SARDONIKS KRASNICA

Russula sardonia Fr.

Etimologija: sardonion (gr.) = biljka s reskim okusom. Po okusu.

Engleski naziv: Primrose Brittlegill

Klobuk: 4-9.5 cm širok, najprije je polukuglast do konveksan, kasnije se otvori i blago ulegne na sredini, isprva je ponekad sa središnjom grbicom koja se kasnije najčešće spljošti, kožica je priraštena i vrlo kratko se guli, malo je naboran, vlažan kada se ubere, brzo se osuši i postane bez sjaja, lijepe je crveno-ljubičaste ili ružičasto-crvene boje, može biti ujednačeno obojen, ali je češće s nejasnim mrljama na svijetlo sivo-zelenoj ili ružičasto-sivoj pozadini, ponekad je opsežnije sivo-zelen, s laganim ljubičastim tonom, rijetko je potpuno žut (Russula sardonia var. mellina) ili čak maslinastozelen (Russula sardonia f. viridis), rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, nije narebran.

Stručak: 3-9 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, valjkast do gotovo vretenast, nije proširen na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana i šupljikava, bijel, kasnije je tipično s ružičasto-ljubičastom nijansom (pigment je posvijetljen bjelkastim pahuljama), nekad je s limunastožutom nijansom.

Listići: Gusti, široki su 4-5 mm, tanki, rijetko su račvasti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, tanki, krem, s limunastožutim odsjajem, u mladosti izlučuju vodenaste kapljice.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, sa tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.7 µm, djelomično povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 7.2-9 x 5.8-7.6 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-52 x 8-11.5 μm, cheilocistide su brojne, vrlo duge, vretenaste, s kraćim su ili dužim vršnim produžetkom, 8-12 μm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 2.8-4 μm, te nepravilno valjkastih, jednosegmentnih dermatocistida, širokih 3.3-6 μm; otrusina je krem do tamnokrem (IIc-d).

Meso: Debelo, polučvrsto, bijelo, ispod kore stručka je limunastožuto; miriše na voće, a okus je jako ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto (+), reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, postane plavkasto-zeleno (+), požutjeli dijelovi s amonijakom i KOH postanu ružičasti, sporije na površini nego iznutra, a listići na svježim primjercima crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u crnogoričnim šumama i u močvarnim područjima u simbiozi s borom, pronađe se i na višim nadmorskim visinama, na vapnenastom ili pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom zbog jako ljutog okusa mesa.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu u šumama bora, mogućoj grbici na sredini klobuka, tvrdoći plodnog tijela, limunastožutim listićima i mesu ispod kore stručka, izrazito ljutom okusu i pozitivnoj ružičastoj reakciji s amonijakom. Izgledom je negdje između breganke (Russula nitida) i pupače (Russula caerulea). Ako se zanemare limunastožuti pigment, grbica na sredini klobuka ili kemijske reakcije lako se zamijeni sa debelom krasnicom (Russula torulosa), koja je gotovo ista i po mikroskopskim karakteristikama i staništu u šumama bora, a prepoznatljiva je po zdepastijem izgledu, nedostatku grbice na sredini klobuka, umjereno ljutom okusu mesa i listićima bez žutih nijansi koji reagiraju negativno u dodiru sa amonijakom. Romagnesi je također opisao sinonim Russula drimeia, koji se od tipične vrste razlikuje po crveno-ljubičastom klobuku, mesu bez limunastožutih nijansi i negativnoj reakciji sa amonijakom. Slične su i Queletova krasnica (Russula queletii), koja je relativno vitkija, obično raste ispod smreke ili jele, nema grbicu na sredini klobuka, a listići i meso su ujednačeno obojeni, te šupljonoga krasnica (Russula cavipes), koja je bez ljubičastog pigmenta na stručku i limunastožutog na listićima, miriše na pelargonije, stručak kasnije uočljivo požuti i raste ispod jele ili smreke, obično na vapnenastom tlu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 873. Sardoniks krasnica (Russula sardonia Fr. ss. Melz. & Zv.), Sinonim: Russula drimeia Cke.; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 631. str., Russula sardonia Fries

PRIMORSKA KRASNICA

Russula seperina Dupain

Klobuk: 4-10 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo zatim se raširi i malo ulegne na sredini, nepravilan ili režnjast, kožica se lako guli najviše do 1/2 promjera, suh i bez sjaja u normalnim uvjetima, valovit ili izbrazdan, rijetko je čak i baršunast, vrlo je promjenjivih boja, crveno-ljubičast, vinski crveno-ljubičast, vinski crveno-smeđ do smeđ, nekad je malo pojasasto obojen kao kod vrsta iz podsekcije Olivaceinae, te ujednačeno ružičasto-ljubičast ili ružičasto-smeđ, na sredini je više ili manje opsežno oker, zatim oker-sivkast, ponekad je mjestimično maslinasto-oker ili čak s potpuno izblijedjelom krem-oker nijansom, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 2-10 cm visok i 2-5 cm debeo, valjkast, pun, srž je kasnije spužvasta, fino je hrapav ili naboran, bjelkast, ponekad je s crvenom nijansom pri vrhu, kasnije polako crni počevši od vrha nabora, intenzivnije na ozlijeđenim mjestima.

Listići: Gusti, debeli, rijetko su račvasti, na bazi su povezani poprečnim žilicama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, skoro su slobodni, lomljivi, oštrica je ravna ili malo vijugava, krem, s blagim su sivkasto-zelenim odsjajem, zatim su žućkasti, u starosti pocrnu, pri čemu ova promjena ide prvo od lica, a ne s oštrice.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do široko eliptične, s prilično tankim, tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, donekle lančano povezanim grebenima koji tvore zebrasti uzorak, amiloidne, 7.8-9.7 x 6.5-8 µm, bazidije su 4-sporne, vitke, batinaste, 40-60 x 9-12 μm, cheilocistide su vretenaste, često su višestrulo stisnute poput biserne ogrlice, 55-90 x 8-13.5 μm, pileipelis se sastoji od tankih hifa, širokih 2.5-5 μm, te rijetkih, tupih, valjkastih, relativno dugih, uskih dermatocistida, rijetko su sa segmentima, širokih 3-6 μm, više su ili manje jasno inkrustiranih (cromushrooms: bazidiospore su (7.6) 7.7 - 8.8 (9.6) × (6) 6.4 - 7.6 (8.1) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.4), N = 120, Me = 8.2 × 6.9 µm, Qe = 1.2, bazidije su 39-46 × 9.4-12.4 µm, N = 5); otrusina je žuta, rijetko je tamnožuta (IVc-d).

Meso: Debelo, isprva je gotovo čvrsto, a zatim lagano omekša, u mladosti je u svim dijelovima bijelo, osim na erodiranim mjestima i u bazi stručka gdje rano posivi, na prerezu nakon 15 minuta pocrveni, kasnije nakon 1-2 sata uglavnom od dna stručka postaje tamnosivo, na kraju pocrni; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), s fenolom ljubičasto-smeđe, s formalinom za oko 3 minute intenzivno narančasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je prilično brza i intenzivna (++), a meso i listići s fenolanilinom postanu ljubičasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom crnikom (Quercus ilex), ali i hrastom meduncem (Quercus pubescens), hrastom lužnjakom (Quercus cerris) i običnom kalinom (Ligustrum vulgare), isključivo u sredozemnom području, voli toplija područja, uvijek na vapnenastom tlu. Slike su snimljene 17.9.2025. na lokalitetu Gala kod Sinja, u šumi hrasta medunca i graba, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Srednje je velika krasnica, s čvrstim mesom, hrapavom, suhom površinom klobuka, vinski crveno-ljubičastim, smeđim do tamnosmeđim klobukom, na sredini je više ili manje izraženo oker, a rub nije narebran. Listići su umjereno razmaknuti i sa slabim, ali karakterističnim sivkasto-zelenim odsjajem, sazrijevanjem postaju žuti i primjetno crne, od lica, a ne oštrice, a otrusina je oko IVc. Debeli, kruti stručak može biti s crveno-​​ljubičastom nijansom blizu vrha. Okus mesa je blag, a miris nije izražen, na prerezu ili trljanjem više ili manje primjetno pocrveni, a zatim polako crni. Promjena boje i izražena narančasta reakcija s formalinom podsjećaju na kemijske karakteristike vrsta u sekciji Compactae. Spore su srednje velike, bradavičave, zebraste, s tankim grebenima, a pileipelis je s inkrustiranim dermatocistidama. Mladi primjerci, s bijelim, nepromjenjivim mesom, izgledaju kao savršene imitacije vinskosmeđe krasnice (Russula vinosobrunnea), koja raste na istom staništu, ima suhu kožicu klobuka bez sjaja, žućkaste listiće u zrelosti, čvrsto meso, blagog okusa i bez mirisa, a slučajna prisutnost ljubičaste pigmentacije na dnu stručka može dati dodatno pojačati sličnost. Međutim opisana vrsta na kraju poprima svoj karakterističniji izgled, s prvim znakovima promjene boje koji se pojavljuju na površini listića i na oštećenim područjima. Ovaj fenomen trebao bi se ranije pojaviti i biti intenzivniji na donjem dijelu stručka. Crnjenje mesa isključuje sve slične vrste iz podsekcije Olivaceinae, međutim ono obično nije uočljivo tijekom berbe, jer gljiva u ovoj fazi ne pokazuje znakove nadolazeće autooksidacije. Russula rhodomarginata je usporediva prvenstveno po promjeni boje, s nejasnim stupnjem crvenjenja i mnogo slabijim crnjenjem, a razlikuje se po rastu na sunčanim mjestima s bušinom (Cistus) ili vrijeskom (Calluna vulgaris), a klobuk izraženo mijenja boju od sredine, listići su donekle razmaknuti i bez sivkasto-zelenog odsjaja.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1063. str. Russula seperina Dupain

Russula sericatula - created on September 2018 in Fløjstrup Strand, Denmark by Thomas Kehlet

SVILENKASTA KRASNICA

Russula sericatula Romagn.

Etimologija: sericeus (lat.) = svilenkast. Po izgledu klobuka.

Klobuk: 5-11 cm širok, prvo je gotovo polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i jasno ulegne na sredini, kožica se guli većim dijelom, suh i bez sjaja, kod tipičnih je primjeraka malo baršunast, pahuljast, osobito na rubu, crtast na izblijedjelim dijelovima, rijetko je sjajan i svilenkast, vrlo je promjenjivih boja, manje ili više izražene crveno-ljubičaste, vinskicrvene, crveno-smeđe, žuto-smeđe, smeđe ili djelomično sivo-zelene boje, rub je često svjetliji, sivkast, sivo-smeđ, krem-smeđ, vinski crveno-smeđ iznutra kao kod određenih primjeraka jestive krasnice (Russula vesca), dok na sredini može izblijedjeti u oker tonove, nekad je žućkasto-smeđ, s oker-maslinastim mrljama na sredini, rub je tup, dugo vremena je gladak, može biti i blago narebran, ali tek u starosti.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.2-2 cm debeo, valjkast ili blago zadebljan na dnu, više ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta i grudvasta, površina je hrapava, bjelkast, kasnije je u određenim uvjetima mjestimično žuto-smeđ na dnu, također postane sivkast zbog upijanja vode, ponekad je ružičasto-crven na jednom dijelu, osobito kod primjeraka s ljubičastim klobukom.

Listići: Vrlo su gusti, zaokruženi su uz stručak, tanki, prirasli, povezani su poprečnim žilicama na bazi, rijetko su račvasti, lomljivi, svijetlokrem, zatim su žućkasti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko su eliptične, s izoliranim, tankim bodljama visokim do 1.2 µm, rijetko grupirane u kratke lance, bez jasnih su grebena, djelomično amiloidne, 7.2-9 x 6-7.2 µm, poneke veće dosegnu 9.8 x 8 µm, bazidije su 4-sporne, 35-55 x 9-12.5 µm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, s vršnim produžetkom, 50-90 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od savitljivih hifa, s kraćim ili dužim segmentima, širokih 2-3.5 μm, s čestim različito širokim zadebljanjima, posebno posljednji ili pretposljednji segment, fino inkrustriranih, te slabo razlučivim primordijalnim hifama, obično širokim do 4-4.5 μm, mjestimično s vretenastim proširenjima; otrusina je svijetložuta (IVb).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, kasnije je sivkasto zbog promočenosti, s oker mrljama tijekom sušenja; miris je u mladosti teško prepoznatljiv, zatim je neugodan i slab na amonijak, osobito u starosti i nakon dehidracije, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetloružičasto, zatim prljavosivo (-), s fenolom smećkasto, s gvajakovom tinkturom prilično brzo i intenzivno plavo (++), reakcija s amonijakom je negativna, listića sa anilinom negativna, a površina stručka s formalinom vrlo sporo postane svijetloružičasta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično grabom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Najvjerojatnije je blisko povezana s grabom, a možda i hrastom. Polazna točka za prepoznavanje vrste može biti suha i pahuljasta kožica klobuka, ponekad blago baršunasta. Slična je Russula cupreoviolacea var. erubescentipes, koja raste u sastojinama hrasta i graba, a slična je po ljubičasto-smeđem klobuku i crvenkastoj nijansi na stručku. Prepoznatljiva je po rastu ispod graba, znatnoj veličini i čvrstoći, pravilnom obliku, listićima s malo ili bez lamelula, nenarebranom rubu klobuka, smeđe, oker-smeđe ili ljubičaste boje. Odlučujuću ulogu u determinaciji može imati sivljenje mesa u vlažnim uvjetima, te vrlo svijetla, a zatim polako sivo-zelena reakcija s FeSO4 i, ne najmanje važna, mikroskopska analiza, koja otkriva srednje velike spore s bodljama i pileipelis s vijugavim, više ili manje zadebljanim hifama, s relativno rijetkim primordijalnim hifama, toliko kratkim i tankim da se teško uočavaju. Međutim, često može zbuniti i iskusnije mikologe zbog nepredvidljivosti boja, ponekad pomalo svijetlom klobuku, a možda čak i određenom nestabilnošću mirisa. Romagnesi smatra da je najsličnija crvenosmeđa krasnica (Russula melitodes), koja ima odgođeni, a ne neugodan miris na med, manje pravilan oblik plodnog tijela i stanište ispod bjelogoričnog drveća. Purpurnocrvena krasnica (Russula graveolens) i njezine mnogobrojne forme i varijeteti mogu se prepoznati po izraženom smeđenju i različitim reakcijama s FeSO4 i anilinom. Također postoji određeni rizik od zamjene s malim vrstama iz podsekcije Olivaceinae, koje su jednako višebojne, s više ili manje baršunastim klobukom, žutom otrusinom i blagim okusom mesa, međutim njihova veća čvrstoća, crveno-ljubičasta reakcija s fenolom i izražena narančasta reakcija s FeSO4 trebale bi isključiti svaki rizik od zamjene. Među vrstama iz podsekcije Amethystinae sa žutom otrusinom i višebojnim klobukom, Turco-Lazzarijeva krasnica (Russula turci) i ametistna krasnica (Russula amethystina), razlikuju se po rastu ispod crnogoričnog drveća, mesu koje više ili manje požuti, a ne postane sivkasto, mogućem mirisu na jod i vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1439. str. Russula sericatula Romagn.

Russula emetica f. silvestris - created in Netherlands (Kingdom of the) by Albert Meek

GORSKA PAPRENA KRASNICA

Russula silvestris (Singer) Reumaux

Etimologija: silvaticus (lat.) = šumsko; meticus (lat.) = koji izaziva povraćanje. Po efektu kojeg izaziva.

Engleski naziv: Woodland Brittlegill

Klobuk: 2.5-5 cm širok, prvo je kuglast, zatim je konveksan, kasnije je proširen i ulegnut na sredini, kožica se gotovo potpuno guli, gladak i sjajan kada se ubere, zatim je bez sjaja, lijepe je čiste crvene do ružičasto-crvene boje, kasnije više ili manje izblijedi, ponekad je krem-žućkast na sredini, rijetko je djelomično ili potpuno bjelkast, rub je gladak, kasnije je narebran.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 0.6-1.6 cm debeo, batinasto zadebljan u mladosti, zatim je valjkast, malo je proširen na vrhu, pun, kasnije je komorasto šupalj, naboran, svilenkast i sjajan, bijel, rukovanjem malo potamni.

Listići: Razmaknuti, tanki, nekad su račvasti, izmiješani su s rijetkim lamelulama, najširi su uz rub klobuka gdje su široki oko 5 mm, lomljivi, zaokruženi su uz stručak, prirasli, oštrica je cjelovita i iste boje, bijeli, u zrelosti su kremasto-sivkasti ili sa sivkasto-plavkastim odsjajem.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s velikim, stožastim bradavicama visokim 1-1.2 µm, povezanim spojnim linijama koje tvore nepotpuni mrežasti uzorak, 7.2-9.8 x 6.2-7.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 10-12 μm, cheilocistide su tupe ili s vršnim produžetkom, približno su iste debljine, pileipelis se sastoji od tankih, jednosegmentnih hifa, širokih 2-4 μm, te valjkastih ili batinastih dermatocistida, 0-1-segmentnih, širokih 7-9 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Umjerene je debljine, veoma je lomljivo i lagano, bijelo, gotovo je nepromjenjivo, sušenjem lagano požuti; miris je ugodan na kokos kao kod paprene krasnice (Russula emetica), a okus je umjereno ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane srednje intenzivno ružičasto (+), reakcija s gvajakovom tinkturom je vrlo spora i slabog intenziteta (--), a meso i površina stručka s formalinom postanu ružičasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u svim tipovima šuma, obično u simbiozi sa kestenom ili hrastom, ali i borom, u mahovinama Leucobryum glaucum i Polytrichum formosum, na vapnenastom, manje ili više kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se lagano otrovnom vrstom, osobito sirova u većim količinama. Jedna gljiva u jelu obično ne uzrokuje nikakve simptome. Sadrži određene nepoznate toksine, uključujući crustulinol, koji uzrokuju gastrointestinalni sindrom trovanja, odnosno slabije probavne smetnje, s latencijom od 30 minuta do 4 sata. Veće količine ove gljive kod osjetljivih osoba uzrokuju proljev, mučninu i povraćanje. Ljute ili gorke krasnice nisu jestive gljive.

Napomena: Karakteristična je po staništu na suhim pjeskovitim mjestima ispod bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, obično u jastučićima mahovina Leucobryum i Polytrichum, često blizu starih, trulih panjeva. Međutim, ne može se isključiti ni rast u vlažnim jelovim šumama na vapnenastom tlu. Mala je gljiva sa crvenim klobukom, koji više ili manje izbijeli, rub je narebran, kožica je sjajna, gotovo u potpunosti se guli, listići su bijeli, kasnije su relativno razmaknuti, oštrica je glatka, stručak je bijel i svilenkast, meso sušenjem polako žuti, gotovo uopće ne reagira na gvajakovu tinkturu, okus je ljut, a miris na kokos. Osim nešto manje veličine, spore su istog tipa kao kod paprene krasnice, a sličnost je jednako uočljiva i kod pileipelisa koji se sastoji od višesegmentnih dermatocistida sa kratkim segmentima. Vrlo su slične Maireijeva krasnica (Russula nobilis), koja ima nešto manje razmaknute listiće, pozitivnu reakciju sa gvajakovom tinkturom i manje, fino dekorirane spore, paprena krasnica, koja je većih dimenzija, mesnatija, vitkija, listići su sa žućkastim odsjajem i raste u močvarnim crnogoričnim šumama u tresetnoj mahovini (Sphagnum), brezova paprena krasnica (Russula betularum), koja raste i u vlažnim područjima bogatim brezama, ima vrlo lomljivi klobuk, od crveno-ružičaste do bjelkaste boje (nikada čiste crvene), a oštrica listića je ponekad erodirana, te crvenocrna krasnica (Russula rhodomelanea), koja je najsličnija, a raste u šumama hrasta, meso je na prerezu dugo vremena bijelo, a zatim posivi ili pocrni zbog upijanja vode, a spore su manje i fino dekorirane, te podsjećaju na liniju Mairei, a ne Emetica.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 833. Gorska paprena krasnica (Russula emetica var. silvestris Sing.), Sinonim: Russula emetica var. longipes Singer; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 559. str., Russula silvestris (Singer) Reumaux

SUNČANA KRASNICA

Russula solaris Ferd. & Winge

Etimologija: solaris (lat.) = sunce. Po boji.

Engleski naziv: Sunny Brittlegill

Klobuk: 3-6.5 cm širok, najprije je polukuglast ili konveksan, kasnije je spljošten i ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, gladak, hrapav na sredini, vlažan i sjajan, limunastožut, zlatnožut, često je s laganom narančastom ili žućkasto-smeđom nijansom na sredini, na rubu je svjetliji, rijetko je ujednačeno merelično narančast kao kod forme žumanjčane krasnice Russula lutea f. batschiana, a još rjeđe bjelkasto-kremast i crvenkast na sredini, rub je gladak, u starosti je dugo narebran.

Stručak: 4-6.5 cm visok i 1.2-2 cm debeo, valjkast do batinast, blago je proširen na vrhu, pun, srž je ubrzo pamučasta pa šuplja, bijel, mjestimično je sa žuto-smećkastim mrljama, osobito na dnu.

Listići: Dosta su gusti, široki su 4-8 mm, bez lamelula, tanki, prirasli, na bazi su poprečno povezani žilicama, vrlo su lomljivi, najprije su bijeli, kasnije su krem.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do široko eliptične, s izoliranim su bodljama visokim 0.5-1 µm, 7-9 x 5.5-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-44 x 9-11.5 μm, cheilocistide su vretenaste, s trbuhom širokim do 14 μm, pileipelis se sastoji od tupih, fleksibilnih, vrlo tankih hifa, širokih 1.5-3.4 μm, sa dugim segmentima, te tupih, valjkastih, višesegmentnih dermatocistida, širokih 4-8 μm (cromushrooms: (7) 7.1 - 8.5 (9.2) × (5.4) 5.9 - 6.8 (7.8) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.4), N = 120, Me = 7.7 × 6.4 µm, Qav = 1.2, bazidije su 38-45 × 8-10 µm, N = 8, cheilocistide su široke široke 8.9-10.4 µm); otrusina je krem (IIb-c).

Meso: Mekano, spužvasto, kasnije je vrlo lomljivo, bijelo, na prerezu rijetko lagano mjestimično posmeđi u određenim uvjetima; miris je neobičan, samo je ponekad blag na voće, u starosti je karakterističan na kisele krastavce ili senf kada se počne sušiti, a okus je izrazito ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane normalno intenzivno ružičasto-narančasto (++), s fenolom smećkasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je intenzivna, ali nije uvijek brza (++), a listići s anilinom postanu narančasto-smeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama u simbiozi isključivo s bukvom, obično na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Ova prekrasna krasnica prepoznatljiva je po staništu, malim dimenzijama, slaboj čvrstoći, prekrasnoj limunastožutoj boji klobuka, ujednačenoj ili s oker-smećkastom sredinom ili potpuno marelično narančastoj, dugo narebranom rubu, ljutom okusu mesa, neobičnom mirisu i otrusini na granici između krem ​​i oker boje. Ponekad, vrlo rijetko, može pokazati zanimljive varijacije boje. Uobičajeni žuti klobuk ponekad može biti crveno-smeđ na sredini, rijetko je potpuno marelično narančast ili bjelkasto-krem s karmincrvenom nijansom na sredini. Osim po boji, ova se vrsta vrlo lako determinira po staništu, vanjskoj fizionomiji, gotovo oker stručku i sporama dekoriranim s izoliranim bodljama, koje su također karakteristične za vrste u liniji Citrina, kao i cijeloj sekciji Russula. Srodne vrste iz linije Citrina razlikuju se prvenstveno po bijeloj otrusini, a jedina je iznimka okerzelenkasta krasnica (Russula citrinochlora), rijetka vrsta koja raste ispod breze i crnogoričnog drveća, uglavnom na sjeveru Europe. Raultova krasnica (Russula raoultii) prepoznatljiva je po općenitoj vezi s bjelogoričnim drvećem, isključivo bijelim listićima i otrusini, općenito svjetlijem klobuku i slabom mirisu na kokos. Russula poikilochroa f. eliochroma raste u šumama listopadnih i zimzelenih hrasta, a prepoznatljiva je po debljem mesu, neizraženom mirisu, jedva primjetnoj ljutini, gotovo nenarebranom rubu klobuka, te bijelim listićima i otrusini. Žućkasta forma netaknute krasnice Russula persicina f. alboflavella također je izrazito ljutog okusa, s krem otrusinom i pigmentom, ali se razlikuju po krutosti, glatkom rubu klobuka i neizraženom mirisu mesa.

Russula sororia - created on November 2011 in Abba Fritta, Aggius, Italy by Marco Floriani

SESTRINSKA KRASNICA

Russula sororia (Fr.) Romell

Etimologija: sororius (lat.) = redovnica, sestra. Po sličnosti s mnogo drugih krasnica.

Engleski naziv: Sepia Brittlegill

Klobuk: 5-12 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se izravna i pupčasto ulegne na sredini, režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera ili manje, ljepljiv, ubrzo je suh i ponegdje sjajan, smeđ, siv, na tamnijoj sredini može biti crnkast, može biti s hrđastosmeđim mrljama, ponekad je prekriven sitnim bijelo-sivkastim pločicama koje su u izraženom kontrastu s tamnijom osnovom (Russula sororia f. pseudoaffinis), rub je tanak, valovit i duboko narebran.

Stručak: 4-7.5 cm visok i 1.4-2.5 cm debeo, nepravilno je valjkast ili zadebljan na sredini, često je zakrivljen ili sužen prema dnu, više ili manje proširen i pahuljast na vrhu, srž je komorasta, na kraju je šupalj, relativno je sjajan, bjelkast, rijetko posivi, mjestimično je hrđastosmeđ.

Listići: Vrlo su gusti, široki su 4-8 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, prirasli, lomljivi, krem, s laganim su sivkastim odsjajem, na oštećenim dijelovima postanu crveno-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste do široko eliptične, s niskim, tupim bradavicama visokim 0.3-0.45 µm, rijetko su povezane kratkim spojnim linijama, bez grebena, amiloidne, 7-8.8 x 5.7-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-60 x 8-10.5 μm, cheilocistide su vretenaste, s većim su ili manjim vršnim produžetkom, s trbuhom koji ne prelazi 10-11 μm, pileipelis se sastoji od nakupina tupih hifa, širokih 3-4 μm, te stožastih dermatocistida, često s vršnim produžetkom, širokim 4-6 μm, sa slabo refraktivnim sadržajem; otrusina je krem (IIc).

Meso: Prilično je čvrsto, bijelo, sa crvenkasto-smeđim mrljama, osobito u sredini stručka oko šupljine; miriše izraženo na spermu, a okus je jako ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 polako postane ružičasto-narančasto (++), s fenolom smećkasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je vrlo slaba ili negativna (--).

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi isključivo s različitim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, na otvorenim površinama, oko potoka, na više ili manje muljevitom, glinenastom ili vapnenastom tlu, uglavnom u mediteranskom području.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Od srodnih vrsta u svojoj podsekciji razlikuje se po relativno velikim dimenzijama, više ili manje tamnoj boji klobuka, od sivkasto-smeđe, čiste sive do oker boje, sklonosti mrljanju površine hrđastocrvenom bojom, vrlo ljutom okusu i mirisu mesa na spermu. Mikroskopski je najznačajnija značajka gotovo kuglaste ili ne baš izdužene spore, po kojima se razlikuje od vrlo slične kamember krasnice (Russula amoenolens). Raste u bjelogoričnim šumama, uglavnom hrasta, na više ili manje blatnjavom ili glinenastom tlu, uglavnom na otvorenim, sunčanim mjestima, posebno oko protoka. Po ljutom okusu mesa se može zamijeniti sa rebrastom krasnicom (Russula pectinata), koja ima oker boju klobuka, sličnu kao kod brašnjavonoge krasnice (Russula farinipes), relativno malu veličinu, zdepasti izgled i miris sličan kao kod smrdljive krasnice (Russula foetens), s naknadnim notama na voće. Puno se lakše zamijeni sa kamember krasnicom, koja je prepoznatljiva po manjim dimenzijama, odsutnosti hrđastocrvenih površinskih mrlja i početnom mirisu na kuhane rakove kao kod ljupke krasnice (Russula amoena) ili prijesne mliječnice (Lactifluus volemus), brzoj i intenzivnoj reakciji sa gvajakovom tinkturom, izrazito duguljastim sporama, te rastu na malo drugačijem staništu u pjeskovitim šumama bora i na rubu šikara, ali neke forme rastu i ispod hrasta plutnjaka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 872. Sestrinska krasnica (Russula sororia (Fr.) Romell ss. Boudier); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 456. str., Russula sororia Fries

Russula sphagnophila - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

MAHOVINSKA KRASNICA

Russula sphagnophila Kauffman

Klobuk: 3-5 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo zatim se raširi i malo i široko ulegne na sredini, ponekad je s malom grbicom na sredini ulegnuća, kožica se lako guli, osim u sredini, gladak, sjajan, po vlažnom je vremenu mazav, ljubičast do vinskicrven, na sredini je zelenkast ili smećkast, rub je izraženo narebran i često jako valovit.

Stručak: 4-5 visok i 0.8-1.5 cm debeo, valjkast ili batinasto zadebljan na bazi, pun, srž je kasnije omekšana, na kraju je šuplja, površina fino uzdužno hrapava, bijel, kasnije je hrđasto žuto-smeđ zbog upijanja vode.

Listići: Vrlo su rijetki, prilično su tanki, uglavnom su bez lamelula, prirasli, lomljivi, najprije su bijeli, kasnije su krem.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s brojnim, niskim, stožastim ili polukuglastim bradavicama visokim 0.75 µm, povezanim brojnim grebenima koji tvore gotovo potpuni mrežasti uzorak, nepotpuno su amiloidne, 8.5-10.2 x 6.5-7.5 µm, bazidije su 34-40 x 10.5-11 µm, cheilocistide su gotovo vretenaste, 55-100 x 8-10 μm, vršno zaobljene ili sužene u više ili manje izražen vrat, pileipelis se sastoji od usko batinastih, neinkrustiranih dermatocistida, širokih 4-8 μm; otrusina je krem do tamnokrem (IIc-d).

Meso: Tanko, vrlo je lomljivo, mekano, bijelo; miris je slab na voće, ali drugačiji nego kod lomljive krasnice (Russula fragilis) i topolove krasnice (Russula clariana), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetloružičasto (-), s gvajakovom tinkturom svijetloplavo (-), a s fenolom smećkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, parkovima i na močvarnom tlu u mahovini, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili brezom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Karakteristična je po krem otrusini, kao kod djevojačke krasnice (Russula puellaris), dekoraciji spora s gotovo potpunim mrežastim uzorkom i velikim grebenima, po čemu se razlikuje od sličnih vrsta.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 856. Mahovinska krasnica (Russula sphagnophila Kauffm. ss. Romag.); Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 650. str., Russula sphagnophila Kauffm. (?) ss. Romagn.

Russula stenotricha - created on August 2011 in Søndermarken, Denmark by David Boertmann

MASLINASTOZELENA KRASNICA

Russula stenotricha Romagn.

Etimologija: steno (gr.) = usko, tijesno+ tricha (gr.) = dlaka, vlas. Po dekoraciji klobuka.

Klobuk: 4-9.5 cm širok, konveksan u mladosti, kasnije se izravna i više ili manje pupčasto ulegne u sredini, kožica je suha, neprozirna, guli se do 1/2 promjera, sivo-zelen, maslinastozelen, izblijedi u žutu do oker boju na sredini, djelomično je hrđastosmeđ, rub je gladak, u starosti je vrlo kratko narebran i raspucan.

Stručak: 4-6.5 cm visok i 1.8-2.2 cm debeo, valjkast do batinast, ponekad je sužen pri dnu, pun, kasnije je spužvast u sredini, bijel, pri dnu je oker, naboran.

Listići: Gusti, kasnije su malo razmaknuti, široki su 4-6 mm, tanki, prirasli ili suženo prirasli, rijetko se spuštaju po stručku, lomljivi, prvo su krem, zatim su oker, oštrica je iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s bradavicama visokim do 0.75 µm, povezanim kratkim ili dugim, razgranatim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 6.4-8.5 x 5.4-6.5 µm, bazidije su 4-sporne, 35-55 x 8-9 μm, cheilocistide su vretenaste, široke 7-13 μm, pileipelis se sastoji od blago suženih, valjkastih hifa, širokih 2.7-5.5 μm, te brojnih valjkastih ili gotovo batinastih dermatocistida, s trbuhom širokim 5-10 μm, sa zašiljenim ili glavičastim vrhom; otrusina je krem (IIb).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, lagano požuti ili posmeđi na ozlijeđenim mjestima, ispod kožice klobuka je slabo zelenkasto; miris je slab na voće, a okus je blag, lagano je ljutkast u listićima kod mladih primjeraka.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto, ponekad nešto intenzivnije (++), a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna ili spora i slabog intenziteta (+-).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, uglavnom u simbiozi sa hrastom, lipom ili brezom, na glinenasto-vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opisana je vrsta dosta slična zelenim formama sivomaslinaste krasnice (Russula pseudoaeruginea), zelene krasnice (Russula aeruginea) i sive krasnice (Russula grisea), kod kojih ni mikroskop, ni reakcija sa FeSO4, ni boja otrusine ne jamče sigurnu determinaciju. Slučaj je drugačiji kod onih s tipičnim bojama, koje su lako prepoznatljive po prekrasnim ružičasto-ljubičastim ili plavkasto-sivim tonovima. Zelena krasnica razlikuje se po izduženim sporama sa slabo povezanim bradavicama i dermatocistidama od oko 4-7 x 11 m. Sivomaslinasta krasnica prepoznaje se po razvijenom mrežnom uzorku na sporama i debelim hifama pileipelisa s kratkim, natečenim bazalnim segmentima. Slična crnozelena krasnica (Russula atroglauca) raste karakteristično ispod breze, ima tamnije, izrazito maslinaste ili sivkaste nijanse, potpuno slatkast okus mesa, gotovo negativno reagira sa FeSO4 i ima ogromne hife pileipelisa. Među zelenim vrstama iz podsekcije Griseinae, priobalna krasnica (Russula monspeliensis) prepoznaje se prvenstveno po svom jedinstvenom staništu ispod bušina (Cistus) u mediteranskom području.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 296. str., Russula stenotricha Romagnesi

Russula straminea - created on November 2022, in Caraidanu, Calangianus, Italy by Marco Floriani

SLAMNATOŽUTA KRASNICA

Russula straminea Malençon

Etimologija: straminea (lat.) = slamnat, boje slame ili od slame. Po boji.

Klobuk: 6-15 cm širok, debeo, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i lagano ulegne na sredini, kožica se guli do 1/3 promjera, sjajan i mazav po vlažnom vremenu, kasnije je suh i bez sjaja, u početku je svijetlokrem do krem, postupno je žuto-narančast na izloženijim mjestima, rub je nekad crvenkast, zatim je s mjestimičnim žuto-smeđim mrljama, kao kod smrdljive krasnice (Russula foetens), rub je podvijen, kasnije je izravnat i narebran.

Stručak: 5-10 cm visok i 2-3 cm debeo, valjkast ili batinast, često je proširen na vrhu, isprva je pun, srž je kasnije spužvasta, nije sjajan, s debelim je uzdužnim naborima, bijel, kasnije se od dna zaprljava s oker ili limunastožutim tonovima, koji ga na kraju u potpunosti preplave po vlažnom vremenu.

Listići: Gusti, široki su do 10 mm, tanki, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, prvo su krem, kasnije su krem-oker, oštrica je glatka i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste do široko eliptične, s izoliranim, stožastim, prilično šiljastim, rijetko tupim bodljama visokim do 1.25 µm, rijetko kratko povezanim tankim spojnim linijama, slabo su amiloidne, 10-13 x 8.7-10.5 µm, Q = 1.1-1.2, bazidije su 40-50 x 6-7 µm, sa sterigmama dugim oko 5 µm, cheilocistide su vretenaste ili usko batinaste, s kratkim produžetkom na vrhu, 80-100 x 10-14 μm, pileipelis se sastoji od razgranatih dlačica, širokih 2-3 μm, te vrlo brojnih, tupih, često višesegmentnih dermatocistida, širokih 7-12 μm; otrusina je uglavnom svijetlooker do oker, rijetko je tamnokrem (IId-IIIb).

Meso: Debelo, čvrsto, u stručku je omekšano, bjelkasto, ispod kožice klobuka je smeđe, na prerezu za nekoliko minuta postaje žućkasto-oker, ponekad je potpuno smeđe u stručku kod starih primjeraka; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane jedva primjetno sivkasto (--), a reakcija sa gvajakovom tinkturom je brza i pozitivna (+).

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, u bjelogoričnim šumama u simbiozi sa hrastom plutnjakom (Quercus suber).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Prepoznatljiva je vrsta prvenstveno po staništu, boji klobuka, promjeni boje mesa na prerezu, velikim sporama i oker otrusini. Mogla bi se zamijeniti sa smeđokožom golubačom (Russula integra), koja ima prilično velike spore, ali ne ogromne i ne raste ispod hrasta plutnjaka.

Referentni izvori: Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 708. str., Russula straminea Malençon

Russula subazurea - created on November 2022 in Calangianus, Italy by Davide Puddu

PLAVKASTA KRASNICA

Russula subazurea Bon

Etimologija: sub (lat.) = ispod, skoro, nešto manje od + azureus (lat.) = nebeskoplav, plav. Po boji.

Klobuk: 3-6 cm širok, prvo je kuglast ili polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, često je nepravilan, režnjast ili pupčast na sredini, ponekad je s dubokim pukotinama, kožica se guli gotovo u potpunosti, bez sjaja, pahuljast ili zrnast na sredini, prolazno i na rubu u mladosti, ponekad izgleda pojasasto kao kod vrste iz podsekcije Olivaceinae, plavkasto-ljubičast, gotovo ujednačeno ili s ružičasto-ljubičastim rubom, obično je nešto tamniji na sredini gdje je crno-ljubičast, ponekad sivo-ljubičast, zelen ili potpuno sivo-maslinast u mladosti, rijetko je relativno zasićeno i ujednačeno crveno-ljubičast, rub je gladak, slabo je narebran u starosti, malo je nazubljen.

Stručak: 2.5-4 cm visok i 0.6-1.3 cm debeo, valjkast do batinast, ponekad je čak i gomoljast, proširen je na vrhu, pon, srž je kasnije omekšana, na kraju je šuplja, jasno je pahuljast na gornje dvije trećine, bijel, gotovo uvijek je sa ružičasto-ljubičastom nijansom.

Listići: Gusti, tanki, zaokruženi uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, lomljivi, bijeli ili bjelkasti, oštrica je iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, sa stožastim ili polukuglastim bradavicama su visokim 0.5-0.75 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 7.2-9.6 x 6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 34-48 x 10-12 µm, cheilocistide su vretenaste i sa vršnim produžetkom, 45-74 x 8-12.5 µm, pileipelis se sastoji od tupih hifa širokih 2.8-4 µm, te vršno tupih, blago suženih ili gotovo zašiljenih primordijalnih hifa širokih 3.5-5.5 µm, terminalni segment je najčešće vrlo dug; otrusina je bijela (Ia-b).

Meso: Mekano, bijelo; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane srednje intenzivno ružičasto-narančasto (++), sa sulfovanilinom prljavo crvenkasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je slaba i spora, ponekad negativna (-).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex) i hrastom plutnjakom (Quercus suber), u mediteranskom području, na vapnenastom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ova vrsta raste u toplim zimzelenim šumama hrasta crnike i hrasta plutnjaka na vapnenastom ili pjeskovitom tlu, prvenstveno u mediteranskom području, te vjerojatno u toplijim područjima uz atlantsku obalu. Sitna je i lomljiva krasnica s pahuljastim i baršunastim klobukom, ružičasto-ljubičaste, plavkasto-sive ili djelomično maslinaste boje, s bijelim listićima i otrusinom, stručkom s ružičastom nijansom, neizraženim mirisom i blagim okusom mesa, pozitivnom i sporom reakcijom s gvajakovom tinkturom, srednje velikim sporama s gotovo mrežastim uzorkom, te pileipelisom koji se sastoji od običnih hifa i primordijalnih hifa koje su često blago sužene. Russula zvarae var. pusilla je još jedna sitna vrsta iz podsekcije Lilaceinae, koja raste ispod hrastova crnike i plutnjaka, a prepoznatljiva je po klobuku relativno čiste crvene boje ili s karmincrvenim primjesama i ponekad malo smeđim na sredini. Lilasta krasnica (Russula lilacea) često raste u hladnijim okružjima, uglavnom ispod graba, a spore su prekrivene izoliranim bodljama. Po izgledu i boji su vrlo slične lomljiva krasnica (Russula fragilis), jasikina ljutica (Russula pelargonia) i bušinova krasnica (Russula cistoadelpha), koje rastu ispod zimzelenih mediteranskih hrastova, ali se sve jasno razlikuju po ljutom okusu mesa, glatkijoj ili manje sjajnoj kožici klobuka, a u nekim slučajevima i po mirisu ili promjeni boje.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1332. str. Russula subazurea Bon

MEDNOŽUTA KRASNICA

Russula subfoetens W.G.Sm.

Etimologija: Po sličnosti sa smrdljivom krasnicom (Russula foetens).

Engleski naziv: Least Stinking Brittlegill

Klobuk: 5-14 cm širok, u početku je skoro kuglast, kasnije se izravna i ulegne na sredini, površina je nekad valovita, sluzava, osobito na rubu, obično nije ljepljiva, kasnije je suha, blistava, kožica se guli do 1/3 promjera, žuto-oker do žuto-smeđ, kasnije je više ili manje crvenkasto-smeđ na sredini, vremenom tamni, rub je tipično tanak i umjereno narebran u starosti.

Stručak: 6-12 cm visok i 2-3.5 cm debeo, nije krupan, pravilno je valjkast do gotovo batinast, nikad nije jasno batinast, jasno je proširen na vrhu, pun, kasnije je potpuno šupalj, gladak, ili na većem dijelu fragmentiran na sitne ljuske, bjelkast, na dnu je sa hrđastosmeđim mrljama, ubrzo smeđi od dna.

Listići: Osrednje su gusti, prilično su uski, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, prirasli sa zupcem, lomljivi, više ili manje su račvasti, na bazi su poprečno spojeni žilicama, bjelkasti, kasnije su žućkasti do žuto-oker, u starosti ili na oštećenim mjestima posmeđe.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s više su ili manje izoliranim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, slabo povezanim spojnim linijama koje tvore djelomični zebrasti uzorak, 7.2-9.6 x 6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 38-55 x 9-13 μm, cheilocistide su gotovo vretenaste, s različitim vršnim produžetkom, 80-120 x 7-14 μm, pileipelis se sastoji od vrlo tupih hifa, širokih 3-5 μm, te više ili manje vretenastih dermatocistida, glavičastih, s trbuhom širokim 4-7 μm (cromushrooms: bazidiospore su (7) 7.3 - 8.8 (9.5) × (5.5) 6 - 7.1 (7.8) µm, Q = (1.1) 1.14 - 1.3 (1.4), N = 120, Me = 8 × 6.6 µm, Qe = 1.2, bazidije su 32-50 × 9-12 µm, N = 12); otrusina je krem (IIb-c).

Meso: Debelo, čvrsto, prilično je elastično, bijelo, ispod kožice klobuka je žuto, vremenom i na prerezu požuti; miris je pomalo na voće, neugodan kao kod smrdljive krasnice, a okus je blag do jedva uočljivo ljutkast, umjereno ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane prljavo ružičasto (+), s fenolom crvenkasto-smeđe, reakcija mesa s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna, postane plavo (++), bijeli dijelovi s KOH žućkasti, a požutjeli brzo postanu narančasto-smeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom brezom, lijeskom, hrastom ili grabom. Primjerak na prvoj slici snimio je Danijel Mulc, a ostale slike snimljene su 1.10.2025., na lokalitetu Zelovo kod Sinja, u šumi hrasta, bukve i lijeske.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Neki je autori navode kao nejestivu gljivu, ali se smatra otrovnom, jer sadrži određene nepoznate toksine, uključujući crustulinol, koji uzrokuju gastrointestinalni sindrom trovanja, odnosno slabije probavne smetnje, s latencijom od 30 minuta do 4 sata. Veće će količine ove gljive kod osjetljivih osoba uzrokovati proljev, mučninu i povraćanje. Ljute ili gorke krasnice nisu jestive gljive.

Napomena: Osim što meso na prerezu požuti, ono kod mladih primjeraka ponekad može već biti žuto ispod kore stručka. Kao što je iznad navedeno, meso u dodiru sa KOH brzo postane zlatnožuto, međutim, na već žutim dijelovima postaje narančasto-smeđe. Slične su smrdljiva krasnica, koja se lako razlikuje po debljem i zdepastijem stručku i nepromjenjivom bijelom mesu, koje ne reagira sa KOH, te bademova krasnica (Russula grata), koja slabo reagira sa KOH i ima vrlo nisku dekoraciju na sporama, koja ne prelazi 0.5 μm. Među najsrodnijim vrstama je neprivlačna krasnica (Russula inamoena), koja se može prepoznati po malim, kuglastim sporama, dugim do 9 μm ili po velikim bradavicama i grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, reakcija mesa sa KOH je negativna ili vrlo slaba, a raste u toplim i suhim bjelogoričnim šumama, osobito šumama hrasta.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 428. str., Russula subfoetens W.G. Smith

Russula subrubens - created on October 2019 in Pinseskoven, Vestamager, Denmark by Benny T. Olsen

CRVENKASTA KRASNICA

Russula subrubens (J.E.Lange) Bon

Etimologija: sub (lat.) = ispod, blizu, ne sasvim + rubens (lat.) = crvenkast. Po boji.

Klobuk: 4–9 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi i ulegne na sredini, gotovo je lijevkast, kožica se vrlo kratko guli, vlažan i sjajan kada se ubere, zatim je bez sjaja, ali nije baršunast, promjenjivih je boja, crveno-smeđ, crven, bakrenocrven, narančasto-smeđ, ljubičasto-smeđ, može biti s tamnijim, crveno-ljubičastim područjima ili s mjestimičnim žutim do žuto-zelenim mrljama, osobito u sredini, ali ne isključivo, te se mrlje mogu spajati i širiti, a ponekad čitava površina izgleda žućkasto ili žuto-narančasto, rub je gladak, u starosti je umjereno narebran.

Stručak: 3–6 cm visok i 1-2 cm debeo, batinasto zadebljan na dnu, rijetko je gotovo valjkast, uglavnom nije proširen na vrhu, površina je neravna i pahuljasta, bijel, kasnije uočljivo smeđi, često je sa ružičasto-crvenkastom nijansom, uglavnom na donjem dijelu, trljanjem posmeđi.

Listići: Gusti, malo su trbušasti, široki, uglavnom su bez lamelula, debeli, zaokruženi su uz stručak, prirasli, skoro su slobodni, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, kasnije su krem do lagano okerasti, na ozlijeđenim mjestima postanu smećkasti do hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s tankim, vrlo gustim bodljama visokim 0.6-0.8 µm, donekle povezanim grebenima i jedva uočljivim spojnim linijama, koje tvore zebrasti ili nepotpuni mrežasti uzorak, amiloidne, 7.8-9.8 x 6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, vitke, 50-63 x 10-14 μm, cheilocistide su vretenaste do batinaste, ponekad su sa zaobljenim vrhom, rijetko su s papilom, 62-100 x 10-13.5 μm, pileipelis se sastoji od hifa, širokih 3-6 μm, više ili manje valjkastih i tupih, ali nepravilno širokih, kratkih, razgranatih, zadebljanih do 8-10 μm, te valjkastih, 0-1-2-segmentnih, dermatocistida, širokih 5-8 μm, sa sitnim račvama i hrapavom stijenkom; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b), a prema Romagnesiju krem do tamnoker (IIc-IIIc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu postane žuto-smeđe; miris je slab na voće u mladosti, osušeno na haringe kao kod haringove krasnice (Russula xerampelina), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane zeleno (+), s anilinom crveno, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, na planinskim močvarnim staništima u simbiozi sa patuljastom vrbom (Salix herbacea), na rubu močvara i tresetišta u tresetnoj mahovini (Sphagnum), te u depresijama uz vodotoke ispod johe, vrbe, jasena ili breze.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Ova vrsta iz podskupine Xerampelinae privlači pozornost ne toliko zbog makroskopskih značajki, relativno beznačajnih za njezinu skupinu, koliko zbog svog staništa, ispod johe i jasena na močvarnom tlu, blizu granice s trskom (Phragmites australis). Poslije Bon proširuje opseg simbiontnih partnera na vrbe (Salix), cretnu brezu (Betula pubescens), razne topole (Populus), trske (Phragmites), šaš (Carex) itd. Među ostalim vrstama iz podsekcije, haringova krasnica je prepoznatljiva po rastu ispod crnogoričnog drveća, prekrasnim, svijetlim i zasićenim ljubičasto-crvenim bojama klobuka, s mnogo manje izraženim žutim pigmentom, a purpurnocrvena krasnica (Russula graveolens) je jako polikromna vrsta, iako njezina forma Russula graveolens f. purpurata pokazuje djelomično preklapajuće gradacije boja, međutim lako se razlikuje, jer raste na različitom staništu, u suhim bjelogoričnim šumama, uglavnom ispod hrastova.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 906 str. Russula subrubens (J.E. Lange) Bon.

Russula subterfurcata - created on June 2024 in Kaltenleutgeben, Austria by Christian Apschner

RAČVASTA KRASNICA

Russula subterfurcata Romagn.

Etimologija: subter (lat.) = ispod, donekle, malo + furcata (lat.) = račvasta. Po račvastim listićima.

Klobuk: 3-5 cm širok, prvo je polukuglast zatim je konveksan do izravnat i široko, pupčasto ulegnut na sredini, suh, kožica se guli do 1/3 promjera, dosta je ujednačeno obojen, sivo-zelen, oker-smećkast ili zeleno-smeđ na vrlo svijetloj osnovi, mjestimično je s hrđastooker mrljama, baršunast, rub je nešto svjetliji, u mladosti podvijen, kasnije se izravna, gladak, nije narebran.

Stručak: 3-4 cm visok i 0.9-1.1 cm debeo, valjkast, u mladosti je pun, kasnije je spužvast u sredini, bijel, u starosti je sa hrđastosmeđim mrljama na bazi, fino je uzdužno naboran, pahuljast na vrhu, baza je često izbrazdana ili deformirana.

Listići: Gusti, tanki, usko su prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, ponekad su račvasti i anastomozirajući uz stručak, bez ili s rijetkim lamelulama, nisu lako lomljivi, oštrica je glatka, bijeli, bjelkasti, kasnije su krem.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do široko eliptične, s dosta razmaknutim, izoliranim bradavicama, slabo povezanim spojnim linijama, amiloidne, 5.4-7.7 x 4.6-5.7 µm, bazidije su uske, batinaste, 40-48 x 7-8 µm, cheilocistide su gotovo vretenaste, s većim ili manjim vršnim produžetkom, 55-100 x 8-12 µm, pileipelis se sastoji od hifa, širokih 5-9.5 μm, sa slabo diferenciranim vršnim segmentom, te nejasno vretenastih dermatocistida, širokih 5.3-7.5 μm; otrusina je krem do tamnokrem (IIc-d).

Meso: Čvrsto, lomljivo, bijelo, mjestimično je sa hrđastosmeđim mrljama; miris nije izražen ili slab na gljive, a okus je blag, malo je ljutkast u listićima kod nerazvijenih primjeraka.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane slabo intenzivno ružičasto-narančasto (+), s gvajakovom tinkturom polako plavo (+), s fenolom tamnosmeđe, a meso i listići s anilinom ne mijenjaju boju.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, parkovima i vrtovima, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom bukvom ili hrastom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj veličini, određenoj višebojnosti klobuka, krem otrusini i mogućim račvastim i anastomoziranim listićima uz stručak, sitnim i gusto dekoriranim sporama, najmanjim u svojoj skupini. Slična je Faustova krasnica (Russula faustiana), koja raste uz bukvu, pileipelis se sastoji od ogromnih hifa, spore su veće (6.4-8 x 5.4-6.2 µm), a boje klobuka su vrlo isprane, žućkasto-smeđa, rijetko sivo-zelena.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 322. str., Russula subterfurcata Romagnesi

Russula taigarum - created on August 2014 in Lia Skodje, Ålesund, Mr, Norway by Perry Gunnar Larsen

BOREALNA KRASNICA

Russula taigarum Ruots. & Vauras

Etimologija: taigarum (lat.) = iz tajge, pripada tajgi, tajga je borealna šuma karakteristična za sjeverne predjele Azije, Europe i Sjeverne Amerike. Po staništu.

Klobuk: 4-11 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se kratko guli, ubrzo je suh i bez sjaja, fino je baršunast kao kod nekih vrsta iz podsekcije Xerampelinae, vinskicrven, crveno-smeđ, više ili manje zasićeno ljubičasto-smeđ, na sredini je iste boje ili tamno crnkasto-ljubičast, može biti hrđastosmeđ ili narančasto-smeđ, te više ili manje maslinasto-oker ili svijetlo ružičasto-smeđ sa zelenkastom sredinom, rub je rano i umjereno narebran, čak i u starosti.

Stručak: 7-13 cm visok i 2-3.5 cm debeo, valjkast, batinast do rijetko gotovo vretenast, pun, srž je kasnije omekšana, baršunast, fino je naboran ili raspucan, kao da je pahuljast, bijel, s više ili manje opsežnom crveno-ružičastom nijansom, na vrhu je bijel, na donjem je dijelu mjestimično hrđasto oker-smećkast.

Listići: Gusti, izmiješani su s rijetkim lamelulama, tanki, ponekad su jasno zaokruženi uz stručak, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, kasnije su prilično razmaknuti, lomljivi, žućkasti, na ozlijeđenim mjestima su smećkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste, s tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.7 µm, povezanim lančano ili grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 8-9.6 x 7.3-9 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-58 x 9-14 μm, cheilocistide su s različito produžene na vrhu, široke su 8-16 μm, pileipelis se sastoji od tankih hifa, suženih ili zašiljenih na vrhu, širokih 4-7 μm, te valjkastih dermatocistida, 1-2-segmentnih, sa normalno refraktivnim sadržajem; otrusina je tamnooker (IIIc).

Meso: Osrednje je debelo, vrlo je lomljivo, bjelkasto; miris je ugodan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane normalno intenzivno ružičasto (+), s fenolom ljubičasto-smećkasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je negativna (--).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u močvarnim crnogoričnim šumama, u simbiozi sa smrekom, u tresetnoj mahovini (Sfagnum), na sjeveru Europe.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Dosta dojmljivog izgleda zbog velikog plodnog tijela, suhe, baršunaste površine, lijepih ljubičasto-crvenih do ljubičasto-smeđih boja i velikog, batinastog stručka, baršunastog na dodir i gotovo čitavog s ružičasto-ljubičastom nijansom, ponekad abnormalno dugog zbog pričvršćenosti za tresetnu mahovinu. Druge karakteristike uključuju blag ili jedva primjetno ljutkasti okus, neizraženi miris, ružičastu reakciju sa FeSO4 i ljubičasto-smeđu s fenolom, dakle na polovici puta između vrsta u podsekciji Olivaceinae. Spore su gotovo kuglaste, s nepotpunim mrežastim uzorkom i prilično voluminoznim, pomalo vretenastim i zašiljenim hifama pileipelisa, te velikim, 1-2-segmentnim dermatocistama. Na prvi pogled se teško razlikuje od vrsta iz podsekcije Xerampelinae, osobito Favreovom krasnicom (Russula favrei), koja obično raste na istim geografskim širinama, međutim na suhom i po mogućnosti travnatom staništu. Sličnost je osobito velika kod mladih primjeraka, s obzirom na veličinu, baršunasti klobuk, crvenkasto-smeđi pigment na klobuku i ružičasto-crvenu nijansu na stručku, te boju listića i otrusine koje su na gornjoj granici oker boje, međutim dovoljno je pričekati prve znakove smeđenja nakon rukovanja ili pojavu mirisa na haringe, koji se obično javlja nešto kasnije. Među vrstama iz podsekcije Betulinae, najbliža je nesumnjivo breganka (Russula nitida), koja također ima oker otrusinu i crvenu nijansu na stručku, a prepoznatljiva je po znatno manjoj veličini, vlažnoj i sjajnoj kožici klobuka, mogućoj grbici na sredini i obično rastu ispod breza.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 976. str. Russula taigarum Routs. & Vauras

Russula terenopus - created on November 2024 in Provincia dell'Aquila, Italy by matteo_bevilacqua

KRHKONOGA KRASNICA

Russula terenopus Romagn.

Etimologija: teren (gr.) = mekan, nježan + pous (gr.) = stopalo, stručak. Po konzistenciji stručka.

Klobuk: 2-5 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan i ponekad sa sitnom grbicom na sredini, ubrzo se raširi i lagano ulegne na sredini, ponekad je režnjast, vlažan i sjajan u normalnim uvjetima, na kraju je uglavnom bez sjaja, osim na udubljenoj sredini, kožica se guli do 1/3 promjera, vinski crveno-smeđ, crveno-ljubičast ili smeđ, ponekad je ružičasto-ljubičast, rijetko je s oker-maslinastim odsjajem, rub je obično svjetliji, a na sredini je trajno tamniji, ponekad crno-smeđ ili s intenzivnije obojenim pojasom, rub je gladak, proziran, kasnije je narebran.

Stručak: 2.5-4 cm visok i 4.5-9 mm debeo, valjkast ili se postepeno sužava prema dnu, blago je proširen na vrhu, pun, srž je ubrzo mekana i pamučasta, na kraju je šuplja, bijel, mjestimično uočljivo i rano žuti, s nešto manjim intenzitetom nego kod djevojačke krasnice (Russula puellaris).

Listići: Gusti, široki su 3-5 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, prirasli, nisu račvasti, na bazi su poprečno spojeni žilicama, lomljivi, bijeli, zatim su krem-oker, na kraju su žuto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s uglavnom izoliranim, tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, rijetko udvojenim ili povezanim spojnim linijama, amiloidne, 6.5-8.2 x 5.4-6.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 32-45 x 8-12 µm, cheilocistide su 50-70 x 6-14 µm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa širokih do 3 µm i valjkastih, višesegmentnih dermatocistida širokih 3-7 µm, s dugim segmentima; otrusina je tamnokrem (IId).

Meso: Tanko, mekano, lomljivo, bijelo, na prerezu postane žućkasto; miriše vrlo izraženo na lišće pelargonija, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto, umjerenog intenziteta (+), a reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u travnatim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće lipom, lijeskom ili topolom trepetljikom (Populus tremula).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Teško je uočljiva zbog male veličine plodnih tijela koja su slična malim primjercima varijeteta djevojačke krasnice (Russula puellaris var. minutalis), koja je sitna i vitka vrsta s vlažnom i sjajnom kožicom klobuka, relativno promjenjivih boja, od ružičasto-ljubičaste do vinski crveno-smeđe u normalnim uvjetima, tamno krem ​​​​otrusinom, oko IIc, mesom koje jako požuti, blagim okusom i mirisom na pelargonije, staništu ispod bjelogoričnog drveća, u simbiozi s topolom trepetljikom, lipom ili lijeskom, na uglavnom travnatim mjestima, ne previše zasjenjenim, sporama dimenzija 6.5-8.2 x 5.4-6.4 µm, gusto dekoriranim izoliranim bodljama, te pileipelisom sa slabo višesegmentnim dermatocistidama. Po makroskopskim i mikroskopskim značajkama slična je promjenjiva krasnica (Russula versatilis), koja ima promjenjivu boju otrusine, u rasponu od oker do svijetložute, IIIb-IVa, ne isključujući mogućnost i svjetlije prema krem nijansama karakterističnim za opisanu vrstu, međutim jasno je prepoznatljiva po relativnoj robusnosti, ne tako vitkom plodnom tijelu, prolaznom mirisu, naknadnom i diskretnijem žućenju te općenito oker otrusini. Ljubičasta vrsta poput jasikine ljutice (Russula pelargonia) djeluje prilično različito i udaljeno, a ključne karakteristike su joj ljutina, sivljenje, svijetlokrem do krem otrusina, jak miris na pelargonije, a zatim na usoljene inćune kada počne truliti. Ljubičasta krasnica (Russula violacea) je nesumnjivo mnogo bliža, a prepoznatljiva je prvenstveno po žućenju, dekoraciji spora s izoliranim bradavicama, nešto većim dimenzijama, ljutom okusu mesa, svjetlijoj otrusini, oko IIa-b, vrlo izraženom zelenom pigmentu klobuka, a vjerojatno ne raste u mediteranskom području.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1153. str. Russula terenopus Romagn.

Russula tinctipes - created on September 2005 in Provincia di Cuneo, Italy by Federico Calledda

OBOJENONOGA KRASNICA

Russula tinctipes J.Blum ex Bon

Etimologija: tictus (lat.) = obojen + pes, pedis (lat.) = noga, stopalo. Po obojenom stručku.

Klobuk: 5-16 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, zatim je konveksan i s malom, nejasnom, prolaznom grbicom na sredini, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, kožica se guli najviše do 1/3 promjera, ponekad je vlažan i djelomično sjajan, ponekad je bez sjaja, pa čak i malo baršunast, vrlo rijetko je čak i nježno hrapav, dovoljno da podsjeća na crvenu krasnicu (Russula rubra), prekrasne je crvene boje, neujednačene ružičasto-crvene, više ili manje svijetle do mesnatocrvenkaste, narančasto-ružičaste, ponekad vrlo izblijedjele s krem ​​​​tonovima na sredini, može biti mjestimično svjetlocrven, rub je gladak, uglavnom nije narebran, vrlo je rijetko nejasno i kratko narebran u starosti.

Stručak: 3-12 cm visok i 1.3-4 cm debeo, često je ekscentričan, uglavnom je valjkast ili batinast, malo je sužen na bazi, proširen je na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana, često je zakrivljen, bijel, vrlo je rijetko s ružičastom nijansom, kasnije umjereno posivi po vlažnom vremenu.

Listići: Gusti, tanki, izmiješani su s vrlo rijetkim lamelulama, usko su prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, kasnije su žućkasti, oštrica je glatka i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične do gotovo kuglaste, sa sitnim, uglavnom izoliranim bradavicama visokim 0.3-0.5 µm, rijetko lančasto povezanih grebenima ili tankim spojnim linijama, koje se malo ili nimalo ne granaju, amiloidne, 8-10.5 x 6.6-8.8 µm, Q = 1.1-1.4, bazidije su 38-50 x 11-14 μm, s dugim sterigmama od 7-10 μm, cheilocistide su vretenaste, 50-85 x 8-14 μm, pileipelis se sastoji od hifa širokih 2.3-4 μm, s čestim nepravilnostima u širini i zadebljanjima do 6 μm, te valjkastih, dugih i tankih dermatocistida, širokih 3-5 μm, na vrhu su ponekad široke do 10 μm, iznimno su s brojnim izraslinama, više su ili manje inkrustirane; otrusina je svijetložuta do žuta (IVb-c).

Meso: Debelo, prilično je čvrsto, bijelo, umjereno posivi zbog promočenosti; miris je jedva primjetan na lišće pelargonija u mladosti, poslije sušenjem na med, a okus je blag, vrlo rijetko je jedva primjetno ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane vrlo svijetlo ružičasto-sivkasto (-), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), s fenolom smećkasto, s formalinom polako ružičasto, a s anilinom polako žućkasto, na kraju s plavom aureolom.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi isključivo sa hrastovima, preferira topla područja i glinenasto tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Ova je prekrasna krasnica prepoznatljiva po srednjim ili relativno velikim dimenzijama, mesnatosti i kompaktnosti, čisto crvenom pigmentu na klobuku (nikada nije s vinskicrvenim nijansama), malo ili nimalo narebranom rubu, žućkastim listićima u zrelosti, žutoj otrusini, oko IVb, obično potpuno bijelom stručku, blagom okusu mesa, slabom mirisu, mesu koje malo posivi zbog vlage i brzo poplavi s gvajakovom tinkturom, minimalno dekoriranim sporama, s djelomično povezanim bradavicama, te valjkastim, dugim, tankim, inkrustiranim dermatocistidama pileipelisa. Među ostalim vrstama većih dimenzija, s blagim okusom mesa, oker ili žutom otrusinom, crvenkastim klobukom i slično dekoriranim sporama, koje rastu ispod hrastova, ističe se cinober krasnica (Russula pseudointegra), koja je prepoznatljiva po slabijoj mesnatosti, jačem i konstantnijem mirisu na pelargonije, gorkom okusu, vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom, eventualno pahuljastom rubu klobuka kod mladih primjeraka, te pileipelisu s primordijalnim hifama, a ne dermatocistidama. Na istim staništima može se naći i crveno-bijela krasnica (Russula rubroalba), koja je slična po obliku, kompaktnosti, bojama i žutoj nijansi zrelih listića, ali različita po vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom, neizraženom mirisu i tamnožutoj otrusini (IVd). Treba napomenuti da se opisana vrsta ne pojavljuje u nizinskim šumama hrasta prije kraja lipnja, kada crveno-bijela krasnica završava svoj vegetativni ciklus. Ove se dvije vrste češće susreću jedna pored druge u jesen. Primjerci sa tvrđim mesom i blago baršunastom kožicom klobuka bez sjaja mogu sličiti tvrdoj krasnici (Russula rosea), koja se jasno razlikuje po svijetlokrem otrusini i bjelkastim listićima, tipično osvježavajućem okusu i malo baršunastoj kožici klobuka bez sjaja.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1051. str. Russula tinctipes J. Blum ex Bon

DEBELA KRASNICA

Russula torulosa Bres.

Etimologija: torus (lat.) = uzglavlje, jastuk. Po umanjenici navedene riječi.

Engleski naziv: Brawny Brittlegill

Klobuk: 4-9 cm širok, prvo je jasno konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, lagano je grbav, kožica se teško guli, malo je valovit, dugo je vremena mazav i sjajan, zatim je suh, dosta je promjenjivih boja, najčešće je ljubičast s crnkastom sredinom, crveno-ljubičast, mjestimično je sa žut, žuto-zelen ili čak čitav te boje (Russula torulosa f. luteovirens), ponekad je zeleno-siv, ljubičasto-smeđ ili svijetloružičast na rubu, rijetko je miješane crvenkasto-smeđe, maslinasto-smeđe ili djelomično crnkasto-sive boje, rub dosta pravilan, dugo je vremena podvijen, gladak, rijetko je kratko narebran.

Stručak: 3-8 cm visok i 1.5-3.5 cm debeo, valjkast ili malo batinast u mladosti, malo ili nimalo proširen na vrhu, naboran, pun, srž je kasnije spužvasta, ljubičast ili ružičasto-ljubičast, samo je na bazi bijelo pahuljast, dekoracija se lako uklanja, rijetko je potpuno izblijeđen ili s ograničenim ružičastim mrljama, rijetko je oker (forme sa smeđim klobukom).

Listići: Jako su gusti, izmiješani su s lamelulama ili ih uopće nema, tanki, više su ili manje račvasti, prirasli ili su zaokruženi uz stručak, izgledaju gotovo slobodni, lomljivi, kremasti, mogu biti sa vodenim kapljicama po vlažnom vremenu.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, sa niskim, polukuglastim bradavicama visokim oko 0.4-0.6 µm, povezanim grebenima koje tvore uglavnom djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 7.2-9 x 5.6-7 µm, nekad su nešto veće, 7.8-9.5 x 6.8-7.3 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-50 x 8-11 μrn, cheilocistide su vretenaste i s vršnim produžetkom, vrlo su duge, s trbuhom od 7-10.5 μm, pileipelis se sastoji od jednosegmentnih, tupih hifa, širokih 2.5-4 μm, te jednosegmentnih,  valjkastih dermatocistida, širokih 3.7-10 μm; otrusina je tamnokrem (IId).

Meso: Debelo i gotovo čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je crvenkasto, ponekad posivi zbog upijanja vode na nižim temperaturama; miris je slab na kompot od voća, a okus je umjereno ljut, ponekad čak i jako ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetloružičasto (-), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo, ponekad sporo (++), reakcija s fenolom je negativna, a mesa i listića s amonijakom i KOH negativna.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s borovima, na izrazito pjeskovitom ili čak vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Najčešća je krasnica koja se susreće kasno u sezoni u šumama bora, a prepoznatljiva je među vrstama iz podsekcije Sardoninae po svojoj robusnosti, tamnokrem otrusini, ne previše ljutom okusu mesa, laganom mirisu na voće, rastu tipično ispod borova, a spore su srednje veličine, s niskom dekoracijom i s djelomičnim mrežastim uzorkom. Pravilo za ovu vrstu. kao i za ostale vrste u podsekciji, je crveno-ljubičasta pigmentacija klobuka i stručka. Međutim, opisana vrsta može biti i drugačije obojena, kao primjerice forma Russula torulosa f. luteovirens, s pretežno bijelim stručkom i žućkastom površinom klobuka, a mnogo je rjeđe žuto-zelen. Ako se zanemare tamnokrem otrusina i povezanost s crnogoričnim drvećem, spomenuta se forma lako zamijeni s nekim predstavnicima linije Citrina. U tom je slučaju Queletova krasnica (Russula queletii) prepoznatljiva po rastu u šumama jele na vapnenastom tlu, vitkijem plodnom tijelu, izrazito ljutom okusu i jakom mirisu na kompot od voća, a sardoniks krasnica (Russula sardonia) po jako paprenom okusu, limunastožutim listićima, koji pocrvene u dodiru sa amonijakom i mogućoj grbici na sredini klobuka. Međutim najsličnija bi bila varijacija Russula fuscorubra, koja se lako zamijeni s tamnim formama, a razlikuje se po vitkom izgledu, rastu ispod jele, a ne borova, vrlo slabom mirisu i izraženijoj dekoraciji spora.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 874. Debela krasnica (Russula torulosa Bresadola); 876. Tamnocrvena krasnica (Russula torulosa var. fuscorubra Bresadola);  Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 645. str., Russula torulosa Bresadola

TURCO-LAZZARIJEVA KRASNICA

Russula turci Bres.

Etimologija: Prema slikaru i gastronomu baronu Turco-Lazzariju.

Engleski naziv: Pirate Brittlegill

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, ubrzo se raširi i široko ulegne na sredini, uvijek je sluzav na sredini ulegnuća nakon kiše, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo više, suh i bez sjaja, pahuljast, ponekad je brašnjav, dosta je promjenjivih boja, ružičasto-ljubičast, crveno-ljubičast, vinskicrven, ljubičasto-smeđ s crnkastom sredinom, može biti izblijeđen ili mjestimično maslinastozelen, žuto-zelen ili čak čitav s tim bojama, također sivkasto-plavičast, s vrlo tamnom sredinom, crnkasto-zelenih ili žućkastih nijansa, s ružičasto-ljubičastim pojasom na rubu, siv s mjestimičnim ružičasto-ljubičastim područjima, rub je tup, gladak, kasnije je slabo narebran.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.5-2.7 cm debeo, valjkast ili batinast, više ili manje proširen na vrhu, prvo je pun, srž je kasnije omekšana i pamučasta, na kraju se razgrađuje na žućkaste grudvice, tipično je ljuskav ili pahuljast na gornjem dijelu, bijel, kasnije je sa žuto-smeđim mrljama na dnu.

Listići: Gusti, uglavnom su bez lamelula, prilično su široki i trbušasti, tanki, zaokruženi ili suženi uz stručak, usko su prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, zatim su izraženo oker, oštrica je cjelovita i iste boje, nekad malo posmeđe na ozlijeđenim dijelovima.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s relativno niskim bradavicama visokim do 0.8 µm, dobro poveznim grebenima i tankim spojnim linijama koji tvore djelomični ili potpuni mrežasti uzorak, 7.5-9.6 x 6.2-7.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-60 x 9-13.5 μm, cheilocistide su vretenaste, s malo sadržaja, 50-105 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od hifa s varijabilnim vrhovima, suženih, zašiljenih ili kljunastih, djelomično valjkastih ili gotovo glavičastih, više ili manje vijugavih, širokih 2.8-4 μm, te prekrivenih prilično debelim primordijalnim hifama, širokim 4.5-8 μm; otrusina je svijetložuta (IVa).

Meso: Prilično je čvrsto u mladosti, bijelo, na prerezu nakon dužeg vremena blago požuti; u dnu stručka miriše na jod ili ljuske oraha, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), s fenolom smeđe, a reakcija s gvajakovom tinkturom je vrlo spora i slabog intenziteta (-), postane svijetloplavo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće borom, ali i smrekom ili jelom, na kiselom i pjeskovitom tlu, pronađe se i u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali male vrijednosti zbog tankog mesa.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu, srednjoj veličini, brašnjavoj i baršunastoj površini klobuka po suhom vremenu, čije udubljenje sadrži gustu sluz nakon kiše (značajka koja se navodi u mikološkim radovima, a obično se nalazi kod krasnica koje obiluju inkrustiranim hifama), višebojnom klobuku, od ružičasto-ljubičaste do svjetlije, crveno-smeđe ili maslinastozelene boje, ponekad je mjestimično žut ili crnkast na sredini (Russula turci var. gilva je od početka potpuno žuta), pahuljastom ili ljuskavom stručku, ponekad s ružičastom nijansom na jednom dijelu, oker listićima u zrelosti, otrusini IIIc-IVa, mesu koje blago požuti, s mirisom na jod ili ljuske oraha u dnu stručka, blagog okusa, te vrlo slaboj reakcija s gvajakovom tinkturom. Mikroskopski je karakteristična po srednje velikim sporama, dekoracijom s mrežastim uzorkom, s prilično niskim bradavicama i pileipelisom s velikim primordijalnim hifama širokim do 8-9 µm. Raste ispod smreke ili jele, ali najčešće bora, na vapnenastom i više ili manje pjeskovitom tlu. Poznata sklonost ravničarskim ili brdovitim područjima ne isključuje njezinu prisutnost u planinskim područjima, na višim ili nižim nadmorskim visinama. Lako se zamijeni s raznim vrstama s bijelom otrusinom, koje rastu ispod crnogoričnog drveća, kao što je ametistna krasnica (Russula amethystina) iz podroda Incrustatula s višebojnim klobukom i slično baršunastom kožicom, koja je mnogo rjeđa i raste pretežno u planinskim područjima, a karakteristična je po sporama s gotovo izoliranim bradavicama, bez mrežastog uzorka, te klobuku koji u sredini postaje žut po kišnom vremenu, žutozelena krasnica (Russula olivascens), koja je prepoznatljiva po nepravilnijem obliku, glatkoj ili djelomično sjajnoj kožici klobuka i vrlo tamnoj otrusini, oko IVd-e, pupača (Russula caerulea), koja ima glatku i sjajnu površinu klobuka, s vrlo karakterističnom grbicom na sredini koja se obično zadrži tijekom razvoja, neizraženi miris mesa, a otrusina je izrazito žuta, oko IVb. Od ostalih vrsta iz podsekcije Amethystinae, razlikuje se po rastu u kiselim planinskim šumama bora, zrnastom i baršunastom klobuku s narančasto-crvenim pigmentom. Borova krasnica (Russula cessans) je još jedna vrsta s blagim okusom mesa, koja obično raste u pjeskovitim šumama bora, a prepoznatljiva je po sjajnom klobuku, s dominantno vinskicrvenim pigmentom, ugodnom mirisu mesa na zrelo voće.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 883. Turco-Lazzarijeva krasnica (Russula turci Bres. ss. R.Maire), Sinonim: Russula punctata Kromh. ss. Sing.; Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1364. str. Russula turci Bres.

Russula tyrrhenica - created on November 2019 in Oristano, Sardegna, Italy by Federico Calledda

TIRENSKA KRASNICA

Russula tyrrhenica Sarnari

Etimologija: Tyrrhenus (lat.) = Tirensko more, priobalni dio Italije koji uključuje regije kao što su Toskana i Lacio. Po području.

Klobuk: 3-7 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i široko ulegnut na sredini, pomalo zdjelast, kožica se guli do 2/5 ili 1/2 promjera, obično je gladak i ljepljiv kada se ubere, sluzav u ulegnutom dijelu po vlažnom vremenu, promjenjivih je boja, karmin ružičast (Russula tyrrhenica f. pseudotenella), crveno-ljubičast do izrazito smeđ, izblijedi do oker-crvene, oker-smeđe ili još izblijeđenije crvenkaste, crveno-smeđe ili izrazito vinskicrvene boje, mjestimično je ružičasto-ljubičast, rub je gladak, na kraju je umjereno narebran.

Stručak: 2-3.5 cm visok i 0.8-2 cm debeo, često je ekscentričan, zdepast, nikad nije viši od promjera klobuka, valjkast, malo je proširen na vrhu i zadebljan na dnu, bjelkast, nerijetko je s crvenom nijansom na vrhu, koja je često neuočljiva zbog male veličine.

Listići: Prilično su gusti, trbušasti, široki su 5-10 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, zatim su krem, na kraju su hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, prekrivene su stožastim ili polukuglastim bradavicama visokim do oko 0.6 µm, povezanim rijetkim do gustim grebenima koji tvore djelomični ili gusti mrežasti uzorak, amiloidne, 7-9.2 x 5.8-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 44-62 x 10-13.5 μm, sa sterigmama dugim 6-8 µm, cheilocistide su valjkaste do vretenaste, sa kratkim ili dužim suženim vršnim produžetkom, 50-72 x 7-12 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa širokih 1.7-4 μm, inkrustiranih, tupih, valjkastih dermatocistida, širokih 4.5-7 μm, 5-7-segmentnih, te primordijalnih hifa širokih 3.3-6 µm, 2-4-segmentnih i segmenata sličnih primordijalnim hifama; otrusina je krem do tamnokrem (IIc-d).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, sa žuto-smeđim mrljama u starosti; miris isprva nije izražen, kasnije je na voće, sličan kao kod bjelkaste lisičice (Cantharellus cibarius), a okus je jedva primjetno ljut stručku i umjereno ljut u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), s fenolom smećkasto, s formalinom vrlo svijetloružičasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je više ili manje brza i intenzivna (++), s KOH i anilinom negativna, površine stručka sa sulfovanilinom negativna, a mesa i listića s amonijakom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na rubovima šikara, u rijetkim šumama bora, u simbiozi s borom izmiješanim s ljepljivim bušinom (Cistus monspeliensis) i bijelim bušinom (Cistus salviifolius), na vapnenastom i pjeskovitom tlu, u priobalnim mediteranskim područjima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu, malim dimenzijama, dobroj kompaktnosti plodnog tijela, uvijek ljepljivom klobuku u udubljenju na sredini nakon kiše, a na kraju je bez sjaja, u rasponu od karmincrvene do vinskicrvene, rjeđe kestenjastosmeđe, žućkasto-smeđe ili ljubičasto-smeđe boje, glatkom rubu klobuka, slabo narebranom u starosti, kratkom stručku, često s karmincrvenim pojasom blizu vrha, otrusini na granici između krem ​​i oker, mesu sa slabim smećkastim mrljama, neizraženom mirisu, umjereno ljutom okusu, barem u listićima. Pileipelis se sastoji od primordijalnih hifa i sličnih inkrustiranih dermatocistida, što je vrlo rijetko drugih europskih krasnica, a sve se lako razlikuju po blagom okusu i žutoj otrusini. Čini se da izgled oscilira između dva ekstrema. Prvi je tipična vrsta, koju karakterizira dobra mesnatost, sjajni, smeđi do vinskismeđi klobuk, umjereno glatki rub i vrlo zdepasti stručak, slična maloj smeđokožoj golubači (Russula integra). Nasuprot tome, primjerci iz šume bora u priobalnom području imali su ružičastu do karmincrvenu boju, izrazitije narebran rub, krutu strukturu srži stručka i stručak koji nije uvijek kratak (Russula tyrrhenica f. pseudotenella). Također može biti tvrđa nego čvršća i s klobukom širokim do 8 cm, prekrasne tamne bakrenocrvene boje, slične kao kod vesele krasnice (Russula laeta). Kada raste u formacijama niskog mediteranskog grmlja, gdje je busšin (Cistus) dominantna vrsta, identifikacija opisane vrste uopće nije teška, jer se tamo nalaze samo dvije slične vrste, to su priobalna krasnica (Russula monspeliensis), koja se jasno razlikuje od vrsta iz podsekcije Griseinae po zelenom klobuku i izgledu, te bušinova krasnica (Russula cistoadelpha), koja je višebojnija, lomljiva i vitka, s mesom koje na prerezu izrazito požuti, slična raznim vrstama iz linije Versicolor. U rijetkim obalnim šumama borova (Pinus pinea i Pinus pinaster), redovito se povezuje s borovom krasnicom (Russula cessans), koja se razlikuje po prosječno većim dimenzijama, zrelim žućkastim listićima (otrusina oko IVb) i blagom okusu, s iznimno ljutim okusom u nezrelim listićima.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1100. str. Russula tyrrhenica Sarnari

Russula unicolor - created on October 1995 in Malga di Susà, Pergine Valsugana, Italy by Marco Floriani

JEDNOBOJNA KRASNICA

Russula unicolor Romagn.

Etimologija: unicolor (lat.) = jednobojan, jednoliko obojen. Po ujednačenoj boji klobuka.

Klobuk: 3-4 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, kožica se lako guli, po vlažnom je vremenu sjajan i gladak, kasnije je bez sjaja, gotovo je baršunast ili fino pahuljast, tamno crveno-ljubičast do vinskicrven, malo je svjetliji na rubu i često crnkasto-ljubičast na sredini, rub je prilično izraženo narebran.

Stručak: 3-4 cm visok i 5-6 mm debeo, valjkast i blago batinast, pun, srž je ubrzo potpuno šuplja, osobito na donjem dijelu, bijel, na kraju vrlo slabo žuti, s hrđastožutim mrljama na dnu, površina je glatka i malo naborana.

Listići: Gusti, široki su 4-5 mm, tanki, ponekad su bez lamelula, prirasli, račvasti su na različitim razinama, osobito uz stručak, izgledaju gotovo slobodno, lomljivi, bjelkasti, kasnije su krem s oker odsjajem, kasnije su oker, oštrica je cjelovita i smeđa.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s rijetkim, polukuglastim bradavicama visokim do 0.6 x 0.75 µm, povezanim tankim spojnim linijama i kratkim grebenima koji tvore nepotpuni ili zatvoreni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 6.5-7.7 x 5-6 µm, bazidije su 30-37 x 8.5-11.5 μm, cheilocistide su brojne, glomazne, ali kratke, 45-70 x 8-13 μm, vretenaste, rijetko su s vrlo kratkim produžetkom, pileipelis se sastoji od tupih, slabo razgranatih hifa, širokih 2.5-3 μm, s kratkim završnim segmentom, te dermatocistida, uglavnom 2-3-segmentnih, s kratkim završnim segmentom, širokih 4-8.5 μm; otrusina je svijetlooker (IIIa).

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo, na prerezu malo požuti; miris je vrlo slab na voće, a okus je prilično ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), a s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u svim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s brezama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Slične su šarolika krasnica (Russula versicolor), kojoj stručak požuti, barem slijedeći dan, te jasikina krasnica (Russula pelargonia), koja karakteristično miriše na peralgonije.

Referentni izvori: Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 606. str., Russula unicolor Romagn. nov. sp.