ŠVICARSKI SLINAVAC

Chroogomphus helveticus (Singer) M.M.Moser

Etimologija: helveticus (lat.) = švicarski.

Klobuk: 2.5-8 (10) cm širok, kuglasto-konveksan i ispupčen, suh, nije sluzav; narančasto-smeđe, ciglastocrvene ili ružičasto-oker boje, vlaknasto-čehast.

Stručak: 6-8 (12) cm visok i 0.6-1.5 (2) cm debeo, razmjerno je vitak, pun, osnova je uža, skoro je korjenast, maljav, vlakna na površini su deblja nego što je uobičajeno, boje je klobuka, na ozlijeđenim mjestima s crvenkastim promjenama boje.

Listići: Rijetki, lako se odvajaju od klobuka, razgranati, prirasli, kratko se spuštaju se po stručku; žuto-narančasti do crvenkasto-smeđi, na kraju crnkasti od dozrelih spora, kod mladih gljiva su prekriveni tankom koprenom.

Spore: Vretenaste, 17-20 x 5-7 µm; otrusina je maslinasto-crna do ljubičasto-crna.

Meso: Narančasto, samo je na dnu stručka žućkasto, na prerezu s crvenkastim promjenama boje, čvrsto; miris je voćni, blago mirišljavi, a okusa je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u šumama smreke i bora u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem; kod nas nije česta vrsta. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u listopadu, na lokalitetu Meljan pokraj Trakošćana.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete. Sve gljive iz ovog roda su jestive. Kada se kuha, meso postaje ljubičasto i ugodnog mirisa, sličnog kao kod modre koturnice (Lepista nuda).

Napomena: Prepoznatljiva je po istoj boji na svih dijelovima i po nelijepljivom klobuku. Sličan mu je borov slinavac (Chroogomphus rutilus) koji je kod nas razmjerno češći, mlada gljiva je sluzava po klobuku i stručku i cijela je bakrenocrvene boje, a švicarski slinavac po klobuku i stručku ima suha vlakna, nikad nije sluzav i više je narančast.

BOROV SLINAVAC (ČAVLIĆ)

Chroogomphus rutilus (Schaeff.) O.K.Mill.

Engleski naziv: Copper Spike

Klobuk: 2.5-8 (10) cm širok, mesnat, gladak, ljepljiv, ubrzo zatim suh, najprije stožast pa raširen i ispupčen;  vlaknast, smeđe, narančasto-smeđe, bakrenosmeđe ili sivo-smeđe boje, rub je u mladosti spojen s listićima crtastim zastorkom.

Stručak: 6-8 (12) cm visok i 0.6-1.5 (2) cm debeo, pun, čvrst, sužen je na osnovi; vlaknast, žut do žuto-narančast, na ozlijeđenim mjestima malo pocrveni; prema gore je crvenkast s prstenasto-maljavim zonama, ispod listića je ostatak zastorka u vidu crtastog prstenka, ružičaste boje.

Listići: Spuštaju se po stručku, lagano se odvajaju od plodnice, rijetki, račvasti; najprije pepeljasto-žuti, zatim prljavoljubičasti i na kraju čađavo-crni.

Spore: Vretenaste, duguljaste, glatke, (15) 15.8 - 18.2 (19.3) × (5) 5.7 - 6.8 (7.7) µm, Q = (2.4) 2.5 - 3 (3.5), N = 120, Me = 17 × 6.3 µm, Qav = 2.7; otrusina je maslinasto-crna, maslinasto-smeđa do ljubičasto-crna.

Meso: Čvrsto, žućkasto, s ljubičastim tonom u klobuku, a u stručku tamnije, crvenkasto-smeđe; miris nije izražen, a okus je ugodan.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom postane tamnosmeđe, s gvajakovom tinkturom trenutno postane purpurnocrveno, dok s željeznim sulfatom meso posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, osobito u šumama bora, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem. Smatra se da parazitira micelij različitih vrsta tartufa. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak, druga, treća i četvrta slika snimljene su u rujnu na lokalitetu Brezovac na Dinari, a petu sliku snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete. Prije upotrebe se odstrani ljepljiva kožica s klobuka, međutim ništa se neće dogoditi ako se kožica i ne odstrani. Meso kuhanjem postaje ljubičasto-smeđe i ugodnog mirisa, sličnog kao kod modre koturnice (Lepista nuda).

Napomena: Nema opasnosti od zamjene s nevaljalim gljivama. Vrlo sličan mu je švicarski slinavac (Chroogomphus helveticus) koji je puno rijeđi, ima suh vlaknasto-ljuskavi klobuk te lijepu žuto-narančastu ili narančasto-ružičastu boju plodnog tijela te raste pod smrekama i peteroigličastim borom (Pinus cembra). Sličan mu je i ružičasti slinar (Gomphidius roseus) koji ima mnogo rašireniji klobuk crvene boje i bjelkasti stručak.

VELIKI SLINAVAC

Gomphidius glutinosus (Schaeff.) Fr.

Etimologija: glutinosus (lat.) = sluzavo. Po mazavosti klobuka.

Engleski naziv: Slimy Spike

Klobuk: 3-15 (20) cm širok, mesnat, konveksan pa otvoren, jako sluzav, gladak, gol, kožica se ne guli; smeđ, ljubičasto-smeđ do crvenkasto-crnkast, sa širokim crnim mrljama po površini, rub je podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 6-12 cm visok i 1.2-2.5 (3) cm debeo, pun, čvrst, ponekad je zadebljan na dnu, vlaknast, sluzav; na gornjem je dijelu bjelkast, a na bazi je žut; s prolaznim je sluzavim zastorkom na vrhu.

Listići: Spuštaju se po stručku, račvasti, najprije su bjelkasti pa kasnije sivi, sivo-smeđi ili crnkasti.

Spore: Vretenaste, duguljaste, s grlićem, 17.5-21.5 x 5.8-7.1 µm; otrusina je crno-smeđa.

Meso: Bjelkasto, ispod kožice klobuka je malo smećkasto, na dnu stručka je žive žute boje, u starosti je sivo, izdašno, mekano; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka u dodiru s kalijevom lužinom poljubičasti kao i meso sa sulfovanilinom.

Stanište: Raste u ljeto i jesen skupno u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak, četvrtu Danijel Mulc, a petu i šestu Danijel Balaško, u listopadu, na lokalitetu Meljan pokraj Trakošćana.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete. Prije pripreme treba skinuti mazavu kožicu, a ne smeta što meso kuhanjem pocrni. Može se i sušiti.

Napomena: Pjegavi slinar (Gomphidius maculatus) je manji rastom i s crnim mrljama, borov slinavac (Chroogomphus rutilus) je ciglastocrvene boje i ima mazav klobuk, švicarski slinavac (Chroogomphus helveticus) nije mazav, ali je čitav ciglasto-vunast i ružičasti slinar (Gomphidius roseus) ima glatki i ružičasti klobuk i skoro zašiljen glatki stručak. Nije moguća zamjena s nevaljalim gljivama, jer su sve vrste iz roda Gomphidius jestive.

Gomphidius maculatus - created in Finland by Elina Varis

PJEGAVI SLINAR

Gomphidius maculatus (Scop.) Fr.

Etimologija: maculatus (lat.) = uprljati, zamazati, (za)mrljati. Po mrljama.

Engleski naziv: Larch Spike

Klobuk: 2-9 (11) cm širok, okruglasto-konveksan pa raširen i manje ili više ulegnut na sredini, često tupo ispupčen, rub je dugo vremena podvijen, prilično je mesnat, po vlažnom je vremenu jako mazav, kožica se guli; sivkast, smećkast ili svijetlo cimetasto-smeđ, često djelomično crvenkasto-smeđ i žuto zaprljan, na sredini je tamniji, s tendencijom je stvaranja crnih pjega po površini, na pritisak postane crno-smeđ.

Stručak: 5-7 cm visok i 0.8-1 cm debeo, valjkast, neravan, često je spiralno uvijen, prvo je pun pa šupalj, nije mazav, u mladosti neposredno ispod listića nosi rđaste vodene kapljice, lagano je vlaknasto-čehav; s crveno-smeđim točkicama na bijeloj osnovi, na pritisak ili na oštećenim mjestima prvo pocrveni pa poslije postane crno-smeđ, baza je žuta.

Listići: Rijetki, debeli, prilično su široki, račvaju se gotovo do samog ruba, spuštaju se po stručku, izmiješani s s lamelulama; najprije su bjelkasti, kasnije su s crvenkasto-smeđim ili crno-smeđim pjegama, na kraju pocrnu.

Spore: Vretenaste do eliptične, duguljaste, 18.8-23.2 x 5.8-7.6 µm; otrusina je tamno maslinasto-smeđa do crno-smeđa.

Meso: Čvrsto, bjelkasto s laganom crvenkasto-smeđom nijansom, u bazi stručka je limunastožuto, na prerezu pocrveni; miris nije izražen, a okus je slatkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s lugolovom otopinom postane vinskocrveno, dok sa sulfovanilinom postane prolazno crveno.

Stanište: Raste od srpnja do listopada u autohtonim crnogoričnim šumama planinskih predjela u simbiozi s europskim arišem (Larix decidua), rjeđe u nasadima ariša, voli pjeskovito tlo. U Hrvatskoj je nađena u nasadima ariša, na tri lokaliteta, u okolici Karlovca i na Žumberačkom gorju.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Raste samo po višim planinskim predjelima.

RUŽIČASTI SLINAR

Gomphidius roseus (Fr.) Oudem.

Etimologija: roseus (lat.) = ružičast. Po boji.

Engleski naziv: Rosy Spike

Klobuk: 2-7 (9) cm širok, mesnat, prvo je je konveksan pa spljošten i ulegnut, kožica je po vlažnom vremenu sluzava, a po suhom je vremenu glatka; crvenkasto-ružičaste boje, poslije je sredina žućkasto-siva, baršunasta, u starosti je često s crnim pjegama.

Stručak: 2-4 (5) cm visok i 0.8-1.5 (2) cm debeo, kratak, sužen je na bazi, čvrst, pun; u gornjem dijelu je bjelkast, često s crnim mrljama, u donjem je dijelu malo žućkast ili žuto-smeđ, na dodir pocrni, a iznad prstenaste zone je sitno pahuljast; izražena je vunasto zadebljana prstenasta zona od ostataka sluzave prolazne koprene, koja je često crna od praha poispadalih zrelih spora.

Listići: Debeli, razmaknuti, različito su dugački, spuštaju se po stručku, voštani, u mladosti su bjelkasti ili sivkasti, kasnije su sivi; u mladosti su pokriveni prolaznom koprenom koja se izgubi.

Spore: Vretenaste, 15.5-21 x 4.5-6.5 µm; otrusina je tamnosmeđa do crno-smeđa.

Meso: Mekano, nježno, bjelkasto, samo je ispod kožice u klobuku i u donjem dijelu stručka crvenkasto ili žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste od srpnja do listopada u crnogoričnim i miješanim šumama u simbiozi s različitim vrstama borova, najčešće sa šumskim borom, voli pjeskovito tlo, također vrlo često raste kao parazit na miceliju kravljeg sluzavca (Suillus bovinus). U Hrvatskoj je nađena u nasadima šumskog bora, na pet lokaliteta, u okolici Zagreba, Karlovca i Siska. Primjerak na slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Ova je vrsta iz roda Gomphidius lako prepoznatljiva po ružičastoj ili crvenoj boji klobuka, po listićima koji teže da dugo vremena ostanu bijeli i po karakteristično zadebljanom stručku neposredno ispod listića, ispod ovratnika. Sličan je švicarski slinavac (Chroogomphus helveticus) koji je čitav ujednačene narančaste boje, površina klobuka nije mu sluzava kao kod ružičastog slinavca, već je suha i pustenasta, raste ispod smreka na većim nadmorskim visinama.

PROMJENLJIVA UTROBNJAČA

Melanogaster ambiguus (Vittad.) Tul. & C.Tul.

Etimologija: ambiguus (lat.) = dvoličan, dvosmislen. Jer je sumnjiva.

Engleski naziv: Stinking Slime Truffle

Plodno tijelo: 2-4 (6) cm šoroko, kuglasto, jajoliko ili je bubrežasto, najčešće je spljošteno s jedne strane, žilavo, na osnovi ima nekoliko smeđih rizomorfa koji su prilegnuti na plodnom tijelu, peridij nije moguće odvojiti; maslinasto-smeđe, tamnosmeđe ili je crno-smeđe, na dodir potamni, površina je kvrgava, najprije je lagano vlaknasta, ubrzo postane glatka.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, nisu amiloidne, 10-18 x 7-9.5 µm; otrusina je tamnosmeđa, crno-smeđa do crna.

Meso: Najprije je sivo-smećkasto, kasnije je crno s plavim odsjajem, formirano je od sitnih okruglastih ili višekutnih bjelkastih komorica i takvo ostane do kraja, komorice su u početku ispunjene sluzavo-želatinoznom masom koja se kasnije pretvara u crno-smeđi prah, po takvoj se građi razlikuje od vrsta iz roda krumpirača (Scleroderma); miriše neugodno na luk, poriluk, češnjak ili spaljenu plastičnu foliju, slično kao ispucana krumpirača (Scleroderma citrinum), a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen (od travnja do studenog), podzemno na dubini od 2-7 cm, u svim tipovima šuma, parkovima i grmlju, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično jelom, bukvom, hrastom, smrekom ili borom, u podnožju starih debala, na pjeskovitom i vapnenastom tlu. Sliku je snimio Matija Josipović.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom vrstom zbog neugodnog mirisa glebe. Eventualno se može konzumirati samo dok je mlada.

Napomena: Rod Melanogaster je prepoznatljiv po smeđem miceliju, te peridiju koji se ne guli i mnogo je tanji nego kod vrsta iz roda krumpirača. Raste podzemno, ne bi trebalo biti problema oko determinacije ove vrste. Sličan neugodan miris mesa ima gomoljasta utrobnjača (Melanogaster tuberiformis), dok je miris kod broomeove utrobnjače (Melanogaster broomeanus) i šarolika utrobnjače (Melanogaster variegatus) ugodan i aromatičan.

BROOMEOVA UTROBNJAČA

Melanogaster broomeanus Berk.

Engleski naziv: Bath Truffle

Plodno tijelo: 2-7 (9) cm široko, nepravilno, okruglasto, gomoljasto ili je bubrežasto, na osnovi ima nekoliko crnkastih bazalnih rizomorfa koji su prilegnuti na plodnom tijelu, peridij je debeo 0.3-0.5 mm, nije ga moguće odvojiti, a na presjeku je crnkast; u mladosti je žućkasto, oker ili žućkasto-smeđe, poslije postane crvenkasto-smeđe, okretanjem u ruci postane crnkasto, površina je nepravilno grbava, bez sjaja i malo je baršunasta.

Spore: Valjkaste do eliptične, na jednoj strani s kratakim prozirnim ostatkom sterigme, kao odrezane na jednom kraju, glatke, 6-8 x 4-5.5 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Dosta je žilavo, u početku je bjelkasto, kasnije je žuto ili narančasto, u starosti je smeđe ili crno-smeđe, sastoji se od malih okruglastih komorica koje su u zrelome stadiju ispunjene crnom želatinoznom masom, pregradne tramalne stijenke su tanke, bjelkaste ili malo žućkaste; miris je aromatičan, na gljive ili pileću jetricu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, podzemno, u svim tipovima šuma i grmlju u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, česta je vrsta. Prvu sliku snimio je Matija Josipović.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada dok se vanjska kožica može ukloniti i dok je iznutra još čvrsta. Jedu je divlje životinje poput jelena i divljih svinja.

Napomena: Sličan ugodan miris mesa ima šarolika utrobnjača (Melanogaster variegatus), dok je miris kod promjenljive utrobnjače (Melanogaster ambiguus) i gomoljaste utrobnjače (Melanogaster tuberiformis) neugodan na luk i češnjak.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1626. Broomeova utrobnjača (Melanogaster broomeanus Berkeley apud Tul. & C.Tul.); Josipović, Matija, Samarđić, Ivica. 2020. Podzemne gljive Požeške kotline i Slavonskog gorja. Tiskara Zelina d.d., Zelina – 95. str. Broomeova utrobnjača (Melanogaster broomeanus Berk.)

Melanogaster tuberiformis - created in Norway by Reidun Braathen

GOMOLJASTA UTROBNJAČA

Melanogaster tuberiformis Corda

Plodno tijelo: 2-4 (6) cm široko, prilično je nepravilno, okruglasto, eliptično ili je bubrežasto, na osnovi ima nekoliko tankih crvenkastih rizomorfa, peridij nije moguće odvojiti, debeo je oko 0.5 mm, nije sjajan, gladak, crvenkasto-smeđa, maslinasto-smeđe, tamnosmeđe ili je crno-smeđe, sitno je vlaknasto, smeđe zrnasto, grbavo.

Spore: Eliptične, mogu biti i vretenaste s papilom, odnosno ostacima sterigmi, glatke, s jednom uljnom kapljom, 7.8-12.2 x 5.4-8 µm; otrusina je smeđa do crno-smeđa.

Meso: Tvrdo, sastoji se od malih komorica promjera 0.5-1.5 mm, koje su višekutne ili izgledaju kao nagnječene, u starosti su pune, crne i s želatinoznom masom, pregradni zidovi su tanki i blijedožućkasti; miris je oštar i vrlo karakteristično lužnat ili na luk i češnjak, rijetko je blag na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, podzemno, oko 5-10 cm duboko, u miješanim šumama, po parkovima i grmlju, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, obično jelom, bukvom, hrastom, smrekom ili borom, uz stara debla, voli mediteranska područja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom zbog neugodnog okusa mesa. Eventualno se može konzumirati samo dok je mlada.

Napomena: Sličan neugodan miris mesa ima promjenljiva utrobnjača (Melanogaster ambiguus), dok je miris kod broomeove utrobnjače (Melanogaster broomeanus) i šarolika utrobnjače (Melanogaster variegatus) ugodan i aromatičan.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je okruglasto sa crvenkastim rizomorfima na osnovi; 2. površina je crvenkasto-smeđa do crno-smeđa; 3. meso je crno, s komoricama koje su u početku ispunjene sluzavo-želatinoznom masom; 4. meso neugodno miriše na češnja; 5. raste podzemno u površinskom sloju u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u mediteranskim područjima

Melanogaster variegatus - created on July 2009 in Hartberg-Fürstenfeld, Austria by gfriebes

ŠAROLIKA UTROBNJAČA

Melanogaster variegatus (Vittad.) Tul. & C.Tul.

Plodno tijelo: 2-7 (9) cm široko, nepravilnog je oblika, može biti gomoljasto, eliptično, okruglasto ili je bubrežasto, na osnovi ima nekoliko crnkastih bazalnih rizomorfa, nema sjaja, peridij se ne odvaja, debeo je 0.2-0.5 mm; žućkasto, žuto-oker, na dodir i rukovanjem postane crvenkasto-smeđe pjegavo, odnosno crnkasto, blago je baršunasto, grbavo, hrapavo.

Spore: Široko eliptične do kuglaste, na jednom kraju s kratkim prozirnim ostatkom sterigme, glatke, 6-9 x 3-6 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Tvrdo, elastično, bjelkasto, kasnije je žuto, u starosti je smeđe do crno-smeđe, sadrži sitne komorice široke 0.3-1.5 mm, komorice mogu biti višekutne ili okruglaste, u starosti su su ispunjene crnkastom želatinoznom masom, pregradne su stijenke tanke i bjelkasto-žućkaste; miris je ugodan na voće ili podsjeća na suhe kruške, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, podzemno, najčešće po mediteranskoj makiji i u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće hrasta ili lijeske.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada dok se vanjska kožica može ukloniti, a iznutra je još čvrsta. Jedu ga šumske životinje poput jelena i divljih svinja.

Napomena: Opisana utrobnjača preferira mediteransku makiju ili raste ispod čempresa, česvine ili bora. Sličan ugodan miris mesa ima broomeova utrobnjača (Melanogaster broomeanus), dok je miris kod promjenljive utrobnjače (Melanogaster ambiguus) i gomoljaste utrobnjače (Melanogaster tuberiformis) neugodan na luk i češnjak.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je okruglasto sa crnkastim rizomorfima na osnovi; 2. površina je žućkasta do žuto-oker; 3. meso je bjelkasto, žuto do crno-smeđe, s komoricama koje su u početku ispunjene crnom sluzavo-želatinoznom masom; 4. meso miriše ugodno na voće, na suhe kruške; 5. raste podzemno u površinskom sloju u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, na mediteranskom području

OBIČNA UVIJAČA

Paxillus involutus (Batsch) Fr.

Etimologija: involutus (lat.) = prevraćeno unatrag, podvrnuto. Po jako podvijenom rubu klobuka.

Engleski naziv: Brown Roll-Rim

Klobuk: 4-12 (16) cm širok, sredina je na početku malo tupo ispupčena, brzo se ulegne i postane lijevkast, po vlažnom je vremenu je mazav i sluzav, a po suhom je vremenu sjajan; žuto-smeđ, žućkasto-ružičast, smeđ, sivo-smeđ do maslinasto-smeđ, na dodir potamni, gladak je do baršunast, rub je dosta podvijen pa se ispravi, dosta je narebran.

Stručak: 3-8 (9) cm visok i 1-3 (4) cm debeo, pun, valjkast, često se sužava prema bazi, često je malo ekscentrično spojen u odnosu na klobuk; kremast, žućkast, oker, smeđ do sivo-smeđ, u starosti je crvenkasto-smeđ, na ozlijeđenom mjestu ili na dodir brzo postane tamnosmeđ, u starosti se i bez dodira stvaraju tamnosmeđe mrlje, sitno je dlakav.

Listići: Veoma su gusti, račvasti, spuštaju se po stručku na koji su jamasto spojeni, lako se odvajaju od podnice klobuka; bjelkasti, žuto-smeđi, svijetlosmeđi, tamnomaslinasti do maslinasto-smeđi, na dodir postanu tamnosmeđi.

Spore: Eliptične, glatke, (7.6) 8 - 9.3 (9.9) × (4.7) 5.2 - 6.1 (6.4) µm, Q = (1.3) 1.4 - 1.6 (1.8), N = 120, Me = 8.7 × 5.6 µm, Qav = 1.5; otrusina je žuto-smeđa, smeđa, hrđastosmeđa do ljubičasto-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, često je gotovo bjelkasto, žuto ili žuto-smeđe, kasnije je smeđe, na prerezu brzo posmeđi; miris je lagano kiselkast, na voće, a okus je lagano kiselkast i trpak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom trenutno pozeleni, dok s anilinom najprije postane žuto-narančasto, zatim narančasto.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u skupinama ili pojedinačno, svim tipovima šuma, uglavnom u crnogoričnim šumama, rjeđe u bjelogoričnim šumama, po šumskim čistinama, rubovima šuma i parkovima, a ponekad i na trulim panjevima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - U mnogim knjigama piše da je jestiva, ali u novijoj literaturi piše da je bezuvjetno otrovna ili čak smrtno otrovna, sirova je jako otrovna. Učestalo konzumiranje ove vrste uzrokuje smrtonosna trovanja. Prema Tintlingu gljiva sadrži acetilkolin, muskarin, betan i histamin. Sporno je da li, i u kojoj mjeri, sadrži muskarin. U Njemačkoj je 2012. godine zabilježen jedan slučaj u kojem je došlo do teškog trovanja u Passau s nedovoljno kuhanim običnim uvijačama. Peteročlana je obitelj završila na intenzivnoj njezi s teškim trovanjem. U istočnoj se Europi ova gljiva jede dobro kuhana. Stoga se klonite suhih istočnoeuropskih gljiva nejasnog podrijetla. Uzrokuje gastrointestinalne poremećaje, slabost i pospanost. Ne mogu se isključiti alergijske reakcije i rizik od krvarenja i oštećenja bubrega. Sadrži i tvari koje uzrokuju pomućenje svijesti, paralizu, znojenje i suženje zjenica, slično teškom muskarinskom sindromu trovanja. Protumjere su potražiti hitnu liječničku pomoć.

Napomena: Najvažnija je karakteristika za prepoznavanje ove vrste ta što na meso ili listići pritisak posmeđe. Neuglednog je izgleda zbog svoje prljavosmeđe boje. Jako se mijenja nakon što se ubere, svijetlooker do žuto-narančaste boje postaju tamnosmeđe do crveno-crne, čak i na mjestima koja se ne dodirnu. Slična je johina uvijača (Paxillus rubicundulus), koja ima žuće listiće i meso, manje spore i izraženije crvenkasto-smeđe ljuskavi klobuk. Dio je skupine s baršunastom uvijačom (Tapinella atrotomentosa) koja je izuzetno velikih dimenzija i ima tipično baršunasti i crni stručak.

JOHINA UVIJAČA

Paxillus rubicundulus P.D.Orton

Engleski naziv: Alder Rollrim

Klobuk: 4-11 (15) cm širok, dosta mesnat, jako ulegnut, poput lijevka; žuto-smeđ, smeđ do sivo-smeđ, često je prekriven tamnosmeđim ljuskama, rub je dugo vremena podvijen, u starosti je narebran i nepravilno zakrivljen.

Stručak: 5-6 cm visok i 0.6-1 cm debeo, kratak, pun, tanak, slabašan, prema dnu je tanji, obično je savijen, manje ili više ekscentrično spojen sa klobukom; žućkast, kasnije je smeđ do crvenkasto-smeđ, na vrhu je svjetliji.

Listići: Prilično su gusti, uski, spuštaju se po stručku, nisu anastomozirajući, lako se uklanjaju; svijetložuti, kasnije su žuto-smeđi do žuto-crvenkasti, u starosti su tamniji i s mrljama po površini, na pritisak postanu tamnosmeđi.

Spore: Eliptične, s grlićem, 5.5-8.5 x 4-5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Bijelo do žuto-smeđe, nešto je tamnije u stručku, na prerezu postane žuto do smeđe; miris nije izražen ili je malo kiselkast, a okus nije izražen.

Kemijske reakcije: Listići i meso u dodiru s kalijevom lužinom trenutno posmeđe, dok meso s gvajakolovom tinkturom ubrzo postane tamnozeleno, a sa željeznim sulfatom postane blijedozeleno.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u vlažnim aluvijalnim šumama, najčešće u simbiozi s johom, voli vapnenasto tlo. Petu sliku snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smrtno je otrovna vrsta. Uzrokuje gastrointestinalne poremećaje, slabost i pospanost. Ne mogu se isključiti alergijske reakcije i rizik od krvarenja i oštećenja bubrega. Sadrži i tvari koje uzrokuju pomućenje svijesti, paralizu, znojenje i suženje zjenica, slično teškom muskarinskom sindromu trovanja. Protumjere su potražiti hitnu liječničku pomoć.

Napomena: Moguća je zamjena s vrlo sličnom običnom uvijačom (Paxillus involutus), od koje se razlikuje po žućim listićima i mesu, manjim sporama i izraženije crvenkasto-smeđe ljuskavim klobukom. Redovito se nalazi na staništu uz potoke ispod joha.

ŽUTI JOHOVAC

Gyrodon lividus (Bull.) Sacc.

Etimologija: lividus (lat.) = modrica, masnica. Po svijetloj boji klobuka.

Engleski naziv: Alder Bolete

Klobuk: 3-9 (12) cm širok, prvo je konveksan, zatim je nepravilno raširen ili ulegnut, kožica je po vlažnom vremenu mazava, sluzava i lako se guli; može biti žućkast, žuto-maslinast ili svijetlosmeđ, rub je tanak i dugo vremena podvijen.

Stručak: 3-7 (10) cm visok i 0.3-1.1 (1.5) cm debeo, tvrd, tanak, širi se pod klobukom, na bazi je uži, lagano je ekscentričan, zakrivljen; blijedožut, žućkast ili smećkast, u starosti je crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, s crvenkasto-smeđim micelijem na bazi.

Rupice/cjevčice: Sitne su i duguljasto-višekutne, žute, u starosti su rđaste boje, na dodir ili pritisak postanu plavo-zelene, a kasnije smeđe ili crno-smeđe; cjevčice su tanke, jako su kratke, spuštaju se po stručku, teško se odvajaju od mesa klobuka, najprije su žućkaste pa zatim maslinaste.

Spore: Eliptične, 4.5-7 x 3-5 µm; otrusina je oker-smeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Krem do blijedožuto, tanko, u klobuku je mekano i spužvasto, a u stručku drvenasto i vlaknasto što je osobito izraženo u starosti, na presjeku poplavi pa poslije postane tamnije, osobito u klobuku uz cjevčice; miris je ugodan na voće ili na gljive, a okus je malo kiselkast i gorkast.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka i meso u dodiru s kalijevom lužinom postanu smeđo-crveni, meso sa željeznim sulfatom postane maslinasto, a kožica klobuka djelovanjem para amonijaka poljubičasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim i aluvijalnim šumama, po vlažnim terenima u simbiozi s johom, a rjeđe s lijeskom. Sve slike snimio je Neven Ferenčak, prve tri krajem srpnja, na lokalitetu kod Delnica, ispod johe, a četvrtu sredinom kolovoza, na lokalitetu u Fužinama, ispod johe.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Mnogi ga autori navode kao jestivog, međutim, prema posljednjim saznanjima, trebao bi sadržavati slične toksine kao kod obične uvijače (Paxillus involutus) jer joj je genetski vrlo sličan. Smatra se da česta konzumacija ove gljive dovodi do opasnih simptoma sličnih alergiji, takozvanog paksilinskog sindroma trovanja, međutim ozbiljnije trovanje do sada nije poznato. Prema posljednjim saznanjima, neki francuski mikolozi ne vide značajniju opasnost. Jedan je od rijetkih vrganja bez mrežice na stručku koji može biti potencijalno otrovan. Iako se do sada sigurno konzumirao bez ikakvih posljedica, ipak savjetujemo da se zbog sigurnosti ne konzumira dok daljnja znanstvena saznanja ne potvrde njegovu potpunu neškodljivost.

Napomena: Podsjeća na gljive iz roda Polyporus. Prepoznatljiva je po staništu (joha) i po sitnim žutim cjevčicama. Najkarakterističnija je po kontrastu između konzistencije spužvastog mesa u klobuku i drvenastog mesa u stručku. Možda se može zamijeniti s kravljim sluzavcem (Suillus bovinus), ali on raste samo ispod borova.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1175. Žuti johovac (Gyrodon lividus (Bull. ex Fr.) Saccardo), Sinonim: Boletus brachyporus Pers.

PODRUMSKA TRULEŽNICA

Coniophora puteana (Schumach.) P.Karst.

Etimologija: puteana (lat.) = lokalitet gdje je pronađena ili proučavana. Po staništu.

Engleski naziv: Wet Rot

Plodno tijelo: 4-15 (25) cm široko i 1-2 mm debelo, posve prilegnuto na supstratu, za podlogu se drži labavo, razrašteno, formira velike plahtice i do 0.5 m²; površina je grbavo-bradavičava; uz rub je gusto dlakava i bjelkasta, a prema sredini je najprije bijela, zatim žuto-smeđa, smeđa ili maslinasto-smeđa.

Spore: Eliptične, glatke, 10.5-16 × 6-10 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris na plijesan, trulež, a okus nije izražen.

Stanište: Raste tijekom gine u vlažnim šumama ili kućama na gredama ili zidovima, osobito u vlažnim prostorijama s ustajalim zrakom, kao saprofit krupnih drvnih ostataka (daske, grede, trupci) raznog crnogoričnog i bjelogoričnog drveća; uzrokuje smeđu trulež drva. Povoljni uvjeti za rast su 50 do 60% vlažnosti drva!

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Znanstveno je ime dobila zbog toga što napada gotovo trulo drvo i smrdljivo drvo. Moguća je zamjena sa sličnim kućnim drvojedom (Serpula lacrymans), koji ima meruloidnu površinu i njegov rub nije tako gusto dlakav. Osim toga, ona ima dva oblika hifa, kraće bazidije (40-70 µm) i žuto-smećkaste spore. Vrlo je opasna jer može razoriti svu drvnu građu i bačve u podrumu. Poznata je i slična vrsta Serpula himantioides, koja naraste mnogo manja, plodno tijelo je vrlo tanko i raste na drvu crnogoričnog drveća, a poznata je pod imenom divlja suho crvena gljiva.

VODOMJERNA ZVJEZDAČA

Astraeus hygrometricus (Pers.) Morgan

Etimologija: higros (gr.) = vlažno + metreo (gr.) = mjera, veličina. Po čudnom ponašanju.

Engleski naziv: Barometer Earthstar

Plodno tijelo: 4-8 (13) cm široko, prvo je okruglasto i zatvoreno pa se vanjska ovojnica (egzoperidij) zvjezdasto istrga u 7-20 krakova, egzoperidij je troslojan, nema stalka već je s malim korjenastim micelijskim nitima učvršćeno za podlogu; glavica je sivkasta, sivo-smeđa ili plavkasto-siva, a površina krakova se ubrzo raspucava, po suhom vremenu krakovi zatvaraju glavicu, a po vlažnom su rašireni, ali gotovo nikada nisu podvrnuti.

Spore: Kuglaste, s bradavicama visokim 1 µm, prozirne, (8.4) 9.5 - 12.5 (13.9) × (7.7) 9 - 12.1 (13.5) µm, Q = 1 - 1.1 (1.2) ; N = 60, Me = 10.9 × 10.4 µm, Qav = 1; otrusina je tamnosmeđa.

Meso (gleba): Sivo-smeđe, žilavo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, a stari se primjerci mogu naći cijele godine, u svim tipovima rijetkih i suhih šuma kao saprofit tla na goloj zemlji, najčešće na pjeskovitom tlu, češća je na mediteranskom području. Prva slika snimljena je u rujnu na lokalitetu Vojnić kod Sinja, druga i treća na lokalitetu Donji Macelj kod Krapine, četvrtu sliku snimio je Neven Ferenčak, a petu Mladen Ormuž.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Iako je uvjetno jestiva vrsta, smatra se nejesivom, jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Dosta je raširena vrsta, osobito uz obalni pojas u Istri gdje masovno raste tik uz samo more. Zajednička karakteristika mnogih zvjezdača je u tome što se ponašaju poput prirodnog higrometra, odnosno po suhom se vremenu zatvaraju, a po vlažnom otvaraju. Od sličnih se zvjezdača razlikuje po raspucanoj površini krakova.

Najvažnije za determinaciju: 1. plodno tijelo je kuglasto s vanjskom ovojnicom koja se zvjezdasto rastrga na 7-20 krakova; 2. nema stalka već je s malim korjenastim micelijskim nitima učvršćeno za podlogu; 3. površina krakova se raspucava; 4. raste po šumama

KESTENJASTI VRGANJ

Gyroporus castaneus (Bull.) Quél.

Etimologija: kastanos (tur.) = kesten. Po boji i izgledu kožice klobuka.

Engleski naziv: Chestnut Bolete

Klobuk: 2-12 (14) cm širok, mesnat, čvrst, konveksan, ispupčen, poslije je spljošten i na sredini donekle ulegnut; svijetlosmeđ do tamnosmeđ, površina je sa smeđim vlaknastim područjima, koja se kasnije izgube, poslije je glatka i mjestimično ispucana.

Stručak: 4-6 (7) cm visok i 1-3 cm debeo, valjkast, zadebljan je na bazi, pun je u mladosti, a kasnije je šupljikav ili potpuno šupalj, vanjski je sloj čvrst, korast i lomljiv; tamnosmeđe boje klobuka, nešto je svjetliji na vrhu, gladak ili sitno naboran.

Rupice/cjevčice: Sitne su i okrugle, u mladosti su bijele, a kasnije su žućkaste ili žuto-zelenkaste, na pritisak lagano pocrvene; cjevčice su kratke, slobodne, lako se odvajaju od podnice klobuka.

Spore: Eliptične, glatke, 6-8 (13) x 4-5 µm; otrusina je blijedožuta.

Meso: Bijelo, kora stručka je smećkasta, krhko, u stručku je tvrdo; ugodnog je mirisa na gljive ili orahe, a okus je takožer lagano na orahe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, lijeskom ili brezom, rijetko s crnogoričnim drvećem, na pjeskovitom tlu; nije česta vrsta pa je treba zaštititi. Drugu sliku snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, a jestivi su samo klobuci.

Napomena: Prepoznatljiva je vrsta po blistavoj smeđoj kožici klobuka i stručka koja najčešće podsjeća na boju kestena. Ponekad je površina malo baršunasta. Slične je boje žučni vrganj (Tylopilus felleus) koji ima jako izraženu vlaknastu mrežicu na stručku, koju kestenjasti vrganj nema, a cjevčice su samo isprva bijele, a kasnije nisu žute, već ružičaste. Osim toga, žučni je vrganj gorkog okusa mesa.

MODRI VRGANJ

Gyroporus cyanescens (Bull.) Quél.

Etimologija: kyanos (gr.) = tursko staklo, tamnomodro, plavičasto. Po promjeni boje mesa.

Engleski naziv: Cornflower Bolete

Klobuk: 5-9 (12) cm širok, prvo je okruglast, zatim konveksan, malo je nepravilna oblika, mesnat, suh; slamnatožut, oker ili tamnoljubičasto-smeđ, u mladosti je maljav i sa smeđim vlaknastim područjima na svjetlijoj osnovi, u starosti je gol.

Stručak: 8-12 cm visok i 2.5-3 cm debeo, zadebljan je prema bazi, najprije je pun pa zatim spužvast i na kraju pregradasto-šupalj; smećkast, pri vrhu je gladak i bjelkast, prema dolje je u mladosti pahuljast i s prolaznom prstenastom zonom.

Rupice/cjevčice: Okrugle su i sitne, bjelkaste, kasnije su žućkaste i nekad s laganom crvenkastom nijansom, na dodir postanu plave; cjevčice su slobodne, do stručka su kraće, bjelkaste.

Spore: Eliptične, prozirne, 9-11 x 4.5-6 µm; otrusina je žućkasta do limunastožuta.

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na presjeku odmah poplavi u svijetloplavu boju različka, a za desetak minuta postane tamnoplavo, u klobuku ostaje žuto; miris je ugodan, a okus blag. Tvar odgovorna za plavu boju je girocijanin, derivat pulvinske kiseline, koji u didru s kisikom u zraku stvara plavu boju. Ova je tvar bezopasna za zdravlje ljudi i neutralizira se tijekom pripreme, odnosno termičke obrade.

Kemijske reakcije: Mesu i trusište u dodiru s gvajakovom tinkturom poplave, a kožica klobuka s kalijevom lužinom postane zlatnožuta do rđasto-crvena.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, najčešće na pjeskovitom tlu; dosta je rijetka vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Sličan je kestenjasti vrganj (Gyroporus castaneus), koji na prerezu ne mijenja boju mesa.

LAŽNA LISIČICA

Hygrophoropsis aurantiaca (Wulfen) Maire

Etimologija: aurantiacus (lat.) = narančaste boje. Po boji.

Engleski naziv: False Chanterelle

Klobuk: 2-8 (10) cm širok, u mladosti je ispupčen, poslije je lijevkast, suh; oker-smeđ, narančast, blijedocrven ili narančasto-crven, fino je baršunast, rub je najprije pravilan i podvijen, kasnije je uzdignut i nepravilno valovit.

Stručak: 2-8 (10) cm visok i 0.5-1 (1.5) cm debeo, vitak, valjkast, šupalj, žilav, na donjem je dijelu sužen, donekle je zakrivljen, uglavnom je šupalj; žuto-narančast je ili narančasto-smeđ, vlaknast.

Listići: Gusti, tanki, uski, spuštaju se po stručku, jako su anostomozirajući, račvasti, lako se odvajaju od mesa za razliku od lisičica čije su letvice čvrsto pričvršćene za meso klobuka; najprije su žuti, kasnije su nešto tamnije žuto-narančaste boje od klobuka.

Spore: Eliptične, glatke, 5-7 x 3.5-4.5 µm, (cromushrooms: (5.1) 5.5 - 6.4 (7.2) × (3.2) 3.4 - 3.9 (4.5) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.7 (1.9), N = 120, Me = 5.9 × 3.6 µm, Qav = 1.6); otrusina je blijedožuta.

Meso: Tanko, mekano, vlaknasto, elastično, žilavo, spužvasto, bjelkasto, krem, žuto do žuto-narančasto; miris je malo kiselakst, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen najčešće u crnogoričnim šumama, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) raznog crnogoričnog drveća ili na sloju iglica, a ponekad prividno na zemlji izmiješanom s drvnim ostacima, najčešće smreke i bora, nešto se rjeđe pronađe i na bjelogoričnom drveću; nije česta vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Iako ima dosta prijava potvrđene jestivosti, ipak se smatra otrovnom vrstom jer u većim količinama može uzrokovati ozbiljne gastrointestinalne probleme. Između ostalih toksina, sadrži visoke razine šećernog alkohola arabitola. Pojedini primjerci imaju pljesnivi okus, ali su uglavnom bezopasni u malim količinama. Osjetljivi bi je ljudi trebali izbjegavati. Gljiva je sve do 1999. godine opisivana kao jestiva vrsta slabije kvalitete. Fries ju je opisao kao otrovnu još 1821. godine.

Ljekovitost:  Znanstvene su studije pokezale da gljiva sadrži bioaktivne tvari ergosterol peroksid i ergosterol kojhi imaju protuupalna, antibakterijska, antivirusna i antifungalna svojstva koja mogu igrati veliku ulogu u prevenciji i liječenju raznih vrsta raka (dojke, želuca, jetre, debelog crijeva, pluća i grlića maternice). Farmakološka svojstva gljiva povezana su s prisutnošću kemijskih spojeva poput fenola, terpena, steroida, polisaharida i proteina. (National Library of Medicine. 2024. A New Method for the Isolation of Ergosterol and Peroxyergosterol as Active Compounds of Hygrophoropsis aurantiaca and in Vitro Antiproliferative Activity of Isolated Ergosterol Peroxide)

Napomena: Bjelkasta lisičica (Cantharellus cibarius) je svjetlije žute boje, umjesto listića ima niske široke letvice koje su na hrptu povezane poprečnim mostićima. Slična zavodljiva lisičica (Omphalotus olearius) je otrovna vrsta, ima mnogo više anostomozirajuće listiće, spuštaju se po stručku i raste na bjelogoričnom drveću. Svatko tko bi ovu gljivu mogao zamijeniti s lisičicama trebao bi isprobati test okusa. Opisana vrsta ima blag okus, dok je on kod pravih lisičica često papreno-ljut i obično imaju tvrdo meso. Kad se klobuk stisne prstima, osjeti se samo meko, tanko i vodenasto meso.

MREŽASTA TRULEŽNICA

Serpula himantioides (Fr.) P.Karst.

Etimologija: himantos (gr.) = remen, traka + -oides (gr.) = slično. Po izgledu.

Plodno tijelo: 4-15 (40) cm široko, posve je prileglo na supstrat, razrašteno; gornja je površina s vijugavim rupicama, meruloidna, žuto-smeđa, sivkasto-smeđa do crvenkasto-smeđa, rub je bijel, maljav i uzdignut od supstrata.

Rupice/cjevčice: Mrežaste, meruloidne, smeđe, crveno-smeđe do sivo-smeđe.

Spore: Eliptične, glatke, 9-11 x 5-5.5 µm, Q = 1.7 - 2.5; otrusina je žuto-smeđa do smeđa.

Meso: Mekano, spužvasto, papirasto, bjelkasto do smećkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnih drvnih ostataka (trupci, grane, građevni materijal) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća. Primjerak na slici snimio je Mladen Matišić, u prvoj polovici siječnja.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Po izgledu gornje površine su vrlo slične zlatna mrežoporka (Pseudomerulius aureus), koja ima žutu rub i kućni drvojed (Serpula lacrymans), kojoj himenijalna površina nije meruloidna.

Serpula lacrymans - created on June 2019 in Waging am See, Bayern, Germany by imker21

KUĆNI DRVOJED

Serpula lacrymans (Wulfen) J.Schröt.

Etimologija: lacrima (lat.) = suza. Zbog suza koje liju domaćini čija će kuća, vratni okviri i vrata pasti jer su napadnuti od strane gljive.

Engleski naziv: Dry Rot

Plodno tijelo: 4-15 (45) cm široko i 0.3-1 cm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, slično je palačinki, katkad se rubovi uzdignu pa ima izgled poluklobučića; gornja je površina membranozna, baršunasta, kvrgavo-naborana, labirintna, najprije je bjelkasta, kasnije je kremasta, sivkasto-smeđa, žućkasto-smeđa, kada se ozlijedi postane crvenkasto-smećkasta, kada se posuši, sredina ostane smeđa, a rubovi bijeli; himenij je meruloidan, vijugavo rupičast, mrežast ili labirintan, boje je senfa ili je maslinasto-smeđ do hrđastosmeđ, rubna je zona sterilna i bjelkasto maljava.

Spore: Eliptične, glatke, 9-11 x 5-5.5 µm; otrusina je žuto-smeđa do smeđa.

Meso: Mekano, spužvasto-gumasto, sočno, ali vlaknasto i žilavo, bjelkasto ili smećkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine u vlažnim šumama ili u kućama kao saprofit krupnih drvnih ostataka (trupci, stari građevni materijal, daske, grede) raznog crnogoričnog drveća, rjeđe na bjelogoričnom drveću; uzrokuje smeđu trulež drva. Povoljni uvjeti za rast su 30 do 60% vlažnosti drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana gljiva nemilice napada kuće drvene konstrukcije i uništava ih. Zanimljivo je da raste na posve suhom drvu, a vlaga je potrebna tek u samom formiranju početnoga razvojnog stadija. Po obliku gornje površine je vrlo slična vrsta Leucogyrophana pseudomollusca, koja je manjih dimenzija i živi u šumama na panjevima i povaljenim stablima. Ona ima manje spore (6-7 x 4-5 µm), bazidije imaju 2-4 sterigme i sustav hifa je jednoličan.

Pseudomerulius aureus - created in Finland by Esa Borén

ZLATNA MREŽOPORKA

Pseudomerulius aureus (Fr.) Jülich

Etimologija: aurum (lat.) = zlato. Po boji.

Engleski naziv: Orange Netcrust

Plodno tijelo: 2-7 (12) (100) cm široko i 2 mm debelo, posve je priraslo za supstrat, razrašteno ili ima tendenciju formiranja poluklobučića s podvijenim rubom, labavo je sraslo sa supstratom, formira plahtice; himenij je vrlo nepravilan, radijalno brazdast, mrežast poput labirinta, ponekad formira višekutne rupice, žuto-smeđ, žuto-narančast do narančast, rub je sumporastožut do žuto-oker i vunast, baršunast; površina poluklobučića je blijedookerasta i vrlo sitno baršunasta.

Spore: Valjkaste, glatke, 3.3-3.8 x 0.8-1.2 µm; otrusina je bijela.

Meso: Voštano, mekano, žućkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine s dovoljno vlage, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi, trupci) raznog crnogoričnog drveća, osobito bora, uglavnom raste s donje strane trupca; uzrokuje smeđu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ako opisana vrsta raste u mraku ispod povaljene grane ili trupca, formira posve prirasle plahtice ili krpice. međutim, ako plodno tijelo samo malo proviri na svjetlo, obično bočno, odmah formira poluklobučić. Zbog narančaste do žuto-smeđe boje himenija, rasta na boru i vrlo sitnih spora nema problema za sigurnu determinaciju.

BARŠUNASTA UVIJAČA

Tapinella atrotomentosa (Batsch) Šutara

Etimologija: ater (lat.) = crno, tamno + tomentosus (lat.) = baršunasto. Po izgledu.

Engleski naziv: Velvet Rollrim

Klobuk: 4-40 cm širok, mesnat, najprije konveksan pa raširen, po suhom malo baršunast, nepravilan, promjenljivog je oblika, suh, svijetlosmeđ, smeđ ili je tamnosmeđ, rub je dugo vremena podvijen i valovit.

Stručak: 4-8 cm visok i 3-6 cm debeo, karakteristično je smeđe baršunast, debeo, trbušast, korjenast, ekscentričan je ili lateralan u odnosu na klobuk, kestenjastosmeđ je ili skoro crn.

Listići: Svijetložuti su ili tamnožuti, kasnije su oker, na dodir posmeđe, često su račvasti, spuštaju se po stručku, lako se odvajaju od podnice klobuka.

Spore: Eliptične, prozirne, 5-6 x 3-4 µm (cromushrooms: (5) 5.2 - 6 (6.4) × (3) 3.2 - 3.7 (4) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.7 (1.8), N = 120, Me = 5.5 × 3.4 µm, Qe = 1.6); otrusina je žuto-smeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, vlažno, kremasto je ili žućkasto, na prerezu postane smećkasto; miris je kiselkast, a okus je također kiselkast, a u starosti je gorak i pljesniv.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) trenutno postaje zelenkasto, dok s dušičnom kiselinom postane oker.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) raznog crnogoričnog drveća; uzrokuje smeđu trulež drva. Prva slika snimljena je krajem kolovoza na lokalitetu Brlenić kod Krašića, drugu Helena Petrić, u lipnju, četvrtu i petu Neven Ferenčak, u prvoj polovici rujna i početkom lipnja.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta vrlo loše kvalitete, ali samo mlada. Uobičajeno pripremljena ova gljiva nije ukusna i ne smije se koristiti. Smatra se da konzumiranje sirove gljive uzrokuje razgradnju krvi i da dovodi do trovanja. Ti se toksini kuhanjem neutraliziraju i gljiva postaje bezopasna. Znanstveno, nisu pronađeni dokazi da sadrži druge otrovne tvari nakon termičke obrade. Starije, nedovoljno termički obrađene gljive su u vrlo rijetkim slučajevima uzrokovale želučane tegobe, ali ne i opasna trovanja. To se inače odnosi na sve vrste gljiva pa vrijedi pravilo da se uvijek izbjegava sakupljanje starih gljiva.

Napomena: Baršunasta je uvijača ranije pripadala rodu uvijača (Paxillus), a trenutno pripada rodu Tapinella. Prepoznatljiva je po karakterističnom baršunastom stručku crne boje, velikim dimenzijama i izdašnom mesu. Raste busenasto po više primjeraka zajedno, ima ekscentrični stručak, skoro je korjenast i urasta u supstrat. Ako se obrati pozornost na navedene osobine ove vrste teško se može zamijeniti nekim drugim gljivama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1064. Baršunasta uvijača (Paxillus atrotomentosus (Batsch) Fries)

ŠKOLJKASTA UVIJAČA

Tapinella panuoides (Fr.) E.-J.Gilbert

Etimologija: Po sličnosti s vrstama iz roda Panus.

Engleski naziv: Oyster Rollrim

Klobuk: 2-8 (11) cm širok, širok, prilično je izdužen, školjkastog je ili lopatastog oblika, veoma je promjenljivog oblika, bez sjaja, stručak ne postoji ili je slabo izražen samo kao produžetak klobuka; bjelkast, žućkast, žuto-oker ili svijetlosmeđ, najprije je sitno baršunast, kasnije je skoro gladak, rub je podvijen.

Stručak: Često ne postoji, nekad je izražen kao mali i suženi dio koji predstavlja produžetak klobuka i samo podsjeća na stručak, kada postoji onda je veoma kratak, lateralan; žut je ili svijetlooker.

Listići: Niski, dugi, višestruko se račvaju, spajaju se u nervaturu na bazi, obrastaju cijeli klobuk, odvajaju se od klobuka, spuštaju se po stručku; bijeli, žuti, svijetlooker do smećkasti.

Spore: Eliptične, glatke, 3.5-5 x 2.5-4 µm; otrusina je svijetlosmeđa do ružičasta.

Meso: Tanko, mekano, malo je spužvasto, blijedožuto; miriše ugodno na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, busenasto, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci, panjevi, korijenje) raznog crnogoričnog drveća; uzrokuje smeđu trulež drva.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je gljiva, a po izvješćima o jestivosti je otrovna pa se u svakom slučaju ne preporučuje konzumiranje ove vrste.

Napomena: Dosta je lako prepoznatljiva vrsta. Po baršunastom klobuku slična je čekinjasta busenjača (Panus neostrigosus), gnijezdasti listar (Phyllotopsis nidulans) nema račvaste listiće, a školjkasta busenjača (Panus conchatus) ima ljubičasti ton.

RUŽIČASTA OPLETENKA

Rhizopogon roseolus (Corda) Th.Fr.

Etimologija: roseus (lat.) = ružičast. Po boji.

Engleski naziv: Blushing False Truffle

Plodno tijelo: 2-6 (8) cm široko, kuglasto je do jajoliko, sliči malom krumpiru; najprije je bijelo-žućkasto, poslije je žućkasto-oker, oker, maslinasto-smeđe, sivkasto-smeđe ili crvenkasto-smeđe, na ozlijeđenim mjestima je s crvenkastim do crvenkasto-smeđim mrljama, peridij je vrlo tanak, 0.5 mm debeo i čvrsto se drži za meso, na osnovi je naborano, te se dobro uočavaju micelijske niti s kojima je spojeno sa supstratom.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 6.5-8.3 x 3.2-4 µm; otrusina je sivo-crvenkasta do sivo-smeđa.

Meso: U mladosti je bijelo-žućkasto i žuto-maslinasto, kasnije je maslinasto-smećkasto, isprepleteno je gustim svjetlijim žilicama, kasnije je spužvasto s vrlo sitnim rupicama, u starosti postane crvenkasto i kašasto; miris u mladosti nije izražen ili je ugodan na gljive, kasnije je neugodan na češnjak, mokraću ili strvinu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, napola ukopana u tlu, na sunčanoj strani crnogoričnih šuma u simbiozi s borom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada kad se odstrani vanjska kožica. Jedu ga šumske životinje poput jelena i divljih svinja.

Napomena: Slična je žućkasta opletenka (Rhizopogon luteolus) koja također raste po šumama bora, plodno tijelo je obavijeno nepravilnom mrežicom smeđo-crvenkastog rizomorfa.

KOMPAKTNI TARTUF

Sclerogaster compactus (Tul. & C.Tul.) Sacc.

Etimologija: compactus (lat.) = zbijen, kompaktan. Po građi plodnog tijela.

Plodno tijelo: 0.8-1 (1.5) cm široko, kuglasto, neravno, bijelo, prljavo žuto, oker do sivo-smeđe, trama se sastoji od sitnih komorica, koje se mogu vidjeti uz pomoć povećala, kolumela se ne vidi ili je rudimentalna, u mladosti je skoro u sredini glebe.

Spore: Kuglaste, fino bradavičave, 4.5-7 µm; otrusina je sumporastožuta.

Meso (gleba): Čvrsto, lomljivo, krem-žuto do žuto-narančasto; miris nije izražen ili je kiselkast i neugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen, zimu i proljeće u svim tipovima šuma u simbiozi sa raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, voli blizinu vinove loze. Slike je snimila Ivana Mandić Mihaljević, sredinom veljače, u Istri, ispod alepskog bora (Pinus halapensis), a vjerojatno se radi o prvom zabilježenom nalazu u Hrvatskoj.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Slična je vrsta Sclerogaster gastrosporoides, koja ima veće spore, 7-12 µm.

BOEMSKI TARTUF

Pisolithus arhizus (Scop.) Rauschert

Engleski naziv: Dyeball

Plodno tijelo: 4-9 (15) cm široko, vrlo je promjenljivog oblika, ponekad je skoro okruglo sa kraćim ili dužim stručkom ili kruškoliko, duboko je usađeno u zemlji s uočljivim micelijskom rizomorfima žućkaste boje; najprije je žuto-smeđe ili smeđe, zatim je crvenkasto-smeđe, maslinasto-smeđe, tamnosmećkasto ili crno-smeđe, u starosti je na gornjem dijelu nepravilno ispucano.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 7-13 µm; otrusina je tamno hrđastosmeđa.

Meso: Debelo, u mladosti je na prerezu tipično prošarano (mramorirano), u unutrašnjosti se nalaze smeđe, crvenkasto-smeđe ili crne komore kako gljiva sazrijeva, peridioli su sumporastožuti, u starosti se pretvori u smeđi prah; miris je aromatičan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, šumama bora, šljunčarama i kamenolima u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično brezom, topolom ili borom, voli pjeskovito tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo dok je mlada. Dosta je aromatična pa se koristi sušena kao začin. Kad se njime začine umaci, postanu tamnosmeđi do crno-smeđi. Prve dvije slike snimio je Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split, početkom listopada, na lokalitetu Tugare kod Omiša, a šestu i sedmu Helena Petrić, krajem kolovoza, na lokalitetu Žestilac na otoku Krku.

Napomena: Ponekad izgledom podsjeća na neke vrste tartufa koji su također jestivi.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1603. Boemski tartuf (Pisolithus arhizus (Pers.) Rauschert), Sinonim: Pisolithus tinctorius Müh. ex Pers.

Scleroderma areolatum - created on September 2012 in Poland by Jerzy Opioła

PLOHASTA KRUMPIRAČA

Scleroderma areolatum Ehrenb.

Etimologija: Po areolama koje se stvore raspucavanjem površine.

Engleski naziv: Leopard Earthball

Plodno tijelo: 2-6 (7) cm široko, gotovo je kuglastog oblika ili je stisnuto i zgnječeno, s vrlo je kratkim lažnim stručkom na bazi, koji se uglavnom sastoji od spleta rizomorfnih hifa; peridij je dosta debeo, malo više od 1 mm, žućkast, žućkasto-smeđ, oker do crvenkasto-smeđ, najprije je skoro gladak, zatim je sa sitnim smeđim čehicama koje nastanu od raspucavanja površine na karakteristična polja.

Spore: Kuglaste, sa šiljcima visokim 1.4-1.6 µm, bez dekoracije velike 9-14 µm; otrusina je crno-smeđa.

Meso (gleba): Blijedožuto, kasnije je smeđe do crno-smeđe i mramororano, na prerezu često izrazito pocrveni, kasnije se smekšava i pretvara u otrusinu; miris je prilično jak i neugodan na plin, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, parkovima i uz rubove putova u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem; prilično je rasprostranjena vrsta.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom čiija konzumacija uzrokuje gastrointestinalne poremećaje, a postoje i izolirana izvješća o teškim trovanjima koja su završila s velikim smetnjama vida do privremene sljepoće, te nesvjestice do kome.

Napomena: Od slične se bradavičave krumpirače (Scleroderma verrucosum) razlikuje po vrlo tankom peridiju u mladosti, mesu koje na prerezu pocrveni i obično kraćem korijenju. Imati u vidu da se u istočnoj Europi koriste kao zamjena za tartufe.

LUKOVIČASTA KRUMPIRAČA

Scleroderma cepa Pers.

Etimologija: cepa (lat.) = luk. Po izgledu.

Engleski naziv: Onion Earthball

Plodno tijelo: 3-5 (7) cm široko, kuglasto-jajoliko, nema stručka, ali je s jedva uočljivim kratkim produžetkom; peridij je debeo, krem, žuto-smeđ, svijetlosmeđ do svijetlo crvenkasto-smeđ, površina je u početku prilično glatka, kasnije je neravna, hrapava i krupno raspucana.

Spore: Kuglaste, sa stisnutim su usamljenim šiljcima dužine do 3.5 µm, nisu združeni u mrežicu, 7.5-13.6 µm; otrusina je crvenkasto-smeđa do crno-smeđa.

Meso (gleba): Jako je kompaktno, svijetložuto, kasnije je smeđe do crno-smeđe, u debelom je rubu crvenkasto; miris je oštar na plin, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, na pjeskovitom tlu i tlu bogatom humusom, voli taoplija staništa, češća je u mediteranskim područjima. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, početkom kolovoza, u šumi hrasta i graba.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ispucana krumpirača (Scleroderma citrinum) kao i naša vrsta ima jasno debeli peridij, ali je mnogo rasprostranjenija vrsta, a na sporama ima šiljke koji su spojeni u mrežicu.

ISPUCANA KRUMPIRAČA

Scleroderma citrinum Pers.

Engleski naziv: Common Earthball

Plodno tijelo: 2-15 (20) cm široko, vrlo je čvrsto, kuglasto, jajoliko, ulegnuto, u obliku je spljoštenog krumpira koji raste iz gljivače, odnosno nepravilno isprepletenog stručka koji u osnovi predstavljaju micelijske hife; vanjska je površina sa žuto-smeđim ili svijetlosmeđim ovojem (egzoperidijem) koji je dosta debeo (2-4 mm) i tvrd, prvo je gladak, poslije je više ili manje hrapav, prekriven je plohastim napuklinama, bradavicama ili poljima, osobito na gornjem dijelu, na bazi su uočljivi ostaci micelija, kada spore dozriju unutrašnjost se ispuni crno-smeđom otrusinom koja izlaz kroz otvor na vrhu.

Spore: Kuglaste, površina je mrežasta, s rebrima koja povezuju brojne bodlje u nepotpunu mrežu, (8.2) 8.6 - 10.9 (11.4) × (7.1) 8.1 - 10.4 (10.7) µm, Q = 1 - 1.08 (1.1), N = 120, Me = 9.4 × 9.1 µm, Qav = 1; otrusina je maslinasto-smeđa do crno-smeđa.

Meso (gleba): Žućkasto, skoro bijelo, kasnije je sivo-crno do tamno maslinasto-smeđe, isprepleteno je bjelkastim žilicama, na kraju pocrni i raspada se u crno-smeđu otrusinu; miris je jak i neugodan na plin, metan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, često u velikom broju, u svim tipovima šuma u simbiozi sa raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, brezom ili smrekom, na suhom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom čiija konzumacija uzrokuje gastrointestinalne poremećaje, a postoje i izolirana izvješća o teškim trovanjima koja su završila s velikim smetnjama vida do privremene sljepoće, te nesvjestice do kome.

Napomena: Prepoznatljiva je po velikim dimenzijama u odnosu na rod Lycoperdon i po debeloj (2-3 mm) bijeloj kožici koja se lako odvaja od glebe, osobito kada se gljiva razvije, limunastožuta i s plohastim napuklinama. Bradavičava krumpirača (Scleroderma verrucosum) je smeđe boje i s naboranim korjenastim stručkom, jestivost ove vrste je problematična, slična je i lukovičasta krumpirača (Scleroderma cepa) koja je smećkaste boje, obje navedene vrste su varijacije naše vrste. Ovu vrstu često parazitira parazitski baršunovac (Pseudoboletus parasiticus) s kojim živi u simbiozi. U Europi postoje samo dvije vrste, loptasta krumpirača (Scleroderma bovista) i zvjezdasta krumpirača (Scleroderma polyrhizum). Sve jestive puhare imaju bijelo plodno meso i ugodan miris.

Scleroderma meridionale - created on August 2012 by Erica Urbanovitch

JUŽNJAČKA KRUMPIRAČA

Scleroderma meridionale Demoulin & Malençon

Plodno tijelo: 4-8 (13) cm široko, kuglasto-jajoliko, na osnovi ima lažni bjelkasti do žućkasti stručak koji može biti dug i 10 cm, korjenast, s izraženim micelijskim nitima; peridij može biti debeo 0.4-1 cm, tvrd je i kožast, u početku je prilično gladak, kasnije je neravan, hrapav, raspucava se na polja, žuto-smeđ, svijetlosmeđ ili crvenkasto-smeđ, u starosti nepravilno pukne u krakove ili široki otvor kroz koji izlaze spore.

Spore: Kuglaste, bradavičave, 12-14 µm; otrusina je crno-smeđa.

Meso (gleba): Kompaktno, svijetložuto, kasnije je smeđe do crno-smeđe, na presjeku manje ili više pocrveni; miris neugodan, oštar ili na plin, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao simbiont u miješanim šumama, šumama bora i šumama hrasta crnike, gotovo samo u primorskim krajevima, voli toplija staništa, na pjeskovitom tlu i na crvenici.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom čiija konzumacija uzrokuje gastrointestinalne poremećaje, a postoje i izolirana izvješća o teškim trovanjima koja su završila s velikim smetnjama vida do privremene sljepoće, te nesvjestice do kome.

Napomena: Južnjačka je krumpirača lako prepoznatljiva po vrlo debelom peridiju koji može biti debeo i 1 cm. Pod starost se plodno tijelo nepravilno raspuca i oslobađa spore.

ZVJEZDASTA KRUMPIRAČA

Scleroderma polyrhizum (J.F.Gmel.) Pers.

Etimologija: Jer teži da se slomi i rastrga kao kod vrste iz roda Geaster.

Engleski naziv: Many-Rooted Earthball

Plodno tijelo: 3-8 (15) cm široko, dosta je veliko, kuglasto je ili jajoliko, nekad je malo spljošteno, na bazi ima nepravilni dugi korjenasti produžetak poput stručka; na presjeku je uočljiva bijela i vrlo debela ovojnica (peridij) koja može biti debela do 0.5 cm, smećkasta, žuto-smeđa do tamnosmeđa, kožica je isprva prilično glatka, kasnije je neravna i ispucana, kasnije se rastrga na velike nepravilne lapove ili režnjeve koji se otvaraju i oslobađaju prah spora.

Spore: Kuglaste, naborane, šiljate, rijetko mrežaste, 7-10 µm; otrusina je crno-smeđa.

Meso (gleba): Najprije je bijela, kasnije je svijetložuta, smeđa do crno-smeđa i mramorirana; miris je oštar na plin, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen, rjeđe u druga godišnja doba, u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim vrstama drveća i grmlja, obično borom ili hrastom crnikom, najčešće na pješčanom tlu, voli toplija staništa, skoro samo u mediteranskim područjima. U Hrvatskoj je poznata s pet lokaliteta, na otoku Rabu te u okolici Dubrovnika i Umaga.

Doba rasta: 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Dio je autora navodi kao otrovnu vrstu.

Napomena: Ova je vrsta dosta velikih dimenzija i često se pronalazi u mediteranskom pojasu. Slična je kožasta oklopnica (Mycenastrum corium) kojoj se ovojnica u starosti nepravilno ili gotovo zvjezdasto raspuca, na bazi ima nepravilni korjenasti produžetak poput stručka, u mladosti je plodno tijelo bijelo poput snijega, jestiva je dok je mlada.

Scleroderma verrucosum - created on August 2011 bj Grzegorz "Spike" Rendchen

BRADAVIČAVA KRUMPIRAČA

Scleroderma verrucosum (Bull.) Pers.

Etimologija: verrucosus (lat.) = bradavičav. Po bradavičavoj površini.

Engleski naziv: Scaly Earthball

Plodno tijelo: 2-15 (20) cm široko, nepravilno je okruglasto do jajoliko, na bazi se produljuje u naborani i nepravilno isprepleteni (ne uvijek) lažni stručak koji u osnovi predstavljaju micelijske hife; peridij je tanak, elastičan, debljine 1-2 mm, površina je žuto-smeđa, smećkasta ili tamnosmeđa, ponekad je s crvenim tonom, prekrivena je gustim čehicama (bradavicama) tamnije boje, nekad je plohasto ispucano.

Spore: Kuglaste, šiljate, 8-13 µm; otrusina je maslinasto-smeđa do crno-smeđa.

Meso (gleba): Prvo je bijela do svijetložućkasta, kasnije je tamno maslinasto-smeđa, u starosti je sivo-crna; miriše neugodno na plin, metan, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, smrekom ili brezom, na pjeskovitom tlu, po neobrađenim livadama i uz putove.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom čiija konzumacija uzrokuje gastrointestinalne poremećaje, a postoje i izolirana izvješća o teškim trovanjima koja su završila s velikim smetnjama vida do privremene sljepoće, te nesvjestice do kome.

Napomena: Od slične se ispucane krumpirače (Scleroderma citrinum) razlikuje po smećkastoj, a ne žutoj boji, po karakteristično isprepletenim micelijskim hifama na dnu plodnog tijela, tanjoj ovojnici, te po smeđoj bradavičavoj površini i iznad svega po izduženoj isprepletenoj bazi koja podsjeća na stručak. Loptasta je krumpirača (Scleroderma bovista) manja rastom, dosta nepravilnog oblika, skoro glatke površine, a peridij je po suhom vremenu jako lomljiv. Imati u vidu da se u istočnoj Europi koristi kao zamjena za tartufe. Ako iz gljive izbijaju sitni vrganji, radi se o parazitskom baršunovcu (Pseudoboletus parasiticus).

BELLINIJEV SLUZAVAC

Suillus bellinii (Inzenga) Kuntze

Engleski naziv: Champagne Bolete

Klobuk: 4-10 (13) cm širok, prvo je konveksan, kasnije se raširi, sluzav, mazav, kožica se lako guli; u mladosti je bjelkast, kasnije je žućkast, u starosti je tamnije tamnosmeđe ili ljubičasto-smeđe boje, kožica na rubu izbljeđuje.

Stručak: 2-5 (6) cm visok i 1-1.5 (2) cm debeo, izgleda kao produžetak klobuka, nema oštre granice između njih, kraći je od promjera klobuka, valjkast, na bazi je zašiljen, nekad je zakrivljen; bjelkast, pri dnu je žućkast, u mladosti je s istaknutim crvenkastim, a u starosti smeđim do crvenkasto-smeđim žljezdastim zrncima i mrljama koje su najuočljivije kada se gljiva razvije.

Rupice/cjevčice: Višekutne, prilično su sitne, žute, u mladosti se na površini se nalaze mliječnobijele gutacijske kapljice koje oksidiraju na zraku i postanu hrđastosmeđe pa rupice postanu žuto-hrđastosmeđe; cjevčice su prilično kratke, spuštaju se po stručku, bjelkaste, kasnije su žute, u starosti su žuto-narančaste.

Spore: Vretenaste, 7.5-10 x 3.8-4.5 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Osrednje je čvrstoće, brzo postane spužvasto, vodenasto, bijelo, u dnu stručka je žućkasto; miriše na voće, ponekad nije izražen, a okus je ugodan, lagano je slatkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po crnogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s petoigličastim borovima (primjerice Pinus cembra i Pinus strubus), češći je u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete. Biti na oprezu jer sluz kod osjetljivih osoba može uzrokovati gastrointestinalne probleme ili u većim količinama djelovati laksativno. Sluzavci koji rastu u mediteranskom području često izazivaju alergijske reakcije.

Napomena: Ovaj vrganj raste ispod borova, osobito uz morsku obalu. Ponekad dosta sliči ljupkom sluzavcu (Suillus placidus), osobito po svijetlom i pustenastom stručku.

KRAVLJI SLUZAVAC (KRAVARA)

Suillus bovinus (L.) Roussel

Etimologija: bovinus (lat.) = kravlje. Po izdašnosti.

Engleski naziv: Bovine Bolete

Klobuk: 2-12 (15) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se otvori, po vlažnom je vremenu mazav, kasnije je suh, sjajan, gol i gladak; oker, smećkast do crvenkasto-smeđ, rub je jako izvrnut, oštar, valovit i malo prelazi cjevčice.

Stručak: 4-6 (10) cm visok i 0.4-1.5 (1.8) cm, pun, valjkast ili se širi prema bazi, često je zakrivljen, gladak; boje je klobuka, svijetlosmeđ, prema dnu je često crvenkast ili ružičast, na bazi je paučinast od ostataka narančastih mijelijskih niti.

Rupice/cjevčice: Ubrzo su dosta široke, izdužene su do nepravilno višekutne, prirasle ili se kratko spuštaju po stručku, sivo-žute, žuto-zelenkaste, maslinasto-smeđe ili crvenkasto-smeđe; cjevčice su kratke, elastične, prirasle ili se spuštaju po stručku, teško se odvajaju od podnice klobuka, žućkaste su pa sivkasto-maslinaste.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke, (7.1) 7.5 - 8.9 (9.9) × (2.2) 2.5 - 2.9 (3.3) µm, Q = (2.4) 2.7 - 3.2 (3.6), N = 120, Me = 8.1 × 2.7 µm, Qav = 3; otrusina je maslinasta do maslinasto-smeđa.

Meso: Tanko, mekano, elastično, žilavo, gotovo je bjelkasto, blijedožuto do žuto, u starosti je s crvenkastim tonom, mekano, nepromjenljive je boje, obično ne pomodri ili vrlo rijetko lagano pomodri u klobuku i iznad cjevčica, ali ne i u stručku; miris je ugodan na voće, a okus je kiselkast do slatkast, uglavnom blag, vrlo je slabo gorkast.

Kemijske reakcije: Pare amonijaka oboje meso ružičasto do plavkasto, a rupice i stručak pocrvene, meso u stručku u dodiru s anilinom poružičasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u crnogoričnim šumama, šumskim putovima i rubovima šuma, najčešće u simbiozi s borom. Primjerke na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, a gorkasti okus mesa nestaje tijekom pripreme. Vrlo je pogodna za sušenje.

Napomena: Prepoznatljiv je po širokim i višekutnim cjevčicama koje se spuštaju po stručku, te po narančastim micelijskim nitima na bazi stručka. Lako se može zamijeniti sa žutim johovcem (Gyrodon lividus). Ne postoji nikakva opasnost od zamjene s otrovnim gljivama. U njegovoj blizini često raste i ružičasti slinar (Gomphidius roseus) koji često parazitira micelij od vrganja.

Suillus bresadolae - created on August 2019 in Alpe Devero VB, Italy by Federico Calledda

BRESADOLOV SLUZAVAC

Suillus bresadolae (Quél.) Gerhold

Klobuk: 2-9 (13) cm širok, prvo je konveksan, po vlažnom je vremenu prekriven ljepljivom sluzi, kožica se lako guli; žuto-smeđ, zlatno-smeđ, često je sa sivom nijansom, lagano je naboran, rub je bljeđi i žućkast.

Stručak: 4-7 visok i 1-2 cm debeo, valjkast, tvrd, po vlažnom je vremenu ljepljiv; bjelkast, na bazi je žućkast do crvenkasto-smeđ, iznad vjenčića je lagano mrežast; parcijalni je zastorak u mladosti uvijek žut, poslije se spušta na stručak u obliku opnastog, sluzavog i prolaznog sivo-smeđeg prstena.

Rupice/cjevčice: Prilično su velike, višekutne, najprije su bjelkaste, zatim su sivkasto-hrđastosmeđe; cjevčice su prilično duge, sužene su uz stručak, vrlo se kratko spuštaju po stručku, boje su rupica, na pritisak postanu hrđastosmeđe.

Spore: Eliptične, 9-14 x 3.5-5 µm; otrusina žuto-smećkasta.

Meso: Debelo, osrednje je čvrstoće, brzo postane spužvasto bjelkasto, svijetložuto, osobito u klobuku i dnu stručka; miriše oštro na gljive, a okus je malo kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u planinskim crnogoričnim šumama, obično u simbiozi s arišem, na vapnenastom tlu, kod nas nije česta vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Neki autori ne priznaju bresadolovog sluzavca za posebnu vrstu, već smatraju da gore spomenute značajke u usporedbi sa sivim sluzavcem (Suillus viscidus) nastaju zbog različitih ekoloških čimbenika. Bresadolov se sluzavac od prije spomenute vrste najviše razlikuje po tome što ima žuti rub klobuka kao i parcijalni zastorak, te crvenkasti odsjaj klobuka.

ŠUPLJONOGI ARIŠEVAC

Suillus cavipes (Klotzsch) A.H.Sm. & Thiers

Etimologija: cavus (lat.) = šupalj, udubljen + pes (lat.) = noga. Po šupljem stručku.

Engleski naziv: Hollow Bolete

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, prvo je stožasto-konveksan, kasnije je raširen i često tupo ispupčen na sredini, suh; hrđastosmeđ, prekriven smeđim dlakavim ljuskicama, u mladosti sa parcijalnim zastorkom koji poput paučine ide od ruba do stručka, zastorak se kasnije kida i na stručku stvara svojevrsnu prstenastu zonu, rub je dugo vremena podvijen i rutav od ostataka zastorka.

Stručak: 3-9 cm visok i 0.8-3 cm debeo, valjkast je ili malo zadebljan na bazi, krhak, uvijek je šupalj; iznad prstenaste zone je žućkast, ispod prstenaste zone je smeđ do hrđastosmeđ, prema bazi je nešto svjetlije smećkaste boje.

Rupice/cjevčice: Velike, višekutne, poput pčelinjih saća, nepravilne, sumporastožute, kasnije su maslinaste; cjevčice su kratke, spuštaju se po stručku, čvrsto su prirasle za meso klobuka, teško se odvajaju, najprije su žućkaste, zatim su žuto-maslinaste, na vrhu stručka se s nervaturom ili alveolama spuštaju po stručku.

Spore: Vretenaste, 8.5-10 x 3.2-4 µm; otrusina je žuto-maslinasta.

Meso: U klobuku je mekano i elastično, u stručku je vlaknasto, blijedožuto, ne mijenja boju; miriše oštro na gljive, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso i cjevčice u dodiru sa željeznim sulfatom postanu prljavo zelenkaste, dok kožica klobuka s kalijevom lužinom postane tamnosmeđa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do prosinca, u velikoj množini, u autohtonim crnogoričnim šumama u simbiozi s arišem, rjeđe u nasadima ariša. U Hrvatskoj je nađena uz sađeni ariš na četiri lokaliteta u sjeverozapadnom dijelu zemlje.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Jedini je predstavnik roda Suillus sa šupljim stručkom po čemu se razlikuje od svih ostalih sličnih vrsta.

CRVENONOGI SLUZAVAC

Suillus collinitus (Fr.) Kuntze

Etimologija: collinitus (lat.) = zamazan, lijepljiv. Po ljepljivoj površini.

Klobuk: 4-12 (14) cm širok, prvo je poluloptast, kasnije se raširi i ulegne na sredini, sjajan, gladak, po vlažnom je vremenu mazav i sluzav; smeđ, crvenkasto-smeđ do tamnosmeđ, površina je s uraštenim vlakancima, rub je asnije izvrnut.

Stručak: 5-9 (10) cm visok i x 1-1.5 (2) cm debeo, najširi je na vrhu, prema bazi se postepeno sužava; pri vrhu je zlatnožut, na bazi je ružičast u dužini od 2 cm, čitava je površina smećkasto točkasta, nekada je na gornjem dijelu izrazito uzdužno narebran, ta su rebra tamnija pa stvaraju izduljenu i prorijeđenu mrežica, na bazi su uočljive ružičaste micelijske niti.

Rupice/cjevčice: Prilično su široke, žute, nakon dugo vremena su žuto-maslinaste, u starosti su maslinasto-smeđe; cjevčice su do 1 cm duge, prirasle su ili se spuštaju po stručku, često su s upadljivim usjekom nakon kojega se dalje spuštaju po stručku.

Spore: Vretenaste, glatke, (9.2) 10.1 - 11.7 (12.6) × (3.3) 3.7 - 4.4 (4.6) µm, Q = (2.3) 2.5 - 2.9 (3.7), N = 120, Me = 11 × 4 µm, Qav = 2.7; otrusina je oker do svijetlosmeđa.

Meso: U kori stručka i iznad cjevčica je žuto, u jezgri je bijelo, a u bazi stručka lagano ružičasto kao i izvana, kasnije stajanjem intenzivno požuti u limunastožutu ili maslinasto-žutu nijansu, a cjevčice se crveno-ružičasto zamrljaju, ispod kožice klobuka su vidljive smeđe žilice; miriše na kiselo voće, a okus je također malo kiselkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom trenutno postane ljubičasto s ružičastim okvirom pa plavo-ljubičasto i sivo-ljubičasto, dok okolo ostaje ružičasto, kožica i cjevčice poprime zagasitu crveno-smeđu boju, a donja polovica stručka posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno, u parkovima i po rubovima crnogoričnih šuma u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, uglavnom smrekom ili borom, voli vapnenasto tlo, česta je u sredozemnim područjima ispod alepskog bora (Pinus halepensis). Kod nas je česta vrsta na otoku Korčuli.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete. Nakon skidanja kožice klobuka ostaje vidljiva smeđa tekstura. Kod zrnatog je sluzavca (Suillus granulatus) meso ispod kožice klobuka uvijek žućkasto do bijelo-žućkasto i bez vlakanaca. Konzumiran sirov, smatra se malo toksičnim jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta za sve vrganje sa zrnastim stručcima, vrganje sa žutim mesom i vrganje s mrljama, jer oni često uzrokuju trovanja. Sluz također može uzrokovati alergijske reakcije. Ljudi koji osjete bilo kakve simptome trebali bi izbjegavati sve vrganje sluzavce.

Napomena: Može se zamijeniti sa zrnatim sluzavcem koji se razlikuje po boji micelijskih hifa na dnu baze stručka, kod naše je vrste micelij ružičast kao i kod sličnog kravljeg sluzavca (Suillus bovinus). Slični su neki sluzavci koji nemaju cjevčice zelene ili maslinaste nijanse, te zrakasto raspoređene i nepravilne, labirintne, nezatvorene rupice.

ZRNATI SLUZAVAC (SLINAVKA)

Suillus granulatus (L.) Roussel

Etimologija: granulatus (lat.) = zrnasto. Po zrnastom stručku.

Engleski naziv: Weeping Bolete

Klobuk: 4-12 (15) cm širok, prilično pravilan, prvo je okruglast, zatim se otvori, po vlažnom je vremenu mazav i jako sluzav, kožica se lako guli; svijetložut, svijetlosmeđ, oker do tamnosmeđ, rub je dosta uvijen.

Stručak: 5-13 (15) cm visok i 1-3 (4) cm debeo, čvrst, valjkast, često je nepravilno zakrivljen, pun; blijedožut, s uočljivim je žućkasto-smeđim pa smećkastim zrncima po površini.

Rupice/cjevčice: Okruglaste su do višekutne, sitne, limunastožute do žuto-oker; cjevčice su prirasle na stručak, kratke, lako se odvajaju od podnice klobuka, u mladosti su s karakterističnim mliječnobijelim kapljicama koje se cijede iz cjevčica, sušenjem oboje područje u hrđastosmeđe.

Spore: Usko vretenaste do eliptične, glatke, prozirne, 8-10 x 2.5-3.5 µm (cromushrooms: basidiospore (8) 8.1 - 9.7 (10.9) × (2.7) 3 - 3.5 (3.7) µm, Q = (2.3) 2.5 - 2.9 (3.1), N = 60, Me = 8.7 × 3.3 µm, Qe = 2.7, cistide (50.6) 51.2 - 68.2 (72.6) × (5.9) 6 - 8.2 (8.7) µm, N = 25); otrusina je smeđa do oker-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, u starosti je mekano i spužvasto, svijetložuto, na prerezu je nepromjenljive boje; miriše ugodno na voće, a okus je blago kiselkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa sumpornom kiselinom postane narančasto-oker, s kalijevom lužinom postane ljubičasto do purpurno-ljubičasto, a sa željeznim sulfatom postane plavo-sivo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno ili pojedinačno, a ponekad čak i busenasto, u šumama bora u simbiozi s borom, na vapnenačkom ili kiselom tlu, često zajedno sa prstenastim sluzavcem (Suillus luteus). Primjerke na drugoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Kožica klobuka i himenijalni sloj s cjevčicama obično se uklanjaju, a samo se čvrsto meso klobuka koristi za konzumaciju. Ova će vrsta vjerojatno prije uzrokovati probleme od nekih drugih vrganja, kao što su arišev sluzavac (Suillus grevillei) i prstenasti sluzavac. Općenito, može uzrokovati relativno bezopasne alergije, nelagodu, proljev i razne gastrointestinalne smetnje. Ako se osjeti bilo kakav simptom, preporučuje se izbjegavanje konzumacije ove vrste. Također sadrži mnoge elemente u tragovima kao što su titan, kalcij, kalij, magnezij, a nažalost i olovo. Smatra se da konzumiran sirov izaziva određene alergijske reakcije jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta.

Napomena: Može se eventualno zamijeniti s jestivim prstenastim sluzavcem, ali on na stručku ima opnasti vjenčić i klobuk tamnosmeđe boje. Sličan je i crvenonogi sluzavac (Suillus collinitus) koji na rupicama i cjevčicama nema kapljice, na donjem dijelu stručka je s ostacima ružičastog micelija, a ako mu se oguli kožica klobuka, ispod je vidljiva smeđa tekstura, dok je kod zrnastog sluzavca meso ispod kožice klobuka blijedožućkasto i bez vlakana. Praktično nema opasnosti od zamjene s opasnim gljivama.

ARIŠEV SLUZAVAC (PRSTENJAK)

Suillus grevillei (Klotzsch) Singer

Engleski naziv: Larch Bolete

Klobuk: 3-10 (13) cm širok, najprije je tupo stožast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i široko tupo ispupči na sredini, sjajan, jako je sluzav i mazav; žut, žuto-smeđ, smeđ ili je crveno-smeđ; rub je podvijen i s ostacima zastorka.

Stručak: 5-10 (12) cm visok i 0.5-2 (2.5) cm, visok, pun, vitak, valjkast je ili malo zadebljan na bazi; žut, ljubičasto-smeđ i sa sitnim smeđim točkicama ispod karakterističnog bjelkasto-žutog i opnastog vjenčića.

Rupice/cjevčice: Sitne, limunastožute; cjevčice su prirasle ili se kratko spuštaju po stručku, na pritisak posmeđe.

Spore: Skoro vretenaste, 8-11 x 3-4 µm (cromushrooms: (8) 8.4 - 10.1 (11.5) × (2.8) 3 - 3.5 (3.8) µm, Q = (2.3) 2.6 - 3 (3.4), N = 120, Me = 9.1 × 3.3 µm, Qe = 2.8); otrusina je žućkasto-smeđa.

Meso: Debelo, najprije je čvrsto, kasnije je mekano, žuto, često je malo svjetlije žute boje u klobuku, na prerezu postane ružičasto-ljubičasto, rijetko malo poplavi; miriše ugodno na gljive, a okus je blag, kiselkast, sirovo je često bljutavo ili je blago pljesnivo u starosti.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka u dodiru s kalijevom lužinom postane tamno plavo-zelena do crna, a meso prvo crveno-smećkasto pa zatim tamnozeleno do plavo-zeleno, a meso se s gvajakovom tinkturom oboji u plavo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama ili uz rubove šuma ariša gotovo isključivo u simbiozi s arišem, izuzetno rijetko dugalzije ili bora s pet iglica. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak, a ostale su snimljene početkom lipnja, na lokalitetu Galgovo kod Zagreba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, a jestiv je samo klobuk, jer je stručak tvrd i često crvljiv. Malo teže probavljiva, a vrlo rijetko su moguće relativno bezopasne alergijske reakcije, kao što su slabost i stanje slično gripi. U tom slučaju, treba izbjegavati ovu gljivu ili sve vrganje poput prstenastog sluzavca (Suillus luteus). Konzumiran sirov, smatra se malo toksičnim jer sadrži kserokomičnu kiselinu i može izazvati gastrointestinalne smetnje s izraženim proljevom, a moguće su i alergijske reakcije. Preporuča se minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta.

Napomena: Nalazi se u podskupini Ixocomus čiji predstavnici su karakteristični po jako spužvastom mesu zbog čega nisu osobito kvalitetne vrste. Ispod ariša raste slična narančasta slinavka (Suillus tridentinus), ali ona nema tako trajan i istaknut vjenčić, trusište je ubrzo prljavonarančasto, rupice su velike i nepravilne, te se spuštaju niz stručak. Sibirski sluzavac (Suillus americanus) raste samo ispod borova visoko u planinama, a na stručku ima vjenčić.

DUGLAZIJINA SLINAVKA

Suillus lakei (Murrill) A.H.Sm. & Thiers

Engleski naziv: Western Painted Suillus

Klobuk: 2-12 (14) cm širok, u mladosti je konveksan, zatim se izravna i malo tupo ispupči ili ulegne na sredini, potpuno je suh, nije mazav; crveno-smeđ, ružičasto-smeđ, narančasto-smeđ, s nešto je tamnijim širokim čehicama ili vlakancima na svjetlijoj osnovi, rub je dugo podvijen, nepravilan, valovit i s trajnim ostacima ovoja.

Stručak: 3-8 (11) cm visok i 1-3 (4) cm debeo, pravilno je valjkast i lagano trbušast, baza je zašiljena, u starosti nije šupalj; osnova je bjelkasta, iznad vjenčića je žućkast, ispod vjenčića je smeđ ili rđastosmećkast i često u mladosti prekriven bjelkastim pahuljama koje predstavljaju ostatke ovoja; pojas s vjenčićem je bjelkasto-smećkast, suh, široko razvijen s ostacima ovoja, vjenčić je često u mladosti uzdignut, kasnije je obješen, kasnije se izgubi.

Rupice/cjevčice: Okruglaste su do nepravilno višekutne, izgledaju poput pčelinjih saća, najprije su oker ili žuto-maslinaste, u starosti su hrđastosmeđe, na pritisak se stvaraju smeđe ili hrđastosmeđe mrlje; cjevčice su kratke, prirasle su ili se vrlo kratko mrežasto spuštaju po stručku, žute, kasnije su sa zelenkastim odsjajem.

Spore: Nepravilno eliptične, glatke, 7-11 x 3-4 µm; otrusina je žuto-maslinasta.

Meso: Žućkasto, ponekad je s ružičastim mrljama, pri dnu stručka je uglavnom tamnocrveno, te plavkasto ili zeleno, osušeno je hrđastosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od rujna do studenog, u miješanim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s američkom duglazijom (Pseudotsuga menziesii), koja je nehotično prenešena iz Sjeverne Amerike u Europu sa sadnicama američke duglazije te je nastavila živjeti u nekim nasadima; vrlo je rijetka vrsta. U Hrvatskoj je poznata s četiri lokaliteta, u Zagrebu i okolici te u Slavoniji. Rijetka je vrsta. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Koprivnica.

Doba rasta: 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Sličan je šupljonogi ariševac (Suillus cavipes) koji ima izduženije rupice i šuplji stručak.

PRSTENASTI SLUZAVAC (OSINAC)

Suillus luteus (L.) Roussel

Engleski naziv: Purple-Veiled Slippery Jack

Klobuk: 3-10 (13) cm širok, u mladosti je konveksan, kasnije je raširen i lagano ispupčen na sredini, sjajan, po vlažnom je vremenu jako mazav i sluzav, kožica se lako guli; tamnije ili svjetlije smeđe boje, rub je tamniji, najprije je podvijen, pravilan, ponekad je s ostacima parcijalnog ovoja.

Stručak: 4-10 (12) cm visok i 1-2 cm debeo, čvrst, pun, valjkast, nepravilan, mazav; pri vrhu iznad prstenka je žut i sa smeđim ili crvenkasto-smeđim zrncima; prstenak je opnast, najprije je bjelkast, u starosti je ljubičasto-smeđ ili potpuno crn i prilijepljen na stručak.

Rupice/cjevčice: Sitne, višekutne, bijele do žućkaste; cjevčice su kratke, prirasle, vrlo se kratko spuštaju po stručku, žute.

Spore: Vretenaste do eliptične, glatke, 7-10 x 3-3.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, bjelkasto, žućkasto, žilavo; miriše na voće, a okus je malo kiselkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa sumpornom kiselinom jako požuti kao i sa sulforomolom, dok s kalijevom lužinom postane sivkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama i uvijek na istim mjestima, u šumama bora, po šumskim čistinama i uz rubove šuma, najčešće u simbiozi s crnim borom (Pinus nigra). Primjerke na drugoj slici snimio je Neven Ferenčak, a petoj Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, a prije upotrebe je potrebno oguliti sluzavu kožicu s klobuka i temeljito ga prokuhati. Općenito, ova vrsta može uzrokovati relativno bezopasne alergije, nelagodu, proljev i razne gastrointestinalne smetnje. Ako se osjeti bilo kakav simptom, preporučuje se izbjegavanje ove vrste.

Napomena: Dio je podskupine s vjenčićem, sve vrste iz ove skupine su jestive. Ima tipični obješeni vjenčić, bijel, s ljubičastom nijansom. Ima dosta sluzavih vrganjevki s vjenčićem, ali nema opasnosti jer su sve vrste jestive. Sličan je jestivi zrnati sluzavac (Suillus granulatus) koji je bez vjenčića.

MEDITERANSKI SLUZAVAC

Suillus mediterraneensis (Jacquet. & J.Blum) Redeuilh

Klobuk: 3-10 (13) cm širok, najprije je konveksan, kasnije se raširi i manje ili više tupo ispupči na sredini, gladak, sjajan, po vlažnom je vremenu mazav i ljepljiv, 3/4 kožice se može guliti; žućkasto-smeđ do smeđ ili maslinasto-smeđ, rub je svjetliji.

Stručak: 2-4 cm visok i 1-4 cm debeo, valjkast, bjelkast je do blijedožućkast, izrazito je smeđo čehav (žljezdaste točkice), baza je često ružičasto-ljubičasta, micelijske niti su ružičaste.

Rupice/cjevčice: Vrlo sitne, zbijene, najprije su bjelkaste ili blijedožute, kasnije su žuto-zelene do žuto-smeđe, ispuštaju kapljastu bijelu tekućinu koja ubrzo posmeđi; cjevčice su prirasle ili se kratko spuštaju po stručku.

Spore: Vretenaste, glatke, 9-12 x 4-4.5 µm; otrusina je oker do žuto-maslinasta.

Meso: Bjelkasto, žućkasto, mekano, na presjeku ne mijenja boju; miriše na voće, a okus je ugodan, slatkast.

Stanište: Raste u jesen, zimu i proljeće u manjim skupinama po otocima i uz obalu Jadranskog mora u simbiozi s raznim vrstama borova, alepskim borom (Pinus halepensis), primorskim borom (Pinus pinaster) i pinijom (Pinus pinea). Primjerak na slici je pronađen u selu Zelovo pokraj Sinja. 

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete. Potreban je oprez kod konzumiranja ove vrste, kao i drugih sluzavaca, jer tvari koje se nalaze u sluzavom sloju na površini klobuka kod osjetljivih osoba mogu uzrokovati alergijske reakcije, odnosno gastrointestinalne probleme ili u većim količinama može djelovati laksativno.

Napomena: Vrlo je sličan zrnati sluzavac (Suillus granulatus), koji raste najčešće ispod crnog bora (Pinus nigra). Razlikuje se uglavnom po tamnosmeđoj boji klobuka te po sitnim bijelim kapljicama koje se cijede iz cjevčica i na zraku posmeđe. Stručak se također razlikuje po smeđim čehicama i smećkastom osnovom.

LJUPKI SLUZAVAC

Suillus placidus (Bonord.) Singer

Etimologija: placidus (lat.) = mirno. Najvjerojatnije po svijetloj boji.

Engleski naziv: Slippery White Bolete

Klobuk: 2-11 (15) cm širok, prvo je okruglast, zatim je konveksan, kasnije je otvoren i tupo ispupčen na sredini, u mladosti i po vlažnom je jako ljepljiv i sluzav, kožica se ne guli; bijel do krem, u starosti je smećkast, na dodir jedva zamjetno postane ljubičasto-plav.

Stručak: 5-12 cm visok i 0.8-1.8 cm debeo, valjkast, pun; pod klobukom je bijel ili bijelo-žućkast, prema dnu je blijedo ružičast, posut je crvenkastim zrncima, mjestimično je sa smeđim pjegama.

Rupice/cjevčice: Sitne, kod mlađih primjeraka imaju karakteristične sitne mliječnobijele kapljice koje, kada se posuše, ostavljaju crvenkasto-smeđe mrljice; cjevčice se spuštaju po stručku, prvo su bijele, kasnije su žućkaste.

Spore: Vretenaste, glatke, 7-9 x 2-3 µm; otrusina je žuto-maslinasta.

Meso: Debelo, mekano, bjelkasto, kasnije je žućkasto, na dodir postane lagano sivo-ljubičasto; miriše na gljive, a okus je ugodan.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom postane ljubičasto-sivo, cjevčice se sa sumpornom kiselinom oboje rđasto-žuto, a meso u dodiru s kalijevom lužinom poljubičasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s petoigličastim borovima limba (Pinus cembra) ili američkog borovca (Pinus strobus). Smatra se da su navedene vrste borova uvezene iz Amerike i s njima su prenesene spore ili ostaci micelija ove vrste kod nas. Primjerke na posljednjoj slici snimio je Danijel Balaško, u listopadu, na lokalitetu Meljan pokraj Trakošćana, ispod američkog borovca.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Prije uporabe oguliti kožicu klobuka, odbaciti himenijalni sloj s cjevčicama i temeljito prokuhati meso klobuka.

Napomena: Treba je razlikovati od zrnatog sluzavca (Suillus granulatus) od kojeg se razlikuje po uvijek svjetlijoj boji, skoro bijeloj, rastu ispod borova na iglicama i dosta vitkijem rastu. Slični plačući sluzavac (Suillus plorans) raste samo pod borovima i ima bijelo-žuti, slamnatožuti ili čokoladni klobuk, te valjkasti i žuto-smeđi stručak prekriven sitnim zrncima crveno-smeđe boje. Sve spomenute vrste su jestive.

Suillus plorans - created on July 2021 in Trentino, Italy by Claudio Peterlongo

PLAČUĆI SLUZAVAC

Suillus plorans (Rolland) Kuntze

Etimologija: plorans (lat.) = plač. Zbog toga što se u mladosti iz cjevčica cijedi bijela tekućina.

Klobuk: 3-8 (11) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i često nepravilno valovit, gladak, po vlažnom je vremenu jako mazav; žućkasto-smeđ, svijetlosmeđ do žuto-maslinast, površina je mjestimice s mrljama i vlaknasto-točkasta.

Stručak: 5-10 cm visok, valjkast, ponekad je tanji na bazi, zakrivljen; svijetlosmeđ do maslinasto-oker, po cijeloj je dužini smeđo-crvenkasto žljezdasto-zrnat.

Rupice/cjevčice: Višekutne, najprije su žućkaste, zatim su žućkasto-smeđe, smeđe, maslinasto-oker do tamnosmeđe, u mladosti često ispuštaju bijele gutacijske kapljice; cjevčice su prirasle ili se vrlo kratko spuštaju po stručku.

Spore: Eliptične, glatke, 7.6-11.7 x 3.2-4.8 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto je do blijedožuto, šafranastožuto, u gornjem dijelu stručka je limunastožuto, u bazi stručka je crvenkasto-smeđe, u stručku malo posmeđi; miriše na voće ili lješnjake, a okus je ugodan, malo kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, pojedinačno ili u manjim skupinama, na višim planinskim predjelima isključivo u simbiozi s peteroigličastim borom (Pinus cembra), na vapnenastom tlu, u blizini borovnica.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Sluz može uzrokovati određene tegobe. Iako nije prijavljen niti jedan takav slučaj, ljudi koji osjete bilo kakve simptome trebali bi izbjegavati sve sluzavce.

Napomena: Moguća je zamjena s pješčanim sluzavcem (Suillus variegatus), međutim, spomenuti sluzavac nema mazav klobuk i njegove cjevčice ne ispuštaju bijele kapljice. Plačući sluzavac nije čest u Hrvatskoj, jer ima malo staništa gdje rastu peteroigličasti borovi s kojima formira mikorizu.

NARANČASTA SLINAVKA

Suillus tridentinus (Bres.) Singer

Etimologija: tridentinus (lat.) = tridentinski. Po rasprostranjenosti u određenom području.

Engleski naziv: Orange Larch Bolete

Klobuk: 3-9 (13) cm širok, prvo je konveksan, kasnije je raširen i ispupčen na sredini, ponekad je stožast, neravan, po vlažnom je vremenu ljepljiv; žuto-smeđ, oker-smeđ, narančast, narančasto-smeđ do crveno-smeđ, površina je malo izbrazdana, s uraštenim je vlakancima, rub je nešto bljeđe narančaste boje, najprije je podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 4-11 (13) cm visok i 1-3.5 (4) cm debeo, valjkast je ili stisnut na vrhu, zakrivljen, pun; smećkast, zelenkasto-smećkast do narančasto-smeđ na žutoj osnovi, pod klobukom je ispod rupica narančasto-crven i s mrežicom; vjenčić je bijel, opnast, prolazan, često je izražen samo u tragovima.

Rupice/cjevčice: Višekutne, osrednje su široke, narančaste, narančasto-smeđe, hrđastosmeđe do sivo-smeđe; cjevčice su duge, kratko se spuštaju po stručku.

Spore: Eliptične, glatke, 8.8-16 x 4-6 µm; otrusina je žuta do cimetastosmeđa.

Meso: Debelo, u klobuku i gornjem dijelu stručka je blijedožuto do narančasto, u dnu stručka je tamnije žute ili narančaste boje, na prerezu ponekad postane malo plavkast u donjem dijelu stručka; miris nije izražen ili je slab na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, pojedinačno ili u skupinama, u autohtonim crnogoričnim šumama planinskih predjela, često i iznad 2000 m nadmorske visine, u simbiozi s arišom, na vapnenastom tlu; rijetka je vrsta. U Hrvatskoj je nađena uz sađeni ariš samo na jednom lokalitetu, u okolici Samobora.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Raste tipično po šumama ariša, a najprepoznatljivija je po lijepoj narančastoj boji rupica. Sličan je arišev sluzavac (Suillus gravillei), koji na stručku nosi ostatak zastorka, raste ispod ariša, stručak i trusište su mu žuti, dok je trusište narančaste slinavke narančasto-crveno.

PJEŠČANI SLUZAVAC (PJEŠČARKA)

Suillus variegatus (Sw.) Richon & Roze

Engleski naziv: Velvet Bolete

Klobuk: 4-12 (18) cm širok, prvo je okruglast, zatim je konveksan, kasnije može biti čak i ravan, po kišnom je vremenu mazav; žut, žuto-okerast, žuto-smećkast do maslinasto-oker, ponekad je s crvenkastom nijansom, sitno zrnast do sitno čehast, hrapav, ponekad se raspucava, rub je tanak, a kožica prelazi preko ruba.

Stručak: 5-10 (12) cm visok i 1.5-2 (3) cm debeo, valjkast, prema dnu je batinasto zadebljan, pun, gladak; nešto je svjetliji od klobuka, žućkast, na ozlijeđenim mjestima više ili manje poplavi, u starosti je smeđe zrnast, bez prstenaste je zone.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle su do blago višekutne, žuto-smeđe do hrđastosmeđe, u starosti su maslinasto-smeđe; cjevčice su kraće od debljine mesa u klobuku, prirasle su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, teško se odvajaju od podnice klobuka, na pritisak najprije pomodre pa zatim posmeđe.

Spore: Vretenaste do eliptične, 8-11 x 3-4 µm; otrusina je oker, smeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, u klobuku je mekano, u stručku je malo vlaknasto, žućkasto, u dnu stručka je ponekad lagano narančasto, na presjeku lagano do umjereno poplavi, osobito u klobuku; miris i okus su vrlo ugodni na gljive do blago kiselkasti.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom postane prljavo ljubičasto-ružičasto, zatim prljavosivo ili smećkasto, s fenolanilinom pocrveni, a sa željeznim sulfatom polako postane sivo-plavo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u raštrkanim skupinama, u crnogoričnim šumama, osobito u simbiozi s borom, na kiselom i pjeskovitom tlu. Prve dvije slike snimio je Danijel Balaško, u listopadu, na lokalitetu Meljan pokraj Trakošćana, treću Neven Ferenčak, a ostale Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete i jedan od najboljih vrganja. Kvalitetnija je vrsta od kravljeg sluzavca (Suillus bovinus).

Napomena: Klobuk karakteristično nije ljepljiv i ima šafranastožuto meso. Sličan je plačući sluzavac (Suillus plorans), koji je u mladosti na trusištu s karakterističnim bijelim kapljicama, raste isključivo ispod petoigličastog bora. Nema nikakve opasnosti od zamjene s opasnim gljivama. Iako se svrstava u rod sluzavaca, vizualno bi bolje odgovarao baršunovcima.

SIVI SLUZAVAC

Suillus viscidus (L.) Roussel

Etimologija: viscidus (lat.) = viskozno, mazavo. Po mazavom klobuku.

Engleski naziv: Sticky Bolete

Klobuk: 4-12 (14) cm širok, prvo je konveksan, zatim je otvoren i blago ispupčen na sredini, po vlažnom je vremenu jako mazav; sivkasto-žut, žuto-smeđ, svijetlosmeđ, sivo-maslinast do crvenkasto-smeđ, u starosti je blijedosiv, rub je u pravilu dugo vremena podvijen i s uočljivim ostacima zastorka.

Stručak: 4-7 cm visok i 1-2 cm debeo, mesnat, pun, valjkast, u pravilu je kratak, manje je ili više vlažan i mazav; sivo-žućkast, smećkast ili sivo-smeđ, na vrhu je bijelo-zelenkast, prošaran je sa sitnim čehicama, iznad vjenčića je sa smeđom mrežicom; pod klobukom je sa slabašnim bijelim vjenčićem koji kasnije prilegne uz stručak i postane smeđ.

Rupice/cjevčice: Višekutne, nazubljene, prilično su široke, prvo su sivkaste ili prljavobijele, kasnije su sivo-smeđe; cjevčice su prilično duge, prirasle su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, blijede, na pritisak postanu maslinaste.

Spore: Vretenaste, glatke, 8-14 x 3-5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Debelo, mekano, spužvasto, bijelo, bjelkasto, vodenasto, u stručku je malo žuto; miriše na voće, a okus je malo kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, isključivo u simbiozi s arišem kao i arišev sluzavac (Suillus grevillei), na vapnenastom tlu. Primjerke na prve tri slike snimio je Andy Zöller.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je vrsta po sivoj boji rupica. Sličan je bresadolov sluzavac (Suillus bresadolae) koji ima crvenkasti klobuk sa žućkastim rubom, a meso je žute boje.

Botryobasidium isabellinum - created in Norway by Siri Khalsa

BLIJEDOŽUTA KRASTOKORKA

Botryobasidium isabellinum (Fr.) D.P.Rogers

Etimologija: isabellinus (lat.) = blijedožuto, svijetložuto. Po boji.

Engleski naziv: Seamine Crust

Plodno tijelo: 1-2(5) (99) cm široko i oko 0.5 mm debelo, posve prileglo na supstrat, razrašteno, labavo srašteno s podlogom, formira tanke membranozne plahtice, paučinasto-baršunasto; površina je plodišta u mladosti bjelkasta, sivkasta, smećkasta, kasnije oker-žućkasta, djelomično i s ružičastim ili sivo-ljubičastim odsjajem; rub je nepravilno rastrgan i resast.

Spore: Kuglaste, šiljate, 6.5-10 µm; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso (trama): Tanko, mekano i sočno poput pamuka, od prljavo bjelkaste do oker-smeđe boje, često u više slojeva, odvojivo od podloge; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog crnogoričnog drveća, najčešće smreke, uglavnom s donje strane grana i trupaca.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana je vrsta lako prepoznatljiva zbog staništa (smreka) i oker-žute boje. Mikroskopski ima vrlo slične bazidije i sustav hifa kao Botryobasidium botryosum. Međutim, spomenuta je vrsta bijela ili krem boje, te su njezine spore eliptične i glatke. Žućkastu boju plodnog tijela ima i vrsta Botryobasidium candicans, ali ona raste na krupnim drvnim ostacima bjelogoričnog drveća.

Clavulicium macounii - created in Norway by Erik Kagge

SMEĐASTA VOSKOKORKA

Clavulicium macounii (Burt) J.Erikss. & Boidin ex Parmasto

Plodno tijelo: 1-30 (40) cm široko i do 1 (1.2) mm debelo, sivo-oker, kremasto-smeđe; površina glatka; rub je bijel, s kratkim vlaknasto-kovrčavim završecima.

Spore: Eliptične, prozirne, s tankim stijenkama, 9-12 x 6.4-8 µm; bazidiji 35-50 x 6-8 µm, hife su s kopčama, s jakim vrhom, prozirne, ali s blago žućkastim uljnim kapljama; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo je tanko, bjelkasto, sivo-oker, kremasto-smeđe, mekano, sočno; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine (plodišta se razvijaju u ljeto i jesen) kao saprofit na krupnim drvnim ostacima različitih vrsta drveća u poodmaklom stupnju razgradnje. Kod nas je pronađena u miješanoj šumi bukve, jele i smreke na panju crnogorice, najvjerojatnije jele, na jedinom poznatom lokalitetu, u Nacionalnom parku Plitvička jezera.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Za točnu je determinaciju potrebna mikroskopska analiza spora.

BIJELO-CRVENKASTA LISIČICA

Cantharellus alborufescens (Malençon) Papetti & S.Alberti

Etimologija: albus (lat.) = bijelo + rufescens (lat.) = crvenkasto. Po boji.

Klobuk: 3-6 cm širok, ljevkast, više je ili manje ulegnut na sredini, bjelkast, po vlažnom je vremenu više ili manje intenzivne žumanjčanožute boje, sa slabom je ružičastom nijansom, vodenast, po suhom vremenu na dodir postaje jasno crvenkast, površina je sitno baršunasta, rub je nepravilno valovit, zakrivljen i režnjast.

Stručak: 3-5 cm visok i 0.5-1.5 cm debeo, valjkast, nešto je sužen na dnu, gladak, skoro je korjenast, pun, bijel i žućkast.

Letvice: Izgledaju poput niskih i debelih listića, dugo se spuštaju po stručku, bijeli, kasnije su žuti, anastomozirajući, na dodir odmah i izraženo pocrvene.

Spore: Eliptične, glatke, 9–12 x 4.5–5 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Izdašno, čvrsto, dosta je kožasto, bijelo, na prerezu ili na pritisak potamni i pocrveni; miris je blag na voće, a okus je slatkast, naknadno je ljutkast i lagano gorkast.

Stanište: Raste u jesen, pojedinačno ili skupno, često je više plodnih tijela srašteno zajedno, u šumama hrasta (Quercus), posebice Quercus ilex i Quercus cerris., na mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. 

Napomena: Slična je dvobojna lisičica (Cantharellus pallens), koja nema ružičastu nijansu klobuka. Ova se vrsta često naziva Cantharellus lilacinopruinatus, ali je Cantharellus alborufescens starije i stoga prioritetno ime. Utvrđeno je da je tipična mediteranska lisičica koja se obično nalazi ispod hrasta Quercus ilex, gotovo uvijek na vapnenačkom tlu. U početku je gotovo bijela, himenij je također bijel, ponekad ima ružičastu prevlaku i na dodir postane zamrljan, isprva može biti i žuto-narančaste boje.

AMETISTNA LISIČICA

Cantharellus amethysteus (Quél.) Sacc.

Etimologija: amethystos (gr.) = ametistno, dragi kamen ljubičaste boje. Po ametistno nahukanom klobuku.

Engleski naziv: Amethyst Chanterelle

Klobuk: 2-8 (20) cm širok, prilično je mesnat, krupan, čvrst, prvo je konveksan pa otvoren ili lagano ulegnut na sredini; žut do žuto-narančast, prekriven je sitnim mesnatoružičastim ili ljubičastim čehicama koje se često skupljaju u snopiće pa izgleda kao raspucan po čemu se razlikuje od bjelkaste lisičice (Cantharellus cibarius), površina nepravilno valovita, rub režnjast.

Stručak: 2-10 cm visok i 1-3 cm debeo, čvrst, pun, gol, gladak, suh, prilično je nepravilan, valjkast je ili sužen na bazi ili ispod klobuka, najčešće se sužava od vrha prema dnu; žut do žuto-narančast, s crvenkastim mrljama po površini, baza često posmeđi.

Letvice: Žute su kao i kod bjelkaste lisičice; zavojite, račvaste, dugo se spuštaju niz stručak.

Spore: Eliptične, prozirne, 8-12 x 5-7 µm; otrusina je crvenkasto-ružičasta ili svijetlonarančasta.

Meso: Lagano kremasto, žućkasto do žuto-narančasto ispod površine, dugo je vremena čvrsto, suho; miriše tipično ugodno na voće, okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama drveća, najčešće s bukvom; prilično je rijetka vrsta.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete.

Napomena: Gotovo ista je kao bjelkasta lisičica kojoj je klobuk svjetlije boje kao i cijelo plodno tijelo. Sličnoj crnosuhoj lisičici (Cantharellus melanoxeros) meso teži da pocrni, a klobuk je čiste narančaste boje. Postoji dosta formi ove vrste i treba imati dosta iskustva za njihovo međusobno razlikovanje. Sve spomenute vrste su jestive.