Russula melzeri - created on July 2014 in Le Rive, Caldonazzo, Italy by Marco Floriani

MELZEROVA KRASNICA

Russula melzeri Zvára

Etimologija: U čast češkog mikologa Václava Melzera (1878.–1968.), koji je bio posebno poznat po svom doprinosu proučavanju roda Russula, te po izumu Melzerovog reagensa 1924. godine, koji je kombinacija joda, kalijeva jodida i kloral-hidrata, a izuzetno je koristan u mikroskopiji, jer otkriva amiloidne i dekstrinoidne reakcije spora. Po imenu.

Engleski naziv: Scurfy Brittlegill

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je gotovo polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i ulegne na sredini, nepravilan, valovit, kožica se guli, suh i fino baršunast, ponekad je nježno pahuljast na sredini, više ili manje zasićene crvene boje, s laganom je ljubičastom nijansom na sredini, na rubu je općenito nešto svjetliji, gdje lako prelazi u ružičastu, u tonovima sitne krasnice (Russula minutula), također može biti smeđ, rub je gladak, kasnije je kratko narebran, nazubljen ili malo raspucan.

Stručak: 3-6 cm visok i 1-2 cm debeo, često je ekscentričan, lomljiv, valjkast ili zadebljan prema dnu, gotovo batinast, pun, srž je u starosti šuplja, naboran, sjajan, bijel, umjereno požuti samo na dnu.

Listići: Gusti, malo su razmaknuti u zrelosti, široki, trbušasti, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, izgledaju gotovo slobodni, povezani su poprečnim žilicama na bazi, nisu račvasti, lomljivi, bjelkasti, kasnije su oker, oštrica je iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s gustim tupim, stožastim, izoliranim bradavicama visokim do 1.15 μm, povezanim kratkim rijetkim grebenima koji tvore djelomični zebrasti uzorak, amiloidne, 6.6-8.7 x 5.6-7 µm, rijetko su nešto veće, 7-9 x 5.6-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-44 x 10-13 μm, cheilocistide su gotovo vretenaste, 40-80 x 6-12 μm, pileipelis se sastoji od kratkih hifa, širokih 4-10 μm, s tupim, valjkastim vršnim segmentom i zadebljanim bazalnim segmentom, te prilično brojnih, valjkastih, višesegmentnih dermatocistida, širokih 4-8 μm, malo suženih na spoju segmenata; otrusina je oker (IIIb).

Meso: Tanko, mekano, vrlo je lomljivo, bijelo, vrlo slabo mijenja boju, uglavnom ne požuti; miris nije izražen ili slab na voće tijekom truljenja, a okus je blag ili vrlo slabo ljutkast u djeliću sekunde.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto (+), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), a s fenolom crveno-ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u kontinentalnim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično s kestenom, grabom ili bukvom, često na vlažnom tlu obraslom mahovinom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po sitnoj veličini, relativno zdepastom izgledu, baršunastoj, fino istočkanoj i raspucanoj površini klobuka, širokim listićima, zaokruženim uz stručak, s prilično jasnim oker odsjajem u zrelosti, sukladnom boji otrusine, tankom, lomljivom mesu, s laganim mirisom na voće, blagom okusu, eventualno prolazno ljutkastom u nezrelim listićima, a reakcija na gvajakovu tinkturu može biti jaka i brza ili slaba, pa čak i negativna. Mikroskopski je karakteristična po sporama dekoriranim s izoliranim bradavicama, za razliku od veličine, koja je varijabilnija. Po veličini, baršunastom klobuku i crvenoj boji je slična sitna krasnica, koja se lako razlikuje po mirisu na ružmarin koji je uvijek prisutan kada se ubere, te potpuno bijelim listićima i otrusini. Russula rhodella je sa sličnom oker otrusinom, ali je površina klobuka prilično glatka i sjajna. Mrežastosporna krasnica (Russula arpalices) prepoznatljiva je po izraženom žućenju mesa, mirisu na voće i pelargonije, te relativno sjajnoj, neraspucanoj kožici klobuka. Opisana vrsta izbjegava toplu klimu mediteranskog područja.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1207. str. Russula melzeri Zvára

Russula messapica - created on November 2018 in Provincia di Lecce, Italy by Nicolò Oppicelli

MESSAPIJSKA KRASNICA

Russula messapica Sarnari

Etimologija: Messapis = iz Messapije, povezana s Messapijom. Antičko ime za jugoistočni dio Italije, današnju Apuliju (Puglia), koja je bila naseljena starim talijanskim narodom zvanim Messapi. Po geografskom području.

Klobuk: 2-5.2 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i blago ulegnut na sredini, više ili manje nepravilan ili režnjast, kožica se guli do 3/4 promjera, suh i bez sjaja, zrnast na sredini, sa žućkastim pahuljastim ostacima ovoja (koristiti povećalo), pahulje su sve rjeđe i uzdignutije prema rubu, pretežno je sa žutim nijansama ili svjetliji, ponekad je s jedva primjetnom narančasto-oker nijansom ili marelično narančast, oker ili svjetliji na rubu, mednožut, rijetko je s prilično izraženim crvenim mrljama, također može biti s dva različita pigmenata, žutim i crvenim, poput male zlatne krasnice (Russula aurea), rub je gladak, slabo narebran u starosti.

Stručak: 2.5-6 cm visok i 0.7-1.2 cm debeo, valjkast, rijetko je batinast, srž je prvo mekana, kasnije je šuplja, bijel, na donje dvije trećine je žut, vrlo rijetko je čitav žut, pod povećalom su uočljivi žućkasti pahuljasti ostaci ovoja, trljanjem postane hrđastooker.

Listići: Osrednje su gusti, 6-9/cm na rubu klobuka, široki su 5-7 mm, trbušasti, tanki, zaokruženi uz stručak, usko su prirasli, lomljivi, bjelkasti, zatim su kremasti i s više ili manje izraženim ružičastim odsjajem, na kraju su žućkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s bradavicama visokim do 1 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 8.2-10.4 x 6.9-8.8 µm, bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, batinaste, 31-54 x 12-16 µm, s velikim su i dugim sterigmama, cheilocistide su rijetke, batinaste ili češće vretenaste, obično su bez vršnog produžetka, 52-85 x 9-13 µm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 2.7-4 µm, te rijetkih kratkih, valjkastih ili gotovo batinastih elemenata širokih 2-6 μm, izvana sličnih dermatocistidama, ali slabo uočljivim zbog slabo refraktivnog sadržaja i male velicine; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Mekano, bijelo, često lagano požuti na erodiranim dijelovima; miris prvo nije izražen, kasnije nakon skladištenja postaje vrlo jak, na pečene dunje ili kajganu, a naknadno se pojačava zbog alkoholno-voćne komponente, a okus je blag u svim dijelovima.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s gvajakovom tinkturom je umjerenog intenziteta (+), s FeSO4 vrlo spora i slabog intenziteta, postane ružičasto-sivkasta (-), s fenolom svijetlo sivo-smeđa, požutjela površina klobuka i stručka s 30% KOH vatreno crvena do krvavocrvena, s intenzitetom i trajanjem proporcionalnim stupnju razvoja ovoja, od nekoliko sekundi do nekoliko minuta u ekstremnim uvjetima (test se može provesti i na suhim primjercima, ali je tada boja manje živopisna).

Stanište: Raste u jesen, u bjelogoričnim šumarcima u blizini obale, u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex) i hrastom oštrikom (Quercus coccifera), na pjeskovitom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Raste karakteristično ispod mediteranskih hrastova crnike i oštrike, na vapnenastom tlu s visokim udjelom pijeska. Prepoznatljiva je po vrlo maloj veličini, izrazito baršunastim ostacima ovoja (vidljivim pomoću povećala), dva pigmenta na klobuku, žutom i crvenom ili potpuno zlatnožutom, glatkom i debelom rubu, nenarebranom, vrlo tankim, širokim i trbušastim listićima, žućkasto-oker kada sazriju, blagom okusu, osebujnom, intenzivnom i prodornom mirisu, iako kasnom, koji podsjeća na pečene dunje ili kajganu. Najvažnija karakteristika je prisutnost žutog ovoja koji prekriva cijelu površinu stručka, iako je uočljiviji na donjoj polovici. Izraženo crvena reakcija s KOH jasno odvaja ovu vrstu od drugih sličnih vrsta. S obzirom na žuti pigment na klobuku i stručku, može se zamijeniti s manjim primjercima zlatne krasnice, koja je dvostruko većih dimenzija, bez ovoja, s umjereno debelim i čvrstim mesom i bez mirisa. Ispod hrasta crnike raste i slična lažna brezova krasnica (Russula pseudoimpolita), koje je gotovo dvostruko veća, s klobukom i posebno stručkom bez žutog pigmenta, te slabim mirisom u različitim fazama razvoja.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1291. str. Russula messapica Sarnari

SITNA KRASNICA

Russula minutula Velen.

Etimologija: minutula (lat.) = izuzetno mala, najmanja. Po minimalnim dimenzijama.

Engleski naziv: Minute Brittlegill

Klobuk: 1.5-4 cm širok, prvo je nepravilno je konveksan, brzo se izravna i blago ulegne na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera ili više, suh i bez sjaja, u određenim je uvjetima blago baršunast, neujednačeno je ružičasto-crven ili izblijedi na sredini, ponekad je s ljubičastom nijansom, rijetko je s intenzivnije obojenim pojasom na rubu, rub je dugo vremena podvijen, gladak, na kraju je slabo narebran i ponekad pravilno raspucan.

Stručak: 1-3.2 cm visok i 4-8 mm debeo, valjkast, zadebljan je na bazi, gotovo gomoljast, pun, srž je kasnije je omekšana, na kraju je šuplja, lagano je pahuljast (koristiti ručno povećalo), bijel, rijetko je s crvenkastom ili ružičastom nijansom na donjem dijelu.

Listići: Prilično su razmaknuti, široki su oko 5 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, zaokruženi uz stručak, usko su prirasli, često su s poprečnim žilicama na bazi, ponekad su račvasti, lomljivi, bjelkasti, oštrica je rijetko crvena nekoliko milimetara uz rub klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične do gotovo kuglaste, s niskim, stožastim bradavicama visokim 0.4-0.6 µm, povezanim brojnim grebenima i tankim spojnim linijama koji tvore zebrasti ili mrežasti uzorak, 6.4-8 x 5.6-6.4 µm, ponekad su nešto veće, 6.3-8.2 x 5.5-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 20-40 x 10-12 μm, cheilocistide su vretenaste, 40-65 x 6-12 µm, pileipelis se sastoji od izrazito kratkih i tupih hifa, širokih 3-5 μm, te kratkih, tupih, valjkastih, višesegmentnih primordijalnih hifa, širokih do 5.5 μm; otrusina je bjelkasta (Ib).

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo; miris je slab i ugodan na ružmarin kada se ubere, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s FeSO4 nakon jedne minute je negativna, zatim postane svijetlo ružičasto-sivo (--), s gvajakovom tinkturom negativna (--), s fenolom postane svijetlosmeđe, sa sulfovanilinom ružičasto-crveno ako je osušeno, a svjetlije ako je svježe, ali i dalje pozitivno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično kestenom, grabom ili bukvom, na vapnenasto-glinenastom tlu, često u mahovini, vrlo rijetko u mediteranskom području. Sliku je snimio Matija Josipović, 29.9.2025., na lokalitetu Jamaričko brdo kod Lipika.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Ova je sićušna vrsta prepoznatljiva je po ružičasto-crvenom klobuku, baršunastoj i raspucanoj kožici klobuka, dugo vremena glatkom rubu, bijelim listićima i otrusini, valjkastom ili blago gomoljastom stručku, rijetko s ružičastom nijansom prema dnu, tankom i lomljivom mesu, blagom okusu i osebujnom mirisu na ružmarin kada se ubere, te vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom, dok sa sulfovanilinom pocrveni u suhom stanju. Mikroskopski su značajne male, sitno bradavičave spore, djelomično povezane tankim grebenima, te pileipelis s kratkim, valjkastim primordijalnim hifama, koje u presjeku podupiru veliki, više ili manje kuglasti ili eliptični elementi. Raste u bjelogoričnim šumama na vlažnom, umjereno kiselim tlu s propusnim i humificiranim površinskim slojem, a najčešći partneri su kesten, grab i, rjeđe, hrast ili bukva, ali i lipa i lijeska. Miris je ugodan, sličan ružmarinu, a po nekim autorima je neugodan ili kiseo, kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata) i ponekad ispucane krumpirače (Scleroderma citrinum). Priroda ovog mirisa, koji se ne spominje u mikološkim radovima, sugerira da su odgovorne prilično hlapljive kemijske tvari i da ih proizvodi isključivo micelij, a ne aktivnost unutar plodnog tijela. Među čisto crvenim vrstama, otrovnocrvena krasnica (Russula emeticicolor) i Russula zvarae var. pusilla nemaju izražen miris, vrlo slabo reagiraju sa sulfovanilinom i imaju nešto manje raspucanu ili narebranu kožicu klobuka, kao rezultat manje izražene pseudoparenhimatozne teksture. Treba napomenuti da podsekcija Rhodellinae uključuje vrste sa suhim, baršunastim klobucima, poput Melzerove krasnice (Russula melzeri), brezove krasnice (Russula fontqueri) i lažne brezove krasnice (Russula pseudoimpolita), koje imaju neizražen miris, vrlo slabe reakcije s kemijskim reagensima i oker ili žutu otrusinu.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1351. str. Russula minutula Velen.

Russula monspeliensis - created on November 2023 in Oristano, Sardegna, Italy by Federico Calledda

PRIOBALNA KRASNICA

Russula monspeliensis Sarnari

Etimologija: Cistus monspeliensis (lat.) = ljepljivi bušin. Po biljci.

Klobuk: 2-8 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i široko ulegne na sredini, nekad je režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo manje, malo je vlažan kada se ubere, svijetlozelen do zelen, više ili manje svjetliji ili tamniji na sredini, rijetko je s blagom ljubičastom nijansom na sredini ili sa slabim ljubičastim mrljama, slabo je hrapav, rub je kasnije kratko i slabo narebran, te fino nazubljen.

Stručak: 2.5-7 cm visok i 0.8-1.8 cm debeo, valjkast ili se blago sužava prema dnu, više ili manje proširen i pahuljast na vrhu (koristiti ručno povećalo), pun, kasnije je spužvast u sredini, bijel, na dnu je sa smeđom nijansom, također je hrđastosmeđ na erodiranim dijelovima.

Listići: Gusti, 6-8/cm na rubu klobuka, široki su 4-6 mm, tanki, vrlo se kratko spuštaju po stručku, račvasti na spoju sa stručkom, lomljivi, kremasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s brojnim izoliranim bradavicama, visokim 0.4-0.6 µm, povezanim najviše po dvije zajedno kratkim grebenima, slabo su amiloidne, 7.2-9 x 5.6-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 44-64 x 9-10.4 µm, cheilocistide su vretenaste, bez produžetka, 60-90 x 8.5-14 µm, pileipelis se sastoji od izraženih hifa, s bazalnim segmentom širokim 4-9 μm i tupim vršnim segmentom, te brojnih dermatocistida, širokih 5-9 μm, rijetko su sa vršnim produžetkom ili glavičaste, relativno su kratke i gotovo vretenaste, a dijelom valjkaste i izdužene; otrusina je kremasta (IIb-d).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na oštećenim je mjestima lagano požuti ili posmeđi; miris je nježan i aromatičan, s notom voća pomiješanog s mirisom lišća pelargonija ili borovica, a okus je blag, malo je ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), srednjeg intenziteta, a s gvajakovom tinkturom polako plavo (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, uglavnom po čistinama u šumama hrasta plutnjaka, osobito u opožarenim područjima, također u svijetlim priobalnim šumama bora, često po rubovima šikarama u blizini bušina (Cistus), na pjeskovitom ili vapnenastom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Smatra se jestivom vrstom osrednje kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po mirisu mesa, više ili manje zasićenoj i ujednačenoj zelenoj boji klobuka, nikada nije sivkast ili svijetlo sivo-zelen kao kod sivozelene krasnice (Russula medullata), malim dimenzijama, krem otrusini, vrlo krupnim i relativno rijetkim hifama pileipelisa, te isključivoj povezanosti s bušinima. Zbog karakterističnog staništa na kojem raste ne bi trebalo biti problema sa determinacijom ove vrste, jer se bitno razlikuje od tirenske krasnice (Russula tyrrhenica) i bušinove krasnice (Russula cistoadelpha), jedinih srodnih vrsta koje rastu uz bušine. Međutim, mogu se pojaviti poteškoće kada se pronađe na rubu šikara s bušinima, gdje bogata mikoflora hrasta crnike stvara situaciju koja je nerazumljiva s mikoriznog gledišta. U tom je slučaju vrlo visok rizik od zabune sa sivomaslinastom krasnicom (Russula pseudoaeruginea), koja je prepoznatljiva po većim dimenzijama, slabom ili neizraženom mirisu mesa i rastu na vapnenastom tlu. Veličina je u toj jednadžbi ograničeno pouzdana, jer opisana vrsta ponekad u pjeskovitim obalnim šumama bora može dostići neobičnu veličinu, usporedivu s onom od sivomaslinaste krasnice. Stoga svi primjerci pronađeni na drugim staništima, a ne uz bušine, zahtijevaju mikroskopsku analizu. Ovo bi trebalo riješiti sve nedoumice, budući da spore sa djelomičnim mrežastim uzorkom i pileipelisu s kratkim bazalnim i izduženim terminalnim segmentima kod sivomaslinaste krasnice rezultiraju bitno drugačijom mikroskopskom slikom. Uz rub staništa sa bušinom ponekad se susreće varijetet Russula monspeliensis var. sejuncta, prepoznatljiv po nešto većim dimenzijama, pahuljastoj i ispucaloj površini klobuka te hifama širokim 6-12 µm. Također je slična i račvasta krasnica (Russula subterfurcata), koja ima više ili manje ujednačeno obojen klobuk, ponekad dosta svjetliji, miris mesa nije izražen, spore su bitno manje i raste u šumama.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 305. str., Russula monspeliensis var. monspeliensis Sarnari

Russula mustelina - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

LASIČJA KRASNICA

Russula mustelina Fr.

Etimologija: mustela (lat.) = lasica. Po boji sličnoj krznu navedene životinje.

Engleski naziv: Russet Brittlegill

Klobuk: 5-10 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je raširen i malo ulegnut na sredini, više ili manje režnjast, nepravilan i kvrgav, valovit, gladak, vlažan i malo mazav po vlažnom je vremenu, na kraju je suh, više ili manje sjajan, rijetko je bez sjaja, kožica se guli do 1/3 promjera, zagasito žuto-smeđ, smeđ, narančasto-smeđ do crvenkasto-smeđ, nekad je maslinast, nešto je tamniji na sredini, s nešto je svjetlijim mrljama od tamnije osnove, rub je oštar, dugo je vremena podvijen, često je nepravilan i iskrivljen, obično je gladak, rijetko je kratko narebran.

Stručak: 5-10 cm visok i 1.5-3.5 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast do batinast, ponekad je zakrivljen na dnu, pun, u starosti je komorasto-spužvast, bjelkasto-krem, zatim je sa hrđastosmeđim mrljama ili opsežno oker-smećkast.

Listići: Gusti, široki su 5-8 mm, tanki, izmiješani su s brojnim lamelulama, slabo su račvasti, prirasli, zaokruženi uz stručak, gotovo su elastični, krem do žućkasti, oštrica je kasnije smeđa.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do široko eliptične, sa izoliranim su bradavicama visokim do 0.45 µm, slabo povezanim spojnim linijama koje tvore nepotpuni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 7-9.7 x 5.8-7.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 50-70 x 6-10 μm, cheilocistide su vretenaste, s više su ili manje izraženim vršnim produžetkom, 70-100 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od hifa, vrlo tankih stijenki, s blago zadebljanim bazalnim segmentima, širokih 7-8 μm, te teško uočljivih dermatocistida zbog slabo refraktivnog sadržaja, nepravilno valjkastih, jednosegmentnih, širokoh 4-6 μm; otrusina je krem (IIb).

Meso: Debelo, čvrsto, tvrdo, umjereno je elastično, bijelo, ispod kožice klobuka je žućkasto, vremenom ili u dodiru sa zrakom postane oker-smeđe; miris nije izražen, u starosti je izražen i neugodan na pokvarenu ribu ili na pečenu koru krumpira, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane narančasto (+), reakcija s gvajakovom tinkturom je prilično brza i intenzivna (++), a meso i listići s anilinom polako postanu žuti.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u planinskim miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, obično jelom ili smrekom, a rijetko bukvom, voli pjeskovito-vapnenasto i kiselo tlo, siromašno hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva po srednjoj veličini, ne previše sjajnoj površini klobuka, kod mladih primjeraka je čak i zrnast, boja varira od žućkasto-smeđe, mednosmeđe do brončane, krem otrusini, gotovo čvrstom mesu, koje posmeđi u dodiru sa zrakom, sa slatkastim okusom i neizraženim mirisom mesa i narančastoj reakciji sa FeSO4. Osim spora, koje su prilično različito dekorirane, pileipelis je s karakterističnim velikim hifama, s vrlo tankom stijenkom, te sa slabo uočljivim dermatocistidama, kao kod raznih vrsta iz podsekcije Heterophyllae. Po boji je slična smrdljiva krasnica (Russula foetens) od koje se razlikuje po izostanku mirisa i glatkom rubu klobuka. Sumračnica (Russula consobrina) koja raste na istom staništu je mnogo manjih dimenzija, slična je po boji, ali ima jako ljuto meso, meso i stručak su joj ponekad crvenkasto obojeni, a i lagano je narebrana na rubu klobuka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 815. Lasičja krasnica (Russula mustelina Fries), Sinonim: Russula elaphantina Fr.; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 266. str., Russula mustelina Fries

Russula nana - created on August 2021 in Passo Gavia - Valfurva, Italy by Fabio Mauri

PLANINSKA BLJUVARA

Russula nana Killerm.

Etimologija: nanus (lat.) = patuljak, mali. Po veličini.

Engleski naziv: Alpine Brittlegill 

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je kuglast do nepravilno eliptičan, zatim je konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, kožica se lako guli do 1/2 promjera, ljepljiv i sjajan, valovit, uglavnom je kvržičast na sredini, crven, cinobercrven, može biti nešto tamniji ili crnkast na sredini, ponekad mjestimično ili čitava površina naglo izblijedi u krem-sivkastu boju, rub je gladak, narebran samo u starosti.

Stručak: 1-3 cm visok i 0.5-1.1 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast do gotovo batinast, uglavnom je proširen na vrhu, najprije je pun, kasnije je spužvasto šupalj, naboran, bijel, vremenom jasno posivi zbog upijanja vode.

Listići: Razmaknuti, tanki, ujednačene su dužine ili su izmiješani s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, bijeli, kasnije su sa slabim sivkastim odsjajem ili jasno sivkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične do jajolike, s bradavicama visokim do 0.5 µm, djelomično povezanih grebenima i tankim spojnim linijama koji tvore uglavnom zatvoreni mrežasti uzorak, 7.2-9.7 x 6-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 38-52 x 9-12 μm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, 50-90 x 7-10.5 μm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, djelomično s blago zadebljanim vrhovima, širokih 3.5-5.5 μm, te brojnih, uglavnom valjkastih dermatocistida, 0-2-segmentnih, širokih 4-8.5 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Nije debelo, lomljivo, bijelo, ispod kožice klobuka je s tankim crvenim slojem; miris nije izražen ili slab na voćni kompot, a okus je nakon nekoliko sekundi ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 trenutno postane ružičasto (+), reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, srednje brza (+), a listići s anilinom polako postanu žućkasti, s blagom plavkastom aureolom.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po planinskim livadama i manjim šumama, u simbiozi sa zeljastom vrbom (Salix herbacea) i gospinim plaštem (Alchemilla pentaphyllea), te na tepisima drijasa (Dryas octopetala) na vapnenastom tlu, također u nizinskim šumama smreke i breze na sjeveru Europe.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Podjednako raste u nizinskim i planinskim područjima u zajednici s patuljastim vrbama i drijasom. Prepoznatljiva je po potpuno bijelim i razmaknutim listićima, ljutom okusu mesa i ujednačeno crvenom klobuku, malim dimenzijama, lomljivosti, mesu koje blago posivi zbog upijanja vode, pozitivnoj reakciji sa gvajakovom tinkturom, slabom mirisu na voće i staništu. Ima fino dekorirane spore (važna karakteristika koja isključuje cijelu liniju Emetica) i pileipelis koji se sastoji od ne previše debelih valjkastih hifa i dermatocistida. Vrlo je slična posivjela krasnica (Russula grisescens), kojoj se listići prosječno duže spuštaju po stručku, izraženije bradavičave spore, batinaste dermatocistide i nešto uže hife.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 570. str., Russula nana Killerman

MEKANA KRASNICA

Russula nauseosa (Pers.) Fr.

Etimologija: nauseosus (lat.) = slabo ugodnog okusa.

Engleski naziv: Nauseous Brittlegill

Klobuk: 3-5 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se malo povlači s ruba, gotovo se potpuno guli, vlažan i sjajan, zatim je bez sjaja, osim na ulegnutoj sredini, vrlo je promjenjivih boja, od vinski crveno-ljubičaste, ružičasto-ljubičaste do ljubičasto-smeđe, nije ujednačeno obojen, dosta je često svjetliji na rubu, mjestimično je oker i ponekad sa žutim ili zelenkastim mrljama, potpuno ružičast, rijetko je potpuno ili djelomično smeđ ili oker-smeđ, također je ponekad potpuno limunastožut, sa slabom maslinastom nijansom na sredini, rub je opnast, proziran, nazubljen, uglavnom je dugo narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 0.9-1.4 cm debeo, vrlo je lomljiv, više ili manje valjkast, rijetko je malo batinast, pun, srž je kasnije omekšana i grudvasta, na kraju je šuplja, bijel, ne požuti, kasnije se s baze šire oker mrlje.

Listići: Osrednje su gusti, kasnije su relativno razmaknuti, široki su 4-8 mm, trbušasti, tanki, nekad su s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, vrlo su lomljivi, u mladosti su krem, kasnije su žućkasti, sa slabim su narančastim odsjajem.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s tupim, stožastim, izoliranim bradavicama visokim 0.8-1.2 µm, slabo povezanim rijetkim tankim spojnim linijama ili kratkim grebenima, djelomično su amiloidne, 7.8-10 x 6.6-7.8 µm, nekad su nešto manje, 7.2-9 x 6.3-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 8-13 μm, cheilocistide su široke 7-11.5 μm, pileipelis se sastoji od relativno velikih, razgranatih hifa, širokih 2.5-5 μm, s tupim ili suženim vrhom, ponekad naglo i nakon zadebljanog segmenta, te brojnim dermatocistidama varijabilnog oblika, batinastim ili gotovo vretenastim, s jednosegmentnim, također naglo proširenim vrhom poput zmijske glave, druge su više ili manje valjkaste i višesegmentne, široke 4-9 μm; otrusina je svijetložuta do žuta (IVb-c).

Meso: Nježno, mekano, bijelo, umjereno posivi zbog vlage; miris je najprije blag, slijedeći dan je na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetloružičasto (-), s gvajakovom tinkturom srednje intenzivno plavo (+), a s fenolom smećkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, osobito smrekom, ali i jelom ili arišem, na tlu bogatom hranjivim tvarima. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, na lokalitetima Glogovac i Jagnjedovec pokraj Koprivnice, ispod smreke (Picea excelsa).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Mala je i lomljiva vrsta iz sekcije Tenellae, koja raste u crnogoričnim šumama, prilično rano u sezoni, od sredine ili kraja lipnja. Slična je Russula cupreola, od koje se razlikuje po sićušnim dimenzijama, višebojnom klobuku, izraženo narebranom rubu, vlažnoj, sjajnoj kožici klobuka, relativno razmaknutim listićima, žućkastim u zrelosti, što je u skladu s bojom otrusine oko IVb, te lomljivom mesu bez mirisa i blagom okusu. Raste ispod planinskog crnogoričnog drveća, prvenstveno smreke. Za razliku od Romagnesija, koji je primijetio blago žućenje mesa, Bon predviđa mogućnost blagog sivljenja. Međutim, potvrđeno je sivljenje, pa treba uzeti u obzir arišovu krasnicu (Russula laricina), podjednako čestu u šumama smreke i teško prepoznatljivu samo po makroskopskim značajkama. Borova krasnica (Russula cessans) raste u šumama bora na vapnenastom i na više ili manje pjeskovitom tlu, srednje je velika, zdepastija i mesnatija gljiva, s blago narebranim rubom klobuka, naknadnim mirisom na zrelo voće, spore su gotovo kuglaste, a dekoracija s djelomičnim mrežastim uzorkom. Mirisna je krasnica (Russula odorata) prepoznatljiva po rastu ispod bjelogoričnog drveća, žućenju mesa, ugodnom mirisu na pelargonije i voće u starosti.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1239. str. Russula nauseosa (Pers.) Fr.

CRNA KRASNICA

Russula nigricans (Pers.) Fr.

Etimologija: nigricans (lat.) = koji potamni ili pocrni. Po boji.

Engleski naziv: Blackening Brittlegill

Klobuk: 5-20 cm širok, u početku je polukuglast do konveksan, nepravilan, kasnije je raširen i lijevkasto ulegnut na sredini, kožica je prirasla, vrlo se kratko guli, gladak, suh, sjajan u udubljenju, u početku je bjelkast do kremast, kasnije je žućkasto-smeđ, smeđ, sivo-smeđ, crvenkasto-smeđ do potpuno crn, po suhom vremenu čitava površina može biti izgledati kao gravirana i prošarana pukotinama, rub je obično valovit, nije narebran, ponekad je rascijepljen.

Stručak: 4-7 cm visok i 1.6-3.4 cm debeo, tvrd, često je ekscentričan, relativno je kratak i debeo, valjkast, nekad je zakrivljen na dnu, više ili manje proširen na vrhu, pun, kasnije je komorasto šupalj, gladak, bijel, kasnije je siv ili sivo-crn, smeđi od baze, kasnije posivi ili čak pocrni, na pritisak postane ružičast.

Listići: Široki su 8-13 mm, 4-5/cm na rubu klobuka, široki, debeli, jasno su razmaknuti, zaokruženi su uz stručak, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, izmiješani su s brojnim lamelulama, vrlo su lomljivi, po vlažnom vremenu izlučuju gutacijske kapljice, bjelkasti, krem ili oker, u starosti su svijetlo oker-narančasti, smeđi, sivi do crni, na pritisak blago pocrvene.

Mikroskopija: Bazidiospore su jajolike do široko eliptične, s niskim su bradavicama visokim do 0.5 µm, povezanim spojnim linijama koje tvore gusti mrežasti uzorak, 7.2-9.2 x 6-7.5 µm, Qav = 1.2, bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, batinaste, 38-55 x 6-8 µm, sterigme su duge 8-10 µm, cheilocistide su valjkaste do batinaste, 40-70 x 5-7 µm, pleurocistide su 30-55 x 3.4-7 µm, pileipelis se sastoji od hifa, širokih oko 10 μm, promjenjivog oblika, s ujednačenim ili suženim vršnim segmentom; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, tvrdo, bijelo, na prerezu polako pocrveni, kasnije postupno posivi pa pocrni; miriše na gljive ili blago na voće, a okus je blag, u listićima je ljut, ali ne uvijek.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane tamnozeleno (++), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo-zeleno (++), s fenolom smeđe, a listići s anilinom crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće sa bukvom, ali i sa hrastom, borom ili smrekom, na pjeskovitom i kiselom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada dok je meso mekano.

Napomena: Pripadnica je sekcije Compactae, koja doseže najveće dimenzije, s klobukom koji može biti širok i do 20 cm ili više. Njezino meso je s tipičnom dvostrukom promjenom boje, na prerezi više ili manje pocrveni, a zatim polako pocrni. U šumama se često pronađu primjerci iz prethodne sezone, jer se stara plodna tijela potpuno osuše i izgledaju pougljenisano. Druge karakteristike uključuju više ili manje suhu površinu klobuka, slatkasti ili jedva primjetno ljutkasti okus te prepoznatljivu mesnatost i tvrdoću. Ali ono što je najvažnije za determinaciju su široki, široko razmaknuti listići, oker ili svijetle oker-narančaste boje s prljavim sivkastim odsjajem, koji skrivaju čistu bijelu otrusinu. Takav razmak je pravi rekord za rod krasnica, kao i kod nekih vrsta iz sekcije Archaeinae, od kojih se dosta razlikuju po mikroskopskim značajkama i boji stručka, koji je sa smeđim, a ne crnim mrljama. Skupina crnih krasnica ima lamelule, dok su one kod obojenih krasnica rijetke ili potpuno izostaju. Slične su bijelocrna krasnica (Russula albonigra), koja ima nešto gušće listiće, meso na prerezu izravno pocrni bez prethodnog crvenjenja, te ima osvježavajući, mentolni okus, ljutolisna krasnica (Russula acrifolia), koja je prepoznatljiva po mazavoj, sjajnoj površini klobuka, više ili manje gustim listićima i vrlo ljutom okusu mesa, te gustolistićava krasnica (Russula densifolia), koja slično mijenja boju na prerezu, ali se razlikuje po mnogo manjim dimenzijama i gusto zbijenim listićima. Literatura obično ne priznaje ovu vrstu. Einhellinger (1985.) dobar primjer, jer je odbacuje pozivajuci se na izjavu J. Schaeffera (1952.), prema kojem se radi o krasnici "lako prepoznatljivoj po ogromnom razmaku širokih listića i vrlo žilavom mesu, koje prvo pocrveni, a zatim pocrni". Takav komformizam ne čini se u potpunosti opravdanim s obzirom na brojne uočene anomalije kod ove vrste. Prva se iznimka odnosi na crvenjenje mesa, koje je ponekad vrlo slabo ili gotovo nepostojeće, nakon čega je slijedio jednako nejasan prijelaz u sivu ili sivo-crnkastu boju. Razmak listića također je pokazao neke zanimljive varijacije, a bio je značajno manji kod primjeraka iz šuma kestena na pjeskovitom tlu. Također su zabilježene prilično polimorfne velike hife, s proširenjima do 18 μm. Međutim, najzanimljiviji slučaj predstavlja pileipelis s još relativno brojnim i dobro izraženim dermatocistidama. Europska, američka i azijska literatura prilično je jednoglasna u karakterizaciji ove vrste kao vrste s homogenim pileipelisom, te se nakon uočavanja razmaka listića manjeg od prosjeka počela stvarati ideja o zasebnom entitetu. Tek je s vremenom konačno prevladalo uvjerenje da je opisana vrsta, suprotno konvencionalnom mišljenju, zasebna vrsta. Doista, jedina naknadna varijacija uočena u strukturi pileipelisa odnosila se na gustoću i stupanj diferencijacije pileocistida. Mnoge iznimke nesumnjivo kompliciraju usporedbe sa srodnim vrstama. lz te perspektive, proces identifikacije mora uzeti u obzir sve značajke, a osobito fizionomiju himenija, koja je bitna za determinaciju vrste.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 849. Crna krasnica (Russula nigriscans (Bull.) Fries); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 154. str., Russula nigricans Fries

Russula nigrifacta - created on August 2024 in Somerniemi, Kirkkomäki, hautausmaa, Finland by Stefan Jakobsson

POCRNJELA KRASNICA

Russula nigrifacta De Lange & Adamčík

Etimologija: niger (lat.) = crn + facere (lat.) = učiniti, postati, praviti. Po tendenciji da pocrni.

Klobuk: 5-10.5 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se izravna, na sredini je ulegnut do pupčast, u starosti postaje više lijevkast, kožica se guli do najviše 1/3 promjera, gladak, ponekad je blago ispucan na rubu, suh, po vlažnom vremenu je bez sjaja do pomalo ljepljiv, bjelkast do krem, sivkast do žućkast, s tamnijim je svijetlosmeđim, sivkasto-narančastim, žućkasto-smeđim do tamnosmeđim mrljama, rub je u mladosti blago podvijen, kasnije se izravna, gladak, nije narebran, trljanjem lagano pocrveni pa pocrni.

Stručak: 3-6 cm visok i 1.9-3 cm debeo, valjkast, čvrst, gladak, bijel, vremenom postaje narančasto-smeđ, trljanjem lagano pocrveni pa pocrni.

Listići: Gusti, uski, široki su 2-4 mm, tanki, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, s brojnim su lamelulama različitih duljina bez jasnog pravilnog uzorka, rijetko su račvasti, lomljivi, oštrica je iste boje, bijeli do žućkasti, rijetko su sa slabim plavkastim odsjajem, vremenom crne.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s niskim, gustim, izoliranim bradavicama visokim 0.2–0.4 μm, povezanim kratkim, tankim spojnim linijama koje tvore mrežasti uzorak, amiloidne, 7.5-8.5 x 5.5-6.5 µm, Q = 1.2-1.5, Me = 8.12 x 6.03 µm, Qe = 1.35, bazidije su 4-sporne, valjkaste, usko vretenaste do usko batinaste, 50-79 x 8-11 μm, cheilocistide su valjkaste do usko vretenaste, ponekad su usko batinaste, na vrhu su s tupim dodatkom ili se sužavaju prema vrhu, tankih stijenki, 37-119 x 7-11 μm, pleurocistide su valjkaste do usko batinaste, 15-30 x 4-10 μm, hife pileipelisa blizu ruba klobuka su raspršene, s 1-4 segmenta, vrlo duge, bez dodataka i račvanja na vrhu, 41-235 x 5-9 μm, a hife blizu središta klobuka su valjkaste, na vrhu su tupe ili s blagim suženjem, 1-2-segmentne, 64-220 x 4-7 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Čvrsto, oko 6-7 mm debelo na sredini klobuka, bijelo, na prerezu pocrni, bez prethodnog crvenjenja; miris je na voće, a okus je blag, često blago hladi poput mentola.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane zelenkasto (-), s gvajakovom tinkturom odmah tamnoplavo (++), a s KOH žućkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercis ilex), hrastom lužnjakom (Quercus robur), hrastom plutnjakom (Quercus suber) ili običnim grabom (Carpinus betulus), voli toplija staništa, uglavnom u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog lošeg okusa.

Napomena: Karakteristična je po bogatije dekoriranim sporama (nepotpuna mrežica), tankoj kožici klobuka i staništu ispod raznih vrsta hrastova i graba, uglavnom na mediteranskom području. Ove značajke dijeli sa bijelocrnom krasnicom (Russula albonigra), koja se lako razlikuje od ostalih vrsta u kompleksu po sadržaju uljnih kapljica u cistidama.

Russula nitida - created on August 2023 in Resenbro, Denmark by Uffe Nygaard

BREGANKA

Russula nitida (Pers.) Fr.

Etimologija: nitidus (lat.) = blistavo, briljantno, sjajno, blještavo. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Purple Swamp Brittlegill

Klobuk: 2.5-8.5 cm širok, najprije je polukuglast do konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, ponekad je sa izraženom grbicom na sredini koja nije uvijek prisutna, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, površina je fino hrapava, vlažan i sjajan, na kraju je bez sjaja, ružičasto-ljubičast, više ili manje zasićeno vinskicrven, na sredini može biti tamniji ili čak crnkast, ponekad je svijetlo crveno-ljubičast, inače izblijedi do ružičaste boje, ujednačene ili izblijedi na sredini do oker-maslinaste nijanse, može biti mjestimično smećkast, crveno-smeđ ili smeđ, također može biti čitav maslinastozelen, sivkasto-smeđ ili oker, rub je kratko narebran.

Stručak: 3.5-7 cm visok i 0.7-2 cm debeo, obično je batinast, više ili manje proširen na vrhu, naboran, prvo je pun, srž je kasnije spužvasta, na kraju je šuplja, bijel, donje dvije trećine su nekad s crvenom nijansom, kasnije postane blago sivkast zbog upijanja vode, na dnu je mjestimično smeđ do sivo-smeđ.

Listići: Osrednje su gusti, tanki, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, često su račvasti, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, kasnije su oker kad sazriju, oštrica je često crvena uz rub klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s gotovo izoliranim su bodljama ili bradavicama visokim 0.6-1.2 µm, mjestimično lančano povezane grebenima koji ponekad tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 8-12 x 6.5-8.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 9-13 μm, cheilocistide su vretenaste, široke 6-12 μm, pileipelis se sastoji od tupih dlačica širokih 2.5-4 μm, te cilindručnih do batinastih, neinkrustiranih dermatocistida, s malo segmenata, s trbuhom širokim 4-8.5 μm, sa slabo refraktivnim sadržajem; otrusina je oker do tamnooker (IIIb-c).

Meso: Osrednje je debelo i čvrsto, prilično je lomljivo, bijelo, u stručku je sa žućkastim mrljama, malo je sivkasto zbog promočenosti, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen ili blag na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), a s fenolom smećkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, parkovima, travnjacima i po vlažnom močvarnom tlu, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično brezom, a vrlo rijetko ispod crnogoričnog drveća, uglavnom smrekom, na kiselom tlu i u tresetnoj mahovini (Sphagnum).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Karakteristično raste na močvarnim tresetištima bogatim brezama. Prepoznatljiva je po srednjoj veličini, glatkoj i sjajnoj površini klobuka, često prolaznom, ali ponekad vrlo jasnom grbicom na sredini, stručku s ružičasto-crvenom nijansom, karakteristikom koja je prisutna kod većine vrsta koje rastu ispod breza, mesu s blagim okusom i bez mirisa, oker listićima kad sazriju, te oker otrusinom oko IIIb-c. Klobuk je često crveno-ružičast ili ružičasto-ljubičast, a na sredini može izblijedjeti u maslinasto-oker boju, a ponekad i čitava površina (Russula nitida var. olivaceoalba). Relativno su rijetki primjerci s brončano-smeđim ili smeđim klobukom. Mikroskoski su karakteristične velike spore s bodljama, a moguća je i prisutnost tankih spojnih linija, osobito često kod varijeteta Russula nitida var. subheterosperma, dok se pileipelis sastoji od tankih valjkastih hifa i slabo segmentiranih dermatocistida. Singer je opisao nekoliko podvrsta opisane vrste, kao što su Russula sphagnophila f. olivaceoalba, s maslinastim klobukom i potpuno bijelim stručkom, Russula sphagnophila var. subingrata, s ljutim okusom, svijetloružičastim klobukom i jednako depigmentiranim stručkom, te Russula sphagnophila var. subheterospora, s mrežastim uzorkom na sporama. Ispod breze raste i slična šarolika krasnica (Russula versicolor), koja je prepoznatljiva po žućenju mesa, odsutnosti pigmenta na stručku, redovito ljutom okusu, te mnogo manjim i drugačije dekoriranim sporama. Tresetna krasnica (Russula robertii) je sa svjetlijim i više razmaknutim listićima, krem otrusinom, izuzetno lomljivim stručkom, rijetko s crveno-ružičastom nijansom, a spore su sa izraženijim mrežastim uzorkom. Izblijedjela krasnica (Russula exalbicans) je prilično velika i čvrsta, s izrazito promjenjivim bojama klobuka i mesom koje posivi kada se ovlaži. Vrbova krasnica (Russula saliceticola) je sićušna vrsta s ljubičasto-crnkastim klobukom, crveno-ljubičastom oštricom listića kod tipičnih primjeraka, a raste u višim planinskim predjelima na tepisima zeljaste vrbe (Salix herbacea). Borealna krasnica (Russula taigarum) je lako prepoznatljiva po srednjoj veličini, baršunastoj kožici klobuka, staništu ispod smreke i gotovo kuglastim sporama s djelomičnim mrežastim uzorkom.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1275. str. Russula nitida (Pers. : Fr.) Fr.

MAIREIJEVA KRASNICA

Russula nobilis Velen.

Engleski naziv: Beechwood Sickener

Klobuk: 4-7.5 cm širok, najprije je konveksan, kasnije je raširen i lagano ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, vlažan i trajno sjajan, rijetko je suh i bez sjaja čak i po vlažnom vremenu, uglavnom je mjestimično valovit, prekrasne je čiste i zasićene crvene, svijetlocrvene ili ružičaste boje, nekad je sa ljubičastom nijansom, a ponekad je sa bjelkasto-kremastim mrljama, rub je gladak, u starosti je malo narebran.

Stručak: 3.5-8 cm visok i 1-2 cm debeo, relativno je robustan, valjkast ili blago batinast, malo ili nimalo proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta i grudvasta, površina je malo svilenkasta, bijel, kasnije je oker prema dnu, nikad nije s crvenom nijansom.

Listići: Gusti, široki su 4-8 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, prirasli, rijetko su račvasti, lomljivi, oštrica je cjelovita ili rijetko malo nazubljena, bijeli, sa sivkastim su odsjajem, osobito u mladosti, ali ne uvijek.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do široko eliptične, sa sitnim, stožastim bradavicama visokim  do 0.6 µm, donekle povezanih rijetkim grebenima i tankim spojnim linijama koji tvore različito razvijen mrežasti uzorak, 6.7-8.5 x 5.6-6.7 µm, nekad su nešto veće, 7.2-9.2 x 6.2-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-45 x 8-12 μm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, 48-90 x 7-12 μm, pileipelis se sastoji od hifa s vrlo tankim stijenkama, širokim 4-6 μm, zaobljenim ili zašiljenim na vrhu, te valjkastih dermatocistida, bez vršnog produžetka, širokih 6-8.5 μm (cromushrooms: spore su (6.8) 7.2 - 8.1 (8.7) × (4.9) 5.3 - 6.2 (6.9) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.4 (1.6), N = 120, Me = 7.6 × 5.8 µm, Qe = 1.3); otrusina je bijela (Ia).

Meso: Čvrsto, gotovo je tvrdo u mladosti, bijelo, rijetko blago požuti, a zatim sušenjem lagano posivi; miris je slab na kokos kao kod paprene krasnice (Russula emetica), a okus je izuzetno ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane žuto-ružičasto (-), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), s fenolom smeđe, formalinom polako svijetloružičasto, s KOH žućkasto, s amonijakom polako postane žućkasto, a listići s anilinom narančasti, zatim hrđastosmeđi, postupno s plavkastom aureolom.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom, na različitim tipovima tla. Slike je snimio Neven Ferenčak, 10.11.2024.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta koja uzrokuje gastrointestinalni sindrom trovanja, osobito kada se konzumira sirova i u većim količinama.

Napomena: Prepoznatljiva je po malim dimenzijama, prilično gustim, bijelim listićima s više ili manje izraženim sivo-zelenim odsjajem kod mladih primjeraka, obično pozitivnoj reakciji sa gvajakovom tinkturom i rastu u svježim bjelogoričnim šumama. Najsličnija je gorska paprena krasnica (Russula silvestris), koja raste u simbiozi sa kestenom ili hrastom, ali i borom, u mahovini, reakcija sa gvajakovom tinkturom je spora i slaba, a slaba plavkasta nijansa i manji razmak listića nisu uvijek pouzdane karakteristike. Slične su netaknuta krasnica (Russula persicina), koja je prepoznatljiva po stručku, koji je ponekad sa ružičasto-crvenkastom nijansom i tvrđi, te krem otrusinom koja listićima kod zrelih primjeraka daje slabi žućkasti odsjaj, žutopjegava krasnica (Russula luteotacta), koja ima obično prilično razmaknute listiće koji se kratko spuštaju po stručku, a meso na oštećenim dijelovima požuti, te crvenocrna krasnica (Russula rhodomelanea), koja je vrlo slična po vanjskom izgledu, a raste u toplim šumama hrasta, obično uz staze, listići su razmaknutiji, a meso polako postaje crno-sivo zbog upijanja vode.

Referentni izvori: Josipović, Matija. 2019. Gljive. Leo-commerce d.o.o. Rijeka. – 271. str. Mairejeva krasnica (Russula nobilis Velen.), Sinonim: Russula mairei Singer; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 563. str., Russula mairei Singer

Russula nuragica - created on November 2023 in Nueno, Huesca, Spain by Javier Garcia Arregui

NURAGIJSKA KRASNICA

Russula nuragica Sarnari

Etimologija: nuraghe (lat.) = drevne kamene građevine karakteristične za Sardiniju (Italija), a potječu iz nuragijske civilizacije (oko 1900. – 730. pr. Kr.). Po kulturno-prirodnoj baštini otoka.

Klobuk: 4-8.5 cm širok, najprije je kuglast do polukuglast, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nekad je režnjast, kožica se guli 1/2 do 2/3 promjera, gladak ili malo hrapav, ljepljiv i sjajan, bez sjaja kada se osuši, tipična forma je lijepe vinskicrvene boje ili je djelomično ružičasto-ljubičast, ponekad je mjestimično hrđastosmeđ, ali pigment je češće djelomično ili potpuno ispran pa je mjestimično krem-žućkast ili bjelkasto-sivkast, ponekad je čitav žućkast (Russula nuragica f. holoxantha), rub je gladak, cjelovit, tek je u starosti kratko i nejasno narebran.

Stručak: 5-11 cm visok i 1.5-2.3 cm debeo, valjkast, batinast, na samoj je bazi sužen i blago zašiljen pa je stoga nejasno vretenast, više ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije grudvasta, kod razvijenih primjeraka je uočljivo neravan, bijel, može biti hrđastosmeđ na dnu, izraženo posivi u dovoljno vlažnim uvjetima, u istoj mjeri kao tamnopurpurna krasnica (Russula atropurpurea).

Listići: Gusti, široki su 3.5-6 mm, tanki, prirasli, izmiješani su s lamelulama, kasnije su dobro razmaknuti, rijetko su račvasti, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, kasnije su žuti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s izoliranim, stožastim bradavicama visokim do 1 µm i širokim 0.5-0.75 µm, djelomično povezanim grebenima koje tvore djelomični ili potpuni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 7-10.4 x 6.5-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 34-65 x 11-14.5 μm, cheilocistide su vretenaste, trbušaste, na vrhu su sa suženim produžetkom dugim 10-14 μm, 60-120 x 11.5-16.5 μm, pileipelis se sastoji od hifa širokih 2.8-6 μm, te jednosegmentnih, valjkastih, neinkrustiranih dermatocistida, rijetko višesegmentnih, kraćih od 50-80 μm, i dugih do 300 μm, širokih 5-10 μm, djelomicno stisnutih poput vrata, glavičastih ili batinastih; otrusina je svijetložuta (IVb-c).

Meso: Čvrsto, kasnije omekša, bijelo, posivi zbog promočenosti vodom, osobito u stručku i kod dobro razvijenih primjeraka; miriše slabo na voće, nešto jače na prerezu, a okus je blag ili naknadno i prolazno jedva primjetno ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), s fenolom vrlo sporo smećkasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i spora (+), a s formalinom, KOH i amonijakom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex), a vrlo rijetko sa hrastom plutnjakom (Quercus suber) ili drugim vrstama hrastova (Quercus ceris, Quercus pubescens), na vapnenastom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Komparativna analiza pokazala je izrazitu sklonost opisane vrste prema šumama hrasta crnike na vapnenastom tlu, osobito prema dobro razvijenim, starim šumama. Često se ugnijezdi u podnožju debla hrasta crnike, između račvi debelog korijenja. Zabilježeno je da je pronađena i izvan granica mediteranske regije. Prepoznatljiva je po prosječnoj visini i vitkom stasu, pravilnom i glatkom rubu klobuka, sjajnoj kožici crvene ili djelomično vinskicrvene boje, s izuzetkom potpuno žuto-oker forme, prilično tankim i dobro razmaknutim listićima, žućkastoj otrusini, mesu koje posivi zbog promočenosti, kao kod topolove krasnice (Russula clariana) ili tamnopurpurne krasnice. Okus listića je blag ili jedva primjetno ljut, miris nije izražen, a reakcije s FeSO4 i gvajakovom tinkturom su vrlo slabe. Mikroskopski je karakteristična po velikim, grebenasto-mrežastim sporama, s više ili manje izraženim bodljama i glomaznim, jednosegmentnim dermatocistidama, vrlo dugim i bez inkrustacija. Druga važna karakteristika odnosi se na prisutnost granula ljubičasto-crvenog pigmenta, uvijek prisutnih u pileipelisu. Ovo je vrsta koju je teško klasificirati, ovdje je svrstana u podsekciju Integriforminae, iako kombinira karakteristike spora kao kod zlatne krasnice (Russula aurea) sa sadržajem pileipelisa koji je prikladniji ljutim vrstama iz sekcije Russula, primjerice podsekcije Sardoninae, te karakteristikičnim značajkama, kao što su glatki i tanki rub klobuka, uski listići, te više ili manje vretenasti stručak. Ključ makroskopske identifikacije opisane vrste leži u kombinaciji karakteristika, kao što su sivljenje mesa, žućkasti listići i (gotovo) blagi okus, karakteristika koje isključuju sve ostale vrste mediteranskih krasnica. Međutim, korisne su značajke zasićenost pigmenta i dobar razmak između listića. Među najsličnijim vrstama po vanjskom izgledu je varljiva krasnica (Russula decipiens), koja je karakteristična po žućkastim listićima kada su zreli, što ukazuje na vrlo tamnu otrusinu, točnije IVe, crvenijim i zasićenijim bojama, te prilično velikim i kompaktnim plodnim tijelima. Što se tiče okusa, postoje forme varljive krasnice s blagim okusom mesa i blago ljutim listićima što sugerira da se test okusa koristi s oprezom. Tpolova krasnica je gotovo ista po izgledu, boji i sivljenju mesa, a prepoznatljiva je po vrlo svijetloj otrusini i listićima, koji su bjelkasti u zrelosti, izrazito ljutom okusu i jakom mirisu na pelargonije. Može biti slična i primorska krasnica (Russula seperina), koja se jasno razlikuje po kožici klobuka bez sjaja i mnogo debljem i tvrđem mesu, koje polako crni, a ponekad blago pocrveni na prerezu. Među ostalim vrstama povezanim s hrastom crnikom, postoji mogućnost zamjene nezrelih primjeraka opisane vrste s česvinkom (Russula ilicis), koja se lako razlikuje po boji listića, velikoj razlici u veličini, mesnatosti, izgledu i promjeni boje.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 966 str. Russula nuragica Sarnari

Russula nympharum - created on September 2024 in Provincia di Pisa, Italy by alessiopierotti

NIMFINA KRASNICA

Russula nympharum F.Hampe & Marxm.

Etimologija: Odnosi se na mjesto prikupljanja dviju kolekcija, Val des Nymphes u Francuskoj. Po mjestu.

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je polukuglast ili jajolik, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, gol, sjajan, kožica se guli do 1/3 promjera, krem ​​sa svijetloužičastim do svijetlonarančastim zonama ili narančasto-crvenkast do ružičasto-crven ili tamnocrven, često je svjetliji do krem ​​na sredini, uglavnom je više ili manje prekriven malim, smeđim ili crvenkastim mrljama, rub je nazubljen i narebran u starosti.

Stručak: 3-12 cm visok i 1-3.5 cm debeo, čvrst, valjkast do blago batinast sa zaobljenom bazom, bjelkast, trljanjem ili vremenom postane žuto-smeđ do smeđ, osobito prema bazi, površina je sitno naborana.

Listići: Gusti, prirasli, više su ili manje račvasti, tanki, lomljivi, kremasti, zatim su žućkasti, vremenom ili na ozlijeđenim mjestima sa žutosmeđim ili smeđim mrljama, oštrica je glatka, iste boje ili malo crvenkasta prema rubu klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s izoliranim su bradavicama visokim 0.3-0.6 μm, povezane su s rijetkim do čestim kratkim ili duljim, tankim spojnim linijama, koje su često srasle u kratke lance ili grebene, koji su često razgranati, ali rijetko tvore mrežasti uzorak, amiloidne, 8-10.8 x 6.5-7.9 µm, Me = 9.2 x 7.3 µm, Q = 1.1-1.3, Qav = 1.2, bazidije su 4-sporne, batinaste, 39-62 x 9-14 µm, cheilocistide su batinaste do valjkaste, s tupim vrhovima, s produžetkom dugim 1-10 µm, 15-33 x 3-9 µm, pleurocistide su vretenaste ili rijetko batinaste, s oštrim do oštro zašiljenim vrhovima i s 2-11 µm dugim dodatkom, tankih stijenki, 60-140 x 8-15 µm, hife pileipelisa blizu ruba klobuka su brojne, usko do široko batinaste ili vretenaste, uglavnom s jednim segmentom, ponekad su s 2-3 segmenta, terminali je segment 26-132 x 4-15.5 µm, a hife blizu središta klobuka se vrlo brojne, često su u grozdovima, vrlo su varijabilnog oblika i veličine, dijelom su uske i valjkaste, dijelom slične onima blizu ruba klobuka (batinaste ili vretenaste), ali obično su manje, terminalni je segment 18-119 x 3-10.5 µm; otrusina je svijetložuta (IVb).

Meso: Čvrsto, bjelkasto, na prerezu postane žuto-smeđe do smeđe; miriše na voće ili na drvo cedra, a okus je ljut, osobito u listićima.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s gvajakovom tinkturom i FeSO4 je negativna ili vrlo slaba (--).

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex) i planikom (Arbutus unedo), u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Karakteristična je po staništu na kojem raste i negativnom reakcijom mesa sa gvajakovom tinkturom i željeznim sulfatom (FeSO4).

ŽUĆKASTOBIJELA KRASNICA

Russula ochroleuca Fr.

Etimologija: ochros (gr.) = oker boje + leukos (gr.) = bijelo. Po blijedoj oker boji.

Engleski naziv: Ochre Brittlegill

Klobuk: 5-11.5 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i pupčasto ulegne na sredini, više ili manje nepravilan, često je režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera, blago je naboran, sjajan po vlažnom vremenu, češće je suh i bez sjaja, više ili manje zasićene limunastožute ili žuto-oker boje, žućkasto-smeđ na sredini, vrlo rijetko je s blagom svijetlozelenom nijansom, ponekad na rubu, a ponekad na sredini, rub je izvrnut, valovit, gladak, samo je u starosti kratko narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, često je ekscentričan, u mladosti je jasno batinast, ali ne uvijek, kasnije je više ili manje valjkast, slabo je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije grudvasta, bijel, kasnije dosta posivi zbog upijanja vode, pri dnu je s oker-smeđim zrnasto-baršunastim ostacima ovoja, koji su u nekim slučajevima izraženiji i visoko postavljeni (Russula ochroleuca var. granulosa).

Listići: Prilično su gusti, široki su 5-6 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, bijeli, bjelkasti, zatim su kremasti, kasnije su hrđastosmeđi na ozlijeđenim mjestima.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s brojnim, stožastim, ponekad tupim bradavicama, a ponekad tankim i šiljastim bodljama visokim do 1 µm, dobro povezanim tankim spojnim linijama koje tvore jasan mrežasti uzorak, amiloidne, 7.2-9.8 x 6.4-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-56 x 8-13 μm, cheilocistide su vretenaste, s dužim su ili kraćim vršnim produžetkom, s trbuhom koji ne prelazi 10 μm, pileipelis se sastoji od tupih hifa širokih 2-5.7 μm, vrlo dugih, razgranatih, neke od njih prepoznatljive su po finom zlatnožutom pigmentu inkrustacije, također drugih hifa širokih 5-6 μm, s debelim i pomalo zrnastim stijenkama, koje izgledaju poput nejasnih primordijalnih hifa, te rijetkih dermatocistida, širokih 5-7 μm (cromushrooms: spore su (7.2) 7.3 - 8.6 (9.7) × (5.8) 6.2 - 7.1 (8.1) µm, Q = (1.1) 1.14 - 1.3 (1.4), N = 120, Me = 7.9 × 6.6 µm, Qe = 1.2, bazidije su 40-51 × 8-11 µm, N = 9, cheilocistide su 32-53 × 6.2-9.6 µm, N = 15); otrusina je bijela, ali nije kodirana po Romagnesiju.

Meso: Čvrsto, ponekad je tvrdo u mladosti, kasnije je mekano i lomljivo, bijelo, kasnije je lagano posivi zbog promočenosti; miris nije izražen, a okus je ljut u svim dijelovima, osobito u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), s fenolom crvenkasto-smeđe, meso s anilinom žuto, zatim narančasto-crvenkasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, više ili manje brza i intenzivna (+), a požutjeli dijelovi stručka s KOH odmah postanu crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u svim tipovima šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, bukvom ili kestenom, voli kiselo tlo, uglavnom u kontinentalnom području. Slike su snimljene 31.10.2025., na lokalitetu Cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Ova krasnica raste ispod raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, sve rjeđe kako se krećemo prema mediteranskoj regiji. Umjereno je mesnata i čvrsta gljiva, sa žućkastim klobukom, ponekad sa smeđim ili nejasnim maslinastim nijansama, i, s izuzetkom jedne zelene forme u nijansama zelene krasnice (Russula aeruginea), s bijelim listićima i otrusinom, mesom koje blago posivi zbog vlage, neizraženim mirisom, umjereno ljutim okusom, sporama srednje veličine dekoriranim bodljama povezanim tankim spojnim linijama koje tvre gusti mrežasti uzorak, te rijetkim malim dermatocistidama, prekrivenim finim žutim pigmentom koji inkrustira. S ove točke gledišta, hrđastooker područja na dnu stručka su od velike važnosti i smatraju se ostacima ovoja, osobito zato što u dodiru sa KOH trenutno pocrvene, kao kod ljepljive krasnice (Russula viscida). Po izgledu su slične žučna krasnica (Russula fellea), koja raste ispod bukve, meso joj na prerezu postane žuto-oker, okus je jako ljut, miris je karakterističan na voće i pelargonije, a na dnu stručka nema ostatke ovoja i koji sa KOH ne pocrveni. Žute forme ljepljive krasnice se razlikuju po većoj mesnatosti, robusnosti i tvrdoći plodnih tijela, manje ili više gomoljastom stručku i mesu koje na prerezu polako posmeđi, ali nikada ne posivi. Žute forme tamnopurpurne krasnice (Russula viscida var. dissidens) identične su po izgledu, veličini i boji, mese koje posivi, bijelom otrusinom i ljutim okusom, ali rastu na drugačijem staništu, u toplim šumama mediteranskog područja.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 858. Limunskožuta krasnica (Russula citrina Gillet); 862. Žućkastobijela krasnica (Russula ochroleuca (Pers.) Fries); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 861 str., Russula ochroleuca Pers.

Russula odorata - created on November 2011 in Abba Fritta, Aggius, Italy by Marco Floriani

MIRISNA KRASNICA

Russula odorata Romagn.

Etimologija: odoratus (lat.) = mirisno, mirisavo. Po mirisu.

Klobuk: 3.5-6.5 cm širok, najprije je polukuglast do konveksan, ubrzo se raširi i blago ulegne na sredini, više ili manje nepravilan i ponekad režnjast, mazav i sjajan kada se ubere, kasnije je suh i bez sjaja, kožica se lako guli, dosta je promjenjivih boja, obično je svijetloljubičast, vinskicrven ili crveno-ljubičast, ponekad je s primjesama smeđe, sredina je crnkasta ili obrnuto, s oker nijansom, ponekad je mjestimično žuto-zelen, vrlo je rijetko cijela površina maslinastozelena, također je više ili manje svijetlo sivo-smeđ, krem-ružičast, nekad je s hrđastosmeđim mrljama ili crticama, osobito kod formi s kremastim ili rijetko potpuno izblijeđenim tonovima, ali može biti i lijepe svijetle, čiste crvene boje od samog početka kao kod vrlo rijetkog varijeteta Russula odorata var. rutilans, rub je prozirno narebran.

Stručak: 2-6 cm visok i 0.5-1.2 cm debeo, valjkast ili blago batinast, blago je proširen na vrhu, ali ne uvijek, prvo je pun, srž je kasnije spužvasta, na kraju je šuplja, bijel, kasnije mjestimično požuti, zatim i posmeđi.

Listići: Gusti, tanki, izmiješani su s različito dugim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, na bazi su poprečno spojeni žilicama, lomljivi, bijeli, u zrelosti su žuti, sljedeći dan su sa slabim narančastim odsjajem, na kraju su hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, sa zašiljenim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, dobro povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 7-8.8 x 5.6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 28-42 x 10-14 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, kratke, 38-52 x 9-13.5 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih hifa, širokih 1.8-4 μm, te višesegmentnih, nepravilno valjkastih, neinkrustiranih dermatocistida, širokih 5-8 μm, rijetko su na završnom segmentu široke do 10 μm; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Umjereno je debelo i čvrsto, bijelo, na prerezu ili ozlijeđenom mjestu postupno izrazito požuti, počevši od srži i baze stručka; miris je karakterističan, kompleksan na voće i lišće pelargonija kod vrlo zrelih primjeraka, kao kod žučne krasnice (Russula fellea), medutim nije jako primjetan kod mladih primjeraka, trljanjem listića oslobađaju se neugodni, ali teško definirajući mirisi, poput željeza ili kao kod zaobiđene krasnice (Russula praetervisa), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane normalno intenzivno ružičasto-narančasto (++), s fenolom smećkasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intezivna (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, parkovima, po stazama i uz robove cesta, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom ili grabom, na različitim vrstama tla, preferira topla i sunčana mjesta, u mediteranskom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Od brojnih malih, lomljivih vrsta s vrlo brojnim dermatocistidama koje spadaju u sekciju Tenellae, razlikuje se po rastu ispod bjelogoričnog drveća, mazavoj i sjajnoj površini klobuka, vrlo promjenjivim bojama, od ružičasto-ljubičaste, vinski crveno-smeđe do djelomično maslinaste (osim svijetle, čisto crvene boje kod vrlo rijetkog varijeteta Russula odorata var. rutilans), srednje žutoj otrusini, oko IVc, umjerenom žućenju mesa, blagom okusu i neobičnom mirisu. Taj miris nije primjetan u mladosti, kada trljanje listića oslobađa slabi i neugodni miris, donekle sličan kao kod zaobiđene krasnice. Tek kasnije, sazrijevanjem plodnih tijela, otkriva se dobro poznata aroma na voće i pelargonije. Mikroskopska analiza, bitna za isključivanje sličnih vrsta, otkriva srednje velike spore s uglavnom zašiljenim bradavicama povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak i pileipelis s višesegmentnim dermatocistidama. Može se zamijeniti s raznim vrstama iz sekcije Tenellae, kao i s vitkim vrstama iz sekcije Polychromae, kao što su grabova krasnica (Russula carpini), koja raste ispod graba, a razlikuje se po zvonolikom klobuku, ranijem i intenzivnijem žućenju mesa, u hrđastooker tonove, debljem i čvršćem mesu, neizraženom mirisu, velikim sporama s izoliranim bodljama, zimzelena krasnica (Russula prinophila), te Russula annae, koja je slična po žućenju mesa, blagom okusu i dekoraciji spora s djelomičnim mrežastim uzorkom, a razlikuje se po bljeđim bojama, od oker-crvenkaste do bakrenosmeđe, ranijem i intenzivnijem žućenju mesa, relativno svijetloj otrusini, kuglastim sporama s nižom dekoracijom, višesegmentnim dermatocistidama, s blako refraktivnim sadržajem. Russula suberetorum je možda najsrodnija vrsta iz podsekcije Puellarinae, a razlikuje se po relativno velikim dimenzijama, klobukom širokim 5-8 cm, otrusini na donjoj granici žute, oko IVa-b, kao kod podvrste Russula lilacinicolor, kraćim i više segmentiranim dermatocistidama, te rastu na vapnenastom tlu ispod zimzelenih hrastova. Lažna mirisna krasnica (Russula parodorata) raste uglavnom ispod hrastova u mediteranskom području, a karakteristična je po srednjoj veličini, suhoj i pomalo baršunastoj kožici klobuka, širim hifama pileipelisa i batinastim dermatocistidama. Linija Odorata uključuje neke vrlo rijetke oblike, kao što su Russula pseudoruberrima, koja je prepoznatljiva po tamnocrvenom klobuku i jače dekoriranim sporama, a koja je najsličnija podvrsti Russula lilacinicolor, s obzirom na sićušnu veličinu (klobuk širok samo 2.5 cm), nešto svjetliju otrusinu i višesegmentne dermatocistide, te Russula lilacinocremea, kojoj su dermatocistidije gotovo u potpunosti bez segmenata, a otrusina svjetlija, oko IVa.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1175. str. Russula odorata Romagn.

MASLINASTA KRASNICA

Russula olivacea (Schaeff.) Fr.

Etimologija: olivaceus (lat.) = maslinaste boje. Po boji klobuka.

Engleski naziv: Olive Brittlegill

Klobuk: 6-17 cm širok, čvrst, ali nije tvrd, prvo je skoro kuglast, zatim je raširen i uglavnom ulegnut na sredini, više ili manje valovit ili režnjast, kožica obično prelazi listiće, kratko se guli, ponekad do 1/2 promjera, suh, bez sjaja, fino je baršunast, dosta je promjenjivih boja, ujednačeno obojen ili višebojan, vinskicrven, ružičasto-smeđ, ružičasto-ljubičast, vinski crveno-smeđ, smeđ, djelomično ili na većem dijelu žućkasto-zelen, maslinastozelen, nekad je crveno-narančast ili čak siv s mjestimičnim plavičastim nijansama, podsjeća na određene vrste iz podsekcije Griseinae, lako izblijedi u oker na sredini, ali kod vrlo tipičnih primjeraka pigment je obično neravnomjerno, fino pojasasto raspoređen, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 4-11 cm visok i 2.3-3.8 cm debeo, valjkast ili batinast, ponekad je sužen na bazi, proširen je na vrhu, prvo je pun, srž je kasnije spužvasta ili grudvasta, u starosti je vrlo jasno hrapav, pahuljast ili raspucan, bijel, s više ili manje opsežnom ružičastom nijansom, osim na vrhu, međutim ne uvijek, pigment se uglavnom povlači prema gornjem dijelu i rastvara u uskom pojasu ispod listića, na bazi je mjestimično hrđastosmeđ.

Listići: Gusti, široki su do 17 mm, debeli, zaokruženi su uz stručak, prirasli, račvasti, lomljivi, žućkasti u zrelosti, oštrica je cjelovita i iste boje, vrlo je rijetko ljubičasta uz rub klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s tupim, stožastim, uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1.3 µm, najviše najviše udvojenim ili mjestimično povezanim kratkim grebenima, amiloidne, 8.5-11.2 x 8-9.2 µm, nekad su nešto manje, 7.5-9.8 x 7.3-8.3 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-65 x 10-14 μm, s dugim sterigmama, cheilocistide su vretenaste, široke 9-15 μm, pileipelis je bez dermatocistida ili inkrustiranih hifa, sastoji se od velikih hifa, širokih 4-6 μm, s relativno kratkim segmentima, od kojih je terminalni tup ili blago sužen, ali češće zadebljan, a zatim s proširenjima do 10-12 μm, a dio ovih hifa izgleda kao primordijalne hife, posebno zato što je u nekim slučajevima uočena prisutnost refraktivnog sadržaja; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, kasnije je lomljivo, bijelo, kasnije umjereno smeđi, počevši od erodiranih dijelova; miris nije izražen ili blag na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane intenzivno narančasto do narančasto-sivkasto (++), s fenolom intenzivno ljubičasto, s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), a meso i listići s KOH žućkasto-crveni.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, uglavnom u bjelogoričnim šumama u simbiozi s bukvom, na vapnenastom i kiselom tlu, nekoliko autora navodi da raste ispod smreke, na više ili manje močvarnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo temeljito termički obrađena, jer sirova ili nedovoljno kuhana uzrokuje ozbiljni gastrointestinalni sindrom trovanja. Nisu poznati slučajevi trovanja kod gljiva koje su bile dovoljno kuhane (najmanje 10 minuta). U ovom se slučaju radi o tzv. lažnom trovanju gljivama uzrokovanom prekomjernim uživanjem pokvarenih gljiva, sirrovih gljiva ili zbog netolerancije na ovu vrstu gljive koja uzrokuje umjerene do teške želučane i crijevne smetnje, mučninu, povraćanje, osjećaj punoće i pritisak u želucu, a vrijeme latencije je 5 minuta do 4 sata.

Napomena: Raste ispod bukve, međutim, Romagnesi navodi da raste ispod smreke, na tresetnim, vlažnim ili otvorenim močvarnim tlima. Prepoznatljiva je po rastu ispod bukve, srednjoj do velikoj veličini, manje ili više hrapavom, baršunastom i lagano pojasasto obojenom klobuku kod tipičnih primjeraka, kožici klobuka koja prelazi preko ruba listića, vrlo promjenjivim bojama, najčešće vinskicrvenoj, ljubičasto-smeđoj ili u različitoj mjeri zelenkastoj, žućkastim zrelim listićima, otrusini oko IVc, stručku s ružičasto-crvenom nijansom, koja se povlači u pojas ispod listića, debelom i čvrstom mesu, koje s fenolom polako postaje ružičasto-ljubičasto, blagom okusu i neizraženom mirisu. Mikroskopski su značajne velike spore s više ili manje izoliranim bodljama, te pileipelis s vrlo širokim hifama od koji neke sliče primordijalnim hifama. Slična je uštavljena krasnica (Russula alutacea), koja se prepoznaje po manjim dimenzijama, rastu ne isključivo ispod bukve i nikada ispod crnogoričnog drveća, glatkijoj i svjetlijoj površini klobuka, koja nije baršunasta ili pojasasto obojena, sporama s niskim bradavicama, dobro povezanim grebenima koji tvore mrežasti uzorak. Gotovo identična vrsta izvan podsekcije je gorka krasnica (Russula amarissima), vrlo rijetka vrsta iz podsekcije Lepidinae, prepoznatljiva po svjetlijim listićima, krem otrusini, naknadnoj promjeni boje u šafranastožutu, vrlo slaboj reakciji s fenolom i vrlo neobičnom, gorkom okusu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 806. Maslinasta krasnica (Russula olivacea (Schff. ex Secr.) Fries); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1459. str. Russula olivacea (Schaeff.) Pers.

Russula olivascens - created on August 2021 in Innlandet, Norway by Andreas Svensen

ŽUTOZELENA KRASNICA

Russula olivascens Fr.s.Romagnesi

Etimologija: olivascens (lat.) = maslinasto obojen, koji postaje maslinastozelen. Po boji.

Klobuk: 4-7 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i duboko ulegnut na sredini, pupčast, često je režnjast, kožica se lako guli, obično je sjajan kada se ubere, kasnije je suh i bez sjaja, gladak, pomalo je višebojan, svijetlo maslinastozelen, sivo-zelen do žuto-zelenkast kod tipičnih primjeraka, može biti s ljubičastim ili vinski crveno-smeđim mrljama, ali je uglavnom ili gotovo u potpunosti ove posljednje boje, rijetko je ljubičastih tonova ili svijetle, zasićene i ujednačene žute boje, kao kod određenih primjeraka zlatne krasnice (Russula aurea), rub je podvijen, kasnije se izravna, jasno je narebran u starosti.

Stručak: 3-6 cm visok i 1.3-2 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast do do jasno batinast, srž je spužvasta, na kraju je šuplja, naboran, bjelkast, kasnije je lagano oker-smećkast na dnu.

Listići: Gusti, kasnije su široki i trbušasti, relativno su debeli, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, prvo su krem, zatim su prilično zasićeno žuti, s narančastom su nijansom, oštrica je cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične do jajolike, sa stožastim, uglavnom izoliranim bradavicama, visokim do 1 µm, slabo povezanim kratkim lancima od 2-3 elementa ili kratkim grebenima, nepotpuno su amiloidne, 8-10.2 x 7-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-58 x 9.5-14 µm, cheilocistide su vretenaste, 60-90 x 7-12 µm, pileipelis se sastoji od batinastih hifa širokih 3-6 µm i tupih primordijlnih hifa širokih 4-6 µm; otrusina je tamnožuta (IVd-e), vrlo rijetko je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, slabo je promjenjivo; miris nije izražen ili ponekad slab aromatičan, podsjeća na voće i ružmarin, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s gvajakovom tinkturom je srednjeg intenziteta, ponekad je vrlo spora (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom, srebrnom jelom ili borom, ali ponekad i bukvom, voli svjetla, travnata mjesta, na vapnenastom ili pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ova je krasnica prepoznatljiva po rastu na svijetlim mjestima ispod planinskog crnogoričnog drveća, u normalnim uvjetima u zajednici sa smrekom ili srebrnom jelom, prilično malim dimenzijama, glatkoj ili fino baršunastoj kožici klobuka, ne previše sjajnoj u vlažnim uvjetima, žuto-zelenoj, svijetloljubičastoj ili djelomično smećkastoj boji, rijetko ujednačenoj, svijetloj i zasićenoj žutoj boji, podvijenom i slabo narebranom rubu klobuka u starosti, širokim i trbušastim listićima, vrlo tamnoj otrusini, oko IVd-e, što daje izrazitu narančastu nijansu himeniju kod zrelih primjeraka. Miris nije izražen kod mladih primjeraka, kasnije je aromatičan na ružmarin i uvele ruže, a ponekad je slab na jod u dnu stručka. Primjećeno je da većina plodnih tijela ne razvija značajne mirise kada su svježa, zadržavajući tu karakteristiku nepromijenjenom sve do truljenja. Međutim, budući da je ponekad intenzivan miris otkriven u primjercima omekšanim dugotrajnom kišom, čini se da je odgovorna kemija možda posljedica vremenskih promjena. Spore su prilično velike i dekorirane uglavnom izoliranim bodljama, dok pileipelis sadrži batinaste hife i valjkaste primordijalne hife, obično ne šire od 6 µm. Među sličnim vrstama koje rastu u crnogoričnim šumama, ametistna krasnica (Russula amethystina) i Turco-Lazzarijeva krasnica (Russula turci) razlikuju se po pravilnijem i simetričnijem obliku, baršunastoj i pahuljastoj površini klobuka, uglavnom pojasasto obojenoj, mesu koje je gotovo u potpunosti neosjetljivo na gvajakovu tinkturu, te svjetlijoj otrusini, na donjoj granici žute boje. Kremastosmeđa krasnica (Russula cremeoavellanea) raste ispod bjelogoričnog drveća, meso joj posivi, listići su žućkasti, otrusina je relativno svijetla, oko IVc, hife su jednostavne, a ne batinaste, primordijalne hife su vrlo tanke, a spore relativno male.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1405. str. Russula olivascens Pers. → Fr.

Russula olivina - created on August 2011 in Rovaniemi, Burgos, Finland by Federico Calledda

BLIJEDOMASLINASTA KRASNICA

Russula olivina Ruots. & Vauras

Etimologija: oliva (lat.) = maslina + -ina (lat.) = sličnost, boja. Po boji

Klobuk: 4-8 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi i blago ulegne na sredini, uglavnom je režnjast, nekad je sa jedva vidljivom grbicom na sredini, kožica se guli do 2/3 promjera ili malo manje, dugo je vremena vlažan je i sjajan, zelen, maslinastozelen do žućkasto-zelen, često je s neujednačenim nijansama, ponekad je tamniji na sredini, tamnosmeđ ili čak crnkast, rub je proziran, kasnije je narebran, čak i dublje kod dobro razvijenih primjeraka.

Stručak: 3-9 cm visok i 0.8-2.5 cm debeo, valjkast, zadebljan na bazi, malo je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana, na kraju je šuplja, naboran, bijel, kasnije postane sivkast zbog upijanja vode.

Listići: Gusti, tanki, izmiješani su s lamelulama, usko su prirasli, lomljivi, postupno su žućkasti, s narančastim su odsjajem slijedeći dan, na kraju posmeđe na ozlijeđenim mjestima.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s tupim, stožastim ili valjkastim, uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1.6 µm, amiloidne, 9-12.8 x 7.4-10.4 µm, ponekad dosegnu 14 x 11.5 µm, bazidije su 2-sporne, batinaste, 37-58 x 9-15 µm, cheilocistide su vretenaste, s dužim su ili kraćim vršnim produžetkom, 45-98 x 9-15.5 µm, pileipelis se sastoji od valjkastih i izraženo tupih hifa širokih 2.5-4 μm, te dermatocistida, valjkastih ili s blago zadebljanim posljednjim segmentom, širokih 4-8 μm, 0-3-segmentnih ili s kraćim segmentima, mjestimično račvastih; otrusina je svijetložuta do žuta (IVb-c).

Meso: Umjerene je debelo, lomljivo kao kod većine vrsta iz podsekcije Laricinae, bijelo do bjelkasto, tanki sloj ispod kožice klobuka je žuto-zelen, vremenom lagano posivi; miriše na tijesto ili blago na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto (+), a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i prilično brza (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, obično sa smrekom, na umjereno vlažnom, vapnenastom tlu, uglavnom na sjeveru Europe.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Vrlo je rijetka krasnica, koja raste na sjeveru Europe i vjerojatno Azije, a karakteristična je po maloj ili srednjoj veličini plodnih tijela, vitkom izgledu, lomljivoj strukturi, dugo vremena vlažnoj i sjajnoj kožici klobuka, maslinastozelenom ili djelomično žućkastom, ponekad tamnijem na sredini, tamno brončanom ili čak crnkastom, žutoj otrusini, mesu koji je slabo promjenjivo, blagog okusa i neizraženog mirisa, staništu u šumama smreke na vapnenastom tlu, u ne previše vlažnim ili čak relativno suhim mjestima. Mikroskopski je karakteristična po velikim sporama s bodljama, koje lako prelaze 12 x 10 µm, te 2-spornim bazidijama. Posljednja karakteristika je vrlo važna jer je dijele samo dvije europske vrste, Russula pseudocampestris i  Russula heterochroa, obje pronađene na sjeveru Europe. Slični su vrlo rijetki zeleni primjerci arišove krasnice (Russula laricina), prepoznatljive po sivljenju i mikroskopskim karakteristikama, mnogo manjim sporama s djelomičnim mrežastim uzorkom i 4-spornim bazidijama. Među ostalim vrstama s dominantnim zelenim pigmentom koji rastu u crnogoričnim šumama, žutozelena krasnica (Russula olivascens) je prepoznatljiva po kožici klobuka bez sjaja, izraženom šafranastožutom odsjaju zrelih listića, tamnijoj otrusini, oko IVd-e, ponekad ljuskavom stručku i primordijalnim hifama pileipelisa. Maslinastosmeđa krasnica (Russula olivobrunnea) je još jedna rijetka sjeverna vrsta koja raste ispod smreke, sa sličnim bodljama na sporama, lomljivom mesu, bez mirisa i blagog okusa, dok su veličina i čvrstoća općenito veći, klobuk još šareniji, s dominantnim ljubičasto-smeđim pigmentom, relativno tamnijom otrusinom, oko IVd, nešto manjim sporama i strogo 4-spornim bazidijama. Zamjena sa zelenim primjercima smeđokože golubače (Russula integra) bila bi opravdana zbog rasta ispod crnogoričnog drveća, blagog okusa, žute otrusine, izražene mesnatosti i čvrstoće, pileipelisa miješane strukture, s primordijalnim hifama i inkrustiranim dermatocistidama.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1256. str. Russula olivina Ruots. & Vauras

Russula olivobrunnea - created on August 2024 in Provincia autonoma di Trento, Italy by matteo_bevilacqua

MASLINASTOSMEĐA KRASNICA

Russula olivobrunnea Ruots. & Vauras

Etimologija: olivo (lat.) = maslinast + brunnea (lat.) = smeđa, tamnosmeđa. Po boji.

Klobuk: 4-10 cm širok (prema Ruotsalaineu i Vaurasu 3-18 cm), najprije je polukuglast, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, ljepljiv i sjajan kada se ubere, nekad je i sluzav, kasnije je suh, smeđ, ružičasto-smeđ, zelenkasto-smeđ do ljubičasto-smeđ, često je maslinastozelen na sredini, gdje ponekad može biti i tamniji, čak i crnkast, rub je jasno narebran.

Stručak: 5-9.5 cm visok i 1-2.2 cm debeo, gotovo je batinast do vretenast, malo ili nimalo proširen na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana pa šuplja, naboran, bjelkast.

Listići: Osrednje su gusti, široki su 8-13 mm, osrednje su debeli, izmiješani su s rijetkim lamelulama, više su ili manje prirasli, mogu biti slabo račvasti, lomljivi, žuti, oštrica je rijetko crveno-smeđa uz rub klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s izoliranim, stožastim bradavicama visokim do 1.6 µm, jako su amiloidne, 9-11.2 x 7.2-9.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 37-71 x 13-20 μm, cheilocistide su 65-105 x 10-19 μm, pileipelis se sastoji od tupih, nepravilnih, valovitih hifa širokih 1.5-4 μm, te valjkastih dermatocistida ili s donekle zadebljanim vršnim segmentom, s trbuhom širokim 4-8 μm, 0-4-segmentnih, s velikim brojem izraslina, češće sitnih, ali i većih; otrusina je tamnožuta (IVb).

Meso: Osrednje je debelo, lomljivo, bijelo; miris je jedva primjetan na spaljeni rog, osobito slijedeći dan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane normalno intenzivno svijetlo ružičasto-narančasto (+), a reakcija s gvajakovom tinkturom je intenzivna i brza (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, često u močvarnim područjima, u simbiozi sa smrekom, na vapnenastom tlu, najčešće na sjeveru Europe.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Srednje je velika krasnica, vitke i krhke građe, iako meso u nekim slučajevima može biti čvrsto i kompaktno. Ostale karakteristike uključuju vlažnu, sjajnu površinu smeđeg, zelenkasto-smeđeg ili ljubičasto-smeđeg klobuka, s mogućom crnkastom ili maslinastozelenom sredinom, dugo narebrani rub, bijelo meso, s neizraženim mirisom i blagim okusom, te stanište u šumama smreke, na vapnenastom tlu, uglavnom močvarnom, hranjivom tlu po vlažnim depresijama i uz obale potoka, na sjeveru Europe. Slična je blijedomaslinasta krasnica (Russula olivina), prvenstveno po velikim sporama, žutoj otrusini, bodljasto dekoriranim sporama, lomljivosti, izostanku mirisa i blagom okusu mesa, međutim razlikuje se po gotovo upola manjim dimenzijama, dominaciji žuto-zelenog pigmenta, relativno svijetloj otrusini, oko IVb, još krupnijim sporama i redovito 2-spornim bazidijama. Međutim, osim staništa u crnogoričnim šumama i nedostatku ljutine, izgled, boja i lomljivost plodnog tijela podsjeća na vrste iz podsekcije Urentes i linije Cuprea, koje također imaju visoke bodljama na sporama (Russula gigasperma) i dermatocistide pileipelisa s brojnim izraslinama. Planinska krasnica (Russula integriformis) nije rijetka na istim staništima ispod smreke na sjeveru Europe, a prepoznatljiva je po čvršćem mesu i dugo narebranom rubu klobuka, mogućoj prisutnosti ružičasto-crvenog pigmenta na stručku, rijetko ljutom okusu, dosta manjim sporama i pileipelisom s usko valjkastim, malo inkrustiranim dermatocistidama. Smeđokoža golubača (Russula integra) je izrazito južnija vrsta, s još debljim i čvršćim mesom, općenito glatkim rubom klobuka i pileipelisom miješane strukture s primordijalnim hifama i jednako inkrustiranim dermatocistidama. Određena sličnost po makroskopskim i mikroskopskim karakteristikama sugerira usporedbu s Russula fusconigra, koja ima nešto manje spore, 8-11 x 6.8-8 μm, s djelomično povezanim bradavicama, otrusinu oko IIIa-c i uže cheilocistide, samo 8-12 μm. Međutim, vrlo su bliske i neke vrste iz sekcije Tenellae, kao što su mahovinska krasnica (Russula sphagnophila) i tresetna krasnica (Russula robertii).

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1012. str. Russula olivobrunnea Routs. & Vauras

Russula pallescens - created on August 2023 in Snjodalen, Voss, Ve, Norway by Perry Gunnar Larsen

PJEŠČANA KRASNICA

Russula pallescens P.Karst.

Etimologija: pallescere (lat.) = blijedjeti, postajati blijed. Po boji.

Engleski naziv: Mountain Brittlegill

Klobuk: 1.5-3 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je raširen i široko ulegnut na sredini, kožica je prirasla i teško se guli, oker, na sredini je blago smeđe pjegav, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: Oko 2 cm visok i 6 mm debeo, valjkast, pun, u starosti je malo komorasto šupalj, bijel.

Listići: Malo su razmaknuti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, tanki, lomljivi, bijeli, zatim su krem.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične do gotovo kuglaste, s niskim bradavicama visokim do 0.5 µm, slabo povezanim grebenima koji tvore zebrasti uzorak, 7.2-9 x 6.4-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-58 x 8.5-10.5 μm, cheilocistide su brojne, vretenaste, sa papilom na vrhu, 70-120 x 6-12 μm, pileipelis se sastoji od glomaznih, tupih hifa, širokih 3-8 μm, te brojnih, više ili manje vretenastih dermatocistida, širokih 6-8 μm, često glavičastih na vrhu; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo; miris je ugodan na voće kao kod brašnjavonoge krasnice (Russula farinipes), a okus je ljut.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u planinskim crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na sjeveru Europe.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema podataka o jestivosti ove vrste i nema nikakve vrijednosti pa je smatramo nejestivom vrstom.

Napomena: Pripada u podsekciju Farinipedes i vrlo je bliska brašnjavonogoj krasnici, koja ima žuto-krem klobuk, ugodan miris na voće, bijelu otrusinu i brojne, vretenaste dermatocistide. Opisana se vrsta dosta razlikuje po većim, gotovo kuglastim, bradavičavim i djelomično grebenastim sporama i rastu ispod crnogoričnog drveća.