PRLJAVA KRASNICA

Russula illota Romagn.

Etimologija: illotus (lat.) = prljavo, neoprano. Po mrljama na klobuku.

Engleski naziv: Freckled Brittlegill

Klobuk: 4-13 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i malo ulegnut na sredini, kožica se teško guli, ljepljiv na rubu, ponekad sluz visi 2-5 mm s ruba, hrapav, krem, žuto-oker do žuto-smeđ, ponekad je sa slabom ljubičastom nijansom, zatim je crvenkasto-smeđ, u određenim uvjetima je čak i sivo-crnkast, po suhom je vremenu radijalno crtast, rub je narebran u starosti, u dužini 15-22 mm.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.8-3 cm debeo, valjkast ili vretenast, nije proširen na vrhu, prvo je komorasto šupalj, zatim je spužvasto šupalj, površina je hrapava, prošarana je tamnosmeđim točkicama, bjelkast, na donjem je dijelu hrđastosmeđ, a ponekad je više ili manje opsežno sivo-smeđ.

Listići: Prilično su gusti, široki su 6-8 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim kratkim lamelulama, prirasli ili zaokruženi uz stručak, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, zatim su krem, u starosti su smeđi, oštrica je sa karakterističnim crnkastim točkicama, po vlažnom vremenu izlučuju gutacijske kapljice.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste do široko eliptične, s bradavicama visokim do 1.3 µm, povezanim krupnim grebenima koji tvore nepotpuni mrežasti ili zebrasti uzorak, amiloidne, 7-9.2 x 6.8-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-62 x 9-13 μm, cheilocistide su gotovo valjkaste, 50-85 x 10-13 μm, pileipelis se sastoji od gustih nakupina tupih, elastičnih hifa, širokih 2-4.5 μm, te valjkastih ili vretenastih dermatocistida, širokih 4-7.5 μm, uglavnom s kratkim vršnim produžetkom (cromushrooms: bazidiospore su (7) 7.1 - 8.7 (9.1) × (6.2) 6.4 - 7.5 (8) µm, Q = 1 - 1.1 (1.2), N = 75, Me = 7.5 × 7 µm, Qe = 1.1, bazidije su 49-62 × 8.8-12.8 µm, N = 16, cheilocistide su 50-72 × 9.5-11.2 µm, N = 7); otrusina je krem (IIb).

Meso: Čvrsto, lomljivo, bijelo, u starosti je smećkasto ili hrđastosmeđe, uglavnom pri dnu i u sredini stručka; miris je jak i složen, na gorke bademe i kao kod smrdljive krasnice (Russula foetens), a okus je ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetloružičasto (-), s fenolom crvenkasto-smeđe, s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), a reakcija mesa i površine stručka s KOH je negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen uglavnom u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, uglavnom bukvom ili hrastom, ponekad se pronađe i u planinskim crnogoričnim šumama, voli toplija staništa i tla bogata hranjivim tvarima. Slike su snimljene 13.08.2025., na lokalitetu Brlenić kod Krašića, u šumi bukve i hrasta.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Neki je autori navode kao nejestivu vrstu, zbog neugodnog zadaha i ljutog okusa, ali se smatra otrovnom vrstom, jer sadrži određene nepoznate toksine, uključujući crustulinol, koji uzrokuju gastrointestinalni sindrom trovanja, odnosno slabije probavne smetnje, s latencijom od 30 minuta do 4 sata. Veće će količine ove gljive kod osjetljivih osoba izazvati proljev, mučninu i povraćanje. Ljute ili gorke krasnice nisu jestive gljive.

Napomena: Srednje je velika vrsta iz podsekcije Foetentinae, karakteristična je po više ili manje vitkom izgledu, duboko narebranom rubu klobuka, prljavo oker boji klobuka, često prošaranom kremastom bojom, koja se kasnije neujednačeno mijenja u hrđastosmeđu, te sa složenim, smrdljivim mirisom na gorke bademe, a oštrica listića i površina stručka su prošarani crnosmeđim točkicama po čemu je i dobila engleski naziv freckled, što znači pjegava. Druga osobina odnosi se na gluten na kožici klobuka koji bi, pod odgovarajućim uvjetima, trebao pokazivati karakterističnu sivo-ljubičastu prozirnost, što često nije uočljivo. Po mirisu na gorke bademe može se zamijeniti sa bademovom krasnicom (Russula grata), koja se prepoznaje po općenito ujednačenijoj boji, klobuku bez glutena i oštrici listića bez točkica. Smrdljiva krasnica (Russula foetens) je zdepasta i velika vrsta koja razvija složeni, neugodni, ali vrlo teško definirajući miris, ali isto tako nema točkastu oštricu listića i stručak.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 864. Prljava krasnica (Russula illota Romagnesi); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 443. str., Russula illota Romagnesi

Russula inamoena - created on November 2022 in Caraidanu, Calangianus, Italy by Marco Floriani

NEPRIVLAČNA KRASNICA

Russula inamoena Sarnari

Klobuk: inamoenus (lat.) = neugodna, neprivlačna, ružna. Po izgledu. 

Klobuk: 3-11.5 cm širok, u mladosti je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nepravilno je lijevkast, grbav, režnjast, kožica se guli do 1/3 promjera, sluzav i sjajan, nije uočljivo ljepljiv, osim po kišovitom vremenu, oker-smeđ do žuto-smeđ, tamniji je na sredini, mjestimično je žuto-oker, vremenom polako tamni, rub je duboko narebran.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.2-2.2 cm debeo, često je ekscentričan, nepravilno je valjkast, više ili manje izbrazdan ili kvrgav pri dnu, pun, kasnije je šupalj u sredini, ponekad je prekriven smeđim ljuskama, osobito prema dnu i kod zrelih primjeraka zbog fragmentacije kožice, bijel, mjestimično je sa hrđastosmeđim mrljama.

Listići: Prilično su gusti, 6/cm na rubu klobuka, srednje su debeli, slabo su račvasti, prirasli, izmiješani su s rijetkim lamelulama, slabo su povezani poprečnim žilicama na bazi, lomljivi, bjelkasti do krem, ponekad su sa žućkastim odsjajem, kasnije postepeno postaju hrđastosmeđi, po vlažnom vremenu izlučuju gutacijske kapljice.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste, s debelim, tupim, stožastim bradavicama visokim do 1.4 µm, povezanim grebenima koji tvore više ili manje razvijeni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 6.4-8.5 x 5.8-7.2 µm, neke veće spore mogu biti 9 x 8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 42-54 x 9-13 μm, cheilocistide su vretenaste, rijetko su sa vršnim produžetkom, 65-110 x 6-14 μm, vrlo su brojne, sa žućkastim su sadržajem, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 2.3-4 μm, te šiljastih dermatocistida, s valjkastim bazalnim dijelom i glavičastim vršnim, s nehomogenim žućkastim sadržajem, širokih 4-5 μm; otrusina je krem (IIb-c).

Meso: Nije previše debelo, lomljivo, bijelo, na prerezu odmah požuti u površinskim dijelovima, zatim postaje žuto-oker, mjestimično je s hrđastosmeđim mrljama; miris je neugodan, s voćnom notom kao kod smrdljive krasnice (Russula foetens), a okus je ljut, osobito u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto (+), s anilinom narančasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna (++), s KOH negativna ili vrlo spora, postane blago žućkasto (požutjeli dijelovi kod starih plodnih tijela postaju smeđi), a s amonijakom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u toplim, nizinskim i brdskim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Ova vrsta iz podsekcije Foetentinae, za koju dostupni podaci sugeriraju da raste u mediteranskoj regiji, iako je prosječno nešto manja, izgledom podsjeća na mednožutu krasnicu (Russula subfoetens), koja nema gluten na kožici klobuka, meso na prerezu požuti, a meso u dodiru s KOH, barem kod tipične forme, postane karakteristično zlatnožuto.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 433. str., Russula inamoena Sarnari

Russula innocua - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

SMARAGDNA KRASNICA

Russula innocua (Singer) Romagn. ex Bon

Klobuk: 1.5-3.5 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan, kasnije se otvori i blago ulegne na sredini, kožica se lako guli, gladak i sjajan po vlažnom vremenu, na kraju je suh i bez sjaja, fino je baršunast, više ili manje svijetlo sivo-zelen, zelen, ponekad izblijedi do sivo-smeđe boje, barem na rubu ili s nejasnim ružičasto-smeđim nijansama, rub je valovit i narebran.

Stručak: 2-3.8 cm visok i 4-10 mm debeo, valjkast ili batinast, blago je proširen na vrhu, pun, kasnije je pamučast i mekan, pahuljast na vrhu, bijel, bjelkast, poslije odozdo postaje sivkast, na vrhu dugo vremena ostane bijel, u starosti je žuto-smeđ.

Listići: Razmaknuti, oko 65 ih dopire do stručka, tanki, pomiješani su s lamelulama, nisu račvasti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, najprije su bijeli ili bjelkasti, kasnije su svijetlokrem, na oštećenim mjestima su sa sivkastim odsjajem.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične do jajolike, sa izoliranim su bodljama visokim do 1 µm ili malo više, amiloidne, 8-11 x 6.4-8.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-60 x 11-14 μm, cheilocistide su vretenaste i s vršnim produžetkom, 60-100 x 8-14 μm, pileipelis se sastoji se od velikih, nepravilno širokih hifa, s kratkim segmentima, širokih 3.5-6 μm, te brojnih, nepravilno valjkastih dermatocistida, širokih 7-10 μm, 0-2-segmentnih, rijetko račvastih; otrusina je svijetlokrem (IIa).

Meso: Tanko, vrlo je lomljivo, bijelo, u vlažnim uvjetima posivi; miris je slab na lišće pelargonije, a okus je slabo ljutkast u listićima i mesu klobuka, a nešto ljući u stručku.

Kemijske reakcije: Meso s formalinom postane svijetloružičasto (-), a reakcija s gvajakovom tinkturom je vrlo spora i umjerenog intenziteta, ali ponekad pozitivna unutar nekoliko sekundi (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim  drvećem, obično bukvom, brezom, kestenom, grabom ili lijeskom, na vlažnom i glinenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Iako većina izvora navodi da je nejestiva vrsta, smatramo je lagano otrovnom jer sadrži određene toksine koji uzrokuju alergijske reakcije, kao i neke druge nepoznate blage reakcije. Latencija traje od 30 minuta do 24 sata. Pojedinačni primjerci su sigurno bezopasni. Do sada nisu zabilježeni slučajevi ozbiljnijeg trovanja.

Napomena: Sitna je krasnica koja je dugo nosila naziv Russula smaragdina. Prepoznatljiva je po sitnim dimenzijama veličini, svijetlom sivo-zelenom klobuku, glatkom i sjajnom kada se ubere, bjelkastim, široko razmaknutim listićima, mesu koje posivi kada se navlaži, jedva primjetnom ljutkastom okusu i blagom, ali nepogrešivom mirisu na pelargonije. Također je s velikim, bodljikavo dekoriranim sporama i krupnim hifama pileipelisa.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 855. Smaragdna krasnica (Russula smaragdina Quélet); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 600. str., Russula innocua (Singer) Singer

UPADLJIVA KRASNICA

Russula insignis Quél.

Etimologija: insignis (lat.) = izuzetna, upadljiva, istaknuta. Po prepoznatljivom izgledu.

Klobuk: 3.5-9 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je spljošten i ulegnut na sredini, kožica se lako guli, ljepljiv, sjajan, nakon nekoliko sati od sakupljanja je bez sjaja, s tamnijim je crticama od osnove, kremast, oker, smeđ, siv do sivo-smeđ, tamniji ili svjetliji na sredini, može biti sa hrđastosmeđim mrljama, rub je tanak i dugo narebran, u žlijebovima je sa uvijek vidljivim ostacima žutog ovoja izraženim u obliku ljuskica.

Stručak: 3-6.5 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, blago je proširen na vrhu, prvo je komorasto šupalj, u starosti je šupalj, bjelkast, provodnjen je sivkast i žućkast na donjoj četvrtini, bazalni je micelij zgusnut u tanke žućkaste rizoide.

Listići: Gusti, široki su 5-9 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, više su ili manje usko prirasli, često su račvasti, lomljivi, bjelkasti, zatim su kremasti, oštrica je na kraju hrđastosmeđa.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, sa stožastim su bradavicama visokim do 0.8 µm, slabo povezanim spojnim linijama koje tvore nepotpuni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 6.5-8.2 x 5.5-6.2 µm, rijetko su veće, 7.3-9 x 5.8-7.3 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-48 x 8-12 μm, cheilocistide su vretenaste, s dužim su ili kraćim vršnim produžetkom, široke do 10-11 μm, ovoj na stručku se sastoji od nakupina hifa koje se razlikuju po morfologiji terminalnog segmenta: a) inkrustiranih hifa, od rijetkih do više ili manje oštrih, primordijalnih hifa, koje su netipično umjereno otporne na kiseline, b) inkrustiranih hifa pravilnije širine, oko 4-5 μm, sa zaobljenim krajevima, c) hifa sa srednjom morfološkom karakterizacijom, pileipelis se sastoji se od tupih hifa, širokih 2.5-6 μm, te sporadičnih gotovo zašiljenih hifa, širokih 5-7.5 μm, prekrivenih vrlo finom žutom granulacijom koja tvori inkrustaciju, te rijetkih, slabo diferenciranih, tankih, igličastih dermatocistida, koje se lako zamijene s inkrustiranim hifama ovoja, koje također sadrže raspršenu sivkastu granulaciju; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: Čvrsto, bijelo, sa sivo-smeđim mrljama u stručku; miris je slab na voće ili je ponekad neugodan, a okus je blag u svim dijelovima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), s gvajakovom tinkturom polako i srednje intenzivno plavo-zeleno (+), s fenolom smećkasto, a žuti dijelovi na donjem dijelu površine stručka s amonijakom, natrijevim hidroksidom i KOH postanu intenzivno crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, najčešće u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom crnikom, ali i listopadnim hrastovima, na glinenastom ili vapnenastom tlu, čak i kamenom i slabo vlažnom tlu, često u mediteranskom području. Slike je snimio Mladen Matišić, početkom kolovoza.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Često raste u mediteranskom području, na toplim, suhim mjestima, osobito ispod hrasta crnike, međutim sposobna se razvijati s jednakom lakoćom u šumskim područjima i na ruderalnim ili urbanim područjima, povezana s raznim bjelogoričnim drvećem (prvenstveno hrastovima). Ova vrsta dijeli isti opći izgled i karakteristike kao i vrste iz linije Pectinata, a razlikuje se po ovoju, koji je izražen u obliku žućkaste naslage u podnožju stručka i kao minimalno, istobojnim ljuskicama u žlijebovima ruba klobuka (koristiti ručno povećalo). Ova karakteristika, prisutna na početku kod nezrelih primjeraka, stoga ne ukazuje na promjenu boje mesa, kako se pogrešno tumači u nekim mikološkim radovima. Bazalni micelij, sam po sebi žut, može pokazivati znakove stvaranja tankih rizoida, koji u dodiru sa KOH trenutno pocrvene. Sličan rezultat, iako manjeg intenziteta, dobiva se i s amonijakom.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 475. str., Russula insignis Quélet

SMEĐOKOŽA GOLUBAČA

Russula integra (L.) Fr.

Etimologija: integer (lat.) = cjelovit, netaknut. Po listićima koji su neprekinuti.

Engleski naziv: Nutty Brittlegill

Klobuk: 5-13 cm širok, najprije je gotovo kuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i široko ulegne na sredini, gladak, kožica se guli do 1/3 promjera ili malo više, više ili manje uočljivo hrapava, mazava i sjajna, kasnije je suha, smeđ, ljubičasto-smeđ do tamno zeleno-smeđ, ružičasto-smeđ, često je izblijedjele žuto-smeđe boje, ali neke forme mogu biti potpuno crnkasto-ljubičaste (Russula integra f. purpurella), kao kod ljepljive krasnice (Russula viscida), ružičasto-smeđe, zućkaste (Russula integra f. flavella) ili uglavnom maslinastozelene (Russula integra f. pseudo-olivascens), rub je dugo vremena gladak, samo je u starosti ponekad kratko narebran.

Stručak: 4-11 cm visok i 1.5-4 cm debeo, valjkast do prilično batinast, blago je proširen na vrhu, pun, srž je na kraju omekšana i spužvasta, bijel, ponekad je s crveno-ružičastom nijansom na nekom dijelu (kod formi s crveno-ljubičastim klobukom), kasnije posmeđi, osobito na donjem dijelu.

Listići: Gusti, široki su 8-13 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, ponekad su na bazi poprečno spojeni žilicama, malo su račvasti na raznim mjestima, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, gotovo su slobodni, lomljivi, dugo su vremena bijeli, kasnije su žuti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, sa stožastim, uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1.4 µm, slabo povezanim u snopovima, ali bez pravih grebena ili ponekad s tankim spojnim linijama koje tvore zebrasti uzorak, amiloidne, 8.8-11.2 x 7.4-9 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-60 x 10-15 μm, cheilocistide su valjkaste, s tupim vrhom, 70-140 x 8-13 μm, pileipelis se sastoji od tankih, suženih i više ili manje zašiljenih hifa, te rijetkih, dugih i valjkastih ili kratkih i batinastih dermatocistida, višesegmentnih, širokih 4-8 μm, fino inkrustiranih, a kod tipičnih formi i sa primordijalnim hifama; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, u mladosti je tvrdo, kasnije je mekše, bijelo, ponekad je s tankim crveno-ružičastim slojem ispod kožice klobuka, na presjeku postane blago oker; miris nije izražen ili blag na med kada se počne sušiti, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto, ali ne intenzivno (+), s fenolom tamnosmeđe do ljubičasto-smeđe, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i više ili manje brza (+), listići s anilinom postanu žuti, a klobuk s KOH narančast.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, od srpnja do listopada, skupno, u suhim crnogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, obično borovima, smrekama ili jelama, na vapnenastom i vrlo kiselom tlu, u kontinentalnom i mediteranskom području. Sliku je snimila Mirna Katičić, 18.8.2024., ispod jele.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Kada u planinama, ispod crnogorice, naiđete na krupnu krasnicu blagog okusa i žutih listića, velika je vjerojatnost da se radi o opisanoj vrsti. Prepoznatljiva je po staništu, srednje velikim dimenzijama, čvrstom i debelom mesu, sjajnom klobuku, s crveno-smeđim do ružičasto-smeđim nijansama kod tipične forme, ali inače vrlo promjenjivim, mogu biti žute, zelene, crvenkasto-ljubičaste ili u različitom stupnju višebojan, žućkastim listićima u zrelosti, žutoj otrusini, oko IVc, blagom okusu, neizraženom mirisu, sporama s bodljama, pileipelisu koji se sastoji od finih, oštrih hifa, inkrustiranih dermatocistida i primordijalnih hifa, koje nisu uvijek jasno izražene. Kompleks opisane vrste uključuje nekoliko formi, varijeteta i različitih vrsta, koje je teško razdvojiti, jer njihove granice nisu u potpuno definirane. Unutar raspona tipične forme, s pretežno smeđim ili ljubičasto-smeđim klobukom, gravitira nekoliko formi, koje se razlikuju po pigmentaciji, kao što su Russula integra f. purpurella, Russula integra f. grisella, Russula integra f. flavella (koja je trenutno prihvaćena kao zasebna vrsta) i Russula integra f. pseudo-olivascens. Varijetet Russula integra var. oreas razlikuje se od tipične forme po slabijoj mesnatosti i kompaktnosti, ljutkastom okusu nezrelih listića, velikim, batinastim dermatocistidama s trbuhom širokim 5.5-12.5 µm, relativno malim sporama, 8-10 x 6.7-9 µm i malo tamnijoj otrusini, IVd, kao kod Romellijeve krasnice (Russula romellii). Slična Russula campestris raste u nizinskim šumama bora, a karakteristična je po tupim hifama s kratkim segmentima i neinkrustiranim dermatocistidama. Po staništu i boji slična je Russula trimbachii, koja se razlikuje po svjetlijoj otrusini, oko IVa-b, manjim sporama, 9-10.5 x 7-7.5 µm i rijetko kristaliziranim, neinkrustiranim, vitkim, višesegmentnim dermatocistidama. Planinska krasnica (Russula integriformis) je s vrlo malim sporama, 6.6-8.8 x 5.8-7.2 µm, s brojnim, inkrustiranim dermatocistidama širokim do 7 µm. Među ostalim krasnicama koje rastu u crnogoričnim šumama, nevjerna krasnica (Russula adulterina) i cedrova krasnica (Russula badia) lako se razlikuju po ljutom okusu i mirisu mesa,  prva na pelargonije, a druga na cedrovo drvo, dok su veći primjerci ariševe krasnice (Russula laricina) prepoznatljivi po slabijoj čvrstoći mesa, narebranom rubu klobuka i mesu koje posivi zbog vlage.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 816. Smeđokoža golubača (Russula integra Linne ex Fries ss. R.Mre.), Sinonimi: Russula fusca Quélet, Russula polychroma (Sing.) Hora; Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1087. str. Russula integra (L.) Fr.

Russula integriformis - created on August 2010 in Kuusamo, Porsanger, Tf, Finland by Federico Calledda

PLANINSKA KRASNICA

Russula integriformis Sarnari

Etimologija: integer (lat.) = čitav, neoštećen, nedjeljiv + -formis (lat.) = u obliku, oblika. Po izgledu.

Klobuk: 5-13 cm širok, najprije je kuglast do polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, sjajan kada se ubere, češće je suh i bez sjaja, smeđ, tamniji na sredini, ružičasto-smeđ, žuto-smeđ do crveno-oker, ponekad poprimi bakrenocrvene nijanse, kao kod cedrove krasnice (Russula badia), crveno-smeđ ili čak potpuno crveno-ljubičast, vrlo je rijetko na sredini zelenkasto-oker, rub je gladak, slabo je narebran tek u starosti, valovit.

Stručak: 5-12 cm visok i 1.8-3 cm debeo, robustan, valjkast ili izraženo batinast, često je zakrivljen na dnu, pun, srž je kasnije omekšana, naboran, bijel, ponekad je sa ružičasto-crvenom nijansom, površina je mjestimično oker-smeđa, ali i sivkasta kod starijih primjeraka u vlažnim uvjetima.

Listići: Prilično su gusti, široki 5-7 mm, izmiješani su s lamelulama, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli ili su gotovo slobodni, rijetko su račvasti, lomljivi, žuti, na kraju su žuto-smeđi ili hrđastosmeđi na oštećenim mjestima.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, prekrivene su tupim, stožastim, gotovo izoliranim bradavicama visokim do 0.6 µm, povezanim rijetkim grebenima koji tvore kratki zebrasti uzorak, amiloidne, 6.6-8.8 x 5.8-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-54 x 10-14 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, 60-85 x 12-17.5 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa širokih 2-4.2 μm, te valjkastih, inkrustiranih dermatocistida širokih 2.5-7 μm, 0-2-segmentnih; otrusina je žuta do tamnožuta (IVc-d).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu postupno postaje žuto-oker na erodiranim mjestima, ali i sivkasto kod starijih primjeraka u vlažnim uvjetima; miris nije izražen, a okus je blag, samo je prolazno slabo ljutkast u nezrelim listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane normalno intenzivno ružičasto (+), a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i brza (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u nizinskim crnogoričnim šumama, u simbiozi sa smrekom, na vapnenastom tlu, često na sjeveru Europe, a rjeđe u kontinentalnom dijelu Europe na većim nadmorskim visinama.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Raste prvenstveno na sjeveru Europe, a karakteristična je po srednjoj veličini, boji klobuka, koja je uglavnom smeđa ili crvenkasto-ljubičasta, slična onoj kod smeđokože golubače (Russula integra), žućkastim listićima u zrelosti, otrisini iste boje, oko IVc, robusnom stručku, rijetko s ružičastom nijansom na jednom dijelu, blagom okusu mesa, najviše slabo ljutkastom u nezrelim listićima. Spore su vrlo male u usporedbi s onima kod sličnih vrsta, sa stožastim, izoliranim i prilično niskim bradavicama, s pileipelisom s isprepletenim, tankim, valjkastim dermatocistidama, više ili manje inkrusturanim. Po obliku, boji klobuka, žutoj otrusini, inkrustacijama na pileipelisu i rastu ispod planinskog crnogoričnog drveća može sličiti smeđokožoj golubači, od koje se razlikuje po nedostatku primordijalnih hifa i dosta manjim sporama s nižom dekoracijom, dok mikroskopske karakteristike općenito podsjećaju na velenovsku krasnicu (Russula velenovskyi), koja se jasno razlikuje po crvenkastoj boji i oker otrusini. Jedna od najsličnijih vrsta vjerojatno je Russula integra var. oreas, koja je karakteristična po rastu u planinskim područjima, manjoj veličini spora u usporedbi s tipičnom vrstom i ljutom okusu. Russula trimbachii je sličnija po općem izgledu i nitastim dermatocistidama, ali je otrusina relativno svijetla, oko IVa, spore su krupnije i izraženo dekorirane, a dermatocistide glatkih stijenki. Russula fusconigra, koja raste u crnogoričnim šumama sjeverne Europe, ima vrlo tamni klobuk, oker otrusinu i mnogo grebenastije spore. Russula pseudocampestris se također jasno razlikuje po ogromnim sporama, oker otrusini i pileipelisu bez inkrustacija.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1056. str. Russula integriformis Sarnari

Russula intermedia - created in Finland by Jarkko Korhonen

RASKOŠNA KRASNICA

Russula intermedia P.Karst.

Engleski naziv: Intermediate Brittlegill

Klobuk: 5-17 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, kasnije se lagano raširi i pupčasto ulegne na sredini, gladak, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, naboran, dugo je sjajan na udubljenoj sredini, kasnije je suh, bez sjaja i blago baršunast, crven, crveno-smećkast do narančasto-smeđ kao kod močvarne krasnice (Russula paludosa), te narančasto-crven, može biti s mjestimičnim malim, žutim mrljama ili je čitava sredina takvog pigmenta, rub je tanak, gladak, tek u starosti kratko narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1.5-2.8 cm debeo, kratak, valjkast, zaobljen i sužen na bazi, blago ili nimalo proširen na vrhu, pun, kasnije je spužvast, bijel, kasnije malo posivi zbog upijanja vode.

Listići: Vrlo su gusti, široki su 8-11 mm, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, skoro su slobodni, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, kasnije su žućkasti, s prilično su jasnom narančastom nijansom, oštrica je cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste, s prilično su velikim bradavicama ili bodljama visokim 0.6-0.8 µm, povezanim debelim, više ili manje razgranatim grebenima, slabo su amiloidne, 6.4-8.3 x 6.2-7 µm, Qav = 1.1, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-50 x 9.5-12 μm, cheilocistide su batinaste ili sa tupim vrhom, široke 10-14 μm, pileipelis se sastoji od tankih hifa, širokih samo 2-3.2 μm, malo čvornatih blizu spoja segmenata, s blago zadebljanim, glavičastim vrhom, te jednosegmentnih, valjkastih dermatocistida, ponekad stisnutih ispod vrha, širokih 4-8 μm; otrusina je tamnožuta (IVd).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, po nekim izvorima na prerezu lagano požuti; slabo miriše na voće i djelomično na kokos, kao kod vrsta u liniji Emetica, a okus je ljut, malo je gorkast i trpak na stražnjem dijelu jezika.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s FeSO4 je slaba, postane žuto-ružičasto ili žuto-narančasto (-), s fenolom smeđe, s gvajakovom tinkturom više ili manje brzo plavo-zeleno (+), a listići s anilinom narančasto-smeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, na otvorenim, travnatim područjima, obično u simbiozi s brezom, ali i sa drugim bjelogoričnim drvećem, na kiselom i ne previše vlažnom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Ova prekrasna krasnica karakteristična je po prilično zdepastom obliku i velikoj veličini, klobuk je od žive crvene do narančasto-crvene ili djelomično žućkaste boje, kožica je dugo vremena sjajna, osobito u pupčastoj udubini na sredini, međutim neprozirna je i čak gotovo baršunasta kada se osuši, listići su vrlo gusti, otrusina je tamnožuta, stručak je bijel, s nejasnim je sivkastim odsjajem po vlažnom vremenu, okus je više ili manje ljut i s gorkastom pozadinom, miris je slab na voće ili sličan kao kod paprene krasnice (Russula emetica), reakcija sa gvajakovom tinkturom je pozitivna, ponekad vrlo spora, sa FeSO4 je normalnog intenziteta, spore su male i kuglaste, bradavice su djelomično povezane lančano ili grebenima, pileipelis je sa hifama širokim 2-4 μm, često glavičastim, te s relativno tankim, valjkastim dermatocistidama. Prilično je česta vrsta u travnatim područjima ispod breza. Među srodnim vrstama slične su pjegava krasnica (Russula maculata), koja je manjih dimenzija, meso na prerezu izraženije požuti, raste ispod hrastova, ima mnogo veće spore i drugačiju dekoraciju, te narančasta krasnica (Russula aurantioflammans), koja se razlikuje po općenito narančastijim bojama, nešto manje gustim listićima, mogućoj ružičasto-crvenoj nijansi na stručku, ljućem okusu mesa, nije gorko, relativno duguljastim sporama s djelomično mrežastim uzorkom i gotovo batinastim dermatocistidama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 843. Raskošna krasnica (Russula mesospora Singer); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 710. str., Russula lundellii Singer ex Konrad & Maublanc

PAPIGASTA KRASNICA

Russula ionochlora Romagn.

Engleski naziv: Oilslick Brittlegill

Klobuk: 4-8.5 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo je raširen i lagano pupčasto ulegnut na sredini, više ili manje režnjast, kožica se guli 1/3 do 1/2 promjera, suh ili čak baršunast, ponekad je izraženo pahuljast, osobito kod tamnijih primjeraka prema sredini, karakteristična je povezanost dvaju pigmenata, ljubičastog i zelenog, raspoređenih u različitim omjerima i mjestima, može primjerice biti s ljubičastim rubom i velikom zelenom ili žuto-zelenom sredinom, ili plavkasto-ljubičast i tamniji do crnkast na sredini, sivo-zelen s tamnijom sredinom, maslinastozelen, ponekad je istovremeno plavkasto-ljubičast, zelen i ružičast, rub je često zrakasto raspucan, slabo je narebran u starosti, ali ne uvijek.

Stručak: 3-10 cm visok i 1-2.2 cm debeo, valjkast, ponekad je batinast, na bazi je nešto tanji, malo je proširen i pahuljast na vrhu, fino hrapav, pun, u starosti je spužvast, bijel, vrlo rijetko je s laganom ružičasto-ljubičastom nijansom, postupno posmeđi.

Listići: Gusti, s rijetkim su lamelulama, tanki, rijetko su račvasti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, prilično su lomljivi, bjelkasti do krem, u starosti su smeđi, oštrica je glatka, iste boje ili ružičasta uz rub klobuka kao kod sive krasnice (Russula grisea).

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s malim, manje ili više gustim, bradavicama visokim do 0.5 µm, povezanim i grebene ili lance koji rijetko tvore zebrasti uzorak, 6.4-8 x 4.7-6 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 38-45 x 7-9 μm, cheilocistide su vretenaste, s više su ili manje izraženim vršnim produžetkom, oko 50-80 x 6,5-11 μm, pileipelis se sastoji od robusnih, dobro razgranatih hifa, širokih 5-10 μm, s krathim bazalnim segmentom, dok je vršni relativno izdužen, blago stožast ili šiljast, te više ili manje brojnih, valjkastih do lagano batinastih dermatocistida, općenito bez vršnog produžetka, širokih 5.5-8.5 μm; otrusina je svijetlokrem (IIa).

Meso:  Prilično je čvrsto i tvrdo, bijelo, na prerezu blago požuti, ispod kožice klobuka je ružičasto-ljubičasto; miris je slab, blago kiselkast, a okus je blag, malo je ljutkast u listićima kod mladih primjeraka.

Kemijske reakcije:  Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), s fenolom tamnosmeđe, reakcija s gvajakovom tinkturom je spora i pozitivna (+), a listića s anilinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen u vlažnim miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, grabom ili lipom, rijetko smrekom, preferira lagana, pjeskovita, umjereno kisela tla, vjerojatno ne raste u mediteranskom području. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško, u listopadu, na lokalitetu Srdinac pokraj Novigrada Podravskog, u šumi bukve i hrasta.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva među drugim vrstama u podsekciji Griseinae po maloj veličini, kožici klobuka koja je barem djelomično baršunasta ili pahuljasta (ne uvijek), sadrži dva pigmenta sličnog intenziteta, ljubičasti i zeleni, pomiješana u različitim omjerima, stručku koji je ponekad za ružičasto-ljubičastom nijansom, ljutkastom okusu listića, slaboj reakciji sa FeSO4 i bjelkastim listićima. Mikroskopski su karakteristične po vrlo malim sporama prekrivenim bradavicama od 0.5 x 11 µm i pileipelisu koji se sastoji od velikih, dobro razgranatih hifa širokih 8-10 μm. Na sličnom staništu ispod bukve i općenito kontinentalnim bjelogoričnim šumama raste siva krasnica (Russula grisea), koja je slična po ljubičastoj ili djelomično zelenoj boji klobuka, a može biti sa ružičasto-ljubičastom nijansom na stručku i oštrici listića uz rub klobuka i u erodiranim dijelovima mesa, ali se razlikuje po tamnijoj otrusini, oko IIe, narančastoj reakciji sa FeSO4 i nešto većim dimenzijama. Slična je i priobalna krasnica (Russula monspeliensis), koja je nešto manjih dimenzija, vrlo ujednačeno zelena, drugačijeg mirisa, s relativno tamnijom otrusinom (IIb-d) i raste na drugačijem staništu u mediteranskom području. Primjerci s tamnijim klobukom mogu potpuno sličiti modrikastoj krasnici (Russula parazurea), koja ima gotovo istu boju otrusine, ali su spore s djelomičnim mrežastim uzorkom, a hife pileipelisa sastoje se od užih i izduženijih segmenata.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 811. Papigasta krasnica (Russula ionochlora Romagnesi); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 284. str., Russula ionochlora Romagnesi

Russula laccata - created on August 2020 in Halikko, Märynummi, Finland by Jukka Vauras

LAKIRANA KRASNICA

Russula laccata Huijsman

Etimologija: laccatus (lat.) = lakiran, sjajan poput laka. Po izgledu.

Engleski naziv: Willow Brittlegill

Klobuk: 2.5-4 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi i malo ulegne na sredini, sjajan, u određenim uvjetima izgleda kao lakiran, lako se guli do oko 80% promjera, crvenkasto-smeđ sa slabom ljubičastom nijansom, crveno-ljubičast, često je crnkast na sredini, ljubičast ili sa sivo-zelenim nijansama na rubu pa je stoga izrazito višebojan, rub je gladak, samo je u starosti kratko narebran.

Stručak: 3-5 cm visok i oko 1 cm debeo, uglavnom je valjkast ili malo zadebljan na dnu, često je uvijen, nije proširen na vrhu, sjajan, svilenkast, isprva je pun, srž je kasnije mekana i spužvasta, bijel, vremenom je žuto-oker prema dnu, nekad je sa ružičasto-crvenim odsjajem.

Listići: Široki, razmaknuti, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, prirasli, vrlo su lomljivi, bijeli do bjelkasti, oštrica je više ili manje glatka.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, sa stožastim je bradavicama visokim do 0.6 µm, prilično povezanim spojnim linijama ili rijetkim gremenima koji tvore gusti mrežasti uzorak, neamiloidne, 7-9 x 5.6-7.2 µm, cheilocistide su oko 85 x 13 µm, pileocistide su valjkaste do batinaste, široke su 10-12 µm, pileipelis se sastoji od finih hifa, širokih 2-3 μm, nešto širim prema sredini klobuka, gdje ponekad dosežu do 4 μm, te batinastih ili djelomično valjkastih dermatocistida, koje su ponekad u obliku boce ili vršno sužene poput vrata, širokih 6-9 μm, rijetko su višeegmentne, nisu inkrustirane; otrusina je bjelkasta (Ib).

Meso: Vrlo je lomljivo, bijelo do lagano žućkasto; miris je miješan na voće i kokos, sličan kao kod paprene krasnice (Russula emetica), a okus je vrlo ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto ili svijetlo ružičasto-narančasto (+), normalnog intenziteta i brzine, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, spora i intenzivna (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, po vlažnim dinama i močvarama, aluvijalnim šumama, parkovima, često blizu pašnjaka, obično u simbiozi sa raznim vrstama vrbe, na kiselom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Od srodnih je vrsta slična tamnocrvena krasnica (Russula atrorubens), koja je gotovo dvostruko većih dimenzija, miris je izražen na amil acetat ili na kolače, kokos kao kod lomljive krasnice (Russula fragilis), koja ima znatno uže spore i raste ispod crnogoričnog drveća.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 518. str., Russula laccata Huijsman

Russula laeta - created on August 2019 in Tårbæk, Cottageparken, Burgos, Denmark by Jens H. Petersen

VESELA KRASNICA

Russula laeta Jul.Schäff.

Etimologija: laetus, laeta, laetum  (lat.) = sretan, veseo, živih boja. Po općem izgledu.

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i ulegne na sredini, kožica se guli do 1/2 ili 2/3 promjera, ponekad je fino naboran, sjajan ili malo ljepljiv po vlažnom vremenu, međutim bez sjaja i djelomično ižlijebljen kada se osuši, lijepe je više ili manje zasićene crvene boje, također je ljubičast, ponekad bakrenocrven, izblijeđeno ružičast do ružičasto-smeđ, narančast, narančasto-oker, crveno-ljubičast ili s mjestimičnim svijetložutim tonovima, rub je u starosti kratko narebran.

Stručak: 3-10 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, malo se sužava prema bazi, pun, brzo postane mekan i spužvast, naboran, bijel, može biti s vrlo nejasnim sivkastim odsjajem na vrhu nabora, vrlo je rijetko s ružičastom nijansom na nekom dijelu.

Listići: Prilično su gusti, široki su 6-11 mm, izmiješani su s rijetkim lamelulama, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, povezani su poprečnim žilicama na bazi, lomljivi, kremasti, zatim su žućkasti kada sazriju, oštrica je cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s izoliranim bodljama visokim do 0.6-1 μm, rijetko povezanim grebenima u kratke lance po 2-3 bodlje koje rijetko tvore zebrasti uzorak, amiloidne, relativno su stabilne veličine u različitim kolekcijama, 7.4-9.2 x 6.4-7.8 μm, 6.8-8.8 x 5.8-7.3 μm, 7.2-9 x 6.3-8 μm, 7.4-9.6 x 6.4-7.8 μm ili 7.2-9 x 6.2-7.2 μm, bazidije su 4-sporne, 38-50 x 10-12 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, često su s vršnim produžetkom, pileipelis se sastoji od hifa širokih 2-4 μm, rijetko tanjih od oko 1.8-2.5 μm, tupih, suženih u završni vrat, izravno iii nakon zadebljanog segmenta, te dermatocistida, širokih 2.5-4.5 μm, 0-3 segmentnih, sa zadebljanim vrhom od 6-12 μm, izraženo inkrustiranih; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo; miris je obično dobro izražen, općenito je na voće ili malo na pelargonije, možda se slabom komponentom na cedrovinu, a okus je blag, slatkast, u listićima je blag do karakteristično pomalo trpak.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), s fenolom ružičasto-smeđe, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, spora i više ili manje intenzivna (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u suhim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom s bukvom, hrastom ili kestenom, u toplijim područjima, voli vapnenasto ili blago glinenasto tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj ili srednjoj veličini, s više ili manje sjajnom kožicom kada se ubere, crvene, bakrenocrvene, crveno-ljubičaste do narančasto-crvene boje, kratko narebranom rubu, žućkastim listićima kada su zreli, žutoj otrusini oko IVc i redovito bijelom stručku. Lako se zamijeni s vrstama s crvenkastim klobukom, blagim okusom i žutom otrusinom. Prepoznatljiv je poseban, blagi miris na voće, s jedva primjetnim notama na cedrovinu i blagi trpki okus, koji neće svi osjetiti. Mikroskopski je karakteristična po srednje velikim sporama s izoliranim bodljama, te pileipelisom koji se sastoji od vrlo dugih i tankih inkrustiranih dermatocistida, od kojih neke mogu predstavljati primordijalne hife, iako su morfološki uglavnom nedovoljno izražene. Uglavnom raste ispod kestena, graba, bukve, a posebno hrasta, listopadnog i zimzelenog. Slične su Russula aurea f. axantha, koja se razlikuje po otrusini koja je na donjoj granici žute, te neizraženom mirisu i okusu, Russula lutensis, koja je također sa svijetlom otrusinom oko IIIc i pileipelisom bez inkrustacija, kremastosmeđa krasnica (Russula cremeoavellanea) s više ili manje crvenim klobukom, koja je bez izraženog okusa ili mirisa, žutocrvena krasnica (Russula rutila), koja je prepoznatljiva po ljutom okusu i vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom, te Russula pseudolaeta, koja se razlikuje se po općenito glatkom rubu klobuka, čak i u zrelosti, nedostatku mirisa, potpuno blagom okusu, sporama s bradavicama povezanim grebenima koji tvore mrežasti uzorak, dermatocistidama bez inkrustacija i otrusini oko IIId. Varijetet žumanjčane krasnice (Russula chamaeleontina var. ochrorosea), razlikuje se od tipične vrste po ružičasto-ljubičastom klobuku, djelomično prirasloj kožici klobuka i dermatocistidama.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1111. str. Russula laeta Möl-ler & Jul. Schäff.

LANGEOVA KRASNICA

Russula langei Bon

Klobuk: 4-12 cm širok, najprije je konveksan, zatim se raširi i ulegne u sredini, sjajan, gladak, po vlažnom je vremenu mazav, kožica se guli do 1/2 promjera, dosta je promjenljive boje, može biti ružičast, ružičasto-crven, crven, sivo-ljubičast, plavo-ljubičast do ljubičasto-smeđ, bez zelenih nijansi, na sredini je najviše okerast do oker-smeđ, redovito je nagrižen od puževa pa meso postaje ljubičasto, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 6-10 cm visok i 1-2 cm debeo, nekad je ekscentričan, valjkast, malo je zadebljan na bazi, često je zakrivljen, pun, gladak, bijel, malo je žućkast, na donjem je dijelu s jasnom ružičasto-ljubičastom nijansom.

Listići: Vrlo su gusti, tanki, jednako su dugi, nisu račvasti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, elastični, nisu masni, isprva su bijeli, ubrzo su krem.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, s niskim su bradavicama spojenim grebenima, 7.2-9 x 5.8-7 µm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Tvrdo, kompaktno, lomljivo, bijelo, ispod kožice klobuka je lagano ljubičasto, nepromjenjive je boje; miris je ugodan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 ne mijenja boju, a zatim brzo postane prljavo zeleneo (+), a reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, kestenom, hrastom i jelom. Sliku je snimio Matija Josipović, 30.9.2025., na lokalitetu Kozarice kod Novske.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Vrlo je slična ljubičastozelena krasnica (Russula cyanoxantha), od koje se razlikuje po krem listićima, ljubičastoj nijansi stručka, tvrdoj konzistenciji mesa, koje u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) brzo postane prljavo zeleno, te dekoraciji spora, koja je u rasponu od grebenaste do nejasnog mrežastog uzorka, što nije u skladu sa izoliranim bradavicama koje se navode u literaturi. Posebno obilježje opisane vrste je nagriženi klobuk nakon čega meso poprimi ljubičastu nijansu. 

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 813. Langeova krasnica (Russula langei Bon); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 248. str., Russula langei Bon

Russula laricina - created on August 2020 in San Giacomo - Val di Vizze, Italy by Fabio Mauri

ARIŠOVA KRASNICA

Russula laricina Velen.

Etimologija: larix, laricis (lat.) = ariš. Po staništu.

Klobuk: 3.5-7 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nekad je sa sitnom grbicom na sredini, nepravilan ili režnjast, vlažan i sjajan kada se ubere, vrlo je rijetko suh, površina je nekad hrapava, kožica se guli 1/2 promjera, vrlo je promjenjive boje, ružičasto-ljubičast, vinskicrven do crveno-ljubičast, sredina je ponekad crnkasta ili teži maslinastozelenim tonovima, također može biti potpuno smeđ ili sivo-smeđ, djelomično žućkast ili oker-smeđ, rub je valovit i uočljivo narebran.

Stručak: 3.5-6.5 cm visok i 0.8-1.4 cm debeo, gotovo je valjkast ili jasno batinast, pun, srž je kasnije pamučasta, naboran, bjelkast, u vlažnim uvjetima posivi, po suhom vremenu može biti s oker-smeđim mrljama.

Listići: Gusti, trbušasti, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, žućkasti, s narančastim odsjajem.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s tupim, stožastim su bradavicama visokim 0.8-1 µm, djelomično povezanim tankim spojnim linijama ili grebenima koji tvore nepotpuni mrežasti uzorak, 6.5-9.5 x 6-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 36-50 x 10-13.5 µm, cheilocistide su vretenaste, sa zaobljenim vrhom, 45-80 x 9-13 µm, pileipelis se sastoji od valovitih hifa, širokih oko 3-5 µm i relativno brojnih dermatocistida, 0-3-segmentnih, najduži segment je valjkast i s više podsegmenata, a najkraći batinast, s trbuhom širokim 4-8 µm, s mjestimičnim izraslinama; otrusina je žuta (IVb-d).

Meso: Umjereno je čvrsto, bijelo, u vlažnim uvjetima postane sivkasto; miris nije izražen ili blag na voće, a okus je blag ili jedva primjetno ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-sivkasto (+), s formalinom ružičasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, više ili manje brza i intenzivna, ali ponekad vrlo spora i slabog intenziteta (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, obično arišem, smrekom ili srebrnom jelom, obično na višim planinskim predjelima.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Ova je vrsta doživjela evoluciju kod europskih mikologa. Vjerovanje u postojanje dvije specifično različite forme u kompleksu vrste sa žutom otrusinom u sekciji Tenellae dugo je poticalo znanstvenike koji su se bavili krasnicama da prepoznaju prvu vrstu s više ili manje izoliranim bradavičastim sporama, mekanu krasnicu (Russula nauseosa) i drugu s različitim stupnjem mrežaste dekoracije, borovu krasnicu (Russula cessans). P. Nicolaj (1978.) bio je prvi koji je službeno osporio ovo stajalište, teoretizirajući o postojanju treće vrste u podsekciji Laricinae na pola puta između dvije navedene vrste, sličnu prvoj po makroskopskim karakteristikama, a po mikroskopskim u nekim aspektima bližom posljednjoj. Autor je za ovu treću vrstu predložio naziv Russula laricina. S njegove točke gledišta, to je bila forma sasvim različita od mekane krasnice zbog povezanosti s arišima, ranije narebranog ruba klobuka, jakom sivljenju mesa, te nešto manjim i s brojnim grebenima. Nije nebitno da je bit ove teze prihvatio Romagnesi (1985.) koji je, međutim, kao jedinu razlikovnu karakteristiku prepoznao dekoraciju od lančano povezanih bradavica, a ne sa zebrastim uzorkom, kako je prikazano Nicolaj 1978. Stanište koje navodi posljednji autor se čini previše restriktivnim, budući da je sada jasno da opisana vrsta može biti u mikorizi sa smrekom i jelom, kao i arišem. Među ostalim vrstama koje rastu u planinskim crnogoričnim šumama, mekana krasnica makroskopski izgleda isto ili gotovo isto. U svakom slučaju, veličina bi trebala biti prosječno nešto manja, klobuk redovito bez grbice, a meso ne posivi tako izraženo. Russula olivina može sličiti rijetkim zelenim primjercima opisane vrste i s tragove grbice, a razlikuje se po rastu na sjeveru Europe, svjetlijem pigmentu, ogromnim sporama od 10-14 µm, s bodljama. Crnogorična krasnica (Russula sapinea) se starenjem uočljivo zamrljava žuto-smeđe i ima mnogo svjetliju otrusinu. Borova krasnica često raste u šumama bora na vapnenastom tlu, ima relativno kompaktno meso, narebran rub tek u starosti i ujednačenije boje, uglavnom vinskicrvenih nijansi.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1245. str. Russula laricina Velen.

Russula lepidicolor - created on September 2006 in Auritz, Spain by Luis García Bona

ČVRSTA KRASNICA

Russula lepidicolor Romagn.

Etimologija: lepidus (lat.) = šaren, graciozan, elegantan, veseo + color (lat.) = boja. Po boji.

Klobuk: 3-9 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, nekad je pupčast, kožica je priraštena, ne guli se, gladak, vlažan i sjajan, po vlažnom je vremenu ljepljiv i takav ostaje dugo na sredini, kasnije je suh i bez sjaja, fino je izbrazdan (koristiti ručno povećalo), ružičast, crven, crveno-smeđ, sivkasto-crven do sivkasto-smeđ, rub je gladak, nije narebran, raspucan u starosti.

Stručak: 2.5-9 cm visok i 1.3-3 cm debeo, valjkast do batinast, pun, srž je kasnije omekšana i spužvasta, pahuljast, bijel, s crvenkastom je nijansom.

Listići: Gusti, do 17/cm uz stručak, široki su 4-10 mm, debeli, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, račvasti uz stručak, anastomozirani, na bazi su poprečno povezani žilicama, lomljivi, bjelkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s brojnim, tupim, polukuglastim bradavicama visokim 0.37 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični zebrasti ili mrežasti uzorak, amiloidne, 6.5-7.5 x 5.5-6.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-50 x 8-12 µm, sterigme su duge 4.5-7.5 µm, cheilocistide su batinaste i sa kratkim vršnim produžetkom, 43.5-64 x 8.5-11 µm, pleurocistide su batinaste, s kratkim valjkastim vršnim produžetkom, 52.5-79 x 7.5-13.5 µm, pileipelis se sastoji od horizontalno isprepletenih, višesegmentnih hifa širokih do 3.7 µm, te dermatocistida širokih do 7.5 µm; otrusina je bjelkasta (Ib).

Meso: Čvrsto, u mladosti je tvrdo, bijelo, nepromjenjivo, ispod kožice klobuka je crveno; miris je ugodan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-sivkasto (+), s gvajakovom tinkturom polako i slabo intenzivno plavkasto-zelenkasto (--), s fenolom smećkasto, sa sulfovanilinom crveno, cijelo plodno tijelo sa sulfovanilinom ružičasto-crveno kada se osuši, svježi stručak svijetloružičast, a klobuk s KOH žut.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, često na višim nadmorskim visinama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, uglavnom cedrom ili borom, na humusnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ovo se vrsta makroskopski dosta razlikuje od ostalih vrsta iz podsekcije Roseinae po prekrasnoj boji, priraštenoj kožici klobuka, koja je kasnije bez sjaja i tvrde konzistencije u mladosti.

Referentni izvori: Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 518. str., Russula lepidicolor Romagn.

Russula lilacea - created on August 2023 in Malga di Susà, Pergine Valsugana, Marselisborg, Italy by Marco Floriani

LILASTA KRASNICA

Russula lilacea Quél.

Etimologija: lilacea (lat.) = ljubičast, boje jorgovana. Po boji.

Engleski naziv: Lilac Brittlegill

Klobuk: 3.5-7 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i jasno ulegne na sredini, uglavnom je pupčast, nepravilan, nekad je režnjast, kožica se guli do 2/3 promjera ili malo više, suh i bez sjaja, pahuljast, crtast ili uočljivo raspucan, osobito na rubu, ružičasto-ljubičast do plavkasto-ljubičast, na sredini je obično tamniji, ljubičast ili crno-ljubičast, vremenom izblijedi, ponekad u ružičasto-smeđu, smeđu ili svijetlosmeđu boju, ponekad je maslinastozelen, rijetko je žuto-smeđ ili je čitav žuto-zelen (Russula lilacea f. flavoviridis), rub je uočljivo narebran u starosti, ponekad je duboko rascijepljen.

Stručak: 3-8 cm visok i 1-1.7 cm debeo, valjkast ili batinast, ponekad je malo sužen na dnu, a proširen na vrhu, ravan ili malo zakrivljen, pun, srž je kasnije spužvasta, u starosti je šuplja, bijel, ponekad je s ružičastom nijansom na jednom dijelu.

Listići: Vrlo su gusti, izmiješani su s lamelulama, umjereno su široki, tanki, blago su trbušasti, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, često su račvasti, lomljivi, bijeli, u starosti su krem, oštrica je cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1.2 µm, ponekad povezanim kratkim grebenima, amiloidne, 7-9 x 6-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-50 x 9-14 µm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, 40-65 x 8-10.5 µm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 3.5-4 μm, te vrlo dugih primordijalnih hifa, širokih 3.5-6 μm, podijeljenih brojnim tupim, podjednakih ili izraženo kratkih segmenata, od kojih su posljednji najbrojniji i karakteristični; otrusina je bijela do bjelkasta (Ia-b).

Meso: Umjereno je debelo, uglavnom je čvrsto u mladosti, zatim je mekano i lomljivo, bijelo, na prerezu je vrlo slabo promjenjivo, na kraju je žuto-smeđe; miris nije izražen ili slab na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetloružičasto (-), s fenolom crveno-smeđe, sa sulfovanilinom karmincrveno, zatim crveno-smeđe kada se osuši, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i spora, jasno plava za 1-2 minute (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u kontinentalnim bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće grabom, ali i bukvom ili hrastom, na kiselom, pjeskovito-glinenastom tlu različite vlažnosti.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Raste ispod graba, ali i bukve, lipe, lijeske, hrasta ili breze. Prepoznatljiva je po skromnoj veličini i mesnatosti, potpuno sličnim kao kod vrsta iz sekcije Tenellae, od kojih se razlikuje po bijeloj otrusini i zrnatom, pahuljastom klobuku, što ukazuje na pileipelis s primordijalnim hifama. Druge prepoznatljive značajke uključuju rast na dobro dreniranom glinenasto-pjeskovitom tlu, klobuk ružičasto-ljubičaste, smeđe ili ponekad djelomično ili u potpunosti žuto-zelene boje, bijeli stručak, koji je često s karmin ružičastom nijansom, jedva promjenjivo meso, blagog okusa i neizraženog mirisa, srednje velike spore, s više ili manje izoliranim bodljama, te pileipelis s običnim hifama i primordijalnim hifama s postepeno suženim vrhovima. Ispod zimzelenih mediteranskih hrastova raste slična plavkasta krasnica (Russula subazurea), a ispod planinskog crnogoričnog drveća plavetna krasnica (Russula azurea), pri čemu je prva manja i lomljivija, sa sporama s gotovo mrežastim uzorkom, a druga je relativno robusna i mesnatija, s pileipelisom koji se sastoji od ogromnih batinastih hifa i krupnih primordijalnih hifa. Jasikina ljutica (Russula pelargonia) je ista po izgledu, lomljivosti i boji, a jasno se razlikuje po ljutom okusu mesa, mirisu na pelargonije, zatim na slane inćune tijekom truljenja, te glatkijoj, ako ne i uvijek sjajnoj površini klobuka. Kompleks opisane vrste također uključuje neke podvrste, forme ili varijetete čiji je značaj i danas kontroverzan. Singer opisuje podvrstu Russula retispora, koja se razlikuje od tipične vrste po donekle mrežastim sporama. Romagnesi je dao vlastito tumačenje podvrste, uvodeći kao daljnji element primordijalne hife koje su više tupe nego sužene, te boju klobuka koja je još više polikromna ili višebojna. Bresadola je spomenio Russula lilacea var. carnicolor, za koju Romagnesi navodi da ima maslinasto-smeđi klobuk s karmincrvenim rubom, slabo dekorirane spore i primordijalne hife široke do 5 pm. Blum smatra da je podvrsta Russula pseudolilacea sa suženim primordijalnim hifama, izraženijim bodljama na sporama i vrlo slabom rekcijom s gvajakovom tinkturom, a ustvari je samo spora.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1326. str. Russula lilacea Quél.

Russula livescens - created on November 2011 in Łopień, Beskid Wyspowy, Poland by Jerzy Opioła

OLOVASTA KRASNICA

Russula livescens (Batsch) Bataille

Klobuk: 3-7 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo je raširen i ulegnut na sredini, kožica se guli preko 1/3 ili čak 1/2 promjera, žućkasto pahuljast, kasnije je gladak, sjajan, vlažan, mazav po vlažnom vremenu, krem-smeđ, oker-smeđ do sivo-smeđ, sredina je tamnije sivo-smeđe boje, mjestimično s mrljama, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je vrlo kratko narebran.

Stručak: 2-7 cm visok i 0.7-1.7 cm debeo, valjkast, ispod listića je malo proširen, u mladosti je pun, zatim je šupljikav, bijel, bjelkast do sivkast, također je lagano ružičast, na bazi je žuto do limunastožuto pjegav, brašnast, uzdužno je hrapav.

Listići: Gusti, široki su 4-9 mm, tanki, poneki se račvaju do stručka, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, oštrica je glatka, bijeli, zatim su krem, u starosti su žuto-smeđi ili s mrljama.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste do široko eliptične, s ponekad izoliranim bradavicama visokim 0.62 µm, slabo povezanih kratkim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 6.5-8.5 x 5-6.7 µm, bazidije su 4-sporne, 30-52 x 8.5-11 μ, cheilocistide su uglavnom vretenaste, 70-90 x 7-11 μ, završavaju malim vratom koji postaje sve duži, teži da se nekoliko puta zadebljava (vrh je često u obliku dojke), pileipelis se sastoji od višesegmentnih hifa, s općenito stožastim ili šiljastim vršnim segmentom, širokih 3.7-5-8.5 µm, te tanke dermatocistide, s malim izbočinama ili vršnim izraslinama, sa žućkastim sadržajem; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: Tanko i prilično čvrsto, lomljivo, bijelo, zatim posivi ili posmeđi u stručku; miriše na voće, poput žučne krasnice (Russula fellea), a okus je blag u svim dijelovima.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s gvajakovom tinkturom je pozitivna (+), a crvena površina stručka s amonijakom postane narančasta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama, uz ceste, u travnatim područjima, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično s bukvom ili hrastom, a rjeđe u crnogoričnim šumama s borom, na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ova krasnica pripada skupini rebrastih krasnica sličnih rebrastoj krasnici (Russula pectinata). Međutim, opisana krasnica ima blagi okus mesa, klobuk je gladak, sjajan i vrlo kratko narebran, a stručak je uzdužno sitno brašnjav.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 868. Olovasta krasnica (Russula livescens Batsch ss. Bres.); Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 354. str., Russula livescens ( Batsch) Quélet ss. Bres.

Russula luteotacta - created on August 2021 in Unter-Olberndorf, Glockenberg, Austria by Christian Apschner

ŽUTOPJEGAVA KRASNICA

Russula luteotacta Rea

Etimologija: luteus (lat.) = žuto + tactus (lat.) = dodirnuto, taknuto. Po žutim mrljama po površini klobuka.

Engleski naziv: Yellowstaining Brittlegill

Klobuk: 4-9 cm širok, najprije je konveksan, brzo je raširen i široko ulegnut na sredini, nepravilan, režnjast, kožica je priraštena, guli se samo na krajnjem rubu, sjajan po vlažnom vremenu, bez sjaja po suhom vremenu, čiste je crvene boje, ponekad je samo ružičast, jako izblijedi, s većim ili manjim i oštro ograničenim kremastim područjima, ponekad cijela površina izblijedi i na kraju postane žuto-smeđ do oker, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, kasnije je malo narebran i valovit.

Stručak: 2.5-8 cm visok i 0.8-2.3 cm debeo, često je ekscentričan, varijabilnog je oblika, nejasno je valjkast ili malo trbušast, gotovo vretenast, a isprva čak i batinast, pun, srž je kasnije spužvasta i djelomično šuplja, bijel, može biti s ružičastom nijansom, na oštećenim mjestima je sa žutim mrljama (ne uvijek), a u rijetkim slučajevima čitava površina požuti već u mladosti.

Listići: Ponekad su gusti, a ponekad prilično razmaknuti, široki su 4-5 mm, izmiješani su s promjenjivim brojem lamelula, osrednje su debeli, prirasli su ili se ponekad vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, bijeli, na kraju jasno požute, oštrica je cjelovita, rijetko je erodirana kao kod Russula luteotacta var. serrulata), koja je potvrđena kao zasebna vrsta.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s gotovo su izoliranim bradavicama visokim 0.6-0.7 µm, međusobno povezanim kratkim grebenima koji tvore djelomični zebrasti uzorak, 6.4-8.5 x 5.6-6.6 µm, nekad su nešto veće, 7-9 x 6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-50 x 8-12 μm, cheilocistide su vretenaste ili cilindrične, sa zaobljenim vrhom, široke 8-14 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih, valjkastih hifa, širokih 2-4 μm, te dugih, nepravilno oblikovanih dermatocistida, koje su mjestimično stisnute poput vrata, širokih 4-8 μm, jednosegmentne ili s rijetkim segmentima; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Isprva je gotovo čvrsto, zatim je mekano, bijelo, na oštećenim mjestima i na prerezu sporo i izraženo požuti; miriše slabo na voće ili kokos, a okus je jako ljut, ali može biti i blag, gorkast i trpak.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane umjereno intenzivno ružičasto-narančasto (+), s fenolom smećkasto, s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), požutjeli dijelovi s KOH crveni, a reakcija listića s amonijakom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, grabom ili kestenom, na blatnjavim putevima na glinenasto-vapnenastom i vlažnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Neki je autori navode kao nejestivu vrstu, zbog ljutog okusa, ali se smatra otrovnom, jer sadrži određene nepoznate toksine, koji uzrokuju gastrointestinalni sindrom trovanja, odnosno slabije probavne smetnje, s latencijom od 30 minuta do 4 sata. Veće će količine ove gljive kod osjetljivih osoba uzrokovati proljev, mučninu i povraćanje. Ljute ili gorke krasnice nisu jestive gljive.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj ili srednjoj veličini, krutoj konzistenciji, krvavocrvenom klobuku koji lako mijenja boju na kiši, više ili manje ekscentričan ili režnjast, s dugo zakrivljenim, glatkim ili kratko narebranim rubom, kožicom koja se teško guli, dosta razmaknutim listićima koji se spuštaju po stručku kod tipične vrste, izlučivanju vodenastih kapljica po vlažnom vremenu, često ekscentričnom, bijelom stručku s ružičastom nijansom, ljutom okusu mesa, laganom mirisu na voće, te skupnom ili ponekad busenastom rastu ispod bjelogoričnog drveća, uglavnom graba ili hrasta. Najvažnija je značajka sporo žućenje ozlijeđenih dijelova. Lako se zamijeni različitim vrstama s ljutim mesom, crvenkastim klobukom i bijelom ili krem otrusinom, a među njima su jedine vrste sklone žućenju krvava krasnica (Russula sanguinea), koja raste ispod borova, ima tamnokrem otrusinu, a žute mrlje su moguće na izloženim dijelovima, osobito na listićima (Russula sanguinea var. pseudorosacea), iako se ponekad, po suhom vremenu, intenzivna promjena boje širi na cijelo plodno tijelo, te netaknuta krasnica (Russula persicina), koja je prepoznatljiva po listićima koji prosječno nisu toliko razmaknuti i ne spuštaju se po stručku, ima krem, a ne bijelu otrusinu, te povremeno slabije ili ograničeno požuti. Slična Maireijeva krasnica (Russula nobilis) raste tipično ispod bukve, ima prilično guste listiće, koji su zaokruženi uz stručak i s više ili manje jasnim sivkastim odsjajem u mladosti. Od varijeteta Russula luteotacta var semitalis je slične veličine, ima guste i prirasle listiće, a meso malo ili uopće ne požuti.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 840. Žutopjegava krasnica (Russula luteotacta Rea); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 672. str., Russula luteotacta Rea

Russula maculata - created on October 2022 in Bocairente, Valencia, Spain by toniconca

PJEGAVA KRASNICA

Russula maculata Quél.

Etimologija: maculatus (lat.) = uprljati, zamazati, (za)mrljati. Po mrljama na klobuku.

Klobuk: 4.5-13 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, kasnije je otvoren i široko i blago ulegnut na sredini, nije previše valovit, rijetko je režnjast, kožica se guli do oko 1/3 promjera, mazav i sjajan kada se ubere, narančasto-crven, narančasto-oker, narančasto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, rijetko je crvene boje trešnje ili cinobercrven, sredina može izbijediti u različitoj mjeri ili postati oker, mjestimično je s laganim plavkastim nijansama, izblijeđeni primjerci su s obilnim hrđastosmeđim mrljama i pjegama, rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, samo na kraju može biti slabo, kratko i nejasno narebran.

Stručak: 4-9 cm visok i 1.5-3 cm debeo, isprva je često batinast, zatim je valjkast, više ili manje proširen na vrhu, zaobljen i hrđastosmeđ na bazi, pun, naboran, bijel, ponekad je dijelom s ružičasto-crvenom nijansom, kasnije je sa sve opsežnijim smeđim mrljama.

Listići: Gusti, 6-12 mm široki, debeli, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi uz stručak, prirasli, račvasti uz stručak, lomljivi, dugo su vremena kremasti, žućkasti kad sazriju, ubrzo su hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste, s tupim, stožastim bradavicama visokim 0.8-1 µm, slabo povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, umjereno su amiloidne, 8-10.4 x 7-9 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 10-14 μm, cheilocistide su vretenaste i sa vršnim produžetkom, 70-100 x 7-16 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih, valovitih hifa, čvornatih, širokih 2-3.7 μm, te brojnih, valjkastih ili batinastih dermatocistida, djelomično nejasno vretenastih, širokih 4.2-15 μm, 0-2-segmentnih; otrusina je žuta do tamnožuta (IVc-d).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu postane krem-žuto do smeđe; miriše ugodno na voće, a okus je naknadno jasno papren u listićima, ali može biti i gotovo blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetloružičasto ili ružičasto-sivkasto (-), s fenolom smeđe, s fenolanilinom crveno, zatim crno, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i spora (+), a listići s anilinom postanu tamnonarančasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u suhim, toplim bjelogoričnim šumama, uglavnom u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom crnikom (Quercus ilex) u mediteranskom području, ali i drugim bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Poznata je vrsta koja raste tipično u toplim, suhim šumama hrasta crnike na vapnenastom tlu, a možda i isključivo. Dio autora navodi da raste i ispod drugog bjelogoričnog drveća, a dio čak i ispod crnogoričnog drveća. Karakteristična je po crveno-narančastom pigmentu bez ljubičastih nijansi, međutim nekad može biti s laganim plavkastim pigmentom. Također je prepoznatljiva po srednjoj veličini, dobroj mesnatosti i kompaktnosti, vlažnoj i sjajnoj površini klobuka, od crvene boje trešnje do narančasto-oker boje, dugom stručku koji je ponekad s ružičasto-crvenom nijansom, žutoj otrusini, mesu koje polako postaje žuto-smeđe, različito ljutom okusu mesa, koji je ponekad gotovo blag, složenom mirisu s notama na cedrovinu, gotovo kuglastim, grebenastim sporama s djelomičnim mrežastim uzorkom i pileipelisom s velikim dermatocistidama s ili bez segmenata. Smeđenje je ključna karakteristika za determinaciju ove vrste po čemu se razlikuje od pjegave krasnice (Russula maculata) i velike skupine sličnih vrsta, kao što su raskošna krasnica (Russula intermedia) i narančasta krasnica (Russula aurantioflammans), koje karakteristično rastu ispod breza i imaju male spore, vinskoljubičasta krasnica (Russula vinosopurpurea), koja je s tamnim bojama, često vinskicrvenom ili djelomično smeđom i umjereno ljutim mesom, krhka krasnica (Russula veternosa), koja je manja i lomljivija, s ružičastim klobukom i mirisom sličnom medu, te bakrena krasnica (Russula cuprea), koja je s nepromjenjivim mesom, neizraženim mirisom i zasićeno crvenim klobukom, a samo je ponekad crveno-narančast.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 822. Pjegava krasnica (Russula maculata Quélet); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 695. str., Russula maculata Quélet & Roze

Russula medullata - created on September 2018 in the Cemetery, Pohjois-Savo, Rautalampi, Finland by Vauras, Jukka

SIVOZELENA KRASNICA

Russula medullata Romagn.

Etimologija: medulla  (lat.) = srž, moždina, unutrašnjost. Po boji.

Klobuk: 4-13 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i pupčasto ulegne na sredini, gotovo je ljevkast, kožica se guli do 1/2 promjera, dugo je vremena vlažan i sjajan, zelen ili tipično blijedi, sivo-zelen, sivo-smeđ, ponekad je s ružičasto-ljubičastim ili ružičasto-smeđim mjestimičnim, velikim ili obrubljenim mrljama, izblijedi u krem-oker boju, može biti i sa zasićenim maslinastozelenim ili tamnozelenim tonovima koji podsjećaju na modrikastu krasnicu (Russula parazurea), te ružičasto-ljubičast sa sivo-zelenom sredinom, površina je praškasta, rub je dugo vremena podvijen, gladak, kasnije je izravnat i malo narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1-3.5 cm debeo, valjkast, može biti blago proširen na vrhu, gol, bijel, na kraju je oker, sivo-smeđ, baza je sa hrđastosmeđim mrljama, u starosti je brazdast.

Listići: Gusti, široki su 6-12 mm, tanki, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, rijetko su račvasti, neki su povezani poprečnim žilicama na bazi, lomljivi, bijeli, kremasti, kasnije su izraženo oker, na pritisak požute.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s niskim, izoliranim bradavicama, mjestimično povezanim spojnim linijama, amiloidne, 6.6-8.8 x 5-6.4 µm, bazidije su 30-50 x 7-10 µm, cheilocistide su brojne, batinaste s tupim, 2.5-6 µm širokim vratom, 60-110 x 7-12.5 µm, pleurocistide su pomalo gomoljastog oblika, vrhovi su s malim, oštrim kljunom ili izbočinom, 80-100 x 5-7 µm, pileipelis se sastoji od tupih, razgranatih, ali relativno uskih hifa, širokih 3-5 μm, te rijetkih, valjkastih do vretenastih dermatocistida, širokih 4-8 μm, slabo uočljivih zbog osrednje refraktivnim sadržajem; otrusina je svijetlooker do oker (IIIa-b).

Meso: Čvrsto, lomljivo, bijelo, na oštećenim mjestima postane žuto-smeđe; miris nije izražen ili ugodan na voće, a okus je blag, čak i u listićima.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s FeSO4 je promjenjiva, slabog ili normalnog intenziteta (+-), s gvajakovom tinkturom je također promjenjiva, nekad brza i više ili manje intenzivna, a u drugim slučajevima slaba i spora (+-), a mesa i listića s anilinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u hladnim bjelogoričnim i crnogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično topolom, brezom, vrbom ili biljkom osinicom (Dryas), ali i smrekom, na kiselim, manje ili više vlažnim, a ponekad i močvarnim tlima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po srednjoj veličini i dobroj mesnatosti, sjajnoj površini klobuka, žućkastoj nijansi zrelih listića, što ukazuje na neobično tamnu otrusinu za podsekciju Griseinae, oko IIIb, slatkastom okusu i neizraženom mirisu mesa. Boje su uglavnom svjetliji sivo-zeleni tonovi, ali i sa ružičasto-ljubičastom nijansom, kao kod ljubičastozelene krasnice (Russula cyanoxantha). Može biti s maslinastim ili više ili manje zasićenim zeleno-smeđim klobukom, slično kao kod modrikaste krasnice. Slične sive ili ponekad zelene boje može biti sivozelenkasta krasnica (Russula anatina), koja je manjih dimenzija, ima suhu, neprozirnu kožicu klobuka, koja je više ili manje raspucana na rubu, te preferira staništa hrasta. Po rastu ispod breza i potpuno slatkom okusu mesa je slična crnozelena krasnica (Russula atroglauca), međutim boja otrusine ne prelazi IId, površina klobuka je neprozirna, boje su tamnije, a reakcija sa FeSO4 slaba. Slična priobalna krasnica (Russula monspeliensis) također dosta prepoznatljiva po rastu uz bušine (Cistus), prilično ujednačeno zelenom klobuku, boji otrusine oko IIc i ljutom okusu mesa.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 347. str., Russula medullata Romagnesi

Russula melitodes - created on August 2012 in Sandbjerg Gods, Denmark by Jens H. Petersen

CRVENOSMEĐA KRASNICA

Russula melitodes Romagn.

Etimologija: melitōdēs (gr.) = sličan medu. Po mirisu.

Engleski naziv: Rosewood Brittlegill

Klobuk: 4-8 cm širok, prvo je gotovo kuglast, zatim je konveksan, rijetko je s grbicom na sredini, kasnije se izravna i ulegne na sredini, pravilan, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, vlažan i gladak, više ili manje naboran, tipično je svjetlije ili tamnije smeđe, ljubičasto-smeđe, ružičasto-smeđe ili vinski crveno-smeđe boje, na sredini je izblijedjele maslinaste do maslinasto-smeđe boje, rub je gladak u starosti je slabo i kratko narebran.

Stručak: 4-7 cm visok i 1-2.5 cm debeo, kratak, valjkast, u početku je malo batinast, kasnije je valjkast, pun, srž je kasnije spužvasta, bijel ili bjelkast, mjestimično je malo žućkast ili prljavo slamnatožut, osobito prema bazi, baza je sa smeđim mrljama, površina je jasno ili čak grubo naborana, osobito na vrhu.

Listići: Vrlo su gusti, široki su 5-9 mm, tanki, usko su prirasli, povezani su poprečnim žilicama na bazi, više su ili manje račvasti, lomljivi, na početku su krem ili žuti, ubrzo su tamnožuti, na kraju su žuto-oker.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s tupim, stožastim, uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1-1.4 µm, najviše mjestimično povezanim u nekoliko kratkih lanaca ili zebrastih spojnih linija, amiloidne, 7.4-10.5 x 6.8-9 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 44-68 x 11-15 µm, cheilocistide su vretenaste ili s vršnim produžetkom, 70-100 x 9-14 μm, pileipelis se sastoji od uskih hifa, širokih 4-5 μm, gotovo valjkastih ili batinastih dermatocistida s trbuhom širokim 5-10 μm, 0-3-segmentnih, s rijetkim, grubim izraslinama, te prosječno nešto debljih, inkrustiranih primordijalnih hifa; otrusina je svijetložuta (IVb).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je ljubičasto ili crveno-ljubičasto, na prerezu blago požuti; miris nije izražen ili malo kiselkast na voće ili med kada se osuši, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane prljavo ružičasto ili ružičasto-smećkasto (+), s fenolom tamnosmeđe, a reakcija s gvajakovom tinkturom je prilično intenzivna (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično grabom, hrastom, bukvom, lipom ili brezom, češće na vapnenastom tlu, ali i na ostalim vrstama tla.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Ova je gljiva male ili srednje veličine, s obično vrlo tamnim klobukom, uglavnom ljubičasto-smeđim, smeđim ili ružičasto-smeđim, na sredini postaje maslinastozelen ili ponekad crnkast, redovito nenarebranim rubom, malo valovitom površinom, ne previše sjajnom, zatim bez sjaja ili čak malo baršunastom po suhom vremenu, žućkastim listićima u zrelosti, svijetložutoj otrusini, stručkom koji je nekad s ružičasto-ljubičastom nijansom (Russula melitodes f. coloripes), polutvrdim mesom, crvenim slojem ispod kožice klobuka, koje na prerezu malo požuti ili mjestimično posmeđi, blagim okusom, slabim mirisom na med, te velikim sporama, s nešto nižim bradavicama nego kod smeđokože golubače (Russula integra). Međutim, najznačajnija karakteristika je mješovita struktura pileipelisa, koji se sastoji od dermatocistida širokih 4-10 μm, primordijalnih hifa širokih 3.5-6.5 μm, s golim, zašiljenim ili proširenim vrhom nalik lopatici, te zašiljenih hifa. Smeđokoža golubača je slična po tvrdoći mesa, boji, otrusini i mikroskopskim karakteristikama, međutim raste u crnogoričnim šumama, nešto je većih dimenzija i bez mirisa. Slična je i svilenkasta krasnica (Russula sericatula), koja je s izrazito manjim sporama, pileipelisom bez dermatocistida, baršunastijom kožicom klobuka i ponekad neugodnim mirisom u starosti, a ne mirisom na med.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1082. str. Russula melitodes Romagn.

Russula melliolens - created in Spain by Josep Roma Casanovas

MEDNA KRASNICA

Russula melliolens Quél.

Etimologija: mel (lat.) = med + olere (lat.) = miris ruke. Po mirisu.

Klobuk: 4-13 cm širok, prvo je izraženo konveksan, kasnije je raširen i zdjelasto ulegnut na sredini, vrlo nepravilan, više ili manje režnjast, kožica se guli barem do 1/2 promjera ili malo dalje, vlažan i sjajan, gotovo je gladak ili djelomično valovit, promjenjivih je boja, od crvene do crveno-ljubičaste, više ili manje izblijedi prema rubu ili s crnkastom sredinom (Russula meliolens f. atropurpurea), koja je potvrđena kao zasebna vrsta), također vinskicrven, bakrenocrven, bakrenosmeđ, crvenkasto-smeđ kao kod određenih vrsta iz podsekcije Foetentinae, s tamnijim dijelovima, ponekad više ili manje svijetloružičast ili marelično narančast, s oker područjima, često je sa hrđastosmeđim i žutim mrljama, te izrazito limunastožut ili limunasto-okerast kao kod brašnjavonoge krasnice (Russula farinipes) i ljubičasto-smeđ sa žućkastom sredinom, kao kod Romelijeve krasnice (Russula romellii), rub je podvijen, gladak, kasnije se raširi, jedva je uočljivo narebran u starosti.

Stručak: 4-12 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, valjkast i češće batinast, rijetko je malo sužen na dnu, proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta, bijel, mjestimično je žućkast, kasnije je s hrđastosmeđim mrljama na dnu, ponekad je s ružičasto-crvenom nijansom na jednom dijelu, žuti prije nego trljanjem ili vremenom potamni.

Listići: Gusti, široki su do 12 mm, debeli, izmiješani su s lamelulama, ponekad su zaokruženi uz stručak, usko su prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, kasnije su krem, s hrđastosmeđim su mrljama, zatim smeđe počevši od ozlijeđenih dijelova, oštrica je rijetko crvena nekoliko milimetara uz rub klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste, s vrlo niskim, gotovo nevidljivim bradavicama visokim 0.2-0.4 µm, povezanim tankim spojnim linijama koje tvore dobro razvijeni mrežasti uzorak, 9-11 x 7.7-9.8 µm, nekad su nešto manje, 8-9.8 x 7-8.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-60 x 9-15 μm, cheilocistide su gotovo vretenaste, relativno uske, s trbuhom širokim 8-12 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih ili vršno blago suženih hifa, širokih 1.8-5 μm, te valjkastih dermatocistida s prilično dugim segmentima, širokih 5-12 μm; otrusina je krem (IIb).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je crveno, na prerezu izraženo žuti, počevši od površine, a zatim posmeđi, promjena je ponekad relativno slaba i spora; miris je slabo izražen u mladosti, u starosti ili sušenjem sve jače podsjeća na med, osobito u bazi stručka, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane normalno intenzivno ružičasto (+), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), a s fenolom ružičasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, grabom, kestenom ili bukvom, uglavnom u kolonijama po vanjskom rubu šume, na umjereno pjeskovitom i kiselom tlu, voli toplija staništa, osobito u blizini hrasta medunca i plutnjaka, vrlo često u mediteranskom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Može se i sušiti.

Napomena: Ova dobro poznata vrsta nalazi se gotovo posvuda ispod bjelogoričnog drveća (po Romagnesiju čak i ispod crnogoričnog drveća), obično u umjereno pjeskovitim i kiselim tlima. Mikroskopski je vrlo prepoznatljiva po višesegmentnim dermatocistidama, s ponekad izraženim spojnim suženjem hifa, koje izgledaju poput lanca kobasica, te po velikim, kuglastim sporama, čija se veličina ističe naspram vrlo sitne mrežaste dekoracije, jedva vidljive pod mikroskopom, koju neki autori uspoređuju s paukovom mrežom. Ističe se među vrstama iz sekcije Polychromae po srednjoj veličini, jakom žućenju, vrlo svijetloj otrusini (druge vrste sličnog oblika i s blagim okusom mesa obično imaju žutu otrusinu), bojama klobuka od ružičaste, crvene, bakrenocrvene ili djelomično marelično narančaste, ponekad čak i ljubičaste s crnkastom sredinom, a jedan uzorak je bio ujednačene žućkaste boje. Relativno visoka koncentracija žute nijanse rezultira formama s bakrenosmeđim ili žućkasto-smeđim klobukom, koje podsjećaju na lasičju krasnicu (Russula mustelina) ili vrste iz podsekcije Foetentinae. Intenzitet promjene boje dragocjen su trag za prepoznavanje na terenu, jer većina žutih krasnica pripada podsekciji Puellarinae, a prepoznatljive su po lomljivosti mesa i prilično maloj veličini. Kako je ovaj fenomen izraz normalnog procesa starenja, determinacija nezrelih primjeraka mora prvenstveno uzeti u obzir druge karakteristike. Međutim, čak i kod takvih primjeraka, prvi znakovi početne promjene boje mogu se uočiti po eroziji prerano požutjelog mesa ili po intenzivnijoj hrđastosmeđoj boji nego inače na dnu stručka. Druga važna značajka, bitna za razlikovanje od ostalih vrsta unutar sekcije Polychromae, su izraženi i trajno svijetli listići, uz otrusinu koja je jedva krem (IIa-b). Ovu bljedoću treba tražiti na licu listića, a ne na oštrici, koja je više izložena atmosferskom utjecaju ili traumama, te stoga lako žuti iz razloga koji nisu povezani sa sazrijevanjem spora. Što se tiče mirisa nalik medu, bilo bi pogrešno osloniti se njegovu prisutnost u svrhu determinacije, jer se ne pojavljuje prije nego što se gljiva počne sušiti. Srednja veličina, smeđenje i krem otrusina su karakteristike po kojima se razlikuje od ljepljive krasnice (Russula viscida), koju, ne iznenađuje, Romagnesi, Bon i Singer svrstavaju u podsekciju Melliolentinae. Čini se da ova glomazna vrsta, koja raste ispod bukve ili smreke kasno u sezoni, voli i nizinske šume hrasta, a prepoznatljiva je po blago ljutom okusu i bazi stručka prekrivenoj hrđastožutim priraslim ovojem koji u dodiru sa KOH odmah pocrveni. Russula annae je mediteranska vrsta koja raste ispod hrastova, sa žutom otrusinom (IV), klobukom koji je uglavnom oker, bakreno-smeđ ili djelomično ružičast, a plodno tijelo je prosječno manje i lomljivije. Hrastova krasnica (Russula dryophila) je srednje veličine, zdepastog izgleda, suhe kožice klobuka bez sjaja, vrlo ujednačene vinskicrvene boje i s mesom koje posmeđi, bez prethodnog žućenja, a raste ispod listopadnih ili zimzelenih hrastova. Među ostalim vrstama iz sekcije Polychromae, koje se mijenjaju sličnim intenzitetom, ističe se grabova krasnica (Russula carpini) po izrazito polikromnim i šarenim bojama, često ljubičastim, djelomično zelenim ili smeđim, žućkastom otrusinom i rastom isključivo ispod graba. Tamnopurpurna krasnica (Russula atropurpurea) razlikuje se od slično obojenih formi opisane vrste po mesu koje promočeno posivi, a ne požuti, te po ljutom okusu mesa.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 917 str. Russula melliolens Quél.