Geastrum pseudostriatum - created on January 2021 in Paks, Hungary by peterfiny

LAŽNA NABORANA ZVJEZDAČA

Geastrum pseudostriatum Hollós

Plodno tijelo: 3-7 cm široko, posve mlado je manje-više okruglasto, poslije egzoperidij puca i razvija 6-8 segmenata kao morska zvijezda, nije higroskopno, na osnovi je isprepleteno bijelim micelijem, endoperidij je okruglast i malo spljošten, širok 1-2 cm, površina je zrnato-brašnjava, na donjoj strani ima vrat koji može biti dug oko 3 mm, peristoma nije brazdasta, na osnovi je široka do 7 mm, egzoperidij je prilično debeo i sa unutarnje je strane smećkasto pahuljasto-brašnjav.

Spore: Kuglaste, bradavičave, po kružnici s oko 14 bradavica, 3-8.5 µm; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Smećkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana zvjezdača nije higroskopna, a to znači da ima uvijek otvorene krakove bez obzira na vlagu u zraku. Higroskopne zvjezdače, kao što su vodomjerna zvjezdača (Astraeus hygrometricus), skupljajuća zvjezdača (Geastrum corollinum) i Geastrum pedicellatum, po suhom vremenu skupe krakove u klupko, a po vlažnom se vremenu krakovi napiju vode i rašire poput morske zvijezde, zbog čega mijenjaju položaj (hodaju). Postoji i vrlo slična poljska zvjezdača (Geastrum campestre), koja raste na livadama i pašnjacima te je njezina peristoma (otvor na endoperidiju) znatno više brazdasta.

ČETVEROKRAKA ZVJEZDAČA

Geastrum quadrifidum DC. ex Pers.

Etimologija: Po izgledu egzoperidija.

Engleski naziv: Rayed Earthstar

Plodno tijelo: 1-5 (6) cm široko i do 3 cm visoko, najprije je kuglasto i obmotano micelijem, uglavnom se rascijepa na 4 smećkasta kraka poput zvijezde, lapovi egzoperidija se u starosti saviju prema bazi i vrhom dodiruju micelijski sloj u zemlji; endoperidij je jajolik s epofizom i kratkim vratom, tamnosmeđe, crvenkasto-smeđe ili crno-smeđe boje; peristoma je stožasta, pločasta, dobro obrubljena ostacima endoperidija, nije crtasta, otvor je vlaknasto-trepavičast.

Spore: Kuglaste, bradavičave, s kratkim ostacima sterigmi, 14-21 x 4.5-7 µm; otrusina je ljubičasto-smeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto do smećkasto, zrela gleba je tamnosmeđa, obično vrlo suho, lomljivo i žilavo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen skupno kao saprofit tla uglavnom u crnogoričnim šumama, obično šumama smreke, na sloju iglica, na vapnenastom tlu. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Javorovac kod Koprivnice.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Sličnoj se lučnoj zvjezdači (Geastrum fornicatum) egzoperidij podijeli na pet lapova čiji vrhovi su uronjeni u micelij, nešto je veća rastom, ima nešto širi endoperidij i višu peristomu koja na vrhu nije tako dobro obrubljena kao kod četverokrake zvjezdače.

CRVENKASTA ZVJEZDAČA

Geastrum rufescens Pers.

Etimologija: rufescens (lat.) = crvenkasto, pocrveni. Po crvenkastoj boji.

Engleski naziv: Rufous Earthstar

Plodno tijelo: 2-12 cm široko, egzoperidij je prvo zatvoren i okruglastog oblika, ubrzo se raširi na 5-7 (9) krakova poput zvijezde, krakovi su mesnati, debljine su oko 5 mm, najprije su mesnatoružičasti pa crveno-smeđi, na kraju su tamnosmeđi, površina je prvo glatka pa se raspuca; endoperidij je na sredini, promjera je 1.5-3 cm, smećkast je ili crveno-smeđ, dosta je velik, okruglasto-konveksan, na vrhu se napravi rupica (kolumela) kroz koju poslije izlaze zrele spore koje se nalaze u unutrašnjosti.

Spore: Kuglaste, sitno bradavičave, 4.5-5.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: U dodiru sa zrakom postane crvenkast; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno i skupno, kao saprofit tla u crnogoričnim i bjelogoričnim šumama. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u listopadu, na lokalitetu Meljan pokraj Trakošćana.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: U ovom se rodu nalazi dosta sličnih vrsta od kojih se naša vrsta razlikuje po prilično velikim dimenzijama i po crvenkasto-smeđoj boji, dosta je debela i nije higroskopna. Druge su slične vrste dosta male rastom, to su primjerice četverokraka zvjezdača (Geastrum quadrifidum) i grebenasta zvjezdača (Geastrum pectinatum), dok je lučna zvjezdača (Geastrum fornicatum) nešto veća rastom.

VREĆASTA ZVJEZDAČA

Geastrum saccatum Fr.

Etimologija: saccatus (lat.) = vrećast, u obliku vreće. Po strukturi plodnog tijela.

Engleski naziv: Rounded Earthstar

Plodno tijelo: 2-8 (11) cm široko, za razliku od većine zvjezdača prvo je zatvoreno i okruglasto pa se egzoperidij (vanjska ovojnica) otvori i zvjezdasto iscijepa na krakove, žuto-smeđe do sivo-smeđe, endoperidij (unutarnja ovojnica) se otvori na sredini i izbacuje zrele spore, otvor je trepavičast, pupčasto ulegnut i okružen malom aureolom.

Spore: Pravilno kuglaste, gusto su pokrivene bodljikavim bradavicama, 3.2-4 µm; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso: Žuto-smeđe, svijetlosmeđe do tamnosmeđe, više je ili manje s crvenkastom nijansom; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen, skupno, kao saprofit tla u svim tipovima šuma.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Dosta se lako zamijeni s drugim vrstama iz ovog roda. Slična je trepavičava zvjezdača (Geastrum fimbriatum), koja nema pupčasto ulegnut otvor na vrhu endoperidija.

SENORETINA ZVJEZDAČA

Geastrum senoretiae J.C.Zamora

Etimologija: U čast francuske mikologinje Marie-Lys Senoret. Po imenu.

Plodno tijelo: 1.3-3.5 cm široko, neposredno prije širenja je kuglasto, zatim se egzoperidij dijeli na 4-8 nejednakih krakova poput morske zvijezde, uglavnom su lučno zakrivljeni, ali ponekad su ravni, nije higroskopno iako neka plodna tijela mogu biti sa zakrivljenim ​​vrhovima prema endoperidiju (glavica sa sporama), endoperidij je kuglast do jajolik, ponekad je nepravilan, promjera 3-10 mm, svijetlo oker-smeđ do tamno sivkasto-smeđ, peristoma (otvor za spore) je fino nazubljena, uglavnom je boje endoperidija ili nešto svjetlija ili tamnija, stožasta do gotovo ravna, rijetko je nepravilna, visoka je manje od 0.5-2 mm, nejasno do vrlo slabo obrubljena, s 19-65 plitkih nabora, dubokih manje od 0.2 mm, ponekad su reducirani na nepravilne grebene, ostiole su često vlaknaste, stalak je gotovo odsutan ili vrlo kratak, visok 0-1 mm, bjelkast do krem.

Spore: Kuglaste, s bradavicama visokim 0.3-0.8 µm, s dekoracojom su promjera 4-5.5 µm, bazidije su eliptične do batinaste, rijetko su gotovo kuglaste, 2-6-sporne, uglavnom s citoplazmatskim kapljicama, 10-22.5 x 6-10.5 µm, bez bazalih kopči, sterigme su duge 1-2 µm; kapilicijske hife široke su 3-7.5 µm, nisu višesegmentne, vrlo rijetko su razgranate, uglavnom ravne, endoperidij se sastoji od 5-11 µm širokih, uglavnom nerazgranatih, blago vijugavih, snažno isprepletenih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, tamno sivkasto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, kao saprofit tla u suhim mediteranskim šumama, na pjeskovitom tlu. Sliku je snimila Ivana Mandić Mihaljević, 23.12.2025.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Mala je zvjezdača s kratkim stalkom i sitno nazubljenom peristomom, koja je nejasno obrubljena.

NABORANA ZVJEZDAČA

Geastrum striatum DC.

Etimologija: striatura (lat.) = crtasto, brazdasto, ižlijebljeno. Po crtastosti.

Engleski naziv: Striate Earthstar

Plodno tijelo: 2-4 (5) cm široko, u mladosti je kuglasto, poslije se egzoperidij otvori i spljošti, raspuca se na 6-8 režnjeva čiji krajevi leže na supstratu, vanjski je dio dlakavo-kosmat, oker-smeđ, sivo-smeđ, crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ; endoperidij je uglavnom spljošten, nije okruglast, nasađen je na uočljivi stručak koji na bazi ima dobro izražen ovratnik, gladak, siv, gusto bjelkasto-brašnjav; stručak je kratak, boje je egzoperidija; peristoma je visoka do 3 mm, stožasta, dobro je obrubljena i crtasta, ima najviše do 20 crtica; kapilicij je smeđ i kratko se lateralno razgranava na vrhu.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 4-6 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Sivo-smeđe, žilavo, suho; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, a spore sazrijevaju od kolovoza do studenog, često u velikoj množini kao saprofit tla po vrtovima, dvorištima, odlagalištima smeća, parkovima, grmlju, u bjelogoričnim šumama bagrema, ali i crnogoričnim šumama. Prve četiri slike snimio je Danijel Balaško, u studenom 2024., na lokalitetu Koprivnica, petu, šestu i sedmu Safet Omerović - Basso, 28.11.2025., na lokalitetu kod Pule, osmu i devetu Ivana Mandić Mihaljević.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Prilično je rasprostranjena vrsta, ali ne raste na mediteranskom području.

ZVJEZDASTA SITARICA

Myriostoma coliforme (Dicks.) Corda

Engleski naziv: Pepper Pot

Plodno tijelo: 4-8 (12) cm široko, vanjska se ljuska rascijepa na 5-12 režnjeva (krakova), u sredini se nalazi kuglasta glava u kojoj se razvijaju spore, s do 30 rupica kroz koje izlaze spore, bjelkasto, sivkasto, sivo-oker, oker-smeđe ili sivo-smeđe.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 6 x 8 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Sivo-smeđe, žilavo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen, zimu i proljeće kao saprofit tla u bjelogoričnim suhim šumama, parkovima, grmljacima, vrtovima i na pješčarskim staništima, voli toplije lokalitete. U Hrvatskoj je poznata s tri lokaliteta, na otoku Braču i u okolici Dubrovnika. Prve četiri slike snimio je Safet Omerović - Basso, 30.7.2025., na lokalitetu Pula, a šestu Ivana Mandić Mihaljević, 9.12.2025.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Od sličnih se vrsta lako razlikuje po mnogobrojnim rupicama na glavi iz kojih izlaze spore.

ZVJEZDASTA BACAČICA

Sphaerobolus stellatus (Dicks.) Corda

Engleski naziv: stella (lat.) = zvijezda + -atus (lat.) = označava sličnost ili posjedovanje. Po obliku.

Engleski naziv: Shooting Star

Plodno tijelo: 0.5-2 (3) mm široko, kuglasto, kasnije je u obliku pehara sa kratkim žuto-smeđim do narančasto-smeđim stalkom, peridij se u zrelosti raspukne na 7-8 režnjeva, a u sredini se nalazi kuglasti žuto-smeđi peridiol u kojem se razvijaju spore i koji se u određenom trenutku odbaci i po nekoliko metara daleko, u mladosti je žućkasto, zelenkasto, žuto-smeđe, narančasto-smeđe do crno-smeđe.

Spore: Eliptične, prozirne, 7.5-10 x 4-5.5 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Tanko, žuto-smeđe do narančasto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po gnojištarnicima, drvnim ostacima, drvnoj građi, piljevini ili biljnim ostacima. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, sredinom prosinca, na nasipu na biljnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Od sličnih se vrsta lako razlikuje po boji, zvjezdastom obliku i staništu na kojem raste.

SMREKINA LISNATICA

Gloeophyllum abietinum (Bull.) P.Karst.

Etimologija: abies (lat.) = jela. Po staništu na jeli.

Plodno tijelo: 3-6 (8) cm široko i 1-5 cm uzdignuto sa supstrata, maleno, u obliku školjke ili klobuka; cimetastosmeđe, crvenkasto-smeđe, smeđe boje duhana ili sivo-smeđe, kasnije tamnosmeđe ili crno-smeđe, površina je vlaknasta i dlakava, pojasasta, rub je nešto svjetliji i nazubljen, često je po više plodnih tijela srašteno zajedno.

Rupice/letvice/listići: Izdužene rupice se prema vrhu produžuju u listiće, razmaknute, nepravilne, valovite, anastomozirajuće, ima ih 7-15 po cm na rubu klobuka i široke su do 10 mm, oker-smeđe ili sivo-smeđe.

Spore: Valjkaste, duguljaste, 9-12 x 3-4 µm; otrusina je bjelkasta, bezbojna.

Meso: Tanko, do oko 0.5 cm debelo, smeđo, plutasto, žilavo; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom (KOH) postane crno-smeđe.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Stanište: Raste tijekom godine ili više godina kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog crnogoričnog drveća, obično smreke ili jele, rijetko bora; uzrokuje smeđu trulež drva. Nanosi veliku štetu nezaštićenim gredama ili uskladištenoj drvnoj građi.

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom jer ima tvrdo i žilavo meso.

Napomena: Slična je ogradna lisnatica (Gloeophyllum sepiarium) koja ima nešto veće polumjesece sa svijetlijim žuto-narančasto-smeđim rubom i nešto gušćim labirintnim listićima, 14-25 po cm na rubu klobuka, klobuk je resast.

MIRISNI ANISOVAC

Gloeophyllum odoratum (Wulfen) Imazeki

Etimologija: odoratus (lat.) = mirisno, mirisavo. Po ugodnom mirisu.

Engleski naziv: Anise Mazegill

Plodno tijelo (klobuk): 2-20 (25) cm široko, polukuglasto, jastučasto, tanjurasto ili u obliku kopite, vrlo je često nepravilno izduženo i lateralano, kožasto, jako je grbavo, naborano i valovito; najprije je žuto-smeđe ili narančasto-smeđe, u starosti je tamnosmeđe ili gotovo crnkasto sa žutom rubnom zonom, baršunasto i grubo maljavo.

Rupice/cjevčice: Nepravilno su višekutne, labirintne, žućkaste, crvenkasto-smeđe; cjevčice su duge, višeslojne.

Spore: Eliptične, 7.5-10 x 3-4.5 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Vrlo tvrdo, plutasto, žilavo, u mladosti je limunastožuto, kasnije je narančasto-smeđe do crvenkasto-smeđe; miris je tipično vrlo intenzivan, ugodan i postojan, podsjeća na komorač ili anis, a okus je kiselkast i gorak.

Stanište: Raste tijekom godine po vlažnom vremenu kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjeva) raznog crnogoričnog drveća, osobito smreke, ariša ili jele; uzrokuje smeđu trulež drva. Drugu je sliku snimio Neven Ferenčak.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog drvenaste konzistencije.

Napomena: Prepoznatljiva je po ugodnom mirisu na komorač i narančastoj boji, javlja se u dosta oblika, varijacija, gotovo da se ne može povjerovati da jedna guba ima tako intenzivan i vrlo ugodan miris kojeg zadržava dugo vremena.

Gloeophyllum protractum - created in Finland by Saara Salmela

BOROVA RAZNOCIJEVKA

Gloeophyllum protractum (Fr.) Imazeki

Plodno tijelo (klobuk): 3-10 (12) cm široko i do 3 cm uzdignuto od supstrata, polukružno, lepezasto, školjkasto ili u obliku konzole, često je po više plodnih tijela srašteno zajedno, sjajno; žuto-smeđe, crveno-smeđe, smeđe boje duhana ili sivo-smeđe, u starosti tamnosmeđe ili crno, ima zone, sitno dlakavo, u mladosti sa svjetlijim, često nazubljenim, valovitim ili režnjastim rubom.

Rupice/cjevčice: Okruglaste, duguljaste ili višekutne. 1-2/mm², u početku s izduženim rupicama, kasnije sve više sliče na letvice, oker do svijetlosmeđe, smeđe ili sivo-smeđe, na dodir malo pocrvene; cjevčice su do 1 cm duge.

Spore: Valjkaste, glatke, prozirne, 8-12 x 3-4 µm; otrusina je bjelkasta, bezbojna.

Meso: Debelo do 1 cm, svijetlosmeđe, žuto-smeđe, na pritisak lagano pocrveni, plutasto, žilavo, kožasto; miris nije izražen ili je slab na komorač, a okus nije izražen.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom (KOH) pocrni.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog crnogoričnog i bjelogoričnog drveća, obično bora, breze, hrasta i topole; uzrokuje smeđu trulež drva.

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Borova raznocijevka može sličiti mirisnom anisovcu (Gloeophyllum odoratum), međutim, navedena raznocijevka ima vrlo ugodan i intezivan miris na anis te raste na krupnijim drvnim ostacima (panjevi, trupci) smreke. Borova raznocijevka raste samo na krupnijim drvnim ostacima bora i nema miris na anis. Pronađe se na Medvednici kod Zagreba.

OGRADNA LISNATICA

Gloeophyllum sepiarium (Wulfen) P.Karst.

Etimologija: saepo (gr.) = sagnjiti, truliti. Po utjecaju na drvo.

Engleski naziv: Conifer Mazegill

Plodno tijelo (klobuk): 3-16 (19) cm široko i oko 2 cm debelo, jednim je krajem učvršćeno za podlogu, lepezasto, konveksno ili spljošteno, najčešće je u obliku rozete sa slobodnim rubom; svijetlosmeđe, smeđe, narančasto-smeđe ili crveno-smeđe, kasnije tamnosmeđe, površina je izbrazdana, valovita, dlakavao-maljava i pojasasta, rub je bjelkast, žuto-smeđ ili narančasto-smeđ.

Letvice/listići: Tvrde, tanke, krute, guste, 14-25 po cm na rubu klobuka, zupčaste, anostomozirajuće su i upadljivo račvaste, labirintne, žućkaste su pa cimetastosmeđe ili hrđastosmeđe.

Spore: Valjkaste, u obliku banane, 8-13 x 3-5 µm; otrusina je bjelkasto-žućkasta.

Meso: Tanko, plutasto, žilavo, skoro je erodirano, žuto-smeđe, smeđe ili hrđastosmeđe, pojasasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) različitog crnogoričnog drveća, obično smreke, ali ešće na obrađenom drvu (daske, letve i sl.) smreke, bora, jele ili cedra; uzrokuje smeđu trulež drva. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, krajem studenog.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog drvenaste konzistencije mesa.

Napomena: Glavno je obilježje ove vrste hrđastosmeđa boje, osobito listića koji se kružno-zrakasto šire od sredine donjeg dijela klobuka na temelju čega se teško može zamijeniti nekom drugom vrstom. Razgrađuje drvo iznutra. Kada se plodna tijela mogu vidjeti, drvo je već potpuno prožeto micelijem, oštećeno i krhko.

PURPURNOMALJAVA RUPIČARKA

Gloeophyllum trabeum (Pers.) Murrill

Etimologija: trabea (lat.) = bijeli plašt s purpurnim prugama.

Engleski naziv: Timber Mazegill

Plodno tijelo: 3-8 (12) cm široko, 5 cm duboko i do 1 cm debelo, poput konzole, polukružno ili po više plodnih tijela trakasto srasšteno, bez stručka; površina je svijetlosmeđa, smeđa, tamnosmeđa, cimetastosmeđa ili crvenkasto-smeđa, površina je sitno dlakava, valovita, u starosti je glatka, nije pojasasta, jako blijedi, rub je svijetlosmeđ.

Rupice/cjevčice: Višekutne, malo su izdužene, kao kod vrganja, labirintne, rijetko su listićave, žućkaste, smeđe ili cimetastosmeđe.

Spore: Eliptične, glatke, s tankim pregradama, 7-9 x 3-4.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Najprije je elastično i mekano, kasnije je plutasto i žilavo, prvo je oker-smeđe do smeđe boje duhana, kasnije je hrđastosmeđe; miris nije izražen, a okus je malo neugodan na drvo.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, panjevi, grane) različitog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, uglavnom smreke ili jele, često na obrađenom drvu, voli sunčano i suho okruženje; uzrokuje smeđu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Dosta je rijetka vrsta, a ogradna lisnatica (Gloeophyllum sepiarium) i smrekina lisnatica (Gloeophyllum abietinum) su mnogo češće vrste, razlikuju se po rupičavom himeniju. Kada se plodna tijela mogu vidjeti, drvo je već potpuno prožeto micelijem, oštećeno i krhko. Može opasno oštetiti drvene kuće.

LJEPLJIVA PILAŠICA

Neolentinus adhaerens (Alb. & Schwein.) Redhead & Ginns

Etimologija: adhaere (lat.) = prianjati, biti pričvršćen. Po ljepljivoj površini klobuka.

Engleski naziv: Sticky Sawgill

Klobuk: 2-8 cm širok, u mladosti je konveksan, kasnije je uvijek lagano ulegnut do lijevkast, mazav, žuto-smećkast, svijetlosmeđ do tamnosmeđ, mjestimično je sa smeđim ili crvenkasto-smeđim mrljama, najprije je baršunast, kasnije je gol i prekriven smolasto-ljepljivim slojem, rub je ponekad rascijepljen.

Stručak: 2-4 cm visok i oko 8 mm debeo, često je malo ekscentričan, svijetlosmeđ, površina je s uzdužnim žlijebovima, na donjem je dijelu sa smeđim ili vinskicrvenim točkicama.

Listići: Prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, razmaknuti, dosta su trbušasti, izmiješani su s brojnim lamelulama, u mladosti su bjelkasti, kasnije su slamnatožuti ili oker, oštrica je jako nazubljena i valovita.

Spore: Eliptične, glatke, bezbojne, 7.2-9.8 x 2.6-3.8 µm (cromushrooms: spore su (7) 7.1 - 8.3 (9.8) × (2.6) 2.7 - 3.3 (3.6) µm, Q = (2.1) 2.3 - 2.8 (3), N = 95, Me = 7.6 × 3 µm, Qe = 2.5, bazidije su 4-sporne, valjkaste do batinaste, 27-39 × 4.5-6.1 µm, N = 13, sterigme su duge 2.2-7.5 µm, hife trame listića su široke 2.5-5 µm); otrusina je bijela.

Meso: Žilavo, elastično, žuto-smeđe, u sredini stručka je bjelkasto; ugodno miriše na gljive ili voće, a okus je lagano ljutkast, trpak i gorak.

Stanište: Raste tijekom godine, često u zimu i proljeće, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi) raznog crnogoričnog drveća, obično jele. Dosta je česta vrsta na trupcima jele u Parku prirode Medvednica. Slike su snimili Slobodan Bjelajac i Helena Petrić, 26.1.2025., 14.3.2025. i 1.2.2026., u Parku prirode Medvednica kod Zagreba, na krupnijim drvnim ostacima jele.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog žilave konzistencije i žestokog okusa mesa.

Napomena: Lako se zamijeni s dosta sličnom vrstom Neolentinus lepideus, koja jako miriše na anis, a površina klobuka joj nije mazava.

USKOLISNA PILAŠICA

Neolentinus cyathiformis (Schaeff.) Della Magg. & Trassin.

Etimologija: cyathus (gr.) = pehar, kalež + forma (lat.) = oblik. Po klobuku u obliku pehara.

Klobuk: 5-13 (15) cm širok, najprije je konveksan i ispupčen na sredini, ubrzo se manje ili više lijevkasto ulegne na sredini i nakrivi, u obliku je nagnutog pehara; blijede je oker-smeđe, smeđe ili crvenkasto-smeđe boje, prekriven je sitnim smeđim ili crvenkasto-smeđim čehicama, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: 5-13 cm visok, kratak, zadebljan je na bazi, pun, gladak, ponekad je centralan, a ponekad ekscentrično postavljen u odnosu na klobuk; bijel do oker, na bazi je tamnije crvenkasto-smeđe boje, sitno je čehast ili pahuljast.

Listići: Gusti, dosta su uski, spuštaju se po stručku, račvasti, na bazi su povezani poprečnim žilicama, oštrica je valovita i nazubljena; bijeli, zatim su kremasti ili oker, u starosti su smećkasti.

Spore: Valjkaste, prozirne, 10-15 x 4-5 µm; otrusina je krem-žućkasta.

Meso: Bjelkasto, u starosti s nijansama žućkaste, kožasto, žilavo; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je gorak.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od travnja do rujna, u šumama i parkovima kao saprofit (možda i slabi parazit) krupnijih drvnih ostataka i starih stabala različitih vrsta bjelogoričnog drveća, uglavnom bijele topole, rjeđe se pronađe na crnogoričnom drvu; uzrokuje smeđu trulež drva. U Hrvatskoj je pronađena na panjevima i trupcima crne topole i lipe, na osam lokaliteta, u Zagrebu, okolici Kutine, Slavoniji i Međimurju. Sve slike snimio je Neven Ferenčak, posljednje dvije početkom svibnja, na lokalitetu uz rijeku Dravu kod Varaždina.

Doba rasta: 4, 5, 6, 9

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakterističnog je oblika i s tankim listićima koji se dugo spuštaju po stručku, listići su sitno nazubljeni. Stručak je nekad dug i skoro korjenast, uronjen je u supstrat iz kojega gljiva izrasta.

LJUSKAVA PILAŠICA

Neolentinus lepideus (Fr.) Redhead & Ginns

Etimologija: lepidus (lat.) = lijep, elegantan, šaren. Po šarenom i ljuskavom klobuku.

Engleski naziv: Scaly Sawgill

Klobuk: 3-10 (16) cm širok, najprije je polukuglast i ispupčen na sredini, ubrzo se manje ili više ulegne na sredini i iskrivi; bijel do žut, prekriven je s prolaznim debelim, crvenkasto-smeđim do tamnosmeđim prilegnutim ljuskicama koje se šire od sredine prema rubu, vlaknast, raspucan, na pritisak požuti, rub je dugo vremena podvijen, oštar.

Stručak: 5-10 (15) cm visok i 1-4 (5) cm debeo, valjkast, zdepast, korjenast; bjelkast, vlaknast, ispod kratkotrajne prstenaste zone s prolaznim bradavičavim ljuskicama koje uskoro posmeđe i izgledaju kao prividni vjenčić, ljuskice su prema dnu sve tamnije smeđe, crvene ili crnkaste boje.

Listići: Prilično su rijetki, spuštaju se po stručku, oštrica je jako nazubljena, u mladosti su s gutacijskim kapljicama; bijeli, kasnije su žućkasti.

Spore: Eliptične, prozirne, 8.5-11.2 x 3.2-4.2 µm; Q = 2.2-3.4, N= 35, Me = 9.9 x 3.7, Qav = 2.7; otrusina je krem-žućkasta.

Meso: Bijelo, u mladosti je mekano, kasnije postane kožasto i spužvasto, žilavo u stručku, u starosti ne gnjili, već se posuši; miriše na anis, a okus je blag, na gljive.

Stanište: Raste uglavnom, u ljeto i jesen, rijetko u proljeće, pojedinačno ili busenasto, u šumama, parkovima i po željezničkim prugama, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka crnogoričnog drveća, uglavnom ariša ili bora, također na željezničkim pragovima, drvenim električnim stupovima i drvenim mostovima, voli topliju i suhu klimu pa se često pojavljuje u vrućim ljetnim periodima; izaziva dosta štete na drvnoj građi i uzrokuje smeđu trulež drva.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je samo mlada, jer je meso kasnije žilavo.

Napomena: Karakterističnog je oblika i s karakteristično nazubljenim listićima koji se dugo spuštaju po stručku, te raste na specifičnom staništu.

Ramaria apiculata - created in Finland by Petri Roponen

ŠILJATA CAPICA

Ramaria apiculata (Fr.) Donk

Plodno tijelo: 2-6 cm visoko i 3-7 (9) cm široko, slično rijetkim koraljima, od same se osnove račva u rijetke grane i grančice, plodno tijelo izgleda rastresito, osnova je vinskicrvena i čvrsta, grančice su duge i završavaju s 2-3 duga i oštra šiljka, grane su katkad hrapave, najprije su žute ili žućkasto-krem, poslije postanu krem-oker, crvene, zelene, crvenkaste, svijetlosmeđe do crvenkasto-smeđe, grančice su u starosti bijelo brašnjave, vršci su svjetliji, u mladosti su bjelkasti ili žuto-zelenkasti.

Spore: Eliptične, bradavičave, 7-12 x 4-5.5 µm, Q = 1.8-2, Qe = 1.9; otrusina je oker-smeđa.

Meso: Bijelo je do svijetlosmeđe, vlaknasto, žilavo; miris nije izražen, a okus je gorak.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, u miješanim i crnogoričnim šumama na krupnim drvnim ostacima (trupci) različitog crnogoričnog drveća, osobito borova ili prividno na tlu izmiješanom s drvnim ostacima, često u mahovini.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog gorkog okusa mesa.

Napomena: Plodno tijelo šiljate capice izgleda vrlo grandiozno, a grančice su vrlo rijetke, te završavaju s 2-3 duga oštra šiljka. Donekle joj sliči rogata capica (Clavulinopsis corniculata), međutim, ona ima žuto plodno tijelo, a šiljci su na krajevima grančica kratki i tupi.

ZLATNA CAPICA

Ramaria aurea (Schaeff.) Quél.

Etimologija: aureus (lat.) = zlatno. Po zlatnožutoj boji.

Engleski naziv: Golden Coral Fungus

Plodno tijelo: 6-12 cm visoko i 8-15 cm široko, koraljnog oblika, razvija se iz zajedničke osnove debele do 5 cm u grane, grančice i vrške; baza je žućkasta, obično nije bijela kao kod žute capice (Ramaria flava), dosta je razgranata; grane i grančice su limunastožute ili zlatnožute, često su više ili manje narančaste; vršci su grančica šafranastožuti, tupi i dvodijelni, krajevi imaju oblik velikog slova U i V.

Spore: Eliptične, bradavičave, 8.5-13 x 4-6, Q = 2-2.5, Qe = 2.2, (cromushrooms: spore su (8) 8.5 - 10.9 (12) × (3.5) 3.6 - 4.6 (5.6) µm, Q = (1.9) 2.1 - 2.6 (2.7), N = 60, Me = 9.5 × 4.1 µm, Qav = 2.3); otrusina je žuto-oker.

Meso: Prljavo bijelo i mramorirano, u panju je žućkasto, vodenasto, čvrsto; miriše na drvo ili travu, a okus nije izražen, samo su vršci malo gorki.

Kemijske reakcije: Grane u dodiru sa željeznim sulfatom pozelene, a donji dio postane karmincrven, takva reakcija je dosta specifična i jedinstvena.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u miješanim i bjelogoričnim šumama uglavnom u simbiozi samo s bukvom, te u crnogoričnim šumama sa borom ili smrekom, uglavnom na višim nadmorskim visinama.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo mlada. Konzumira se se samo mesnata baza, odnosno panj, dok se vrhovi grančica trebaju odrezati da se izbjegne gorčina jela. Biti na oprezu s konzumiranjem ove vrste.

Napomena: Dok je mlada lako se zamijeni s blijedom capicom (Ramaria pallida) koja je sa sivo-ružičastim odsjajem i otrovnom capicom (Ramaria formosa) koja je trobojna (bijela osnova, ružičaste grane i žuti vršci), otrovna je i izaziva velike probavne probleme. Za jelo se upotrebljava samo dok je mlada, dok se ne stvore mrlje po vlažnom vremenu nakon čega izgleda mramorirano.

Ramaria bataillei - created on November 2019 in Strengereid, Arendal, Norway by Martin Gotink

BATAILLEJEVA CAPICA

Ramaria bataillei (Maire) Corner

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Plodno tijelo: 5-12 cm visoko i 5-13 (15) cm široko, u obliku je koralja, raste iz zajedničke osnove koja se jako razgranava na grane i grančica; osnova je 2-5 cm debela, kratka i zdepasta, malo je ružičasta, na bazi je bijela ili bjelkasta; grane su uspravne, najprije su jednostruke, na vrhu se račvaju na 2 dijela, gotovo su valjkaste, skoro uvijek su uzdužno brazdaste, najprije su smeđe, ružičasto-smeđe ili ružičasto-narančaste, kasnije su sivkasto-ljubičaste, crvenkasto-smeđe ili maslinasto-smećkaste, u starosti su sive, na dodir posmeđe; vršci su dvodijelni, u obliku su roga i gotovo šiljati.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, 10-17.2 x 4-6.2 µm; otrusina je krem-oker do žuto-oker.

Meso: Lomljivo, bjelkasto do kremasto-žuto, na prerezu u dodiru sa zrakom brzo postane crvenkasto-smeđe pa crno-smeđe; miris je slab na gljive, a okus je jako gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, obično smrekom, pronađe se i u bukovim šumama.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, prvenstveno zato jer se teško identificira i lako zamijeni s otrovnim vrstama.

Napomena: Meso na prerezu pocrveni, jasne je ljubičasto-ružičaste boje, osobito na vršcima.

CRVENKASTA CAPICA

Ramaria botrytis (Pers.) Bourdot

Etimologija: botrys (gr.) = grozd. Po izgledu.

Engleski naziv: Rosso Coral

Plodno tijelo: 6-20 (25) cm visoko i široko, izgleda poput gustih koralja ili cvjetače, iz debelog bijelog panja širokog 2-5 cm izrasta mnoštvo bjelkastih do žućkastih grana i grančica koje se stanjuju i završavaju s 2-4 crvenkasta ili crveno-smeđa zupčasta vrška, koja izgledaju poput crvenih točkica, tako da cijelo plodno tijelo izgleda crvenkasto, starenjem postepeno blijedi, na kraju je žućkasto-smeđe.

Spore: Eliptične, uzdužno crtaste, 12-16 x 4-5 µm; otrusina je žućkasto-oker.

Meso: Debelo, čvrsto, lomljivo, bijelo, u vršcima grančica je crvenkasto, pomalo je mramorirano; miriše ugodno na gljive, a okus je blag, u starosti su vršci grana gorki.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama drveća, obično bukvom ili kestenom, raštrkana između lišća, iglica i mahovine.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo mlada. Biti na oprezu kao i kod svih capica.

Napomena: Karakteristična je vrsta po crvenkastim vrhovima grančica. Slična je otrovna ružičasta capica (Ramaria subbotrytis) kojoj su vrhovi grančica jarkocrveni i završavaju s 3-5 vršaka. Nevaljaloj je vatrenoj capici (Ramaria ignicolor) plodno tijelo obojeno u 3 boje, panj je bijel i vodenast, sredina crvenkasta, a vršci su žuti, valjkaste grančice su šuplje.

Ramaria fennica - created in Norway by Jon Trygve Johnsen

FENIČANSKA CAPICA

Ramaria fennica (P.Karst.) Ricken

Etimologija: Po imenu Fenicije, postojbine semitskog naroda Feničana, koja je u antičko doba bila naziv za područje današnjega Libanona i susjednih dijelova Sirije i Izraela.

Plodno tijelo: 6-12 cm visoko i 3-10 (15) cm široko, iz masivne osnove se višestruko jako grana na grane i grančice s račvastim vršcima; osnova je valjkasta ili skoro zaokružena na bjelkastoj bazi s ružičastom do ljubičastom nijansom, na vrhu je žuto-zelenkast poput grana; grane su uspravne, skoro paralelne, žuto-maslinaste ili maslinasto-smeđe, u mladosti su žute, malo su uzdužno brazdaste, prilično su stisnute i završavaju s 2 ili 3 kratka bjelkasta do svijetložuta vrška, obično su 2 i u obliku slova U.

Spore: Eliptične do vretenaste, 9-13.5 x 4-5.5 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Bijelo, na presjeku ne mijenja boju, žilavo; miris je slab, a okus je lagano gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Karakteristična je po maslinastim granama i žutim vršcima.

ŽUTA CAPICA

Ramaria flava (Schaeff.) Quél.

Etimologija: flavus (lat.) = žuto. Po boji.

Engleski naziv: Goat's Beard

Plodno tijelo: 5-15 cm visoko i široko, razvija se iz krupne gomoljaste osnove i koraljno grana na tupe vrške, osnova je debela, čvrsta, bijela ili bjelkasta, kasnije je sve više žućkasta, ponekad je s manje ili više izraženim crvenkastim mrljama, grane su nepravilno razmještene, uspravne, valjkaste, s 2-3 tupa ili nepravilno tupa vrška mekane, lomljive, grane često postaju malo kremasto-žute u zrelosti, ponekad su s naznakom svijetle ljubičasto-cimetasto-smeđo-žute nijanse, u starosti su obično kremasto-oker od spora sve do vrha, u rijetkim slučajevima su s narančasto-žutom nijansom, na pritisak ponekad postanu blago smećkaste, ponekad s naznakom ljubičasto-smeđeg, vinski crveno-smeđeg ili ljubičasto-smeđeg tona, vršci su u obliku slova U, dugi 2–5 mm, tanki, ravni, tupi ili zupčasti, iste su boje kao i grane.

Spore: Eliptične, sužene na jednom kraju, s više grlića, prozirne, 10-15 x 3.8-5.2 µm, Q = 2.5-3.2, Qe = 2.9, bazidije su batinaste, uvijek su s bazalnim kopčama, često su vijugave ili zakrivljene, 4-sporne, 65-70 x 12 µm, sadržaj zrnat do homogen u mladosti, zatim je umjereno cijanofilan, s raspršenim refrakcijskim gutacijskim kapljama u zrelosti, sterigme su ravne, debele pri bazi, hife trame stručka su široke 4.2-25 µm, vijugave, gusto su isprepletene, jedva zadebljanim stijenki, prozirne, segmenti su uglavnom bez kopči, hife površine stručka su široke 3-9 µm, tankih stijenki, više ili manje su paralelne, nisu slijepljene, s dugim su segmentima, segmenti su uglavnom sa steznim vezama; gloeopleurozne hife nisu prisutne, hife trame gornjih grana su široke 3-14 µm, uglavnom su paralelne, prozirne, tankih stijenki, rijetko su s kopčama (cromushrooms: spore su (10) 10.3 - 12.2 (16.2) × (3.1) 3.6 - 4.5 (5) µm, Q = (2.4) 2.5 - 3.1 (3.5), N = 120, Me = 11.3 × 4.1 µm, Qe = 2.8, bazidije su 64-70 × 9.8-12.3 µm, N = 8, hife trame gornjih grana su široke 3.4-10.4 µm); otrusina je krem-okerasta.

Meso: Mekano, lomljivo, vodenasto bijelo, bjelkasto, u osnovi je mramorirano, na pritisak ne mijenja boju, kod intenzivno žutih primjeraka su gornje grane ispod himenija ponekad blago obojene, a nešto intenzivnije kada se suše; miris je ponekad gotovo ugodan na gljive, travu ili mahovinu, ali uglavnom sa zemljanim komponentama, crvene rotkvice ili čak stare krpe za pranje, a okus je blag u stručku i donjim granama, prema vrhu postaje pomalo kiselkast i zemljani, a na vrhovima uglavnom gorak.

Kemijske reakcije: Himenij s 20-30% KOH postane prljavo narančasto-oker do crvenkasto-oker, ponekad s crvenkastim mrljama, Meso s FeSO4 postane bjelkasto, himenij s H2SO4 postupno postaje prljavo sivkasto-maslinastozelen ili zelen, a meso samo prljavo bjelkasto, ponekad s naznakom zelene.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u bjelogoričnim šumama na tlu bogatom humusom, u simbiozi s bukvom, voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo mlada, jer stara i razmočena od kiše može uzrokovati teške gastrointestinalne smetnje s dugotrajnim proljevom. Dobro je odrezati vrške da bi se izbjegla gorčina jela.

Napomena: Sve su capice slične i teško ih je međusobno razlikovati. Ova vrsta je u mladosti lijepe žute boje, ima najviše 5 forma ili varijacija. Vrlo brzo mijenja boju pa je mogućnost zamjene s drugim capicama dosta velika. Posebno mala plodna tijela neiskusni promatrači na terenu mogu lako zamijeniti s drugim žutim vrstama. Najbliža srodna vrsta je nesumnjivo Ramaria brunneicontusa, koja jedva da naraste velika kao opisana vrsta, ima gotovo istu boju, hife također s kopčama i spore gotovo iste veličine. Međutim, čak i kada se gledaju u čistoj vodi, ove spore pokazuju jako bradavičavu stijenku, a oblik i raspored bradavica, kao i oblik spora su potpuno različiti. Slična je Ramaria krieglsteineri, koja se razlikuje po hifama, koje su karakteristično bez kopči. Također se lako može zamijeniti s mladim, još uvijek jarko žutim plodnim tijelima tupe capice (Ramaria obtusissima), koja ima glatke spore, žutosmeđom capicom (Ramaria flavobrunnescens), koja je dugo svijetložuta, žumanjčanožuta, ali naraste najviše do visine od 8.5 cm i ima manje spore, žućkasta capica (Ramaria lutea), koja je svijetložuta i s hifama bez kopči.

Referentni izvori:Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1460. Žuta capica (Ramaria flava (Schaeff.: Fr.) Quél.)

Ramaria flavobrunnescens - created in Finland by Mika Toivonen

ŽUTOSMEĐA CAPICA

Ramaria flavobrunnescens (G.F.Atk.) Corner

Etimologija: flavus (lat.) = žuto + brunneus (lat.) = smeđe, kestenjastosmeđe. Jer teži da posmeđi.

Plodno tijelo: 5-10 cm visoko i 4-13 (15) cm široko, prilično je maleno, slaba osnova se dosta razgranava na mnogobrojne grane i grančice; osnova je prilično tanka, valjkasta na donjem je dijelu bijela, a na gornjem dijelu teži da poprimi boju grana; grane su najprije žute ili lagano narančaste boje, kasnije su žuto-smećkaste, osobito po vlažnom vremenu kada gljiva postane malo vodenasta, na vrhu se račvaju u obliku slova U, a vršci su zašiljeni i imaju 2 kratka i tupa vrha, skoro su šiljasti.

Spore: Eliptične do vretenaste, prilično bradavičave, 6.5-10.9 x 3.1-4.5 µm; otrusina je kremasto-oker do žuto-oker.

Meso: Bijelo, po vlažnom je vremenu mramorirano i malo prljavobijelo; miriše isto kao i sivolisnata panjevčica (Hypholoma capnoides) ili vilin klinčac (Marasmius oreades), na gorke bademe, cijanovodičnu kiselinu ili klinčiće, a okus je blag, u starosti je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim vrstama drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo dok je mlada, kao i većina jestivih capica.

Napomena: Ova se mala capica svrstava u skupinu Laeticolores u kojoj se po E. Schildu nalazi oko 40 vrsta. Prepoznatljiva je po tankim grančicama i po plodnom tijelu koje čitavo teži da poprimi istu žuto-smećkastu boju.

OTROVNA CAPICA

Ramaria formosa (Pers.) Quél.

Etimologija: formosus (lat.) = lijepo, lijepo razvijeno, ljupko, graciozno, bujno. Po izgledu.

Engleski naziv: Salmon Coral

Plodno tijelo: 5-15 cm visoko i 5-20 (25) cm široko, bjelkasti je panj do 5 cm debeo, koraljnog je izgleda i lako lomljivo; osnova se grana u mnogobrojne sve tanje mesnatocrvenkaste ili narančasto-crvenkaste grančice koje su valjkaste, relativno uspravne, mekane, brojne, guste, završavaju s 2-3 limunastožuta nazubljena vrška.

Spore: Eliptične do skoro valjkaste, duguljaste, (7.8) 8.5 - 10.7 (12.8) × (3.4) 3.8 - 4.8 (5.7) µm, Q = (1.7) 1.9 - 2.6 (3.1), N = 120, Me = 9.5 × 4.3 µm, Qav = 2.2; otrusina je žuto-oker do svijetlooker.

Meso: Čvrsto, po suhom je vremenu lako lomljivo, bijelo, na prerezu polako postane smećkasto ili crvenkasto; miris je slab i neodređen, a okus je blago kiselkast i gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u travnatim bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, obično bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Jestivost ove vrste u literaturi varira od vrlo kvalitetne jestive (osobito u Sjevernoj Americi), uvjetno jestive do otrovne koja uzrokuje dugotrajne proljeve pa je smatramo otrovnom vrstom čija se konzumacija nikako ne preporučuje.

Napomena: Ovo je jedina vrsta iz roda Ramaria za koju se sa sigurnošću može reći da je otrovna. Prepoznatljiva je po prisutnosti tri boje na plodnom tijelu, bijelom panju, narančastoružičastim granama i žutim vršcima.  Po navedenom bi se reklo da je lagano prepoznati otrovnu capicu, međutim u praksi žutooker otrusina zapraši gljivu i tada žuta capica (Ramaria flava), zlatna capica (Ramaria aurea) i otrovna capica poprimaju iste boje. Zato je lakše razlikovati mlada plodna tijela. Slična je i vatrena capica (Ramaria ignicolor) koja je izrazitije narančasto-ružičaste boje na svim dijelovima plodnog tijela, također ima valjkaste i šuplje grančice. Po kiši sve capice mijenjaju boju pa treba biti pažljiv pri sakupljanju jer postoji velika vjerojatnost da sve završi trovanjem.

Ramaria fumigata - created in Norway by Inger-Lise Fonneland

ZADIMLJENA CAPICA

Ramaria fumigata (Peck) Corner

Plodno tijelo: 5-15 cm visoko i 5-15 (20) cm široko, sliči na koralje, osnova je bijela i račva se u 2-4 debele grane koje se sve dalje račvaju u tanje grančice koje su na početku intenzivne ljubičaste boje, kasnije su sivo-ljubičaste, krem-smeđe, sivo-smeđe ili sive, često je s laganom ljubičastom nijansom, krajevi grančica završavaju s 2-3 ljubičasta šiljata vrška.

Spore: Eliptične, bradavičave, 7.5-12.5 x 3-6 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Bjelkasto je do žućkasto, na presjeku ne mijenja boju, u osnovi je čvrsto, često je vodenasto; miriše na zemlju, a okus je također na zemlju do trpak, uglavnom je gorak u vršcima.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom crnikom ili bukvom, češća je u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog neugodnog mirisa i gorkog okusa mesa.

Napomena: Lako je prepoznatljiva po ljubičastoj boji. Lako se zamijeni s feničanskom capicom (Ramaria fennica). Međutim, zadimljena se capica bitno razlikuje po tome što njezino meso na presjeku ili, ako je nagnječeno, ne mijenja boju. Osim toga, spomenuta capica raste isključivo u crnogoričnim šumama, osobito ispod smreka.

Ramaria holorubella - created on September 2011 in Sainte-Anne-de-Bellevue, Montréal, Quebec, Canada by Renee Lebeuf

PURPURNOCRVENA CAPICA

Ramaria holorubella (G.F.Atk.) Corner

Plodno tijelo: 5-15 cm visoko i 5-12 (25) cm široko, ima izgled zbijenih koralja, mesnata je osnova bijela, žućkasta ili svijetlosmeđa, prema bazi je sve tanja i ukopana u tlo, na gornjem dijelu je purpurna s ružičastom nijansom, visoka je do 7 cm i do 4 cm široka, račva se u mnoštvo kratkih svijetlosmeđih, crvenkastih ili crvenkasto-smeđih grana i grančica, koje se na vrhu račvaju na tamnije, tamnocrvene vrške koji su najčešće u obliku slova U.

Spore: Valjkaste do eliptične, uzdužno crtaste, 8-13 x 3.5-4.5 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Bijelo, starenjem postaje ružičasto, osobito na ozlijeđenim mjestima, čvrsto; miris je jak, ali neodređen, a okus je često gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog neugodnog mirisa i gorkog okusa mesa.

Napomena: Purpurnocrvena capica pripada skupini capica koje su vrlo slične crvenkastoj capici (Ramaria botrytis), koja je vrlo česta i dobra za jelo.

Ramaria ignicolor - created in Norway by Bente Rian

VATRENA CAPICA

Ramaria ignicolor Corner

Plodno tijelo: 4-8 cm visoko, slično je koraljima, iz debelomesnate bjelkaste osnove račvaju se mnogobrojne zbijene, šuplje, ružičasto-crvene grane i grančice, vršci grančica su sa 2-4 žućkasta šiljka.

Spore: Eliptične, bradavičave, prozirne, 7-9 x 5.5-6.3 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Bijelo, vodenasto; miris nije osobito ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i ranu jesen na višim predjelima crnogoričnih šuma u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Ova prekrasna capica naraste samo do 8 cm visoko i raste pojedinačno. Vrlo se lako može zamijeniti s otrovnom capicom (Ramaria formosa) dok je mlada. Poslije spomenuta vrsta izblijedi i znatno se razlikuje po boji, a, osim toga, raste u bjelogoričnim šumama. Slična je i ružičasta capica (Ramaria subbotrytis), čiji su vršci grančica žive crvenkaste boje. Sakupljače gljiva upozoravamo na veliku sličnost capica koje imaju živu crvenkastu boju grančica.

ŽUĆKASTA CAPICA

Ramaria lutea Schild

Etimologija: luteus (lat.) = žuto. Po boji.

Plodno tijelo: 6-14 cm visoko i 7-16 cm široko, izgleda poput koralja, s jako je izraženom osnovom koja je lagano stožasta prema bazi, bjelkasta, prema vrhu teži da postane svijetložuta, račva se na mnogobrojne grane i grančice koje su osta su duge i ravne, jasno su savijene, lagano su stisnute i manje ili više uočljivo kanalićasto-crtaste, u mladosti su dosta svijetle sumporastožute boje, a u starosti izblijede, skoro uvijek su ujednačene debljine do vrha na kojemu se račvaju na 2 vrška, vršci su karakteristično u obliku slova V i skoro uvijek nešto tamnije boje, terminalne su grane skoro uvijek sa 2 tupa zupca.

Spore: Eliptične, bradavičave, 6-10.5 x 3-3.5 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Bijelo je ili lagano sivo-žućkasto, vodenasto, mramorirano, osobito u panju i po vlažnom vremenu, mliječnobijelo kada se osuši; slabo miriše na travu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen simbiozi s određenim vrstama bjelogoričnog drveća, najčešće bukvom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada.

Napomena: Paziti da se ne zamijeni sa žutom capicom (Ramaria flava) od koje se razlikuje po nešto svjetlijoj boji.

Ramaria obtusissima - created in Estonia by Vello Liiv

TUPA CAPICA

Ramaria obtusissima (Peck) Corner

Etimologija: obtusus (lat.) = tupo, otupiti.

Plodno tijelo: 6-15 (19) cm visoko i 5-12 (17) cm široko, prilično je veliko i masivno, izgleda poput koralja s 2-5 cm dugom bjelkastom osnovom, na vrhu je boje grana, osnova se račva na 2-5 glavnih grana promjera do 3 cm, uzdižu se gotovo vodoravno, izbrazdane su do hrapave, često se uzdužno cijepaju pod težinom gornjih dijelova, isprva su blijedooker ili žuto-oker, kasnije su mesnatocrvenkaste, račvaju se u sekundarne su grančice široke do 1.5 cm, prilično su duge i guste, iste su boje u odnosu na glavne grane, ubrzo se podijele na kratke i tupe vrške, vršci izgledaju poput prstiju na ruci, u početku su žuto-oker, kasnije su zlatnožuto-oker, u starosti su iste boje kao i grančice.

Spore: Eliptične do valjkaste, tipično glatke, 10.2-12.2 x 4-5.1 µm; otrusina je krem-žućkasta.

Meso: Bijelo, nepromjenljive je boje, prilično je lomljivo, također je malo elastično i vlaknasto; miris je neugodan užegli, a okus je izrazito gorak.

Stanište: Raste najčešće u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drvaća. Neki izvori navode da raste ispod hrasta ili bukve.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete zbog neugodnog mirisa i gorkog okusa mesa.

Napomena: Dio autora je zbog narančasto-smeđeg tona grančica poistovjećuje s otrovnom capicom (Ramaria formosa).

BLIJEDA CAPICA

Ramaria pallida (Schaeff.) Ricken

Etimologija: pallidus (lat.) = blijedo. Po svijetloj boji.

Engleski naziv: Pallid Coral

Plodno tijelo: 5-8 cm visoko i 3-15 (22) cm široko, koraljnog je izgleda, iz bjelkaste, žućkaste ili ružičasto crvenkaste kratke osnove račvaju se mnogobrojne sve manje grane koje završavaju malim tupim vršcima; grančice su najprije bjelkaste, zatim su svijetlosmeđe, jako guste, uzdužno naborane i imaju oblik velikog slova V, vršci su mesnatocrvenkaste ili ljubičasto-crvenkaste nijanse.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, nisu amiloidne, 9-12 x 4.4-6.5 µm; otrusina je blijedožuta.

Meso: Bijelo, prilično je čvrsto, kompaktno; miris je kiselkast, na sapun, u starosti na ljupčac (Levisticum officinale) ili vegetu, a okus je blag, u starosti je malo gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s bukvom, rijetko u crnogoričnim šumama, voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Iako izvješća o jestivosti govore da je jestiva vrsta, ipak se smatra otrovnom vrstom, jer uzrokuje gastrointestinalne smetnje s proljevom, obično ne osobito ozbiljnim, a razdoblje latencije je 30-90 minuta nakon konzumiranja. Općenito bi samo dobri poznavatelji gljiva trebali sakupljati capice, jer je točna identifikacija često vrlo teška.

Napomena: Prepoznatljiva je po lješnjaksmeđoj boji na svim dijelovima i po ljubičastom odsjaju koji je ponekad jedva zamjetan. Slična pepeljasta capica (Clavulina cinerea) ima svjetlosivu ili tamnosivu osnovu, grančice su različite dužine, malo su naborane i modro nahukane, a vršci su najčešće šiljati.

CRVENKASTOSMEĐA CAPICA

Ramaria rubella (Schaeff.) R.H.Petersen

Etimologija: ruber (lat.) = crven + -ella (lat.) = označava umanjenicu. Po boji.

Plodno tijelo: 2-15 (20) cm široko, koraljnog je izgleda, panj se grana na brojne grane i grančice koje se račvaju na zašiljene vrške u obliku slova V; ružičasto-smeđe, crveno-smeđe, te također s ljubičastim tonom, u mladosti je svjetlije, a u starosti obično tamnosmeđe, baza panja je bjelkasta do plavkasta od micelija.

Spore: Eliptične, 4.8-7 x 3.5-5.2 µm; otrusina je žućkasto-oker.

Meso: Bjelkasto do svijetlo crvenkasto-smeđe; miris nije izražen, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen kao saprofit tla u miješanim i crnogoričnim šumama, obično bora ili smreke, na krupnijim drvnim ostacima, češerima ili na zemlji izmiješanom s drvnim ostacima. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Kraljev vrh (Medvednica) pokraj Zagreba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Ova vrsta se vrlo rijetko može sa sigurnošću determinirati, jer po boji gornjeg dijela plodnog tijela sliči vrsti Phaeoclavulina vinaceipes, koja je više limunastožute boje i raste u bjelogoričnim šumama, te bataillejevoj capici (Ramaria bataillei), kojoj meso u panju na prerezu postane crvenkasto-smeđe do crno-smeđe.

Ramaria sandaracina var. chondrobasis - created on November 2019 in Humboldt County, CA, United States of America by Damon Tighe

POLUVATRENA CAPICA

Ramaria sandaracina Marr & D.E.Stuntz

Plodno tijelo: 5-10 cm visoko i 3-8 cm široko, slično je koraljima, kratka je osnova bijela, račva se u nekoliko debelih grana, račve su u obliku velikog slova U, grančice su žućkasto-narančaste s crvenkastom nijansom, vršci grančica su s 2-4 žućkasta šiljka koji poslije postanu narančasti.

Spore: Eliptične, bradavičave, 6-10 x 3.5-4.5 µm; otrusina je žučkasta.

Meso: Bijelo, vlaknasto; miris je ugodan, a okus je gorkast.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s određenim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili bukvom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog gorkog okusa mesa.

Napomena: Opisana se poluvatrena capica lako zamijeni s vatrenom capicom (Ramaria ignicolor) i otrovnom capicom (Ramaria formosa). Obje spomenute capice imaju vrlo sličnu boju plodnog tijela, ali vatrena capica raste u crnogoričnim šumama, dok poluvatrena capica raste u bjelogoričnim šumama, osobito ispod hrasta i bukve. Za precizno određivanje spomenutih capica nužno je mikroskopiranje.

KRVAVA CAPICA

Ramaria sanguinea (Pers.) Quél.

Etimologija: sanguineus (lat.) = boje krvi, krvavocrven. Po tome što se meso oboji u krvavocrvenu boju.

Engleski naziv: Bloody Coral

Plodno tijelo: 6-15 cm je visoko i 4-10 (12) cm široko, formirano je od osnove i grana, osnova je krupna i masivna, do 3 cm visoka i 2.5 cm široka, bijela, na vrhu je boje grana, mjestimično je s crvenkastim pjegama, račva se na 3-6 glavnih grana, koje su manje ili više stisnute, 1-2 cm široke, žute, sekundarne grane su postavljene u 4-6 redova, izdužene, stisnute, prilično su debele, zagasito žute do zagasito žuto-zelenkaste, račve su usko zaobljene u obliku slova V, na vrhu su kratki, zbijeni i tupi vršci, u početku sliče na čekinje, kasnije se rašire i nabubre, svijetložuti.

Spore: Eliptične, bradavičave ili skoro glatke, 8-12 x 4-5 µm; otrusina je žuta do krem-žućkasta.

Meso: Čvrsto, vlaknasto i vodenasta po vlažnom vremenu, po suhom je vremenu mekano i lomljivo, bijelo, na prerezu i na pritisak postane vinskicrveno, osobito u osnovi; ugodnog je do blago aromatičnog mirisa na gljive, a okus je slatkast i ugodan, ponekad je u starosti gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, ali također i ispod crnogoričnog drveća, ispod smreke, voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete, a kod osjetljivih ljudi može izazvati proljev i lagane bolove u trbuhu. Grane su često pregorke zbog čega se ne preporučuje njihova konzumacija.

Napomena: Veoma je slična žuta capica (Ramaria flava) od koje se po makroskopskim osobinama razlikuje po mesu koje teži da postane crveno-ljubičasto.

Ramaria spinulosa - created in Netherlands by Peter Kroes

TRNOVITA CAPICA

Ramaria spinulosa (Pers.) Quél.

Etimologija: spinulosus (lat.) = ponešto bodljikavo.

Plodno tijelo: 4-11 cm visoko x 4-10 cm široko, formirano je od osnove i grana, osnova se račva na 2-4 glavne uspravne grane, do 8 mm široke, hrapave, oker, svijetlosmeđe do crvenkasto-smeđe, sekundarne grane su postavljene u 3-7 redova, uspravne su i gotovo ravne, krem-smeđe, račvaju se na 2 oštra vrška u obliku prstiju na ruci, cimetasto-smeđe su do krem-ružičaste boje.

Panj: Dosta je dug i dijeli se na duge krakove.

Grančice: Višestruko su račvaste, duge, guste, vršci su najčešće zašiljeni i uvijeni; cimetastosmeđe boje.

Spore: Eliptične do skoro bademaste, karakteristično sitno i jedva uočljivo dekorirane, slabo amiloidne, 8-12.9 x 4.4-7 µm; otrusina je blijedožuta.

Meso: Bijelo, kremasto, uopće nije mramorirano, nepromjenjive je boje, relativno je čvrsto, lomljivo; miris je blago aromatičan, na zemlju, a okus je blagi, slatkast, na gljive, ponekad je malo kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma ili na neobrađenom zemljištu u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, obično bukvom, jelom ili smrekom.

Doba rasta: 8, 9

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, ali neki autori navode da je vjerojatno otrovna i da uzrokuje gastrointestinalne poremećaje s proljevom, obično ne osobito ozbiljne, a razdoblje latencije je oko 30-90 minuta nakon konzumiranja. Općenito bi samo dobri poznavatelji gljiva trebali sakupljati capice, jer je točna identifikacija često vrlo teška.

Napomena: Može se zamijeniti s lijepooblikovanom capicom (Ramaria eumorpha) koja je nešto manja rastom, boja i oblik su veoma slični, međutim raste samo ispod crnogoričnog drveća. Razlikuju se i po mikroskopskim karakteristikama.

Ramaria stricta - created in Norway by Rune Solvang

TIJESNA CAPICA

Ramaria stricta (Pers.) Quél.

Etimologija: strictus (lat.) = usko, stisnuto. Po tankim i stisnutim grančicama.

Engleski naziv: Upright Coral

Plodno tijelo: 3-12 cm visoko i 5-10 cm široko, formirano je od osnove i grana, osnova je 1-1.5 cm visoka i 0.5-1.5 cm debela, jednostavna, poput korijena, sužava se prema bazi, mesnatocrvenkaste do vinskicrvene boje, na bazi je često bijelo baršnasto-maljav od micelijskih niti, osnova se račva na najviše do 8 glavnih grana, uspravnih i paralelnih, često se račvaju na 2, a ponekad na više grančica, širokih 1-5 mm, krem-žućkaste, u početku su blijedožute do žuto-oker, kasnije su žuto-narančaste, račvaju se u obliku slova U na brojne, zašiljene, sumpornožute vrške, kasnije su tupi, kasnije svi dijelovi plodnog tijela postaju svijetlosmeđi.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, 7.5-10.5 x 3.5-5.5 µm; otrusina je zlatnožuta do žuto-oker.

Meso: Vrlo je tanko, svježe je žilavo i elastično, osušeno je lomljivo, bjelkasto, blijedosmeđe do blijedonarančasto, na prerezu potamni; miriše ugodno na gljive i često na anis, a okus je papren, kiselkast do malo gorkast i trpak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, panjevi, grane) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve, a nešto rjeđe hrasta, te na zemlji izmiješanom s drvnim ostacima, rjeđe se pronađe na drvu crnogorice, obično smreke.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom, prvenstveno zbog vrlo velike sličnosti s nekim otrovnim capicama.

Napomena: Neobična je vrsta, jer raste u velikim skupinama na raspadajućem drvu. Slična je lijepooblikovana capica (Ramaria eumorpha) koja raste samo na krupnim drvnim ostacima crnogoričnog drveća, te na zemlji. Zdjeličasta capica (Artomyces pyxidatus) također raste na trulom drvu, gornje grančice su šire, a vršci su čaškasto rašireni i malo udubljeni. Jelova capica (Phaeoclavulina abietina) ima grančice s 2-3 zupčasta vrška.

RUŽIČASTA CAPICA

Ramaria subbotrytis (Coker) Corner

Etimologija: jer je slična crvenoj capici (Ramaria botrytis).

Plodno tijelo: 5-20 cm visoko i 5-10 (18) cm široko, koraljnog je izgleda, bijela je osnova zadebljana i kratka, na pritisak požuti, prema vrhu postaje bjelkasto-crvenkasta, račva se na brojne tamnije žuto-crvene, crvene ili ružičaste grane koje se zatim dijele na grančice s 3-5 živahno crvenih vršaka koji podsjećaju na vilice širine 5-12 mm.

Spore: Eliptične, bradavičave, 7-10 x 3-4 µm; otrusina je žućkasto-oker.

Meso: Bijelo, s narančastim ili ružičastim tonom u granama, na pritisak postane žućkasto; miris je dosta ugodan na gljive, a okus je pomalo gorak.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen u travnatim bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, rjeđe se pronađe u crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Iako izvješća o jestivosti govore da je jestiva vrsta, smatra se nejestivom, prvenstveno zbog velike sličnosti s otrovnom capicom (Ramaria formosa) i zato što pojedini autori navode da je otrovna.

Napomena: Ova vrsta se vrlo rijetko može sa sigurnošću determinirati, jer po boji gornjeg dijela plodnog tijela sliči crvenkastoj capici (Ramaria botrytis) i crvenoj capici (Ramaria rufescens), kao i boji slične otrovne capice (Ramaria formosa) s kojom se vrlo lako zamijeni, treba uočiti da je plodno tijelo naše vrste ujednačeno obojeno.

OŠTROMIRISNA SPUŽVARKA

Gautieria graveolens Vittad.

Etimologija: morchellaeformis (lat.) = u obliku smrčka. Po izgledu.

Plodno tijelo: 1-4 cm široko, gomoljasto, jajoliko, eliptično, bubrežasto, kvrgave je i upadljive jamičaste površine koja podsjeća na alveole kod vrsta iz roda smrčaka, oker-smećkasto, svijetlonarančasto ili ružičasto-smeđe i prekriveno cimetastosmeđim prahom zrelih spora, peridij je vrlo tanak, u početku je bjelkast, kasnije crvenkast i s vrlo malim raspuklinama, unutarnji dio je oker-smećkast, kasnije je ispresijecan bjelkasto ornamentiranim komoricama različitih dimenzija, poligonalnim ili labirintnim, koje se skupljaju prema kolumeli, nepravilne komorice su do 3 mm široke, na bazi s brojnim, vitkim i grupiranim sivkastim micelijskim nitima ili rizomorfama.

Spore: Eliptične, s tupim vrhom, ispresijecane su uzdužnim prugama, s 1-2 uljne kaplje, 10-28 x 8-15 µm; otrusina je svijetložuta do oker-žuta.

Meso: Žilavo, žućkasto, smećkasto do ružičasto-smeđe; miris je u mladosti vrlo jak i ugodan na voće, a u zreloj dobi postaje neugodan na pasirane rajčice i lož ulje, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, poluukopana u zemlji, kao saprofit u miješanim i bjelogoričnim šumama, češće ispod bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta, ali se pronađe i u crnogoričnim šumama, obično ispod bora.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog rijetkosti i lošeg mirisa.

Napomena: Postoje dvije vrste koje se obično nazivaju šmrčkolikim tartufima, to su opisana vrsta i smrčkolika spužvarka (Gauteria morchelliformis), ali među njima postoje neke razlike. Opisana vrsta ima veće spore, u zrelosti ima vrlo intenzivan i neugodan miris na pasirane rajčice i lož ulje, više je limunastožute do svijetlonarančaste boje i uglavnom raste u bjelogoričnim šumama. Slična je vrsta s manjim sporama, češće raste u smrekovim šumama i miriše ugodno na voće.

Referentni izvori: Josipović, Matija, Samarđić, Ivica. 2020. Podzemne gljive Požeške kotline i Slavonskog gorja. Tiskara Zelina d.d., Zelina – 99.str. Oštromirisna spužvarka (Gautieria graveolens Vittad.)

SMRČKOLIKA SPUŽVARKA

Gautieria morchelliformis Vittad.

Etimologija: morchellaeformis (lat.) = u obliku smrčka. Po izgledu.

Plodno tijelo: 1-5 cm široko, kuglasto je ili bubrežasto, upadljive je jamičaste površine koja podsjeća na alveole kod vrsta iz roda smrčaka, crvenkasto-smeđe, oker-smeđe, oker-sivo ili ponekad žuto-narančasto, unutarnji je dio šupljikav, formiran od vrlo nepravilnih komorica, poligonalnih ili labirintnih, najprije je bijela, zatim obojena svijetložutim sazrelim sporama, peridij je tanak, kratkotrajan, crvenkast i uvijek djeluje osušeno, na bazi je vidljiv splet micelijskih niti.

Spore: Jajolike, brazdaste, 13-16 x 5-7 µm; otrusina je žuta.

Meso: S nepravilnim je sitnim bjelkasto ornamentiranim šupljinama, žućkasto, kasnije je boje vanjske površine plodnog tijela; miris je ugodan, slatkast ili mliječan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, poluukopana u zemlji, kao saprofit u bjelogoričnim šumama, najčešće ispod bukve ili hrasta. Sliku je snimio Matija Josipović.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog rijetkosti.

Napomena: Od oštromirisne se spužvarke (Gauteria graveolens) razlikuje po bjelkastoj baršunastoj površini i većim sporama. Slične su i različite vrste iz roda Rhizopogon kojima je površina plodnog tijela glatka i kožasta, kao što su ružičasta opletenka (Rhizopogon roseolus) koja je potpuno glatka, te slabo kožasta žućkasta opletenka (Rhizopogon luteolus), koja je tamnija, zelenkasto-crvene je boje i prekrivena prianjajućim korijenom).

Referentni izvori: Josipović, Matija, Samarđić, Ivica. 2020. Podzemne gljive Požeške kotline i Slavonskog gorja. Tiskara Zelina d.d., Zelina – 101.str. Smrčkolika spužvarka (Gautieria morchelliformis Vittad.)

MESNATA LISIČICA

Gomphus clavatus (Pers.) Gray

Etimologija: clavatus (lat.) = u obliku batine. Po obliku.

Engleski naziv: Pig's Ear

Plodno tijelo (klobuk): 3-12 (15) cm široko i 5-10 cm visoko, prvo je batinastog oblika i s gotovo ravno odsječenim vrhom, poslije je lijevkasto, često je po više pojedinačnih plodnih tijela zajedno srašteno, klobuk je s nesimetričnim zupčastim rubom, bez oštre granice prelazi u stručak; ljubičast, u starosti je smećkast, osobito na gornjem dijelu.

Stručak: Kratak, sužava se prema bazi, ljubičast, u starosti postaje smeđ.

Letvice: Vanjskom stranom plodnog tijela teku uzdužne plitke bore, koje se mrežasto isprepliću, često su teško uočljive; ljubičaste, poslije su smećkaste.

Spore: Eliptične, 11-16 x 4.5-6.5 µm; otrusina je žuto-oker do oker-smeđa.

Meso: Debelo, gusto, mramorirano, bijelo, često je crvljivo, osobito u stručku; miris je oštar, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, najčešće u crnogoričnim ili miješanim šumama u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, voli vapnenasto i vlažno tlo; rijetka je vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete dok je ljubičaste boje, dok su smeđi primjerci stari i nejestivi.

Napomena: Karakteristične je vanjštine pa se ne može zamijeniti s drugim gljivama. Na mjestu rasta se nalaze brojni primjerci koji rastu u linijama, skupno i pojedinačno, jako je napadaju crvi, dobrog je okusa.

Phaeoclavulina abietina - created in Norway by Erik Kagge

JELOVA CAPICA

Phaeoclavulina abietina (Pers.) Giachini

Etimologija: abies (lat.) = jela. Po staništu.

Engleski naziv: Green-Staining Coral Mushroom

Plodno tijelo: 2-5 cm visoko i 1-3 cm široko, razgranato, u obliku je svijećnjaka s više svijeća.

Panj: 1.5-4 visok i 2-5 mm debeo, stručkolik, tanak je i izdužen, duboko je ukopan u zemlji, odnosno među iglicama, korjenast, s bijelim je rizomorfom, često je uvijen ili uzdužno izbrazdan; bijel je ili krem-žut.

Grančice: Grana se od vrha panja do pet puta, najprije izrastaju skoro vodoravno pa se naglo svijaju u okomit položaj, blago su stisnute ili raširene, slabo su račvaste, 1-2 mm debele, tvrde, elastične, vršci su zupčasti; u mladosti su žućkasto-oker do zelenkaste, u starosti su maslinaste ili sivo-maslinaste, čitave su istog tona, na pritisak postanu maslinaste.

Spore: Eliptične, bademaste do skoro valjkaste, sitno bradavičave, 6-8 x 4-4.5 µm; otrusina je žućkasta do oker.

Meso: Žilavo je, elastično, uzdužno je vlaknasto, bjelkasto je do žućkasto, ubrzo postane maslinasto; miris je malo slatkast, istodobno miriše na zgnječenu travu i na zemlju, općenito neugodno, okus je isprva slatkast, a zatim pomalo gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na mediteranskom području od listopada do prosinca, pojedinačno ili u lukovima, u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, obično smrekom, na tlu obraslom mahovinom, rjeđe se pronađe u kontinentalnim krajevima, a najčešća je capica na mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Većina autora navodi da je nejestiva, ali se smatra jestivom vrstom slabe kvalitete.

Napomena: Lijepa je capica intenzivne žuto-oker boje. Najčešće raste po šumama smreke. Inače, nijednoj drugoj capici površina i meso ne pozelene.

Phaeoclavulina corrugata - created in Finland by Tapio Kekki

SITNA CAPICA

Phaeoclavulina corrugata (P.Karst.) J.H.Petersen

Plodno tijelo: 1.5-5 cm visoko i 1.5-3 cm široko, ima izgled koralja, nježno, najprije je bijelo-krem, poslije postane žućkasto, baza panja je bjelkasta, iz panja se višestruko grana, grančice su rijetke, kao stisnute i završavaju s nekoliko manje ili više oštrih šiljaka.

Spore: Eliptične do bademaste, bradavičave, 4-6 x 2.5-3.5 µm; otrusina je tamnožuta.

Meso: Bijelo, na presjeku postane ružičasto-ljubičasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u crnogoričnim šumama na humusnom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Opisana capica, kako i znanstveno ime kazuje, vrlo je sitna i nježna te ima vrlo rijetke grančice. Moguća je zamjena sa žutim ili žućkasto-oker capicama koje rastu na istome staništu. Vrlo je slična opletena capica (Phaeoclavulina myceliosa), kojoj je baza panja također bijela od micelija, ali ona ima zbijenije i svjetlije grančice od sitne capice.

Phaeoclavulina eumorpha - created in Norway by Åge Oterhals

LIJEPOOBLIKOVANA CAPICA

Phaeoclavulina eumorpha (P.Karst.) Giachini

Etimologija: eu (gr.) = dobro, lijepo, pravedno + morphe (gr.) = oblik. Po lijepom obliku.

Plodno tijelo: 4-6 (8) cm visoko i 3-10 cm široko, izgleda poput koralja s dosta uočljivom osnovom koja se dosta jako razgranava na guste račvaste grane i grančice sa zašiljenim vršcima; žućkasto-oker, žuto-crvenkasto ili hrđastosmeđe, u starosti teži da izblijedi,  osnova je na bazi bjelkasto baršunasta i sa svijetložućkastim rizomorfima, grane su uspravne, valjkaste ili manje ili više spljoštene.

Spore: Izduženo eliptične do skoro vretenaste, bradavičave, 5.7-8.1 x 3-4.2 µm; otrusina je oker do oker-smeđa.

Meso: Bjelkasto, lomljivo, malo je žilavo; miris slab na rotkvice, osobito osušeno, a okus je slabo izražen ili malo gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, rijetko se pronađe u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s različitim vrstama drveća, uglavnom borom, smrekom, brezom, hrastom ili topolom trepetljikom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete.

Napomena: Veoma su slične vrste jelova capica (Phaeoclavulina abietina) i mlitava capica (Phaeoclavulina flaccida).

Phaeoclavulina flaccida - created on October 2023 in Parco di Monza (MB), Italy by Fabio Mauri

MLITAVA CAPICA

Phaeoclavulina flaccida (Fr.) Giachini

Etimologija: Po konzistenciji mesa.

Plodno tijelo: 1.5-6 cm visoko i 1-4 cm široko, stručak je slabo uočljiv i razgranava se na brojne uspravne i guste grančice koje se na vrhu granaju na 2-3 prilično šiljasta vrška; žućkasto-oker do smećkasto-oker.

Spore: Eliptične, bradavičave, nisu amiloidne, 6.5-8.6 x 3-5 µm; otrusina je žuta do žuto-oker.

Meso: Bjelkasto, prema bazi je žućkasto, najprije je žilavo do elastično pa mlohavo; miris je jedva osjetan, ali nije neugodan, okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit sitnijih drvnih ostataka crnogoričnog drveća, uglavnom smreke, iznad zemlje.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Ova se gljiva smatra predstavnicom skupine griva koje je vrlo teško sa sigurnošću identificirati samo na temelju izgleda.

Phaeoclavulina macrospora - created in Norway by Rune Solvang

BROOMEIJEVA CAPICA

Phaeoclavulina macrospora Brinkmann

Engleski naziv: Blackening Coral

Plodno tijelo: 2-8 (9) cm široko, a s granama je i do 20 cm široko, ima izrazito dugi stručak koji se račva u nekoliko debelih grana, na dodir pocrni.

Panj: Valjkast, uzdužno brazdast; žuto-oker, na bazi je bjelkast.

Grančice: Brazdaste, u mladosti su žuto-oker do blijedonarančaste, poslije postanu oker i završavaju s nekoliko tupih i stisnutih vršaka, vršci su oker-smećkasti.

Spore: Vretenaste, prekrivene šiljcima, 13-20 x 5-8 µm; otrusina je žuta.

Meso: Bijelo, ali na presjeku ubrzo postane ružičasto do crvenkasto-smeđe, na kraju pocrni; miris ugodan na gljive, a okus je najprije blag, poslije postane gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u šumama i šumskim čistinama te po travnjacima siromašnim hranjivim tvarima, u travi.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opisana je capica vrlo rijetka. Najznačajnije joj je obilježje boja plodnog tijela koja samo na mali dodir vrlo brzo postane crvenkasto-smeđa i konačno pocrni. Meso joj također na presjeku za nekoliko minuta postane crno.

Phaeoclavulina myceliosa - created in Netherlands by Theo Strik

OPLETENA CAPICA

Phaeoclavulina myceliosa (Peck) Fanchi & M.Marchetti

Etimologija: myceliosa (lat.) = micelij. Po bazi panja opletenoj bijelim micelijem.

Plodno tijelo: 2-6 cm visoko i 2-5 (9) cm široko, u obliku je koralja s vrlo tankim panjom, višestruko je grana; blijedožuto, žuto-oker ili zlatno-smeđe, ne mijenja boju, grančice su vrlo tanke, najviše 1 mm debele, blijedožućkaste, grane završavaju s 2-3 oštra vrška, u obliku velikoga slova V.

Panj: Vrlo je tanak, gotovo ne postoji, opleten je bijelim rizomorfama.

Grančice: Vrlo su tanke, do 1 mm debele, žućkaste, rašlje su najčešće u obliku velikoga slova V, vršci grančica završavaju s 2-3 oštra šiljka; blijedožute ili žuto-smeđe.

Spore: Skoro kuglaste do eliptične, sa šiljatim bradavicama, 4.5-6.2 x 2.6-3.5 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Žućkasto, lomljivo, na prerezu ne mijenja boju; miris je ugodan, a okus je blago gorkast.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen uglavnom u crnogoričnim šumama, osobito ispod jela, smreka i borova, vrlo rijetko u bjelogoričnim šumama s jasenom, grabom i hrastom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opletena se capica lako može zamijeniti s mlitavom capicom (Phaeoclavulina flaccida), koja također raste potkraj ljeta u crnogoričnim šumama. Međutim, ona ima eliptične i znatno veće spore (6.5-8.5 x 3-5 µm). Također postoji velika sličnost s lijepooblikovanom capicom (Ramaria eumorpha), koja također ima znatno veće spore (5.7-8.1 x 3-4.2 µm). Baza panja je jako opletena bijelim micelijem s kojim je povezana sa supstratom.

ŽUTOSMEĐA TOLJAGA

Clavariadelphus flavoimmaturus R.H.Petersen

Plodno tijelo: 12-15 cm visoko, ima oblk duge batine ili toljage, zadebljano je tek u gornjem dijelu, vrh je zaokružen, gotovo 2/3 plodišta znatno je tanje i često zavojito, površina je suha i uzdužno brazdasto-naborana, osnova je često zavijena; dok je mlado, ima limunastožutu boju, poslije je oker-smećkasto, na dodir ili pritisak najprije posmeđi i zatim pocrni.

Spore: Eliptične, glatke, 11-13 x 6-7 µm.

Meso: Prilično mekano, bijelo; miris nije osobito izražen, okus gorak.

Stanište: Rasti u kasno ljeto i jesen, u primorskim krajevima, u crnogoričnim šumama ispod crnike (Quercus ilex) i bora.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer zbog svojih dimenzija nema gotovo nikakvu uporabnu vrijednost.

Napomena: Opisana toljaga može se zamijeniti s velikom toljagom (Clavariadelphus pistillaris), koja najčešće raste po bukovim šumama. Međutim, spomenuta vrsta često ima jako zadebljan vrh i može biti čak do 8 cm debela. Osim toga njezina se površina znatno razlikuje po boji i na pritisak ne postaje najprije smeđa i konačno crna. Žutosmeđa je toljaga u primorskim krajevima vrlo česta i redovito se pojavljuje na izložbama gljiva.

Clavariadelphus ligula - created on August 2015 in La Thuile AO, Italy by Nicolò Oppicelli

SIVA KIJAČARKA

Clavariadelphus ligula (Schaeff.) Donk

Etimologija: lingula (lat.) = jezičak, mali jezik. Po obliku.

Engleski naziv: Ochre Club

Plodno tijelo: 2-6 (7) cm visoko i 0.7-1.8 (2.7) cm široko, jednostruko, izduženog je batinastog i nepravilnog oblika sa zašiljenim panjem, stisnuto je ili ponekad kao razdvojeno na 2 dijela, vrh je tup i sužen na bjelkasto maljavoj osnovi, ostali je dio gol i obično jako naboran i izbrazdan, žućkasto, žuto-smeđe, oker do sivkasto.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, sa zrnatim sadržajem, 8-15 x 3-6 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bijelo do žućkasto, na prerezu mjestimično malo posmeđi, osobito uz rub, mekano, spužvasto; miris nije izražen, okus je blag do gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, često u velikim skupinama, kao saprofit tla po crnogoričnim šumama planinskih predjela, osobito na sloju borovih iglica na kiselom tlu ili tlu siromašnom hranjivim tvarima i na zemlji izmiješanoj s biljnim ostacima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali zbog dimenzija se nema veće uporabne vrijednosti.

Napomena: Najsličniji su velika toljaga (Clavariadelphus pistillaris) i odsječena toljaga (Clavariadelphus truncatus) s kojima se eventualno može zamijeniti. Od navedenih vrsta jasno se razlikuje po manjim dimenzijama, kao i po mikroskopskim značajkama.

VELIKA TOLJAGA

Clavariadelphus pistillaris (L.) Donk

Etimologija: pistillum (lat.) = tučak, tucalo. Po obliku.

Engleski naziv: Giant Club

Plodno tijelo: 3-15 cm visoko i 1-2.5 (3.5) cm debelo, u obliku je toljage ili buzdovana, nekad je prilično dugo, a rjeđe kratko i zdepasto, te s jajolikim zaokruženim vrhom (nekad je izravnato na vrhu), sužava se prema dolje; krem, žućkasto, smećkasto, crvenkasto-smećkasto, zelenkasto, sivo-zeleno ili smećkasto-zeleno, površina je prvo glatka pa uzdužno naborana.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, (10) 10.1 - 12.3 (13.7) × (5.9) 6.2 - 7.4 (8.2) µm, Q = 1.6 - 1.7, N = 30, Me = 11 × 6.7 µm, Qav = 1.6; otrusina je bijelo-žućkasta.

Meso: Bijelo do svijetložuto, na prerezu lagano posmeđi, čvrsto, vlaknasto, puno; miris je ugodan na gljive, a okus blag ili ponekad gorkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom trenutno postane zlatnožuto, s gvajakovom tinkturom odmah poplavi, dok sa željeznim sulfatom postane sivo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, pojedinačno ili u skupinama, u bjelogoričnim šumama, najčešće šumama bukve, na vapnenastom tlu. Prve dvije slike snimljene su krajem listopada na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića, treća krajem listopada na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, četvrta i peta krajem rujna na lokalitetu Gladovec Kravarski kod Kravarskog, a šestu i sedmu sliku snimio je Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split, početkom listopada na lokalitetu Brezovac na Dinari.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete jer je meso često gorkog okusa, a dio je autora navodi kao nejestivu vrstu.

Napomena: Skoro uvijek je karakterističnog batinastog oblika, a vrh je zaokružen. Ova vrsta raste isključivo ispod bjelogoričnog drveća. Slična je žutosmeđa toljaga (Clavariadelphus flavoimmaturus), koja raste na kamenitom tlu pod hrastom crnikom i borom. Odsječena toljaga (Clavariadelphus truncatus) ima plodno tijelo koje je na vrhu kao odrezano, manja je rastom i raste samo po višim planinskim predjelima u crnogoričnim šumama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1507. Velika toljaga (Clavariadelphus pistillaris (Fr.) Donk)

Clavariadelphus truncatus - created in Finland by Tapio Kekki

ODSJEČENA TOLJAGA

Clavariadelphus truncatus Donk

Etimologija: truncatus (lat.) = odsječeno, odrezano, deblo, panj. Po obliku.

 Engleski naziv: Truncated Club

Plodno tijelo: 5-15 cm visoko i 1-2 (3) cm široko, batinastog je oblika ili uvijeno, vrh je poprečno izravnan, kao da je odsječen i zarastao, gornji rub je zupčast, donji uži dio je kratak i trbušasto se širi prema gore; na površini su neujednačene svijetle narančasto-smeđe pjege i uzdužni nabori, žućkasto je do žućkasto-oker, te nekad s ljubičastim odsjajem, prema osnovi je bjelkasto, trusište se nalazi na površini plodnog tijela.

Spore: Eliptične, glatke, lateralno zašiljene, 9-13 x 5-8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijele do krem boje, čvrsto, na prerezu postane vinskicrveno; miriše na gljive, a okus je blago slatkast ili nakon dužeg žvakanja lagano gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, najčešće u miješanim i crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, često u šumama jele, voli blizinu smreke, jele, bukve i breze, na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete kada se ukloni površinski sloj, a meso je karakteristično gorkasto.

Napomena: Po obliku je slična velika toljaga (Clavariadelphus pistillaris) kojoj je donji dio plodnog tijela jednako visok, a gornji zadebljani dio ima zaobljen vrh, dok naša vrsta ima odsječen vrh, po čemu je i dobila ime. Najčešće raste po crnogoričnim šumama. Ponekad je i drugačijeg oblika.

Phallogaster saccatus - created on July 2016 in Provincia di Brescia, Italy by Nicolò Oppicelli

VREĆASTA STRŠKOVICA

Phallogaster saccatus Morgan

Etimologija: saccatus (lat.) = u obliku vreće, vrećast. Po obliku.

Plodno tijelo: 1-3 (6) cm široko, dosta je promjenljivog oblika, batinasto je i okruglasto, površina je dosta pravilna, također je izbrazdana poput površine mozga, potpuno je nabrano-režnjasta, baza je mesnata, više je ili manje debela, te se stručkoliko produžava, sužava se do baze i dijelom je bogat s bjelkastim ili lagano ružičastim rizomorfnim nitima; mesnatoružičasto s bijelim i žućkastosmeđim područjima, površina je uglavnom baršunasta, glatka, rascjepi se na 3-4 režnja koji podsjećaju na zvijezdu.

Spore: Valjkaste do usko eliptične, glatke, 4-5.5 x 1.5-2.5 µm; otrusina je zeleno-smeđa.

Meso: Najprije je bijelo, kasnije je žućkasto do srebrnastosivo, podijeljeno na nekoliko komora s bijelom želatinoznom jezgrom, gleba je kasnije zelena, u starosti se pretvara u prah; miriše na strvinu, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u miješanim i crnogoričnim šumama, uz rubove cesta, po šljunčarama i skladištima drva, najčešće u planinskim područjima, kao saprofit sitnijih drvnih ostataka. U Hrvatskoj je nađena u šumi bukve, jele i smreke, samo na jednom lokalitetu, u okolici Mrkoplja.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Prilično je rijetka vrsta karakterističnog i jedinstvenog oblika.