NABORANO UHO

Auricularia mesenterica (Dicks.) Pers.

Engleski naziv: Tripe Fungus

Plodno tijelo: 4-12 (25) cm široko, jednim je krajem učvršćeno za supstrat, poput konzole, lepezasto stručak nije izražen, rub je cjelovit ili urezan poput latica cvijeta, s izdignutim rubom, naslagana su jedno iznad drugoga poput crijepova na krovu; sivkasto-smeđe do svijetlosmeđe s nešto tamnosmeđim koncentričnim pojasevima; himenija je površina smještena s donje strane, rebrasto naborana, ljubičasto-smećkasta.

Spore: Izduženo eliptične, glatke, sužene su na jednom kraju, prozirne, iznutra su zrnaste ili s grlićem, 12-18 x 4-7 µm; bazidiji su s 3 pregrade, 60-80 x 4-5 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Bjelkasto, sivkasto, smeđe, na kraju crnkasto, želatinozno, mekano-kožasto, tamno, u starosti otvrdne; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, busenasto, u šumama, parkovima, riječnim dolinama, kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najšešće jasena, topole, bukve i breze. Sve slike snimljene su u srpnju na lokalitetu Ponikve kod Zagreba.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrde konzistencije mesa.

Napomena: Karakteristično je pojasasta i izgleda poput rasvjetanog cvijeta.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je nepravilno, lepezasto, jednim krajem je učvršćeno za supstrat, poput konzole; 2. površina je sivkasto-smeđa do smećkasta s tamnosmeđim koncentričnim pojasevima; 3. rub je cjelovit ili urezan poput latica cvijeta; 4. himenijalna površina je rebrasto naborana; 5. meso je želatinozno; 6. raste na krupnim drvnim ostacima bjelogoričnog drveća

ŽLJEZDOLIKA DRHTALICA

Exidia glandulosa (Bull.) Fr.

Etimologija: glandula (lat.) = žlijezda. Po izgledu površine.

Engleski naziv: Black Witches' Butter

Plodno tijelo: 2-12 (20) cm široko, školjkasto, sjajno, sitno naborano, stručak nije izražen ili je ponekad stručkoliko produženo, točkasto je spojeno sa supstratom, crno, donja je strana također crna i hrapava, po suhom se vremenu skuplja, a po vlažnom vremenu ponovo oživljava.

Spore: Valjkaste, glatke, prozirne, 13-19 x 3-5.6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Crno, elastično, žilavo, želatinozno; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, a češće u zimu i proljeće, kao saprofit krupnih drvnih ostataka (panjevi, grane) raznog bjelogoričnog drveća, obično hrasta i lijeske, a rijetko na crnogoričnom drveću.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Ova vrsta nije otrovna i nema nikakvu uporabnu vrijednost pa je smatramo nejestivom.

Napomena: Pripada skupini gljiva želatinozne konzistencije. Postoji dosta sličnih vrsta gljiva, ali one uglavnom nisu crne boje.

NAGOMILANA DRHTALICA

Exidia nigricans (With.) P.Roberts

Engleski naziv: Warlock's Butter

Plodno tijelo: 2-12 (20) cm široko i ponekad više od 2 cm debelo, plodna tijela su nagurana jedno uz drugo ili su čak međusobno busenasto sraštena, stručak nije izražen, najprije je okruglasto, zatim jako promjenljivog oblika, dosta nabuja na supstratu, himenij se nalazi s gornje strane, vijugav, naboran, sa stožastim kvržicama koje su brojnije ili rjeđe, rubovi nabora su oštri; u mladosti je bjelkasto ili blijedocrvenkasto, kasnije je crno-smeđe, sivo-crnkasto ili crno, kada se osuši suho poput crne kore, sjajno, te vrlo tvrdo, a u dodiru s vlagom ponovo oživljava.

Spore: Valjkaste, glatke, prozirne, 13-19 x 3-5.6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Crno, elastično, žilavo, želatinozno; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, a češće u zimu i proljeće, kao saprofit krupnih drvnih ostataka (panjevi, grane) raznog bjelogoričnog drveća, a rijetko na crnogoričnom drveću; izaziva bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Najveći je dio autora navodi kao nejestivu vrstu, a rijetki kao jestivu. U svakom slučaju nije otrovna, ali nije ni ukusna i nema skoro nikakvu uporabnu vrijednost da bi se sakupljala za konzumiranje pa je smatramo nejestivom vrstom.

Napomena: U mladosti je želatinozna, a kasnije se osuši. U jesen i zimi na istom staništu raste karamelizirana žljezdarica (Exidia saccharina) koja je žuto-smeđa, želatinozna i vrlo slična naboranoj drhtalici (Tremella mesenterica).

VRBINA DRHTALICA

Exidia recisa (Ditmar) Fr.

Engleski naziv: Amber Jelly

Plodno tijelo (klobuk): 1-9 (12) cm široko, nepravilno, slično poklopcu ili uški, katkad je režnjasto, stručak nije izražen ili je vrlo kratak i zakrivljen, gornja je himenijalna površina glatka, valovita, naborana ili ima saćast izgled, sjajna, donja je sterilna strana blago naborana, zrnasto-bradavičava; cijelo plodno tijelo je žute, svijetlosmeđe do tamnosmeđe ili crno-smeđe boje, rub je oštar, kao odrezan.

Spore: Valjkaste, zavijene poput kobasice, glatke, prozirne, 10-17 x 2.5-5.2 µm; otrusina je bijela.

Meso: Smećkasto, žuto-smeđe, želatinozno, elastično i mekano, kada se posuši, izgleda kao smeđa krasta na supstratu; miris nije izražen ili je malo neugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine, ali preferira vlažno vrijeme u proljeće i kasnu jesen, kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, obično vrbe, topole i trešnje.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Izgleda toliko slično judinom uhu (Auricularia auricula-judae) da ga se često miješa s njim, ali nije toliko bitno, jer su obje vrste jestive. U Japanu je popularna jestiva gljiva. Opisanu vrbinu drhtalicu lako je prepoznati zbog specifičnog staništa. Dvije slične drhtalice su Exidia repanda i Exidia cartilaginea, koje rastu na brezi.

THURETIANOVA DRHTALICA

Exidia thuretiana (Lév.) Fr.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: White Brain

Plodno tijelo: 2-15 (18) cm široko, najprije je sastavljeno od skoro kuglaste mase i prianja uz supstrat pa se nešto rastegne i postane valovito i kvrgavo poput površine mozga, rub je jasno odvojen od supstrata i lagano trepavičast; površina je glatka i s bijelim odsjajem, najprije je prozirno, kasnije bjelkasto, žućkasto ili bijelo-narančasto, u starosti postane sivo ili tamnosivo ako raste na donjoj strani drva.

Spore: Valjkaste, 9-12 x 5-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Želatinozno, prozirno, kasnije nije prozirno i uvijek bez bjelkaste jezgre; miriše na cedrovinu, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve, hrasta i graba, vrlo rijetko na biljnim ostacima, a nikad na crnogoričnom drveću.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Površina s vijugama izgleda poput površine mozga.

Exidiopsis calcea - created in Norway by Magne Flåten

BIJELA LOJANICA

Alloexidiopsis calcea (Pers.) L.W.Zhou & S.L.Liu

Etimologija: calx (lat.) = kreč. Po boji plodnog tijela.

Plodno tijelo: 2-15 (20) cm dugo i oko 6 cm široko, posve prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto srašteno s podlogom, po vlažnom vremenu formira membranozne plahtice slične vosku, površina je glatka i brašnjava, po suhom vremenu ispuca, a poslije ima izgled bijele žbuke na zidu; bjelkasto, prljavobijelo do sivkasto, također s crveno-smeđim pjegama.

Spore: Nepravilne, eliptične ili valjkaste, glatke, prozirne, 12.5-16 x 5-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tvrdo, a kada se posuši, postane lomljivo, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnih drvnih ostataka (grane, grančice, kora) raznog crnogoričnog drveća s korom, najčešće smreke, ali također i vrbe, češća je u višim planinskim područjima.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Na mrtvom drvu crnogoričnog drveća s korom i s glatkom površinom rastu rožnata žilnica (Crustoderma corneum), koja je više voštane konzistencije, žućkastobijela nitokoška (Hyphoderma cremeoalbum), bijela grbavičarka (Metulodontia nivea), okruglosporna peruška (Athelia neuhoffii), jelova opnatica (Peniophora piceae) i žutooker voskokoška (Gloeocystidellum luridum).

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je slijepljeno, razrašteno; 2. površina je bjelkaste do sivkaste boje; 3. površina je glatka i brašnjava; 4. raste na mrtvom crnogoričnom drveću, a rjeđe bjelogoričnom

Heteroradulum deglubens - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

PRILEGNUTA DRHTALICA

Heteroradulum deglubens (Berk. & Broome) Spirin & Malysheva

Engleski naziv: Blushing Crust

Plodno tijelo: 3-10 (20) cm široko, posve prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto se drži za podlogu, formira plahtice, površina je glatka, brašnjava, rijetko bradavičava ili šiljata; prljavobijelo, žućkasto-smeđe, crvenkasto-smeđe ili ružičasto-smeđe, na pritisak postane vinskicrveno; rub je primjetno dlakav i poslije malo uzdignut od supstrata, režnjevito zakrivljen, valovit, bjelkast i mjestimice resast.

Spore: U obliku graha, glatke, prozirne, s uljnim kapljama, 14.5-20 × 6.5-9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Voštano, sočno, kada se posuši, postane tvrdo kao krasta, smećkaste je boje drveta; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen, zimu i proljeće, u svim tipovima šuma, parkovima i vrtovima, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog bjelogoričnog drveća bez kore, osobito bukve, jasena i graba.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Zbog posve prilegnutog plodišta se može zamijeniti s gljivama iz roda Peniophora, Corticium ili Stereum. Makroskopski je osobito slična Peniophora incarnata, koja raste na krupnim drvnim ostacima bjelogoričnog i crnogoričnog drveća. Također sliči i ružičasta krastokorka (Corticium roseum), koja raste na krupnim drvnim ostacima (panjevi, grane) vrba, topola, breza i jasena. Obje se spomenute vrste bitno razlikuju mikroskopski jer nemaju longitudinalno septirane bazidije. Uvijek raste na sjevernoj strani oguljenih grana.

CRVENKASTA HLADETINA

Guepinia helvelloides (DC.) Fr.

Engleski naziv: Salmon Salad, Apricot Jelly

Plodno tijelo: 2-12 (18) cm široko, elastično, želatinozno, u obliku lateralno rastrganog lijevka, glatko, golo, gumasto; svijetle je crveno-narančaste boje, kasnije je tamnonarančasto ili tamnocrveno, pomalo prozirno, izvana blijedocrvenkasto, rub je valovit i oštar; vanjska himenijalna strana je ružičasto-ljubičasto pahuljasta, a bjelkasta nakon sazrijevanja spora.

Stručak: 5-10 (13) cm visok, gotovo neprimjetno prelazi u gornji dio plodnog tijela, hrskavičast, crvenkasto-narančast, baza je bjelkasta.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 8-11 x 4-8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Želatinozno, elastično, čvrsto, malo je prozirno, bjelkasto, svijetlonarančasto ili svijtlocrveno; miriše na gljive, a okus je ugodan.

Kemijske reakcije: Plodno tijelo u dodiru s Melzerovim reagensom postane maslinasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno i busenasto, u crnogoričnim i miješanim šumama, šumskim putevima, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi, naslage drva) različitog crnogoričnog drveća, ponekad prividno na zemlji izmiješanom s drvnim ostacima, voli vapnenasto tlo, češća je u višim planinskim predjelima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Jestiva je i sirova, a osobito je ukusna isjeckana na komadiće i pomiješana sa šećerom i rumom ili kuhana kao gljiva za salatu.

Napomena: Želatinozne je konzistencije i može se jesti i sirova. Slične je konzistencije bijela ledenka (Pseudohydnum gelatinosum), ali je bijele ili smeđe boje, raste na panjevima i ima šiljasti himenij. Nema nikakve opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama.

Myxarium nucleatum - created in Norway by Inger-Lise Fonneland

JEZGRIČAVA DRHTALICA

Myxarium nucleatum Wallr.

Etimologija: nucleus (lat.) = jezgra, sredina, središte. Po kristaličnoj unutrašnjosti plodnog tijela.

Engleski naziv: Crystal Brain

Plodno tijelo: 1-3 (5) cm široko, jastučasto ili je u obliku grudve, ponekad teži da se stapa s drugim plodnim tijelom, u unutrašnjosti se nalazi bijela do žućkasta štapićasta do jajolika jezgra od bijelih prozirnih vapnenačkih kristalića; prozirno, bjelkasto, kasnije je okerasto do smeđe, isušeno na supstratu je blistavo i smećkasto.

Spore: Eliptične, prozirne, 8.5-14 x 3.5-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Vodenasto-želatinozno, mekano, prozirno; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u skupinama, u bjelogoričnim i aluvijalnim šumama kao saprofit krupnijih drvnih ostataka bjelogoričnog drveća; u povoljnim atmosferskim uvjetima naraste dosta velika.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Prisutna je jezgra od kristalića po čemu se ova gljiva razlikuje od vrsta iz rodova Tremella ili Exidia. Ponekad je jezgra teško uočljiva pa se često zamijeni s thuretianovom drhtalicom (Exidia thuretiana). Bazidiji su karakteristično stapčasti što uvijek ukazuje na pripadnost rodu Myxarium.

BIJELA LEDENKA

Pseudohydnum gelatinosum (Scop.) P.Karst.

Etimologija: gelatinosum (lat.) = želatinozan. Po želatinoznoj konzistenciji.

Engleski naziv: Jelly Tooth

Plodno tijelo (klobuk): 3-8 (12) cm široko, bez stručka, u obliku je polumjeseca, lateralno se sužava i šiljasto je spojeno sa supstratom, ponekad i s kratkim stručkolikim nastavkom, sjajno; prozirno, bijelo je ili bjelkasto s plavičastim odsjajem ili smećkasto, kasnije je žućkasto do žućkasto-smeđe, po površini se nalaze male dlačice debljine 3-16 µm.

Stručak: Ne postoji ili je vrlo kratak, debeo; bjelkast do smećkast.

Šiljci: Smješteni su na donjoj strani klobuka, vrlo su kratki, mekani, sjajni, bijeli i prozirni.

Spore: Kuglaste, glatke, prozirne, 4.5-8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Vodenasto-želatinozno, mekano, prilično je debelo, prozirno, bijelo je ili bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci) raznog crnogoričnog drveća, obično bora ili smreke, rijetko se pronađe na drvnim ostacima bjelogoričnog drveća. Primjerke na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete. Jestiva je i sirova, a odlična je kao desert, očišćena, nasjeckana na male komadiće, uz dodatak šećera i ruma.

Napomena: Javlja se u dvije forme, bijeloj i smeđoj. Smeđa forma češće raste na jelovim panjevima, a bijela forma raste na panjevima drugih crnogoričnih vrsta. Lako je prepoznatljiva po želatinoznoj strukturi i šiljcima ledenobijele boje. Nema nikakve opasnosti od zamjene s nevaljalim gljivama.

HAJDINSKI VRGANJ

Boletus aereus Bull.

Etimologija: aes-aeris (lat.) = brončano. Po boji.

Engleski naziv: Bronze Bolete

Klobuk: 4-20 (25) cm širok, debelomesnat, okruglast pa polukuglast, na kraju je kada se gljiva razvije otvoren, čvrst, nije mazav, kožica je tanka; u mladosti je tamnosmeđe, crno-smeđe ili skoro crne boje, u ovisnosti od staništa čas tamniji, čas svjetliji, površina je fino baršunasta, rub je obično svjetliji.

Stručak: 5-17 cm visok i 3-7 cm debeo, robustan, tvrd, u mladosti je uočljivo zadebljan prema dnu, bulbozan, kasnije je valjkast; površina je oker-smeđa ili svijetlosmeđa, vlaknasto-brazdast, posebno je na gornjem dijelu prekrivena s finom bjelkastom do smeđom mrežicom, boja joj je najprije blijeda, ali se mijenja kako se gljiva razvija, osnova je bjelkasta.

Rupice/cjevčice: Sitne su i guste, slobodne, obično su zatvorene, bijele, kremasto-žućkaste pa svijetložute; cjevčice su tanke, jednostavne, široke, tipično su skoro slobodne, bijele ili svijetložute.

Spore: Vretenaste, (12) 12.2 - 15.8 (17.6) × (3.7) 4 - 4.9 (5.6) µm, Q = (2.4) 2.8 - 3.4 (3.8), N = 60, Me = 13.8 × 4.5 µm, Qav = 3.1; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo, čvrsto, izdašno, na zraku ne mijenja boju; miris je orašast, na bademe, a okus ugodan na gljive ili orašast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom lagano posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kada je i češći, u bjelogoričnim šumama i uz rubove šuma, najčešće u simbiozi s hrastom, bukvom i kestenom. Primjerak na trećoj slici snimila je Helena Petrić.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete zbog nešto tvrđe konzistencije mesa.

Napomena: Crnogorični vrganj i borov vrganj (Boletus pinophilus) imaju debelu kožicu klobuka, dok hajdinski vrganj i raspucani vrganj (Boletus reticulatus) imaju kožicu poput tankog filma. Sličan je borov vrganj koji raste po crnogoričnim šumama ispod smreka, ali nema opasnosti jer su sve spomenute vrste jestive i izvanredne kakvoće. Razlikuje se od sličnih vrsta, jer skoro uvijek raste ispod bjelogoričnog drveća, najčešće kestena i hrasta, karakteristične je boje, od crvenkasto-smeđe, tamnosmeđe do crnkasto-smeđe, površina klobuka je baršunasta, nije glatka, ne pocrveni ispod kožice klobuka i na kraju svijetla mrežica pocrveni kao i cijeli stručak.

CRNOGORIČNI VRGANJ

Boletus edulis Bull.

Etimologija: edulis (lat.) = jestivo. Po dobroj kvaliteti.

Engleski naziv: Penny Bun

Klobuk: 4-20 (25) cm širok, mesnat i čvrst, u mladosti okruglast pa polukuglast, na kraju je raširen, te ponekad ulegnut i lagano ispupčen, površina je vlažna i ljepljiva, kožica je debela; svijetlosmeđ, ponekad je tamniji, boja ovisi o staništu, s jasnim je bljeđim pojasom prema rubu, nije baršunast, naboran.

Stručak: 5-15 x 3-6 cm, krupan, pun je i čvrst, najčešće je sužen na vrhu i zadebljan na bazi, najprije je bjelkast pa smećkast, površina na gornjem dijelu je ukrašena sitnom bijelom mrežicom koja poslije postaje smećkasta, donji dio je obično bez mrežice.

Rupice/cjevčice: Najprije su bijele ili bijelo-sivkaste, zatim žućkaste i na kraju žuto-zelenkaste; cjevčice su duge, jednostavne, skoro su slobodne, odmaknute su od klobuka, lako se odvajaju od plodnice klobuka, bijele su pa žućkaste.

Spore: Vretenaste do eliptične, glatke, (12) 12.6 - 15.8 (18.7) × (3.5) 3.8 - 4.7 (5.2) µm, Q = (2.8) 3 - 3.7 (4.1), N = 120, Me = 14.1 × 4.4 µm, Qav = 3.2; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo, u dodiru sa zrakom ne mijenja boju, nekada je smećkastog tona, čvrsto; miris i okus su vrlo ugodni na gljive, jedna je od rijetkih gljiva koje se mogu jesti i sirove.

Kemijske reakcije: Meso i cjevčice u dodiru s kalijevom lužinom posmeđe, dok kožica klobuka potamni.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen u svim tipovima šuma, najčešće u simbiozi sa smrekom, jelom, borom, ali i hrastom, grabom, lipom, kestenom, bukvom, brezom i drugim bjelogoričnim drvećem. 

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete i od davnih vremena je najcjenjenija gljiva.

Ljekovitost: Znanstvena su istraživanja pokazala da gljiva sadrži bioaktivne tvari koje djeluju antioksidativno (National Library of Medicine. 2024. Composition and antioxidant properties of wild mushrooms Boletus edulis and Xerocomus badius prepared for consumption; Antioxidant Capacity and the Correlation with Major Phenolic Compounds, Anthocyanin, and Tocopherol Content in Various Extracts from the Wild Edible Boletus edulis Mushroom; Comparison of Different Extraction Solvents for Characterization of Antioxidant Potential and Polyphenolic Composition in Boletus edulis and Cantharellus cibarius Mushrooms from Romania; Purification, Characterization and Antioxidant Activities in Vitro and in Vivo of the Polysaccharides from Boletus edulis Bull), antikancerogeno (Springer Link. 2024. Non-isoprenoid botryane sesquiterpenoids from basidiomycete Boletus edulis and their cytotoxic activity) i antibakterijski (Library of Medicine. 2024. Antimicrobial, Antibiofilm, and Antioxidant Properties of Boletus edulis and Neoboletus luridiformis Against Multidrug-Resistant ESKAPE Pathogens). Polisaharidni ekstrakt od gljive djeluje protuupalno i pomaže funkciji dišnih putova kod astme (National Library of Medicine. 2024. Anti-inflammatory effects of Boletus edulis polysaccharide on asthma pathology), te regulira crijevnu floru kod dijabetičara (Library of Medicine. 2024. In Vitro and In Vivo Antihyperglycemic Effects of New Metabiotics from Boletus edulis).

Napomena: Kad u jesen rastu zajedno jasno se razlikuju jer crnogorični vrganj raste ispod jele ili smeke, a raspucani vrganj (Boletus reticulatus) raste ispod bukve. Također, crnogorični vrganj i borov vrganj (Boletus pinophilus) imaju debelu kožicu klobuka, dok hajdinski vrganj (Boletus aereus) i raspucani vrganj imaju kožicu poput tankog filma. Ima mnogo varijacija što stvara zabunu, a sve su jestive. Kod gljiva bez mrežice ili s jedva uočljivom mrežicom na stručku i sa žućkastim cjevčicama, proba okusa je najsigurnija metoda kako bi se utvrdilo da se ne radi o nejestivom i nevaljalom gorkom žučnom vrganju (Tylopilus felleus) i gorkom vrganju (Caloboletus radicans). Najsličniji je raspucani vrganj, koji ima mnogo svjetliju i raspucanu kožicu klobuka i stručka. Šiljastonogi vrganj (Butyriboletus appendiculatus) ima više varijacija, a razlikuje se po zlatnožutoj boji rupica, žućkastom mesu koje je s laganom plavkastom ili ružičastom nijansom, a cjevčice na pritisak postanu zelenkasto-plave. Šiljastonogi i fechtnerov vrganj (Butyriboletus fechtneri) imaju svjetliji klobuk, a kraljevka (Butyriboletus regius) ima jarkocrveni klobuk koji je u kontrastu sa zlatnožutom bojom rupica.

BOROV VRGANJ

Boletus pinophilus Pilát & Dermek

Etimologija: pinus = bor + cola (lat.) = žitelj. Po staništu.

Engleski naziv: Pine Bolete

Klobuk: 4-25 (30) cm širok, mesnat, polukuglast pa malo izbočen, obično je pravilan, ima debelu kožicu; crvenkasto-smeđ ili zrnato smeđ, malo naboran, kod mladih gljiva kao prekriven bijelim prahom koji se zadrži na rubu koji je obično malo svjetliji, malo je ljepljiv.

Stručak: 5-12 cm visok i 5-8 cm debeo, krupan, vrlo je tvrd; žućkasto-smeđ, smećkast ili crvenkasto-smećkast, prekriven je tipičnom i veoma izraženom crvenkastom mrežicom koja skoro doseže do baze.

Rupice/cjevčice: Sitne su i okrugle, najprije bjelkaste, zatim žućkaste i na kraju žuto-maslinaste ili maslinastozelene; cjevčice su boje rupica.

Spore: Vretenaste, 15.5-20 x 4.5-5.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo, čvrsto, nepromjenljive je boje, s kratkom crvenkasto-smeđom zonom ispod kožice klobuka; miris je ugodan na gljive, a okus blag, orašast.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen (čak i u vrijeme jesenjih mrazeva, kada drugih gljiva više nema) u crnogoričnim šumama u simbiozi s borovima, smrekama i jelama i bjelogoričnim šumama, osobito šumama bukve, ali i ispod hrastova i kestena.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete i jedan od najboljih vrganja.

Napomena: Razlikuje se po dosta pravilnom rastu, crvenkasto-smeđom klobuku, po tipično crvenkastoj mrežici na stručku, te po crvenkasto-smeđom zonom ispod kožice klobuka. Može narasti izvanredno velik. Pronađe se na Sljemenu pokraj Zagreba. Crnogorični vrganj (Boletus edulis) i borov vrganj imaju debelu kožicu klobuka, dok hajdinski vrganj (Boletus aereus) i raspucani vrganj (Boletus reticulatus) imaju kožicu poput tankog filma. Sličan je hajdinski vrganj, koji nema crvenkastu mrežicu na površini stručka, koji je karakteristično svjetliji.

RASPUCANI VRGANJ

Boletus reticulatus Schaeff.

Etimologija: reticulum (lat.) = mreža, mrežast. Po raspucanom klobuku.

Engleski naziv: Summer Bolete

Klobuk: 4-22 (30) cm širok; kožica je tanka, čitav je ujednačeno smećkasto ili oker-smeđe baršunast, rub nije svjetliji, površina se tijekom suhog vremena često raspuca na smeđa polja, međusobno odvojena svjetlijima mrežastim raspuklinama.

Stručak: 7-15 (20) cm visok i 2-5 cm debeo, bijel je ili svijetlosmeđ, sav je isprepleten sitnom mrežicom vlakanaca koja je najprije bijela, a u starosti smećkasta, na donjem dijelu je često sužen.

Rupice/cjevčice: Sitne, najprije su bjelkaste, zatim žućkaste do žućkasto-zelene i na kraju maslinasto-zelene, prirasle su uz stručak, poslije se lako odvajaju od mesa klobuka; cjevčice su kraće uz stručak i uz rub klobuka, boje su rupica.

Spore: Eliptične do vretenaste, 12.5-16 x 4-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo, tik uz trusište je limunastožuto, u stručku je čvrsto, a u klobuku mekše, skoro spužvasto; ugodnog je mirisa na vrganje, a okus je ugodan orašast.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s hrastom, bukvom, kestenom i grabom; kod nas je jedan od najčešćih vrganja.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete, a može se jesti i sirova.

Napomena: Crnogorični vrganj (Boletus edulis) i borov vrganj (Boletus pinophilus) imaju debelu kožicu klobuka, dok hajdinski vrganj (Boletus aereus) i raspucani vrganj imaju kožicu poput tankog filma. Sličan je crnogorični vrganj, koji ima svjetliji rub klobuka, trbušastiji stručak, ima svjetliju vlaknastu mrežicu samo na gornjem dijelu stručka, a meso mu je čvršće. Najsigurnije je pri određivanju ove vrste provjeriti meso u klobuku koje je skoro spužvaste konzistencije, te raspucanu kožicu klobuka po čemu je ova vrsta i dobila ime. Na jesen uz kišno i hladnije vrijeme, koža klobuka postaje glatka, bez znakova raspucanosti. Mrežica koja i inače bude potpuno bijela pri vrhu pobijeli cijela i sliči mrežici kod crnogoričnog vrganja. Bijela crta na rubu klobuka može se vidjeti na svim vrganjima. Prema tome miris raspucanog vrganja preostaje jedini po čemu ga možemo prepoznati.

TOPOLOV TURČIN

Leccinum albostipitatum den Bakker & Noordel.

Engleski naziv: Aspen Bolete

Klobuk: 5-10 cm širok, u obliku je kupole, čak i starosti, kožica strši preko ruba, ponekad čak i do 6 mm; narančasto-crven.

Stručak: 7-20 cm visok i 2-5 cm debeo, proporcionalno je dug, vrlo je čvrst, baza je zadebljana, lagano se sužava prema vrhu; bijel, prekriven je bijelim čehicama koje su malo uzdignute, čehice u nekim područjima mogu biti i narančasto-smećkaste, ali nikada tamnosmeđe.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, bijele do sive; cjevčice su slobodne, lako se uklanjaju.

Spore: Vretenaste do eliptične, 13-18 x 4-5.5 µm; otrusina je oker-smeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, bijelo, na prerezu je prvo vinskicrveno, zatim sivo do gotovo crno; miris je ugodan na gljive, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, najčešće u simbiozi s topolom ili jasikom (Populus tremula).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje alergijske reakcije i gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada.

Napomena: Slični su crveni hrapavac (Leccinum aurantiacum), koji ima tamnije čehice, a klobuk je tamnije narančasto-crvene boje, te opekasti turčin (Leccinum versipelle), ali raste samo uz breze, ima svjetliju boju klobuka i tamnosmeđe do crne čehice na stručku. Obje su spomenute vrste jestive.

CRVENI HRAPAVAC (TURČIN)

Leccinum aurantiacum (Bull.) Gray

Taksonomija: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Boletales / Boletaceae / Leccinum

Engleski naziv: Orange Bolete

Klobuk: 4-19 (22) cm širok, u mladosti je kuglast, zatvoren i spojen sa stručkom, kasnije je polukružan i dosta pravilan, kožica strši preko ruba i u starosti, po vlažnom je vremenu malo mazav; narančast, narančasto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, sitno je baršunast, rub je s resastim ostacima ovoja.

Stručak: 8-20 x 1-2.5 cm, vrlo je dug, pun, prema dnu se lagano zadebljava, tvrd; u mladosti je bjelkast, kasnije je prekriven žuto-smeđim do narančasto-smećkastim čehicama po kojima se nepogrešivo prepoznaje, nisu crnkaste kao kod opekastog turčina (Leccinum versipelle), na pritisak najprije postane lagano crvenkast, kasnije sivo-ljubičast, plavo-ljubičast ili zeleno-plav, osobito na dnu.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, bjelkaste, kasnije su sive do žuto-maslinaste; cjevčice su vrlo duge, slobodne, bjelkaste, lako se uklanjaju.

Spore: Vretenaste do eliptične, (11) 11.3 - 13.3 (14.2) × (2.9) 3.2 - 3.9 (4.5) µm, Q = (2.7) 3 - 3.8 (4.3), N = 120, Me = 12.3 × 3.6 µm, Qav = 3.5; otrusina je oker-smeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Tvrdo, bijelo, na prerezu je prvo crvenkasto, zatim sivo-ljubičasto, modro ili crno, pri kuhanju dosta pocrni; miris je ugodan na gljive, a okus blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom pozeleni, dok s fenolom najprije postane purpurno-ljubičasto pa zatim poprimi čokoladnosmeđu boju.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen, u velikoj množini, u bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s hrastom, bukvom ili jasikom (Populus tremula), voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Ne smeta što meso na prerezu mijenja boju. Puno je boljeg okusa nego brezov djed (Leccinum scabrum). Konzumiran sirov uzrokuje alergijske reakcije i gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Smrčin turčin (Leccinum piceinum) i smrekov turčin (Leccinum vulpinum) su skoro iste vrste, a rastu po crnogoričnim šumama (ispod jele ili bora). Crveni hrapavac se nekada može zamijeniti opekastim turčinom, kojemu je stručak prekriven crnim čehama, a klobuk je svjetliji, žućkasto-narančast. Crveni hrapavac ima kestenjasti klobuk. Sve spomenute vrste su jestive.

Leccinum cyaneobasileucum - created on September 2021 in Wades Road, Kinlochleven, Scotland, United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland by jtatlow

SMEĐESIVI DJED

Leccinum cyaneobasileucum Lannoy & Estadès

Etimologija: cyaneous (lat) = plava boja + basi (lat) = nešto vezano uz donji dio gljive + leucus (lat.) = bijelo. Po plavljenju baze stručka kada se prereže ili na drugi način ošteti.

Engleski naziv: Greyshank Bolete

Klobuk: 4-12 (15) cm širok, prvo je kuglast, kasnije je konveksan, nikada nije izravnat, rijetko je blago izobličen s pomalo valovitim rubom, ali rijetko tako nepravilan kao kod mnogih velikih primjeraka brezovog djeda (Leccinum scabrum); različitih je nijansi sivo-smeđe boje, nekad je crvenkasto-smeđ, a tu je i vrlo rijetka albino forma, vrlo je fino baršunast, rub u mladosti vrlo malo prelazi preko cjevčica.

Stručak: 7-14 cm visok i 1-2.5 cm debeo, u mladosti je često u obliku bačve, u zrelosti je pravilnijeg oblika, obično je blago batinast i sužava se prema vrhu; blijedosivkast do sivkasto-smeđ, prekriven je jednobojnim ljuskama koje starenjem postaju sive, vanjski dio baze je obično s plavkastom do zelenkastom nijansom koja je najuočljivija tamo gdje je površina oštećena od puževa, u starosti je često s maslinastim do plavo-zelenim mrljama.

Rupice/cjevčice: Bjelkaste, žuto-smeđe, kasnije su sa sivo-smeđim odsjajem, na pritisak slabo mijenjaju boju, postepeno postaju smeđe; cjevčice su 1-1.5 cm duge, okrugle, obično su promjera oko 0,5 mm, prirasle su na stručak; boje su rupica.

Spore: Vretenaste, 14-18 x 5-6 µm; otrusina je žuto-smeđa do sivo-smeđa.

Meso: U početku je čvrsto, kasnije je spužvasto, bjelkasto, sivkasto, na prerezu ponekad postane blago ružičasto blizu vrha stručka, uvijek plavi, iako često samo pri dnu stručka; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u vlažnim močvarnim šumama, samo u simbiozi s brezom, na kiselom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja

Napomena: Slični brezov djed na prerezu ili lomu ne plavi u dnu stručka i obično je veći od opisane vrste, a postoje i značajne mikroskopske razlike. Opekasti turčin (Leccinum versipelle) ima puno narančastiji klobuk i nema plavo-zelenu nijansu na bazi stručka.

TOPOLOV DJED

Leccinum duriusculum (Schulzer ex Kalchbr.) Singer

Etimologija: durus (lat.) = tvrdo. Po konzistenciji.

Engleski naziv: Slate Bolete

Klobuk: 3-12 (14) cm širok, dosta je velik, najprije je kuglast, zatim je nešto raširen i konveksan, bez sjaja, pravilan, suh; prilično je svijetle, sivo-smeđe ili crvenkasto-smeđe boje, često je mjestimično žućkast prema rubu, površina je glatka ili lagano hrapava, nije naboran, kasnije lagano blijedi, u starosti se ponekad raspucava na polja, kožica malo prelazi preko ruba.

Stručak: 6-15 cm visok, robustan, kompaktan, valjkast, od klobuka prema dolje je sve deblji; bijel; sa smeđim je čehicama, prema dnu je tamniji od prilično gustih zrnaca u obliku crtastog crteža koji je najprije smeđ pa crnkast.

Rupice/cjevčice: Prilično su sitne i okrugle, bjelkaste, kasnije su krem ili krem-sivkaste s maslinastim tonom, na dodir postaju ružičasto-sive; cjevčice su do 3 cm duge, boje su rupica, kasnije su sivkaste ili krem-sivkaste i maslinasto nahukane.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke, 12-18 x 5-6 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Čvrsto, u starosti tvrdo, bjelkasto, na prerezu nakon dužeg vremena postane malo ružičasto do ružičasto-ljubičasto, u stručku također malo žućkasto, kasnije sivo do sivo-plavo, na kraju sivo-crno; miris je ugodan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s kalijevom lužinom požuti, s gvajakovom tinkturom za 10-tak minuta postane plavo-zeleno, dok sa željeznim sulfatom poplavi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen isključivo u simbiozi s topolom; dosta je česta vrsta na sjeveru Europe, dok je u našim krajevima rijetka. Primjerak na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Najprepoznatljivija je po prilično svjetloj boji, po dimenzijama nije vitka kao ostale vrste iz roda Leccinum, raste isključivo ispod topola, te joj meso na bazi stručka pozeleni. Dosta je sličnih vrsta koje se razlikuju po staništu. Opisana se vrsta samo malo po boji razlikuje od crvenog hrapavca (Leccinum aurantiacum). Sve su vrste jestive, te ne postoji nikakva opasnost od zamjene s otrovnim gljivama.

Leccinum melaneum - created in Estonia by Vello Liiv

CRNI DJED

Leccinum melaneum (Smotl.) Pilát & Dermek

Etimologija: melas (gr.) = crno. Po boji klobuka.

Klobuk: 4-10 (12) cm širok, prvo je okruglasto-polukuglast, zatim je konveksan i otvoren, jastučast, mesnat, gladak, po vlažnom je vremenu malo mazav; najprije je crn, kasnije je crveno-smeđ ili crno-smeđ, sitno je baršunast.

Stručak: Relativno je dosta robustan, valjkast je i ravan, baza je uglavnom batinasto zadebljana, često je zakrivljen; bjelkast, prema gore je sivkast, prekriven je s prilično gustim crno-smeđim čehicama, dekoracija je nešto rjeđa prema bazi koja je obično tamnija, često crna.

Rupice/cjevčice: Najprije su bijele, zatim su krem-smećkaste; cjevčice su bjelkaste, kasnije su kremaste ili smećkaste, nikada nisu ružičaste, mjestimično su s hrđastosmeđim mrljama, lako se odvajaju od podnice klobuka, prirasle.

Spore: Vretenaste, 11-17 x 4-7 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, nikada nije ružičasto, eventualno je samo ispod površine žućkasto, u bazi je vlaknasto-drvenasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po jako vlažnim terenima u simbiozi s brezom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Prepoznatljiva je po crnkastom klobuku, vlaknastoj dekoraciji stručka i po izostanku ružičastog ili zeleno-plavog tona mesa na prerezu, eventualno požuti.

BREZOV DJED

Leccinum scabrum (Bull.) Gray

Etimologija: scaber (lat.) = bodljikavo, neravno, hrapavo. Po bodljikavom klobuku.

Engleski naziv: Brown Birch Bolete

Klobuk: 4-16 (20) cm širok, najprije je konveksan, zatim se otvori, po vlažnom je vremenu mazav; žuto-smeđ, sivo-smeđ ili smećkast, u starosti može biti tamnosmeđ, površina je najprije fino baršunasta pa glatka, kožica se u starosti raspucava.

Stručak: 8-15 cm visok i 1-2 cm debeo, dug, vitak, pun, valjkast, na vrhu je tanji; bjelkast, cijelom je dužinom prekriven crno-smeđim ili crnkastim čehicama i brazdast.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, lako se odvajaju od podnice klobuka, bijele ili bjelkaste, kasnije su sive; cjevčice su prilično duge, u mladosti su prirasle na stručak, kasnije su zaokružene i slobodne, sivkaste.

Spore: Vretenaste do usko eliptične, glatke s tankim stijenkama, (9.2) 10.2 - 12.2 (13.8) × (3.4) 3.8 - 4.5 (4.9) µm, Q = (2.2) 2.6 - 3 (3.2), N = 120, Me = 11.3 × 4.2 µm, Qav = 2.7; otrusina je smeđa.

Meso: Bjelkasto, na prerezu ne mijenja boju, nakon sat ili više samo lagano posivi; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je blago kiselkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom postane plavkasto-sivo, s gvajakovom tinkturom postane sivo-plavo, dok rupice trusišta s kalijevom lužinom postanu crvenkasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s brezom; kod nas je dosta rasprostranjena vrsta.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, a upotrebljava se samo klobuk. Dobar je samo mlad dok je klobuk čvrst, a u starosti je dosta spužvast i neupotrebljiv. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Grabov djed (Leccinellum pseudoscabrum) raste ispod graba, a meso mu na prerezu pocrni. Topolov djed (Leccinum duriusculum) raste ispod topole i meso mu na prerezu prvo pocrveni pa poplavi i na kraju pocrni, ima kompaktnije meso. Šarolikom djedu (Leccinum variicolor) baza stručka na prerezu postane tamnoplava ili plavo-zelena. Bijele su boje i vrste mnogo većih dimenzija opekasti turčin (Leccinum versipelle) i plemeniti hrapavac (Leccinellum crocipodium) kojima se sivkasto meso oboji u crno, imaju žute rupice i žuto-smeđi klobuk, skoro uvijek imaju raspucanu kožicu klobuka. Sve su spomenute vrste jestive.

Leccinum variicolor - created in Finland by Martti Moisander

ŠAROLIKI DJED

Leccinum variicolor Watling

Etimologija: varius (lat.) = različito, raznoliko, promjenljivo + color (lat.) = boja. Po drugačijoj boji koju poprimi.

Engleski naziv: Mottled Bolete

Klobuk: 4-12 (16) cm širok, najprije je konveksan, zatim je raširen i široko ispupčen na sredini, prilično je mesnat, gladak, po vlažnom je vremenu malo ljepljiv; siv, sivo-smeđ ili crno-smeđ, u početku je vlaknast, u mladosti je s bijelim mrljama koje kasnije nestanu.

Stručak: Valjkast, sužen je na oba kraja; prekriven je sa smeđim, crno-smeđim, sivim ili crnim čehicama na svjetlijoj osnovi, na ozlijeđenim mjestima postane plavo-zelen.

Rupice/cjevčice: Okrugle, sitne, u početku su bijele, kasnije su oker do svijetlosmeđe; cjevčice su bijele, kasnije lagano požute ili poružičaste, lako se odvajaju od podnice klobuka.

Spore: Valjkaste do vretenaste, 13-16 x 5-6.3 µm; otrusina je maslinasto-smeđa do oker-smeđa.

Meso: U mladosti je čvrsto, kasnije je spužvasto, vodenasto, najprije je bijelo ili bjelkasto, kasnije je krem boje, na ozlijeđenom mjestu ili na prerezu ispod kožice klobuka postane svijetloružičasto, u sredini blago zelenkasto, a u dnu stručka plavo-zelenkasto, kuhanjem pocrni; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama tipično u simbiozi samo s brezom, voli kiselo tlo, nikad ne raste na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Boljeg je okusa od brezovog djeda (Leccinum scabrum). Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Ima dosta sličnih vrsta iz ovog roda od koji se razlikuje po tamnoj smećkasto-crnoj boji klobuka i po crvenom i karakterističnom zelenom tonu mesa koji je kod primjeraka prikazanih na slici slabo uočljiv. Sličan je brezov djed.

OPEKASTI TURČIN

Leccinum versipelle (Fr. & Hök) Snell

Engleski naziv: Orange Birch Bolete

Klobuk: 4-20 (22) cm širok, mesnat, najprije je polukuglast, poslije se spljošti, suh, po vlažnom je vremenu malo mazav i ljepljiv, u mladosti kožica visi preko ruba; ujednačene je tamnije ili svjetlije žuto-narančaste ili crveno-smeđe boje, rub je narančast.

Stručak: 6-20 (22) cm visok i 1-4 (5) cm debeo, velik, dug, snažan, zadebljava se prema bazi, skoro je trbušast, pun; bjelkast, pri dnu je ponekad s oker nijansom, brazdast, prekriven je sitnim crnkastim čehicama koje su pri dnu crno-smeđe.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle; sivkaste su ili sivo-maslinaste; cjevčice su isprva kratke, kasnije su duže, prirasle su na stručak, lako se odvajaju od podnice klobuka, prvo su bjelkaste, zatim su sivkaste.

Spore: Vretenaste, 12-16 x 4-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Tvrdo, kompaktno, bijelo, na prerezu najprije pomodri, zatim pocrni; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, pojedinačno ili skupno, u šumama i na rubovima šuma u simbiozi s brezom. Ivan Focht je pisao da je česta vrsta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Gorskom kotaru i Lici, ali novija istraživanja to ne potvrđuju i ukazuju na smanjivanje populacije i potrebu za daljnjim istraživanjem. Primjerci na slici snimljeni su na lokalitetu Lupinjak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Sadrži kserokomičnu kiselinu, koja uzrokuje gastrointestinalne tegobe, a oporavak traje 3-6 sati nakon trovanja.

Napomena: Poznatljiv je po gustim crnim čehama na stručku i svjetlijoj narančastoj boji klobuka od crvenog hrapavca (Leccinum aurantiacum) i topolovog turčina (Leccinum albostipitatum). Uz breze raste još nekoliko vrsta iz tog roda, ali također nemaju toliko guste čehe na stručku i boja klobuka im nije takva. Možda je brezov djed (Leccinum scabrum) najsličniji, ali on ne mijenja boju na prerezu za razliku od opekastog turčina.

SMREKOV TURČIN

Leccinum vulpinum Watling

Etimologija: vulpinus (lat.) = lisičji. Po crvenkastoj boji sličnoj boji lisičjeg krzna.

Engleski naziv: Foxy Bolete

Klobuk: 4-18 (22) cm širok, prvo je okruglast, zatim je poluloptast i pravilan, suh, gladak i bez sjaja; ciglastocrven do crveno-smećkast, lagano je baršunast, rub je dugo vremena podvije, kožica je na rubu izrezana i krpasta.

Stručak: 6-20 (22) cm visok i 1-4 (5) cm debeo, osrednje je dug, skoro je valjkast, sužen je na vrhu; bjelkast, površina je s malim čehicama koje su prvo svijetlosmeđe, zatim su crvenkaste, tamnosmeđe ili crnkaste, osnova je skoro uvijek s plavkastom nijansom.

Rupice/cjevčice: Sitne, okruglaste, blijedosive, kasnije su tamnosive, cjevčice su dosta duge, najprije su blijedosivkaste, zatim su sivo-smećkaste, na prerezu su plavkaste.

Spore: Vretenaste, glatke, 14-17 x 4.5-6 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Bijelo, na prerezu u klobuku prvo postane sivkasto-smeđe, zatim tamnosmeđe i na kraju tamnosivo do crno, u stručku je prvo sivkasto-smeđe do ljubičasto-smeđe, zatim sivo, kuhanjem pocrni; miris i okus su ugodni na gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s borovima za razliku od smrčinog turčina (Leccinum piceinum) koji raste ispod smreke po čemu je i dobio ime, a nešto se rjeđe pronađe ispod mirte (Vaccinum myrtillus).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Puno je boljeg okusa od brezovog djeda (Leccinum scabrum). Konzumiran sirov uzrokuje alergijske reakcije i gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Raste ispod borova, a jedna od formi raste ispod smreke. Vrsta koja raste ispod smreke je smrčin turčin, rijetko se pronađe ispod mirte. Crveni hrapavac (Leccinum aurantiacum) raste isključivo ispod breze.

CRVENKASTI LISTIĆAVAC

Phylloporus pelletieri (Lév.) Quél.

Engleski naziv: Golden Gilled Bolete

Klobuk: 2-7 (9) cm širok, nepravilan, iskrivljen; crvenkasto-smeđ do ljubičasto-smeđ, površina je više ili manje suha i baršunasta.

Stručak: 3-4 (5) cm visok i 5-8 (10) mm debeo, valjkast, sužen je na bazi, zakrivljen; crvenkasto-smećkast, na bazi je žućkast.

Listići: Zlatnožuti, svijetložuti, prirasli su i spuštaju se po stručku, račvasti, izmiješani su s lamelulama, poprečno su mrežasto spojeni žilicama, lako se odvajaju od podnice klobuka.

Spore: Eliptične do vretenaste, 10-14 x 3-5 µm; otrusina je žuto-smeđa do žuto-maslinasta.

Meso: Žućkasto, s crvenkastom je nijansom, ne mijenja boju na prerezu; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jeseni u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, raste samo u Europi. Primjerke na slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Ova gljiva zbog sitnih poprečnih lamela pripada porodici vrganjevki.

SUMORNI VRGANJ

Porphyrellus porphyrosporus (Fr. & Hök) E.-J.Gilbert

Etimologija: porphyros (gr.) = purpurno + spora (gr.) = spora, sjeme. Po boji mesa.

Engleski naziv: Dusky Bolete

Klobuk: 6-14 (18) cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i ispupči na sredini, suh, kožica se teško guli; u mladosti je svijetlosmeđ, kasnije je tamnosmeđ, sivo-smeđ do maslinasto-smeđ, na dodir pocrni, baršunast.

Stručak: 4-14 (16) cm visok i 1-3 (4) cm debeo, čvrst, valjkast, bulbozno je zadebljan na bazi, pun, pravilan, nema mrežice, nije brazdast, gol; sivo-smećkast do tamnosmeđ, na dodir pocrni, vlaknast.

Rupice/cjevčice: Široke, jajolike su ili višekutne, sive s ružičastim odsjajem, kasnije su tamnosmeđe, na pritisak pocrnu, ako se komadić trusišta pritisne na papir, sok koji se cijedi iz gljive oboji papir u zeleno-plavo; cjevčice su dugačke, prirasle su na stručak ili su poluslobodne.

Spore: Vretenaste, na jednom kraju šiljate, 13-20 x 5.5-8 µm; otrusina je crveno-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto i vlaknasto, bjelkasto, poslije polako postane plavkasto, zeleno, ružičasto i na kraju smećkasto; okus je kiselkast, a ponekad i ljut, miris je slab.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim i miješanim šumama, obično u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće s borom, smrekom i jelom, rjeđe se pronađe u bjelogoričnim šumama, na pjeskovitu tlu ili na pjeskovitim rubovima planinskih putova; rijetka je vrsta. Primjerak sa prve slike snimila je Helena Petrić, a drugu sliku Mirna Katičić.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom. Ranije se smatrala jestivom vrstom, međutim prema najnovijim istraživanjima utvrđena je blaga toksičnost. Otkrivene su vrlo male (u tragovima) količine bufotenina, koji se uglavnom neutralizira termičkom obradom. Iako je tek lagano otrovna, nije osobito ukusna i dosta je vlaknaste konzistencije.

Napomena: Karakterističan je po dosta velikom kontrastu između boje vanjske površine i boje mesa. Na prerezu na svakom dijelu pocrni. Sličan je ljuskavi kuštravac (Strobilomyces strobilaceus) kojemu je klobuk prekriven velikim smeđo-crnim ljuskama, a vitki dugački stručak s tamnim vlaknastim pahuljama, stručak kod mladih gljiva ima ostatke crnog zastorka, nije jestiva vrsta.

PLEMENITI SLUZAVAC

Aureoboletus gentilis (Quél.) Pouzar

Engleski naziv: Gilded Bolete

Klobuk: 3-8 (9) cm širok, prvo je okruglast pa raširen; krem-ružičast, žućkasto-ružičast do ružičasto-smeđ, ponekad crvenkasto smeđ, radijalno vlaknast, gladak, po vlažnom vremenu je mazav i sluzav, a po suhom suh i sjajan, kožica se djelomično guli.

Stručak: 5-7 cm visok i 0.5-1.5 cm debeo, valjkast, ljepljiv, sluzav, pustenast, žut do oker-smeđ, sa smeđim mrljama.

Rupice/cjevčice: Velike, nepravilne, u mladosti s kapljicama, svijetložućkaste pa sjajne zlatnožute ili limunastožute boje, poslije žuto-smeđe; cjevčice su prirasle ili se lagano spuštaju po stručku, žute su boje rupica.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke, 15-17 x 4.1-7.1 µm; otrusina je žuto-maslinasta.

Meso: Bijelo i blago ružičasto-ljubičasto, više je ružičasto ispod kožice klobuka, na prerezu ne mijenja boju; miriše na voće, a okus je blago kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom i kestenom, voli toplija staništa.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva osrednje kvalitete. Inače sluzavci mogu uzrokovati nelagodu. Sirov može uzrokovati alergijske reakcije jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta. Oni koji osjete bilo kakve simptome trebali bi izbjegavati sve sluzavce.

Napomena: Karakteristična je vrsta vrganja po ružičastoj boji klobuka i zlatnožutim rupicama, a dosta je sličan je krvavi baršunovac (Hortiboletus rubellus), koji je crvene boje i kojemu je meso žuto, a na prerezu lagano poplavi, osobito u gornjem dijelu stručka i uz cjevčice.

Najvažnije za determinaciju: 1. klobuk je ružičast; 2. stručak je žut sa smeđim mrljama; 3. rupice su zlatnožute, a cjevčice su prirasle; 4. meso je na prerezu nepromjenjive bijele boje, ispod kožice klobuka je malo ružičasto; 5. meso miriše na voće; 6. raste u bjelogoričnim šumama

VRETENASTI BARŠUNOVAC

Aureoboletus moravicus (Vaček) Klofac

Engleski naziv: Tawny Bolete

Klobuk: 3-8 (12) cm širok, zaokružen, polukuglast, upadljivo je ispupčen na sredini, rub je podvijen pa se nešto otvori, mesnat, ali nije masivan; površina je žuto-smeđa, crvenkasto-smeđa do tamnosmeđa, sitno je vlaknasto-čehast, najnaglašenije na sredini.

Stručak: Tipično je vretenastog oblika, nije jako trbušast, stisnut je na vrhu, a na bazi sužen i skoro zašiljen ili zaokružen; svijetložućkast, oker do svijetlosmećkast, površina je sitno zrnasta i slabo izraženo naborana.

Rupice/cjevčice: Prilično su široke, djelomično su uglate, zlatnožute do zelenkasto-žute, u starosti su smeđo-maslinaste; cjevčice su žute pa smećkaste, dosta su duge, prirasle su ili se malo spuštaju po stručku.

Spore: Vretenaste, 10-13 x 4.5-6.5 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Svijetložućkasto, oker do svijetlosmećkasto, smećkasto u osnovi stručka, nepromjenljive je boje, mekano, nježno; mris ugodan na gljive, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jeseni u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće s hrastom; prilično je rijetka vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Po boji su slični pustenasti vrganj (Hemileccinum impolitum), kojemu je meso ispod kožice klobuka ružičasto i kojemu meso jako miriše na jod, te ponekad fechtnerov vrganj (Butyriboletus fechtneri), kojemu na prerezu lagano poplavi, a prema dnu stručka malo pocrveni.

Najvažnije za determinaciju: 1. klobuk je žuto-smeđ do tamnosmeđ; 2. stručak je vretenast, žut do smećkast; 3. rupice su žute, kasnije su zelenkasto-žute i prirasle; 4. meso je nepromjenjive žućkaste boje, u bazi stručka je smećkasto; 5. meso je ugodnog mirisa i blagog okusa; 6. raste u bjelogoričnim šumama

PRIJEZIRNI VRGANJ

Baorangia emileorum (Barbier) Vizzini, Simonini & Gelardi

Klobuk: 5-16 (20) cm širok, mesnat, najprije okruglasto-konveksan, poslije raširen, nepravilan, suh, neravan, sitno baršunasto-pustenast; ljubičasto-crven, karmincrven, narančast do crvenkasto-smeđ, mjestimice crvenkasto pjegav, na pritisak postane tamnocrveno-ljubičast.

Stručak: 5-10 (12) cm visok i 2-5 (6) cm debeo, najčešće valjkast, na osnovi uvjek zašiljen, s obzirom na klobuk često postavljen lateralno, u gornjem dijelu prekriven sitnom mrežicom koja prema osnovi prelazi u sitne čehice; od klobuka prema dolje sve crveniji, ljubičasto-ružičast, narančast, crvenkasto-smeđ, vrh žut, osnova vretenasta i bijele boje; često srašten s drugim plodnim tijelima.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, okruglaste, svijetložute, žuto-zelene do žuto-maslinaste, na pritisak postanu blago plavo-zelenkaste, kasnije tamnocrveno-ljubičaste; cjevčice su vrlo kratke, prirasle, žute, poslije maslinasto-žute.

Spore: Eliptične do vretenaste, 9-13 x 3.5-4.5 µm; otrusina je crvenkasto-smeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, uz rub stručka žućkasto, na prerezu jedva blago plavkasto pa brzo postane ružičasto do crveno, intenzivnije crvenkasto uz rub i u osnovi stručka; miris slab, ugodan po gljivama, okus blag, slatkast.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u miješanim šuma, u simbiozi s kestenom, lijeskom i hrastom, u mediteranskim krajevima, voli toplija staništa. Primjerke na slikama snimila je Tihana Prcić, na lokalitetu u blizini Barbana u Istri.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete. Neki ljudi ne podnose određene vrste vrganja i imaju alergijske reakcije. Ukoliko postoje bilo kakvi simptomi, izbjegavajte konzumiranje svih vrsta vrganja.

Napomena: Prijezirni vrganj vrlo je karakterističan i lako prepoznatljiv zbog boje klobuka, stručka i cjevčica, te posebice zbog tendencije da raste srašteno ili gotovo busenasto. Prilično je slična vrsta Suillellus permagnificus, koja ima također tendenciju da raste srašteno, ali ona ima posve crveni stručak koji je pokriven širokom mrežicom, dok je površina trusišta crvena. Raste u hrastovim šumama.

Buchwaldoboletus lignicola - created on October 2016 in Italy by Davide Puddu

SMEĐI PANJEVAC

Buchwaldoboletus lignicola (Kallenb.) Pilát

Etimologija: Po staništu na drvu.

Engleski naziv: Wood Bolete

Klobuk: 4-9 (13) cm širok, krupno poluokruglast pa se otvori i nepravilno spljošti, debelomesnat; smeđ, svijetlosmeđ do žuto-smeđ, kožica se raspucava na polja pa ispod postane uočljivo žuto meso, kožica se ne guli, površina baršunasta i sitno čehava.

Stručak: 3-8 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, prilično je kratak, valjkast, lagano je trbušast, sužen je na bazi, često je ekscentričan i zakrivljen; žut do smećkast, smeđ s crvenom nijansom prema osnovi, uzdužno vlaknast, a na bazi su uočljive isprepletene žute micelijske hife.

Rupice/cjevčice: Žućkaste, na kraju su hrđastosmeđe ili maslinasto-smeđe, na dodir poplave, zatim postanu plavo-zelenkaste pa smeđo-crnkaste, prilično su široke i izduženo-višekutne, lako se odvajaju od podnice klobuka; cjevčice su 0.8-1.5 cm duge, više se ili manje spuštaju po stručku, prvo su žuto-rđaste pa žuto-zelenkaste, na dodir postanu plavo-zelenkaste.

Spore: Eliptične do vretenaste, 6-10 x 3-4 µm; otrusina je svijetlo žuto-maslinasta.

Meso: U klobuku svijetlokrem, mekano, spužvasto (oko 0.5-1 cm debelo), na prerezu najprije plavo pa plavo-zeleno, u stručku je tvrdo, prema osnovi stručka svijetložuto, u sredini postane malo crvenkasto-smeđe, a u osnovi ostaje žuto; miris je smolast ili ugodan na gljive, a okus kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit na panjevima i uz odumrle dijelove korijena pri bazi starih stabala različitih vrsta crnogoričnog drveća, na drvnom otpadu, piljevini i prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim otpadom. U Hrvatskoj je pronađena uz glavne korijenove žile starih stabala Vejmutovog bora (Pinus strobus) i na panju smreke, a zabilježena je na dva lokaliteta, u okolici Zagreba i u okolici Gerova u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Rijetka je vrsta vrganja koji karakteristično raste na panjevima i ostacima oborenog drveća po čemu je skoro jedinstvena vrsta u rodu vrganja.

ŠILJASTONOGI VRGANJ

Butyriboletus appendiculatus (Schaeff.) D.Arora & J.L.Frank

Etimologija: appendiculatus (lat.) = resasto, s dodatkom, produžetak. Po zašiljenom stručku.

Engleski naziv: Oak Bolete

Klobuk: 4-15 (20) cm širok, mesnat, okruglast, zatim konveksan pa raširen; oker-smeđe, smećkasto do crvenkasto-smeđe boje, ozlijeđena mjesta od puževa su žućkaste do narančasto-ružičaste boje, površina je baršunasta, rub je oštar, a kožica klobuka malo prelazi cjevčice.

Stručak: 5-10 (15) cm visok i 2-3 (4) cm debeo, pun, vretenast je i često zakrivljen, zdepast, zadebljan na osnovi; žut, svijetlosmeđ prema dnu, s istaknutom je sitnom mrežicom žućkaste do smećkaste boje; na dnu je korjenasto izdužen.

Rupice/cjevčice: Male, okrugle, žućkaste, na dodir postanu zelene ili plave; cjevčice su tanke, prirasle su na stručak, dosta su kratke, žute.

Spore: Eliptične, 10-16 x 4-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, tvrdo, žućkasto do limunastožuto, ispod kožice klobuka crvenkasto, kasnije također blijedožućkasto do krem-žućkasto, a limunastožuto ostaje samo uz rub stručka, a na presjeku u dodiru sa zrakom postane malo plavo; miris je izvanredan po lješnjacima ili bademima kada se gljiva razvije, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom posmeđi, sa željeznim sulfatom pozeleni, dok sa sumpornom kiselinom postane zagasitožuto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom, hrastom, lijeskom i grabom, rijetko u crnogoričnim šumama, na vapnenastom tlu. Primjerke na četvrtoj slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiv je po lijepoj zlatnožutoj boji rupica i po žutoj boji mesa koje u dodiru sa zrakom postane lagano crveno-ružičasto i ponekad plavkasto. Ima ružičasto meso u stručku, osobito na dnu i plavo ispod kožice klobuka. Kraljevka (Butyriboletus regius) ima lijepu crveno-ružičastu boju klobuka, kao i svih ostalih dijelova. Ljupki vrganj (Butyriboletus fuscoroseus) ima crveno-smeđi ili crveni klobuk, te zlatnožute rupice i stručak, plodno tijelo na dodir postane modro-plavo, meso na presjeku lagano poplavi. Gorki vrganj (Caloboletus radicans) ima bjelkasti klobuk i žute rupice, te gorki okus mesa, nejestiva je vrsta.

FECHTNEROV VRGANJ

Butyriboletus fechtneri (Velen.) D.Arora & J.L.Frank

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Pale Bolete

Klobuk: 4-15 (20) cm širok, mesnat, prvo je polukružan pa izravnato-jastučast; najprije sivkast pa smećkast ili crvenkasto-smeđ, u starosti sivo-smeđ, nije ljubičast, sjajan, svilenast, nije mazav, rub je u pravilu valovit.

Stručak: 5-10 (15) cm visok i 2-6 cm debeo, trbušasto-valjkast je pa batinasto-duguljast, često je u donjem dijelu zakrivljen; zlatnožut, sa slabo uočljivom limunastožutom mrežicom, prema bazi je crvenkaste boje.

Rupice/cjevčice: Uske, okruglasto-višekutne, žute boje, u starosti maslinaste, do stručka kraće, na pritisak mijenjaju boju u zelenkasto-plavu; cjevčice su 2-2.5 cm duge, zaokružene su uz stručak s kukicom ili se lagano produžavaju u mrežicu na stručku, žute.

Spore: Eliptične do vretenaste, 10-15 x 5-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Najprije je čvrsto pa mekano, zlatnožuto, na prerezu lagano poplavi, prema dnu stručka malo pocrveni, gotovo uvijek je izgriženo od crva; miris i okus ugodni na lješnjake.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, pojedinačno ili u manjim skupinama, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s različitim vrstama drveća, najčešće hrastom, bukvom, grabom i lijeskom, na vapnenastom tlu. U Hrvatskoj je poznata s desetak lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Istri, Gorskom kotaru te na otocima Krku i Cresu. Prve tri slike snimio je Neven Ferenčak, četvrta je snimljena u rujnu na lokalitetu Gala kod Sinja, a petu je snimio Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split, krajem rujna na lokalitetu Jabuka kod Trilja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakterističan je po žutim porama, sivo-mliječnom klobuku i ružičastocrvenkastoj nijansi donjeg dijela stručka. Sličan je šiljatonogi vrganj (Butyriboletus appendiculatus), koji se razlikuje po nešto blijeđem klobuku i ružičastoj mrežici na bazi ili na vrhu stručka. Šiljastonogi vrganj uvijek ima žutu mrežicu koja prekriva čitavi stručak kao i kod kraljevke (Butyriboletus regius). Klobuk je često dijelom svjetliji prema rubu i karakteristično ljubičasto-ružičast. Sličan je pustenasti vrganj (Hemileccinum impolitum), a razlikuje se po izostanku mrežice na stručku. Praktično ne postoji mogućnost zamjene s otrovnim sotonskim vrganjem (Rubroboletus satanas).

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1080. Fechtnerov vrganj (Boletus fechtneri Velenovsky), Sinonim: Boletus pallescens Konrad; Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Fechtnerov vrganj (Boletus fechtneri Velen.)

LJUPKI VRGANJ (LAŽNA KRALJEVKA)

Butyriboletus fuscoroseus (Smotl.) Vizzini & Gelardi

Engleski naziv: The Pretender

Klobuk: 4-12 (16) cm širok, na početku polukuglast, zatim izbočen, tvrd, po suhom vremenu sitno prašnjav, rub prelazi cjevčice; smeđo-crvenkast s ljubičastom ili ružičastom nijansom, na pritisak postane smeđ, fino urašteno baršunasto-vlaknast i sitno čehast, mjesta oštećena od puževa postanu crvenkasta.

Stručak: 5-10 (12) cm visok i 2-4 (5) cm debeo, valjkast, ponekad širi na vrhu, ponekad na sredini; limunastožućkast, prema bazi je crvenkast, na gornjem je dijelu s žućkastom mrežicom dok na donjem dijelu nema mrežice.

Rupice/cjevčice: Sumporastožute; cjevčice su žućkaste do maslinasto-žute, na pritisak poplave, odvojene su od stručka.

Spore: Vretenaste do eliptične, (10.1) 10.8 - 13.1 (14.1) × (3.7) 4 - 4.9 (5.6) µm, Q = (2.2) 2.4 - 2.9 (3.2), N = 120, Me = 11.8 × 4.5 µm, Qav = 2.7; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, kasnije mekano do spužvasto, bjelkasto ili svijetložućkasto, na rubi više limunastožuto, na prerezu poplavi u klobuku uz cjevčice, a prema dnu više ružičast; miris ugodan na gljive, a okus orašast.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, najčešće s bukvom, kestenom i hrastom, na vapnenastom tlu, voli toplija staništa.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete.

Napomena: Moguća je zamjena s jestivim kraljevskim vrganjom (Butyriboletus regius) čije cjevčice i meso na prerezu ne mijenjaju boju.

KRALJEVKA

Butyriboletus regius (Krombh.) D.Arora & J.L.Frank

Etimologija: regius (lat.) = pravo, stvarno, realno. Po prelijepoj boji.

Engleski naziv: Royal Bolete

Klobuk: 4-12 (20) cm širok, debelomesnat, prvo je kuglast pa jastučast i malo ulegnut; lijepe je crvene boje i pustenast, potom gol i suh, ubrzo poprima lijepu ružičastu boju iz koje proviruje žuta osnova, po suhom vremenu se raspucava na polja.

Stručak: 5-13 (15) cm visok i 3-6 cm debeo, jajolik je pa batinast, nešto je proširen na bazi i često karakteristično zakrivljen; pod klobukom je zlatnožut s finim žutim mrežastim crtežom na gornjem dijelu, često skoro bijel, prema vrhu je često krvavocrvenog tona, mjestimično je s više crvenih pjega.

Rupice/cjevčice: Uske, okruglasto-višekutne, zlatnožute pa u starosti maslinasto-žute ili maslinaste, na pritisak ne mijenjaju boju ili vrlo lagano poplave; cjevčice su 0.5-2.5 (3.5) cm duge, široke, lagano su prirasle ili skoro slobodne; zlatnožute, u starosti su maslinasto-žute.

Spore: Eliptične, prozirne, 12-17 x 4-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, tvrdo, bjelkasto do svijetložućkasto, ispod kožice je crvenkasto, na dnu stručka je ružičasto, na prerezu ne mijenja boju ili vrlo rijetko poprimi svijetloplavi ton, obično ispod kožice klobuka; miris je ugodan na vrganje, a okus je blag, orašast.

Stanište: Raste od lipnja do listopada, pojedinačno ili ponekad po više primjeraka zajedno srašteno, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, najčešće s bukvom, hrastom i kestenom. U Hrvatskoj je poznata s dvadesetak lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Baniji, Lici, Dalmatinskoj zagori te na otocima Krku i Košljunu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Ovaj vrganj je s prelijepom crveno-ružičastom bojom klobuka i zlatnožutom bojom cjevčica i stručka, prekriven je sitnom mrežicom iste boje. Moguća je zamjena sa šiljastonogim vrganjem (Butyriboletus appendiculatus), fechtnerovim vrganjem (Butyriboletus fechtneri), te ljupkim vrganjem (Butyriboletus fuscoroseus) koji mijenjaju boju trusišta na pritisak prstom. Smatra se varijacijom šiljastonogog vrganja. Ne postoji nikakva opasnost od zamjene s otrovnim gljivama.

RUŽIČASTOSIVI VRGANJ

Butyriboletus roseogriseus (Šutara, M.Graca, M.Kolařík, Janda & Kříž) Vizzini & Gelardi

Etimologija: roseus (lat.) = ružičast + griseus (lat.) = sivo. Po boji.

Klobuk: 4-10 (13) cm širok, prvo je gotovo poluloptast, zatim je raširen i blago ispupčen na sredini, skoro je jastučast, suh, bez sjaja i sa svjetlijom glazurom; smeđ, narančasto-smeđ, crvenkasto-smeđ do maslinasto smeđ, prema rubu je s ružičastim tonom.

Stručak: 5-10 (12) cm visok i 2-4 (5) cm debeo, pun, valjkast do batinasto je zadebljan na bazi, često je korjenast; žut, na sredini je prošaran karmincrvenom mrežicom, na pritisak postane sivkasto-plav ili ružičast, na oštećenim mjestima od puževa pocrveni, na bazi je bjelkast od micelija.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, maslinaste do narančasto-smeđe, na pritisak postanu plavkaste; cjevčice su približno iste dužine kao debljina mesa u klobuku, kasnije su prirasle na stručak, žućkaste do žuto-maslinaste, krajnji sloj može i blago pocrvenjeti zbog vanjskih utjecaja, ponekad na pritisak poplave, dno cijevi je uvijek žuto.

Spore: Široko eliptične, 11-16.7 x 4.5-7.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: U stručku je svijetložuto, uz cjevčice je žuto-oker i obično odmah poplavi, plava diskoloracija nikada nije prisutna u svim dijelovima, kora baze stručka brzo postane hrđastosmeđa; miris je slabo izražen, slab na gljive, a okus je blag i ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom ili jelom, ponekad se pronađe i u bjelogoričnim šumama, u blizini bukve, kestena ili hrasta, na vapnenastom tlu, voli toplija staništa. Prvu sliku snimio je Danijel Mulc, a drugu i treću Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete.

Napomena: Slični su ljupki vrganj (Butyriboletus fuscoroseus), šiljastonogi vrganj (Butyriboletus appendiculatus), fechtnerov vrganj (Butyriboletus fechtneri), lijeponogi vrganj (Caloboletus calopus), kraljevka (Butyriboletus regius), lažni šiljastonogi vrganj (Butyriboletus subappendiculatus), gorki vrganj (Caloboletus radicans) i raspucani vrganj (Boletus reticulatus). Ovisno o vremenskim uvjetima, mogu prevladavati dominantni ružičasti tonovi.

LAŽNI ŠILJASTONOGI VRGANJ

Butyriboletus subappendiculatus (Dermek, Lazebn. & J.Veselský) D.Arora & J.L.Frank

Etimologija: sub (lat.) = skoro + appendiculatus (lat.) = resasto, s dodatkom, produžetak. Po sličnosti sa šiljastonogim vrganjem (Butyriboletus appendiculatus).

Klobuk: 4-16 (19) cm širok, prvo je konveksan, zatim je raširen, uglavnom je suh; oker-smeđ, smeđ do narančasto-smeđ, u starosti je ispucan.

Stručak: Pun, zdepast, zadebljan na bazi, baza je često s korjenastim produžetkom; žućkast, na bazi posmeđi, s izraženom je svijetložutom mrežicom.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle; cjevčice su prirasle na stručak, svijetložute do limunastožute, na pritisak ne poplave.

Spore: Eliptične, 9-15 x 3-4.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, tvrdo, bijelo, svijetložuto do limunastožuto, ispod cjevčica je sumporastožuto, ponekad je lagano ružičasto na rubu, nikad ne poplavi; miris je slabo izražen, ugodan, nije na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, na kiselom tlu, voli toplija staništa.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete.

Napomena: Slični šiljastonogi vrganj raste u šumama bukve, a meso na prerezu blago poplavi, dok lažni šiljastonogi vrganj raste u kiselim crnogoričnim šumama, meso mu je više bijelo i na rubu žuto, ne poplavi. Također se česti miješa sa raspucanim vrganjem (Boletus reticulatus), kojemu se kožica klobuka također raspucava, a stručak mu nikad nije žut.

LIJEPONOGI VRGANJ

Caloboletus calopus (Pers.) Vizzini

Engleski naziv: Bitter Beech Bolete

Klobuk: 4-12 (18) cm širok, debeo, mesnat i tvrd, najprije polukuglast, kasnije raširen, suh; bjelkast, sivkast ili sivkasto-smeđ, rub je uvijen.

Stručak: 10-12 (15) cm visok, u mladosti gomoljasto zadebljan; ispod klobuka žućkast, a prema dnu krasne crvene boje s crvenkasto-smeđim mrežastim crtežom, osnova žuto-smeđa, na dodir crvena boja postane zelenkasto-modra.

Rupice/cjevčice: Sitne, slobodne, sumporastožute, na dodir postanu zelenkasto-modre kao i cijela gljiva; cjevčice su kraće prema stručku, sumporastožute.

Spore: Vretenaste do eliptične, (9.2) 10.8 - 15 (16.2) × (3.8) 4.1 - 5 (5.3) µm, Q = (2.1) 2.4 - 3.2 (3.7), N = 60, Me = 12.6 × 4.8 µm, Qav = 2.6; otrusina je maslinasto-oker do maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto ili blago žućkasto, na prerezu odmah jako poplavi, a poslije u osnovi lagano pocrveni; miris je neugodno kiselkast, a okus vrlo gorak.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama, rjeđe u bjelogoričnim, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na kiselom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta, a neki izvori navode je kao nejestivu zbog vrlo gorkog okusa mesa i teže probavljivosti. Ponekad ih pojedinci robustnije građe konzumiraju bez ikakvih posljedica, međutim može uzrokovati ozbiljne gastrointestinalne poremećaje koji mogu trajati i do 24 sata.

Napomena: Moguća je zamjena s otrovnim sotonskim vrganjom (Rubroboletus satanas) koji ima drastično zadebljanje stručka i površinu trusišta crvene boje. U literaturi se spominje i gorki vrganj (Caloboletus radicans) koji nema crveni stručak.

POLIGONALNI VRGANJ

Caloboletus polygonius (A.E.Hills & Vassiliades) Vizzini

Etimologija: poly- (gr.) = mnogo, mnogi + gonio (gr.) = kut, ugao. Po obliku ljuskica raspucanog klobuka.

Klobuk: 3-25 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan i malo tupo ispupčen, suh; bjelkast, kremast, okerast do smećkast, kasnije potamni, na dodir postane tamnosmeđ, kasnije se raspucava na poligonalne ljuske.

Stručak: 4-7 cm visok i 2-6,5 cm debeo, zdepast, kratak, valjkast, blago je sužen na bazi; žut, gusto je prekriven crvenim do rubinskicrvenim vlakancima, nema mrežicu, samo ponekad na krajnjem vrhu, na bazi je svijetložut.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle; cjevčice su prirasle na stručak, prvo su kremaste, kasnije su žute, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične, izdužene, glatke, 12-15 x 4.5-6 µm; otrusina je blijedožuta.

Meso: Čvrsto, do 3 cm debelo, tvrda, bijelo do blijedožuto, u dodiru sa zrakom postane tamnoplavo, osobito u stručku; miris je slab, donekle kiseo, a ukus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u parkovima i polupošumljenim područjima u simbiozi s crnogoričnim drvećem, ponekad se pronađe i ispod bjelogoričnog drveća. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc, početkom lipnja, na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog okusa mesa.

Napomena: Raste na karakterističnom staništu, klobuk mu se raspucava, a meso na prerezu poplavi.

GORKI VRGANJ

Caloboletus radicans (Pers.) Vizzini

Engleski naziv: Rooting Bolete

Klobuk: 5-20 (25) cm širok, debelomesnat, u mladosti je polukružan pa zatim jastučast; bjelkasto-pepeljastosive, svijetlookeraste ili sivkasto-smeđe boje, kožica je suha i skoro baršunasta, rub je tanak i podvijen.

Stručak: 5-10 (15) cm visok i 2-3 (4) cm debeo, valjkast, prema dnu je zadebljan i korjenast; žućkast, sa žućkasto-smećkastom mrežicom, često je s crvenom prstenastom pjegom na vrhu, na dodir postane crvenkasto-smeđ; na osnovi je nešto tamniji, više-manje ružičast do crvenkast i i pahuljast.

Rupice/cjevčice: Žućkaste do žuto-zelene, na dodir ili na prerezu jako poplave, prirasle; cjevčice su nejednake, žućkaste su do žuto-zelenkaste.

Spore: Vretenaste do eliptične, duguljaste, glatke, (10.1) 10.6 - 14.6 (16.3) × (3.2) 3.7 - 4.6 (5.2) µm, Q = (2.4) 2.5 - 3.6 (4.1), N = 120, Me = 12.4 × 4.1 µm, Qav = 3; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Tvrdo, spužvasto, žućkasto, na prerezu odmah poplavi pa poslije posmeđi; miris je neugodan na tintu, a okus je također neugodan, karakteristično gorak i trpak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolom postane crveno-smeđe, sa željeznim sulfatom se polako oboji u sivo-plavo, dok se cjevčice, meso i kožica klobuka u dodiru s kalijevom lužinom postanu prljavosmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom i brezom, te po parkovima i vrtovima; dosta je česta vrsta u Istri. Primjerci na prve dvije slike snimljeni su u rujnu na lokalitetu Gljev kod Sinja, četvrtu, petu, šestu i sedmu sliku snimio je Neven Ferenčak, a osmu Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali je smatramo nejestivom zbog dosta gorkog okusa mesa i neugodnog mirisa. Iako nije otrovna, ova gljiva je toliko gorka da će pokvariti svako jelo u koje je stavite. U Kini i SAD-u se smatra jestivom gljivom, ali teško da je dobra jestiva gljiva zbog svoje gorčine.

Napomena: Meso i cjevčice upadljivo poplave i ima gorak okus mesa. Sličan je nevaljali žučni vrganj (Tylopilus felleus) koji ima bjelkasto-crvenkasto meso, s ružičastim je crtežom na stručku. Potpuno bijele boje je ljupki sluzavac (Suillus placidus) koja po vlažnom vremenu ima mazav klobuk, cijelo plodno tijelo je sjajno i glatko, a cjevčice su dugo vremena bijele boje.

PAPRENI SLUZAVAC

Chalciporus piperatus (Bull.) Bataille

Etimologija: piperatus (lat.) = papreno. Po okusu.

Engleski naziv: Peppery Bolete

Klobuk: 2-6 (10) cm širok, u mladosti prvo je okruglast pa polukuglast, zatim otvoren, gol, gladak, po suhom vremenu je sjajan, a po vlažnom malo mazav, kožica se djelomično guli; oker, svijetlooker, žuto-narančast ili crvenkasto-smeđ.

Stručak: 3-6 (8) cm visok i 0.5-1.5 cm debeo, tanak, slabašan, tanak, pun, valjkast, lomljiv, najčešće je sužen na osnovi, gladak; boje je klobuka, riđ, osnova je žuta i jako žuto-smeđe baršunasta, s žutim je micelijskim nitima.

Rupice/cjevčice: Velike, uglate, nepravilne, smeđe do crvenkasto-smeđe boje poput cigle; cjevčice su prirasle ili se lagano spuštaju po stručku, boje su rupica.

Spore: Vretenaste do eliptične, 8-11 x 3-4 µm; otrusina je cimetastosmeđa do crvenkasto-smeđa.

Meso: Nježno, malo vlaknasto, blijedo, oko cjevčica i ispod kožice klobuka crvenkasto ili ružičasto, žuto prema osnovi stručka; miris nije izražen, a okus je ekstremno papreno ljut. Neki izvori navode da na prerezu poplavi.

Kemijske reakcije: Stručak i trusište u dodiru s kalijevom lužinom postanu tamnosmeđi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, skupno ili pojedinačno, u šumama bora, smreke i jele ili bjelogoričnim šumama bukve i hrasta, te po pašnjacima, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem. Sumnja se da parazitira micelij crvene muhare (Amanita muscaria).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Uvjetno je jestiva gljiva dobre kvalitete. Dosta je paprenog okusa pa je dobra začinska gljiva. U mješavini s drugim gljivama se ne smije koristiti više od 30% od ukupne količine, jer će jelo biti previše papreno. Ljutina se smanjuje duljim kuhanjem. U vrlo rijetkim slučajevima je prijavljeno da je uzrokovala gastrointestinalne probleme, međutim do sada nije poznat niti jedan takav slučaj kada je bio dovoljno kuhan. Konzumiran sirov, smatra se lagano otrovnim, jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta.

Napomena: Jedini je vrganj koji se smatra nejestivim zbog paprenog okusa mesa. Sličan je rubinski ljepljivac (Chalciporus rubinus), koji je sužen na bazi stručka, pri vrhu je crven, a na bazi žut.

Chalciporus rubinus - created on September 2022 in Sachsen, Germany by eikeh99

RUBINSKI LJEPLJIVAC

Chalciporus rubinus (W.G.Sm.) Singer

Engleski naziv: Crimson Bolete

Klobuk: 1-5 (6) cm širok, u početku je poluloptast, kasnije je gotovo ravan i tupo ispopčen na sredini, suh, po vlažnom vremenu često postane lagano ljepljiv ili mazav; žućkasto-narančast do crvenkasto-smeđ, gladak je ili blago maljav.

Stručak: 2-5 cm visok i 0.5-1.5 cm debeo, valjkast, obično se blago sužava prema žućkastoj bazi, svijetle je karmincrvene boje.

Rupice/cjevčice: Nepravilne, višekutne, isprva su oker, kasnije postaju sve ružičastije prema rubu klobuka, na pritisak ne mijenjaju značajno boju; cjevčice se blago spuštaju po stručku.

Spore: Široko eliptične, glatke, 5.5-8.5 x 4-5.5 µm; otrusina je blijedocrvenkasta do oker.

Meso: Bijelo, u sredini klobuku i u dnu stručka je žuto, ispod kožice klobuka, uz listiće i na vrhu stručka je ružičasto ili crvenkasto; miris je ugodan, ali ne karakterističan, a je okus blag ili malo gorkast po čemu se razlikuje od paprenog sluzavca (Chalciporus piperatus) kod kojega je ljuto i jako papreno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s hrastom ili grabom, uglavnom voli kiselo tlo, vrlo je rijetka vrsta. U Hrvatskoj je nađena u šumi hrasta lužnjaka (Quercus robur) i običnog graba (Carpinus betulus) na samo jednom lokalitetu, u okolici Velike Gorice.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slične su vrste Chalciporus pseudorubinus, papreni sluzavac, sotonski vrganj (Rubroboletus satanas), vučji vrganj (Rubroboletus lupinus) i krvavocrveni vrganj (Rubroboletus rubrosanguineus). Naša vrsta prvenstveno se razlikuje po klobuku koji nije širi od 6 cm. Zaštićena je vrsta i nalazi se na listi kritično ugroženih vrsta.

Cupreoboletus poikilochromus - created on February 2016 in Parco Gentilis , Guspini, Italy by Davide Puddu

VIŠEBOJNI VRGANJ

Cupreoboletus poikilochromus (Pöder, Cetto & Zuccher.) Simonini, Gelardi & Vizzini

Etimologija: poikilo- (gr.) = raznoliko, mnoštvo + chroma (gr.) = boja. Po varijaciji boje.

Klobuk: 5-10 cm širok, najprije je konveksan, poslije se raširi, suh; žuto-smeđ, sivkasto-smeđ, smeđ ili tamnosmeđ, mjestimice je s ružičastom nijansom, baršunast, rub je valovit.

Stručak: 5-12 cm visok, valjkast, prema bazi je nešto deblji, na samoj bazi je zašiljen; žut, prekriven širokom žutom mrežicom koja poslije pocrveni ili posmeđi.

Rupice/cjevčice: Najprije su žute, kasnije su s ružičastom nijansom; cjevčice su kratke, zaokružene su uz stručak, prirasle, maslinasto-žute, na pritisak poplave.

Spore: Eliptične, duguljaste, 12-14 x 4-5 µm; otrusina je maslinasta.

Meso: Bjelkasto-žuto, ispod kožice klobuka i uz rub stručka je žućkasto, na presjeku tek malo poplavi iznad cjevčica i u bazi stručka; miriše na ljekarnu, a okus je slatkast.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, najčešće šumama hrasta i kestena.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEPOZNATA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali je rijetka pa nema preciznih podataka o jestivosti. Moguća je toksičnost u sirovom stanju. Zbog rijetkosti ga ne bi trebalo sakupljati za konzumiranje.

Napomena: Opisani je vrganj vrlo rijetka vrsta. Pronađen je na Medvednici kod Zagreba 18. listopada 1993. godine. Opći izgled podsjeća na šiljastonogog vrganja (Butyriboletus appendiculatus), a boja klobuka asocira na lijeponogog vrganja (Caloboletus calopus). Međutim, žuta boja stručka i cjevčica koje postanu crvenkaste, te široka mrežica na stručku vrlo su znakovita obilježja po kojima se prepozna. Rijetka je vrste, a prvi je put identificirana 1987. godine i pozicionirana u rod Boletus, da bi 2015. godine bila prebačena u rod Suillellus, ali još uvijek postoje razmimoilaženja između različitih autora o tome koji prioritetni naziv ova gljiva treba imati. Sve vrste koje su pozicionirane u rodu Suillellus po Blanco-Diosu osim vrsta Suillellus queletii i Suillellus luridus nemaju filogenetsku potporu i stoga bi trebale biti nevažeće. Iz toga slijedi da je trenutno točna lokacija ove gljive u novom rodu Cupreoboletus koji je, zahvaljujući molekularnim ispitivanjima, postavljen kao novi monospecifični rod porodice Boletaceae koji uključuje termofilnu vrstu iz južne Europe, koju karakterizira promjena boje prema bakrenocrvenim nijansama, trusište na kojem se stvaraju mali kristalići pri sušenju, sladak i dugotrajan miris i prisutnost pseudocistida.

POSUTI VRGANJ (TINTAR)

Cyanoboletus pulverulentus (Opat.) Gelardi, Vizzini & Simonini

Etimologija: pulvis (lat.) = posuto + lentus (lat.) = izdržljiv, ustrajan, žilav. Po zrnastom izgedu.

Engleski naziv: Inkstain Bolete

Klobuk: 3-12 (18) cm širok, prvo je okruglast pa konveksan, te sve rašireniji, po vlažnom vremenu je ljepljiv, prilično mesnat; može biti crvenkasto-smeđ, smeđ ili sivo-maslinast, samo na mali dodir najprije poplavi, zatim čak pocrni, površina je baršunasta.

Stručak: 2-12 (15) cm visok i 0.7-3 (4.5) cm debeo, tanak, tvrd, često je zakrivljen, završava korjenasto; ispod klobuka je žut, prema dolje je smećkast i crvenkasto-smeđ ili ružičasto-crven, zrnast, baršunast, a na bazi je čađavo-smeđ i maljav od bijelog micelija, na dodir trenutno poplavi.

Rupice/cjevčice: Višekutne, prilično su velike, žuto-zelenkaste, na pritisak trenutno postaju tamnoplave; cjevčice su osrednje duge, prirasle su na stručak, blijedožute, kasnije su maslinaste.

Spore: Vretenaste do eliptične, (9.2) 10.2 - 12.2 (13.8) × (3.4) 3.8 - 4.5 (4.9) µm, Q = (2.2) 2.6 - 3 (3.2), N = 120, Me = 11.3 × 4.2 µm, Qav = 2.7; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Mekano, žuto, u bazi stručka je smeđo-crvenkasto, na presjeku jako poplavi, skoro pocrni; miris nije izražen, okus je kod mladih gljiva slatkast, a kod starih gorak.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka u dodiru sa sumpornom kiselinom postane narančasto-crvena, dok kožica klobuka sa željeznim sulfatom postane čađavo-crna, a meso posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, često u travi ili na šumskim stazama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - U osnovi je jestiva vrsta, ali se ipak smatra otrovnom vrstom, jer je nedavno istraživanje pokazalo da posuti vrganj apsorbira veće količine arsena iz zemlje. Ova vrijednost varira od 2.4-1300 mg/kg (prosječno 160 mg/kg) suhe tvari. Ovaj arsen je prisutan samo u obliku dimetilarsinske kiseline (DMA). Iako ova tvar nije izravno toksična, smatra se kancerogenom. Neki autori stoga ne preporučuju konzumiranje ove gljive ili da se to čini samo u malim količinama, jer su učinci nepoznati. Usporedbe radi, najniža smrtonosna doza arsena za ljude je 1.429 mg/kg tjelesne težine. Osim toga, tvar DMA se smatra kancerogenom. Pretpostavljajući prosječne količine DMA u vrganju, potrošnja ne smije biti veća od najviše 90 grama svježe mase godišnje.

Napomena: Spada u onu skupinu vrganjevki koje samo na mali dodir naglo poplave na svim djelovima što je vrlo značajna karakteristika. Upravo po tome se najviše i razlikuje od ostalih vrsta u podrodu Xerocomus kao što je primjerice podstavljeni baršunovac (Xerocomus subtomentosus).

GLATKI VRGANJ

Hemileccinum depilatum (Redeuilh) Šutara

Klobuk: 5-15 (18) cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je konveksan i u starosti se raširi; površina je neravna, baršunasta; smeđ ili tamnosmeđ, bjelkasto mramoriran, s nešto je svjetlije obojenim područjima prema rubu, na pritisak ne pomodri.

Stručak: 5-12 (15) cm visok i 1-5 (7) cm debeo, uglavnom je zašiljen na bazi, rijetko je valjkast, baza je često malo vretenasta, korjenast, sužen je na bazi; bijelkasto-smećkast, rijetko je žućkast ili žuto-zelenkast, često više žućkast na vrhu, prema bazi je često s crvenkasto-smeđim pjegama, obično bez mrežice, na pritisak ne mijenja boju, uz rupice je više ili manje crvenkast.

Rupice/cjevčice: Žute su boje žumanjka, u starosti su žuto-zelenkaste ili maslinasto-smeđe, u starosti ili na pritisak posmeđe; cjevčice su najprije prirasle pa poslije slobodne, žute.

Spore: Eliptične, vretenaste, izdužene, glatke, 11-16 x 4.4-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, blijedo kremasto ili žuto, uglavnom je svijetložuto na prijelazu stručka i klobuka, uz cjevčice i na bazi stručka je s crvenkastom nijansom, nakon nekoliko sati pocrveni (ne poplavi); miris nije izražen ili je ugodan na jod (najizraženije u bazi stručka), a okus je neugodno gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, najčešće grabom ili hrastom, voli vapnenasto i suho tlo. U Hrvatskoj je poznata s desetak lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Istri i na Baniji.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Dio je autora navodi kao nejestivu vrstu.

Napomena: Kod determinacije obratiti pozornost na neravnu i baršunastu površinu klobuka, žute rupice i stručak, koji je na vrhu žut, a na bazi obično zašiljen.

PUSTENASTI VRGANJ

Hemileccinum impolitum (Fr.) Šutara

Etimologija: impolitus (lat.) = nije gladak. Po zrnasto-pahuljastom klobuku.

Engleski naziv: Iodine Bolete

Klobuk: 4-9 (13) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan i na kraju se raširi, dosta je nepravilan, kožica je srasla s mesom, prilično je mesnat; može biti žuto-smečkast, blijedosmeđ ili svijetlosmeđ, nekad je s ljubičastom nijansom, lagano je vlaknast ili zrnast.

Stručak: 5-12 (15) cm visok i 1-5 (7) cm debeo, najprije je potpuno trbušast pa se izduži, zadebljan je i zašiljen na bazi, tvrd, nema tragova mrežice; bjelkast, žućkast, na vrhu je limunastožut, na bazi je crvenkasto do crvenkasto-smeđe prošaran.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, okrugle su ili lagano izdužene, blijedožute, zlatnožute ili limunastožute, kasnije su žuto-zelene ili maslinastozelene boje; cjevčice su 5-15 mm duge, do stručka su zaokružene, zlatnožute i žuto-maslinaste, na dodir ne mijenjaju boju kao ni rupice.

Spore: Eliptične do blago vretenaste, duguljaste, 10-16 x 5-6 µm; otrusina je svijetlosmeđa do smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo je ili blijedo-žuto, ispod kožice klobuka je ružičasto, na presjeku ne mijenja boju; miris je malo kiselkast i jak na jod, a okus je također kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, najčešće hrastom, ali i bukvom, grabom ili lijeskom, rjeđe u crnogoričnim šumama u blizini bora, voli vapnenasto tlo; vrlo je rijetka vrsta. U Hrvatskoj je poznata s deset lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u Slavoniji te na otocima Braču i Rabu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljiv je po izostanku mrežice na stručku i što meso na prerezu ne mijenja bolju. Ima dosta vrganja sa slabo uočljivom mrežicom na stručku i nepromjenljive boje mesa kao što su primjerice vrlo slični vretenasti baršunovac (Aureoboletus moravicus) koji ima 3-7 cm široki klobuk, cjevčice se mogu spuštati po stručku, a rupice su višekutne i na pritisak posmeđe, te mirisavi vrganj (Lanmaoa fragrans) koji ima smećkasti klobuk, kao i stručak.

PARKOVNI BARŠUNOVAC

Hortiboletus bubalinus (Oolbekk. & Duin) L.Albert & Dima

Klobuk: 3-9 (11) cm širok, prvo je polukuglast, zatim se raširi i često ulegne na sredini, kožica klobuka je najprije glatka i suha, a u starosti i po suhom vremenu je lagano raspucana; žućkasto-smeđ, smećkast, narančasto-smeđ, maslinasto-smeđ, crvenkasto-smeđ ili ružičasto-smeđ, baršunast, u starosti izblijedi, rub se u starosti raspucava.

Stručak: 4-7 cm visok, valjkast, često je zakrivljen, na bazi je često nešto tanji, u gornjem je dijelu žut, ostali je dio crveno-smeđe uzdužno vlaknast na žućkastoj osnovi, na bazi je žut od micelija, na pritisak postane svijetloplav.

Rupice/cjevčice: Sitne, višekutne, poslije labirintno izdužene, limunastožute, žuto-maslinaste ili maslinaste, na pritisak najprije postanu plavičaste ili zelenkasto-plave, a poslije smeđe; cjevčice su osrednje duge, prirasle su ili se ponekad kratko spuštaju po stručku, žute, žuto-maslinaste ili maslinaste, na prerezu poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 12-14.5 x 4-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Žućkasto je do žuto-smeđe, na prerezu je ispod kožice klobuka ružičasto, u stručku ispod klobuka postane lagano plavo-zelenkasto, od sredine prema bazi je narančasto-smeđe, u dnu stručka s nekoliko sitnih točkica narančaste boje, u klobuku je spužvasto, a u stručku je vlaknasto; miris je kiselkast, na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen u bjelogoričnim šumama i u parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično s lipom, topolom ili hrastom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Sličan je engelijev baršunovac (Hortiboletus engelii) koji je na prerezu u bazi stručka narančaste boje mrkve.

ENGELIJEV BARŠUNOVAC

Hortiboletus engelii (Hlaváček) Biketova & Wasser

Klobuk: 3-9 (12) cm širok, prvo je polukuglast, često s neravnom površinom, zatim raširen i često s uzdignutim rubom, površina je suha i ponekad bjelkasto raspucana, za vlažna je vremena glatka; tamnosmeđ, kasnije narančasto-smeđ, crvenkasto-smeđ ili ružičasto-smeđ, baršunast, nagrižena mjesta od crva su nejednako crvenkasta.

Stručak: 3-8 (9) cm visok i 4-8 (11) mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, na bazi je šiljast; najprije je žut, kasnije je žuto-smećkast, na bazi je crvenkasto-smećkast i s bijelim micelijem, površina je crvenkasto točkasto-čehava.

Rupice/cjevčice: Višekutne, žute, na pritisak postaju plavo-zelene; cjevčice su osrednje duge, prirasle su na stručak, najprije su žute, kasnije su žuto-maslinaste ili maslinaste, na prerezu poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 10-13 x 5-6 µm; otrusina je cimetastožuta do cimetastosmeđa s maslinasto-smeđom nijansom.

Meso: U klobuku je blijedožuto, na prerezu u klobuku i gornjem dijelu stručka postane svijetloplavo do tamnoplavo, u dnu stručka je na prerezu narančasto s kapljicama boje mrkve, meso je po suhom vremenu skoro nepromjenjive boje; miris je kiselkast, na gljive, a okus je kiselkast ili orašast.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, uz rubove šuma i u parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično s lipom, brezom, hrastom, bukvom, grabom ili lijeskom, često u travi, voli kiselo tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete kao i svi baršunovci.

Napomena: Slični su marelični baršunovac (Rheubarbariboletus armeniacus), također ima raspucani klobuk, ali boje marelice, a stručak je zlatnožuto-oker, a na sredini je s crvenkastom nijansom, te parkovni baršunovac (Hortiboletus bubalinus), kojemu je meso u dnu stručka također narančasto, ali nije narančasto-smeđe od sredine stručka do baze.

KRVAVI BARŠUNOVAC

Hortiboletus rubellus (Krombh.) Simonini, Vizzini & Gelardi

Etimologija: rubellus (lat.) = jarko crveno. Po boji.

Engleski naziv: Ruby Bolete

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, prvo je polukuglast, zatim se raširi i skoro izravna, često je valovit, kožica je suha i lagano baršunasta; može biti krvavocrven, ružičasto-crven ili crveno-smeđ, u starosti i po suhom vremenu je raspucan i malo izblijedi.

Stručak: 3-10 cm visok i 0.8-1.5 cm debeo, valjkast, na bazi je često tanji, skoro je korjenast, najprije je čitav žućkast, ubrzo zatim postane crvenkast ili crvenkasto-smeđ poput klobuka, na vrhu ostane žućkast, vlaknast, na bazi je žućkasto baršunast od micelija, na dodir lagano poplavi.

Rupice/cjevčice: Osrednje su široke, višekutne, žućkaste, limunastožute ili zlatnožute pa žuto-maslinaste, na dodir postanu zelenkasto-plave; cjevčice su izrezane uz stručak, prirasle, osrednje su duge, žute su ili maslinaste, na presjeku postanu zelenkasto-plave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 11.5-12.5 x 5-5.5 µm; otrusina je žuto-maslinasta do maslinasto-smeđa.

Meso: U klobuku je bjelkasto do žućkasto, ispod kožice klobuka je žuto-narančasto do crveno, spužvasto, u stručku je žuto i malo vlaknasto, u dnu stručka je s brojnim narančastim, narančasto crvenim ili crvenim točkicama, na presjeku postane lagano tamnoplavo; miris je kiselkast, na voće, a okus je također kiselkast.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka i stručka u dodiru sa sumpornom kiselinom postane zasićeno crvena pa zatim izblijedi, meso i cjevčice s kalijevom lužinom postanu smećkaste, dok meso sa željeznim sulfatom postane sivo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jeseni u miješanim i bjelogoričnim šumama i po parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično s hrastom, brezom, lipom ili bukvom. Treću sliku snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Konzumacija ovog vrganja može, u vrlo rijetkim sl učajevima, kod osjetljivijih ljudi izazvati određene alergijske reakcije pa bi svi koji su osjetili simptome nakon konzumacije trebali izbjegavati ovu vrstu.

Napomena: Sličan je crvenoraspucani baršunovac (Xerocomellus chrysenteron) koji je s mnogo izraženijom bojom, osobito na stručku. Marelični baršunovac (Rheubarbariboletus armeniacus) također ima raspucani klobuk, ali boje marelice, stručak je zlatnožuto-oker, a na sredini je s crvenkastom nijansom.

KESTENJASTI BARŠUNOVAC (KOSTANJEVKA)

Imleria badia (Fr.) Vizzini

Etimologija: badius (lat.) = smeđe, kestenjasto. Po boji.

Engleski naziv: Bay Bolete

Klobuk: 3-15 (25) cm širok, mesnat, prvo je okruglast pa nepravilno konveksan i na kraju izravnat, skoro je gladak, po vlažnom je vremenu mazav, po suhom vremenu sitno ispuca; tamno crvenkastosmeđ, kestenjastosmeđ, tamno ciglastosmeđ do maslinasto-smeđ, dosta taman i ponekad gotovo crn, rijetko je svjetliji, sitno je baršunast, rub je najčešće podvijen, a u starosti je uzdignut.

Stručak: 5-12 (15) cm visok i 1-5 (6) cm debeo, mesnat, čvrst, tvrd, promjenljiv, ponekad je debeo, a ponekad slabašan, prvo je trbušast pa izdužen, zadebljan je na bazi; žućkasto-smeđ, smećkast do okerasto-smećkast, pri dnu je boje klobuka, uzdužno je vlaknast, nema mrežicu.

Rupice/cjevčice: Sitne, višekutne, lako se odvajaju od podnice klobuka, blijedožute ili žuto-zelenkaste, na pritisak prstom postanu plavo-zelene; cjevčice su kraće prema stručku, više su ili manje prirasle, blijedožute, poslije su žućkasto-zelenkaste boje.

Spore: Vretenaste, glatke, 10-15 x 4-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, ponegdje je žućkasto, ispod kožice klobuka i u stručku je smećkasto, na prerezu jako poplavi, osobito ispod cjevčica, izdašno, najprije je čvrsto, kasnije je mekano; miris je malo kiselkast, ugodan na gljive, a okus je dobar kao i kod najboljih vrganja, orašast, na gljive.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom za nekoliko minuta postane crveno-smeđe, meso stručka sa željeznim sulfatom postane lagano plavo-sivo, a kožica klobuka sa sumpornom kiselinom postane jarko crveno-smeđa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u velikim skupinama i uvijek na istim mjestima, u miješanim i crnogoričnim šumama, obično u simbiozi sa smrekom i borom, mnogo se rjeđe pronađe ispod starih kestena po bjelogoričnim šumama, voli kiselo tlo. Primjerke na drugoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Vrlo je kvalitetna sušena. Nažalost, ova je gljiva nakon nesreće u Černobilu jako kontaminirana cezijem 137, jer navodno najintenzivnije apsorbira radioaktivne tvari. Ako se ne konzumira više od 10 kg gljiva godišnje, ne bi trebala značajnije utjecati na zdravlje, ali svatko mora donijeti odluku za sebe. Nije prikladna za djecu i trudnice. Sirova je škodljiva jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje temeljita termička obrada. Osim cezija 137, u različitim količinama apsorbira i druge teške metale kao što su živa, kobalt i nikal. Oni se također smatraju bezopasnim ako se konzumira manja količina gljiva.

Napomena: Osrednje je veličine i dosta je slična hajdinskom vrganju (Boletus aereus) i crnogoričnom vrganju (Boletus edulis) od kojih se značajno razlikuje po tome što na pritisak ili na prerezu poplavi. Meso je bijele boje i teži da pomodri. Zamjena s otrovnom vrganjevkom nije moguća.

ŽUTOBAKRENI VRGANJ

Imperator luteocupreus (Bertéa & Estadès) Assyov, Bellanger, Bertéa, Courtec., Koller, Loizides, G.Marques, J.A.Muñoz, Oppicelli, D.Puddu, F.Rich. & P.-A.Moreau

Klobuk: 6-12 (15) cm širok, najprije je polukuglast, zatim je raširen i ispupčen na sredini, gladak; najprije je žut, ponekad je ružičast, zatim je narančasto-smeđ, hrđastosmeđ ili ružičasto-smeđ, na kraju je crvenkasto-smeđ, osnova je žućkasta, zrnast, površina mjestimično plavi, rub je često sa žućkastim mrljama, na pritisak odmah poplavi, a na mjestima oštećenim od puževa je žuto-crven, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: 5-10 (12) cm visok i oko 1.5-5.5 (6) cm debeo, najprije je trbušast, zatim je izdužen i često valjkast; na gornjoj je polovici žuto-narančast do narančast, a na donjoj je polovici crven ili tamnocrven, s crvenom mrežicom, na dodir poplavi, a na mjestima oštećenim od puževa je žut.

Rupice/cjevčice: Guste, okruglaste, crvene, narančasto-crvene ili tamnonarančaste, na dodir ili na prerezu poplave; cjevčice su najprije žute, zatim su zelenkaste do tamnoplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 10.5-14.5 x 4.5-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Žuto, ponekad s crvenim ili crveno-ljubičastim zonama, na prerezu brzo poplavi; miris nije izražen, a okus je blag, sirovo je otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće bukvom, kestenom ili hrastom. Primjerak na drugoj slici snimio je Neven Ferenčak, a na trećoj i četvrtoj Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom. Sirova je otrovna, ali se vjerojatno može konzumirati u manjim količinama ako se temeljito termički obradi. Unatoč tome, poznati su slučajevi teških probavnih poremećaja, zbog čega je zbog sigurnosti treba izbjegavati.

Napomena: Moguća je zamjena s otrovnim tamnopurpurnim vrganjom (Imperator rhodopurpureus).

TAMNOPURPURNI VRGANJ

Imperator rhodopurpureus (Smotl.) Assyov, Bellanger, Bertéa, Courtec., Koller, Loizides, G.Marques, J.A.Muñoz, Oppicelli, D.Puddu, F.Rich. & P.-A.Moreau

Etimologija: rhodon (gr.) = ružičasto + purpureus (lat.) = purpurne boje, purpuran. Po purpurnocrvenoj boji.

Engleski naziv: Oldrose Bolete

Klobuk: 6-20 (25) cm širok, konveksno-okruglast, nije sjajan, površina je skoro glatka; tamnoružičast, ružičasto-crven, ljubičasto-crven ili smeđ, osnova je žućkasta ili ružičasta, površina je ujednačene boje ili je ponekad prošarana s plavim mrljama, baršunasto-dlakava, zrnasto-čehasta.

Stručak: 5-15 (18) cm visok, postepeno je trbušast, okruglasto se zadebljava prema bazi gdje je skoro šiljast, sužen je na vrhu gdje je nekad dijelom i valjkast; žućkast, sa sitnom je crvenkastom mrežicom po površini koja je sve gušća prema bazi, mrežica ide gotovo do samog dna baze, na pritisak brzo poplavi.

Rupice/cjevčice: Vrlo su guste, okrugle, krvavocrvene, na dodir postanu plavo-crnkaste; cjevčice su kratke, slobodne, žućkaste, na pritisak brzo poplave.

Spore: Eliptične do vretenaste, 10-15 x 5-6 µm; otrusina je ružičasto-smeđa.

Meso: Spužvasto, čvrsto, u svim dijelovima je žuto, na oštećenim ili od crva nagriženim mjestima je vinskicrveno, na prerezu jako poplavi, a nakon toga pozeleni tako da nigdje nije žute boje, u bazi stručka pocrveni; miris je u mladosti ugodno kiselkast, kasnije je neugodan i smrdljiv, a okus je blag, sirovo je otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, a nikada po crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom. Dosta autora navodi da je nejestiva vrsta, a sirova je sigurno vrlo otrovna. Neki je autori navode kao jestivu ako se temeljito termički obradi, međutim navode se i slučajevi u kojima je i termički obrađena uzrokovala gastrointestinalne smetnje kod posebno osjetljivih osoba pa se ne preporučuje njezina konzumacija, jer se smatra velikim toksikološkim rizikom.

Napomena: Opisana se vrsta jasno razlikuje od krvavocrvenog vrganja (Suillellus rubrosanguineus) koji je crveno-ružičastog, a ne tamnog purpurnocrvenog tona. Postoji sumnja da se radi o sinonimu purpurnog vrganja (Boletus purpureus) koji je veoma sličan po boji i gustoj mrežici, međutim na dodir ili na prerezu teži da izraženije potamni. Purpurnožuti vrganj (Rubroboletus rhodoxanthus), lažna ludara (Rubroboletus legaliae) ili vučji vrganj (Rubroboletus lupinus), te teški vrganj (Imperator torosus) su različite forme jedne iste vrste i teško se međusobno razlikuju.