Russula adulterina - created by Amadej Trnkoczy

NEVJERNA KRASNICA

Russula adulterina Fr.

Klobuk: 5-11 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo se raširi i ulegne na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, gladak, valovit, relativno je sjajan i kada se osuši, uglavnom je smeđ, s maslinastozelenim primjesama na sredini, može biti tamnoljubičast, gotovo crnkast kada se osuši, rub je gladak, samo je u starosti blago narebran.

Stručak: 4-8.5 cm visok i 2-3 cm debeo, više ili manje valjkast, malo je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta ili šuplja, bjelkast, s hrđastosmeđim mrljama na donjem dijelu, trljanjem malo potamni.

Listići: Gusti, u rijetkim su lamelulama, široki su 8-11 mm, tanki, poneki se račvaju, zaokruženi su uz stručak, prirasli, na bazi su poprečno spojeni žilicama, lomljivi, oštrica je glatka, najprije su bjelkasto-krem, kasnije su tamnožuti, slijedećeg su dana s prilično jasnom narančastom nijansom.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, vrlo velike, sa izoliranim, stožastim, rjeđe valjkastim bodljama visokim 1.6-2 µm, amiloidne, 7.5-12 x 7-9.5 µm, mogu biti i nešto veće, 10.5-13 x 9-10.4 µm, pileipelis se sastoji od dugih, tankih hifa, više ili manje zašiljenih, širokih 2.7-3.6 μm, te valjkastih ili batinastih, neinkrustiranih dermatocistida, višesegmentnih, s trbuhom od 4.5-10 μm; otrusina je tamnožuta (IVe).

Meso: Prilično je debelo, bijelo, na prerezu postupno postaje sivo-smeđe; miris je složen, na voće i na lišće pelargonija kao kod žučne krasnice (Russula fellea), a okus je u početku blag, ali nakon nekoliko sekundi postane vrlo ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane tamno ružičasto-sivo (++), s gvajakovom tinkturom prilično brzo tamnoplavo (++), a s fenolom smećkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, osobito smrekom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Klobuk je po nekim autorima mnogo polikromniji: ljubičast, ljubičasto-smeđ, žuto-smeđ, s maslinastozelenim mrljama, sivo-smeđ ili potpuno žut. Prepoznatljiva je po staništu u planinskim crnogoričnim šumama smreke ili jele, na vapnenastom tlu, srednje je veličine, dosta promjenjivih boja, od ljubičasto-smeđe, crno-ljubičaste do maslinasto-oker, listići i otrusina su lijepe tamnožute boje, oko IVe, stručak kasnije postaje sivkasto-smeđ, okus je papren, a miris na voće kao kod žučne krasnice, što je osobito izraženo na prerezu. Spore su dosta velike, po Romagnesiju (7.5) 8-10.7 (13-15) x 7-9.2 (11.5) µm, međutim njegove dimenzije, u usporedbi s onima u literaturi, ističu uznemirujuću varijabilnost. Slične su smeđokoža golubača (Russula integra), koja se razlikuje po blagom okusu, neizraženom mirisu, glatkijem stručku i većoj čvrstoći plodnog tijela, cedrova krasnica (Russula badia), koja ima mnogo svjetlije zrele listiće i otrusinu, stručak sa često ružičasto-crvenom nijansom, miris mesa na cedrovinu, gotovo tvrdo meso koje sporo reagira s gvajakovom tinkturom, te postojana krasnica (Russula firmula), koja je gotovo dvostruko manjih dimenzija, više je ljubičaste nego ljubičasto-smeđe boje, meso lagano žuti i to samo kada truli, a ne postane sivo-smeđe. Po staništu, vrlo tamnoj otrusini i mirisu na pelargonije je slična Russula urens, a izgledi za razlikovanje su upitni čak i uz mikroskop, s obzirom na određenu varijabilnost karakteristika spora.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 888. Nevjerna krasnica (Russula adulterina Fr. ss. Melz. & Zvara), Sinonim: Russula urens Romell; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 745. str., Russula adulterina Fries

NAGORJELA KRASNICA

Russula adusta (Pers.) Fr.

Etimologija: adustus (lat.) = spržen, zapečen, prepečen. Po boji.

Engleski naziv: Winecork Brittlegill

Klobuk: 5-16 cm širok, u početku je polukuglast do konveksan, nepravilan, kasnije je raširen i ljevkasto ulegnut na sredini, nepravilan, često je režnjast, kožica je priraštena, ne može se guliti ili se guli do oko 1/5 promjera, vlažan i sjajan, gladak, u početku je bjelkast, zatim je smećkast, kasnije je prošaran svijetlosmeđim, tamnosmeđim do sivo-smeđim nijansama, pjegav, na kraju je smećkasto-crn ili potpuno crn i vrlo sporo trune, hrapav, rub je obično svjetliji, više ili manje narančasto-smeđ, valovit, gladak, nije narebran.

Stručak: 3.5-7.5 cm visok i 2-4 cm debeo, tvrd, relativno je kratak i debeo, često je ekscentričan, valjkast do gotovo batinast, često je zakrivljen na dnu, gladak, najprije je bijel, kasnije je siv, sivo pjegav, nikad potpuno crn, trljanjem poružičasti pa polako postane sivo-smeđ, baza je često s malim jamicama ili izbočinama, na vrhu je pahuljast, donja je polovica često izbrazdana.

Listići: Gusti, debeli, prirasli ili su blago zaokruženi uz stručak, izmiješani su s lamelulama, vrlo su lomljivi, krem, kasnije su sa sivkasto-plavim ili svijetlosmeđim odsjajem, nekad su sa laganom ružičastom nijansom, u starosti su smeđi, sivo-smeđi do sivo-crni, na pritisak blago pocrvene, oštrica vremenom postaje crnkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste do široko eliptične, s vrlo niskim, izoliranim su bradavicama visokim do 0.2 µm, povezanim spojnim linijama koje tvore mrežasti uzorak, amiloidne, 7.8-9.6 x 5.8-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, rijetko su 2-sporne, batinaste, 40-60 x 8-11 µm, sterigme su duge do 7 µm, cheilocistide su vretenaste, s različitim vršnim produžetkom, 60-96 x 6-8 µm, pleurocistide su 50-100 x 11 µm, pileipelis se sastoji od tupih hifa širokih 3-10 μm i rijetkih dermatocistida približno iste debljine, koje se vršno se granaju na 2-3 dijela (cromushrooms: (6.2) 6.4 - 7.7 (8.3) × (5.3) 5.6 - 6.6 (7.1) µm, Q = (1) 1.1 - 1.2 (1.4), N = 120, Me = 7.1 × 6.2 µm, Qav = 1.2); otrusina je bijela (Ia).

Meso: Tvrdo, lomljivo, bijelo do sivkasto-smeđe, u stručku je svijetlosmeđe, na prerezu polako poružičasti, kasnije polako postaje sivo, sivo-smeđe do tamnosivo, prijelaz kroz ružičaste nijanse uočljiviji je u gornjim slojevima; miris je karakterističan, podsjeća na stare vinske bačve, a okus je blag ili ljutkast u listićima kod mladih primjeraka.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto pa maslinastozeleno (++), s gvajakovom tinkturom prilično brzo tamnoplavo ili zelenkasto-plavo (++), a listići s fenolom žuti pa svijetlooker.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, najčešće u planinskim crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, uglavnom jelom, borom ili smrekom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete, ali samo mlada dok je meso mekano.

Napomena: Prepoznatljiva po velikim dimenzijama, mazavoj i sjajnoj prirasloj kožici, žilavom mesu, manje osjetljivom na oksidaciju nego kod drugih vrsta iz sekcije Compactae, polako postaje sivkasto-ružičasto i crni samo prilikom sušenja, razmaknutim, krem listićima, koji su dugo vremena bez mrlja i obično zakrivljenom i hrapavom stručku pri dnu. Okus je potpuno slatkast, a miris neobičan, bolje je izražen kod malo starijih primjeraka (prema J. Schaefferu na stare vinske bačve). Pileipelis se sastoji od relativno tankih, valjkastih hifa s jednako uskim dermatocistidama, koje se vršno se granaju na 2-3 dijela. Baza stručka je sitno jamičasta.  Pojavljuje se dosta kasno u sezoni. Slične su crna krasnica (Russula nigricans), koja je ima još šire i razmaknutije listiće te na prerezu brđe mijenja boju, ljutolisna krasnica (Russula acrifolia), koja je prosječno manjih dimenzija, slabije je mesnata i izraženo je ljuta u listićima, kada se prereže, meso i površinski dijelovi pocrvene, a zatim prilično brzo pocrne, spore su s relativno grubom dekoracijom. S obzirom na široku rasprostranjenost ove vrste u obalnim zajednicama hrasta crnike i borova, ne može se isključiti da se neki mediteranski nalazi odnose na gotovo slatkaste ili slabo crneće primjerke ljutolisne krasnice.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – Nagorjela krasnica (Russula adusta (Pers.) Fries); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 159. str., Russula adusta (Pers. : Fr.) Fries

ZELENA KRASNICA

Russula aeruginea Lindblad ex Fr.

Etimologija: aerugo-aeruginis (lat.) = bakarna rđa. Po zelenkastoj boji.

Engleski naziv: Green Brittlegill

Klobuk: 4-11.5 cm širok, masnat, u mladosti je skoro polukuglast, zatim je raširen i pupčasto ulegnut na sredini, nekad je režnjast, vlažan i sjajan, kasnije je suh, kožica se lako guli do 1/2 promjera, obično je ujednačene zelene ili sivo-zelene boje, nekad tamniji na sredini ili izblijedi u krem tonove, rijetko je sa narančastim ili ružičastim nijansama, više ili manje sa sitnim hrđastosmeđim mrljama, rub je gladak, slabo je narebran samo u starosti.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.2-2 cm debeo, kratak, prilično je tvrd, valjkast, proširen je na vrhu i blago sužen na dnu, ali ne uvijek, pun, kasnije je spužvast, bjelkast, teži da postane oker-smeđ, uzdužno je crtast.

Listići: Prilično su gusti, široki su 4-7 mm, tanki, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, više su ili manje zaokruženi uz stručak, račvasti, lomljivi, najprije su bijeli, kasnije krem do okerasti i sa hrđastosmeđim pjegama.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste do široko eliptične, sa sitnim bradavicama visokim do 0.6 µm, slabo povezane tankim spojnim linijama s malo ili nimalo grananja, koje tvore djelomični mrežasti uzorak, 7-8.8 x 4.8-6.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, vitke, 38-50 x 7-8.7 μm, cheilocistide su valjkaste do vretenaste, 50-90 x 7-11.5 μm, pileipelis se sastoji od valjkastih, tupih hifa, širokih 2.5-4.5 μm, te nepravilnih valjkastih i tupih ili vretenastih i glavičastih dermatocistida, 100-130 μm x 4-6 μm (cromushrooms: bazidiospore su (7) 7.2 - 8.4 (8.8) × (5.4) 5.7 - 6.2 (6.3) µm, Q = (1.2) 1.24 - 1.4 (1.5), N = 120, Me = 7.7 × 5.9 µm, Qe = 1.3, bazidije su 38-49 × 7.5-9.9 µm, N = 14, cheilocistide su s vršnim produžetkom, 59-88 × 7.3-10.9 µm, N = 8); otrusina je krem (IIc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, mjestimično blago posmeđi ili požuti; miris nije izražen, a okus je blag, samo je u listićima malo ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto, normalnog intenziteta (+), s fenolom tamnosmeđe, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i brza (++), postane zeleno-plavo, s formalinom pozitivna, listića s anilinom negativna, a klobuka s KOH pozitivna, postane svijetložut.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, najčešće u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično sa brezom, a u crnogoričnim šumama sa smrekom ili borom, na svijetlim mjestima, te na blago kiselom i malo vlažnom tlu. Prva slika snimljena je 28.7.2023, na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, a četvrta i peta 31.10.2025, na lokalitetu Cret Dubrava kod Zaprešića.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. U velikim je količinama navodno uzrokovala gastrointestinalne tegobe, ali to nije potvrđeno. Za sada nije poznat nijedan slučaj trovanja, ali za svaki slučaj treba biti na oprezu s ovom vrstom.

Napomena: Srednje je velika krasnica sa mazavom i sjajnom površinom klobuka u normalnim uvjetima. Klobuk je više ili manje u potpunosti zelen, ponekad je smeđ na sredini, ali bez ikakvih tragova ljubičastog pigmenta koji se nalazi kod većine vrsta iz podroda Heterophyllidia. Po boji klobuka, mesu koje na prerezu posmeđi, kremastim listićima, krem otrusini, čvrstom mesu bez mirisa, ljutkastom okusu nezrelih listića i pozitivnoj reakciji sa FeSO4 je kao tipična vrsta iz podsekcije Griseinae. Najbolje se determinira mikroskopski, zbog tankih i valjkastih hifa pileipelisa koje su uvjerile Romagnesija da je prebaci u skupinu sa česvinkom (Russula ilicis), pozicija je bila na pola puta između podsekcija Griseinae i Ilicinae, iako kožica klobuka podsjeća na posljednju. Međutim, čak su i izdužene eliptične spore, sa slabo povezanim bradavicama, dobra značajka za determinaciju. Na sličnom staništu raste crnozelena krasnica (Russula atroglauca), koja je s prosječno tamnijim ili plavičastim nijansama klobuka, neprozirnom kožicom klobuka, potpuno slatkastim okusom mesa i negativnom reakcijom sa FeSO4. Mogu biti slične maslinastozelena krasnica (Russula stenotricha), koja snažno reagira sa FeSO4 i raste samo ispod bjelogoričnog drveća, te priobalna krasnica (Russula monspeliensis), koja je sitna mediteranska vrsta koja raste uz bušine (Cistus), sa izraženijim zelenim pigmentom na klobuku i nježnim aromatičnim mirisom mesa.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 810. Zelena krasnica (Russula aeruginea Lindblad), Sinonim Russula graminicolor Ricken; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 370. str., Russula aeruginea Lindblad ex Fries

Russula albonigra - created on September 2019 in Ruissalo, Tammimäki, Finland by Vauras, Jukka

BIJELOCRNA KRASNICA

Russula albonigra (Krombh.) Fr.

Etimologija: albus (lat.) = bijelo + niger (lat.) = crno. Po kontrastu između boje listića i boje klobuka.

Engleski naziv: Menthol Brittlegill

Klobuk: 5-14.5 cm širok, pravilan, najprije je konveksan, zatim se proširi i pupčasto ulegne na sredini, lijevkast, nepravilan ili režnjast, malo je kvrgav, suh, bez sjaja, gladak, kožica je priraštena, guli se samo 1/8 promjera, u početku je bjelkast, sivo-smeđ, kasnije je žuto-smeđ, smećkast, crno-smeđ do crn, trljanjem odmah pocrni, rub je rascijepljen, valovit i zakrivljen, gladak, nije narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 2-4 cm debeo, kratak, zdepast, često je ekscentričan, u mladosti je malo zadebljan na bazi, zatim je valjkast ili malo zašiljen na bazi, tvrd, pun, suh, gladak, bijel, trljanjem brzo pocrni, ponekad je naboran i hrapav na dnu.

Listići: Gusti, tvrdi, voštani, nejednaki, rijetko su račvasti, izmiješani su s brojnim lamelulama, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, debeli i lomljivi, bjelkasti, krem ili okerasti, vremenom ili na ozlijeđenim mjestima pocrnu, dosta su kontrastni u odnosu na ostali dio plodnog tijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko su eliptične, ponekad su izdužene, sa niskim, izoliranim bradavicama visokim 0.1-0.2 µm, vrlo fino povezanim spojnim linijama koje uglavnom tvore potpuni mrežasti uzorak, 7.5-9.4 x 5.8-7.5 µm, bazidije su 4-sporne, lagano batinaste, 50-66 x 7-9 μm, cheilocistide su brojne, tupo valjkaste, s mnogu uljnih kapljica, široke 6-8 µm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, vrlo tankih stijenki, širokih 4-8 μm, s više ili manje dugim segmentima, te ponekad dugih, valjkastih ili malo batinastih dermatocistida s 0-2 segmenta, širokih 6-8 μm, a ponekad čak i debljih, širokih do 10 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na ozlijeđenom mjestu pocrni, na prerezu nakon 1-3 minute postaje ljubičasto-crno, a iznad listića lagano pocrveni; miris je voćni ili malo na kuhano mlijeko, sličan kao kod suhe puževice (Hygrophorus penarius), a okus je blag, čak i u listićima, gdje je karakteristično osvježavajući poput mentola.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-crvenkasto (+), s gvajakovom tinkturom zelenkasto-plavo (+), s formalinom brzo crveno, s fenolom crvenkasto pa crno, a listići s anilinom narančasto-crvenkasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u dosta velikim skupinama, u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično na umjereno pjeskovitim i kiselim tlima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Sve krasnice u sekciji crnih krasnica (Nigricantine) kojima listići pocrnu su jestive.

Napomena: Ako uzmemo u obzir sveukupne makroskopske, mikroskopske i kemijske karakteristike, opisana se vrsta čini kao najbolje identificirana vrsta unutar sekcije Compactae. Prepoznatljiva je po osvježavajućem okusu listića, intenzivnoj promjeni boje u sivo-crnu, izravnoj ili onoj kojoj prethodi crvenjenje (Russula albonigra f. pseudonigricans), srednje razmaknutim listićima, gušćim nego kod crne krasnice (Russula nigricans) i nagorjele krasnice (Russula adusta), ali izraženo manje nego kod gustolitićave krasnice (Russula densifolia), antracitne krasnice (Russula anthracina) i srodnih vrsta. Mikroskopska slika je vrlo karakteristična, sa sporama s vrlo finim mrežastim uzorkom, jedva vidljivim pod mikroskopom, te prilično velikim dermatocistidama i refrakcijskoj prirodi njihovog sadržaja. Kao što joj i ime govori, postoji veliki kontrast između bijelih listića i tamne, skoro crne boje klobuka. Dosta su slične antracitna krasnica, koja se razlikuje po listićima sa ružičastim odsjajem i mesu koje teži da mnogo brže pocrni, ljutolisna krasnica (Russula acrifolia), koja se jasno razlikuje po izrazito ljutom okusu u listićima, sluzavoj i sjajnoj kožici klobuka i uglavnom crvenkasto-smeđem klobuku, te pepeljasta krasnica (Russula atramentosa), koja se lako prepoznaje po gotovo upola manjim dimenzijama, gušćim listićima, jedva primjetnom osvježavajućem okusu i mesu koje prije crnjenja nikada ne pocrveni, a najznačajnija razlika odnosi se na pileipelis bez dermatocistida.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 852. Bijelocrna krasnica (Russula albonigra Krombholz); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 177. str., Russula albonigra (Krombholz) Fries

Russula alnetorum - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

JOHINA KRASNICA

Russula alnetorum Romagn.

Klobuk: 2-5.3 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i malo ulegne na sredini, režnjast, vlažan i sjajan kada se ubere, ubrzo je suh i bez sjaja, guli se od 2/5 do 1/2 promjera, gladak, vinskicrven do intenzivo plavkasto-ljubičast, ponekad je svijetloplav kao kod Nuragijske krasnice (Russula nuragica), mjestimično izblijedi u krem nijanse, ponekad je ružičasto-ljubičast s oker ili maslinasto-oker sredinom, iznimno izblijedi u oker-sivkaste tonove kao kod jasikine ljutice (Russula pelargonia), rub je kasnije više ili manje narebran i valovit.

Stručak: 2.8-5.5 cm visok i 0.7-1.6 cm debeo, valjkast ili izraženo batinast, uglavnom je sužen na bazi, naglo se širi na vrhu, pun, kasnije je srž mekana, šupljikava i grudvasta, pahuljast na vrhu, najprije je bijel, kasnije je hrđasto oker-smećkast na donjem dijelu, zatim postane sivkast i sivkasto-smeđ zbog omekšavanja i upijanja vode, u određenim uvjetima opsežno požuti.

Listići: Prilično su razmaknuti, tanki, izmiješani su s lamelulama, 3-8 mm široki, nisu ili su rijetko račvasti, na bazi su spojeni poprečnim žilicama, trbušasti, vrlo su lomljivi, prirasli, bjelkasti, kasnije su žućkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do jajolike, relativno su izdužene, s malim su bradavicama visokim do 0.5 µm, povezanim spojnim linijama koje tvore fini mrežasti uzorak, amiloidne, 8-10.4 x 6.5-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-52 x 10-13 μm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, 60-90 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od vrlo tupih hifa, širokih 3.2-5.5 μm, formiranih od relativno kratkih članaka, te valjkastih dermatocistida s 0-4 kraća ili duža segmenta, neki su vrlo duge, ali su uglavnom kratko batinaste i jednosegmentne, nisu inkrustirane; otrusina je bjelkasta (Ib).

Meso: Umjereno čvrsto, lomljivo, bijelo, jasno posivi zbog vlage, mjestimično lagano požuti, osobito u srži stručka; miris nije izražen, a okus je gotovo blag, samo su listići prolazno ljutkasti kod mladih primjeraka.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto (kod Russula alnetorum var. pumila crveno) (+), normalnog intenziteta, s fenolom smećkasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, spora i umjerenog intenziteta, postane plavo (kod Russula alnetorum var. pumila je brza i intenzivna) (+), a s formalinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, u vlažnim šumama, grmlju, po livadama uz potoke i uz morsku obalu u simbiozi s crnom ili bijelom johom (Alnus glutinosa ili Alnus incana) te u planinskim područjima u simbiozi s planinskom johom (Alnus viridis). U Hrvatskoj je nađena uz crnu johu, samo na dva lokaliteta, u Hrvatskom zagorju i na otoku Krku.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu po planinama ispod planinske, crne ili bijele johe, maloj veličini, vlažnoj i sjajnoj površini klobuka, čija boja varira od plavo-zelene, ružičasto-ljubičaste do vinskicrvene, s tamnijom, crnkastom sredinom, bjelkastim, dosta razmaknutim listićima, stručku koji je ponekad odmah žut, ali više ili manje vremenom posivi, sve do sivo-smeđe nijanse tipične za stara, vodom natopljena plodna tijela, miris uglavnom nije izražen, a okus je blag ili jedva primjetno ljutkast. Od srodnih vrsta iz podsekcije Russula, kojima meso posivi su tamnopurpurna krasnica (Russula atropurpurea), koja je prepoznatljiva prvenstveno po znatno većim diomenzijama i mesnatosti. Slične su lomljiva krasnica (Russula fragilis) i tamnocrvena krasnica (Russula atrorubens), kojima je meso vrlo ljutog okusa, miriše na amil acetat ili kolače, na prerezu malo promijene boju i rastu na drugačijem staništu. Po mesu koje posivi, boji klobuka i vrlo svijetlim listićima slična je jasikina ljutica, koja se prepoznaje po mirisu na pelargonije, vrlo ljutom okusu mesa, krem otrusini i povezanosti s topolama, hrastovima, kestenima i bukvama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 891. Patuljasta krasnica (Russula pumila Rouzean & Massart); Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Johina krasnica (Russula alnetorum Romagn.); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 531. str., Russula alnetorum Romagnesi

Russula alutacea - created on August 2014 in Provincia di Pavia, Italy by Federico Calledda

UŠTAVLJENA KRASNICA

Russula alutacea (Fr.) Fr.

Etimologija: alutaceus (lat.) = boje kože. Po boji.

Klobuk: 4-12 cm širok, prvo je kuglast do konveksan, kasnije je otvoren i vrlo izraženo ulegnut na sredini, manje ili više nepravilan, može biti režnjast i brežuljkast, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, donekle je vlažan i sjajan, ali ne uvijek, zatim je suh i bez sjaja, crveno-ljubičast, ružičasto-ljubičast, vinski crveno-smeđ, smeđ, može biti mjestimično oker-maslinast, nekad je tamniji na udubljenoj sredini, gotovo crnkast ili izraženo izblijeđen, s oker mrljama koje mogu biti brojne, s oštrim ili nejasnim rubovima, rijetko je čitav ružičast, uglavnom je bez drugačije obojenih pojasa, kao kod maslinaste krasnice (Russula olivacea), rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna, gladak, nije narebran.

Stručak: 3-8 cm visok i 1.3-2.6 cm debeo, često je ekscentričan, nepravilno je valjkast, malo je sužen na dnu i više ili manje proširen na vrhu, tvrd, pun, srž je kasnije omekšana, bijel, prilično je rijetko s ružičastom nijansom na donjem dijelu, kasnije je s oker mrljama na bazi, koje postaju izraženije rukovanjem.

Listići: Gusti, široki su 6-11 mm, uglavnom su bez lamelula, debeli, mogu biti račvasti, zaokruženi su ili suženi uz stručak, prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, krem, na kraju su žućkasti i sa slabim narančastim odsjajem kada se gledaju sa strane, oštrica je gotovo ravna.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko su eliptične do gotovo kuglaste, s tupim, stožastim ili polukuglastim bradavicama visokim do 0.8 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični ili zatvoreni mrežasti uzorak, amiloidne, 8.5-11.2 x 8-9.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-62 x 10-15 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste i s vršnim produžetkom, široke 9-15 μm, pileipelis se sastoji od valjkastih i tupih hifa, širokih 2.5-5 μm, te određenog broja manje ili više valjkastih, višesegmentnih, neinkrustiranih primordijalnih hifa koje se morfoloski dosta razlikuju po dužini, s refraktivnim sadržajem, širokih 3.8-6 μm, s jednakim ili nešto užim gornjim segmentom; otrusina je svijetložuta (IVb).

Meso: Prilično je debelo i čvrsto, bijelo, u srži stručka je hrđastosmeđe, zatim je oker; miris je slab na voće, a okus je blag.

Kemijski reagensi: Meso s FeSO4 postane svijetlo narančasto-crveno (+), s fenolom nakon nekoliko minuta intenzivno ljubičasto, brže u mesu ispod kožice klobuka, a reakcija s gvajakovom tinkturom je spora i normalno intenzivna, postane plavo (+), meso i listići s KOH postanu žuto-narančasti, a listići s anilinom crvenkasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično listopadnim ili zimzelenim hrastovima (Quercus pubescens, Quercus ilex), ali i drugim bjelogoričnim drvećem, osobito bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Prilično se razlikuje od vinskosmeđe krasnice po relativno glatkoj i sjajnoj kožici klobuka, bez obojenih pojasa, većim, kuglastim i slabo dekoriranim sporama, s izraženim mrežastim uzorkom, relativno sporoj reakciji s fenolom, rijetko prisutnoj ružičastoj nijansi na stručku, čiji je pigment slabiji nego kod slične vrste, kod koje je često ružičasto-ljubičast, kao kod vrsta iz podroda Amoenula.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1465. str. Russula alutacea (Pers. : Fr.) Fr.

Russula amarissima - created on August 2009 by Gerhard Koller

GORKA KRASNICA

Russula amarissima Romagn. & E.-J.Gilbert

Klobuk: 5-12 cm širok, najprije je nepravilno konveksan, poslije je raširen i malo i nimalo ulegnut na sredini, režnjast, površina je raspucana i jasno naborana, kožica je polusraštena, suh i bez sjaja, crveno-ružičast, ružičasto-ljubičast, ponekad je ljubičasto-smeđom ili smeđom nijansom, može biti s oker mrljama ili različito izblijedi do žuto-oker tonova od sredine prema rubu, vrlo je rijetko relativno čiste crvene boje, kao kod tvrde krasnice (Russula rosea), rub je dugo vremena podvijen, gladak, nije narebran.

Stručak: 5-9 cm visok i 1.7-3 cm debeo, batinast do nepravilno valjkast, pun, srž kasnije postane spužvasta, naboran ili duboko izbrazdan, bijel, ponekad je na gornje dvije trećine ili na dnu s ružičastom nijansom, s oker-smeđim mrljama na dnu, kasnije jasno požuti.

Listići: Gusti, tanki, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, u početku su bijeli, zatim su žuti, sušenjem postaju šafranastožuti, postepeno od oštrice prema licu, oštrica je ravna i često ljubičasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste, s više ili manje zašiljenim bradavicama visokim 0.8-1 µm, prilično povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 7.6-9.5 x 6.4-8.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-50 x 8-10 μm, cheilocistide su brojne, izdužene, 70-115 x 9-13 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 3-4 μm, te brojnih, vrlo dugih, valjkastih, inkrustiranih dermatocistida, sa ili bez segmenata, s trbuhom širokim 4-6 μm, s refraktivnim sadržajem, kao i valjkastih, tupih primordijalnih hifa, širokih 4-4.5 μm; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na erodiranim dijelovima i ispod kožice klobuka je ljubičasto, na prerezu požuti, sušenjem postaje izrazito hrđasto žuto-smećkasto; miriše na voće, a okus je izrazito gorak, u listićima može biti malo ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), s gvajakovom tinkturom brzo postane plavo do plavo-zeleno (++), a s fenolom crvenkasto-smeđe.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u kontinentalnim bjelogoričnim šumama i uz rubove šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće s bukvom ili hrastom, voli vapnenasto i kiselo tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Vrlo je rijetka vrsta, prepoznatljiva po srednjoj veličini, klobuku u rasponu od vinski crveno-ružičaste do crvenkasto-smeđe boje, rijetko smeđe. Osim prekrasne i dovoljno čiste crvene boje koja podsjeća na tvrdu krasnicu, kožica klobuka je suha i fino baršunasta, stručak je tvrd i promjenjivog oblika, može biti s ružičastom nijansom, meso je izrazito čvrsto i debelo, listići su vrlo svijetli, često s crvenkastom  oštricom, a otrusina je svijetlokrem. Ključne karakteristike unutar podsekcije Lepidinae su gorak, ponekad prethodno ljut okus i sporo, ali ponekad uočljivo žućenje listića. Ovaj oblik promjene boje, pojačan toplim i suhim vremenom, može biti sličnog intenziteta kao kod izrazitije požutjelih primjeraka žutopjegave krasnice (Russula luteotacta). Zbog izražene mesnatosti, površine klobuka bez sjaja, crvene pigmentacije na stručku i ponekad na oštrici listića, te obično odsutnosti ljutine bi se mogla zamijeniti s maslinastom krasnicom (Russula olivacea) i sličnim vrstama, koje se jasno razlikuju po žutoj otrusini, ružičasto-ljubičastoj reakciji s fenolom i potpuno blagom okusu. Zabuna s nekim vrstama iz podroda Amaenula bila bi mnogo manje razumljiva. Međutim, čini se da stari primjerak isključuje zamjenu s ljubičastonogom krasnicom (Russula violeipes) zbog čvrste, ali ne i tvrde konzistencije, gotovo suženog stručka, crvene oštrice listića, te baršunastije površine klobuka i stručka nego inače. Medna krasnica (Russula melliolens) je sasvim drugačija po ukupnim karakteristikama i jedva je prepoznatljiva zbog kuglastih spora i krem otrusine. Slična tvrda krasnica je s klobukom koji varira od čisto crvene do narančasto-crvene boje, mesom koje lagano požuti kada se osuši, listićima koji nikada ne postanu šafranastožuti, te osvježavajućim, a ne gorkim okusom mesa.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 829. Gorka krasnica (Russula amarisima Romagn. & Gilb.); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1136. str. Russula amarisima Romagn. & E.-J.Gilbert

AMETISTNA KRASNICA

Russula amethystina Quél.

Etimologija: amethystos (gr.) = ametistno, dragi kamen ljubičaste boje. Po boji.

Engleski naziv: Amethyst Brittlegill

Klobuk: 3.5-10 cm širok, prvo je konveksan, ubrzo zatim se raširi i uglavnom ulegne na sredini, kožica se guli na većem dijelu, vrlo je ljepljiv nakon kiše, ubrzo je suh i baršunast, dosta je promjenljivih boja, ružičasto-ljubičast, ljubičast do crveno-ljubičast, sredina je ponekad tamnija, maslinasto-siva ili žuto-zelena, vrlo je rijetko maslinasto-smeđ, žut na sredini ili ujednačeno smeđ (žumanjčanožuta boja karakteristična je za starije, kišom natopljene primjerke), rub je dugo vremena podvijen, kasnije je izravnat, kratko narebran i malo ili nimalo raspucan.

Stručak: 4-7 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, valjkast do batinast, više ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta, na kraju je komorasto šuplja, brašnjav, bjelkast, kasnije je mjestimično je s oker-smeđim mrljama.

Listići: Osrednje su gusti, široki su 6-12 mm, tanki, rijetko su s lamelulama, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, lomljivi, najprije su bijeli, kasnije su kremasto-žuti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko su eliptične, sa stožastim, uglavnom izoliranim bradavicama visokim oko 0.6-1 µm, djelomično povezanim kratkim, malo ili nimalo razgranatim grebenima i tankim spojnim linijama, amiloidne, 8-9.7 x 7-8.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-52 x 9-13 μm, cheilocistide su vretenaste, s malo sadržaja, 55-90 x 8-13 μm, pileipelis se sastoji od valjkastih hifa, nekad s blago zadebljanim vrhovima, širokih 4-5 μm, te velikih, višesegmentnih, tupih, grubo inkrustiranih primordijalnih hifa, širokih 5-6.5 μm, nekad s još debljim segmentima; otrusina je svijetložuta (IVa).

Meso: Debelo, umjereno je čvrsto, ali lomljivo, bijelo, na prerezu postane blago oker-smeđe; izraženo miriše na jod, osobito u dnu stručka, kao kod Turco-lazzarijeve krasnice (Russula turci), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetloružičasto (-), s gvajakovom tinkturom slabo intenzivno plavkasto-zeleno (-), a s fenolom polako tamnosmeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, osobito jelom i smrekom, voli kiselo i vapnenasto tlo.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Među srednje je velikim i čvrstim krasnicama, s blagim okusom mesa i više ili manje žutom otrusinom koja raste ispod crnogoričnog drveća, a prepoznatljiva je po fino baršunastoj kožici klobuka, dosta višebojnoj, ljubičastoj kod tipičnih primjeraka, sa sredinom koja često postane žuta, brašnjavom stručku, ponekad s ružičastom nijansom i s više ili manje izraženim oker-smeđim mrljama pri dnu, otrusinom oko IIIc-IVa, gotovo nepostojećom reakcijom mesa s gvajakovom tinkturom, blagom okusu i mirisu na jod ili ljuske oraha, iako slabom i ne uvijek primjetnom. Mikroskopski je karakteristična po srednje velikim sporama s kratkim ili slabo razgranatim grebenima, te pileipelisom s isprepletenim primordijalnim hifama širokim 4-8 μm, rijetko debljim. Raste u planinskim crnogoričnim šumama na vapnenastom tlu, najčešće ispod smreke ili jele. Slične su pupača (Russula caerulea) prepoznatljiva po neizraženom ili slabom mirisu na voće, glatkoj i sjajnoj površini klobuka, s karakterističnom grbicom u obliku bradavice na sredini, te žutozelena krasnica (Russula olivascens), koja raste ispod crnogoričnog drveća, a razlikuje se po relativno glatkoj kožici klobuka, vrlo tamnoj otrusini, oko IVd ili IVe, što se lako može zaključiti jednostavnim pregledom himenija kod zrelih plodnih tijela. Ali najzanimljivija paralela odnosi se na Turco-lazzarijevu krasnicu, vrstu toliko sličnu po općim karakteristikama da je teško prepoznati odstupanje od opisa. Prije svega, očito je kako, osim spora, koje su kod Turco-lazzarijeve krasnice prepoznatljive po mrežastijem uzorku i nižoj dekoraciji, granice između vrsta uvelike variraju prema iskustvu različitih autora. Uzimajući u obzir opće mišljenje, najvažnija karakteristika kod opisana vrste su spore s relativno visokim bradavicama, bez mrežastog uzorka i s rijetkim zebrastim vezama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 818. Ametistna krasnica (Russula amethystina Quélet); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1369. str. Russula amethystina Quél.

LJUPKA KRASNICA

Russula amoena Quél.

Etimologija: amoenus (lat.) = ugodno, dopadljivo. Po izgledu.

Klobuk: 2.5-4.5 cm širok, nije velik, prvo je konveksan, zatim se raširi i lagano pupčasto ulegne na sredini, ponekad je nepravilan, kožica se guli do 1/2 promjera, bez sjaja, suh i bez sjaja, lijepe je crveno-ljubičaste, ljubičaste, tamnoljubičaste, ljubičasto-crne ili plavkasto-ljubičaste boje, rijetko je sa maslinastozelenom ili plavkasto-zelenom nijansom u obliku ograničenih mrlja ili se širi na cijelu površinu (Russula amoena f. viridis), te zasićeno crven poput otrovnocrvene krasnice (Russula emeticicolor), jako je baršunast i malo bijelo pahuljast, vremenom postane izbrazdan, rub je gladak, nije narebran, tanak, kasnije je uzdignut i često vijugav.

Stručak: 1.5-4 cm visok i 0.7-1.2 cm debeo, valjkast, zatim se postupno sužava prema dnu, pun, kasnije je komorasto šupalj, bjelkast, gotovo čitav je sa karmincrvenom ili ljubičastom nijansom, osim na samom vrhu, sitno je pahuljasto-baršunast.

Listići: Najprije su gusti, ubrzo zatim su razmaknuti, uski, široki su 2-4 mm, tanki, malo su trbušasti, uglavnom nisu račvasti, s rijetkim su lamelulama, prirasli, na osnovi su poprečno povezani žilicama, bjelkasti do oker, oštrica je iste boje ili crvenkasta, osobito prema rubu klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su jajolike do široko eliptične, sa polukuglastim, tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, povezanim debelim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 6.4-8 x 5.5-6.4 µm, bazidije su blago batinaste, 60-70 x 9-12 μm, cistidiformne hife su više ili manje rijetke, uske, s trbuhom širokim samo 7.5-12 μm, pileipelis se sastoji od karakterističnih hifa s vršnim segmentima u obliku sablje ili šila, dugih do 90 μm, postavljenih na kratkim bazalnim člancima, od kojih su neki zadebljani, širokih do 14 μm; otrusina je krem (IIb-c).

Meso: Relativno je debelo i prilično čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka i kore stručka je malo crvenkasto-ljubičasto; miriše na na kuhane rakove ili haringe kao kod prijesne mliječnice (Lactifluus volemus) ili također na gusjenice vrbotoča (Cossus cossus), odnosno krupnog leptira čije su gusjenice štetnici na vrbama i drugom bjelogoričnom drveću, te voćkama (kruški, jabuci, trešnji, dudu i dr.), kao kod gusjenične puževice (Hygrophorus cossus), a okus je blag.   

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s FeSO4 je slaba (-), s gvajakovom tinkturom je pozitivna i spora (+), s fenolom postane ružičasto-ljubičasto, a kožica klobuka s KOH svijetložuta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, uglavnom sa jelom, smrekom ili kestenom, a nešto rjeđe ispod hrasta, bukve ili breze, voli rubove šuma, raste na kiselom ili slabo vapnenastom tlu, rijetko u mediteranskom području. Primjerke na slikama snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva po malim dimenzijama, suhom i baršunastom klobuku, prekrasnoj crveno-ljubičastoj ili ljubičastoj boji kod tipične forme, rijetko je zeleno pjegav, ali i potpuno maslinastozelenom, svijetlim listićima, s istobojnom ili crvenom oštricom, krem otrusini, oko IIb, baršunastom stručku, gotovo uvijek djelomično ili opsežno obojenom karmincrvenom nijansom, potpuno blagom okusu i blagom, ali karakterističnom mirisu na haringe, kao kod prijesne mliječnice. Kora stručka u dodiru s fenolom polako postaje ljubičasta, za razliku od suljupke (Russula amoenicolor) i ljubičastonoge krasnice (Russula violeipes), kod kojih postaje tamnija, crveno-smeđa ili smeđa (osobito posljednja). Njezine zelene forme (Russula amoena f. viridis) nisu rjeđe od sličnih, nepoznatih zelenih formi suljupke (Russula amoenicolor f. olivacea). Od srodnih vrsta suljupka je vrlo česta u mediteranskom području, a dvostruko je većih dimenzija od opisane vrste, s tamnijom otrusinom (IId-IIIa), smećkastom reakcijom sa fenolom i cistidoformnim hifama na kožici klobuka, širokih 12-18 mm. Ljubičastonoga krasnica je prepoznatljiva po većim dimenzijama, prevladavajućoj limunastožutoj boji i smećkastoj reakciji sa fenolom. Miris mesa na kuhane rakove je isti kao kod haringove krasnice (Russula xerampelina), ali tek u starosti kao kod prijesne mliječnice.

Russula amoenicolor - created on May 2020 in Padru, Sardegna, Italy by salvatore_bacciu_paola_mereu

SULJUPKA

Russula amoenicolor Romagn.

Etimologija: Po sličnoj boji kao kod ljupke krasnice (Russula amoena).

Klobuk: 4.5-10 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je raširen i malo ulegnut na sredini, valovit, režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo manje, suh, izraženo je baršunast, često je pahuljast na sredini, od ljubičaste do vinski crveno-smeđe boje kao kod jestive krasnice (Russula vesca) ili potpuno smeđ, crveno-ljubičast kao kod određenih formi ljupke krasnice, tamnoljubičast, ljubičasto-crn (Russula amoenicolor f. nigrosanguinea), ponekad je mjestimično smeđ, ljubičast ili zelen u promjenjivim omjerima i intenzitetima, čitav može biti vrlo lijepe maslinastozelene boje (Russula amoenicolor f. olivacea), rub je gladak, samo u starosti može biti kratko narebran.

Stručak: 3-7 cm visok i 1.5-3 cm debeo, nekad je ekscentričan, uglavnom je kratak i robustan, valjkast, blago se sužava prema bazi, proširen na vrhu, ponekad je stisnut, pun, srž je kasnije spužvasta, veći dio ili čitava površina je baršunasta, bijel, s karmincrvenom je nijansom, na vrhu je obično bjelkast, na bazi je sa hrđastožutim mrljama, rijetko je čitav bijel.

Listići: Vrlo su gusti, široki su 5-8 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, račvasti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, na bazi su poprečno povezani žilicama, gotovo su elastični ili slabo lomljivi, barem u mladosti, bjelkasti, kremasti u zrelosti, zatim su s oker odsjajem, oštrica je često crvenkasto-ljubičasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste, s velikim, tupim stožastim bodljama visokim 0.7-1 µm, dobro povezanih grebenima koji tvore djelomični ili potpuni mrežasti uzorak, 6.7-8.4 x 5.6-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-50 x 9-13 μm, cistidoformne hife su s velikim trbuhom, široke do 19-20 μm, pileipelis se sastoji od velikih hifa sa zašiljenim vršnim segmentom i lančanim bazalnim segmentima, malo ili nimalo zadebljanih, širokih 4-11 μm; otrusina je tamnokrem (IId).

Meso: Debelo, osrednje je čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka i kore stručka je crvenkasto; miriše na kuhane rakove ili haringe, osobito osušeno, kao kod prijesne mliječnice (Lactifluus volemus), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s FeSO4 je vrlo slaba (-), postane svijetlo žuto-narančasto, s gvajakovom tinkturom je slaba i spora (-), postane polako plavo, s fenolom smećkasto, a listića s anilinom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s listopadnim i zimzelenim hrastovima u mediteranskom području, rjeđe ispod drugog bjelogoričnog drveća, na vapnenastom ili čak izrazito pjeskovitom tlu, a Romagnesi navodi da raste u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Jedna je od najčešćih krasnica diljem mediteranske regije, a raste ispod hrastova crnike i plutnjaka, na pjeskovitom tlu. Također je zabilježena u nizinskim i brdskim bjelogoričnim šumama hrasta, iako vrlo rijetko. U usporedbi sa srodnim vrstama, tipična forma je karakteristična po rastu na suhim staništima, smećkastoj reakciji mesa s fenolom, ogromnim cistidiformnim hifama na kožici klobuka čiji trbuh lako doseže 18 µm, bazalnim segmentima hifa pileipelisa, koji su blago ili uopće nisu zadebljani, te otrusini na donjoj granici oker boje (IId-IIIa). Slična je ljupka krasnica (Russula amoena), koja je prepoznatljiva je po upola manjoj veličini, relativno svjetlijoj otrusini i mesu koje s fenolom postaje ljubičasto, donekle slično kao kod vrsta u podsekciji Olivaceinae. Slična ljubičastonoga krasnica (Russula violeipes) ima izrazito svjetlije listiće i otrusinu, te miris na kuhane rakove, kao kod haringove krasnice (Russula xerampelina), dok je miris kao kod prijesne mliječnice primjetan tek dan nakon berbe, te preferira rast u hladnijim šumama kestena, graba i bukve. Romagnesi je opisanu vrstu predstavio kao izrazito polikromnu ili višebojnu vrstu, za razliku od relativno ujednačeno obojenih srodnih vrsta.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 389. str., Russula amoenicolor var. amoenicolor RomagnesI