SVILENKASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus sericifer (Locq.) Vellinga

Etimologija: sericum (lat.) = svila + ferre (lat.) = nositi, donositi. Po svilenkastoj površini klobuka.

Klobuk: 2-9 cm širok, prvo je konveksan, ubrzo se raširi i ispupči na sredini sa širokom tupom grbicom, bijel, na sredini je lagano kremasto-crvenkast, površina je svilenkasta, sa sitnim bjelkastim vlaknastim ljuskicama, rub je valovit, prelazi listiće.

Stručak: 2-8 cm visok i 3-9 mm debeo, valjkast, malo je zadebljan na bazi, često je zakrivljen, šupalj, bijel, slabo je ljuskav na smećkastoj osnovi; vjenčić je postojan, opnast, vrlo širok, visoko postavljen, bijel.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, u starosti su lagano žućkasti.

Spore: Eliptične, s uljnim kapljama, glatke, dekstrinoidne, 6-10 x 3-5 µm, cheilocistide su vretenaste ili u obliku boce; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo; miris je slab ili malo neugodan, a okus je blag, ne smije se probati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u priobalnim bjelogoričnim šumama, po parkovima, vrtovima, voćnjacima, staklenicima, u lončanicama za cvijeće, u grmlju, na vlažnom, humusnom, pjeskovitom tlu, preferira mediteranska područja, ali se pronađe i u kontinentalnom dijelu. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, sredinom listopada, u zaobalnoj bjelogoričnoj šumi uz rijeku Savu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je vrsta Lepiota subalba, koja je mnogo manjih dimenzija, širina klobuka ne prelazi 2.5 cm, a miris mesa je dosta neugodan, na plin ili spaljenu gumu.

Leucoagaricus tener - created on November 2014 in Swifterbant - Swifterbos, Netherlands by ieko staal

NJEŽNA PEČURKOVICA

Leucoagaricus tener (P.D.Orton) Bon

Etimologija: taner (lat.) = mekan, nježan, tanak. Po građi.

Klobuk: 2-5 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i lagano tupo ispupči na sredini, ljepljiv, bijel do krem, na sredini je tamniji, smećkast do crvenkasto-smeđ, kožica je sitno ljuskava, djelomično je žućkasta, u mladosti ispušta bezbojne gutacijske kapljice.

Stručak: Valjkast, malo se zadebljava prema bazi, šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel do krem, uglavnom je crtast; vjenčić je uzak, bjelkast do svijetložut.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli do svijetložuti.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, dekstrinoidne, 5.5-8 x 4-5 μm, Q = 1.4-1.9, cheilocistide su brojne, prozirne, tankih stijenki, bez kristalnog sloja, uglavnom su batinaste, oko 70 x 10 μm; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, bijelo do blago žućkasto, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen ili je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, kao saprofit tla u parkovima, vrtovima i svim tipovima šuma, rijetko na livadama.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slična je bjelkasta pečurkovica ili turkinja (Leucoagaricus leucothites), koja je većih dimenzija i meso joj na prerezu posmeđi.

Leucoagaricus wichanskyi - created on September 2024 in Provincia di Ferrara, Italy by Andrea Grossi

GOMOLJASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus wichanskyi (Pilát) Bon & Boiffard

Etimologija:  Po imenu.

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i sa sitnom grbicom ili tupo ispupčen na sredini, ljepljiv ili suh, zrnast, krem, krem-siv, svijetlosmeđ do tamnosmeđ, tamniji je na sredini, prema rubu se razlaže na sitne ljuske, rub je svjetliji, rub je često s ostacima ovoja.

Stručak: 4-11 cm visok i 0.5–1.2 cm debeo, valjkast, ravan, rijetko je zakrivljen, na bazi je gomoljasto zadebljan, po suhom je vremenu duboko ukorijenjen, u početku je pun, kasnije je malo šupalj, svilenkasto-vlaknast do sitno ljuskav, bjelkast, ispod vjenčića je ponekad crvenkasto-smeđ; vjenčić je jednostruk, gladak, opnast, bijel, ponekad je oker na rubu, ponekad prolazan, nalazi se u gornjem ili središnjem dijelu stručka.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli do krem, u starosti su često sa hrđastosmeđim mrljama.

Spore: Eliptične do bademaste, glatke, prozirne, 6.5-9.5 x 4-5.5 µm, cheilocistide su batinaste; otrusina je bjelkasta do krem.

Meso: Čvrsto, bijelo, na prerezu ne mijenja boju, ponekad malo požuti u gomoljastom zadebljanju stručka; miris je slab na gljive, u starosti je neugodan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama i parkovima, ponekad po travnjacima, često ispod javora, lijeske ili bagrema, obično na suhom pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Od sličnih se vrsta razlikuje po smeđoj boji i upadljivo gomoljasto zadebljanoj bazi stručka.

Leucocoprinus birnbaumii - created on May 2023 in Geidorf, Graz, Austria by Edith Stabentheiner

ŽUTA ŠTITARKA

Leucocoprinus birnbaumii (Corda) Singer

Engleski naziv: Plantpot Dapperling, Flower Pot Parasol

Klobuk: 2-7.5 cm širok, najprije je gomoljastog ili cilindričnog oblika, zatim se raširi do polukuglastog ili stožastog oblika, na kraju se spljošti ili ponekad ispupči na sredini, limunastožut do sumporastožut, površina je glatka ili blago brašnasta i prekrivena neravnim, vlaknastim ljuskicama koje se lako uklanjaju, ljuskice u starosti postanu tamnožute ili smeđe i gušće koncentrirane prema središnjem disku gdje često tvore mrlju, dok su na rubovima rjeđe, rub je narebran i sa svjetlijom bojom unutar brazda, u mladosti je podvijen, a poslije se izravna.

Stručak: 2.5-9 cm visok i 2-15 mm debeo, valjkast, na bazi je batinast, komorasto je šupalj, limunastožut do sumporastožut, u starosti može postati smećkast, iznad zadebljane baze je prekriven sitnim zrnastim ili vunastim ljuskicama; vjenčić je tanak, opnast, može biti poziciniran bilo gdje između vrha i dna stručka, pokretan, gornja je strana žuta, a donja je strana bjelkasta, ponekad je blijed i može nestati.

Listići: Gusti, često su dosta odmaknuti od stručka, slobodni, sumporastožuti.

Spore: Eliptične do bademaste, s velikom klicom, 7.7-10.5 x 5.9-7.3 μm, cheilocistide su vretenaste s produžetkom na vrhu; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, u klobuku je u mladosti čvrsto, kasnije postaje mekše i lomljivije, bjelkasto; miris nije izražen ili je na gljive, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto, busenasto, kao saprofit u posudama za cvijeće na vrlo raspadnutoj biljnoj tvari (humusu ili kompostu).

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po busenastom rastu, dugom i tankom stručku, te boji i staništu na kojem raste. Kada se osuši, gljiva može postati žuto-smeđa ili smećkasta. Jedna značajka opisane vrste koja se često ne opisuje, ali je često uočljiva su sklerociji među micelijem na površini tla, što je neobična osobina pripadnica reda Agaricales. Obično se o sklerocijima najčešće govori u kontekstu tartufa ili u izazovima s kojima se pojedinci suočavaju u pokušaju uzgoja smrčaka pa se obično povezuju s velikim, stvrdnutim masama koje rastu pod zemljom. Sklerociji su kod opisane vrste maleni (500-820 μm), tvrdi, eliptičnog oblika, te kremasti do žućkasti.

CRNOLJUSKAVA SUNČANICA

Leucocoprinus brebissonii (Godey) Locq.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast francuskog botaničara i prirodoslovca Vikont Alexandre Henri Gabriel vicomte de Cassinija, Viktora de Brebissona (1781.–1832.), koji se specijalizirao za proučavanje i klasifikaciju porodice suncokreta (Asteraceae) (tada poznate kao porodica Compositae).

Engleski naziv: Skullcap Dapperling

Klobuk: 2-8 cm širok, najprije je zvonolik, zatim se malo otvori, nježan, bijel, sredina je crno-smeđa, prema rubu se razlaže na sitne tamnije ljuskice, rub je narebran.

Stručak: Tanak, na bazi je izduženo gomoljast, bijel, na bazi je lagano smećkast, ispod vjenčića je pahuljast; vjenčić brzo otpadne.

Listići: Bijeli do žućkasti, osrednje su gusti, upadljivo su zaokruženi uz stručak, slobodni.

Spore: Eliptične do bademaste, 8.5-13 x 5-8 µm, cheilocistide su batinaste ili u obliku boce do ampule; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto ili žućkasto, vrlo tanko, gotovo da i ne postoji, lomljivo; miriše lagano na spermu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit tla ispod bjelogoričnog drveća, u staklenicima ili posudama za cvijeće, voli toplija staništa; rijetka je vrsta. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti, a i sumnjiva je kao otrovna vrsta, kao i sve vrste iz ovog roda, međutim do sada nije prijavljen niti jedan slučaj trovanja. 

Napomena: Malena je gljiva s karakteristično prisutnim šiljatim snježnobijelim pahuljama po klobuku koje u starosti potamne. S karakterističnim je izduženo zadebljanim stručkom na bazi. Raste pojedinačno po nekoliko primjeraka zajedno kao i neke vrste iz roda Coprinus. Slična je vrsta Leucocoprinus straminellus koja je drugačije dekorirana i razlikuje se po mikroskopskim karakteristikama.

Leucocoprinus cepistipes - created on August 2022 in Hannover, Germany by Daniel

BIJELOREBRASTA SUNČANICA

Leucocoprinus cepistipes (Sowerby) Pat.

Engleski naziv: Onion-Stalk Parasol

Klobuk: 3-7 cm širok, u početku je jajolik, zatim je konveksan poput kišobrana te ispupčen na sredini, bijel, sredina je tamnija, kremasto-smeđa do smeđa, prekriven je sitnim ljuskama na bijeloj osnovi, ljuske su bijele ili boje tamnije sredine, u starosti postaje smeđ, rub je dugo podvijen, poslije je uočljivo narebran.

Stručak: 3-16 cm visok i 2-7 mm debeo, valjkast, tanak, često je batinasto zadebljan na bazi, zakrivljen, gladak, šupalj, u početku je redovito orošen, bjelkast je do siv, kasnije požuti ili posmeđi, s bjelkastim micelijem na bazi; vjenčić je opnast, slabašan, viseći i kratkotrajan.

Listići: Bijeli, slobodni, gusti, izmiješani su s brojnim lamelulama, oštrica u starosti lagano posmeđi.

Spore: Eliptične, 7.5-11 x 6-7.5 µm, cheilocistide su 30–62 x 8–18 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do kremasto, tanko, lomljivo, više ili manje blago plavo prošarano; miriše na gljive, a okus je gorak.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen, busenasto, kao saprofit tla ispod bjelogoričnog drveća, na raspadajućim biljnim ostacima, najčešće u staklenicima ili posudama za cvijeće, na humusnom tlu, voli toplinu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta, jer nema nikakve uporabne vrijednosti, a i sumnjiva je kao otrovna vrsta, kao i sve vrste iz ovog roda.

Napomena: Na prvi pogled podsjeća na svilenu štitarku (Leucocoprinus cretaceus) koja ima ljuskavo brašnjavi klobuk i stručak te posve bijeli i glatki klobuk. Slična je i crnoljuskava sunčanica (Leucocoprinus brebissonii) čiji je klobuk na sredini crno-smeđ poput diska, ali raste u bjelogoričnim šumama i parkovima. Žuta štitarka (Leucocoprinus birnbaumii) raste skupno po staklenicima između cvijeća i po gredicama na humusnom tlu i cijela je žuta. Dolazi iz tropskih krajeva, a prenešena je s cvijećem, uglavnom orhidejama.

Leucocoprinus cretaceus - created Spain by Salvador Cardero Aguilera

SVILENA ŠTITARKA

Leucocoprinus cretaceus (Bull.) Locq.

Klobuk: 2-8 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, poslije se raširi, bijel, često požuti, na kraju je svijetlosmeđ, prekriven je bijelim stršećim ljuskama poput bradavica koje se lako uklanjaju, rub je narebran i valovit.

Stručak: Valjkast, gladak, baza je batinasto zadebljana i malo korjenasto produžena, bijel, ispod vjenčića je posut bijelim stršećim ljuskama, istim kao na klobuku; vjenčić je bijel, gladak, viseći i prolazan.

Listići: Gusti, široki, tanki, jedva prirasli ili slobodni; bijeli, ponekad su s ružičastom nijansom.

Spore: Eliptične, 7-10 x 5-6.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, u starosti je kremasto-smeđe, vlaknasto; miris je neugodan na plin, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, u svim tipovima šuma, po jarugama i uz rubove šuma, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, grane) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće kestena.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ima velike sličnosti s nekolicinom pečurkovica (Leucoagaricus), međutim, razlikuje se po tipičnom staništu i smećkastoj boji klobuka.

Leucocoprinus cygneus - created on September 2021 in Æbelø, Denmark by Thomas Læssøe

BIJELA ŠTITARKA

Leucocoprinus cygneus (J.E.Lange) Bon

Etimologija: cygneus (lat.) = labudov. Po boji.

Klobuk: 0.6-2 cm širok, u početku je jajolik, zatim je konveksan, na kraju se raširi i blago tupo ispupči na sredini, bijel, u mladosti je prekriven praškastim slojem od okruglih zrnaca, kasnije je gladak ili vlaknast, rub je kasnije narebran do trećine promjera.

Stručak: 2-2.5 cm visok i 1-2 mm debeo, valjkast, lagano je zadebljan na bazi, zakrivljen, lomljiv, bijel, gladak do lagano maljav; vjenčić je žilav, opnast, rub je u starosti nešto tamniji, dosta je postojan.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, oštrica je malo resasta.

Spore: Eliptične, bez kličnog otvora, dekstrinoidne, 5-7 x 3.5-4.5 µm, cheilocistide su batinaste do vretenaste, 25-60 x 9-14 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, kao saprofit tla na krupnim drvnim ostacima, na različitim staništima, u prirodi ili u staklenicima, posudama za cvijeće.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a i dio autora navodi da je sumnjiva kao otrovna vrsta.

Napomena: Čitavo plodno tijelo je karakteristično bijelo, kao i kod slične snježnobijele štitarke (Leucoagaricus serenus), koja ima nešto veće spore, nema narebran rub klobuka i nema žilav vjenčić.

Lycoperdon caudatum - created in Finland by Aune Pisilä

REPATA PUHARA

Lycoperdon caudatum J.Schröt.

Engleski naziv: Pedicel Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm široko, djelomično je kuglasto, stručkoliko se sužava prema dnu; egzoperidij (vanjska ovojnica) je prekriven upadljivim piramidalnim šiljcima i bradavicama koje strše u čuparcima po tri, koje su najprije bijele ili bjelkaste, kasnije su svijetlosmeđe, šiljci se odvajaju od bradavica ostavljajući mrežni uzorak, vrlo je tanak, endoperidij (unutarnja ovojnica) je svijetlosmeđ.

Spore: Kuglaste, bradavičave, skoro glatke, 4-5 x 3-4 µm; otrusina je žuto-zelena.

Meso: Bijelo, u starosti je maslinasto-smeđe od sazrelih spora; miris nije izražen ili je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po travnatim šumskim stazama, u crnogoričnim šumama, često u šumama bora na pjeskovitom tlu; rijetka je vrsta.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo dok je mlada, a meso bijele boje.

Napomena: Slične bradavice, ali nešto kraće šiljke po površini ima ježasta puhara (Lycoperdon echinatum), koja karakteristično raste po močvarnim terenima i ima jedinstvene spore. Obično se miješa s drugim vrstama i može se pouzdano determinirati samo uz pomoć mikroskopske analize spora.

JEŽASTA PUHARA

Lycoperdon echinatum Pers.

Etimologija: echinatus (lat.) = opskrbljeno sa šiljcima. Po izgledu.

Engleski naziv: Spiny Puffball

Plodno tijelo: 2-6 (9) cm široko, okruglasto je ili kruškoliko, prekriveno je kosim dlačicama koje su međusobno slijepljene poput piramidalnih izraslina, čuperci su najprije oker-smeđi pa smećkasti, vrhovi su svjetliji, na površini se nakon otpadanja čuperaka može vidjeti mrežasti uzorak što nije slučaj kod smeđe puhare (Lycoperdon umbrinum), na vrhu se otvori okrugli otvor, na dnu je stručkoliko suženo.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 4-6 µm; otrusina je tamnosmeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: U mladosti je bijelo i čvrsto, kasnije je žućkasto, žuto-maslinasto do tamnosmeđe, u starosti je ljubičasto-crno do crno-smeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, najčešće na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta vrlo loše kvalitete, ali samo dok je mlada, a meso bijelo. Prije uporabe treba odstraniti piramidalne izrasline.

Napomena: Slična je bijela puhara (Calvatia candida) koja je potpuno bijela, s piramidalnim izraslinama koje se ubrzo odvajaju od endoperidija. Kod smeđe se puhare na površini nakon otpadanja čuperaka ne vidi mrežasti uzorak.

VREĆASTA PUHARA

Lycoperdon excipuliforme (Scop.) Pers.

Engleski naziv: Pestle Puffball

Plodno tijelo: 10-30 cm je visoko, s prilično dugim i naboranim stručkom i okruglom glavom u kojoj se nalazi himenij; smeđe je ili smećkasto-crvenkaste boje; cijela površina je posuta sitnim zrncima koja se lako skidaju, sazrijevanjem spora na tjemenu glave stvori se otvor kroz koji izlaze spore u obliku prašine.

Stručak: Sastavni je dio plodnog tijela i u njemu se ne stvaraju spore.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 3.5 x 5.5 µm; otrusina je najprije bijela, zatim je maslinasta i u starosti ljubičasto-smeđa.

Meso (gleba): Najprije je bijela pa zatim zelenkasta i na kraju crno-smeđa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, te po livadama, pašnjacima i živicama. Primjerke na prve četiri slike snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Jagnjedovec pokraj Koprivnice.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijele boje. Vrlo je zdrava jer sadrži mnoge vitamine i minerale, kao što su cink, željezo, magnezij itd. Spore ponekad mogu izazvati alergijske reakcije ako se udišu.

Napomena: Karakteristična je vrsta po naboranom stručku i okrugloj glavi.

TRAVNJAČKA PUHARA

Lycoperdon lividum Pers.

Etimologija: lividum (lat.) = plavkasto, modro. Po boji.

Engleski naziv: Grassland Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm je visoko i do 3 cm široko, kuglasto je ili kruškoliko; najprije je bjelkasto, kasnije je sivo, oker ili smećkasto, površina je perutasto-zrnata, s nježnim je šiljcima koji potpuno prekrivaju glavu i kratki stručkoliki produžetak, kasnije je gola jer se šiljci isperu, endoperidij je svijetlosivo-smeđ, blistav, tanak, papirast, s bijelim je rizomorfima na bazi.

Spore: Kuglaste, sitno bradavičave, s ostacima sterigmi dužine do 5 µm, 4.8-6.8 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo, kasnije maslinasto do tamnosmeđe, u starosti je crno-smeđe; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla uglavnom po suhim travnjacima, pješčanim nanosima, povremeno i na šumskim stazama, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je gljiva dobre kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijele boje.

Napomena: Dosta je česta vrsta, a prepoznatljiva je po zrnatoj površini, karakterističnim ostacima pijeska po jamičastoj površini, te po karakterističnom staništu. Teško se razlikuje od vrste Lycoperdon ericaeum koja uglavnom ima nešto veće plodno tijelo, sitno bradavičavi endoperidij i jedva uočljivo bradavičave spore.

SISATA PUHARA

Lycoperdon mammiforme Pers.

Etimologija: mamma (lat.) = sisa, dojka + forme (lat.) = oblik. Po obliku sličnom dojci.

Engleski naziv: Flaky Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm široko, kruškoliko, prvo je bjelkasto, kasnije je smećkasto, ponekad s laganom svijetloružičastom nijansom, najprije je glatko jer je obavijeno bijelim ovojem koji se kasnije raspuca na vrlo nježne fragmente koji po kiši ili na dodir otpadnu i ne ostavljaju mrežasti uzorak, površina je pored fragmentiranih ostataka ovoja zrnata, nakon raspucavanja se stvori ovratnik između gornjeg dijela i donjeg stručkolikog nastavka, ponekad se samo na bazi mogu pronaći krupniji ostaci ovoja.

Spore: Kuglaste, bodljikave, 6-7 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: U mladosti je bijelo i čvrsto, kasnije postane žuto-smeđe i spužvasto, na kraju se pretvori u sivo-smeđi prah; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, na vapnenastom tlu; prilično je rijetka vrsta. Primjerke na slikama snimila je Tihana Prcić, u listopadu, na lokalitetu u blizini Rovinja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijele boje.

Napomena: Nemoguća je zamjena dok se na površini plodnog tijela nalaze fragmenti ovoja, međutim kada ostaci ovoja otpadnu, tada se eventualno može zamijeniti s vrećastom puharom (Lycoperdon excipuliforme).

Lycopedron marginatum - created on October 2022 in 55.7796..., 52.4126..., Russian Federation by Yulia Kozina

BUSENASTA PUHARA

Lycopedron marginatum Vittad.

Engleski naziv: Peeling Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (6) cm široko, najčešće je okruglasto ili kruškoliko, često raste busenasto, zbog čega plodišta imaju spljošten oblik, u mladosti je bijelo, u starosti postane oker-smećkasto, smećkasti endoperidij je prekriven s piramidalnim bradavicama koje se lako skidaju, mogu biti visoke 1-3 mm, na donjem dijelu su bradavice znatno sitnije.

Spore: Kuglaste, bradavičave, mjestimice s ostacima sterigmi, 4-5 x 3-4 µm; otrusina je maslinastozelena.

Meso: Najprije je bijelo, u starosti se pretvori i smećkasto-crni prah, gleba je od subglebe odvojena tankom lažnom pseudodijafragmom, kapilicij (sterilne niti u glebi) je žuto-smeđ; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, u zbijenim busenima, kao saprofit tla na travnatim šumskim stazama, po šljunčarama i u crnogoričnim šumama, često u šumama bora, na tlu obraslom mahovinom i na vrlo humusnome tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete, ali samo mlada, dok je meso potpuno bijelo. U nekim se zemljama, kao što je Meksiko, smatra psihoaktivnom gljivom, međutim takve tvari nisu otkrivene u europskim gljivama.

Napomena: Lako se prepoznaje jer raste u zbijenim busenima.

MEKANA PUHARA

Lycoperdon molle Pers.

Etimologija: mollis (lat.) = nježan, mekan, mlohav. Po nježnim bodljama koje se lako skidaju.

Engleski naziv: Soft Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm široko, kuglasto je ili kruškoliko, na bazi je sa širokim stručkolikim produžetkom; u mladosti je bijelo, ubrzo je smećkasto, egzoperidij je prekriven slabo razvijenim tamnosmeđim šiljcima koji se lako skidaju s površine nakon čega ne ostaje mrežasti uzorak kao kod ježaste puhare (Lycoperdon echinatum).

Spore: Kuglaste, bradavičave, s prolaznim sterigmama, 4-6 x 4.2-6 µm; otrusina je žuto-smeđa do crveno-smeđa.

Meso: Bijelo, kasnije je maslinasto do tamnosmeđe, u starosti se pretvara u crno-smeđi prah; miris i okus su aromatični na gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, planinskim miješanim šumama jele, smreke, bukve i javora, po planinskim livadama, rjeđe se pronađe po ravničarskim područjima, na umjereno kiselim, suhim i vlažnim tlima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta vrlo loše kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijelo.

Napomena: Ova vrsta raste u šumi. Od tikvaste se puhare (Lycoperdon perlatum) razlikuje po mnogo nježnijim i manjim šiljcima koji poslije otpadnu, te nema tragova mrežice ili polja. Kod slične ježaste puhare nakon otpadanja šiljaka također ne ostaje mrežasti uzorak.

Lycoperdon nigrescens - created on October 2022 in Huesca, ES-AR, Spain by pacovillalonga

SMRDLJIVA PUHARA

Lycoperdon nigrescens Pers.

Engleski naziv: Dusky Puffball

Plodno tijelo: 2-6 (9) cm široko, tikvasto, gore je šire i okruglasto, prema dnu se sužava i manje se ili više stručkoliko produžava; u mladosti je blijedosivkasto, kasnije je smećkasto, pokriveno je jako lomljivim tamnosmeđim ili crnkastim bodljicama ili stožastim izraslinama koje se lako odvajaju od površine i razlažu na višekutna polja, odnosno ostavljaju mrežasti uzorak, kada spore sazriju na vrhu se tjemena otvori rupa iz koje izlaze zrele spore u obliku prašine; stručak je pravilan, sadrži neplodnu glebu u kojoj se ne stvaraju spore, smeđe je ili sivo-žute boje.

Spore: Kuglaste, glatke, 3-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Najprije je bijela, kasnije je žućkasta, u starosti je maslinasto-smeđa; miris je malo neugodno ljutkast, metalan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u množini, kao saprofit tla na vrlo različitim staništima, u travi, na ostacima industrijskog otpada, u kanalima, na vlažnim terenima i općenito u svim tipovima šuma, najčešće ispod vrba ili breza, voli kiselo tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijelo. Smeđe su puhare obično nešto lošijeg okusa. Neki autori navode da je nejestiva i sumnjiva kao vjerojatno otrovna vrsta, ali to nije potvrđeno.

Napomena: Po tamnijoj boji slična je ježasta puhara (Lycoperdon echinatum) koja ima dosta kraće bodljice. Slična je i tikvasta puhara (Lycoperdon perlatum) koja ima drugačiju površinu egzoperidija s jasno združenim bodljicama.

TIKVASTA PUHARA

Lycoperdon perlatum Pers.

Etimologija: perlatus (lat.) = biserno. Po izgledu plodnog tijela.

Engleski naziv: Common Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (7) cm široko i do 8 (9) cm visoko, tikvasto je ili kruškoliko, na gornjem dijelu je šire i okruglasto, prema dnu se sužava i manje se ili više stručkoliko produljuje; bijelo, u starosti je smećkasto, pokriveno je jako lomljivim bodljicama ili stožastim izraslinama bjelkaste boje koje se lako odvajaju od površine i nakon otpadanja ostavljaju mrežasti uzorak, kada spore sazriju na vrhu se otvori rupa iz koje izlaze zrele spore u obliku prašine, stručak sadrži neplodnu glebu u kojoj se ne stvaraju spore.

Spore: Kuglaste, bradavičave, (2.6) 2.8 - 3.4 (4.0) × (2.4) 2.7 - 3.3 (3.8) µm, Q = 1 - 1.1, N = 120, Me = 3.1 × 3.0 µm, Qav = 1; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo, kasnije je žućkasto, u starosti je maslinasto-smeđe; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u svim tipovima šuma, kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća ili na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je je vrsta dobre kvalitete, ali samo mlada, dok je meso potpuno bijelo.

Napomena: Nije velikih dimenzija i ponekad raste busenasto. Plodna tijela su karakteristična po jednostavnim bodljicama po čitavoj površini. Postoji mnogo varijacija ove vrste, nekada je malo smećkaste boje. Slična je smrdljiva puhara (Lycoperdon nigrescens), koja je prljavosmeđe boje, a bradavice s površine veoma lako otpadaju ostavljajući za sobom višekutna bjelkasta polja, neugodnog je mirisa. Sve bijele puhare su jestive dok je meso bijelo. Nema opasnosti od zamjene s otrovnim vrstama.

LIVADNA PUHARA

Lycoperdon pratense Pers.

Etimologija: pratensis (lat.) = livadna. Po staništu.

Engleski naziv: Meadow Puffball

Plodno tijelo: 2-7 (9) cm široko, kuglasto je ili kruškoliko, neposredno iznad baze je malo izduženo i naborano; bijelo, pokriveno je sitnim zrncima i šiljcima koji na mali dodir otpadaju, na kraju je glatko, te krem ili svijetlosmeđe, strukoliki produžetak sadrži neplodnu glebu u kojoj se ne stvaraju spore, u starosti se na vrhu otvori rupa kroz koju se oslobađaju zrele spore.

Spore: Kuglaste, glatke ili sitno bradavičave, (3) 3.2 - 3.8 (4.2) × (2.5) 2.9 - 3.5 (3.7) µm, Q = 1 - 1.2 (1.3), N = 60, Me = 3.5 × 3.2 µm, Qav = 1.1; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo, kasnije je žućkasto, u starosti je maslinasto-smeđe ili crno-smeđe, sastoji se od dva dijela, gleba je odvojena od subglebe opnom, subgleba je kremasta, sastoji se od okruglastih rupica u obliku pčelinjih saća; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, skupno, kao saprofit tla po travnjacima, livadama i pašnjacima.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo mlada, dok je meso bijelo.

Napomena: Sliči joj crvenkasta puhara (Bovista aestivalis), čije je plodno tijelo s crvenkastim odsjajem, bradavice nisu postojane i samo na mali dodir otpadnu, a raste po šumama.

SMEĐA PUHARA

Lycoperdon umbrinum Pers.

Etimologija: umbra (lat.) = sjena, hlad. Po tamnoj boji.

Plodno tijelo: 2-6 (8) cm široko, kruškoliko je ili kugalsto, gornji je dio okruglast, na vrhu tupo je ispupčeno, donji je dio sužen i neplodan; smećkasto, površina je prekrivena sitnim tamnosmeđim mekanim bodljicama ili dlačicama skupljenim u čupercima na svjetlijoj osnovi, na dnu su čuperci rjeđi, lako se odvajaju ili isperu i na površini ne ostavljaju mrežasti uzorak za razliku od ježaste puhare (Lycoperdon echinatum), endoperidij je gladak i sjajan.

Spore: Kuglaste, sitno bradavičave, 3.5-5.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Najprije je bijelo, kasnije je maslinasto do tamnosmeđe, u starosti postane crno-smeđo i kašasto, kada se posuši ostane maslinasto-smeđa otrusina koja se oslobađa kroz veliki otvor na vrhu plodnog tijela; miris je aromatičan na gljive, a okus je blag, također ugodan na gljive, kada se skuha postane vrlo bljutav.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, kao saprofit tla u crnogoričnim šumama, najčešće šumama smreke i jele, a rijetko u bjelogoričnim šumama. Primjerak na slici snimio je Mladen Matišić, sredinom listopada.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete, ali samo mlada, dok je meso potpuno bijelo.

Napomena: Slična je mekana puhara (Lycoperdon molle) kojoj je plodno tijelo tamnije boje i ima otvor na vrhu plodnog tijela kroz koji izlaze sazrele spore, otrusina joj je čokoladnosmeđe boje, a spore su bradavičave. Smrdljiva puhara (Lycoperdon nigrescens) je tamnije boje, ali s poljima po endoperidiju. Ježasta puhara je dosta čupavija. Sve su spomenute vrste jestive.

OGULJENA SUNČANICA

Macrolepiota excoriata (Schaeff.) Wasser

Etimologija: excoriata (lat.) = oguliti, oderati. Po razderanoj kožici klobuka.

Klobuk: 3-14 cm širok, u mladosti je zvonolik, zatim je polukuglast, na kraju se raširi poput kišobrana, tupo je ispupčen na sredini, bijel, kremast, sivkasto-smeđ ili svijetlosmeđ, površina je u mladosti sitno vlaknasto-ljuskava, kasnije ljuske ostaju povezane na sredini pa površina izgleda poput zvijezde s mnogo krakova, sredina je glatka i svijetlosmeđa, osnova je bijela do kremasta, kožica je na rubu rastrgana.

Stručak: 5-16 cm visok i 0.7-2 cm debeo, valjkast, pri dnu je zadebljan i često korjenasto produžen, gladak, u starosti je šupalj, bjelkast do lagano žućkast, u starosti ili na dodir postane smećkast, površina je fino baršunasta, iznad vjenčića je fino crtast; vjenčić je bijel, s donje je strane smeđ, gladak, vunast, tanak, uzak, jednostruk, u starosti je viseći, pokretan.

Listići: Gusti, široki, nježni, slobodni, različito su dugački, bijeli, u starosti s ružičastim odsjajem, oštrica je iste boje i sitno trepavičasta, u starosti je malo valovita ili nazubljena.

Spore: Eliptične, duguljaste, prozirne, 11-17 x 8-11 µm; otrusina je bijela do blago kremasto-ružičasta.

Meso: U klobuku je bijelo, nježno, u starosti je spužvasto, u stručku je kremasto do smećkasto, tvrdo, žilavo i vlaknasto; ugodnog je mirisa na gljive, a okus je blag, orašast, sirovo je neukusno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno i u skupinama, kao saprofit tla po rubovima šuma, strništima, suhim travnjacima, parkovima, livadama, njivama, pašnjacima, uz puteve i po pješčanim nanosima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, osobito dok je mlada. Jestiv je samo klobuk, a stručak je tvrd i nejestiv.

Napomena: Jedna je od manjih, vrlo svijetlih vrsta velikih sunčanica. Slična grbava sunčanica (Macrolepiota mastoidea) ima krpaste ostatke ovoja na površini klobuka i šiljatu grbicu na sredini. Slična je i bjelkasta pečurkovica (Leucoagaricus leucothites), koja ima glatkiji stručak, manje vlaknastu površinu klobuka, koja trljanjem lagano požuti.

ČAĐAVA SUNČANICA

Macrolepiota fuliginosa (Barla) Bon

Etimologija: fuligo (lat.) = čađa, dim + -osa (lat.) = označava obilnost, prisustvo. Po boji.

Engleski naziv: Sooty Parasol

Klobuk: 4-15 cm širok, prvo je kuglast pa se otvori i tupo ispupči na sredini; površina je prekrivena sa zvjezdasto raspoređenim tamnosmeđim ljuskama na bjelkastoj osnovi, koje se kasnije razlažu od ruba prema sredini, sredina je crno-smeđa.

Stručak: 5-35 cm visok i 1-8 cm debeo, valjkast, gomoljasto zadebljan na dnu, vlaknast, žilav, fino je smeđe tigrasto prošaran na svijetloj osnovi, kasnije postaje tamnosmeđ do crvenkasto-smeđ, na bazi je svjetliji; vjenčić je velik, opnast, s dvostrukim rubom, pomičan, s gornje strane je bjelkast, a s donje je strane smećkast.

Listići: Gusti, mekani, slobodni, bjelkasti do krem, a u starosti su često s ružičastom nijansom ili s ružičastim mrljama.

Spore: Eliptične do jajolike, prozirne, debelih stijenki, 10-17 x 8-11 µm; otrusina je blijedo ružičasta.

Meso: Bijelo, mekano, u stručku je vlaknasto i tvrdo, na prerezu ne pocrveni, ponekad pocrveni na mjestima izgriženim od crva ili u kori stručka; miris nije izražen ili je slab na voće, a okus je blag, lagano kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, parkovima, livadama, vrtovima, te uz rubove šuma. Primjerke na slikama snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne je kvalitete, a upotrebljava se samo klobuk jer je stručak vlaknast i tvrd.

Napomena: Slična je grbava sunčanica (Macrolepiota mastoidea) koja ima veću grbicu na sredini klobuka.

GRBAVA SUNČANICA

Macrolepiota mastoidea (Fr.) Singer

Etimologija: mastoidea = sisasti nastavak, izraslina. Po ispupčenju na sredini klobuka.

Engleski naziv: Slender Parasol

Klobuk: 4-15 cm širok, najprije je zvonolik, zatim je otvoren i izraženo oštro ispupčen na sredini, oker-smeđ, na sredini je tamnije smeđe boje, kožica se od sredine do ruba polako raspucava u nepravilne, sitne, priraštene, smeđe krpice ili ljuske, na sredini je često sa neprekinutim, manje ili više zvjezdastim slojem, rub je svjetliji, malo je pamučast i često rascijepljen.

Stručak: 12-15 cm visok i 0.8-1 cm debeo, valjkast, nešto je tanji na vrhu, na bazi je gomoljasto zadebljan, vitak, žilav, šupljikavo-komorast, lako se odvaja od podnice klobuka, bjelkast do svijetlosmeđ, vlaknast, iznad vjenčića je bjelkast, ispod vjenčića je najprije blijedo maljav, a kasnije je prošaran smeđim ljuskama poput zmijske kože; vjenčić je opnast, pokretan, s gornje je strane bijel, a s donje strane svijetlosmeđ, lijevkast, s dvostrukim je rubom.

Listići: Gusti, tanki, široki, mekani, odvojeni su od stručka, završavaju na ovratniku, slobodni, najprije su bijeli, kasnije su blijedo kremasti ili s ružičastim odsjajem.

Spore: Eliptične, dekstrinoidne, amiloidne, (12) 12.5 - 14.8 (16.9) × (8) 8.8 - 9.9 (10.2) µm, Q = (1.3) 1.35 - 1.6 (1.8), N = 120, Me = 13.5 × 9.4 µm, Qav = 1.4; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, krhko, nježno, mekano, na prerezu je nepromjenljive bijele boje, eventualno jedva uočljivo pocrveni samo u kori stručka; miriše ugodno na lješnjake i lagano na gorke bademe, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, uz rubove šuma, po vrtovima, suhim otvorenim staništima, pašnjacima i livadama, rijetko po pješčanim nanosima. Primjerak na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Nedovoljno termički obrađena može uzrokovati gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Ova je vrsta tipična u svojoj skupini i moguća je zamjena sa sličnim vrstama iz skupine, a to su oguljena sunčanica (Macrolepiota excoriata), koja nije oštro ispupčena na sredini klobuka, dok se velika sunčanica (Macrolepiota procera) razlikuje po većim dimenzijama, tamnijem klobuku i izraženije prošaranoj površini stručka. Dvobojni vjenčić i jako ispupčenje klobuka, te u mladosti bijelo maljava površina stručka su dovoljne karakteristike da se ne pogriješi pri determinaciji ove vrste.

Macrolepiota olivascens - created on October 2012 in Bad Godesberg, Germany by Leoboudv

MASLINASTO-PJEGAVA SUNČANICA

Macrolepiota olivascens Singer & M.M.Moser

Etimologija: olivascens (lat.) = maslinast, koji postaje maslinaste boje. Po boji.

Klobuk: 5-20 cm širok, u početku je kuglast ili stožast, kasnije se raširi poput kišobrana i tupo ispupči na sredini, smećkast do maslinastozelen, čitav je prekriven smećkastim ljuskama koje su prema sredini gušće, na vrhu je tamniji i gladak, na oštećenom mjestu postane svijetlozelen, maslinast do maslinasto-siv.

Stručak: 5-30 cm visok i 1-4 cm debeo, valjkast, gomoljasto zadebljan na bazi, šupalj, površina je ispod vjenčića prošarana smeđim ljuskama na bijeloj osnovi; vjenčić je bjelkast, pokretan, s dvostrukim rubom, prolazan.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, kasnije su blago ružičasti, na pritisak ili na oštećenom mjestu pozelene.

Spore: Jajolike, glatke, s kličnim otvorom, 12-14 x 8.4-10 µm, cheilocistidije su batinaste, vrlo brojne, prozirne, glatke, tankih stijenki, 14-44 × 9-13.7 μm; otrusina je bijela do svijetloružičasta.

Meso: Čvrsto, bijelo; miris je ugodan na gljive, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma, po rubovima šuma, šumskim stazama i po travnatim terenima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Slična je velika sunčanica (Macrolepiota procera), koja je mnogo većih dimezija i kojoj klobuku i listići na oštećenim mjestima ne pozelene.

Macrolepiota permixta - created in Spain by Luis Herrero

DVOJNA SUNČANICA

Macrolepiota permixta (Barla) Pacioni

Klobuk: 3-20 cm širok, u početku je okruglast ili jajolik, poslije je zvonolik pa raširen i tupo ispupčen, čitav je pokriven krupnim smeđim do tamnosmeđim ljuskama ili krpicama, sredina je tamnosmeđa, rub je krpast.

Stručak: 6-30 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, zadebljan je na bazi, lomljiv, osnova je bjelkasta, prema gore pjegavo smeđe prošaran, na oštećenim mjestima postane plavkast; vjenčić je dvostruk, s donje je strane smeđ, pokretan.

Listići: Bijeli, poslije su oker, mekani, slobodni, do stručka su prirasli za ovratnik.

Spore: Eliptične, glatke, 11-17.5 x 8-11 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, svijetlosmeđe ili žuto-smeđe, ne mijenja boju, mekano, u sredini je klobuka vlaknasto i tvrdo; miris i okus su ugodni na lješnjake.

Stanište: Raste u ljeto i jesen pojedinačno kao saprofit tla u svim tipovima šuma, na rubovima šuma i uz šumske puteve.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Nedovoljno termički obrađena može uzrokovati gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Slična je velika sunčanica (Macrolepiota procera), od koje se razlikuje po velikim ljuskama na klobuku s tamnim ispupčenjem. Pronađe se i u Maksimirskom parku u Zagrebu.

VELIKA SUNČANICA

Macrolepiota procera (Scop.) Singer

Etimologija: procerus (lat.) = visoko, vitko. Po izgledu.

Engleski naziv: Parasol

Klobuk: 3-30 cm širok, prvo je kuglast ili jajolik pa se otvori i uočljivo ispupči na sredini, smećkast do sivo-smeđ, površina je pokrivena s velikim, mekanim, vunastim, više ili manje zakrivljenim, koncentrično raspoređenenim smeđim ljuskama, ispupčena je sredina glatka, rub je obješen i ljuskav.

Stručak: 6-40 cm visok i 2-9 cm debeo, vitak, valjkast, vlaknast, šupalj, tvrd, gomoljasto zadebljan na dnu, bjelkast je do svijetlosmeđ, vlaknast, površina je izraženo tamnosmeđe tigrasto prošarana, na vrhu je svjetliji; vjenčić je upadljiv, velik, s dvostrukim rubom, pomičan, s gornje strane je bijel, a s donje smeđ, rub je iskrzan.

Listići: Gusti, mekani, drže se za ovratnik tako da su odmaknuti od stručka oko 1.5 mm, slobodni, bijeli, zatim su žućkasti, kasnije su sa ružičastom nijansom.

Spore: Eliptične, krupne, prozirne, dekstrinoidne, klični je otvor prekriven prozirnom opnom, 12-18 x 8-12 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, mekano, na prerezu samo malo pocrveni u kori stručka, u ispupčenju je tvrdo, u stručku je svijetlosmeđe ili žuto-smeđe i vlaknasto; miris i okus su ugodni na lješnjake.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolom trenutno posmeđi, dok s gvajakolom brzo postane plavo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla uglavnom na otvorenim travnjacima, ali i u svim tipovima šuma, po šumskim stazama, šumskim čistinama, uz rubove šuma.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne je kvalitete, a upotrebljava se samo klobuk jer je stručak vlaknast i tvrd. Nedovoljno termički obrađena može uzrokovati gastrointestinalne probleme.

Napomena: Slična je čađava sunčanica (Macrolepiota fuliginosa), koja ima labavije, veće ljuske ili krpice na radijalno vlaknastoj osnovi klobuka, te maslinasto-pjegava sunčanica (Macrolepiota olivascens), kod koje klobuk i listići na oštećenim mjestima pozelene. Ostale slične vrste iz roda ili na prerezu jako pocrvene ili imaju svjetliju boju klobuka ili im je površina stručka ispod vjenčića slabije izraženo prošarana poput zmijske kože.

PROSTRANA SUNČANICA

Macrolepiota prominens (Sacc.) M.M.Moser

Etimologija: prominere (lat.) = nagnuti se, provirivati, prostirati se. Po širokom klobuku i velikoj površini.

Klobuk: 8-15 cm širok, ubrzo se raširi i izravna, nije uvijek pravilan, s izraženom je grbicom na sredini, bijel, skoro je potpuno prekriven malim, skoro uspravnim, smeđim ljuskama, rub je lagano resast.

Stručak: 12–20 cm visok i 0.8-1 mm debeo, valjkast, malo je proširen na vrhu, karakteristično je gladak, gomoljasto je zadebljan na bazi, bijel; vjenčić je bijel, s dvostrukim rubom i pokretan.

Listići: Bijeli su ili lagano ružičasti, oštrica je u starosti crna; osrednje su gusti, zaokruženi su uz stručak.

Spore: Eliptične, glatke, 9-10 x 6-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u svim tipovima šuma i po livadama.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, kao i kod velike sunčanice (Macrolepiota procera).

Napomena: Ova vrsta dosta lako zamijeni s velikom sunčanicom od koje se razlikuje po bijelom stručku koji nije dekoriran i po nešto sitnijoj i drugačijoj dekoraciji po klobuku.

OTROVNA SUNČANICA

Macrolepiota venenata Bon

Klobuk: 4-24 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan i na kraju se raširi i široko tupo ispupči na sredini; svijetlosmeđ, prekriven je gustim vunastim stršećim ljuskama na bijeloj osnovi, koje se razlažu pa izgledaju poput zvijezde s brojnim krakovima, sredina je glatka i smeđa, rub je čehast.

Stručak: 4-25 cm visok i 1-6 cm debeo, valjkast, baza je gomoljasto zadebljana i često zakrivljena; bijel, svijetlosmeđ, gladak, nije prošaran poput zmijske kože, na ozlijeđenim mjestima jako pocrveni; vjenčić je uzdignut, širok, vunast i pokretan.

Listići: Vrlo gusti, do stručka su zaokruženi i odmaknuti, slobodni, srednje široki, do ruba uži; najprije su bijeli, kasnije su sivo-smećkasti, u mladosti su također s laganom zelenkastom nijansom.

Spore: Eliptične, 9-11 x 6.5-7.5 µm, cheilocistide su široko batinaste do jajolike; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto je ili žućkasto, na presjeku ili ozlijeđenom mjestu pocrveni, poslije postane oker-smeđe; miriše vrlo neugodno na kiseli kompost, a okus je također neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen kao saprofit tla izvan šuma, na humusnom staništu, u blizini kopriva, u staklenicima, vrtovima i na krupnim drvnim ostacima raznog drveća, voli toplija područja zaštićena od vjetra i hladnoće.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta, a uzrokuje teške probavne smetnje. Ovu gljivu, kao i otrovnu pečurku (Agaricus xanthodermus), neki ljudi podnose bez bilo kakvih simptoma trovanja, a samo se kod osjetljivih osoba javljaju najteži gastrointestinalni poremećaji.

Napomena: Otrovna se sunčanica bitno razlikuje od drugih jestivih sunčanica. Ima glatki stručak, meso na presjeku malo pocrveni, zatim postane prljavo smeđe, klobuk je gusto vlaknasto ljuskav. Najviše sliči pilatovoj sunčanici (Chlorophyllum brunneum) od koje se razlikuje po ljuskama koje izgledaju poput zvijezde s brojnim krakovima, manje robusnom jednostavnijem vjenčiću, šire batinastim cheilocistidama i prije svega po nedostatku kopči na bazi bazidija i cheilocistida, a meso na presjeku lagano pocrveni pa postane smećkasto, dok je kod pilatove sunčanice narančasto-crveno.

Melanophyllum eyrei - created on October 2023 in Germany by René Jarling

ZELENOSPORNA SUNČICA

Melanophyllum eyrei (Massee) Singer

Etimologija: U čast britanskog svećenika, mikologa i prirodoslovca Williama L. W. Eyrea (1841.-1914.), koji je razvio stručno znanje o gljivama i bio jedan od utemeljitelja i predsjednik Britanskog mikološkog društva. Po imenu.

Engleski naziv: Greenspored Dapperling

Klobuk: 1.5-3 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksno-stožast, kasnije se raširi i tupo ispupči na sredini, prljavo bijel, ponekad je sa laganom oker ili žućkasto-smeđom nijansom na sredini, kožica je vrlo zrnasta ili praškasta, u starosti je sa mjestimičnim žuto-zelenim mrljama, rub je tanak i sa resastim ostacima ovoja.

Stručak: 3.5-4.5 cm visok i 2-4 mm debeo, tanak, savitljiv, valjkast, šupalj, zakrivljen, nešto je uži i crtast na vrhu, bjelkast, baza je zadebljana i sa baršunastim micelijem, površina je dosta krem praškasta, trljanjem na dnu postane ružičasto-smeđ, bez vjenčića.

Listići: Gusti, slobodni, oštrica je glatka, plavkasto-zeleni, u starosti su tamnozeleni.

Spore: Eliptične do valjkaste, fino su bradavičave, (3.7) 4.4 - 5.2 (5.6) × (2.4) 2.8 - 3.3 (3.5) µm; Q = (1.3) 1.4 - 1.7 (1.9), N = 129, Me = 4.8 × 3 µm, Qav = 1.6 µm, bez cistida; otrusina je zelena.

Meso: Tanko, u klobuku je bjelkasto, u vrhu stručka postane plavo-zeleno, kasnije postane smeđe i postupno sve više crveno-smeđe i tamnije prema dnu; miris je ugodan ili slab na plin, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama i grmlju, obično bukve, javora ili hrasta, uglavnom na vapnenačkom tlu bogatom hranjivim tvarima, na debelom sloju lišća i humusa, osobito oko drvnih ostataka.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a neki autori navode da je vjerojatno otrovna.

Napomena: Ova je sitna sunčanica prepoznatljiva po zelenim listićima i malo je vjerojatno da će biti pogrešno determinirana.

Melanophyllum haematospermum - created in Norway by Arve Græsdal

KRVAVOLISTIĆAVA SUNČICA

Melanophyllum haematospermum (Bull.) Kreisel

Etimologija: ema-ematos (gr.) = krv + sperma (gr.) = sjemenka, sjeme. Po boji listića.

Engleski naziv: Redspored Dapperling

Klobuk: 2-6 cm širok, prilično je mesnat, najprije je konveksno-stožast, zatim se raširi i lagano ispupči na sredini, svijetlosmeđ je ili tamnosmeđ, rijetko je crvenkasto-smeđ ili sivo-smeđ, s mjestimičnim je mrljama, kožica je zrnasta i pokrivena sitnim ljuskama koje su tamnosive s tendencijom da posmeđe, sve su gušće od ruba prema sredini, rub je s visećim, krpastim ostacima ovoja.

Stručak: 3-7 cm visok i 3-10 mm debeo, pravilno je valjkast, u starosti je šupalj ili s pamučastom jezgrom, baza je vretenasta i ponekad duboko ukorijenjena, crvenkast ili crvenkasto-smeđ, u mladosti je prekriven sivkasto-smeđim prahom ili granulama koje se lako brišu otkrivajući crvenkasto-smeđi donji sloj, u starosti je gladak; vjenčić je slab, sivkast, opnast i brzo prolazan.

Listići: Gusti, slobodni, krvavocrveni, bordocrveni ili ružičasti.

Spore: Eliptične, hrapave, 5-6.5 x 2.5-4 µm; otrusina je najprije zelena, ali ubrzo postane blijedo crveno-smeđa.

Meso: Debelo, mekano, u klobuku je bjelkasto, na prerezu pocrveni, a u kori stručka je crvenkasto-smeđe; miris je neugodan na plijesan, a okus je slatkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šuma, starim vrtovima i po obalnom šipražju, na drvnom otpadu, kao saprofit drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima, na glinenastom i humusnom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Ova je sitna sunčanica najprepoznatljivija po upadljivoj crvenoj boji listića. Slična je zelenosporna sunčica (Melanophyllum eyrei), koja ima plavkasto-zelene listiće.

Mycenastrum corium - created on July 2023 in Berlin, DE-BE-BR, Germany by rene_berlin

KOŽASTA OKLOPNICA

Mycenastrum corium (Guers.) Desv.

Etimologija: corium (lat.) = koža. Po konzistenciji peridija.

Plodno tijelo: 3-15 (20) cm široko, kuglasto je i kuglasto-spljošteno ili dosta nepravilno rašireno, s vrlo je kratkim stručkom ili samo s micelijskim nitima spojeno na supstrat; bijelo, sivkasto ili je žućkasto, kasnije je tamnocrveno-smeđe; izvana je glatko, ubrzo se raspuca i otvori pa se rastrga tanki egzoperidij papiraste strukture, teži da se razlomljava na nepravilne djelove nakon čega dolazi do promjene na endoperidiju (nagriženo-kožast, smećkast, debljine 1-3 mm), gljiva se otvori poput nepravilne zvijezde.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 9 x 12 µm; otrusina je maslinasto-smeđa, tamnosmeđa do hrđastosmeđa.

Meso: Debelo, kasnije je plutasto, bijelo, kasnije je sivo, u starosti je hrđastosmeđe; kapilicij je proziran ili žućkasto-zelenkast, ubrzo se oslobodi; miris je oštar na gljive, a okus je ljut, na gljive, aromatičan.

Stanište: Raste u jesen, zimu i proljeće kao saprofit tla u šumama, parkovima, grmljacima, vrtovima, te po livadama, pašnjacima, šljunčarama, šumskim putovima, na pognojenim i pjeskovitim mjestima; prisutna je u mediteranskom području. U Hrvatskoj je poznata s četiri lokaliteta, u okolici Vinkovaca, u Zagrebu i na otoku Braču.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Dok je u mladosti još zatvorena sliči vrstama iz roda Lycoperdon koje su također dosta velike rastom. Ubrzo se rastrga na trake i poprimi potpuno drugačiji izgled. Slična je zvjezdasta krumpirača (Scleroderma polyrhizum) koja ima cjeloviti i mnogo deblji egzoperidij. Slična je i južnjačka krumpirača (Scleroderma meridionale) kojoj je peridij kremaste ili zlatnožute boje.

Nidularia deformis - created on November 2023 in Солнечногорский р-н, Московская обл., Russian Federation by Иван Матершев

NADJEVENA KOŠARICA

Nidularia deformis (Willd.) Fr.

Engleski naziv: Pea-Shaped Bird's Nest

Plodno tijelo: 1-1.5 (2) cm široko, može biti okruglasto ili jastučasto, u mladosti je potpuno zatvoreno, ima jednoslojan peridij (ovojnica), kada plodno tijelo sazre, nepravilno pukne i poprimi oblik čašice, unutarnja je strana u mladosti oker, kasnije je smećkasta, s brojnim je bijelim jajašcima (peridiole) koja sadrže spore, peridiole su u obliku leće, u početku su okružene želatinoznom masom i nemaju končić (funiculus), kasnije su slobodne, promjera su 1-2 mm, vanjska je površina bjelkasta, sivkasto-žućkasta, krem-žuta, žuto-smeđa ili smeđa i čupavo-baršunasta.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 6-9 x 5-6 µm; otrusina bjelkasta, prozirna.

Meso: Žućkasto, mekano; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi) raznog crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Nadjevena se košarica bitno razlikuje od gljiva iz roda Cyathus po tome što na površini plodnog tijela nema epifragmu ili membranu (operculum), te što njezina jajašca (peridiole) nisu povezana končićem (funiculus) za plodno tijelo.

ZIMSKA PUŠNICA

Tulostoma brumale Pers.

Engleski naziv: Winter Stalkball

Plodno tijelo: 0.5-1.2 (1.5) cm široko, sastoji se od loptaste glave koja je nasađena na dugi stručak i obuhvaća ga s tijesnim ovratnikom, spore sazrijevaju unutar glave, prvo je zatvoreno u ovojnici, kasnije se stručak isteže i kida ovojnicu, donja je trećina glave obično prekrivena pijeskom i česticama zemlje; površina je glave sitno čehasta, prljavo bjelkasta do svijetlooker, unutrašnjost je nakon sazrijevanja spora crnkaste boje, na vrhu se nalazi mali okrugli otvor (orifizij) s tamnom aureolom kroz koji se oslobađaju zrele spore; stručak je 5-7 cm visok i 0.8-1 cm debeo, valjkast, zadebljan je na bazi; žućkast je do smeđ, uzdužno je vlaknast, često je prošaran poput zmijske kože.

Spore: Kuglaste, 3-5 µm; otrusina je smeđa.

Meso (gleba): Svijetlosmeđa; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit tla u šumama, po livadama, travnjacima, vinogradima, odlagalištima otpada, nasipima i oko grmlja, voli mahovinu, te humusno i pjeskovito tlo. Posljednju sliku snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Kloštar Podravski kod Đurđevca.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slične su resasta pušnica (Tulostoma fimbriatum), koja nema tamnu aureolu oko rupice na vrhu glave, te tamnousta pušnica (Tulostoma melanocyclum), kojoj je osnova vlaknastog stručka crvenkasta.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je u obliku male okruglaste glave koja je nasađena na stručak; 2. glava je bjelkasta do okerasta; 3. na vrhu glave nalazi se mali okrugli otvor s tamnom aureolom kroz koji se oslobađaju spore; 4. stručak žućkast do smeđ, uzdužno vlaknast i prošaran poput zmijske kože

RESASTA PUŠNICA

Tulostoma fimbriatum Fr.

Engleski naziv: Fringed Stalkball

Plodno tijelo: 0.5-1 (1.5) cm široko, sastoji se od okruglaste fertilne glave koja je nasađena na dugi stručak, spore sazrijevaju unutar glave, prvo je zatvoreno u ovojnici, kasnije se stručak isteže i kida ovojnicu, donja je trećina glave obično prekrivena pijeskom i česticama zemlje; površina je glave prljavo bjelkasta, sivkasta do svijetlooker, unutrašnjost je nakon sazrijevanja spora crnkaste boje, na vrhu se nalazi mali okrugli otvor (orifizij) kroz koji se oslobađaju zrele spore, orifizij je ravan, samo je malo izdignut i trepavičast; stručak je 2-5 cm visok i oko 3 mm debeo, valjkast, često je bulbozan na bazi; žućkast do smećkast, uzdužno je brazdast vlaknast, često je prošaran poput zmijske kože.  

Spore: Kuglaste, jasno bradavičave, 4.5-5.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso (gleba): Svijetlosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit tla po pješčarskim strništima, vinogradima, odlagalištima otpada, padinama i nasipima, rijetko na travnjacima, te suhim i otvorenim staništima drugog tipa, voli vapnenasto i pjeskovito tlo. Poznata je samo s dva lokaliteta: na kloštarskim pijescima u blizini Đurđevca i na otoku Mljetu. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u prosincu, na lokalitetu Kloštar Podravski kod Đurđevca.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slične su zimska pušnica (Tulostoma brumale), koja ima tamnu aureolu oko rupice na vrhu glave, te tamnousta pušnica (Tulostoma melanocyclum), kojoj je osnova vlaknastog stručka crvenkasta.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je u obliku male okruglaste glave koja je nasađena na stručak; 2. glava je bjelkasta do okerasta; 3. na vrhu glave nalazi se mali okrugli otvor kroz koji se oslobađaju spore; 4. stručak žućkast do smeđ, uzdužno brazdast i vlaknast, te prošaran poput zmijske kože

TAMNOUSTA PUŠNICA

Tulostoma melanocyclum Bres.

Engleski naziv: Scaly Stalkball

Plodno tijelo: 0.5-1 (1.2) cm široko, sastoji se od loptaste glave koja je nasađena na dugi stručak i obuhvaća ga s ovratnikom, spore sazrijevaju unutar glave, prvo je zatvoreno u ovojnici, kasnije se stručak isteže i kida ovojnicu, donja je trećina glave obično prekrivena pijeskom i česticama zemlje; površina je glave sitno čehasta, prljavo bjelkasta, okerasta do crveno-smeđa, unutrašnjost je nakon sazrijevanja spora crnkaste boje, na vrhu se nalazi mali okrugli otvor (orifizij) s crveno-smeđom do crno-smeđom aureolom kroz koji se oslobađaju zrele spore; valjkast, često je zakrivljen, dosta je korjenast, tamnosmeđ, s cik-cak je raspoređenim čehicama na crvenkastoj osnovi poput zmijske kože, uzdužno je vlaknast.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, 5.4-7 x 5.1-6.4 µm; otrusina je ružičasta do hrđastosmeđa.

Meso (gleba): Svijetlosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine, kao saprofit na pješčarskim staništima, rijetko na suhim i otvorenim staništima drugog tipa. U Hrvatskoj je poznata samo s dva lokaliteta, na planini Velebitu i Kloštarskim pijescima kod Đurđevca. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u prosincu, na lokalitetu Kloštar Podravski kod Đurđevca.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Slične su zimska pušnica (Tulostoma fimbriatum) i resasta pušnica (Tulostoma fimbriatum), kojima osnova stručka nije crvenkasta.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je u obliku male okruglaste glave koja je nasađena na stručak; 2. glava je bjelkasta, okerasta do crveno-smeđa; 3. na vrhu glave nalazi se mali okrugli otvor s tamnom aureolom kroz koji se oslobađaju spore; 4. stručak je uzdužno vlaknast na crvenkastoj osnovi, te prošaran poput zmijske kože

ZLATAN SMETIŠTAR

Bolbitius titubans (Bull.) Fr.

Engleski naziv: Yellow Fieldcap

Klobuk: 1-4 (5) cm širok, mesnat je na sredini, ostali dio je opnast i lomljiv, prvo je zvonoliko-jajolik pa raširen i lagano ispupčen, bez dekoracije, gladak, mazav, sjajan, rub je uočljivo narebran, u starosti je radijalno iscijepan; tamnožut, smeđo-žut, zeleno-žut, maslinastozelen do maslinasto-smeđ, ponekad je gotovo bijel, samo je sredina uvijek žuta do žuto-smeđa, ostali dio izblijedi.

Stručak: 5-8 cm visok i 3-7 mm debeo, valjkast, tanak, šupalj, nježan, vrlo je lomljiv, osnova je malo zadebljana i maljava; bjelkast do svijetložućkast, sitno čehast, na vrhu je žut.

Listići: Osrednje su gusti, trbušasti, zupčasto su prirasli ili skoro slobodni, oštrica je malo resasta i bijele boje; najprije su najprije žućkasti, kasnije tamnožuti, žuto-smeđi do oker-ružičasti.

Spore: Skoro eliptične, s klicom, glatke, 10-16 x 6-9 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Veoma je tanko, žućkasto, krhko; miris nije izražen, a okus blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, manje ili više busenasto, uz putove, po parkovima i vrtovima, na biljnim i drvnim ostacima, tlu bogatom humusom, te osobito na konjskom gnoju i po smetlištima.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Iako dio autora navodi da je nejestiva, smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Najprepoznatljivija je po lijepoj boji klobuka, te po karakterističnoj ružičasto-glinenastosmeđoj boji listića.

BIJELA ZVONČICA

Conocybe apala (Fr.) Arnolds

Engleski naziv: Milky Conecap

Klobuk: 1-4 (5.5) cm visok, stožast je ili zvonolik pa se manje ili više spljošti, površina je vodenasta, lagano mazava i glatka; mliječnobijel, kremast ili prljavožut, na vrhu ostaje tamna mrlja, rub je narebran.

Stručak: 4-8 (10) cm visok i 1-2 (2.5) mm debeo, prilično je dug, sužava se prema vrhu, lomljiv, šupalj, sitno bjelkasto čehav; bjelkast, žućkast ili svijetlosmeđ.

Listići: U mladosti bijeli, kasnije žućkasti, svijetlosmećkasti, na kraju tamnosmeđi, nakon određenog vremena postanu ljepljivi, prilično su razmaknuti, suženi su uz stručak, prirasli.

Spore: Eliptične, glatke, 10-15 x 6-9 µm; otrusina je hrđastosmeđa do cimetastosmeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do žućkasto, lomljivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen po livadama, pašnjacima, travnjacima, uz puteve, kao saprofit drvnih ostataka, stajskom otpadu i biljnom otpadu, na humusnom tlu. Primjerak na slikama snimio je Mladen Matišić, sredinom lipnja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Iako dio autora navodi da je nejestiva vrsta, smatra se otrovnom.

Napomena: Dio je skupine vrsta iz roda Conocybe koje nije lako determinirati na temelju izgleda, čak i s bogatim osobnim iskustvom, najbolja metoda je mikroskopska analiza spora. Brojne slične vrste iz ovog roda su najčešće okeraste boje.

Conocybe aporos - created on May 2013 in Alberé di Tenna, Tenna, Italy by Marco Floriani

PROLJETNA ZVONČICA

Conocybe aporos Kits van Wav.

Etimologija: Po lagano proklijalim sporama.

Engleski naziv: Nonpored Conecap

Klobuk: 1-2 (4) cm širok, zvonoliko-polukuglast pa se otvori i spljošti, lagano je ispupčen na sredini, vodenast; svijetlosmeđ, oker-smeđ, cimetastosmeđ ili crvenkasto-smeđ, po suhom vremenu izblijedi, rub je ponekad kratko narebran.

Stručak: 2-3 (4) cm visok i 1-4 (5) mm debeo, svjetliji od klobuka, bjelkast, okerast ili smeđ, cik-cak prošaran bijelim ostacima ovoja poput zmijine kože; nosi široki opnasti vjenčić, bjelkast do okerast, radijalno-narebran, često se rascijepa na trake, prolazan.

Listići: Prilično su razmaknuti, prirasli, izmiješani s kratkim lamelulama na rubu; krem, oker-smeđi, u starosti hrđastosmeđi, oštrica je valovito nazubljena i bijela.

Spore: Eliptične, glatke, 4.2-8.7 x 2.7-5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, svijetlosmeđe ili svijetlooker; miris na gljive i rijetko na pelargonije, a okus je blag, u starosti neugodan na plijesan.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit u nizinskim bjelogoričnim šumama, parkovima, na travnatim površinama, u vrtovima; dosta je česta vrsta.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Nije je uvijek lako razlikovati od nekih vrsta iz roda Pholiotina o kojima ima dosta neslaganja oko toga da li se radi o sinonimima drugih vrsta ili ne. Ova vrsta je najprepoznatljivija po karakterističnim sporama bez rupice s klicom.

PRSTENASTA ZVONČICA

Conocybe arrhenii (Fr.) Kits van Wav.

Etimologija: U čast švedskog botaničara Magnusa Arrheniusa (1873-1967). Po određenom imenu.

Engleski naziv: Ringed Conecap

Klobuk: 2-4 (6) cm širok, zvonolik pa raširen, malo je ispupčen na sredini, žuto-smeđ, oker-smeđ do hrđastosmeđ, vodenast, kasnije izblijedi, rub je kratko narebran.

Stručak: 1-4 (5) cm visok i 1-2 (3) mm debeo, valjkast, lagano je zadebljan na bazi, bjelkast, blijedo oker, svjetliji je od klobuka, čehast, u starosti je narančasto-smeđ do tamnosmeđ; vjenčić je opnast, crtast, prolazan, bjelkast do blijedo oker.

Listići: Prirasli, uz rub klobuka su izmiješani s lamelulama, žućkasti, sivkasto-oker, smećkasti do sivo-smeđi, oštrica je bijela, valovita.

Spore: Eliptične, glatke, debelih stijenki, 7.1-9.1 x 4.4-5.2 µm, Q = 1.7 - 2.2; otrusina je oker-smeđa do hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, okerasto, vlaknasto; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je blag, na plijesan ili zemlju.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, parkovima, vrtovima, na travnatim površinama, te u posudama za cvijeće. Primjerke na slici snimio je Neven Ferenčak, polovicom studenog, na lokalitetu uz rijeku Dravu kod Varaždina.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Ova vrsta sadrži vrlo otrovne alkaloide, među kojima i toksin amanitin koji oštećuje jetru i bubrege, koje može završiti smrtnim ishodom.

Napomena: Vrlo su slične vrste Conocybe rugosa, kojoj je klobuk narebran skoro do sredine i proljetna zvončica (Conocybe aporos), kojoj je klobuk obično izraženije tupo ispupčen na sredini, osobito u mladosti.

Conocybe filaris - created on September 2023 in Leicester LE2, United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland by Rad

VITKA ZVONČICA

Conocybe filaris (Fr.) Kühner

Etimologija: filum (lat.) = žica, konac, nit. Po slabašnosti.

Engleski naziv: Fool's Conecap

Klobuk: 1-2 (4) cm širok, zvonolik pa raširen, malo je ispupčen na sredini, grbav, gladak, vodenast; žuto-smeđe do svijetlosmeđe, po vlažnom vremenu crvenkasto-smeđ, rub je svjetliji i narebran.

Stručak: Valjkast, krhak žućkast do oker; prošaran je smeđim mrljama, prema osnovi tamniji; vjenčić je opnast, bjelkast do svijetložućkast, grubo narebran, prolazan.

Listići: Rijetki, stisnuti, izmiješani s lamelulama, usko prirasli, oštrica je nazubljena; svijetlooker do hrđastosmeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 10.4-12.6 x 5.4-6.8 µm; otrusina je oker-smeđa.

Meso: Okerasto, tanko, vlaknasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, po livadama, parkovima, travnjacima, vrtovima, na travnatim površinama, također u cvjetnim posudama, na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Ova vrsta sadrži veliku količinu otrovnih alkaloida, među kojima i toksin amanitin koji oštećuje jetru i može uzrokovati trovanje sa smrtnim ishodom.

Napomena: Prilično je malih dimenzija, a po morfološkim svojstvima slična je rana livadarka (Agrocybe praecox).

HORNSKA ZVONČICA

Conocybe hornana Singer & Hauskn.

Engleski naziv: Bulbous Conecap

Klobuk: 1-5 cm širok, zvonoliko-konveksan, žuto-narančast do smeđ, po suhom vremenu izblijedi, rub je jedva narebran, katkad radijalno vlaknast i raspucan, kod mladih primjeraka maljav.

Stručak: 4-12 cm visok, osnova široko gomoljasto zadebljana, po cijeloj dužini uzdužno brazdast, bjelkasto maljav, osnova u početku obavijena ovojem; bijel do svijetložut.

Listići: Gusti i uski, prirasli su na stručak, bjelkasto-krem, poslije narančasto-smeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 11-14 x 6.5-9 µm; otrusina je oker-smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto-krem; okus i miris su na kakaovac (Theobroma cacao).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, na truloj slami i u sijenu, a rijetko na trulom drvu. Slike je snimio Anton Gračanin.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Unutar roda Conocybe nije uvijek jednostavno odrediti vrstu. Međutim hornska zvončica je vrlo karakteristična jer raste na slami i sijenu, ima uzdužno narebran stručak kojemu je osnova obavijena ovojem, što je jedinstveno u spomenutom rodu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 409. Hornska zvončica (Conocybe hornana Sing. & Hausknecht

NABORANA ZVONČICA

Conocybe rugosa (Peck) Watling

Etimologija: rugosus (lat.) = naboran, brazdast. Po naboranom klobuku.

Engleski naziv: Ringed Conecap

Klobuk: 1-2 (4) cm širok, zvonolik pa raširen i ispupčen na sredini s malom grbicom, žuto-smeđ, oker-smeđ do svijetlosmeđ, zlatno-oker, po vlažnom vremenu je crveno-smeđ, sredina je tamnija, vodenast, kasnije postaje naboran, rub je narebran skoro do sredine.

Stručak: Valjkast, žućkast, oker, smeđe prošaran, mjestimično s mrljama, prema dnu je tamniji; vjenčić je opnast, crtast, prolazan, bjelkast do svijetložut.

Listići: Rijetki, prirasli, uski, izmiješani su s lamelulama, žuto-oker, okerasti do hrđastosmeđi, oštrica je nazubljena.

Spore: Eliptične, glatke, s kličnim otvorom na vrhu, 10.4-12.6 x 5.4-6.8 µm; otrusina je oker-smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, okerasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u bjelogoričnim šumama, parkovima, vrtovima, na travnjacima, drvenom iverju nakon sječe drva, te u posudama za cvijeće. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, u studenom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Ova vrsta sadrži vrlo otrovne alkaloide, među kojima i toksin amanitin koji oštećuje jetru i bubrege, koje može završiti smrtnim ishodom.

Napomena: Vrlo su slične obučena zvončica (Conocybe vestita), kojoj je rub klobuka krpast od ostataka bijelog ovoja i koji je rijetko narebran, te prstenasta zvončica (Conocybe arrhenii), kojoj je rub klobuka vrlo kratko narebran.

Conocybe siennophylla - created in Spain by Luis García Bona

OKERLISTIĆAVA ZVONČICA

Conocybe siennophylla (Berk. & Broome) Singer ex Chiari & Papetti

Engleski naziv: Browngilled Conecap

Klobuk: 0.5-1.5 (2.5) cm širok, najprije zvonolik do konusan, poslije konveksan i oštro ispupčen, vodenast, po vlažnom vremenu narebran do 1/2 promjera klobuka, gladak; žućkasto-oker, žuto-smeđ do narančasto-smeđ, vrh je tamniji, poslije izblijedi i postane žućkast.

Stručak: 4-7 (8) cm visok i 1-2 mm debeo, valjkast, najprije pun, zatim šupalj, lomljiv, gladak, uzdužno brazdast, po dužini sitno brašnjav; bijel do oker-smećkast.

Listići: U mladosti svijetložućkasti do svijetlosmećkasti, kasnije oker, cimetastomeđi, crvenkasto-oker ili ružičasto-oker, prirasli, oštrica je bjelkasta, račvasti, izmiješani s lamelulama.

Spore: Eliptične, glatke, 8-12 x 4.5-6.5 µm; otrusina je cimetastosmeđa do crvenkasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, žuto-smeđe ili svijetlosmeđe, lomljivo, vlaknasto, pri dnu stabljike tamnije; miris je ugodan, a okus blag.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, kao saprofit tla izvan šuma po livadama, pašnjacima, poljima, šumskim čistinama, parkovima, voli opožareno tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i gotovo sve vrste iz ovog roda. Teška trovanja s ovom vrstom nisu poznata.

Napomena: Moguća je zamjena s vrstom Conocybe velutipes koja ima tamniji i uočljivo narebran klobuk. Stručak je najprije bijel, poslije smeđ poput klobuka, a osnova je zadebljana. Slična je i maljava zvončica (Conocybe pilosella) koja raste u bjelogoričnim šumama na trulom lišću i grančicama. Ima uočljivo bijelo maljav i uzdužno narebran stručak. Nijedna od spomenute dvije vrste nema vrijednosti.

OBUČENA ZVONČICA

Conocybe vestita (Fr.) Kühner

Etimologija: vestita (lat.) = odjevena, obučena. Po jako razvijenom ovoju na klobuku.

Engleski naziv: Caped Conecap

Klobuk: 0.7-2.5 cm širok, najprije je zvonolik ili polukuglast pa ubrzo konveksan i uočljivo ispupčen; smeđo-crvenkast, oker-crvenkast pa je ubrzo žuto-smećkast do narančasto-smećkast, rub je nešto blijeđi, svijetložut, vodenast, crtast, površina je glatka, ponekad je lagano naboran, rub je prekriven bijelim ovojem, krpast, rijetko je malo narebran.

Stručak: 1.5-4 x 0.25 cm, baza je lagano bulbozna; žućkast, ubrzo nešto potamni kod razvijenih gljiva, do prljavo sivo-smeđe boje; na vrhu je injast, gornji dio je vlaknast od ovoja, ponekad je resast, s prstenastim je pojasom.

Listići: Lagano i osrednje su izrezani, malo su trbušasti, gusti, oštrica je jako nazubljena, u mladosti su bjelkasti, zatim su oker, u starosti su cimetastosmeđi do hrđastosmeđi.

Spore: Izduženo jajolike, glatke, s prilično debelim pregradama, s nježnim kličnim otvorom, 6-9 x 4-5 µm, Q = 1.6; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Kremasto, svijetlosmeđe, oker-smeđe do crvenkasto-smeđe, prozirno, u stručku zlatnosmeđe, mekano, lomljivo; miris je slab na gljive, a okus blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, skupno, kao saprofit u bjelogoričnim šumama, po vrtovima, livadama, na zemlji izmiješanoj s drvnim i biljnim ostacima. Primjerak na slikama snimio je Mladen Matišić, u drugoj polovici rujna.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Prepoznatljiva je vrsta po strukturi ovoja koji je često dosta netipičan kada se gljiva razvije. Naša vrsta u većini slučajeva je prepoznatljiva po neizraženom kličnom otvoru, a po sličnim karakteristikama u svom rodu se eventualno može zamijeniti samo s proljetnom zvončicom (Conocybe aporos) koja je proljetna gljiva nešto većih dimenzija i uglavnom ima izražen vjenčić.

PJEGAVI SMETIŠTAR

Panaeolus antillarum (Fr.) Dennis

Taksonomija: Po pjegavo išaranim listićima.

Engleski naziv: Shiny Mottlegill

Klobuk: 1.2-5.5 cm širok, konveksan, zatim je tupo koničan ili polukuglast, nije vodenast, u početku čisto bijel do bijelo-siv, povremeno postupno postane krem ​​na sredini, najprije je gladak, postaje lagano naboran i izbrazdan ili u starosti pojasasto ispucan, rub prelazi listiće.

Stručak: 3-15.5 cm visok i 2-8 mm debeo, valjkast ili se lagano ravnomjerno zadebljava prema dnu i prema vrhu, ponekad je jasno proširen pri dnu i kratko korjenast, čvrst, ravan do zakrivljen, bijel do prljavobijel, u starosti je obično smećkast ili crvenkasto-smeđ, gladak ili na gornjoj polovici donekle vlaknasto-crtast do vlaknasto-narebran, gotovo potpuno bjelkast, isprva je lagano zrnast, po vlažnom vremenu često zadržava kapljice vode blizu vrha, vjenčić nije izražen.

Listići: Vrlo su gusti, 35-50 mm dugi i 3-6 mm široki, trbušasti do široko trbušasti, prirasli, prvo krem, kasnije tamni i crno mramorirane (jasno su išarani), oštrica je upadljivo bijelo zrnasta.

Spore: Duguljasto eliptične, tipično šesterokutne, stijenka je tamna i glatka, s više ili manje istaknutom središnjom klicom, 15-20 x 10-14 µm, Q = 1.2; otrusina je crna.

Meso: Najprije je prilično čvrsto, u klobuku je istobojno, bijelo, a u stručku je bijelo na vrhu i često tamnije, smećkasto, u donjem dijelu; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus nije provjeren.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, kao saprofit na starom izmetu krupnih biljojeda pomiješanom sa slamom, prvenstveno konja, uglavnom na pašnjacima, livadama, uz puteve, na rubovima šuma. U Hrvatskoj je pronađena u Istri .

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer sadrži halucinogeni toksin psilocibin.

Napomena: Na sličnom staništu mogu se pronaći brojne vrste iz rodova Panaeolus, Stropharia i Coprinus od kojih se razlikuje po izostanku vjenčića.

ĐUBRETARSKI SMETIŠTAR

Panaeolus fimicola (Pers.) Gillet

Etimologija: fimus (lat.) = gnoj + colo (lat.) = moje odijelo. Po staništu.

Engleski naziv: Turf Mottlegill

Klobuk: 1-2.5 (3.5) cm širok, polukuglast je i izravnato-konveksan, također je često malo ispupčen na sredini; u mladosti je smeđ, sivo-smeđ ili crvenkasto-smeđ s maslinastim tonom, kasnije je nešto tamniji, crno-smeđ ili sivo-crnkast, rubna zona je tamnija, rub je samo u starosti malo narebran.

Stručak: 6-8 cm visok i 1-2 mm debeo, valjkast; svijetlosmeđ, na gornjem je dijelu sitno pahuljast i svjetliji, baza je sivo-smećkasta.

Listići: Lagano su izrezani uz stručak, prirasli, trbušasti; sivo-smeđi, tamnosmeđi, sivo-crni do crni, oštrica je bjelkasta.

Spore: Eliptične, 8-14 x 6-9.5 µm; otrusina je crna.

Meso: Tanko, lomljivo, smeđe, u stručku je nešto svjetlije; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit tla po parkovima, livadama, u svim tipovima šuma, na pognojenom, travnatom tlu, a ne na svježem stajskom gnoju.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer sadrži toksični halucinogen psilocibin. Psilocibin se ne smije uživati kao drogom, a na psihijatrijskim odjelima je bilo mnogo ljudi koji su vjerovali da su gljive sa drogom super. Drugi su pomiješali gljive sa psilocibinom sa smrtno otrovnim vrstama, kao što je hrastova koprenka (Cortinarius rubellus). Ti ljudi su ili umrli ili završili na dijalizi. U određenim se područjima kaže da u gljivama nije pronađen psilocibin, jer se količina psilocibina u gljivama svakako može razlikovati od mjesta do mjesta ili može sadržavati sličnu tvar koja ima sličan učinak. U svakom slučaju, u velikim količinama uzrokuje teške gastrointestinalne probleme. Preporučamo svima da ne koriste ovu gljivu. Smetištari se često međusobno razlikuju samo po karakteristikama spora. Nijedna vrsta nije jestiva, a mnoge su sa psilocibinom, odnosno otrovne.

Napomena: Iako ime navodi na zaključak da raste na izmetu, ona u stvarnosti ne raste izravno na izmetu. Prisutna je po ruševinama, ali također i na pognojenom tlu. Ima manje izravnate spore po čemu se razlikuje od većine vrsta iz roda Panaeolus.

ZVONASTI SMETIŠTAR

Panaeolus papilionaceus (Bull.) Quél.

Etimologija: papilio (lat.) = leptir. Po dosta prostranom ovoju.

Engleski naziv: Petticoat Mottlegill

Klobuk: 1-2 (3) cm širok, prvo je polukuglast, zatim se otrvori, gol, po vlažnom je vremenu je ljepljiv, a inače je suh i sjajan; smećkast, smeđ do sivo-smeđ, ne blijedi ili jedva malo izblijedi, nije narebran, rub je zupčast ili krpast od svjetlijih ostataka ovoja.

Stručak: 4-6 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, tanak, komorasto-šupalj, tvrd; crvenkasto-smeđ, na bazi je tamnosmeđ i bijelo maljav od micelija, brašnast je na vrhu, ovoj je bjelkast i prolazan.

Listići: Zaokruženi su uz stručak, prirasli, prilično su široki, trbušasti; najprije su smećkasti, zatim su sivi, u starosti su crni, oštrica je uvijek bjelkasta.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke, (12.5) 15 - 18 (20) × (6.8) 8.7 - 11 (12.3) µm, Q = (1.5) 1.51 - 1.9 (2.2), N = 120, Me = 16.6 × 9.8 µm, Qav = 1.7; otrusina je crna.

Meso: Tanko, vodenasto, žućkasto, krem-sivkasto ili je smeđe; miriše na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i ranu jesen, skupno, kao saprofit po livadama, na stajskom gnoju. Primjerke na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer sadrži neutvrđene količine toksičnog halucinogena psilocibina. Psilocibin se ne smije uživati kao drogom, a na psihijatrijskim odjelima je bilo mnogo ljudi koji su vjerovali da su gljive sa drogom super. Drugi su pomiješali gljive sa psilocibinom sa smrtno otrovnim vrstama, kao što je hrastova koprenka (Cortinarius rubellus). Ti ljudi su ili umrli ili završili na dijalizi. U određenim se područjima kaže da u gljivama nije pronađen psilocibin, jer se količina psilocibina u gljivama svakako može razlikovati od mjesta do mjesta ili može sadržavati sličnu tvar koja ima sličan učinak. U svakom slučaju, u velikim količinama uzrokuje teške gastrointestinalne probleme. Preporučamo svima da ne koriste ovu gljivu. Smetištari se često međusobno razlikuju samo po karakteristikama spora. Nijedna vrsta nije jestiva, a mnoge su sa psilocibinom, odnosno otrovne.

Napomena: Moguća je zamjena s cijelim nizom beznačajnih smetištara. Ovu je vrstu najlakše prepoznati po nepravilno bjelkastoj boji klobuka kada se gljiva razvije, dosta visokom i zvonolikom klobuku, te po maslinastozelenim ili sivkastim listićima s bjelkastom oštricom. Većina vrsta iz ovog roda sadrži tvari s halucinogenim djelovanjem.

RICKENOV SMETIŠTAR

Panaeolus rickenii Hora

Klobuk: 1-3 (5) cm širok, zvonolik je ili stožast i šiljasto ispupčen na sredini, gladak, vlažan, sjajan; smeđ, sivo-smeđ, okerasto-smeđ, crvenkasto-smeđ, tamnosmeđ ili je crno-smeđ, na sredini je tamniji, vodenast, rub je narebran.

Stručak: 3-8 (9) cm visok i 1-2 (2.5) mm debeo, valjkast, tanak, šupalj; u početku je smećkast, zatim je crvenkast do crno-smeđ, prema vrhu je svjetliji, u mladosti je intenzivno bjelkasto pahuljast, često je sa sitnim gutacijskim kaplicama.

Listići: Prilično široki, prirasli; sivo-smeđi, kasnije su sivi do sivo-crni, oštrica ostaje bjelkasta i pahuljasta.

Spore: Eliptične, glatke, 9.7-14 x 7.6-10.5 µm; otrusina je crna.

Meso: Tanko, lomljivo, najprije je bjelkasto, kasnije je sivo-žuto do smeđe, vodenasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, kao saprofit tla u travnatim šumama, uz rubove šuma, po šumskim stazama, parkovima, livadama i pašnjacima, na gnoju.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Nema vrijednosti i smatra se otrovnom vrstom, jer sadrži toksični halucinogen psilocibin. Psilocibin se ne smije uživati kao drogom, a na psihijatrijskim odjelima je bilo mnogo ljudi koji su vjerovali da su gljive sa drogom super. Drugi su pomiješali gljive sa psilocibinom sa smrtno otrovnim vrstama, kao što je hrastova koprenka (Cortinarius rubellus). Ti ljudi su ili umrli ili završili na dijalizi. U određenim se područjima kaže da u gljivama nije pronađen psilocibin, jer se količina psilocibina u gljivama svakako može razlikovati od mjesta do mjesta ili može sadržavati sličnu tvar koja ima sličan učinak. U svakom slučaju, u velikim količinama uzrokuje teške gastrointestinalne probleme. Preporučamo svima da ne koriste ovu gljivu. Smetištari se često međusobno razlikuju samo po karakteristikama spora. Nijedna vrsta nije jestiva, a mnoge su sa psilocibinom, odnosno otrovne.

Napomena: Budući da su gljive iz roda Panaeolus gotovo bez vrijednosti, za široki krug ljubitelja nisu osobito zanimljive. Njihova determinacija nije uvijek jednostavna jer su vrlo promjenljive boje u odnosu na starost i vrijeme rasta. Rickenov smetištar ima vrlo zanimljivo svojstvo da se sušenjem ne raspada, već se oporavi kada se ponovno navlaži.

POLUJAJASTI GNOJIŠTAR

Panaeolus semiovatus (Sowerby) S.Lundell & Nannf.

Engleski naziv: Shiny Mottlegill

Klobuk: 2-4 (6) cm širok i 2-6 cm visok, jajolik, gladak, kožica je po vlažnom vremenu mazava i uvijek ljepljiva; može biti sivkasto-smećkast, okerast ili sivo-smeđ, sredina je često tamnija, površina je naborana i u starosti ispucana.

Stručak: 6-10 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, šupalj, malo je zadebljan na bazi, tvrd, tanak, lomljiv; bjelkast je ili sivkasto-smeđ, nosi uzdignuti i narebrani sivo-smeđi vjenčić ili je s crnim pojasom i ostacima ovoja, iznad vjenčića je tipično i pravilno narebran, na bazi je bjelkasto-maljav.

Listići: Široki, trbušasti, izrezani su uz stručak, prirasli, gusti; sivkasti, kasnije su sivo-crnkasti ili crni, s karakterističnom su bjelkastom oštricom.

Spore: Eliptične, 15-22 x 9-14 µm; otrusina je crna.

Meso: Vrlo je tanko, gotovo da i ne postoji, u stručku je tvrdo, bjelkasto; miris i okus su na gljive.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, skupno ili pojedinačno, kao saprofit na starom izmetu krupnih biljojeda, prvenstveno goveda i konja, uglavnom na pašnjacima i livadama. U Hrvatskoj je pronađena samo na izmetu konja, a poznata je s pet lokaliteta, u Gorskom kotaru, Lici i Slavoniji. Primjerke na slikama snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Sadrži veliku količinu halucinogenog toksina psilocibina. Psilocibin se ne smije uživati kao drogom, a na psihijatrijskim odjelima je bilo mnogo ljudi koji su vjerovali da su gljive sa drogom super. Drugi su pomiješali gljive sa psilocibinom sa smrtno otrovnim vrstama, kao što je hrastova koprenka (Cortinarius rubellus). Ti ljudi su ili umrli ili završili na dijalizi. U određenim se područjima kaže da u gljivama nije pronađen psilocibin, jer se količina psilocibina u gljivama svakako može razlikovati od mjesta do mjesta ili može sadržavati sličnu tvar koja ima sličan učinak. U svakom slučaju, u velikim količinama uzrokuje teške gastrointestinalne probleme. Preporučamo svima da ne koriste ovu gljivu za nikakav oblik konzumacije. Smetištari se često međusobno razlikuju samo po karakteristikama spora. Nijedna vrsta nije jestiva, a mnoge sadrže otrovni psilocibin.

Napomena: Na sličnom staništu mogu se pronaći brojne vrste iz rodova Panaeolus, Stropharia, Coprinus i sl. od kojih se razlikuje po prisustvu vjenčića.

Panaeolus semiovatus var. phalaenarus - created on August 2022 in Pyrénées-Atlantiques, Aquitaine, France by Ibai Olariaga

LJEPLJIVI SMETIŠTAR

Panaeolus semiovatus var. phalaenarus (Fr.) E.Gerhardt

Klobuk: 1-3 (5) cm širok, konveksno-zvonolik, tupo ispupčen na sredini, gladak, po vlažnom je vremenu oko ruba vodenasti obruč, mazav je i ljepljiv; bjelkast, sivkast, sivkasto-oker, žućkasto-smeđ do svijetlosmeđ, površina je često neravna zbog nepravilnih udubina, s prolaznim je bjelkastim ovojem, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: Valjkast, gladak, pun, lomljiv, gol; bjelkast, žuto-smeđ do blijedocrvenkast.

Listići: Trbušasti, prirasli, sivo-smeđi, sivi, u starosti su crno-smeđi, oštrica bjelkasta i u starosti nazubljena.

Spore: Eliptične, 14-19 x 8.8-12 µm; otrusina tamnosmeđa do crno-smeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, sivkasto je do žućkasto-smeđe; miriše ugodno na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, skupno, u travi, na pognojenim poljima i vrtovima, na pašnjacima, u parkovima, uz ceste i u lončanicama s cvijećem.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Nema vrijednosti i smatra se otrovnom vrstom, jer sadrži toksični halucinogen psilocibin. Psilocibin se ne smije uživati kao drogom, a na psihijatrijskim odjelima je bilo mnogo ljudi koji su vjerovali da su gljive sa drogom super. Drugi su pomiješali gljive sa psilocibinom sa smrtno otrovnim vrstama, kao što je hrastova koprenka (Cortinarius rubellus). Ti ljudi su ili umrli ili završili na dijalizi. U određenim se područjima kaže da u gljivama nije pronađen psilocibin, jer se količina psilocibina u gljivama svakako može razlikovati od mjesta do mjesta ili može sadržavati sličnu tvar koja ima sličan učinak. U svakom slučaju, u velikim količinama uzrokuje teške gastrointestinalne probleme. Preporučamo svima da ne koriste ovu gljivu. Smetištari se često međusobno razlikuju samo po karakteristikama spora. Nijedna vrsta nije jestiva, a mnoge su sa psilocibinom, odnosno otrovne.

Napomena: Po obliku klobuka je sličan prstenasti smetištar (Panaeolus semiovatus), od kojeg se bitno razlikuje po manje mazavom klobuku i stručku bez vjenčića.

TAMNORUBNI SMETIŠTAR

Panaeolus subbalteatus (Berk. & Broome) Sacc.

Engleski naziv: Banded Mottlegill

Klobuk: 1-2 (3.5) cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i tupo ispupčen na sredini, gladak; svijetlosmeđ je ili tamnosmeđ, po suhom je vremenu kremast, vodenast, izbljeđuje od sredine, rub je tamnosmeđ.

Stručak: 3-7 (10) cm visok i 2-5 (6) cm debeo, valjkast, zakrivljen, duži je od širine klobuka, elastičan, gladak, na bazi je srašten s drugim plodnim tijelima; svijetlosmeđ je ili crvenkasto-smeđ, pri vrhu je sitno maljav, prema bazi je bijelo ili bjelkasto-modrikasto baršunast što je obično znak da sadrži psilocibin.

Listići: Gusti, nejednako dugi, prirasli; najprije su svijetlosmeđi, kasnije su crvenkasto-smeđi do crni, oštrica je bijela i resasta, često su mjestimično sa bjelkastim ili smeđim mrljama.

Spore: Eliptične, limunaste, glatke, s debelim stijenkama, 11-16 x 7.5-9 µm; otrusina je crna.

Meso: Tanko, smeđe; miris nije izražen ili je slab na brašno, a okus je neugodan na svježe brašno, osušeno je slano.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, busenasto, na pognojenom travnatom tlu, kompostu, po vrtovima, travnjacima, parkovima, livadama i na istrunuloj travi.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta, jer sadrži toksični halucinogen psilocibin u različitim količinama, 0,08-0,7% psilocibina i 0,05-0,46% baeocistina suhe tvari. Psilocibin se ne smije uživati kao drogom, a na psihijatrijskim odjelima je bilo mnogo ljudi koji su vjerovali da su gljive sa drogom super. Drugi su pomiješali gljive sa psilocibinom sa smrtno otrovnim vrstama, kao što je hrastova koprenka (Cortinarius rubellus). Ti ljudi su ili umrli ili završili na dijalizi. U određenim se područjima kaže da u gljivama nije pronađen psilocibin, jer se količina psilocibina u gljivama svakako može razlikovati od mjesta do mjesta ili može sadržavati sličnu tvar koja ima sličan učinak. U svakom slučaju, u velikim količinama uzrokuje teške gastrointestinalne probleme. Preporučamo svima da ne koriste ovu gljivu. S druge strane, komercijalno dostupni uzgojeni oblici iz SAD-a sadržavali su 0,16-0,65% psilocibina. Njihovo uživanje je zakonski kažnjivo u mnogim zemljama. Smetištari se često međusobno razlikuju samo po karakteristikama spora. Nijedna vrsta nije jestiva, a mnoge su sa psilocibinom, odnosno otrovne. Mala djeca ili bebe mogu slučajno pronaći ove gljive na travnjaku. Ako pojedu samo mali dio ove gljive, obično se ništa ne dogodi. Unatoč tome, potrebno je promatrati dijete. Problemi s cirkulacijom, neobično ponašanje ili bolovi u trbuhu pokazatelji su trovanja. Opasna trovanja ovom gljivom nisu poznata.

Napomena: Ova se vrsta smetištara u nekim zemljama uzgaja zbog znatnog sadržaja halucinogenih tvari. U miceliju se nalaze male kvržice poput sklerocija, plavkasto-zelene boje. Ovo je jedini smetištar koji raste busenasto pa se lako prepozna.