pomalo zrnastim stijenkama, koje izgledaju poput nejasnih primordijalnih hifa, te rijetkih dermatocistida, širokih 5-7 μm; otrusina je bijela, ali nije kodirana po Romagnesiju.

Meso: Čvrsto, ponekad je tvrdo u mladosti, kasnije je mekano i lomljivo, bijelo, kasnije je lagano posivi zbog promočenosti; miris nije izražen, a okus je ljut u svim dijelovima, osobito u listićima.

Kemijske reakcije: Površina stručka u dodiru s KOH odmah pocrveni, a meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, s alfa-naftolom poplavi, dok s fenolom najprije pocrveni pa zatim posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u svim tipovima šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, bukvom ili kestenom, voli kiselo tlo, uglavnom u kontinentalnom području.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Ova krasnica raste ispod raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, sve rjeđe kako se krećemo prema mediteranskoj regiji. Umjereno je mesnata i čvrsta gljiva, sa žućkastim klobukom, ponekad sa smeđim ili nejasnim maslinastim nijansama, i, s izuzetkom jedne zelene forme u nijansama zelene krasnice (Russula aeruginea), s bijelim listićima i otrusinom, mesom koje blago posivi zbog vlage, neizraženim mirisom, umjereno ljutim okusom, sporama srednje veličine dekoriranim bodljama povezanim tankim spojnim linijama koje tvre gusti mrežasti uzorak, te rijetkim malim dermatocistidama, prekrivenim finim žutim pigmentom koji inkrustira. S ove točke gledišta, hrđastooker područja na dnu stručka su od velike važnosti i smatraju se ostacima ovoja, osobito zato što u dodiru sa KOH trenutno pocrvene, kao kod ljepljive krasnice (Russula viscida). Po izgledu su slične žučna krasnica (Russula fellea), koja raste ispod bukve, meso joj na prerezu postane žuto-oker, okus je jako ljut, miris je karakterističan na voće i pelargonije, a na dnu stručka nema ostatke ovoja i koji sa KOH ne pocrveni. Žute forme ljepljive krasnice se razlikuju po većoj mesnatosti, robusnosti i tvrdoći plodnih tijela, manje ili više gomoljastom stručku i mesu koje na prerezu polako posmeđi, ali nikada ne posivi. Žute forme tamnopurpurne krasnice (Russula viscida var. dissidens) identične su po izgledu, veličini i boji, mese koje posivi, bijelom otrusinom i ljutim okusom, ali rastu na drugačijem staništu, u toplim šumama mediteranskog područja.

Russula odorata - created on November 2011 in Abba Fritta, Aggius, Italy by Marco Floriani

MIRISNA KRASNICA

Russula odorata Romagn.

Etimologija: odoratus (lat.) = mirisno, mirisavo. Po mirisu.

Klobuk: 3.5-6.5 cm širok, najprije je polukuglast do konveksan, ubrzo se raširi i blago ulegne na sredini, više je ili manje nepravilan i ponekad režnjast, mazav i sjajan kada se ubere, kasnije je suh i bez sjaja, kožica se lako guli, dosta je promjenjivih boja, obično je svijetloljubičast, vinskicrven ili crveno-ljubičast, ponekad je s primjesama smeđe, sredina je crnkasta ili obrnuto, s oker nijansom, ponekad je mjestimično žuto-zelen, vrlo je rijetko cijela površina maslinastozelena, također je više ili manje svijetlo sivo-smeđ, krem-ružičast, nekad je s hrđastosmeđim mrljama ili crticama, osobito kod formi s kremastim ili rijetko potpuno izblijeđenim tonovima, ali može biti i lijepe svijetle, čiste crvene boje od samog početka kod vrlo rijetkog varijeteta Russula odorata var. rutilans, rub je proziran i narebran.

Stručak: 2-6 cm visok i 0.5-1.2 cm debeo, valjkast je ili blago batinast, blago je proširen na vrhu, ali ne uvijek, prvo je pun, srž je kasnije spužvasta, na kraju je šuplja, bijel, kasnije mjestimično požuti, zatim i posmeđi.

Listići: Gusti, tanki, izmiješani su s različito dugim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, na bazi su poprečno spojeni žilicama, lomljivi, bijeli, u zrelosti su žuti, sljedeći dan su sa slabim narančastim odsjajem, na kraju su hrđastosmeđi.

Spore: Široko su eliptične, sa zašiljenim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, dobro povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 7-8.8 x 5.6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 28-42 x 10-14 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, kratke, 38-52 x 9-13.5 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih hifa, širokih 1.8-4 μm, te višesegmentnih, nepravilno valjkastih, neinkrustiranih dermatocistida, širokih 5-8 μm, rijetko su na završnom segmentu široke do 10 μm; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Umjereno je debelo i čvrsto, bijelo, na prerezu ili ozlijeđenom mjestu postupno izrazito požuti, počevši od srži i baze stručka; miris je karakterističan, kompleksan na voće i pelargonije kod vrlo zrelih primjeraka, kao kod žučne krasnice (Russula fellea), medutim nije jako primjetan kod mladih primjeraka, trljanjem listića oslobađaju se neugodni, ali teško definirajući mirisi, poput željeza ili kao kod zaobiđene krasnice (Russula praetervisa), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, prilično brza i intenzivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, parkovima, po stazama i uz robove cesta, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom ili grabom, na različitim vrstama tla, preferira topla i sunčana mjesta, u mediteranskom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Od brojnih malih, lomljivih vrsta s vrlo brojnim dermatocistidama koje spadaju u sekciju Tenellae, razlikuje se po rastu ispod bjelogoričnog drveća, mazavoj i sjajnoj površini klobuka, vrlo promjenjivim bojama, od ružičasto-ljubičaste, vinski crveno-smeđe do djelomično maslinaste (osim svijetle, čisto crvene boje kod vrlo rijetkog varijeteta Russula odorata var. rutilans), srednje žutoj otrusini, oko IVc, umjerenom žućenju mesa, blagom okusu i neobičnom mirisu. Taj miris nije primjetan u mladosti, kada trljanje listića oslobađa slabi i neugodni miris, donekle sličan kao kod zaobiđene krasnice. Tek kasnije, sazrijevanjem plodnih tijela, otkriva se dobro poznata aroma na voće i pelargonije. Mikroskopska analiza, bitna za isključivanje sličnih vrsta, otkriva srednje velike spore s uglavnom zašiljenim bradavicama povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak i pileipelis s višesegmentnim dermatocistidama. Može se zamijeniti s raznim vrstama iz sekcije Tenellae, kao i s vitkim vrstama iz sekcije Polychromae, kao što su grabova krasnica (Russula carpini), koja raste ispod graba, a razlikuje se po zvonolikom klobuku, ranijem i intenzivnijem žućenju mesa, u hrđastooker tonove, debljem i čvršćem mesu, neizraženom mirisu, velikim sporama s izoliranim bodljama, zimzelena krasnica (Russula prinophila), te Russula annae, koja je slična po žućenju mesa, blagom okusu i dekoraciji spora s djelomičnim mrežastim uzorkom, a razlikuje se po bljeđim bojama, od oker-crvenkaste do bakrenosmeđe, ranijem i intenzivnijem žućenju mesa, relativno svijetloj otrusini, kuglastim sporama s nižom dekoracijom, višesegmentnim dermatocistidama, s blako refraktivnim sadržajem. Russula suberetorum je možda najsrodnija vrsta iz podsekcije Puellarinae, a razlikuje se po relativno velikim dimenzijama, klobukom širokim 5-8 cm, otrusini na donjoj granici žute, oko IVa-b, kao kod podvrste Russula lilacinicolor, kraćim i više segmentiranim dermatocistidama, te rastu na vapnenastom tlu ispod zimzelenih hrastova. Lažna mirisna krasnica (Russula parodorata) raste uglavnom ispod hrastova u mediteranskom području, a karakteristična je po srednjoj veličini, suhoj i pomalo baršunastoj kožici klobuka, širim hifama pileipelisa i batinastim dermatocistidama. Linija Odorata uključuje neke vrlo rijetke oblike, kao što su Russula pseudoruberrima, koja je prepoznatljiva po tamnocrvenom klobuku i jače dekoriranim sporama, a koja je najsličnija podvrsti Russula lilacinicolor, s obzirom na sićušnu veličinu (klobuk širok samo 2.5 cm), nešto svjetliju otrusinu i višesegmentne dermatocistide, te Russula lilacinocremea, kojoj su dermatocistidije gotovo u potpunosti bez segmenata, a otrusina svjetlija, oko IVa.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1175. str. Russula odorata Romagn.

MASLINASTA KRASNICA

Russula olivacea (Schaeff.) Fr.

Etimologija: olivaceus (lat.) = maslinaste boje. Po boji klobuka.

Engleski naziv: Olive Brittlegill

Klobuk: 6-17 cm širok, čvrst, ali nije tvrd, prvo je skoro kuglast, zatim je raširen i uglavnom ulegnut na sredini, više je ili manje valovit ili režnjast, kožica obično prelazi listiće, kožica se kratko guli, ponekad do 1/2 promjera, valovit, suh i bez sjaja, fino je baršunast, dosta je promjenjivih boja, ujednačen ili višebojan, vinskicrven, ružičasto-smeđ, ružičasto-ljubičast, vinski crveno-smeđ, smeđ, djelomično ili na većem dijelu žućkasto-zelen, maslinastozelen, nekad je crveno-narančast ili čak siv s mjestimičnim plavičastim nijansama, podsjeća na određene vrste iz podsekcije Griseinae, lako izblijedi u oker na sredini, ali kod vrlo tipičnih primjeraka pigment je obično neravnomjerno, fino pojasasto raspoređen, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 4-11 cm visok i 2.3-3.8 cm debeo, valjkast ili batinast, ponekad je sužen na bazi, proširen je na vrhu, prvo je pun, srž je kasnije spužvasta ili grudvasta, u starosti je vrlo jasno hrapav, pahuljast ili raspucan, bijel, s više je ili manje opsežnom ružičastom nijansom, osim na vrhu, međutim ne uvijek, pigment se uglavnom povlači prema gornjem dijelu i rastvara u uskom pojasu ispod listića, na bazi je mjestimično hrđastosmeđ.

Listići: Gusti, široki su do 17 mm, debeli, zaokruženi su uz stručak, prirasli, račvasti, lomljivi, žućkasti u zrelosti, oštrica je cjelovita i iste boje, vrlo je rijetko ljubičasta uz rub klobuka.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, stožastim, uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1.3 µm, najviše najviše udvojenim ili mjestimično povezanim kratkim grebenima, amiloidne, 7.5-11.2 x 7.3-9.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-65 x 10-14 μm, s dugim sterigmama, cheilocistide su vretenaste, široke 9-15 μm, pileipelis je bez dermatocistida ili inkrustiranih hifa, sastoji se od velikih hifa, širokih 4-6 μm, s relativno kratkim segmentima, od kojih je terminalni tup ili blago sužen, ali češće zadebljan, a zatim s proširenjima do 10-12 μm, a dio ovih hifa izgleda kao primordijalne hife, posebno zato
što je u nekim slučajevima uočena prisutnost refraktivnog sadržaja; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, kasnije je lomljivo, bijelo, kasnije umjereno smeđi, počevši od erodiranih dijelova; miris nije izražen ili je blag na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa s fenolom postane ružičasto-ljubičasto, a sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane prilično intenzivno narančasto, ponekad sa sivkastom nijansom, u svakom slučaju nešto manje intenzivno nego kod vrsta u podsekciji Heterophyllae.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, uglavnom u bjelogoričnim šumama u simbiozi s bukvom, na vapnenastom i kiselom tlu, nekoliko autora navodi da raste ispod smreke, na više ili manje močvarnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo temeljito termički obrađena, jer sirova ili nedovoljno kuhana uzrokuje ozbiljni gastrointestinalni sindrom trovanja. Nisu poznati slučajevi trovanja kod gljiva koje su bile dovoljno kuhane (najmanje 10 minuta). U ovom se slučaju radi o tzv. lažnom trovanju gljivama uzrokovanom prekomjernim uživanjem pokvarenih gljiva, sirrovih gljiva ili zbog netolerancije na ovu vrstu gljive koja uzrokuje umjerene do teške želučane i crijevne smetnje, mučninu, povraćanje, osjećaj punoće i pritisak u želucu, a vrijeme latencije je 5 minuta do 4 sata.

Napomena: Raste ispod bukve, međutim, Romagnesi navodi da raste ispod smreke, na tresetnim, vlažnim ili otvorenim močvarnim tlima. Prepoznatljiva je po rastu ispod bukve, srednjoj do velikoj veličini, manje ili više hrapavom, baršunastom i lagano pojasasto obojenom klobuku kod tipičnih primjeraka, kožici klobuka koja prelazi preko ruba listića, vrlo promjenjivim bojama, najčešće vinskicrvenoj, ljubičasto-smeđoj ili u različitoj mjeri zelenkastoj, žućkastim zrelim listićima, otrusini oko IVc, stručku s ružičasto-crvenom nijansom, koja se povlači u pojas ispod listića, debelom i čvrstom mesu, koje s fenolom polako postaje ružičasto-ljubičasto, blagom okusu i neizraženom mirisu. Mikroskopski su značajne velike spore s više ili manje izoliranim bodljama, te pileipelis s vrlo širokim hifama od koji neke sliče primordijalnim hifama. Slična je uštavljena krasnica (Russula alutacea), koja se prepoznaje po manjim dimenzijama, rastu ne isključivo ispod bukve i nikada ispod crnogoričnog drveća, glatkijoj i svjetlijoj površini klobuka, koja nije baršunasta ili pojasasto obojena, sporama s niskim bradavicama, dobro povezanim grebenima koji tvore mrežasti uzorak. Gotovo identična vrsta izvan podsekcije je gorka krasnica (Russula amarissima), vrlo rijetka vrsta iz podsekcije Lepidinae, prepoznatljiva po svjetlijim listićima, krem otrusini, naknadnoj promjeni boje u šafranastožutu, vrlo slaboj reakciji s fenolom i vrlo neobičnom, gorkom okusu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 806. Maslinasta krasnica (Russula olivacea (Schff. ex Secr.) Fries); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1459. str. Russula olivacea (Schaeff.) Pers.

Russula olivascens - created on August 2021 in Innlandet, Norway by Andreas Svensen

ŽUTOZELENA KRASNICA

Russula olivascens Fr.s.Romagnesi

Etimologija: olivascens (lat.) = maslinasto obojen, koji postaje maslinastozelen. Po boji.

Klobuk: 4-7 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i duboko ulegnut na sredini, pupčast, često je režnjast, kožica se lako guli, obično je sjajan kada se ubere, kasnije je suh i bez sjaja, gladak, pomalo je višebojan, svijetlo maslinastozelen, sivo-zelen do žuto-zelenkast kod tipičnih primjeraka, može biti s ljubičastim ili vinski crveno-smeđim mrljama, ali je uglavnom ili gotovo u potpunosti ove posljednje boje, rijetko je ljubičastih tonova ili svijetle, zasićene i ujednačene žute boje, kao kod određenih primjeraka zlatne krasnice (Russula aurea), rub je podvijen, kasnije se izravna, jasno je narebran u starosti.

Stručak: 3-6 cm visok i 1.3-2 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast do do jasno batinast, srž je spužvasta, na kraju je šuplja, naboran, bjelkast, kasnije je lagano oker-smećkast na dnu.

Listići: Gusti, kasnije su široki i trbušasti, relativno su debeli, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, prvo su krem, zatim su prilično zasićeno žuti, s narančastom su nijansom, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične do jajolike, sa stožastim, uglavnom izoliranim bradavicama, visokim do 1 µm, slabo povezanim kratkim lancima od 2-3 elementa ili kratkim grebenima, nepotpuno su amiloidne, 8-10.2 x 7-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-58 x 9.5-14 µm, cheilocistide su vretenaste, 60-90 x 7-12 µm, pileipelis se sastoji od batinastih hifa širokih 3-6 µm i tupih primordijlnih hifa širokih 4-6 µm; otrusina je tamnožuta (IVd-e), kao kod bakrene krasnice (Russula cuprea) i Romellijeve krasnice (Russula romellii), vrlo rijetko je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, slabo je promjenjivo; miris nije izražen ili je ponekad slab aromatičan, podsjeća na voće i ružmarin, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa sa gvajakolom je osrednjeg inteziteta i spora.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom, srebrnom jelom ili borom, ali ponekad i bukvom, voli svjetla, travnata mjesta, na vapnenastom ili pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ova je krasnica prepoznatljiva po rastu na svijetlim mjestima ispod planinskog crnogoričnog drveća, u normalnim uvjetima u zajednici sa smrekom ili srebrnom jelom, prilično malim dimenzijama, glatkoj ili fino baršunastoj kožici klobuka, ne previše sjajnoj u vlažnim uvjetima, žuto-zelenoj, svijetloljubičastoj ili djelomično smećkastoj boji, rijetko ujednačenoj, svijetloj i zasićenoj žutoj boji, podvijenom i slabo narebranom rubu klobuka u starosti, širokim i trbušastim listićima, vrlo tamnoj otrusini, oko IVd-e, što daje izrazitu narančastu nijansu himeniju kod zrelih primjeraka. Miris nije izražen kod mladih primjeraka, kasnije je aromatičan na ružmarin i uvele ruže, a ponekad je slab na jod u dnu stručka. Primjećeno je da većina plodnih tijela ne razvija značajne mirise kada su svježa, zadržavajući tu karakteristiku nepromijenjenom sve do truljenja. Međutim, budući da je ponekad intenzivan miris otkriven u primjercima omekšanim dugotrajnom kišom, čini se da je odgovorna kemija možda posljedica vremenskih promjena. Spore su prilično velike i dekorirane uglavnom izoliranim bodljama, dok pileipelis sadrži batinaste hife i valjkaste primordijalne hife, obično ne šire od 6 µm. Među sličnim vrstama koje rastu u crnogoričnim šumama, ametistna krasnica (Russula amethystina) i Turco-Lazzarijeva krasnica (Russula turci) razlikuju se po pravilnijem i simetričnijem obliku, baršunastoj i pahuljastoj površini klobuka, uglavnom pojasasto obojenoj, mesu koje je gotovo u potpunosti neosjetljivo na gvajakovu tinkturu, te svjetlijoj otrusini, na donjoj granici žute boje. Kremastosmeđa krasnica (Russula cremeoavellanea) raste ispod bjelogoričnog drveća, meso joj posivi, listići su žućkasti, otrusina je relativno svijetla, oko IVc, hife su jednostavne, a ne batinaste, primordijalne hife su vrlo tanke, a spore relativno male.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1405. str. Russula olivascens Pers. → Fr.

Russula olivina - created on August 2011 in Rovaniemi, Burgos, Finland by Federico Calledda

BLIJEDOMASLINASTA KRASNICA

Russula olivina Ruots. & Vauras

Etimologija: oliva (lat.) = maslina + -ina (lat.) = sličnost, boja. Po boji

Klobuk: 4-8 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi i blago ulegne na sredini, više je ili manje režnjast, nekad je sa jedva vidljivom grbicom na sredini, kožica se guli do 2/3 promjera ili malo manje, dugo je vremena vlažan je i sjajan, zelen, maslinastozelen do žućkasto-zelen, često je s neujednačenim nijansama, ponekad je tamniji na sredini, tamnosmeđ ili čak crnkast, rub je proziran, kasnije je narebran, čak i dulje kod dobro razvijenih primjeraka.

Stručak: 3-9 cm visok i 0.8-2.5 cm debeo, valjkast, zadebljan je na bazi, malo je proširen na vrhu, naboran, pun, srž je kasnije omekšana, na kraju je šuplja, bijel, kasnije postane sivkast zbog upijanja vode.

Listići: Gusti, tanki, izmiješani su s lamelulama, usko su prirasli, lomljivi, postupno su žućkasti, s narančastim su odsjajem slijedeći dan, na kraju posmeđe na ozlijeđenim mjestima.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, stožastim ili valjkastim, uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1.6 µm, amiloidne, 9-14 x 7.4-11.5 µm, bazidije su 2-sporne, batinaste, 37-58 x 9-15 µm, cheilocistide su vretenaste, s dužim su ili kraćim vršnim produžetkom, 45-98 x 9-15.5 µm, pileipelis se sastoji od valjkastih i izraženo tupih hifa širokih 2.5-4 μm, te dermatocistida, valjkastih ili s blago zadebljanim posljednjim segmentom, širokih 4-8 μm, 0-3-segmentnih ili s kraćim segmentima, mjestimično račvastih; otrusina je svijetložuta do žuta (IVb-c).

Meso: Umjerene je debelo, lomljivo kao kod većine vrsta iz podsekcije Laricinae, bijelo do bjelkasto, tanki sloj ispod kožice klobuka je žuto-zelen, vremenom lagano posivi; miriše na tijesto ili blago na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postaje ružičasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i prilično brza.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, obično sa smrekom, na umjereno vlažnom, vapnenastom tlu, uglavnom na sjeveru Europe.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Vrlo je rijetka krasnica, koja raste na sjeveru Europe i vjerojatno Azije, a karakteristična je po maloj ili srednjoj veličini plodnih tijela, vitkom izgledu, lomljivoj strukturi, dugo vremena vlažnoj i sjajnoj kožici klobuka, maslinastozelenom ili djelomično žućkastom, ponekad tamnijem na sredini, tamno brončanom ili čak crnkastom, žutoj otrusini, mesu koji je slabo promjenjivo, blagog okusa i neizraženog mirisa, staništu u šumama smreke na vapnenastom tlu, u ne previše vlažnim ili čak relativno suhim mjestima. Mikroskopski je karakteristična po velikim sporama s bodljama, koje lako prelaze 12 x 10 µm, te 2-spornim bazidijama. Posljednja karakteristika je vrlo važna jer je dijele samo dvije europske vrste, Russula pseudocampestris i  Russula heterochroa, obje pronađene na sjeveru Europe. Slični su vrlo rijetki zeleni primjerci arišove krasnice (Russula laricina), prepoznatljive po sivljenju i mikroskopskim karakteristikama, mnogo manjim sporama s djelomičnim mrežastim uzorkom i 4-spornim bazidijama. Među ostalim vrstama s dominantnim zelenim pigmentom koji rastu u crnogoričnim šumama, žutozelena krasnica (Russula olivascens) je prepoznatljiva po kožici klobuka bez sjaja, izraženom šafranastožutom odsjaju zrelih listića, tamnijoj otrusini, oko IVd-e, ponekad ljuskavom stručku i primordijalnim hifama pileipelisa. Maslinastosmeđa krasnica (Russula olivobrunnea) je još jedna rijetka sjeverna vrsta koja raste ispod smreke, sa sličnim bodljama na sporama, lomljivom mesu, bez mirisa i blagog okusa, dok su veličina i čvrstoća općenito veći, klobuk još šareniji, s dominantnim ljubičasto-smeđim pigmentom, relativno tamnijom otrusinom, oko IVd, nešto manjim sporama i strogo 4-spornim bazidijama. Zamjena sa zelenim primjercima smeđokože golubače (Russula integra) bila bi opravdana zbog rasta ispod crnogoričnog drveća, blagog okusa, žute otrusine, izražene mesnatosti i čvrstoće, pileipelisa miješane strukture, s primordijalnim hifama i inkrustiranim dermatocistidama.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1256. str. Russula olivina Ruots. & Vauras

Russula olivobrunnea - created on August 2024 in Provincia autonoma di Trento, Italy by matteo_bevilacqua

MASLINASTOSMEĐA KRASNICA

Russula olivobrunnea Ruots. & Vauras

Etimologija: olivo (lat.) = maslinast + brunnea (lat.) = smeđa, tamnosmeđa. Po boji.

Klobuk: 4-10 cm širok (prema Ruotsalaineu i Vaurasu 3-18 cm), najprije je polukuglast, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, ljepljiv i sjajan kada se ubere, nekad je i sluzav, kasnije je suh, smeđ, ružičasto-smeđ, zelenkasto-smeđ do ljubičasto-smeđ, često je maslinastozelen na sredini, gdje ponekad može biti i tamniji, čak i crnkast, rub je jasno narebran.

Stručak: 5-9.5 cm visok i 1-2.2 cm debeo, gotovo je batinast do vretenast, malo je ili nimalo proširen na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana pa šuplja, naboran, bjelkast.

Listići: Osrednje su gusti, široki su 8-13 mm, osrednje su debeli, su s rijetkim lamelulama, više su ili manje prirasli, mogu biti slabo račvasti, lomljivi, žuti, oštrica je rijetko crveno-smeđa uz rub klobuka.

Spore: Široko eliptične, sa izoliranim, stožastim bradavicama visokim do 1.6 µm, jako su amiloidne, 9-11.2 x 7.2-9.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 37-71 x 13-20 μm, cheilocistide su 65-105 x 10-19 μm, pileipelis se sastoji od tupih, nepravilnih, valovitih hifa širokih 1.5-4 μm, te valjkastih dermatocistida ili s donekle zadebljanim vršnim segmentom, s trbuhom širokim 4-8 μm, 0-4-segmentnih, s velikim brojem izraslina, češće sitnih, ali i većih; otrusina je tamnožuta (IVb).

Meso: Osrednje je debelo, lomljivo, bijelo; miris je jedva primjetan na spaljeni rog, osobito slijedeći dan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, a s gvajakolom je reakcija snažna i brza.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, često u močvarnim područjima, u simbiozi sa smrekom, na vapnenastom tlu, najčešće na sjeveru Europe.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Srednje je velika krasnica, vitke i krhke građe, iako meso u nekim slučajevima može biti čvrsto i kompaktno. Ostale karakteristike uključuju vlažnu, sjajnu površinu smeđeg, zelenkasto-smeđeg ili ljubičasto-smeđeg klobuka, s mogućom crnkastom ili maslinastozelenom sredinom, dugo narebrani rub, bijelo meso, s neizraženim mirisom i blagim okusom, te stanište u šumama smreke, na vapnenastom tlu, uglavnom močvarnom, hranjivom tlu po vlažnim depresijama i uz obale potoka, na sjeveru Europe. Slična je Russula olivina, prvenstveno po velikim sporama, žutoj otrusini, bodljasto dekoriranim sporama, lomljivosti, izostanku mirisa i blagom okusu mesa, međutim razlikuje se po gotovo upola manjim dimenzijama, dominaciji žuto-zelenog pigmenta, relativno svijetloj otrusini, oko IVb, još krupnijim sporama i redovito 2-spornim bazidijama. Međutim, osim staništa u crnogoričnim šumama i nedostatku ljutine, izgled, boja i lomljivost plodnog tijela podsjeća na vrste iz podsekcije Urentes i linije Cuprea, koje također imaju visoke bodljama na sporama (Russula gigasperma) i dermatocistide pileipelisa s brojnim izraslinama. Planinska krasnica (Russula integriformis) nije rijetka na istim staništima ispod smreke na sjeveru Europe, a prepoznatljiva je po čvršćem mesu i dugo narebranom rubu klobuka, mogućoj prisutnosti ružičasto-crvenog pigmenta na stručku, rijetko ljutom okusu, dosta manjim sporama i pileipelisom s usko valjkastim, malo inkrustiranim dermatocistidama. Smeđokoža golubača (Russula integra) je izrazito južnija vrsta, s još debljim i čvršćim mesom, općenito glatkim rubom klobuka i pileipelisom miješane strukture s primordijalnim hifama i jednako inkrustiranim dermatocistidama. Određena sličnost po makroskopskim i mikroskopskim karakteristikama sugerira usporedbu s Russula fusconigra, koja ima nešto manje spore, 8-11 x 6.8-8 μm, s djelomično povezanim bradavicama, otrusinu oko IIIa-c i uže cheilocistide, samo 8-12 μm. Međutim, vrlo su bliske i neke vrste iz sekcije Tenellae, kao što su mahovinska krasnica (Russula sphagnophila) i tresetna krasnica (Russula robertii).

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1012. str. Russula olivobrunnea Routs. & Vauras

Russula pallescens - created on August 2023 in Snjodalen, Voss, Ve, Norway by Perry Gunnar Larsen

PJEŠČANA KRASNICA

Russula pallescens P.Karst.

Etimologija: pallescere (lat.) = blijedjeti, postajati blijed. Po boji.

Engleski naziv: Mountain Brittlegill

Klobuk: 1.5-3 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je raširen i široko ulegnut na sredini, kožica je prirasla i teško se guli, oker, na sredini je blago smeđe pjegav, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: oko 2 cm visok i 6 mm debeo, valjkast, pun, u starosti je malo komorasto šupalj, bijel.

Listići: Malo su razmaknuti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, bijeli, zatim su krem.

Spore: Široko su eliptične do gotovo kuglaste, sa niskim su bradavicama visokim do 0.5 µm, slabo povezanim grebenima koji tvore zebrasti uzorak, 7.2-9 x 6.4-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-58 x 8.5-10.5 μm, cheilocistide su brojne, vretenaste, sa papilom na vrhu, 70-120 x 6-12 μm, pileipelis se sastoji od glomaznih, tupih hifa, širokih 3-8 μm, te brojnih, više ili manje vretenastih dermatocistida, širokih 6-8 μm, često glavičastih na vrhu; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo; miris je ugodan na voće kao kod brašnjavonoge krasnice (Russula farinipes), a okus je ljut.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u planinskim crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na sjeveru Europe.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema podataka o jestivosti ove vrste i nema nikakve vrijednosti pa je smatramo nejestivom vrstom.

Napomena: Pripada u podsekciju Farinipedes i vrlo je bliska brašnjavonogoj krasnici, koja ima žuto-krem klobuk, ugodan miris na voće, bijelu otrusinu i brojne, vretenaste dermatocistide. Opisana se vrsta dosta razlikuje po većim, gotovo kuglastim, bradavičavim i djelomično grebenastim sporama i rastu ispod crnogoričnog drveća.

Russula pallidospora - created on October 2023 in Castellón, Spain by jorgemartin71

BLIJEDOSPORNA KRASNICA

Russula pallidospora J.Blum ex Romagn.

Etimologija: pallidus (lat.) = blijedo + spora (gr.) = spora, sjeme. Po otrusini koju ispušta.

Klobuk: 5-13 cm širok, najprije je konveksan, zatim se nepravilno raširi i izraženo ulegne na sredini, ljevkast, suh, kožica se kratko guli, uglavnom je bijel, kasnije je oker, zatim polako postaje hrđastosmeđ, dlakav na rubu i fino baršunast na sredini (vidljivo ručnim povećalom), gladak i naboran kod starijih primjeraka, rub je tanak, oštar, dugo je vremena podvijen, kasnije je često valovit, nije narebran.

Stručak: 4-4.5 cm visok i 1.8-2.8 cm debeo, kratak, valjkast, sužen je na bazi, proširen je na vrhu, često je nepravilnog oblika, vrlo je tvrd, pun, bez sjaja, bijel, u starosti je sa hrđastosmeđim mrljama, s bazalnim je jamicama i pukotinama.

Listići: Prilično su razmaknuti, široki su 5-6 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, suženi su uz stručak, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, najprije su bijeli, kasnije su gotovo oker i sa karakterističnim narančastim odsjajem, na oštećenim dijelovima su smeđi, oštrica je glatka i smećkasta u starosti.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sa sitnim, izoliranim bradavicama visokim do 0.7 µm, povezanim uskim spojnim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 8-10.5 x 6.5-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 48-62 x 8-11 μm, cheiloistide su vretenaste, vrlo izdužene, s trbuhom širokim 7-10.5 μm, pileipelis se sastoji od hifa širokih samo 1.3-2.5 μm, vrlo dugih i sraslih u snopove, te valjkastih, tupih, vrlo dugih dermatocistida, širokih 5-7 μm; otrusina je krem (IIc-d).

Meso: Debelo, čvrsto, lomljivo, bijelo, u bazi stručka je oker, na erodiranim ili ozlijeđenim mjestima postaje oker pa zatim smeđe; miris je složen, manje ili više intenzivno na voće, a okus je blag, možda je malo osvježavajući, zatim je tipično gorak i trpak, na kraju je u grlo malo kiseo, nije ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolom postane ljubičasto-smeđe, sa željeznim sulfatom (FeSO4) poružičasti, reakcija sa gvajakolom je snažna i brza, a sa formalinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u dosta velikim skupinama, u miješanim i bjelogoričnim šumama, grmlju, te u parkovima, duboko ukopana u zemlji, u simbiozi sa određenim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom crnikom, na vapnenastom i manje ili više pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete.

Napomena: lako Romagnesi navodi da raste u šumama bukve, u kontinentalnom se dijelu uglavnom pronalazi ispod kestena i hrasta, a u mediteranskom području ispod hrasta crnike, hrasta plutnjaka i u grmlju. Duboko je ukopana u tlu, a raste u skupinama ili čak u krugovima. Prepoznatljiva je po razmaknutim listićima i po boji koju poprimi od otrusine po površini, nešto je tamnijeg tona od slične modrolisne krasnice (Russula delica), kojoj su listići sa laganim plavkastim, a ne narančastim odsjajem, te zelenkaste krasnice (Russula chloroides), koja ima guste i uske listiće.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 204. str., Russula pallidospora Blum ex Romagnesi

Russula paludosa - created on September 2011 in between Kurista and Alaküla, Estonia by Vello Liiv

MOČVARNA KRASNICA

Russula paludosa Britzelm.

Etimologija: paludosus (lat.) = močvarni. Po staništu na vlažnim terenima.

Engleski naziv: Hintapink

Klobuk: 6-22 cm širok, najprije je kuglast do polukuglast, zatim je sa sa prolaznom središnjim ispupčenjem, kasnije je raširen i uglavnom ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, djelomično je valovit, ljepljiv i trajno sjajan, čak i mazav na dodir, lijepe je crvene, krvavocrvene ili crveno-ljubičaste boje, na sredini je crnkast ili žut, može biti crveno-smeđ do jasnije narančast, u starosti izblijedi do krem-crvenkastih tonova, nekad je veći dio ili čitava površina kremasta, rub je dugo vremena zakrivljen, kasnije je izravnat i kratko narebran.

Stručak: 5-20 cm visok i 2.5-4.8 cm debeo, valjkast ili blago batinast, proširen je na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana i spužvasta, naboran, bijel, ponekad je s ružičasto-crvenkastom nijansom, osobito u donjem dijelu, u starosti malo posivi zbog promočenosti vodom.

Listići: Gusti, izmiješani su s rijetkim lamelulama, široki su 6-12 mm, tanki, kasnije su razmaknuti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, krem, kasnije su s jasnim oker odsjajem, oštrica je cjelovita i iste boje, ali ponekad je crvenkasta oko 1-2 cm od ruba klobuka.

Spore: Široko su eliptične, sa velikim, stožastim bradavicama visokim 0.8-1 µm, prilično lančano povezanim grebenima koji tvore nejasni, rijetko djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 8-10.4 x 6.4-8.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 11-13.5 μm, cheilocistide su vretenaste, s dužim je ili kraćim vršnim produžetkom, 70-140 x 9-14 μm, pileipelis se sastoji od dugih, tupih hifa, s dugim segmentima, nekih blago suženih, širokih 2.5-4 μm, te brojnih, valjkastih dermatocistida, širokih 3.5-6.5 μm, ponekad malo zadebljanih na vrhu, slabo izraženih zbog male veličine i slabo refraktivnog sadržaja, neinkrustiranih; otrusina je oker (IIIb), kao kod crvene krasnice (Russula rubra).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je crvenkasto, nakon određenog vremena blago posivi zbog upijanja vode, barem u stručku; miris nije izražen, a okus je blag ili prvih 10-20 sekundi jedva primjetno ljut.

Kemijski reagensi: Reakcije mesa u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) je spora i slaba, a s gvajakovom tinkturom varijabilna, ponekad normalna, a ponekad jedva primjetna.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u tresetnim crnogoričnim šumama, u simbiozi s određenim crnogoričnim drvećem, smrekom, borom ili borovnicom (Vaccinium myrtillus), na sjeveru Europe i ispod cretne breze (Betula pubescens) u višim, močvarnim i mahovinom bogatim predjelima, gotovo je odsutna u nizinskim predjelima, na vlažnom i kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Raste u planinskim šumama smreke i bora, isključivo na močvarnom, kiselom tlu bogatom borovnicama, uz paprenu krasnicu (Russula emetica), posivjelu krasnicu (Russula grisescens) i blijedu krasnicu (Russula decolorans), a na sjeveru je Europe potvrđen i rast ispod cretne breze, a možda čak i patuljaste breze (Betula nana). Dobro je definirana po mikroskopskim i makroskopskim karakteristikama, po staništu i neobičnoj robusnosti, s klobukom širokim do 22 cm, često sa prolaznim, širokim, spljoštenim, prolaznim ispupčenjem, sluzavom i sjajnom kožicom klobuka, crvenoj, narančasto-crvenoj do crveno-smeđoj boji, rijetko ljubičastoj (na manje vlažnim mjestima i po vjetrovitom vremenu), ponekad s crvenim pigmentom na stručku i listićima uz rub klobuka, oker otrusinom, mesom koje malo posivi zbog upijanja vode, neizraženim mirisom i blagim okusom, ne isključujući jedva primjetnu ljutinu u mladim listićima. Reakcija s gvajakovom tinkturom je spora i slaba, ali nekad može biti i normalnog intenziteta. Mikroskopski su značajne velike spore, s barem djelomičnim mrežastim uzorkom, pileipelis s vrlo finim hifama, te dugim, uskim dermatocistidama sa slabo refraktivnim sadržajem. Jedna od najsličnijih vrsta, unatoč kožici klobuka s inkrustiranim dermatocistidama, nesumnjivo je Velenovska krasnica (Russula velenovskyi), čiji bi rast na suhim tlima mogao predstavljati važnu značajku za razlikovanje da Romagnesi nije stvorio vrstu Russula sphagnicola specifičnu za močvarna staništa s tresetnom mahovinom (Sphagnum), čija se i tipična i izvedene forme razlikuju od opisane vrste po umjerenoj veličini i mesnatosti, te po malim, bradavičavim sporama. Blijeda krasnica, koja raste na istim staništima, vrlo je slična po izgledu, oker otrusini i blagom okusu, ali se razlikuje po prosječno manjoj veličini, crvenkasto-narančastom klobuku i mesu koje na prerezu polako crni, a ne sivi upijanjem vode. Izvan planinskih tresetišta nalaze se i druge krasnice s oker ili žućkastom otrusinom, crvenim klobukom, sjajnom kožicom i blagim okusom, kao što su obojenonoga krasnica (Russula tinctipes) i crveno-bijela krasnica (Russula rubroalba), koje se od opisane vrste jasno razlikuju po žutoj otrusini, rastu u suhim bjelogoričnim šumama, i skromnijoj veličini i mesnatosti. U svim tim slučajevima, jednostavna ekološka prosudba trebala bi biti dovoljna da se razjasni situacija.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 961 str. Russula paludosa Britzelm.

MODRIKASTA KRASNICA

Russula parazurea Jul.Schäff.

Etimologija: Po sličnosti s plavetnom krasnicom (Russula azurea).

Engleski naziv: Powdery Brittlegill

Klobuk: 4-11 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo zatim se spljošti i izraženo ulegne na sredini, nekad je pupčast, kožica se kratko guli, rijetko do 1/2 promjera, bez sjaja, bez sjaja, sjajan u određenim je uvjetima, barem u završnim fazama razvoja, siv-zelen, maslinasto-plav, maslinastozelen do crnkasto-zelen, često je tamniji na sredini, rjeđe je crvenkasto-smeđ, ljubičasto-smeđ, sivo-smeđ, a vrlo rijetko djelomično crveno-ljubičast ili ružičasto-ljubičast u nijansama jestive krasnice (Russula vesca), površina je brašnjava ili čak baršunasta, rub je dugo vremena podvijen, prilično je tanak, slabo je narebran u starosti.

Stručak: 3-5.5 cm visok i 1.2-2.2 cm debeo, valjkast do batinast, ponekad je sužen na bazi, više je ili manje proširen na vrhu, pun, bijel, u starosti je prošaran smećkastim mrljama, osobito na bazi, može biti i sa maslinasto-sivom nijansom, na vrhu je pahuljast, ostali dio je gladak.

Listići: Osrednje su gusti, tanki, izmiješani su s lamelulama, suženi su uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, na bazi su spojeni poprečnim žilicama, jednako su dugi, prilično su široki, lomljivi, najprije su bijeli ili bjelkasti, zatim krem.

Spore: Kuglaste do eliptične, sa niskim su bradavicama visokim do 0.7 µm, slabo povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 6-8.5 x 5-6.4 µm, bazidije su 4-sporne, 34-50 x 7-10 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, često su s vršnim produžetkom, 50-100 x 8-12.5 μm, pileipelis se sastoji od višesegmentnih hifa, širokih 3.5-8 μm, s vršnim segmentom dugim do 4 μm, te brojnih, jednosegmentnih, uglavnom vretenastih dermatocistida, širokih do 5-9 μm; otrusina je krem (IIb).

Meso: Dosta je čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je sivkasto-plavo; miris nije izražen, u starosti je neugodan na sir, a okus je blag, malo je ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Površina stručka u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo ružičasto-narančasta, a reakcija sa gvajakolom je spora i pozitivna.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, od srpnja do listopada, najčešće u vlažnim bjelogoričnim šumama i parkovima, te u priobalnim šumama bora, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, osobito hrastom, kestenom, brezom, lijekom ili grabom, rjeđe se pronađe u crnogoričnim šumama. Primjerke na slici snimio je Matija Josipović, sredinom kolovoza.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po tamnim bojama, od sivozelene do žućkasto-maslinast, brončano-zelene, čak i
crnkasto-zelene, ponekad je s ljubičastim nijansama, ali i s plavkasto-sivim, perutast poput sivozelenkaste krasnice (Russula anatina), te ružičasto-crven poput jestive krasnice. Sivo-zelene nijanse su najčešće i najkarakterističnije što olakšava prepoznavanje kada je boja slabo zasićena ili dosta isprana. Medu vrstama iz podsekcije Griseinae, koje karakteriziraju zasićenije boje su crnozelena krasnica (Russula atroglauca), koja je prepoznatljiva po staništu ispod breze, potpuno slatkastom okusu mesa i nešto tamnijoj otrusini, sivozelena krasnica (Russula pseudoaeruginea), koja je prepoznatljiva po tamnokrem otrusini (oko IId), svijetlozelenom klobuku, nikada nije tamnozelen ili brončano-zelen, vrsta Russula ochrospora, koja je velikih dimenzija, raste ispod hrastova ili lipa u urbanim područjima. Od mikroskopskih značajki, opisanu vrstu karakterizira pileipelis koji se sastoji od relativno izduženih hifa, u usporedbi sa srodnim vrstama, koje tvore relativno izduženi segmenti, a spore su značajne po dekoraciji sa grebenima koji tvore djelomično mrežasti uzorak, slično kao kod nekoliko drugih vrsta iz podsekcije Griseinae, koje su sve makroskopski dobro diferencirane. Medu njima je mliječna krasnica (Russula galochroides), koja je prepoznatljiva po maloj veličini, sivkasto-zelenom nijansi klobuka na kremastoj osnovi i rastu ispod hrasta crnike i drvolikog vrijesa, te česvinka (Russula ilicis) iz podsekcije Illicinae, koja se razlikuje po svom zdepastom izgledu i vrlo svijetloj boji. Prepoznavanje opisane vrste je prilično laka u uobičajenim uvjetima, međutim postaje teško kod primjeraka sa sivo-zelenim ili ljubičasto-smeđim klobucima, koji podsjećaju na sivozelenkastu i jestivu krasnicu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 887. Modrikasta krasnica (Russula parazurea J.Schäffer); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 279. str., Russula parazurea J. Schaeffer

Russula parodorata - created on October 2012 in Dosso San Rocco, Trento, Italy by Marco Floriani

LAŽNA MIRISNA KRASNICA

Russula parodorata Sarnari

Etimologija: para (gr.) = pored, blizu, slično, lažno + odorata (lat) = mirisna, mirisava. Po mirisu.

Klobuk: 3.5-9 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo zatim se raširi i široko ulegne na sredini, suh i fino baršunast, kožica se više ili manje guli, ružičasto-ljubičast, ružičasto-smeđ do ljubičast, rjeđe je crveno-ljubičast, više ili manje izblijedi do oker boje na sredini, ponekad je smeđ ili oker-narančast, rub je gladak, na kraju je slabo narebran i raspucan.

Stručak: 3-9 cm visok i 1.2-2 cm debeo, valjkast ili lagano batinast u mladosti, više je ili manje proširen na vrhu, naboran, pun, srž je kasnije omekšana, bijel, mjestimično je smećkast, obično zbog oštećenja.

Listići: Osrednje su gusti, tanki, zaokruženi uz stručak, prirasli, na bazi su poprečno spojeni žilicama, vrlo su lomljivi, žuti, bez narančastog odsjaja.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko eliptične, s tupim, stožastim ili polukuglastim su bradavicama visokim 0.6-0.8 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 7.3-9.4 x 6.5-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-52 x 12-16 µm, cheilocistide su gotovo vretenaste, zaobljene na vrhu, rjeđe su sa produžetkom, 55-90 x 8-13 µm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 3-6 µm, te valjkastih ili batinastih dermatocistida, širokih 5-10 µm, 1-3-segmentnih; otrusina je svijetložuta (IVa-b).

Meso: Čvrsto, bijelo, na prerezu sporo postane oker-smeđe; miris dugo nije izražen, kasnije podsjeća na željezo kada se protrlja, što je uobičajeno u liniji Odorata, osobito pri truljenju, kada se oslobađaju voćne arome na zrele kruške, nikada na pelargonije, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim oksidom (FeSO4) poružičasti, a reakcija s gvajakolom je pozitivna i intenzivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom crnikom ili hrastom plutnjakom, kao i ispod listopadnih hrastova, na vapnenastom ili neutralnom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Pripada podsekciji Puellarinae, a zbog staništa ispod bjelogoričnog drveća i žutih spora s djelomičnim mrežastim uzorkom odgovara liniji Odorata, međutim zbog gotovo kuglastog oblika i nešto veće veličine spora zauzima međupoziciju između linija Odorata i Laricinoaffinis. Jedna je od najčešćih krasnica u mediteranskom području, široko je rasprostranjena na staništima toplih šuma listopadnih hrastova, primjerice hrasta cera (Quercus cerris), hrasta medunca (Quercus pubescens), a posebno u mediteranskim šumama zimzelenih hrastova, kao što su hrast crnika (Quercus ilex) i hrast plutnjak (Quercus suber), na raznim vrstama tla. Makroskopske karakteristike primjeraka koje rastu u mediteranskom području su klobuk širine do 9 cm, uvijek suha i baršunasta kožica klobuka, zanemariv miris, u svakom slučaju nikada na pelargonije, kod mladih primjeraka može biti blag na željezo tipičan za cijelu skupinu, međutim primjetan tek tijekom truljenja, kada se razvijaju ugodni mirisi na voće koji podsjećaju na zrele kruške. Mikroskopske karakteristike odnose se na veće i gotovo kuglaste spore, više i tuplje bradavice, s pileipelisom koji se sastoji od hifa širokih 3-6 µm, te batinastih i uglavnom jednosegmentnih dermatocistidija. Otrusina je oko IVb, a promjena boje mesa je spora i slaba, sa oker-smeđim tonovima, a ne žutim. Najčešći su primjerci s ružičasto-ljubičastim ili smeđim klobucima, a nikada nisu pronađeni primjerci sa zelenim klobukom, za razliku od srodne mirisne krasnice (Russula odorata).

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1190. str. Russula parodorata Sarnari

Russula pascua - created on August 2018 in Larche, Val-d'Oronaye, France by Nicolò Oppicelli

PAŠNJAČKA KRASNICA

Russula pascua (F.H.Møller & Jul.Schäff.) Kühner

Etimologija: pascuum (lat.) = pašnjak, ispaša. Po staništu.

Engleski naziv: Pasture Brittlegill

Klobuk: 2-5.5 cm širok, najprije je konveksan, brzo je raširen i široko i plitko ulegnut na sredini, valovit, više je ili manje režnjast, valovit, kožica se guli do 1/2 promjera, suh i bez sjaja, malo je sjajan samo po vlažnom vremenu, ponekad je raspucan, promjenjivih je boja, uglavnom je crveno-smeđ, ružičasto-smeđ, vinski crveno-ljubičast, vinski crveno-smeđ kao kod jestive krasnice (Russula vesca), ljubičasto-smeđ, tamnosmeđ, crvenkasto-smeđ, crvenkasto-narančast, s oker do oker-maslinastim područjima, ponekad je veći dio ili čitava površina izblijedjela u sivkasto-oker boju, rijetko je žućkast ili s primjesama zelene na sredini kao kod nekih formi žućkastobijele krasnice (Russula ochroleuca) (Russula felleaecolor), može biti s mjestimičnim ružičasto-narančastim mrljama, ali pigmenti ponekad mogu biti izmiješani pa je tada boje teško definirati, rub je gladak, kasnije je kratko narebran.

Stručak: 2-5 cm visok i 0.6-1.8 cm debeo, više je ili manje ekscentričan, u početku je batinast, kasnije je više valjkast, više je ili manje žiličast na spoju sa listićima, pun, srž je kasnije pamučasta i djelomično šuplja, pahuljast, najprije je bijel, kasnije je sa oker-smeđim mrljama na dnu, na kraju čitava površina potamni, rijetko je s ružičastom nijansom na jednom dijelu.

Listići: Gusti, bez ili s rijetkim lamelulama, tanki, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli ili prirasli sa zupcem, skoro su slobodni, rijetko su račvasti, lomljivi, krem, u zrelosti su oker, oštrica je cjelovita i iste boje, trljanjem posmeđe, na kraju čitava površina potamni.

Spore: Široko su eliptične, sa prilično tankim, uglavnom izoliranim i nepravilno raspoređenim bodljama visokim 0.6-0.8 µm, donekle grupiranih u zonama, povezanim rijetkim kratkim grebenima ili tankim spojnim linijama, amiloidne, 7.2-9.8 x 5.3-7.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 44-56 x 10-12.5 μm, cheilocistide su vretenaste, 70-95 x 9-11 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa širokih 3.5-5 μm, te višesegmentnih i blago račvastih dermatocistida, s trbuhom širokim 5-8 μm, sa srednje dugim segmentima, ponekad proširenim u vršnom segmentu, neinkrustiranih; otrusina je oker do tamnooker (IIIb-c), rijetko je svijetložuta (IVa).

Meso: Tanko, bijelo, na prerezu posmeđi; miris je slabo voće u mladosti, kasnije je neugodan na trimetilamin ili haringe, čak i intenzivnije kada se osuši, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Površina stručka u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) pozeleni, reakcija sa gvajakovom tinkturom je intenzivna i prilično brza, a listići sa anilinom pocrvene.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na suhim planinskim pašnjacima, obično u simbiozi sa planinskom patuljastom vrbom (Salix arbuscula) i raznim planinskim biljkama, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Krasnice koje mirišu na ribu uglavnom su blagog okusa i stoga jestive, a miris na ribu nestaje tijekom pripreme jela.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu, sitnim dimenzijama, baršunastoj kožici klobuka bez sjaja, ponekad djelomično sjajnoj po vlažnom vremenu, izraženoj višebojnosti, s nijansama najčešće u rasponu od ljubičaste do smeđe, blagom okusu mesa, mirisu na trimetilamin, koje na prerezu posmeđi, s FeSO4 pozeleni, s anilinom pocrveni i oker otrusini. Prema Kühneru, koji je objavio detaljnu analizu simbiontnih partnera, povezana je s raznim zeljastim biljkama koje se nalaze na većim nadmorskim visinama, kao što su planinski koprenjak (Ligusticum mutellina), sit (Juncus jacquinii), planinska krizantema (Chrysanthemum alpinum), patuljasta vrba (Salix herbacea) i vrsta lišaja (Solorina crocea), pokazujući sklonost prema vapnenastom tlu bogatom mahovinom i lišajima. Favre je pronalazi na tepisima puzave azeleje (Loiseleuria) i patuljastih vrba, ponekad čak i na planinskim livadama ispod crnogorične šume. Nijanse pokrivaju cijeli raspon karmin ružičaste, vinskicrvene, vinski crveno-smeđe ili žućkasto-narančaste, s mogućim maslinastim nijansama. Također su poznate forme sa žuto-oker bojom, gotovo ujednačenom ili s primjesama zelene, točno kao kod žućkastobijele krasnice. Slična planinska forma crvenkaste krasnice (Russula subrubens) (Russula chamiteae) raste u snježnim dolinama na srednje visokim nadmorskim visinama, u zajednici s patuljastim vrbama, a prepoznatljiva je po prosječno većim dimenzijama, dominantnom crvenom pigmentu na klobuku i ljutkastom okusu u listićima. Favreova krasnica (Russula favrei) raste u planinskim crnogoričnim šumama smreke i bora, a klobuk je širok do 11 cm.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 901 str. Russula pascua (Möller & Jul. Schäff.) Kühner.

Russula pectinata - created in Spain by Luis García Bona

REBRASTA KRASNICA

Russula pectinata Fr.

Etimologija: pecten-pectinis (lat.) = češalj. Po crtastom rubu klobuka.

Klobuk: 4-9.5 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je raširen i više ili manje ulegnut ili pupčast na sredini, gladak, izraženo je sjajan, vlažan i ljepljiv, kožica se teško guli samo na rubu, uglavnom je žućkast, kao kod brašnjavonoge krasnice (Russula farinipes) ili žućkastobijele krasnice (Russula ochroleuca), također maaslinast, gotovo žućkasto-narančast do žućkasto-smeđe, ponekad je čak bjelkast na rubu, na sredini je tamniji, više oker ili smeđih nijansi, rijetko je lagano sivo-smeđ i s crvenkasto-smeđim mrljama, rub je izraženo je narebran u dužini do 15 mm.

Stručak: 2-6 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast, ponekad je zadebljan na dnu, pun, srž je kasnije spužvasta, na kraju je šuplja, fino je naboran, bijel, ubrzo posivi, na bazi je sivo-smećkast, a kasnije sa žuto-smeđim mrljama, na bazi je ponekad crven.

Listići: Osrednje su gusti, na rubu su razmaknuti 1-12.5 mm, tanki, izmiješani su s prilično brojnim lamelulama, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, poneki su račvasti, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti do krem, zatim su krem-oker, ponekad su sa crveno-smeđim mrljicama, osobito uz rub klobuka, oštrica je tanka, cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, sa stožastim su bradavicama visokim do 0.75 µm, slabo povezanim kratkim grebenima i tankim spojnim linijama koji ponekad tvore djelomični zebrasti uzorak, amiloidne, 6.5-7.7 x 5.3-5.7 µm, bazidije su 35-60 x 8.5-11.5 µm, cheilocistide su vretenaste, 57-80 x 7.5-9 µm, vršno sužene ili s malim produžetkom, pileipelis se sastoji od tupih hifa, prilično vitkih, širokih 2.5-4.5 µm, malo su suženih na vrhu, te šiljastih dermatocistida, širokih 4-5 µm; otrusina je krem do tamnokrem (IIb-d).

Meso: Debelo, tvrdo, bjelkasto, ispod kožice klobuka je žućkasto, oko srži stručka je žuto do žuto-smeđe; miriše neugodno kao kod smrdljive krasnice (Russula foetens), zatim na voće kao kod blijedospoorne krasnice (Russula pallidospora), a okus je ljut, kao kod smrdljive krasnice, uporan, ali podnošljiv, čak i u nezrelim listićima, nije gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, te u parkovima i uz rubove staza u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Potpada u skupinu krasnica s ljutim okusom mesa. Slične su sestrinska krasnica (Russula sororia), sumračnica (Russula consobrina) i brašnjavonoga krasnica, koje nemaju narebrani rub klobuka, te žučna krasnica (Russula fellea) koja je ljutog okusa, te više žute boje, a na rubu je mnogo kraće narebrana.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 869. Rebrasta krasnica (Russula pectinata (Bull.) Fr. ss. Cooke); Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 361. str., Russula pectinata ( Bull. ex St-Amans) Fr.

Russula pectinatoides - created on August 2021 in Norway by Tove Jacobsen

ČEŠLJOLIKA KRASNICA

Russula pectinatoides Peck

Etimologija: Po sličnosti s rebrastom krasnicom (Russula pectinata).

Klobuk: 3.3-6 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je izravnat i široko, često duboko ulegnut na sredini, kožica se guli oko 1/2 promjera, vlažan i ljepljiv, osobito na sredini, lagano je radijalno vlaknast, svijetlosmeđ, smeđ, na rubu može biti oker, a na sredini siv, kasnije često čitav izblijedi u krem-sivkastu, sivkasto-smeđu ili žućkasto-smeđu boju, često je s mjestimičnim crvenkasto-smeđim mrljama, izraženo je dugo narebran, u dužini oko 1-1.5 cm.

Stručak: 3-5 cm visok i 0.8-1.5 cm debeo, kratak, valjkast ili blago proširen na vrhu, pun, srž je kasnije komorasta, na kraju je šuplja, gladak, zatim je fino naboran, više je ili manje pahuljast na vrhu, isprva je bijel, zatim je sa smećkastim, žuto-oker do hrđastosmeđim mrljama na dnu.

Listići: Prilično su gusti, široki su 4-7 mm, tanki, kasnije su prilično razmaknuti, na rubu klobuka oko 1 mm, račvasti su na različitim razinama, prirasli ili se vrlo krako spuštaju po stručku, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, prvo su bijeli, kasnije su krem, u starosti ne smeđe, ali su ponekad s crvenkastim do hrđastosmeđim mrljicama, na dodir postanu smećkasti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, sa šiljastim, stožastim ili polukuglastim bodljama visokim 0.75-1 µm, slabo povezanim vrlo kratkim grebenima ili rijetkim tankim i kratkim spojnim linijama koji ponekad tvore nepotpuni zebrasti uzorak, slabo su amiloidne, 6.7-8.7 x 5.2-7.5 µm, bazidije su 4-sporne, 36-52 x 8.5-11.5 µm, cheilocistide su u obliku cigare, 65-110 x 7-11.5 μm, često su s malom vršnom izbočinom, pileipelis se sastoji od razgranatih hifa, tupih ili suženih na vrhu, te rijetkih, uskih dermatocistida, 30-35 x 3-5.7 μm, koje često završavaju s vrlo malom izbočinom; otrusina je krem do svijetlooker (IIc-IIIa).

Meso: Više je ili manje je čvrsto, lomljivo, bijelo, s mjestimičnim kremastim ili crvenkastim mrljama, nepromjenjivo; mirisa je neugodan na spaljenu gumu, koji prekriva više ili manje izraženu voćnu notu, a okus je uglavnom izraženo mučan i neugodan, ali nije ljut, eventualno je ljutkast samo djelić sekunde, kod nekih je primjeraka nakon nekoliko minuta žvakanja čak nepodnošljivo gorak.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa u dodiru s gvajakovom tinkturom je pozitivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen uglavnom u rijetkim svim tipovima šuma, češće u crnogoričnim šumama, te u parkovima u simbiozi s određenim vrstama drveća, obično borom ili smrekom, na travi i na vlažnim staništima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom jer pripada skupini međusobno vrlo sličnih krasnica izuzetno neugodnog mirisa i ljutog okusa mesa.

Napomena: Slična je rebrasta krasnica, kojoj je meso neugodnog mirisa, a stručak joj na bazi nikada ne postane crven. Vrlo je slična i kamember krasnica (Russula amoenolens), te sestrinska krasnica (Russula sororia), koje su s ljutim okusom mesa. Sumračnica (Russula consobrina) raste po planinskim crnogoričnim šumama, meso joj je vrlo ljutog okusa, miris nije izražen, a rub klobuka uglavnom gladak.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 867. Češljolika krasnica (Russula pectinatoides Peck ss. Sing.); 889. Lažna kamember krasnica (Russula pseudoamoenolens Romagn.); Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 364. str., Russula pectinatoides var. pectinatoides Peck

Russula pelargonia - created on August 2023 in Kolárovice, Slovakia by Filip Fuljer

JASIKINA LJUTICA

Russula pelargonia Niolle

Etimologija: pelargonius (lat.) = pelargonia (jasika). Po mirisu.

Engleski naziv: Pelargonium Brittlegill

Klobuk: 2.5-7 cm širok, prvo je konveksan, ubrzo zatim se raširi i ulegne na sredini, kožica se lako guli do 1/2 promjera ili malo više, gotovo je gladak, ponekad je vlažan i sjajan, kao i bez sjaja, čak i gotovo  baršunast, svijetlo sivkasto-ljubičast ili ljubičasto-smeđ, smeđ, sivo-smeđ, mjestimično je krem-sivkast, rjeđe je vinskicrven, plavkasto-ljubičast, često je sa svjetlijim mrljama i oker na sredini, može biti zeleno-siv, rijetko je limunastožut ili zelenkast (Russula pelargonija var. citrinovirens), rub je gladak, kasnije je uočljivo narebran i raspucan.

Stručak: 2-7 cm visok i 0.5-1.3 cm debeo, valjkast ili umjereno batinast, blago je proširen na vrhu, naboran, prvo je pun, kasnije je srž mekana i grudvasta, bijel, po vlažnom je vremenu sivkast.

Listići: Prilično su gusti, široki su 3-5 mm, tanki, trbušasti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, bjelkasti, sa sivkasto-krem odsjajem, oštrica je cjelovita i iste boje.

Spore: Široko su eliptične, s više ili manje šiljastim, stožastim bradavicama visokim do 1 µm, prilično povezanim spojnim grebenima koji tvore djelomični ili nejasni mrežasti uzorak, amiloidne, 7-9 x 5.7-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 32-44 x 9-12 μm, cheilocistide su vretenaste, 40-65 x 9-12,5 μm, pileipelis se sastoji od jednosegmentnih, tupih hifa, širokih 2.5-4.6 μm, te valjkastih, jednosegmentnih ili višesegmentnih dermatocistida, širokih 6-9 μm; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: Osrednje je debljine i čvrstoće, lomljivo, bijelo, provodnjeno je sivkasto; karakterističnog je dosta izraženog mirisa na pelargonije, starenjem se razvijaju arome na usoljene inćune ili sušeni bakalar, a okus je umjereno ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo ružičasto-narančasto, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je manje ili više brza i intenzivna, ponekad je vrlo slaba.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u svijetlim bjelogoričnim šumama, rubovima šuma i po močvarama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće topolom, jasikom (Populus tremula) ili bijelom topolom (Populus alba), hrastom, kestenom, grabom, ali i drugim bjelogoričnim vrstama.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Miris koji mikolozi definiraju kao protrljano lišće pelargonije relativno je čest u rodu Russula, ali samo kod opisane vrste i kod nekih drugih vrsta u podsekciji Violaceinae pojavljuje se s takvom čistoćom i intenzitetom da se lako prepoznaje. Međutim, stara plodna tijela, zbog dehidracije i truljenja, vrlo rano razvijaju različite intenzivne mirise koji podsjećaju na haringe ili usoljene inćune. Opisana je vrsta malih dimenzija i lomljiva, s više ili manje svijetloljubičastim ili ljubičasto-sivkasto-smeđim klobukom, ponekad je zelenih nijansi (potpuno žućkast ili žuto-zelen kod Russula pelargonija var. citrinovirens). Kako bi se izbjegla zamjena sa sličnim vrstama iz sekcije Tenellae, treba obratiti pozornost na već opisani miris, ljuti okus, meso koje posivi zbog vlage, bjelkaste listiće, kasnije sa sivkasto-krem odsjajem, svijetlokrem otrusinu i promjenjivu reakciju s gvajakovom tinkturom. Varijetet Russula pelargonia var. intermedia raste ispod topola na pjeskovitom tlu, miriše na cedar, ima gotovo blag okus i gotovo grebenaste spore. Slične su lomljiva krasnica (Russula fragilis), koja ima nepromjenjivo meso, miris na kolače i fino erodiranu oštricu listića, Russula clariana, koja je većih dimenzija, rub klobuka je samo blago narebran, meso izraženije posivi, spore su gotovo kuglaste, sa nižom je dekoracijom i razvijenijim mrežastim uzorkom, reakcija sa gvajakovom tinkturom je brza i raste isključivo ispod bijele topole, te ljubičasta krasnica (Russula violacea), koja je prepoznatljiva po dominaciji zelenog pigmenta, mesu koje blago požuti i sporama s izoliranim bradavicama.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 587. str., Russula pelargonia Niolle

Russula persicina - created on September 2017 in Trento, Trentino-Alto Adige, Italy by aiardi_andrea

NETAKNUTA KRASNICA

Russula persicina Krombh.

Etimologija: persicon melon (gr.) = perzijska jabuka, breskva. Po boji.

Klobuk: 4-11 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i malo ulegne na sredini, nepravilan, režnjast, površina je hrapava i sa sitnim izbočinama, osobito na sredini, kožica je priraštena, teško se guli samo na kraju ruba, vlažan i sjajan, zatim je suh, ponekad je čim se ubere bez sjaja i malo baršunast kada se ubere, prekrasne je čiste ružičasto-crvene do krvavocrvene boje kao kod krvave krasnice (Russula sanguinea), sa svijetlooker mrljama ili uglavnom mijenja boju od središta prema rubu, cijela površina može biti krem ili prljavo bijela, a ponekad i žuta (Russula persicina f. alboflavella), rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna tanak, uglavnom je gladak, rijetko je vrlo kratko narebran.

Stručak: 3-9 cm visok i 1-2.5 cm debeo, ponekad je ekscentričan, varijabilnog je oblika, više je ili manje valjkast, sužen ili malo batinast na bazi, pun, pahuljast, osobito na gornjem dijelu, bijel, veći ili manji dio je sa ružičasto-crvenom nijansom, malo posivi zbog upijanja vode, malo požuti kada se osuši.

Listići: Gusti, široki su 4-6 mm, tanki, izmiješani su s brojnim lamelulama, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, slabo su povezani na bazi s poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, zatim su izraženo kremasti.

Spore: Široko su eliptične, s tupim, stožastim bradavicama visokim 0.4-0.8 µm, donekle lančano povezanim kratkim grebenima i rijetkim spojnim linijama koji tvore zebrasti uzorak, amiloidne, 6.6-8.6 x 5.4-7 µm, bazidija su 4-sporne, batinaste, 40-52 x 7,5-11 μm, cheilocistide su brojne, glomazne, 50-140 x 10-13 μm, pileipelis se sastoji se od jednosegmentnih, tupih hifa, širokih 2-4 μm, te brojnih, valjkastih ili batinastih  dermatocistida, mjestimično stisnutih poput vrata, širokih 4-12 μm; otrusina je krem (IIc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka i na erodiranim mjestima je crveno, promočeno blago posivi, osobito u kori stručka, osušeno postane žuto-smeđe; miriše blago na kokos kao kod paprene krasnice (Russula emetica), a okus je ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto-narančasto, sa fenolom polako svijetlosmeđe, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, brza i intenzivna.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom crnikom, hrastom plutnjakom, ali i listopadnim hrastovima, kestenom ili grabom, na vapnenastom tlu, često u mediteranskom području.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Determinira se po rastu ispod bjelogoričnog drveća, čisto crvenoj boji klobuka, mogućoj prisutnosti istog pigmenta na stručku, tvrdoj konzistenciji, ljutom okusu, krem otrusini, malim bradavičastim ili umjereno grebenastim sporama i velikim jednosegmentnim dermatocistidama. U kompleksu opisane vrste zabilježena je određena varijabilnost u kompaktnosti plodnog tijela, razmaku i spoju listića sa stručkom, zasićenosti boja, promjeni boje mesa, ovisno o vremenskim uvjetima, neprozirnosti ili sjaju i guljenju kožice klobuka, obliku, veličini i dekoraciji spora te sastavu kožice klobuka. Stoga je vrsta podijeljena na nekoliko različitih varijeteta ili formi, od kojih su najpoznatiji Russula persicina var. rubrata, koji se prepoznaje po neprozirnoj i hrapavoj površini klobuka, koji je žive crvene boje, kožici koja se teško guli i crvenkastom mesu ispod kožice, te Russula persicina var. intactior, koji raste tipično na vlažnim staništima ispod breze, ima izrazito promjenjivu boju klobuka te mekše meso koje više posivi. Ključ za razumijevanje posljednjeg varijeteta je u staništu, budući da je riječ o vrsti koja raste tipično na vlažnom tlu, gdje bi hidratacija, uz pojavu sivljenja, olakšala blijeđenje boja i omekšavanje tkiva, kao primjerice kod varijeteta tamnopurpurne krasnice Russula depallens var. atropurpurea. Russula persicina f. alba, koja raste ispod vrbe na pjeskovitom tlu, razlikuje se po bjelkastoj ili svijetloružičastoj boji. Slične su određene forme izblijedjele krasnice (Russula exalbicans) i žutopjegave krasnice (Russula luteotacta), određene vrste sa crvenim klobukom iz podsekcije Sardoninae, Maireijeva krasnica (Russula nobilis), te druge predstavnice linije Emetica. Srodna krvava krasnica prepoznatljiva je po rastu ispod crnogoričnog, a ne bjelogoričnog drveća, te po nešto tamnijoj otrusini. Žutopjegava krasnica razlikuje se po bijeloj otrusini, razmaknutim listićima koji se jasno spuštaju po stručku i koji uglavnom požute na oštećenim mjestima. Barska krasnica (Russula helodes) je karakteristična za kisele crnogorične šume sa tresetnom mahovinom, nešto je većih dimenzija, izrazito posivi i ima neprozirnu, čak i baršunastu površinu klobuka kada se osuši. Izblijedjela je krasnica po mesu i stručku koji posive, te rastu u vlažnim staništima ispod breza slična varijetetu Russula persicina var. intactior. Kompleks opisane vrste sastoji se od više formi, koje nisu sve poznate i njihov taksonomski status tek treba razjasniti.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 841. Netaknuta krasnica (Russula persicina var. intactior (J.Schff.) Romagnesi); 881. Malopjegava krasnica (Russula persicina var. rubrata Romagnesi); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 667. str., Russula persicina Krombholz

Russula postiana - created on August 2023 in Madise küla, Estonia by Allar Antson

ŠARENA KRASNICA

Russula postiana Romell

Klobuk: 3-6 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se izravna i lijevkasto ulegne na sredini, gladak do blago kvrgav, kožica se guli gotovo u potpunosti, sjajan i vlažan po vlažnom vremenu, po suhom je vremenu bez sjaja, maslinastozelen do maslinasto-smeđ, ponekad je pomiješan s crvenkastim ili ljubičastim tonovima, tamniji na sredini, rub je prvo gladak, kasnije je narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 1-1.5 cm debeo, valjkast, ponekad se blago sužava se prema bazi, pun, srž je kasnije šuplja, površina je blago uzdužno naborana, bijel, u mladosti je fino pahuljast, kasnije blago požuti na bazi.

Listići: Gusti, 140-190 ih dopire do stručka, tanki, usko su prirasli, povezani su poprečnim žilicama na bazi, brojni su račvasti, lomljivi, prvo su bjelkasti, kasnije su žuti do oker-narančasti, oštrica je glatka.

Spore: Kuglaste do gotovo kuglaste, s izoliranim su bradavicama, 8.4-11 x 7.5-10 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 55-70 x 12-15 µm, cheilocistide su vretenaste i uglavnom šiljaste na vrhu, 45-90 x 6-12 μm, pleurocistidije su sličnog oblika, 60-95 x 7-16 μm, pileopelis se sastoji od pretežno batinastih do glavičastih hifa, širokih 3-7 μm, često razgranatim i višesegmentnih, te valjkastih do blago batinastih, uglavnom višesegmentnih primordijalnim hifa, širokih 3-5 μm, prekrivenih kristalima na vrhu; otrusina je tamnožuta (IVd).

Meso: Mekano, kasnije je spužvasto, bijelo, kasnije lagano požuti; miriše na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso stručka u dodiru sa fenolom postane crvenkasto, a kasnije tamnosmeđe do crno, sa željeznim sulfatom (FeSO4) svijetlo ružičasto-sivo, a sa gvajakolom plavo-zeleno, a kasnije zeleno-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim i miješanim šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, a ponekad i bukvom, često u mahovini, na blago kiselom i vapnenastom tlu, obično na većim nadmorskim visinama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Na sličnom staništu raste mekana krasnica (Russula nauseosa), koja je višebojna i blagog okusa mesa, međutim ima svjetliju otrusinu, primjetno manje spore s nižim bradavicama, a primordijalne hife nisu prisutne. Druge krasnice sa zelenim klobukom su zelena krasnica (Russula aeruginea) i smeđezelena krasnica (Russula heterophylla), koje imaju znatno svjetliju otrusinu, eliptične spore, te znatno nižu dekoraciju spora. Također su slične batinastonoga krasnica (Russula clavipes), kojoj meso miriše na haringe, a stručak je mjestimično do potpuno ružičast do ružičasto-ljubičast, te lomljiva krasnica (Russula fragilis) i pjegava krasnica (Russula maculata), kojima je meso izrazito ljuto.

Referentni izvori: Kränzlin, Fred. 2005. PILZE DER SCHWEIZ, Band 6, Russulaceae. – 182. str., Russula postiana Romell

Russula praetervisa - created on November 2021 in Casteddu di Sotto, Padru, Italy by Marco Floriani

ZAOBIĐENA KRASNICA

Russula praetervisa Sarnari

Etimologija: praetervisa (lat.) = previđen, zanemaren, propušten. Po neuočljivosti.

Klobuk: 3.5-7 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i duboko ulegne na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, ljepljiv i sjajan, fino je hrapav, oker, oker-smeđ, s nejasnim je maslinastim nijansama, tamniji je na sredini, nekad je krem, rijetko je sivog tona, kasnije je sa hrđastocrvenim mrljama, ali ne uvijek, rub je nepravilan, valovit, narebran.

Stručak: 3-5.5 cm visok i 1-1.8 cm debeo, valjkast ili donekle proširen prije sužavanja na vrhu, ponekad je donekle raširen na vrhu, pun, kasnije je komorasto šupalj, kora je debela oko 1.5 mm, bjelkast, mjestimično je oker, oker-smeđ, rijetko je malo sivkast, tipično je sa crveno-ljubičastom nijansom pri dnu, ali ne uvijek.

Listići: Gusti, široki su 4-7 mm, izmiješani su s rijetkim lamelulama, često su račvasti, prirasli ili su zaokruženi uz stručak, ponekad se spuštaju po stručku, tanki, lomljivi, bijeli do krem, u starosti su sa hrđastosmeđim mrljama.

Spore: Široko su eliptične, sa stožastim su bradavicama visokim do 1 µm, prilično povezanim više ili manje dugim i razgranatim grebenima i tankim spojnim linijama koje tvore djelomični mrežasti ili zebrasti uzorak, 7-9.6 x 5.6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, 44-56 x 8-12 μm, cheilocistide su vretenaste, s različitim produžetkom, ponekad su malo deformirane ili promjenjive veličine, 60-86 x 8-10.5 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 2.5-5 μm, te dobro definiranih, razgranatih, stožastih dermatocistida, često s vršnim produžetkom, širokih 5-7 μm; otrusina je krem do tamnokrem (IIc-d).

Meso: Čvrsto, vremenom postaje lomljivije, bijelo, mjestimično je hrđastosmeđe; miris je neugodan na ribu ili gumu, a okus je sličan, ponekad je gorak, ali nije ljut.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane ružičasto, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je pozitivna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, rubu šikara i uz rudnike drvenog ugljena, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, na vapnenastom ili pjeskovitom tlu, češće u mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Raste ispod bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, obično na toplim, sunčanim mjestima. U mediteranskom okružju preferira rijetke šikare hrasta plutnjaka, travnate čistine i kamenjare koji graniče s grmljem. U usporedbi sa srodnim vrstama, prepoznatljiva po uglavnom oker-smeđoj boji klobuka, odsutnosti ljutine, neugodnom okusu i mirisu mesa, mogućoj crveno-ljubičastoj nijansi na dnu stručka, te grebenastim i barem djelomično mrežastim sporama. Može biti u potpunosti krem boje, a od slične vrste Russula pallescens razlikuje se po blagom okusu i neugodnom mirisu na ribu. Nesumnjivo je, barem makroskopski, identična češljolika krasnica (Russula pectinatoides)m koja je karakteristična po blagom, ali neugodnom i ponekad vrlo izraženom gorkom okusu mesa, neugodnom mirisu na ribu ili gumu, izraženijem kada se meso protrlja, uglavnom oker-smeđem klobuku i često hrđastocrvenoj bazi stručka.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 463. str., Russula praetervisa Sarnari sp. nov.