MEDNOŽUTA KRASNICA

Russula subfoetens W.G.Sm.

Etimologija: Po sličnosti sa smrdljivom krasnicom (Russula foetens).

Engleski naziv: Least Stinking Brittlegill

Klobuk: 5-14 cm širok, u početku je skoro kuglast, kasnije se izravna i ulegne na sredini, površina je nekad valovita, sluzava, osobito na rubu, obično nije ljepljiva, kasnije je suha, blistava, kožica se guli do 1/3 promjera, žuto-oker do žuto-smeđ, kasnije je više ili manje crvenkasto-smeđ na sredini, vremenom tamni, rub je tipično tanak i umjereno narebran u starosti.

Stručak: 6-12 cm visok i 2-3.5 cm debeo, nije krupan, pravilno je valjkast do gotovo batinast, nikad nije jasno batinast, jasno je proširen na vrhu, pun, kasnije je potpuno šupalj, gladak, ili na većem dijelu fragmentiran na sitne ljuske, bjelkast, na dnu je sa hrđastosmeđim mrljama, ubrzo smeđi od dna.

Listići: Osrednje su gusti, prilično su uski, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, prirasli sa zupcem, lomljivi, više ili manje su račvasti, na bazi su poprečno spojeni žilicama, bjelkasti, kasnije su žućkasti do žuto-oker, u starosti ili na oštećenim mjestima posmeđe.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s više su ili manje izoliranim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, slabo povezanim spojnim linijama koje tvore djelomični zebrasti uzorak, 7.2-9.6 x 6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 38-55 x 9-13 μm, cheilocistide su gotovo vretenaste, s različitim vršnim produžetkom, 80-120 x 7-14 μm, pileipelis se sastoji od vrlo tupih hifa, širokih 3-5 μm, te više ili manje vretenastih dermatocistida, glavičastih, s trbuhom širokim 4-7 μm (cromushrooms: bazidiospore su (7) 7.3 - 8.8 (9.5) × (5.5) 6 - 7.1 (7.8) µm, Q = (1.1) 1.14 - 1.3 (1.4), N = 120, Me = 8 × 6.6 µm, Qe = 1.2, bazidije su 32-50 × 9-12 µm, N = 12); otrusina je krem (IIb-c).

Meso: Debelo, čvrsto, prilično je elastično, bijelo, ispod kožice klobuka je žuto, vremenom i na prerezu požuti; miris je pomalo na voće, neugodan kao kod smrdljive krasnice, a okus je blag do jedva uočljivo ljutkast, umjereno ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane prljavo ružičasto (+), s fenolom crvenkasto-smeđe, reakcija mesa s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna, postane plavo (++), bijeli dijelovi s KOH žućkasti, a požutjeli brzo postanu narančasto-smeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom brezom, lijeskom, hrastom ili grabom. Primjerak na prvoj slici snimio je Danijel Mulc, a ostale slike snimljene su 1.10.2025., na lokalitetu Zelovo kod Sinja, u šumi hrasta, bukve i lijeske.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Neki je autori navode kao nejestivu gljivu, ali se smatra otrovnom, jer sadrži određene nepoznate toksine, uključujući crustulinol, koji uzrokuju gastrointestinalni sindrom trovanja, odnosno slabije probavne smetnje, s latencijom od 30 minuta do 4 sata. Veće će količine ove gljive kod osjetljivih osoba uzrokovati proljev, mučninu i povraćanje. Ljute ili gorke krasnice nisu jestive gljive.

Napomena: Osim što meso na prerezu požuti, ono kod mladih primjeraka ponekad može već biti žuto ispod kore stručka. Kao što je iznad navedeno, meso u dodiru sa KOH brzo postane zlatnožuto, međutim, na već žutim dijelovima postaje narančasto-smeđe. Slične su smrdljiva krasnica, koja se lako razlikuje po debljem i zdepastijem stručku i nepromjenjivom bijelom mesu, koje ne reagira sa KOH, te bademova krasnica (Russula grata), koja slabo reagira sa KOH i ima vrlo nisku dekoraciju na sporama, koja ne prelazi 0.5 μm. Među najsrodnijim vrstama je neprivlačna krasnica (Russula inamoena), koja se može prepoznati po malim, kuglastim sporama, dugim do 9 μm ili po velikim bradavicama i grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, reakcija mesa sa KOH je negativna ili vrlo slaba, a raste u toplim i suhim bjelogoričnim šumama, osobito šumama hrasta.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 428. str., Russula subfoetens W.G. Smith

Russula subrubens - created on October 2019 in Pinseskoven, Vestamager, Denmark by Benny T. Olsen

CRVENKASTA KRASNICA

Russula subrubens (J.E.Lange) Bon

Etimologija: sub (lat.) = ispod, blizu, ne sasvim + rubens (lat.) = crvenkast. Po boji.

Klobuk: 4–9 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi i ulegne na sredini, gotovo je lijevkast, kožica se vrlo kratko guli, vlažan i sjajan kada se ubere, zatim je bez sjaja, ali nije baršunast, promjenjivih je boja, crveno-smeđ, crven, bakrenocrven, narančasto-smeđ, ljubičasto-smeđ, može biti s tamnijim, crveno-ljubičastim područjima ili s mjestimičnim žutim do žuto-zelenim mrljama, osobito u sredini, ali ne isključivo, te se mrlje mogu spajati i širiti, a ponekad čitava površina izgleda žućkasto ili žuto-narančasto, rub je gladak, u starosti je umjereno narebran.

Stručak: 3–6 cm visok i 1-2 cm debeo, batinasto zadebljan na dnu, rijetko je gotovo valjkast, uglavnom nije proširen na vrhu, površina je neravna i pahuljasta, bijel, kasnije uočljivo smeđi, često je sa ružičasto-crvenkastom nijansom, uglavnom na donjem dijelu, trljanjem posmeđi.

Listići: Gusti, malo su trbušasti, široki, uglavnom su bez lamelula, debeli, zaokruženi su uz stručak, prirasli, skoro su slobodni, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, kasnije su krem do lagano okerasti, na ozlijeđenim mjestima postanu smećkasti do hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s tankim, vrlo gustim bodljama visokim 0.6-0.8 µm, donekle povezanim grebenima i jedva uočljivim spojnim linijama, koje tvore zebrasti ili nepotpuni mrežasti uzorak, amiloidne, 7.8-9.8 x 6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, vitke, 50-63 x 10-14 μm, cheilocistide su vretenaste do batinaste, ponekad su sa zaobljenim vrhom, rijetko su s papilom, 62-100 x 10-13.5 μm, pileipelis se sastoji od hifa, širokih 3-6 μm, više ili manje valjkastih i tupih, ali nepravilno širokih, kratkih, razgranatih, zadebljanih do 8-10 μm, te valjkastih, 0-1-2-segmentnih, dermatocistida, širokih 5-8 μm, sa sitnim račvama i hrapavom stijenkom; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b), a prema Romagnesiju krem do tamnoker (IIc-IIIc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu postane žuto-smeđe; miris je slab na voće u mladosti, osušeno na haringe kao kod haringove krasnice (Russula xerampelina), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane zeleno (+), s anilinom crveno, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, na planinskim močvarnim staništima u simbiozi sa patuljastom vrbom (Salix herbacea), na rubu močvara i tresetišta u tresetnoj mahovini (Sphagnum), te u depresijama uz vodotoke ispod johe, vrbe, jasena ili breze.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Ova vrsta iz podskupine Xerampelinae privlači pozornost ne toliko zbog makroskopskih značajki, relativno beznačajnih za njezinu skupinu, koliko zbog svog staništa, ispod johe i jasena na močvarnom tlu, blizu granice s trskom (Phragmites australis). Poslije Bon proširuje opseg simbiontnih partnera na vrbe (Salix), cretnu brezu (Betula pubescens), razne topole (Populus), trske (Phragmites), šaš (Carex) itd. Među ostalim vrstama iz podsekcije, haringova krasnica je prepoznatljiva po rastu ispod crnogoričnog drveća, prekrasnim, svijetlim i zasićenim ljubičasto-crvenim bojama klobuka, s mnogo manje izraženim žutim pigmentom, a purpurnocrvena krasnica (Russula graveolens) je jako polikromna vrsta, iako njezina forma Russula graveolens f. purpurata pokazuje djelomično preklapajuće gradacije boja, međutim lako se razlikuje, jer raste na različitom staništu, u suhim bjelogoričnim šumama, uglavnom ispod hrastova.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 906 str. Russula subrubens (J.E. Lange) Bon.

Russula subterfurcata - created on June 2024 in Kaltenleutgeben, Austria by Christian Apschner

RAČVASTA KRASNICA

Russula subterfurcata Romagn.

Etimologija: subter (lat.) = ispod, donekle, malo + furcata (lat.) = račvasta. Po račvastim listićima.

Klobuk: 3-5 cm širok, prvo je polukuglast zatim je konveksan do izravnat i široko, pupčasto ulegnut na sredini, suh, kožica se guli do 1/3 promjera, dosta je ujednačeno obojen, sivo-zelen, oker-smećkast ili zeleno-smeđ na vrlo svijetloj osnovi, mjestimično je s hrđastooker mrljama, baršunast, rub je nešto svjetliji, u mladosti podvijen, kasnije se izravna, gladak, nije narebran.

Stručak: 3-4 cm visok i 0.9-1.1 cm debeo, valjkast, u mladosti je pun, kasnije je spužvast u sredini, bijel, u starosti je sa hrđastosmeđim mrljama na bazi, fino je uzdužno naboran, pahuljast na vrhu, baza je često izbrazdana ili deformirana.

Listići: Gusti, tanki, usko su prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, ponekad su račvasti i anastomozirajući uz stručak, bez ili s rijetkim lamelulama, nisu lako lomljivi, oštrica je glatka, bijeli, bjelkasti, kasnije su krem.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do široko eliptične, s dosta razmaknutim, izoliranim bradavicama, slabo povezanim spojnim linijama, amiloidne, 5.4-7.7 x 4.6-5.7 µm, bazidije su uske, batinaste, 40-48 x 7-8 µm, cheilocistide su gotovo vretenaste, s većim ili manjim vršnim produžetkom, 55-100 x 8-12 µm, pileipelis se sastoji od hifa, širokih 5-9.5 μm, sa slabo diferenciranim vršnim segmentom, te nejasno vretenastih dermatocistida, širokih 5.3-7.5 μm; otrusina je krem do tamnokrem (IIc-d).

Meso: Čvrsto, lomljivo, bijelo, mjestimično je sa hrđastosmeđim mrljama; miris nije izražen ili slab na gljive, a okus je blag, malo je ljutkast u listićima kod nerazvijenih primjeraka.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane slabo intenzivno ružičasto-narančasto (+), s gvajakovom tinkturom polako plavo (+), s fenolom tamnosmeđe, a meso i listići s anilinom ne mijenjaju boju.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, parkovima i vrtovima, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom bukvom ili hrastom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj veličini, određenoj višebojnosti klobuka, krem otrusini i mogućim račvastim i anastomoziranim listićima uz stručak, sitnim i gusto dekoriranim sporama, najmanjim u svojoj skupini. Slična je Faustova krasnica (Russula faustiana), koja raste uz bukvu, pileipelis se sastoji od ogromnih hifa, spore su veće (6.4-8 x 5.4-6.2 µm), a boje klobuka su vrlo isprane, žućkasto-smeđa, rijetko sivo-zelena.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 322. str., Russula subterfurcata Romagnesi

Russula taigarum - created on August 2014 in Lia Skodje, Ålesund, Mr, Norway by Perry Gunnar Larsen

BOREALNA KRASNICA

Russula taigarum Ruots. & Vauras

Etimologija: taigarum (lat.) = iz tajge, pripada tajgi, tajga je borealna šuma karakteristična za sjeverne predjele Azije, Europe i Sjeverne Amerike. Po staništu.

Klobuk: 4-11 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se kratko guli, ubrzo je suh i bez sjaja, fino je baršunast kao kod nekih vrsta iz podsekcije Xerampelinae, vinskicrven, crveno-smeđ, više ili manje zasićeno ljubičasto-smeđ, na sredini je iste boje ili tamno crnkasto-ljubičast, može biti hrđastosmeđ ili narančasto-smeđ, te više ili manje maslinasto-oker ili svijetlo ružičasto-smeđ sa zelenkastom sredinom, rub je rano i umjereno narebran, čak i u starosti.

Stručak: 7-13 cm visok i 2-3.5 cm debeo, valjkast, batinast do rijetko gotovo vretenast, pun, srž je kasnije omekšana, baršunast, fino je naboran ili raspucan, kao da je pahuljast, bijel, s više ili manje opsežnom crveno-ružičastom nijansom, na vrhu je bijel, na donjem je dijelu mjestimično hrđasto oker-smećkast.

Listići: Gusti, izmiješani su s rijetkim lamelulama, tanki, ponekad su jasno zaokruženi uz stručak, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, kasnije su prilično razmaknuti, lomljivi, žućkasti, na ozlijeđenim mjestima su smećkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste, s tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.7 µm, povezanim lančano ili grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 8-9.6 x 7.3-9 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-58 x 9-14 μm, cheilocistide su s različito produžene na vrhu, široke su 8-16 μm, pileipelis se sastoji od tankih hifa, suženih ili zašiljenih na vrhu, širokih 4-7 μm, te valjkastih dermatocistida, 1-2-segmentnih, sa normalno refraktivnim sadržajem; otrusina je tamnooker (IIIc).

Meso: Osrednje je debelo, vrlo je lomljivo, bjelkasto; miris je ugodan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane normalno intenzivno ružičasto (+), s fenolom ljubičasto-smećkasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je negativna (--).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u močvarnim crnogoričnim šumama, u simbiozi sa smrekom, u tresetnoj mahovini (Sfagnum), na sjeveru Europe.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Dosta dojmljivog izgleda zbog velikog plodnog tijela, suhe, baršunaste površine, lijepih ljubičasto-crvenih do ljubičasto-smeđih boja i velikog, batinastog stručka, baršunastog na dodir i gotovo čitavog s ružičasto-ljubičastom nijansom, ponekad abnormalno dugog zbog pričvršćenosti za tresetnu mahovinu. Druge karakteristike uključuju blag ili jedva primjetno ljutkasti okus, neizraženi miris, ružičastu reakciju sa FeSO4 i ljubičasto-smeđu s fenolom, dakle na polovici puta između vrsta u podsekciji Olivaceinae. Spore su gotovo kuglaste, s nepotpunim mrežastim uzorkom i prilično voluminoznim, pomalo vretenastim i zašiljenim hifama pileipelisa, te velikim, 1-2-segmentnim dermatocistama. Na prvi pogled se teško razlikuje od vrsta iz podsekcije Xerampelinae, osobito Favreovom krasnicom (Russula favrei), koja obično raste na istim geografskim širinama, međutim na suhom i po mogućnosti travnatom staništu. Sličnost je osobito velika kod mladih primjeraka, s obzirom na veličinu, baršunasti klobuk, crvenkasto-smeđi pigment na klobuku i ružičasto-crvenu nijansu na stručku, te boju listića i otrusine koje su na gornjoj granici oker boje, međutim dovoljno je pričekati prve znakove smeđenja nakon rukovanja ili pojavu mirisa na haringe, koji se obično javlja nešto kasnije. Među vrstama iz podsekcije Betulinae, najbliža je nesumnjivo breganka (Russula nitida), koja također ima oker otrusinu i crvenu nijansu na stručku, a prepoznatljiva je po znatno manjoj veličini, vlažnoj i sjajnoj kožici klobuka, mogućoj grbici na sredini i obično rastu ispod breza.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 976. str. Russula taigarum Routs. & Vauras

Russula terenopus - created on November 2024 in Provincia dell'Aquila, Italy by matteo_bevilacqua

KRHKONOGA KRASNICA

Russula terenopus Romagn.

Etimologija: teren (gr.) = mekan, nježan + pous (gr.) = stopalo, stručak. Po konzistenciji stručka.

Klobuk: 2-5 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan i ponekad sa sitnom grbicom na sredini, ubrzo se raširi i lagano ulegne na sredini, ponekad je režnjast, vlažan i sjajan u normalnim uvjetima, na kraju je uglavnom bez sjaja, osim na udubljenoj sredini, kožica se guli do 1/3 promjera, vinski crveno-smeđ, crveno-ljubičast ili smeđ, ponekad je ružičasto-ljubičast, rijetko je s oker-maslinastim odsjajem, rub je obično svjetliji, a na sredini je trajno tamniji, ponekad crno-smeđ ili s intenzivnije obojenim pojasom, rub je gladak, proziran, kasnije je narebran.

Stručak: 2.5-4 cm visok i 4.5-9 mm debeo, valjkast ili se postepeno sužava prema dnu, blago je proširen na vrhu, pun, srž je ubrzo mekana i pamučasta, na kraju je šuplja, bijel, mjestimično uočljivo i rano žuti, s nešto manjim intenzitetom nego kod djevojačke krasnice (Russula puellaris).

Listići: Gusti, široki su 3-5 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, prirasli, nisu račvasti, na bazi su poprečno spojeni žilicama, lomljivi, bijeli, zatim su krem-oker, na kraju su žuto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s uglavnom izoliranim, tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, rijetko udvojenim ili povezanim spojnim linijama, amiloidne, 6.5-8.2 x 5.4-6.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 32-45 x 8-12 µm, cheilocistide su 50-70 x 6-14 µm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa širokih do 3 µm i valjkastih, višesegmentnih dermatocistida širokih 3-7 µm, s dugim segmentima; otrusina je tamnokrem (IId).

Meso: Tanko, mekano, lomljivo, bijelo, na prerezu postane žućkasto; miriše vrlo izraženo na lišće pelargonija, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto, umjerenog intenziteta (+), a reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u travnatim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće lipom, lijeskom ili topolom trepetljikom (Populus tremula).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Teško je uočljiva zbog male veličine plodnih tijela koja su slična malim primjercima varijeteta djevojačke krasnice (Russula puellaris var. minutalis), koja je sitna i vitka vrsta s vlažnom i sjajnom kožicom klobuka, relativno promjenjivih boja, od ružičasto-ljubičaste do vinski crveno-smeđe u normalnim uvjetima, tamno krem ​​​​otrusinom, oko IIc, mesom koje jako požuti, blagim okusom i mirisom na pelargonije, staništu ispod bjelogoričnog drveća, u simbiozi s topolom trepetljikom, lipom ili lijeskom, na uglavnom travnatim mjestima, ne previše zasjenjenim, sporama dimenzija 6.5-8.2 x 5.4-6.4 µm, gusto dekoriranim izoliranim bodljama, te pileipelisom sa slabo višesegmentnim dermatocistidama. Po makroskopskim i mikroskopskim značajkama slična je promjenjiva krasnica (Russula versatilis), koja ima promjenjivu boju otrusine, u rasponu od oker do svijetložute, IIIb-IVa, ne isključujući mogućnost i svjetlije prema krem nijansama karakterističnim za opisanu vrstu, međutim jasno je prepoznatljiva po relativnoj robusnosti, ne tako vitkom plodnom tijelu, prolaznom mirisu, naknadnom i diskretnijem žućenju te općenito oker otrusini. Ljubičasta vrsta poput jasikine ljutice (Russula pelargonia) djeluje prilično različito i udaljeno, a ključne karakteristike su joj ljutina, sivljenje, svijetlokrem do krem otrusina, jak miris na pelargonije, a zatim na usoljene inćune kada počne truliti. Ljubičasta krasnica (Russula violacea) je nesumnjivo mnogo bliža, a prepoznatljiva je prvenstveno po žućenju, dekoraciji spora s izoliranim bradavicama, nešto većim dimenzijama, ljutom okusu mesa, svjetlijoj otrusini, oko IIa-b, vrlo izraženom zelenom pigmentu klobuka, a vjerojatno ne raste u mediteranskom području.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1153. str. Russula terenopus Romagn.

Russula tinctipes - created on September 2005 in Provincia di Cuneo, Italy by Federico Calledda

OBOJENONOGA KRASNICA

Russula tinctipes J.Blum ex Bon

Etimologija: tictus (lat.) = obojen + pes, pedis (lat.) = noga, stopalo. Po obojenom stručku.

Klobuk: 5-16 cm širok, prvo je kuglast do polukuglast, zatim je konveksan i s malom, nejasnom, prolaznom grbicom na sredini, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, kožica se guli najviše do 1/3 promjera, ponekad je vlažan i djelomično sjajan, ponekad je bez sjaja, pa čak i malo baršunast, vrlo rijetko je čak i nježno hrapav, dovoljno da podsjeća na crvenu krasnicu (Russula rubra), prekrasne je crvene boje, neujednačene ružičasto-crvene, više ili manje svijetle do mesnatocrvenkaste, narančasto-ružičaste, ponekad vrlo izblijedjele s krem ​​​​tonovima na sredini, može biti mjestimično svjetlocrven, rub je gladak, uglavnom nije narebran, vrlo je rijetko nejasno i kratko narebran u starosti.

Stručak: 3-12 cm visok i 1.3-4 cm debeo, često je ekscentričan, uglavnom je valjkast ili batinast, malo je sužen na bazi, proširen je na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana, često je zakrivljen, bijel, vrlo je rijetko s ružičastom nijansom, kasnije umjereno posivi po vlažnom vremenu.

Listići: Gusti, tanki, izmiješani su s vrlo rijetkim lamelulama, usko su prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, kasnije su žućkasti, oštrica je glatka i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične do gotovo kuglaste, sa sitnim, uglavnom izoliranim bradavicama visokim 0.3-0.5 µm, rijetko lančasto povezanih grebenima ili tankim spojnim linijama, koje se malo ili nimalo ne granaju, amiloidne, 8-10.5 x 6.6-8.8 µm, Q = 1.1-1.4, bazidije su 38-50 x 11-14 μm, s dugim sterigmama od 7-10 μm, cheilocistide su vretenaste, 50-85 x 8-14 μm, pileipelis se sastoji od hifa širokih 2.3-4 μm, s čestim nepravilnostima u širini i zadebljanjima do 6 μm, te valjkastih, dugih i tankih dermatocistida, širokih 3-5 μm, na vrhu su ponekad široke do 10 μm, iznimno su s brojnim izraslinama, više su ili manje inkrustirane; otrusina je svijetložuta do žuta (IVb-c).

Meso: Debelo, prilično je čvrsto, bijelo, umjereno posivi zbog promočenosti; miris je jedva primjetan na lišće pelargonija u mladosti, poslije sušenjem na med, a okus je blag, vrlo rijetko je jedva primjetno ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane vrlo svijetlo ružičasto-sivkasto (-), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), s fenolom smećkasto, s formalinom polako ružičasto, a s anilinom polako žućkasto, na kraju s plavom aureolom.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi isključivo sa hrastovima, preferira topla područja i glinenasto tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Ova je prekrasna krasnica prepoznatljiva po srednjim ili relativno velikim dimenzijama, mesnatosti i kompaktnosti, čisto crvenom pigmentu na klobuku (nikada nije s vinskicrvenim nijansama), malo ili nimalo narebranom rubu, žućkastim listićima u zrelosti, žutoj otrusini, oko IVb, obično potpuno bijelom stručku, blagom okusu mesa, slabom mirisu, mesu koje malo posivi zbog vlage i brzo poplavi s gvajakovom tinkturom, minimalno dekoriranim sporama, s djelomično povezanim bradavicama, te valjkastim, dugim, tankim, inkrustiranim dermatocistidama pileipelisa. Među ostalim vrstama većih dimenzija, s blagim okusom mesa, oker ili žutom otrusinom, crvenkastim klobukom i slično dekoriranim sporama, koje rastu ispod hrastova, ističe se cinober krasnica (Russula pseudointegra), koja je prepoznatljiva po slabijoj mesnatosti, jačem i konstantnijem mirisu na pelargonije, gorkom okusu, vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom, eventualno pahuljastom rubu klobuka kod mladih primjeraka, te pileipelisu s primordijalnim hifama, a ne dermatocistidama. Na istim staništima može se naći i crveno-bijela krasnica (Russula rubroalba), koja je slična po obliku, kompaktnosti, bojama i žutoj nijansi zrelih listića, ali različita po vrlo slaboj reakciji s gvajakovom tinkturom, neizraženom mirisu i tamnožutoj otrusini (IVd). Treba napomenuti da se opisana vrsta ne pojavljuje u nizinskim šumama hrasta prije kraja lipnja, kada crveno-bijela krasnica završava svoj vegetativni ciklus. Ove se dvije vrste češće susreću jedna pored druge u jesen. Primjerci sa tvrđim mesom i blago baršunastom kožicom klobuka bez sjaja mogu sličiti tvrdoj krasnici (Russula rosea), koja se jasno razlikuje po svijetlokrem otrusini i bjelkastim listićima, tipično osvježavajućem okusu i malo baršunastoj kožici klobuka bez sjaja.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1051. str. Russula tinctipes J. Blum ex Bon

DEBELA KRASNICA

Russula torulosa Bres.

Etimologija: torus (lat.) = uzglavlje, jastuk. Po umanjenici navedene riječi.

Engleski naziv: Brawny Brittlegill

Klobuk: 4-9 cm širok, prvo je jasno konveksan, kasnije se raširi i ulegne na sredini, lagano je grbav, kožica se teško guli, malo je valovit, dugo je vremena mazav i sjajan, zatim je suh, dosta je promjenjivih boja, najčešće je ljubičast s crnkastom sredinom, crveno-ljubičast, mjestimično je sa žut, žuto-zelen ili čak čitav te boje (Russula torulosa f. luteovirens), ponekad je zeleno-siv, ljubičasto-smeđ ili svijetloružičast na rubu, rijetko je miješane crvenkasto-smeđe, maslinasto-smeđe ili djelomično crnkasto-sive boje, rub dosta pravilan, dugo je vremena podvijen, gladak, rijetko je kratko narebran.

Stručak: 3-8 cm visok i 1.5-3.5 cm debeo, valjkast ili malo batinast u mladosti, malo ili nimalo proširen na vrhu, naboran, pun, srž je kasnije spužvasta, ljubičast ili ružičasto-ljubičast, samo je na bazi bijelo pahuljast, dekoracija se lako uklanja, rijetko je potpuno izblijeđen ili s ograničenim ružičastim mrljama, rijetko je oker (forme sa smeđim klobukom).

Listići: Jako su gusti, izmiješani su s lamelulama ili ih uopće nema, tanki, više su ili manje račvasti, prirasli ili su zaokruženi uz stručak, izgledaju gotovo slobodni, lomljivi, kremasti, mogu biti sa vodenim kapljicama po vlažnom vremenu.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, sa niskim, polukuglastim bradavicama visokim oko 0.4-0.6 µm, povezanim grebenima koje tvore uglavnom djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 7.2-9 x 5.6-7 µm, nekad su nešto veće, 7.8-9.5 x 6.8-7.3 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-50 x 8-11 μrn, cheilocistide su vretenaste i s vršnim produžetkom, vrlo su duge, s trbuhom od 7-10.5 μm, pileipelis se sastoji od jednosegmentnih, tupih hifa, širokih 2.5-4 μm, te jednosegmentnih,  valjkastih dermatocistida, širokih 3.7-10 μm; otrusina je tamnokrem (IId).

Meso: Debelo i gotovo čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je crvenkasto, ponekad posivi zbog upijanja vode na nižim temperaturama; miris je slab na kompot od voća, a okus je umjereno ljut, ponekad čak i jako ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetloružičasto (-), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo, ponekad sporo (++), reakcija s fenolom je negativna, a mesa i listića s amonijakom i KOH negativna.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s borovima, na izrazito pjeskovitom ili čak vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Najčešća je krasnica koja se susreće kasno u sezoni u šumama bora, a prepoznatljiva je među vrstama iz podsekcije Sardoninae po svojoj robusnosti, tamnokrem otrusini, ne previše ljutom okusu mesa, laganom mirisu na voće, rastu tipično ispod borova, a spore su srednje veličine, s niskom dekoracijom i s djelomičnim mrežastim uzorkom. Pravilo za ovu vrstu. kao i za ostale vrste u podsekciji, je crveno-ljubičasta pigmentacija klobuka i stručka. Međutim, opisana vrsta može biti i drugačije obojena, kao primjerice forma Russula torulosa f. luteovirens, s pretežno bijelim stručkom i žućkastom površinom klobuka, a mnogo je rjeđe žuto-zelen. Ako se zanemare tamnokrem otrusina i povezanost s crnogoričnim drvećem, spomenuta se forma lako zamijeni s nekim predstavnicima linije Citrina. U tom je slučaju Queletova krasnica (Russula queletii) prepoznatljiva po rastu u šumama jele na vapnenastom tlu, vitkijem plodnom tijelu, izrazito ljutom okusu i jakom mirisu na kompot od voća, a sardoniks krasnica (Russula sardonia) po jako paprenom okusu, limunastožutim listićima, koji pocrvene u dodiru sa amonijakom i mogućoj grbici na sredini klobuka. Međutim najsličnija bi bila varijacija Russula fuscorubra, koja se lako zamijeni s tamnim formama, a razlikuje se po vitkom izgledu, rastu ispod jele, a ne borova, vrlo slabom mirisu i izraženijoj dekoraciji spora.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 874. Debela krasnica (Russula torulosa Bresadola); 876. Tamnocrvena krasnica (Russula torulosa var. fuscorubra Bresadola);  Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 645. str., Russula torulosa Bresadola

TURCO-LAZZARIJEVA KRASNICA

Russula turci Bres.

Etimologija: Prema slikaru i gastronomu baronu Turco-Lazzariju.

Engleski naziv: Pirate Brittlegill

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, ubrzo se raširi i široko ulegne na sredini, uvijek je sluzav na sredini ulegnuća nakon kiše, kožica se guli do 1/2 promjera ili malo više, suh i bez sjaja, pahuljast, ponekad je brašnjav, dosta je promjenjivih boja, ružičasto-ljubičast, crveno-ljubičast, vinskicrven, ljubičasto-smeđ s crnkastom sredinom, može biti izblijeđen ili mjestimično maslinastozelen, žuto-zelen ili čak čitav s tim bojama, također sivkasto-plavičast, s vrlo tamnom sredinom, crnkasto-zelenih ili žućkastih nijansa, s ružičasto-ljubičastim pojasom na rubu, siv s mjestimičnim ružičasto-ljubičastim područjima, rub je tup, gladak, kasnije je slabo narebran.

Stručak: 4-8 cm visok i 1.5-2.7 cm debeo, valjkast ili batinast, više ili manje proširen na vrhu, prvo je pun, srž je kasnije omekšana i pamučasta, na kraju se razgrađuje na žućkaste grudvice, tipično je ljuskav ili pahuljast na gornjem dijelu, bijel, kasnije je sa žuto-smeđim mrljama na dnu.

Listići: Gusti, uglavnom su bez lamelula, prilično su široki i trbušasti, tanki, zaokruženi ili suženi uz stručak, usko su prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, zatim su izraženo oker, oštrica je cjelovita i iste boje, nekad malo posmeđe na ozlijeđenim dijelovima.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s relativno niskim bradavicama visokim do 0.8 µm, dobro poveznim grebenima i tankim spojnim linijama koji tvore djelomični ili potpuni mrežasti uzorak, 7.5-9.6 x 6.2-7.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-60 x 9-13.5 μm, cheilocistide su vretenaste, s malo sadržaja, 50-105 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od hifa s varijabilnim vrhovima, suženih, zašiljenih ili kljunastih, djelomično valjkastih ili gotovo glavičastih, više ili manje vijugavih, širokih 2.8-4 μm, te prekrivenih prilično debelim primordijalnim hifama, širokim 4.5-8 μm; otrusina je svijetložuta (IVa).

Meso: Prilično je čvrsto u mladosti, bijelo, na prerezu nakon dužeg vremena blago požuti; u dnu stručka miriše na jod ili ljuske oraha, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), s fenolom smeđe, a reakcija s gvajakovom tinkturom je vrlo spora i slabog intenziteta (-), postane svijetloplavo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće borom, ali i smrekom ili jelom, na kiselom i pjeskovitom tlu, pronađe se i u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali male vrijednosti zbog tankog mesa.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu, srednjoj veličini, brašnjavoj i baršunastoj površini klobuka po suhom vremenu, čije udubljenje sadrži gustu sluz nakon kiše (značajka koja se navodi u mikološkim radovima, a obično se nalazi kod krasnica koje obiluju inkrustiranim hifama), višebojnom klobuku, od ružičasto-ljubičaste do svjetlije, crveno-smeđe ili maslinastozelene boje, ponekad je mjestimično žut ili crnkast na sredini (Russula turci var. gilva je od početka potpuno žuta), pahuljastom ili ljuskavom stručku, ponekad s ružičastom nijansom na jednom dijelu, oker listićima u zrelosti, otrusini IIIc-IVa, mesu koje blago požuti, s mirisom na jod ili ljuske oraha u dnu stručka, blagog okusa, te vrlo slaboj reakcija s gvajakovom tinkturom. Mikroskopski je karakteristična po srednje velikim sporama, dekoracijom s mrežastim uzorkom, s prilično niskim bradavicama i pileipelisom s velikim primordijalnim hifama širokim do 8-9 µm. Raste ispod smreke ili jele, ali najčešće bora, na vapnenastom i više ili manje pjeskovitom tlu. Poznata sklonost ravničarskim ili brdovitim područjima ne isključuje njezinu prisutnost u planinskim područjima, na višim ili nižim nadmorskim visinama. Lako se zamijeni s raznim vrstama s bijelom otrusinom, koje rastu ispod crnogoričnog drveća, kao što je ametistna krasnica (Russula amethystina) iz podroda Incrustatula s višebojnim klobukom i slično baršunastom kožicom, koja je mnogo rjeđa i raste pretežno u planinskim područjima, a karakteristična je po sporama s gotovo izoliranim bradavicama, bez mrežastog uzorka, te klobuku koji u sredini postaje žut po kišnom vremenu, žutozelena krasnica (Russula olivascens), koja je prepoznatljiva po nepravilnijem obliku, glatkoj ili djelomično sjajnoj kožici klobuka i vrlo tamnoj otrusini, oko IVd-e, pupača (Russula caerulea), koja ima glatku i sjajnu površinu klobuka, s vrlo karakterističnom grbicom na sredini koja se obično zadrži tijekom razvoja, neizraženi miris mesa, a otrusina je izrazito žuta, oko IVb. Od ostalih vrsta iz podsekcije Amethystinae, razlikuje se po rastu u kiselim planinskim šumama bora, zrnastom i baršunastom klobuku s narančasto-crvenim pigmentom. Borova krasnica (Russula cessans) je još jedna vrsta s blagim okusom mesa, koja obično raste u pjeskovitim šumama bora, a prepoznatljiva je po sjajnom klobuku, s dominantno vinskicrvenim pigmentom, ugodnom mirisu mesa na zrelo voće.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 883. Turco-Lazzarijeva krasnica (Russula turci Bres. ss. R.Maire), Sinonim: Russula punctata Kromh. ss. Sing.; Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1364. str. Russula turci Bres.

Russula tyrrhenica - created on November 2019 in Oristano, Sardegna, Italy by Federico Calledda

TIRENSKA KRASNICA

Russula tyrrhenica Sarnari

Etimologija: Tyrrhenus (lat.) = Tirensko more, priobalni dio Italije koji uključuje regije kao što su Toskana i Lacio. Po području.

Klobuk: 3-7 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i široko ulegnut na sredini, pomalo zdjelast, kožica se guli do 2/5 ili 1/2 promjera, obično je gladak i ljepljiv kada se ubere, sluzav u ulegnutom dijelu po vlažnom vremenu, promjenjivih je boja, karmin ružičast (Russula tyrrhenica f. pseudotenella), crveno-ljubičast do izrazito smeđ, izblijedi do oker-crvene, oker-smeđe ili još izblijeđenije crvenkaste, crveno-smeđe ili izrazito vinskicrvene boje, mjestimično je ružičasto-ljubičast, rub je gladak, na kraju je umjereno narebran.

Stručak: 2-3.5 cm visok i 0.8-2 cm debeo, često je ekscentričan, zdepast, nikad nije viši od promjera klobuka, valjkast, malo je proširen na vrhu i zadebljan na dnu, bjelkast, nerijetko je s crvenom nijansom na vrhu, koja je često neuočljiva zbog male veličine.

Listići: Prilično su gusti, trbušasti, široki su 5-10 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, lomljivi, bjelkasti, zatim su krem, na kraju su hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, prekrivene su stožastim ili polukuglastim bradavicama visokim do oko 0.6 µm, povezanim rijetkim do gustim grebenima koji tvore djelomični ili gusti mrežasti uzorak, amiloidne, 7-9.2 x 5.8-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 44-62 x 10-13.5 μm, sa sterigmama dugim 6-8 µm, cheilocistide su valjkaste do vretenaste, sa kratkim ili dužim suženim vršnim produžetkom, 50-72 x 7-12 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa širokih 1.7-4 μm, inkrustiranih, tupih, valjkastih dermatocistida, širokih 4.5-7 μm, 5-7-segmentnih, te primordijalnih hifa širokih 3.3-6 µm, 2-4-segmentnih i segmenata sličnih primordijalnim hifama; otrusina je krem do tamnokrem (IIc-d).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, sa žuto-smeđim mrljama u starosti; miris isprva nije izražen, kasnije je na voće, sličan kao kod bjelkaste lisičice (Cantharellus cibarius), a okus je jedva primjetno ljut stručku i umjereno ljut u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), s fenolom smećkasto, s formalinom vrlo svijetloružičasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je više ili manje brza i intenzivna (++), s KOH i anilinom negativna, površine stručka sa sulfovanilinom negativna, a mesa i listića s amonijakom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na rubovima šikara, u rijetkim šumama bora, u simbiozi s borom izmiješanim s ljepljivim bušinom (Cistus monspeliensis) i bijelim bušinom (Cistus salviifolius), na vapnenastom i pjeskovitom tlu, u priobalnim mediteranskim područjima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu, malim dimenzijama, dobroj kompaktnosti plodnog tijela, uvijek ljepljivom klobuku u udubljenju na sredini nakon kiše, a na kraju je bez sjaja, u rasponu od karmincrvene do vinskicrvene, rjeđe kestenjastosmeđe, žućkasto-smeđe ili ljubičasto-smeđe boje, glatkom rubu klobuka, slabo narebranom u starosti, kratkom stručku, često s karmincrvenim pojasom blizu vrha, otrusini na granici između krem ​​i oker, mesu sa slabim smećkastim mrljama, neizraženom mirisu, umjereno ljutom okusu, barem u listićima. Pileipelis se sastoji od primordijalnih hifa i sličnih inkrustiranih dermatocistida, što je vrlo rijetko drugih europskih krasnica, a sve se lako razlikuju po blagom okusu i žutoj otrusini. Čini se da izgled oscilira između dva ekstrema. Prvi je tipična vrsta, koju karakterizira dobra mesnatost, sjajni, smeđi do vinskismeđi klobuk, umjereno glatki rub i vrlo zdepasti stručak, slična maloj smeđokožoj golubači (Russula integra). Nasuprot tome, primjerci iz šume bora u priobalnom području imali su ružičastu do karmincrvenu boju, izrazitije narebran rub, krutu strukturu srži stručka i stručak koji nije uvijek kratak (Russula tyrrhenica f. pseudotenella). Također može biti tvrđa nego čvršća i s klobukom širokim do 8 cm, prekrasne tamne bakrenocrvene boje, slične kao kod vesele krasnice (Russula laeta). Kada raste u formacijama niskog mediteranskog grmlja, gdje je busšin (Cistus) dominantna vrsta, identifikacija opisane vrste uopće nije teška, jer se tamo nalaze samo dvije slične vrste, to su priobalna krasnica (Russula monspeliensis), koja se jasno razlikuje od vrsta iz podsekcije Griseinae po zelenom klobuku i izgledu, te bušinova krasnica (Russula cistoadelpha), koja je višebojnija, lomljiva i vitka, s mesom koje na prerezu izrazito požuti, slična raznim vrstama iz linije Versicolor. U rijetkim obalnim šumama borova (Pinus pinea i Pinus pinaster), redovito se povezuje s borovom krasnicom (Russula cessans), koja se razlikuje po prosječno većim dimenzijama, zrelim žućkastim listićima (otrusina oko IVb) i blagom okusu, s iznimno ljutim okusom u nezrelim listićima.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1100. str. Russula tyrrhenica Sarnari

Russula unicolor - created on October 1995 in Malga di Susà, Pergine Valsugana, Italy by Marco Floriani

JEDNOBOJNA KRASNICA

Russula unicolor Romagn.

Etimologija: unicolor (lat.) = jednobojan, jednoliko obojen. Po ujednačenoj boji klobuka.

Klobuk: 3-4 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, kožica se lako guli, po vlažnom je vremenu sjajan i gladak, kasnije je bez sjaja, gotovo je baršunast ili fino pahuljast, tamno crveno-ljubičast do vinskicrven, malo je svjetliji na rubu i često crnkasto-ljubičast na sredini, rub je prilično izraženo narebran.

Stručak: 3-4 cm visok i 5-6 mm debeo, valjkast i blago batinast, pun, srž je ubrzo potpuno šuplja, osobito na donjem dijelu, bijel, na kraju vrlo slabo žuti, s hrđastožutim mrljama na dnu, površina je glatka i malo naborana.

Listići: Gusti, široki su 4-5 mm, tanki, ponekad su bez lamelula, prirasli, račvasti su na različitim razinama, osobito uz stručak, izgledaju gotovo slobodno, lomljivi, bjelkasti, kasnije su krem s oker odsjajem, kasnije su oker, oštrica je cjelovita i smeđa.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s rijetkim, polukuglastim bradavicama visokim do 0.6 x 0.75 µm, povezanim tankim spojnim linijama i kratkim grebenima koji tvore nepotpuni ili zatvoreni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 6.5-7.7 x 5-6 µm, bazidije su 30-37 x 8.5-11.5 μm, cheilocistide su brojne, glomazne, ali kratke, 45-70 x 8-13 μm, vretenaste, rijetko su s vrlo kratkim produžetkom, pileipelis se sastoji od tupih, slabo razgranatih hifa, širokih 2.5-3 μm, s kratkim završnim segmentom, te dermatocistida, uglavnom 2-3-segmentnih, s kratkim završnim segmentom, širokih 4-8.5 μm; otrusina je svijetlooker (IIIa).

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo, na prerezu malo požuti; miris je vrlo slab na voće, a okus je prilično ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), a s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u svim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s brezama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Slične su šarolika krasnica (Russula versicolor), kojoj stručak požuti, barem slijedeći dan, te jasikina krasnica (Russula pelargonia), koja karakteristično miriše na peralgonije.

Referentni izvori: Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 606. str., Russula unicolor Romagn. nov. sp.

Russula ustulata - created on September 2019 in Ekudden, Finland by Allar Antson

SPALJENA KRASNICA

Russula ustulata De Lange & Verbeken

Etimologija: ustulatus (lat.) = blago spaliti, opaliti, nagorjeti. Po izgledu.

Klobuk: 4-11 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se raširi i izravna, ulegnut u sredini do pupčast, ljevkast ili širokog V-oblika, kožica se vrlo teško guli, površina je glatka, suha, sjajna, tamno crnkasto-smeđ do tamno sivo-smeđ, bez svjetlijih smeđih nijansi, rub je ravan, gladak.

Stručak: 4.5-6.5 cm visok i 2.5-3 cm debeo, valjkast, površina je glatka ili neravna, suha, bijel, ali vrlo brzo postaje tamnosiv pa crn, a bijela boja zaostane samo na vrhu.

Listići: Osrednje su gusti do razmaknuti, tanki, uski, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, s brojnim su lamelulama različitih duljina, slabo su anastomizirajući, lomljivi, potpuno bijeli do žućkasti, brzo pocrnu, oštrica je glatka, tanka, iste boje, vremenom brzo pocrni.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s niskim, vrlo gustim, izoliranim bradavicama visokim 0.2 μm, povezanim kratkim, tankim spojnim linijama koje tvore mrežasti uzorak, amiloidne, 8-9 x 6-6.5 µm, Q = 1.1-1.5, bazidije su 4-sporne, valjkaste do usko batinaste, 39-56 x 9-12 μm, cheilocistide su usko vretenaste do usko stožaste, ponekad su na vrhu s malim dodatkom ili se sužavaju prema vrhu, tankih stijenki, 60-111 x 7-14 μm, pleurocistide su valjkaste, usko batinaste do vretenaste, 14-39 x 4.9-10 μm, hife pileipelisa blizu ruba klobuka su izuzetno rijetke, neupadljive, jedva prepoznatljive, valjkaste do usko batinaste, tupe na vrhu, 58.2-115 x 6-8 μm; otrusina je bijela (Ia).

Meso: 5-9 mm debelo na sredini klobuka, čvrsto, bijelo, na prerezu postaje sivo, a zatim crno sa smećkastom nijansom, uglavnom izravno crni bez prethodnog crvenjenja, ali može biti prisutna i blaga ružičasta nijansa; miris je neugodan na plijesan, a okus je blag, gorak, ponekad blago hladi poput mentola u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 polako postaje zelenkasto (-).

Stanište: Raste u ljeto i jesen u nizinskim ili planinskim crnogoričnim šumama, obično u simbiozi sa smrekom i borom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Plodna tijela izgledaju kao spaljena. Razlikuje se od ostalih vrsta iz kompleksa bijelocrne krasnice (Russula albonigra) po odsutnosti (ili rijetkosti) hifa pileipelisa.

VELENOVSKA KRASNICA

Russula velenovskyi Melzer & Zvára

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Coral Brittlegill

Klobuk: 3.5-8.5 cm širok, najprije je kuglast do polukuglast, kasnije je otvoren i često ulegnut i s malom grbicom na sredini, često je režnjast, kožica se guli oko 1/3 promjera, više ili manje je valovit, vlažan i sjajan, zatim je bez sjaja, osim na sredini, žuto-ružičast, ružičasto-smeđ, na sredini može biti crvenkasto-smeđ ili vinskicrven, ponakad malo tamniji, primjerice crven, međutim ne intenzivno i više ili manje izblijedi na rubu, rijetko je svijetlosmeđ ili smeđ, kao i čitav kremast, rub je gladak, u starosti je narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast ili gotovo batinast, jasno je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana i djelomično šuplja, bijel, ponekad je s ružičasto-crvenom nijansom prema dnu, rukovanjem malo potamni.

Listići: Prilično su gusti, izmiješani su s rijetkim lamelulama, tanki, račvasti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, na bazi su poprečno povezani žilicama, lomljivi, kremasti do oker, oštrica je cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s tupim, stožastim, uglavnom izoliranim bradavicama visokim do 0.8 µm, ponekad povezanih kratkim lancima po 2-3 bradavice ili rijetkim spojnim linijama, amiloidne, 6.7-8.8 x 5.6-6.5 µm, rijetko su nešto veće, 7.2-9.6 x 5.8-7.2 µm, bazidijae su 4-sporne, batinaste, 38-50 x 8-12 μm, cheilocistide su batinaste ili gotovo vretenaste, s dužim ili kraćim vršnim produžetkom, 50-80 x 7-12 μm, pileipelis se sastoji od tankih hifa, često skupljenih u vršni kljun koji maze slijediti i nakon zadebljanog dijela, te dermatocistida, širokih 3.8-6.2 μm i 0-3-segmentnih; otrusina je svijetlooker do oker (IIIa-b).

Meso: Debelo, čvrsto, kasnije je mekano do spužvasto, bijelo; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s FeSO4 je normalnog intenziteta (+), s gvajakovom tinkturom pozitivna i prilično brza (+), s fenolom postane smeđe, s anilinom žućkasto, a listići s anilinom žuto-narančasti pa plavkasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u planinskim crnogoričnim šumama i šumama breze, u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, borom i raznim bjelogoričnim drvećem, kao što su breza, hrast, zimzeleni hrastovi ili ponekad bukva, na suhim mjestima i vapnenastom tlu. Slike je snimio Danijel Balaško, početkom listopada, na lokalitetu Dugačko brdo kod Koprivnice.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po maloj ili srednjoj veličini, klobuku s karakteristično velikom, spljoštenom grbicom na sredini, karmincrvene ili vinskicrvene boje, izblijedjele barem na rubu, oker otrusini oko IIIb, rijetko ružičasto-crvenoj nijansi na dnu stručka, blagom okusu mesa, neizraženom mirisu, te staništu u suhim bjelogoričnim šumama ili šumama bora. Mikroskopski su važne male spore s izoliranim bradavicama i pileipelis s dugim, tankim, jasno inkrustiranim, batinastim dermatocistidama. Primjerci koji rastu u crnogoričnim šumama su mesnati i čvrsti, redovito s vinskicrvenim klobukom, a oni ispod breza su mekši i vitkiji, te općenito više narančasto-crveni. Primjerci s crvenim klobukom i narančastim odsjajem su prilično slični zlatnoj krasnici (Russula aurea) ili njezinom varijetetu Russula aurea var. axantha, te veseloj krasnici (Russula laeta), koje imaju blagi okus mesa i drugačije obojenu otrusinu. Manji primjerci koji eventualno rastu ispod bukve mogli bi se zamijeniti s Russula rhodella, koja se razlikuje po dermatocistidama koje nisu inkrustirane i višesegmentne. Ispod breze je najsličnija brezova krasnica (Russula fontqueri). Primjerci koji rastu na močvarnim staništima ispod smreke ili breze lako se zamijene s močvarnom krasnicom (Russula paludosa), koja ima ljubičasto-smeđi klobuk, stručak s crvenom nijansom, crvenkastu oštricu listića, bradavice na sporama djelomično povezane lancima ili grebenima koji tvore mrežasti uzorak, a dermatocistide su neinkrustirane, široke do 4 μm.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 837. Velenovska krasnica (Russula velenovsky Melz. & Zv.); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1046. str. Russula velenovskyi Melzer & Zvára

Russula versatilis - created on August 2012 by Gerhard Koller

PROMJENJIVA KRASNICA

Russula versatilis Romagn.

Etimologija: versatilis (lat.) = promjenjiv, svestran, prilagodljiv. Po promjenjivoj boji otrusine.

Klobuk: 3-6 cm širok, prvo je pulukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i duboko ulegne na sredini, kožica se guli oko 2/3 promjera, vlažan i sjajan u normalnim uvjetima, karmincrven ili vinskicrven, malo je vodenast i lako blijedi na rubu, ponekad je intenzivno ružičasto-ljubičast na sredini, nekad je višebojan, sa izmiješanim sivo-smeđim, crveno-smeđim i sivim nijansama, također je ružičasto-crven, sredina ponekad izblijedi do oker-maslinastog tona ili je hrđastosmeđe prošaran, rub je u mladosti gladak, kasnije je crtasto narebran.

Stručak: 3-4 cm visok i 1-1.4 cm debeo, više ili manje ekscentričan, valjkast do nepravilno batinast, ponekad je uočljivo zadebljan i deformiran na donjoj polovici ili dvije trećine, nije uvije proširen na vrhu, pun, srž je ubrzo omekšana i na kraju šuplja, bijel, vremenom polako postane žuto-smeđ, kasnije je hrđastosmeđ na dnu.

Listići: Osrednje su gusti, 5-8 mm široki, tanki, zaokruženi uz stručak, prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti do krem, kasnije su svijetlooker i malo hrđastosmeđe prošarani.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s uskim, prilično jasno izoliranim bodljama ili bradavicama visokim do 0.6-0.8 µm, bez grebena ili tankih spojnih linija, nepotpuno su amiloidne, 7-9 x 5.5-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-40 x 8-11.5 μm, cheilocistide su valjkaste ili nejasno vretenaste, 40-75 x 8-13.5 μm, pileipelis se sastoji od jednostavnih hifa širokih 2.6-4 μm, mjestimično zadebljanih, te valjkastih dermatocistida širokih 4-10 μm, višesegmentnih, s kratkim segmentima, ponekad razgranatih na vrhu; otrusina je oker do tamnooker (IIIb-c).

Meso: Tanko, bijelo, zatim postaje prilično izraženo žućkasto-smeđe; vrlo slabo miriše na lišće pelargonija, a okus je blag, jedva primjetno ljutkast u listićima u mladosti.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 sporo postane svijetlo ružičasto-sivo (-), reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna (++), a s fenolom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u kontinentalnim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, osobito grabom, na sjenovitim mjestima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Mala je i krhka vrsta iz sekcije Tenellae, koja raste u hladnim bjelogoričnim šumama, najčešće ispod graba, na istom staništu kao lilasta krasnica (Russula lilacea), svilenkasta krasnica (Russula sericatula) i žumanjčana krasnica (Russula risigallina). U usporedbi sa sličnim vrstama, prepoznatljiva je po staništu, vlažnoj i sjajnoj površini klobuka, vrlo promjenjivim bojama, često izmiješanim ili izbilijeđenim, oker otrusini, mesu i stručku koji postanu umjereno žućkasto-smeđi, blagom i slabom mirisu na pelargonije, više ili manje blagom okusu, malim sporama s izoliranim bodljama, pileipelisu od tankih hifa i tankih dermatocistida, podijeljenih na brojne segmente. Boja otrusine prema Romagnesiju može biti podložna naglim varijacijama unutar raspona oker i svijetložute boje, od IIIa i IVa, po čemu je vrsta i dobila epitet versatilis. Po obliku, sjajnoj kožici klobuka, izraženoj polikromiji, stupnju žućenja, okusu i staništu ispod bjelogoričnog drveća slična je mirisna krasnica (Russula odorata), koja se lako razlikuje po žutoj otrusini, oko IVc, koja objašnjava mnogo zasićeniju boju zrelih listića, te spora s djelomično mrežastim uzorkom. Krhkonoga krasnica (Russula terenopus) je prosječno manje veličine, vitka i tanka, s izraženim i postojanim mirisom na pelargonije, nešto jače požuti, a otrusina je krem.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1157. str. Russula versatilis Romagn.

ŠAROLIKA KRASNICA

Russula versicolor Jul.Schäff.

Etimologija: versicolor (lat.) = promjenljive boje. Po boji.

Engleski naziv: Variable Brittlegill

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je polukuglast, ubrzo je raširen i uočljivo ulegnut na sredini, vrlo je rijetko s grbicom na sredini, nepravilan, više ili manje valovit i režnjast, kožica se guli do 1/3 ili 2/3 promjera, ljepljiv, sluzav i trajno sjajan, uglavnom je ružičasto-ljubičast na rubu i oker-maslinast na sredini, barem kod najtipičnijih primjeraka, općenito teži izblijeđivanju, također je sivkasto-ružičast, svijetlo mesnatoružičast na krem osnovi ili ružičasto-smeđ, s tamnijim je mrljama u nijansama ljubičaste ili sa slabom, nepravilno raspoređenom pigmentacijom, nijanse su rijetko zasićene, a sredina tada može biti djelomično crnkasta ili su boje u drugim slučajevima pomalo izmiješane i teže ih je definirati, rub je podvijen, proziran, kasnije se izravna, na kraju je narebran.

Stručak: 3-9 cm visok i 0.5-1.8 cm debeo, više ili manje vitak, valjkast, ponekad se malo zadebljava prema dnu, pun, srž je kasnije omekšana, na kraju je šuplja, fino je hrapav, bijel, kasnije postane šafranastožut do žuto-smeđ.

Listići: Gotovo su rijetki, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, prilično su široki, malo su zaokruženi uz stručak, prirasli, vrlo su lomljivi, bijeli, kasnije su krem do žuti, na kraju postaju hrđastosmeđi, počevši od ozlijeđenih dijelova.

Mikroskopija: Bazidiospore su ko+uglaste do široko eliptične, sa bradavicama visokim do 0.5 µm, djelomično povezanim tankim grebenima i s nekoliko tankih spojnih linija koje tvore zebrasti ili djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 6-7.6 x 4.8-5.6 µm, ponekad su nešto veće, 6.4-8 x 4.8-5.8 µm ili 6.5-8.8 x 5.2-6.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-42 x 9-11 μm, cheilocistide su vretenaste, s dužim su ili kraćim vršnim produžetkom, 40-75 x 9-11 μm, pileipelis se sastoji od tankih i tupih hifa širokih 2-4.5 μm, s prilično dugim segmentima, te valjkastih dermatocistida, s manje ili više segmenata, s trbuhom od 4-6.5 μm, sa sporadičnim sitnim izraslinama na vrhu (cromushrooms: (6) 6.2 - 7.6 (8.5) × (4.7) 5.2 - 6.5 (7.5) µm, Q = (1) 1.1 - 1.27 (1.3), N = 120, Me = 6.8 × 5.8 µm, Qav = 1.2); otrusina je svijetlooker do tamnooker (IIIa-c).

Meso: Tanko, čvrsto, prilično je lomljivo, bijelo, na prerezu požuti, iako manje nego kod djevojačke krasnice (Russula puellaris); miriše slabo na voće, a okus je promjenjiv od blagog do izrazito ljutog u listićima, sa zakašnjenjem od 7-10 sekundi.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane normalno intenzivno svijetlo ružičasto-narančasto (+), s fenolom smeđe, a reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna, ponekad spora (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u parkovima ili močvarnim područjima u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, uglavnom brezom ili jasikom (Populus tremula), ali i sa crnogoričnim drvećem, obično borom ili smrekom, na kiselim, a ponekad vrlo siromašnim tlima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Pripada podsekciji Puellarinae, a karakteristična je po staništu ispod breze, sluzavom, sjajnom klobuku, uglavnom ružičasto-ljubičastom ili ljubičastom, koji često izblijedi u oker-maslinastu boju na sredini, oker otrusini, umjerenom žućenju stručka, neizraženom mirisu, više ili manje ljutom okusu, te sitnim, izduženim sporama dekoriranim bradavicama povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak. Klobuk je vrlo rijetko s grbicom na sredini. U liniju Versicolor ulaze neke dodatne vrste, koje su stekle status zasebne vrste, kao što su jednobojna krasnica (Russula unicolor), koja je s trajno ružičasto-ljubičastim klobukom, bez zelenih nijansi, mesom koje nešto slabije požuti, sporama s potpunim mrežastim uzorkom, te pleurocistidama širokim 11-13 µm, bušinova krasnica (Russula cistoadelpha), koja raste ispod bušina (Cistus) u mediteranskom području, s većim i izduženijim sporama i ukupnom mikroskopskom slikom koja se preklapa sa sljedećom vrstom, te Russula pseudopuellaris, koja je robusnija, s klobukom širokim 3-10 cm, bez zelenog pigmenta, s mesom koje postane intenzivno šafranastožuto, kao kod djevojačke krasnice, a raste na pjeskovitom tlu na pješčanim dinama i šljunčanim sipinama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 885. Šarolika krasnica (Russula versicolor J.Schff.); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1163. str. Russula versicolor Jul. Schäff.

JESTIVA KRASNICA

Russula vesca Fr.

Etimologija: vescus (lat.) = jestivo. Po jestivosti.

Engleski naziv: The Flirt

Klobuk: 4.5-14 cm širok, prvo je kuglast, zatim je konveksan, kasnije je nepravilno spljošten i ulegnut na sredini, kožica se često povlači s ruba otkrivajući bijelu zonu listića pa rub izgleda nazubljen, kožica se guli do 2/5 promjera, rano je suh i bez sjaja, iznimno je gotovo baršunast, prošaran je tamnijim prugama od osnove, osobito po suhom vremenu, sredina je sa šiljastim, smeđim dlačicama debelih stijenki (vidljivo pomoću mikroskopa), dosta je promjenjive boje, tipično je vinskicrven do vinski crveno-smeđ, ponekad je ružičasto-ljubičast, ponekad je s nejasnim nijansama zelene, sivo-zelene ili je čak u cjelosti te boje (Russula vesca f. viridata) ili čak svijetlosmeđ (Russula vesca f. avellanea), te eventualno siv s ružičasto-ljubičastom nijansom u sredini kao kod sive krasnice (Russula grisea) ili ne previše intenzivno i ujednačeno maslinastozelen ili izraženo bijel sa žućkastom nijansom (Russula vesca f. lactea), rub je gladak, tup, u starosti je slabo narebran.

Stručak: 3-10 cm visok i 1-3.5 cm debeo, skoro je valjkast, često se više ili manje izraženo sužava prema dnu, pun, u starosti je spužvast, bijel, rijetko je s ružičastom nijansom, na dnu je hrđastosmeđ, kasnije je uglavnom sa žuto-smeđim mrljama.

Listići: Gusti, relativno su uski, tanki, vrlo kratko se spuštaju po stručku, malo se račvaju na svim razinama, a posebno uz stručak, u mladosti su mekani i elastični, bjelkasti, kasnije su sa hrđastosmeđim mrljama, na kraju su blago žućkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do široko eliptične, s malim, izoliranim bradavicama visokim do 0.6 µm, povezanim tankim i rijetkim spojnim linijama, 6.4-8 x 5.3-5.8 µm, bazidije su 4-sporne, slabo batinaste, 40-52 x 8-9 μm, cheilocistide su malobrojne, tupe, široke 8-10 μm, pileipelis se sastoji od dobro razgranatih i izraženih hifa, širokih 3.5-6 μm, s potpornim segmentom širokim 4-8 μm, rijetkih dermatocistida, širokih samo 4-5.5 μm, gotovo vretenastih ili blago batinastih, s malo sadržaja, te karakterističnih igličastih, inkrustiranih hifa s debelom stijenkom (cromushrooms: (5.6) 5.7 - 7.1 (8.3) × (4.2) 4.5 - 5.8 (7.1) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.5), N = 60, Me = 6.7 × 5.5 µm, Qav = 1.2); otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto, tvrdo, najprije je bijelo, na prerezu jasno požuti i djelomično posmeđi; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane narančasto-crveno do ružičasto-narančasto (++), s fenolom smeđe, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna (+), a meso i listići s anilinom polako postanu žuti.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće hrastom, bukvom, grabom, smrekom ili jelom, na tlima siromašnim hranjivim tvarima, često na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Ova vrsta je, zajedno sa crveno-bijelom krasnicom (Russula rubroalba), jedna od najranijih krasnica, koja se pojavljuje u toplim šumama hrasta početkom svibnja kada se druge rane vrste poput ljubičastozelene krasnice (Russula cyanoxantha), ružičaste krasnice (Russula aurora) i žumanjčane krasnice (Russula risigallina) još nisu pojavile ili tek usporeno počinju sa razvojem. U usporedbi sa sličnim vrstama, opisana je vrsta prepoznatljiva po svojoj osnovnoj mesnatoružičastoj ili crveno-smeđoj boji, te sklonosti stvaranju žuto-smeđih mrlja na oštećenim mjestima, potpuno slatkastom okusu, crveno-narančastoj reakciji mesa sa FeSO4 i bijeloj otrusini. Također je značajna tendencija povlačenja kožice klobuka sa ruba. Tipične su smeđe nijanse, međutim, složenost pigmenta nudi alternativna rješenja predstavljena malo poznatim zelenim formama (Russula vesca f. viridata), potpuno bjelkasto-kremastim (Russula vesca f. lactea) ili oker-smećkastim (Russula vesca f. avellanea). U slučaju zelene ili djelomično promijenjene boje, potpuno slatkasti okus mesa, bijela otrusina i snažna reakcija sa FeSO4 će isključiti nekoliko makroskopski sličnih vrsta iz podsekcije Griseinae. Ove forme treba prije svega razlikovati od smeđezelene krasnice (Russula heterophylla), koja je prepoznatljiva po općenito velikim dimenzijama, često tamnomaslinastoj ili brončanoj boji, listićima koji se sužavaju i račvaju na mjestu spoja sa stručkom, s manje ili više izraženim žuto-zelenim odsjajem i nešto manjim sporama. Sivozelenkasta krasnica (Russula anatina) može se prepoznati po manjim dimenzijama i mesnatosti, tamnokrem otrusini, ljutom okusu listića kod mladih primjeraka i mnogo slabijoj reakciji sa FeSO4. lste karakteristike koriste se za razlikovanje račvaste krasnice (Russula subterfurcata), izuzetno rijetke višebojne vrste, koja ponekad može izgledati isto kao opisana vrsta.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 847. Jestiva krasnica (Russula vesca Fries); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 260. str., Russula vesca Fries

Russula veternosa - created on October 2022 in LSG Vorweden, Lambrechtshagen, Germany by Konrad Schultz

KRHKA KRASNICA

Russula veternosa Fr.

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, kasnije je raširen i malo ulegnut na sredini, kožica se lako guli do 1/2 promjera, obično je gladak i vlažan, ali ponekad i bez sjaja i malo baršunast kada se ubere, mesnatoružičast do vinski crveno-ružičast, ponekad je ružičasto-oker i s marelično narančastom nijansom, gotovo uvijek blijedi na sredini u krem tonove ili nježnu maslinastu nijansu, ujednačeno oker, zatim oker-smeđ ili izblijedi u svijetložuto, rub je gladak, samo je u starosti je vrlo kratko narebran.

Stručak: 3.5-7 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast ili batinast, pun, srž ubrzo spužvasto omekša, u starosti je barem djelomično šuplja, kasnije je jasno naboran, bijel, trljanjem malo posivi.

Listići: Relativno su gusti, široki su 4-10 mm, tanki, zaokruženi su uz stručak, jedva su prirasli, gotovo su slobodni, lomljivi, najprije su kremasti, kasnije su oker ili blago žućkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, prilično su male, s izoliranim su bodljama različite visine i gustoće, ponekad su razmaknute i visoke 1-1.5 µm, a ponekad guste i ne veće od 0.6-0.7 µm, nekad su grupirane ili kratko lančane, ali bez grebena, 6.4-8.6 x 5.8-6.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, uske i kratke, 33-42 x 9-11 μm, cheilocistide su blago vretenaste, 52-80 x 6-11 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih hifa, širokih 2.2-4.5 μm, te brojnih, valjkastih ili vretenastih dermatocistida, višesegmmentnih, s kratkim ili dosta razgranatim segmentima, širokih 4-10 μm, ponekad i debljih; otrusina je svijetložuta (IVb).

Meso: Promjenjive je konzistencije, ponekad je u početku vrlo čvrsto, kasnije je lomljivo, bijelo, nepromjenjivo; miriše na voće i lišće pelargonije, u starosti lagano na med, izraženije kada odleži, a okus je ljut, izraženije u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane srednje intenzivno ružičasto-narančasto (++), s fenolom crvenkasto-smeđe, reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna (++), listići s anilinom postanu narančasto-smeđi, a s formalinom plavo-ljubičasti.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, a rjeđe hrastom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta, prvenstveno zbog paprenog okusa mesa.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu, srednjim dimenzijama, klobuku koji varira od mesnatoružičaste do vinski crveno-ružičaste boje, ponekad sa glinenastooker ili maslinastom sredinom, žućkastom otrusinom, nepromjenjivom mesu, ljutom okusu, mirisu na voće i pelargonije, u starosti na med kao kod crvene krasnice (Russula rubra), dok su spore sitne i prekrivene bodljama, a pileipelis s višesegmentnim dermatocistidama. Varijetet Russula veternosa var. duriuscula je većih dimenzija, svjetlije boje, sa baršunastom površinom i glatkim rubom klobuka. Opisana se vrsta uspoređuje s nekoliko vrsta s ljutim mesom, žutom otrusinom i više ili manje crvenkastim klobucima. Među njima je pjegava krasnica (Russula maculata), koja je prepoznatljiva po malo drugačijim bojama, a stručak je s prekrasnom ružičasto-crvenom nijansom. Slična je vinskocrvena krasnica (Russula vinosopurpurea), koja raste i ispod bukve, a boje klobuka su prosječno zasićenije i tamnije, meso dosta debelo i čvrsto, miris nije izražen, otrusina je tamnožuta, a spore su veće i s višim bodljama. Konačno, među vrstama iz podsekcije Urentes sa svijetložutom otrusinom nalazi se Russula blumiana, koja je srednjih dimenzija, s narančasto-crvenim klobukom bez sjaja, otrusinom u rasponu od IIIc do IVa, neizraženim mirisom mesa koje umjereno posmeđi i čija je reakcija sa gvajakovom tinkturom skoro negativna, sporama dugim 8-10 µm, prekrivenim s bodljama, povezanim s nekoliko kratkih grebena i pileipelisom s 0-2-segmentnim dermatocistidama, širokim 6-10 µm.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 758. str., Russula veternosa Fries

Russula vinosa - created on August 2022 in Kolbjørnsvikveien, Marker, Øs, Norway by Per Marstad

VINSKICRVENA KRASNICA

Russula vinosa Lindblad

Etimologija: vinum (lat.) = vino, vinski + -osa (lat.) = pun određenog atributa. Po boji.

Engleski naziv: Darkening Brittlegill

Klobuk: 5-12 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se postupno raširi i više ili manje duboko ulegne na sredini, površina je malo valovita, kožica se guli do 1/3 promjera ili malo više, uglavnom je sjajan po vlažnom vremenu, zatim je suh i bez sjaja, tipično je pahuljast na rubu, osobito kod nezrelih primjeraka, vinski crveno-ljubičast, može biti s crveno-smeđim nijansama, ujednačeno ljubičasto-smeđ, kao kod smeđokože golubače (Russula integra) ili cedrove krasnice (Russula badia), crveniji na rubu i svjetliji na sredini, gdje može izblijediti u oker ili čak oker-zelenkastu boju, vrlo rijetko je čitav ili gotovo čitav svijetle i zasićene crvene boje, na sredini može biti crnkast, rub je prvo podvijen, kasnije se polako izravna, gladak, ponekad je jedva primjetno narebran u starosti.

Stručak: 4-13 cm visok i 1.8-3 cm debeo, valjkast do blago batinast, blago je proširen i pahuljast na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana i grudvasta, bjelkast, s ružičasto-crvenom nijansom na jednom dijelu, kasnije je hrđastosmeđ na dnu, u starosti polako postaje sivo-crn, počevši od vrhova nabora i baze.

Listići: Gusti, široki su 5-10 mm, nisu previše trbušasti, tanki, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, izgledaju gotovo slobodno, rijetko su račvasti uz stručak, lomljivi, prvo su svijetlokrem, kasnije su oker, na kraju crne, počevši od oštrice.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s uskim, tankim, tupim, stožastim, izoliranim bodljama visokim do 0.95 µm, amiloidne, 8.4-11.2 x 7-9 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-58 x 9-13 μm, cheilocistide su rijetke i velike, vretenaste, 70-110 x 8-12 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 3-4 μm, te višesegmentnih primordijalnim hifama, širokim 4-7 μm, ali ponekad s blago zadebljanim segmentima ili u obliku boce (obično terminalnim iii predterminalnim), koji mogu biti široki 8-12 μm, a rijetko čak 14-20 μm; otrusina je svijetlooker do oker (IIIa-b).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, tanki sloj ispod kožice klobuka je ružičast, na prerezu ili na ozlijeđenom mjestu najprije lagano pocrveni, kasnije postaje sivo-crno; miris je kasnije blag na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), nakon nekoliko sati zelenkasto-sivo, reakcija s gvajakovom tinkturom pozitivna, postane zeleno-plavo (+), a listići s anilinom narančasto-smeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u vlažnim crnogoričnim šumama, tresetištima bogatim mahovinom i močvarama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom ili raznim vrstama borova, na kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Raste gotovo posvuda u kiselim planinskim crnogoričnim šumama, ispod smreke i raznih vrsta borova, redovito na vlažnom, mahovinom prekrivenom tlu bogatom borovnicama ili na rubu močvarnih tresetišta. Međutim, jednako je česta u velikim nizinskim i brdskim šumama, gdje je pronađena ispod cretne breze (Betula pubescens), patuljaste breze (Betula nana) i vrba (Salix). Glavna karakteristika je crvenkasto-ljubičasti pigment u kombinaciji s promjenom mesa koje sporo postane sivkasto-crno, s mogućnošću prethodnog blagog crvenjenja. Prepoznaje se po staništu, srednjoj veličini, vinskicrvenom do djelomično crveno-smeđem klobuku, koji može postati maslinastozelen na sredini, blago ili nimalo narebranom rubu klobuka, čvrstom mesu, s neizraženim mirisom i blagim okusom, te oker otrusinom. Pahulje su ponekad slabo uočljive na klobuku kod mladih primjeraka, ali su svakako vrijedna karakteristika za determinaciju, prije nego što nekoliko crnih mrlja nepogrešivo potvrde vrstu. Mikroskopski su značajne velike, fino zašiljene spore i primordijalne hife pileipelisa, koje su krupne i ponekad u gustim nakupinama, što objašnjava pahulje na kožici klobuka. Primjerci sa svjetlijim crvenim klobukom lako se zamijene s močvarnom krasnicom (Russula paludosa), posebno zato jer ružičasta nijansa nije neuobičajena na donjoj polovici stručka. Slična je vrsta podjednako česta u kiselim crnogoričnim šumama bogatim borovnicama, ima mazavu i sjajnu kožicu klobuka, nikada nije pahuljasta na rubu, ima bijelo meso, koje postane najviše blago sivkasto zbog upijanja vode, ali ne crni, a pogotovo ne pocrveni s formalinom. Različite krasnice koje na prerezu crne, jasno se razlikuju, prvenstveno po pigmentu. Među njima su blijeda krasnica (Russula decolorans), koja je prepoznatljiva po osnovnim narančasto-crvenim nijansama, nikada nije vinskicrvena ili smeđa, sjajnožuta krasnica (Russula claroflava), s prekrasnim žutim klobukom, raste u vlažnim ili relativno suhim uvjetima, ispod breza, topola i joha. Na sjeveru Europe su podjednako česte dlakava krasnica (Russula pubescens), koja raste ispod breze, prosječno je većih dimenzija, s crveno-smeđim klobukom sa žuto-zelenom sredinom, s ekstremno bjelkastim rubom, žutom otrusinom (IIIc-IVa), te prljavocrvena krasnica (Russula vinososordida), koja je prepoznatljiva po glatkoj i sjajnoj kožici klobuka (pileipelis s dermatocistidama, a ne primordijalnim hifama) i vrlo gustim listićima u normalnim uvjetima. Opisana vrsta je karakteristična po izraženoj crvenoj reakciji sa sulfovanilinom što nam govori da ova značajka nije isključiva samo za vrste iz podsekcije Roseinae, već je dijele dvije vrste koje su tipične za podsekciju Integroidinae, pupača (Russula caerulea) i opisana vrsta, čije je meso slično neosjetljivo na gvajakovu tinkturu. Ova analogija identificira hipotezu koja povezuje ružičastu krasnicu (Russula aurora) s  podsekcijom Integroidinae, produbljujući razmak između opisane vrste i sekcije Polychromae i podupirući novim argumentima prijenos podsekcije Integroidinae u podrod Incrustatula. Doista, ova posljednja skupina vrsta čini se homogenijom nego što bi sugerirao nagli prijelaz između vrsta s bijelom i žutom otrusinom unutar nje.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1425. str. Russula vinosa Lindblad

VINSKOSMEĐA KRASNICA

Russula vinosobrunnea (Bres.) Romagn.

Etimologija: vinoso = boje vina, vinski + brunneus (lat.) = smeđe. Po boji.

Engleski naziv: Naked Brittlegill

Klobuk: 5.5-18 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i malo ulegne na sredini, nepravilan, režnjast, više ili manje valovit, kožica se samo kratko guli, suh i bez sjaja, malo je hrapav po suhom vremenu, vrlo je promjenjivih boja, ponekad neujednačenih, ponekad je šaren, crveno-ljubičast, vinskicrven do ružičasto-ljubičast, sredina lako izblijedi u oker, ponekad je ljubičasto-smeđ, tamosmeđ, smeđ, može biti sa zelenim mrljama, rijetko je čitav oker-maslinast, često je pojasasto obojen, kao kod maslinaste krasnice (Russula olivacea), rub je gladak, nije narebran, na kraju je rascijepljen.

Stručak: 4-15 cm visok i 1.5-4 cm debeo, gotovo je valjkast, zadebljan na sredini ili malo batinast, proširen je na vrhu, pun, srž je kasnije grudvasta, na kraju je šuplja, pahuljast, bijel, s više ili manje opsežnom crveno-ružičastom nijansom, nekad je čitav bijel, kasnije je s oker-smeđim mrljama na dnu.

Listići: Jako su gusti, široki su 7-15 mm, malo su trbušasti, tanki, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi su i suženi uz stručak, prirasli, više su ili manje račvasti, na bazi su ponekad poprečno povezani žilicama, lomljivi, žućkasti, oštrica je crvena uz rub klobuka, oštrica je cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, s velikim, rijetko izoliranim bradavicama visokim do 1.2 x 0.8 µm, povezanim kraćim ili dužim lančanim i djelomično razgranatim grebenima koji vrlo rijetko tvore nejasni ili nepotpuni zebrasti ili mrežasti uzorak, amiloidne, 7.3-10 x 6.4-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 45-62 x 11-14 μm, cheilocistide su vretenaste, 60-130 x 8-15 μm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 3-5 μm, ponekad relativno jednostavnih, tankih, obično valjkastih hifa, širokih 4-8 μm, također s bazalnim segmentima širokim 6-8 μm, prozirnih ili sa žućkastim sadržajem, usporedivih s primordijalnim, neinkrustiranim hifama; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, kasnije je lomljivo, bijelo, srž stručka je blago žućkasta ili smećkasta; miris nije izražen ili jedva primjetan na voće, a okus je potpuno blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane intenzivno narančasto (++), s fenolom polako vinskicrveno, a reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna, rijetko spora (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom listopadnim i zimzelenim hrastovima, kestenom i grabom, na glinenasto-pjeskovitom ili čak vapnenastom tlu, češća je u mediteranskom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po srednjoj veličini, izrazito polikromnom ili šarenom klobuku, uglavnom hrapavom i suhom, ponekad pojasasto razmještenim bojama, kao kod maslinaste krasnice (Russula olivacea), žutoj otrusini, stručku koji može biti s crveno-ružičastom nijansom na različitim mjestima, ali ne u pojasu ispod listića, gotovo tvrdom mesu, blagog okusa i neizraženog mirisa, crveno-ljubičastoj reakciji s fenolom i narančastoj s FeSO4, rastu ispod bjelogoričnog drveća, a po Romagnesiju i ispod bukve. Pileipelis se sastoji od tupih hifa na kojima strše duge pseudohife sa zadebljanim stijenkama, usporedivih s neinkrustiranim primordijalnim hifama, obje su formirane od umjereno zadebljanih segmenata, kao kod maslinaste krasnice. Značajne su i relativno male spore, s dekoracijom koju tvore bodlje i grebeni, a ukupni uzorak je zebrast ili višestruko crtast (grebeni su više ili manje razgranati, ali se ne skupljaju u mrežu). Među srodnim vrstama, maslinasta krasnica je prepoznatljiva po rastu ispod bukve ili smreke, prosječno većoj veličini i mesnatosti, baršunastijem i pravilnije pojasastom klobuku, različito raspodijeljenom pigmentu na stručku i konačno velikim sporama s izoliranim bodljama. Uštavljena krasnica (Russula alutacea) raste isključivo na vapnenastom tlu, površina klobuka je svjetlija, a spore, prosječno veće i kuglastije, dekorirane su s niskim bradavicama i obično dobro razvijenim mrežastim uzorkom.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 817. Vinskosmeđa krasnica (Russula vinosobrunnea (Bres.) Romagn.), Sinonim: Russula alutacea f. vinosobrunnea Bres.; Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1473. str. Russula vinosobrunnea var. vinosobrunnea (Bres.) Romagn.

Russula vinosopurpurea - created on August 2013 by Gerhard Koller

VINSKOLJUBIČASTA KRASNICA

Russula vinosopurpurea Jul.Schäff.

Etimologija: vinoso (lat.) = vino + purpurea (lat.) = purpurna, ljubičasta. Po boji.

Klobuk: 4-9 cm širok, prvo je pulukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i ulegne na sredini, nepravilan, režnjast, kožica se guli od 1/2 do 2/3 promjera, sjajan je po vlažnom vremenu, ubrzo je bez sjaja, vinskicrven, crveno-ljubičast ili ljubičasto-smeđ, ponekad je s kremastim mrljama, prema sredini teži blijeđenju u oker tonove, također može biti smeđ kao kod smeđokože golubače (Russula integra) ili sa laganom žuto-zelenom nijansom, rub je gladak, podvijen, kasnije je izravnat i rijetko kratko narebran, nekad je malo valovit.

Stručak: 3.5-8 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast ili umjereno batinast, uglavnom je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta, naboran, bijel, ubrzo potamni na vrhu nabora, kasnije je s mjestimičnim smeđim ili sivkasto-smeđim mrljama.

Listići: Gusti, široki su do 6-12 mm, tanki, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli, lomljivi, svijetložuti, kasnije su tamnožuti, slijedeći dan su s prilično jasnim narančastim odsjajem, na oštećenim dijelovima malo posmeđe.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, sa izoliranim, stožastim bodljama visokim do 0.8-1.3 µm, amiloidne, 7.5-10 x 6.4-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-55 x 10-15 µm, pleurocistide su vretenaste, šiljaste na vrhu ili sa produžetkom, 65-90 x 8-16 µm, pileipelis se sastoji od tankih, zašiljenih hifa, širokih 3.5-4 µm, te brojnih, valjkastih dermatocistida, s trbuhom širokim 4.5-8.5 µm, 0-3-segmentnih; otrusina je tamnožuta (IVd).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, na prerezu blago posmeđi; miris nije izražen ili slab na voće, a okus je umjereno ljut, izraženije u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto, nakon nekoliko sati zelenkasto-sivo (++), a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna (+), srednjeg intenziteta, a s fenolom normalna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, osobito bukvom, hrastom ili grabom, na vapnenasto-glinenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Prepoznatljiva je po srednjoj veličini, uglavnom vinskicrvenom, ljubičasto-smeđem ili crno-ljubičastom klobuku kao kod kratkonoge krasnice (Russula curtipes) i smeđokože golubače (Russula integra), čvrstoj ili tvrdoj konzistenciji, mesu koje na prerezu postane smećkasto ili sivkasto-smeđe, neizraženom mirisu, ljutom okusu i tamnožutoj otrusini. Boje ne bi trebale biti previše promjenjive, međutim J. Schaeffer izvještava o značajnoj polikromiji koja je u rasponu od ljubičaste i ljubičasto-smeđe, nesumnjivo najčešćih gradacija, do narančasto-smeđe, žućkaste, pa čak i svijetlozelene boje. Spore su relativno velike, s dugim, gustim bodljama, a kožica klobuka sa višesegmentnim dermatocistidama. Lako se zamijeni s varljivom krasnicom (Russula decipiens), koja može rasti ispod hrasta, s nešto je tamnijom otrusinom (IVe), mesom koje izraženo posivi, slabije dekoriranim sporama s izraženim grebenima i pileipelisom s ogromnim, izduženim dermalocistidama bez segmenata. Zbog spora s bodljama i višesegmentnih dermatocistida mogla bi se zamijeniti sa bakrenom krasnicom (Russula cuprea), koja je izraženije polikromna i lomljiva, s narebranim rubom klobuka, nešto tamnijom otrusinom i obično razgranatim hifama pileipelisa.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 762. str., Russula vinosopurpurea J. Schaeffer

Russula vinososordida - created on August 2018 in Børselv, Porsanger, Tf, Norway by Perry Gunnar Larsen

PRLJAVOCRVENA KRASNICA

Russula vinososordida Ruots. & Vauras

Etimologija: vinosus (lat.) = vinski + sordidus (lat.) = prljav, tmuran. Po boji.

Klobuk: 5-12 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, vlažan i sjajan kada se ubere, vrlo je promjenjivih boja, krvavocrven do bakrenocrven kao kod močvarne krasnice (Russula paludosa), ponekad je hrđastosmeđ ili narančasto-smeđ kao kod planinske krasnice (Russula integriformis), nekad je tamniji na sredini, gotovo crnkast, ali također može biti i svjetliji, žuto-zelen, ponekad čak i čitav, s nešto tamnijom sredinom, rub je narebran u dužini od oko 5-6 mm.

Stručak: 5-12 cm visok i 1.8-3 cm debeo, valjkast ili malo batinast, malo ili nimalo raširen na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana, bjelkast, bez tragova ružičaste nijanse, s oker-smeđim mrljama, polako sivi.

Listići: Prilično su gusti, tanki, rijetko su zaokruženi uz stručak, prirasli, s nekoliko su dugih ili račvastih lamelula, nekad su s gustim anastomozama uz stručak, lomljivi, žuti, na oštećenim mjestima su sa smeđim mrljama, sušenjem polako posive i mogu biti sa zelenkastim odsjajem, kao kod primorske krasnice (Russula seperina).

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, prekrivene su tupim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, povezanim grebenima i tankim spojnim linijama koje tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 6.5-8 x 5.6-6.8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 34-47 x 8.4-12 μm, cheilocistide su vretenaste, sa većim ili manjim produžetkom na vrhu, 40-86 x 6.5-13 μm, pileipelis se sastoji od valovitih, prilično kratkih hifa, širokih do 7 μm, te valjkastih ili malo batinastih, neinkrustiranih dermatocistida, širokih do 7 μm, 1-2-segmentnih; otrusina je oker (IIIa-b).

Meso: Umjerene je debljine, nije čvrsto, brzo je napadnuto crvima, bijelo, ispod kožice klobuka je više ili manje crvenkasto, na prerezu posivi, a zatim polako pocrni; miris je barem djelomično na voće, možda čak i malo smolast ili slab na cedrovinu, a okus je blag, minimalna ljutina u listićima obično nestaje nakon sazrijevanja.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-sivkasto (-), s formalinom polako ružičasto-narančasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i prilično brza (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u šumama breze, u simbiozi sa brezom, na ne previše vlažnom tlu, uglavnom na sjeveru Europe.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po srednjoj veličini, vlažnom i sjajnom klobuku, umjerenoj polikromiji, unutar iznad spomenute gradacije, vrlo gustim listićima koji oslobađaju oker otrusinu, mesu koje na prerezu polako posivi pa pocrni, sa formalinom postane ružičasto-narančasto, jedva primjetnom ljutkastom okusu u listićima i rastu ispod breze. Zbog pileipelisa s neinkrustiranim dermatocistidama i reakciji na kemijske reagense, kao kod vrsta iz podroda Compactae, tipična je predstavnica linije Decolorans unutar podsekcije Integriforminae. Polikromna je vrsta, s krvavocrvenim, crveno-ljubičastim, žuto-smeđim ili djelomično žutim klobukom, s ponekad crnkastom ili čak oker sredinom. Uočena je tendencija prema zasićenoj crvenoj boji tijekom kišnih razdoblja što podrazumijeva proširenje broja sličnih vrsta koje rastu ispod breza. Među njima su raskošna krasnica (Russula intermedia), koja se razlikuje po narančastoj nijansi zrelih listića, gorkom i ljutom okusu, te drugačijoj promjeni boje na prerezu, vinskicrvena krasnica (Russula vinosa), koja je slična po izgledu, žutoj otrusini i reakciji s kemijskim reagensima, a zbog primordijalnih hifa svrstana je u podsekciju Integroidinae. Razlike su u ujednačenijoj smećkastoj boji klobuka, bjelkastim ostacima ovoja na rubu, potpuno blagom okusu mesa i rastu ispod crnogoričnog drveća. Druga vrsta koja crni i koja također raste ispod breze je dlakava krasnica (Russula pubescens), koja se razlikuje po većoj mesnatosti i tvrdoći, manje gustim listićima i pahuljastom klobuku po suhom vremenu. Dosta je slična planinska krasnica, kojoj meso na prerezu ne pocrni, reakcija s formalinom je negativna, površina klobuka je bez sjaja, a listići i otrusina su u zrelosti žuti.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 956 str. Russula vinososordida Routs. & Vauras