Galerina jaapii - created in Finland by Mika Toivonen

OVJENČANA PATULJICA

Galerina jaapii A.H.Sm. & Singer

Klobuk: 1-2 (3) cm širok, prvo je konveksan, kasnije je poluloptast, a kada se raširi zvonolik, često s grbicom na sredini, kožica je po vlažnom mazava i ljepljiva, a po suhom vremenu potpuno glatka; svijetlosmeđ, oker-žut, narančasto-žut, žuto-smeđ, crveno-smeđ do tamnosmeđ, sredina je tamnija, vodenast, poprilično izblijedi do žuto-smeđe boje, rub je gladak i blago radijalno narebran.

Stručak: 1-4 (5) cm visok i 1-3 (4) mm debeo, šupalj, slabašan, tanak, valjkast, uglavnom je dug; žuto-smeđ, prema bazi je narančasto-smeđ, pahuljast je na vrhu, uzdužno vlaknast; vjenčić je bjelkast do svijetlosmeđ, s gornje je strane uglavnom smeđ, a s donje strane bjelkast, uzdignut, dugo je prisutan, rijetko potpuno prolazan.

Listići: Prilično su rijetki, nisu široki, prirasli su na stručak, suženi su uz stručak, prirasli, kratko se spuštaju po stručku sa zupcem, izmiješani su s lamelulama, oštrica svjetlija i nazubljena; oker, žuto-smeđi, žuto-narančasti, svijetlosmeđi ili svijetlocimetasto-smeđi.

Spore: Bademaste, s nešto debljim stijenkama, sitno bradavičave, 11-14 x 5.5-7 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, smećkasto, žućkasto-smeđe ili hrđastosmeđe, u klobuku je žućkasto, prema bazi je tamnosmeđe; miris slab, na plijesan, a okus blag, pomalo na drvo, ali nikad nemojte probati meso patuljica.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit u aluvijalnim i močvarnim šumama, po močvarama, cretovima i rubovima voda stajaćica u mahovini ili na mrtvim dijelovima rogoza, trske, šaša i osušene trave koja zadržava vlagu. U Hrvatskoj je nađena samo na jednom lokalitetu, na cretu Lepenici kraj Fužina.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Iako često ne sadrže smrtonosni alfa-amanitin, sve slične vrste treba izbjegavati, jer se samo mikroskopski razlikuju od smrtno otrovnih vrsta.

Napomena: Prepoznatljiva je po upadljivo crtastom klobuku koji teži da pocrveni i po bradavičavim sporama.

REBRASTA PATULJICA

Galerina marginata (Batsch) Kühner

Etimologija: marginatus (lat.) = odsječeno, obrubljeno. Po crtastom rubu klobuka.

Engleski naziv: Funeral Bell

Klobuk: 1-7.5 cm širok, prvo je konveksan ili tupo stožast pa raširen i obično tupo ispupčen na sredini, rijetko oštro ispupčen, tankomesnat, gol; po vlažnom je vremenu žuto-smeđ, svijetlosmeđ, tamnooker-smeđ ili tamnosmeđ i s uočljivo prozirno narebranim rubom, vodenast, po suhom je vremenu žućkast i nije narebran.

Stručak: 2-9 cm visok i 0.3-1.8 cm debeo, tanak, malo zadebljan na bazi, uglavnom je šupalj, vitak, nježan, gladak, nije čehast; svijetlosmeđ, žuto-smeđ ili crno-smeđ, na vrhu je svjetliji, srebrnasto-bijelo čehasto-vlaknast, na bazi je bijelo maljav; na sredini nosi tanki, slabi, opnasti i često prolazni vjenčić, obično je slabo izražen ili u tragovima.

Listići: Gusti, uski, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, nejednako su dugi; žućkasto-smeđi, svijetlosmeđi ili cimetastosmeđi, oštrica je svjetlija.

Spore: Bademaste do eliptične, fino bradavičave, s uljnim kapljama, 7-10.5 x 4-6 µm (cromushrooms: (7) 7.7 - 9.2 (10) × (4.6) 4.8 - 5.8 (6.2) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.7 (1.9), N = 120, Me = 8.5 × 5.2 µm, Qe = 1.6; bazidije (14.8) 18.6 - 22.8 (25.5) × (4.2) 5.8 - 7.7 (7.8) µm, N = 12); cheilocistide (37.6) 45.5 - 69.5 (71.6) × (9.1) 11.3 - 14.1 (19.2) µm, N = 13); otrusina je hrđastosmeđa do cimetastosmeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, žućkasto-smeđe, smećkasto ili hrđastosmeđe, u klobuku je žućkasto, a prema dnu stručka tamnije smeđe boje; miris je odvratan na plijesan, trulo drvo, brašno ili rotkvice, a okus je također neugodan na drvo. Samo kušanje može uzrokovati teška oštećenja organa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi, oboreni trupci) raznog crnogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima, pronađe se i na drvu bukve. Prve dvije slike snimio je Neven Ferenčak, treću Danijel Mulc, a četvrta je snimljena u drugoj polovici travnja, na lokalitetu Stupnik kod Zagreba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Otrovna je vrsta, a toksini koji se nalaze u ovoj gljivi poznati su kao amatoksini. Sadrži alfa i beta amanitin kao i najotrovnije vrste iz roda Amanita. Amatoksini pripadaju obitelji bicikličkih derivata oktapeptida sastavljenih od aminokiselinskog prstena premošćenog atomom sumpora. Ti su spojevi odgovorni za više od 90% smrtonosnih trovanja gljivama u ljudi. Smrtna doza je 100-150 g gljive što je oko 12 gljiva. Intenzitet toksina rebraste patuljice je oko 35% intenziteta toksina zelene pupavke. Toksin se prirodno nakuplja u stanicama jetre, a poremećaj metabolizma koji je uslijedio uzrokuje tešku disfunkciju jetre uzrokovanu amatoksinima. Amatoksini također dovode do zatajenja bubrega jer, dok bubrezi pokušavaju filtrirati otrov, oštećuju zavijene tubule i ponovno ulaze u krv koja se recirkulira i uzrokuje veća oštećenja. Razdoblje latencije je obično 6-12 sati, a rijetko 3-36 sati. Početni simptomi nakon gutanja uključuju jake bolove u trbuhu, povraćanje i proljev koji mogu trajati 6-9 sati. Osim ovih simptoma, toksini ozbiljno utječu na jetru što rezultira gastrointestinalnim krvarenjem, komom, zatajenjem bubrega ili čak smrću, obično unutar 7 dana od konzumiranja. Po nekim autorima nije otrovna nakon termičke obrade, ali je ipak treba svrstati u skupinu vrlo otrovnih gljiva.

Napomena: Druge nesmrtonosne patuljice također izgledaju vrlo slično i sa sigurnošću se mogu razlikovati od opisane vrste samo uz pomoć mikroskopa. To su smeđonoga patuljica (Galerina badipes), koja ima blijede hrđastosmeđe čehice iznad prstena, sitno čehasti rub klobuka, a meso joj miriše na gljive, te vrste Galerina stylifera i Galerina pruinatipes koje nemaju izraženu prstenastu zonu. Ali kao i kod drugih opasnih rodova, zbog smrtonosnog rizika od zabune treba izbjegavati sve slične vrste.

Galerina paludosa - created in Finland by Tapio Kekki

MOČVARNA PATULJICA

Galerina paludosa (Fr.) Kühner

Etimologija: paludosus (lat.) = močvarni. Po staništu.

Engleski naziv: Bog Bell

Klobuk: 1-2.5 (3.5) cm širok, zvonolik pa nešto otvoreniji i konveksan; žut do glinenastosmeđ ili crvenkasto-smeđ, po suhom je vremenu oker, rub je bijelo obrubljen, u mladosti s ostacima ovoja.

Stručak: 2.8 (10) cm visok i 1-4 (6) mm debeo, valjkast, duguljast, žuto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, s uzdužnim je vlaknastim i čehastim ostacima ovoja bijele boje, dekoracija je prošarana poput zmijske kože, osobito ispod vjenčića; vjenčić je slab, opnasto-maljav.

Listići: Oker, svijetlosmeđi ili hrđastosmeđi, prilično su rijetki, izmiješani su s lamelulama, prirasli ili se kratko spuštaju sa zupcem.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, 9-12 x 5-7 µm; otrusina je hrđastosmeđa do narančasto-smeđa.

Meso: Gotovo da i ne postoji, tanko, crvenkasto, također s oker-ružičastom nijansom; miris nije izražen, a okus je slab na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u velikoj množini kao saprofit tla po livadama i na mahovinskim tresetištima. U Hrvatskoj je poznata s četiri lokaliteta na acidofilnim cretovima: Dubravica u Hrvatskom zagorju, Tršće i Sungerski lug u Gorskom kotaru te Vrhovinsko polje u Lici.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Biti na oprezu jer dio autora navodi da je vjerojatno otrovna vrsta, jer su bjelkasta vlakna i miris na brašno tipične karakteristike smrtno otrovnih patuljica.

Napomena: Prepoznatljiva po kovrčavom bijelom ovoju na gotovo čitavoj dužini stručka. Nema vrijednosti i slična je nekim malim gljivama koje su najvjerojatnije otrovne.

ŠLJEMASTA PATULJICA

Galerina pumila (Pers.) Singer

Engleski naziv: Dwarf Bell

Klobuk: 0.5-1.5 (2) cm širok, može biti koničan ili zvonolik, sredina je glatka; žućkast, narančast, oker ili crvenkasto-smeđ, vodenast, po suhom vremenu izblijedi, narebran je gotovo do sredine, valovit, rub je često bijelo obrubljen od ostataka ovoja.

Stručak: 2-9 (10) cm visok i 1-3 (5) mm debeo, vrlo vitak, valjkast, ubrzo šupalj, vlaknast, zrnast, mnogo duži u odnosu na promjer klobuka jer se izvlači iz visoke mahovine; žućkast, svijetlosmeđ ili oker i bijelo zrnast, na bazi je tamniji.

Listići: Prilično su rijetki, nejednako su dugi, prirasli su za stručak, svijetlosmeđe su ili oker boje.

Spore: Eliptične, 10-13.5 x 5-7 µm; otrusina je žuto-narančasta.

Meso: Vrlo je tanko, gotovo da i ne postoji, svijetlosmeđe, vlaknasto; miris je slabo izražen ili malo po rotkvicama, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, kao saprofit tla po livadama, parkovima i šumskim stazama, uz rubove šuma, na tlu obraslom mahovinom, a najčešće ispod paprati.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti. Zbog opasne prirode patuljica treba izbjegavati sve slične vrste, bez obzira što često ne sadrže smrtonosni alfa-amanitin. Često se samo mikroskopski razlikuju od smrtno otrovnih vrsta.

Napomena: Kako i sinonim pokazuje, vrlo je slična šljemovkama (Mycena) i jedna je od brojnih vrsta iz roda Galerina koje rastu na tlu obraslom mahovinom. Od ostalih gljiva razlikuje se po sitno bijelo maljavom stručku.

Galerina sphagnorum - created on June 2023 in Klokočov, Slovakia by Filip Fuljer

MAHOVINSKA PATULJICA

Galerina sphagnorum (Pers.) Kühner

Etimologija: sphagnum (lat.) = mahovina koja raste u močvarama i na kiselim tlima + -orum (lat.) = prisustvo ili pripadnost. Po rastu na tresetnoj mahovini.

Klobuk: 1-2 (4) cm širok, najprije je konveksan, a zatim raširen, jako narebran, gladak, sredina je tupo ispupčena; po vlažnom je vremenu žut, žuto-okerast do crvenkasto-smeđ, a po suhom vremenu izblijedi, rub je obrubljen bijelim ostacima ovoja.

Stručak: 5-7 (8) cm dug i 1-1.5 (2) mm debeo, valjkast, šupalj, zavojit; ispod klobuka žuto-oker, prema osnovi sve tamniji, na bazi je crveno-smeđ do tamnosmeđ, uzdužno vlaknast; vjenčić jedva primjetan i prolazan.

Listići: Rijetki, nejednako dugi, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, žuto-smeđi, svijetlosmeđi ili hrđastosmeđi.

Spore: Eliptične, 8-10.5 x 5-6 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, oker, crvenkasto do crvenkasto-smeđe; miris nije izražen, a okus je slab na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, kao saprofit tla u močvarnim područjima, na tlu obraslom mahovinom i u crnogorričnim šumama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta. Biti na oprezu jer su bjelkasta vlakna i miris na brašno tipične karakteristike nekih otrovnih patuljica.

Napomena: Unutar ovog roda postoji čitav niz malih patuljica koje su međusobno veoma slične i nije uvijek jednostavno točno odrediti vrstu. Na sličnom staništu u mahovini rastu močvarna patuljica (Galerina paludosa), cretna patuljica (Galerina tibiicystis), Galerina gibbosa, Galerina fallax i brojne druge vrste. Sve su spomenute patuljice otrovne.

Galerina tibiicystis - created in Finland by Seppo Huhmarniemi

CRETNA PATULJICA

Galerina tibiicystis (G.F.Atk.) Kühner

Klobuk: 1-3 (4) cm širok, s grbicom je na sredini; žut do žuto-narančast, sredina je nešto tamnija, izraženo je radijalno narebran.

Stručak: Boje je klobuka, žut do žuto-narančast, uglavnom je povijen, baza je bijelo baršunasta od micelija.

Listići: Bjelkasti, žuti, svijetlosmeđi, žuto-narančasti, samo su malo svjetliji od boje ostalih dijelova, zaokruženi uz stručak, prirasli.

Spore: Eliptične do vretenaste, 9.3-10.3 x 5.1-5.9 µm; bazidije s 2 ili 4 spore; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Svijetlosmeđe; miriše na plijesan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u velikoj množini kao saprofit tla u svim tipovima šuma, na tlu obrasnom mahovinom i na mahovinskim tresetištima. U Hrvatskoj je poznata s 4 lokaliteta na acidofilnim cretovima: Dubravica u Hrvatskom zagorju, Tršće i Sungerski lug u Gorskom kotaru te Banski Moravci pokraj Karlovca.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Smatra se otrovnom vrstom jer uzrokuje gastrointestinalni sindrom trovanja.

Napomena: Nalazi se na listi kritično ugroženih gljiva.

Galerina vittiformis - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

POKRIVENA PATULJICA

Galerina vittiformis (Fr.) Singer

Etimologija: vitta (lat.) = ovoj, pokriveno ovojem. Po izgledu klobuka?

Engleski naziv: Hairy Leg Bell

Klobuk: 1-3 (4) cm širok, vrlo je sitan, zvonolik je ili konveksan i ispupčen na sredini; žućkasto-smeđ, na sredini je skoro tamnosmeđ, vodenast, pomalo staklastog izgleda, do vrha je prozirno narebran

Stručak: 1-6 (7) cm visok i 0.5-1 (1.2) cm debeo, slabašan, šupalj, zadebljan je na bazi, uglavnom je izdužen; boje je klobuka, hrđastosmeđ ili tamnosmeđ, vlaknast, nešto je tamniji prema bazi, pahuljast je na vrhu, s bijelim je rizomorfama na bazi.

Listići: Prilično su rijetki, nisu široki, prirasli su na stručak, samo ih nekolicina dopire do stručka, boje su klobuka, žućkasti, svijetlosmeđi, oker-smeđi ili hrđastosmeđi.

Spore: Eliptične do bademaste, sitno bradavičave, hrapave, 9-13 x 6-7 µm; bazidije su uglavnom s 2 spore; cistide su vretenasto proširene; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, lomljivo, žućkasto ili svijetlosmeđe; miris nije izražen ili je slab na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u miješanim šumama, često u blizini smreke, uz rubove šuma, stazama, te po parkovima po vlažnim livadama i travnjacima, obično na mahovini.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti. Dio autora navodi je kao vjerojatno otrovnu vrstu. Pokazalo se da gljiva bioakumulira različite teške metale iz onečišćenog tla. Vrste iz ovog roda se nikada ne smiju konzumirati jer zamjena s otrovnim vrstama može završiti i smrtnim ishodom.

Napomena: Dosta je monotone smeđe ili mednožute boje nakon određenog vremena ili kada se osuši. Sliči nekim vrstama koje također rastu na istom staništu, a od kojih se može razlikovati samo uz pomoć mikroskopske analize spora.

Gymnopilus bellulus - created on August 2016 in Montagna Grande, Pergine Valsugana, Italy by Marco Floriani

LIJEPA PLAMENKA

Gymnopilus bellulus (Peck) Murrill

Etimologija: bellus (lat.) = ljupko, lijepo, graciozno. Po boji i dimenzijama.

Klobuk: 1-2 (3) cm širok, prilično je sitan, polukuglast do konveksan, skoro je gladak, gol, suh; crvenkasto-smeđ, narančasto-smeđ ili žuto-crvenkast i oker-crvenkast, malo je zamrljan, u mladosti je prekriven finim žutim ovojem.

Stručak: 1-2 (2.5) cm visok i 1-2 (3) mm debeo, zakrivljen, često raste bočno od podloge, žućkasto-crvene je ili nešto tamnije narančasto-crvene boje, na dnu je bjelkast do kremasto-žut, lagano je crtast na vrhu, a ispod je vlaknast i gladak.

Listići: Žućkasti ili žuto-smeđi, često su sa smeđim mrljama, prilično su gusti, izmiješani su s lamelulama, prirasli.

Spore: Eliptične, grubo bradavičave, 4.5-5.7 x 2.5-3.6 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Gotovo da i ne postoji, crvenkasto-smeđe, vlaknasto; miris nije izražen, a okus je gorak.

Stanište: Raste od srpnja do listopada u šumama planinskih područja kao saprofit krupnih drvnih ostataka (prvenstveno velikih trupaca) jele i smreke, rjeđe drugog crnogoričnog drveća. U Hrvatskoj je pronađena samo na dva lokaliteta, u Nacionalnom parku Plitvička jezera i u okolici Mrkoplja.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Ova je vrsta iz roda Gymnopilus dosta sitna rastom, boja joj izblijedi pa ju je teško sa sigurnošću razlikovati od sličnih vrsta samo na temelju izgleda, jedina je sigurna metoda pri determinaciji ove vrste mikroskopska analiza spora, a spore su dosta sitne.

DIVNA PLAMENKA

Gymnopilus junonius (Fr.) P.D.Orton

Engleski naziv: Spectacular Rustgill

Klobuk: 3-20 (26) cm širok, u mladosti je polukuglast pa se kasnije otvori i ispupči na sredini, prilično je gladak, po vlažnom je vremenu malo mazav i sjajan; najprije je lijepe žute, zlatnožute, žuto-narančaste ili narančaste boje, u starosti je crvenkasto-smeđ, pokriven je tamnosmeđim čehama na narančasto-smeđoj osnovi koje se kasnije izgube, u starosti s mjestimičnim pjegama, maljav, uzdužno je vlaknast, nije vodenast.

Stručak: 4-15 (17) cm visok i 1-5 (6) cm debeo, najčešće je debelo trbušast i na kraju je skoro korjenasto izdužen, valjkast, zadebljan je na bazi i korjenast; žućkast, narančasto-smeđe baršunast, osnova je blijedožuta, vlaknast, vrh je bjelkast, na bazi je crvenkasto-smeđ; nosi tipični baršunasti, opnasti, uzdignuti, žućkasti vjenčić po čemu se lako prepoznaje, prolazan, rijetko je potpuno odsutan, u starosti je hrđastosmeđ od praha poispadalih zrelih spora.

Listići: Gusti, uski, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, žućkasti, krem-žuti, u starosti su hrđastosmeđi, izmiješani s lamelulama, oštrica je valovita i iste boje.

Spore: Eliptične, hrapave, s debelim stijenkama, 7-11 x 4-6.5 µm; otrusina je smeđa, narančasto-smeđa ili hrđastosmeđa.

Meso: Bjelkasto, žućkasto, kasnije je žuto-narančasto i u starosti malo smećkasto, debelo, čvrsto u klobuku, a vlaknasto u stručku, u starosti je spužvasto; miris je kiselkast, na drvo, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, busenasto ili pojedinačno, uglavnom kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) raznog bjelogoričnom drveća, rijetko crnogoričnog drveća, na piljevini i tresetu, ponekad kao parazit na živom korijenju. Primjerke na slici snimila je Helena Petrić, u rujnu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom jer je otkriveno da uz razne toksine sadrže i razne halucinogene koji imaju sličan učinak kao psilocibin i psilobin. Može uzrokovati trovanje slično kao panterova muhara (Amanita pantherina), međutim s kraćim latencijskim razdobljem i s više psihotropnih učinaka, kao i ozbiljn pad krvnog tlaka. Prijavljeni su slučajevi trovanja kod kojih su se simptomi povukli nakon nekoliko sati. Psilocibin nije uvijek uključen, uvelike varira od regije do regije i često sadrži samo tvari koje uzrokuju gastrointestinalne tegobe. Ova gljiva također može opteretiti krvožilni sustav i uzrokovati ozbiljne probleme koji zahtijevaju hospitalizaciju. Nejestiva je zbog gorkog okusa.

Napomena: Postoji dosta sličnih gljiva, i po morfološkim obilježjima i po staništu. Sjajna ljuskavica (Pholiota lucifera) raste i u crnogoričnim šumama. Pjenasta ljuskavica (Pholiota spumosa) ima jaču dekoraciju stručka i raste na jelovim panjevima. Sve su spomenute vrste nejestive.

Gymnopilus liquiritiae - created on September 2018 in Bergua, Huesca, Spain by Joseba

BJELONOGA PLAMENKA

Gymnopilus liquiritiae (Pers.) P.Karst.

Klobuk: 1-3 (5) cm širok, konveksan, slabo je mesnat i nikada nije raširen; najprije je zlatnožut, kasnije svijetlosmeđ ili narančasto-smeđ, rub je tanak, blago narebran i malo valovit.

Stručak: Valjkast, šupalj, zadebljan je na bazi; na početku je svilenasto bijel, zatim je žuto-smeđ il narančast, u starosti je hrđastosmeđ, na vrhu je svjetlije narančasto-smeđe boje, na bazi je bijelo maljav.

Listići: Najprije su zlatnožuti, žuto-smeđi ili žuto-narančasti, u starosti su hrđastosmeđi ili crvenkasto-smeđi, na pritisak ili na ozlijeđenom mjestu pocrvene, izmiješani su s lamelulama, nejednako su dugi, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku.

Spore: Eliptične, 7-9 x 5-6 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, u klobuku je zlatnožuto ili žuto-narančasto, u stručku je hrđastosmeđe; miriše na plijesan, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u manjim skupinama, kao saprofit gotovo raspadajućih krupnijih drvnim ostataka (panjevi, grane) raznog crnogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Osnovno se obilježje ove vrste krije upravo u njezinom nazivu. Plodno tijelo u početku ima svilenasto bijeli stručak, koji poslije postane gladak i hrđastosmeđ. Niti jedna od poznatih plamenki nema u početku tako izrazito svilenasto bijeli stručak.

RAZORNA PLAMENKA

Gymnopilus penetrans (Fr.) Murrill

Etimologija: penetrans (lat.) = koji se uvlači, prodire. Po prodoru u supstrat.

Engleski naziv: Common Rustgill

Klobuk: 2-8 (12) cm širok, tankomesnat, prvo je zvonoliko-konveksan pa malo izravnat, ponekad je malo ulegnut, gladak, gol, suh; žućkasto-smeđ ili cimetasto-smeđ ili narančast, sredina je nekad s crvenkastom nijansom, izblijedi i postane žućkast, rub može biti nazubljen i obično je svjetlije žućkasto-narančaste boje.

Stručak: 4-8 (12) cm visok i 4-9 (12) mm debeo, pun je pa šupalj, valjkast, baza je zadebljana i bjelkasto maljava, rijetko je korjenast; bjelkast, žućkast, crvenkasto-smeđ, jako je vlaknast, često s izraženom vlaknastom prstenastom zonom.

Listići: Gusti, nisu trbušasti, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, najprije su svijetložuti, ubrzo su narančasti i s hrđastosmeđim mrljama, a na kraju su hrđastosmeđe nijanse, izmiješani s lamelulama, oštrica je sitnodlakava i svjetlija.

Spore: Eliptične ili u obliku sjemenke jabuke, duguljaste, sitno bradavičave, 6-8.5 x 3.7-5.5 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Nježno, vodenasto, vlaknasto, žućkasto, žuto-narančasto ili žuto-smeđe, u starosti hrđastosmeđe; miriše na drvo, a okus je jako gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno ili busenasto, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi, povaljeni trupci) raznog crnogoričnog drveća, osobito bora. Prve dvije slike snimio je Neven Ferenčak, 24.11.2019. i 1.12.2024., treća, četvrta i petu je snimio Anton Gračanin, 26.10.2025., a šesta je snimljena 14.11.2023., na lokalitetu Park prirode Medvednica kod Zagreba.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog okusa, ali se smatra otrovnom jer su otkriveni toksini koji uzrokuju hemolizu (razgradnju crvenih krvnih zrnaca) i aglutinin (skupljanje crvenih krvnih zrnaca).

Napomena: Prilično je upadljiva gljiva po žuto-narančastoj boji klobuka, raste uz više ili manje trule panjeve. Prepoznatljiva je po gorkom okusu mesa što je ujedno i karakteristika većeg dijela vrsta iz skupine kojoj pripada, primjerice jelove plamenke (Gymnopilus sapineus), koja raste tipično ispod smreke, ima vunenasto-vlaknastu kožicu klobuka i rano se raspuca. Slična je hibridna plamenka (Gymnopilus hybridus) koja ima jače izražen vjenčić. Sve su spomenute vrste nejestive zbog gorkog okusa mesa.

Gymnopilus picreus - created in Finland by Stefan Jakobsson

GORKA PLAMENKA

Gymnopilus picreus (Pers.) P.Karst.

Etimologija: picros (gr.) = gorko, resko. Po okusu mesa.

Klobuk: 2-5 (7) cm širok, tankomesnat, zvonoliko-konveksan pa raširen, gladak, gol, nije mazav po vlažnom vremenu; cimetastosmeđ, crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, po suhom vremenu izblijedi.

Stručak: Prilično je tanak, cjevast, često je stisnut, sužava se prema vrhu, jedva je malo zadebljan na bazi i dosta korjenast; u mladosti je svijetlosmeđ, kasnije je tamnosmeđ ili crvenkasto-smeđ, nešto je svjetliji na vrhu, uzdužno je vlaknast i pahuljast.

Listići: Gusti, stisnuti, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku sa zupcem, najprije su svijetložuti ili limunastožuti, kasnije postanu hrđastosmeđi.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, 7-10 x 4.5-6 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Svijetlosmeđe, tanko, vodenasto; miris je ugodan, a okus je gorak.

Stanište: Raste od kolovoza do listopada u crnogoričnim šumama planinskih područja (rijetko nizinskih) kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog crnogoričnog drveća, osobito smreke, vrlo rijetko bjelogoričnog drveća, ponekad prividno na tlu izmiješanom s drvnim ostacima. U Hrvatskoj je poznata s osam lokaliteta, u nacionalnim parkovima Plitvička jezera, Risnjak i Sjeverni Velebit, na tri lokaliteta u Gorskom kotaru te na planini Medvednici.

Doba rasta: 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Smatra se otrovnom vrstom jer uzrokuje gastrointestinalni sindrom trovanja. Gljive iz ovog roda nikada nisu jestive, gotovo uvijek su gorke, a često i otrovne.

Napomena: Veoma je slična lijepa plamenka (Gymnopilus bellulus) koja se razlikuje samo po mikroskopskim osobinama, ima mnogo veće spore.

Gymnopilus sapineus - created in Finland by Tapio Kekki

JELOVA PLAMENKA

Gymnopilus sapineus (Fr.) Murrill

Engleski naziv: Scaly Rustgill

Klobuk: 2-8 (10) cm širok, prilično mesnat, robustan, u početku konveksan ubrzo iskrivljen i raspucan; žućkasto-smeđ, sredina je malo tamnija, hrđastosmeđe čehav na žućkastoj osnovi, rub je dulje vrijeme podvijen.

Stručak: 4-8 (10) cm visok i 0.6-1.2 (1.6) cm debeo, čvrsto je srašten za supstrat, na bazi je sužen, mesnat, pun; žućkast ili narančasto-smeđ, crvenkasto-smeđe prošaran, u starosti je hrđastosmeđ, sitno dlakav, vlaknast, bjelkasto naprašen na bazi koja poslije potamni; na vrhu s prstenastom zonom koja je hrđastosmeđa od praha poispadalih zrelih spora, na vrhu se često nalaze fragmentirani ostaci žućkaste koprene.

Listići: Prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, oštrica je nepravilno nazubljena i valovita; zlatnožuti poput klobuka, poslije su narančasto-smeđi i hrđastosmeđi, na pritisak ili na lom postanu hrđastosmeđi.

Spore: Eliptične, sitno bradavičave, hrapave, 6.5-10 x 4-5.5 µm; otrusina je narančasto-smeđa do hrđastosmeđa.

Meso: Prilično debelo, vlaknasto, bjelkasto, žuto do žuto-narančasto, u starosti crvenkasto-smeđe; miris je ugodan na drvo, slatkast, a okus je uglavnom gorak, ponekad je gorčina jedva primjetna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u manjim skupinama, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) jele.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: VJEROJATNO OTROVNA - Nejestiva je zbog gorkog okusa, a i sumnja se da sadrži manju količinu psilocibina.

Napomena: Može joj sličiti hibridna plamenka (Gymnopilus hybridus) jer ima prilično velik i mesnat klobuk. Raste na panjevima i ostacima bora, klobuk ima tanak rub, koji se ubrzo izvrne prema gore i listići nisu nikada rđasto maljavi. Zbog gorkog okusa također nije za jelo.

KASNA PLAVULJA

Hebeloma birrus (Fr.) Gillet

Etimologija: birrum (lat.) = smeđo-crvenkasto. Po boji klobuka.

Klobuk: 3-9 cm širok, prvo je okruglast, zatim se raširi, gladak, bez ostataka ovoja; žuto-smeđ, oker-smeđ, svijetlosmeđ ili crvenkasto-smeđ, bjelkasto vlaknast, sitno je čehast na sredini, rub je svjetliji, žućkasti i malo narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 5-8 mm debeo, valjkast, prema dnu je sve deblji pa na kraju zašiljen, vretenast, korjenast, robustan, često savijen, ; bjelkast, kremast, okerast ili smećkast, na vrhu je bjelkast i sitno čehast, prekriven je bijelim vlakancima po čitavoj površini, prema dolje je smeđe prošaran poput zmijske kože, često s izraženom prstenastom zonom zbog smeđeg praha od poispadalih zrelih spora.

Listići: Kremasto-žuti, blijedosmećkasti, kasnije su tamniji, također sa smeđim mrljama, prirasli, izmiješani s lamelulama, oštrica je u mladosti prekrivena sitnim kapljicama, koje se kasnije osuše u hrđastosmeđe mrlje, gusti.

Spore: Bademaste, hrapave, 9-11.7 x 4.5-6 µm; otrusina je smeđa do cimetastosmeđa.

Meso: Čvrsto, bijelo, oboji se u ljubičasto-smećkastu nijansu; ugodno miriše na gljive, kakao ili rotkvice, a okus je gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u većim skupinama, u svim tipovima šuma, kao saprofit uglavnom na ukopanim drvnim ostacima i krupnijim drvnim ostacima (panjevi) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, uglavnom na tlu s velikim udjelom dušika. Posljednje četiri slike snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta kao i sve plavulje, a dio autora navodi da može uzrokovati gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Vrste iz roda Hebeloma su međusobno teško raspoznatljive. Prepoznatljive su po zdepastom rastu, stručak je zadebljan i miriše po rotkvicama, što je i tipična osobina vrsta iz ovog roda.

BLIJEDA PLAVULJA

Hebeloma crustuliniforme (Bull.) Quél.

Engleski naziv: Poisonpie

Klobuk: 1-6 (7) cm širok, mesnat, prvo je okruglastm zatim je polukuglast, na kraju se otvori, nema ostataka ovoja, gol, za kišnih dana je malo mazav i ljepljiv; blijedokremast, okerast ili svijetlosmeđ, sredina je malo tamnija.

Stručak: 2-7 (8) cm visok i 5-8 (10) mm debeo, valjkast, pun, na dnu je lagano zadebljan i batinast, često završava s bijelim užim korijenom; bijel ili bjelkast, često je malo smećkasto čehast, osobito na bazi, na vrhu je sitno pahuljast.

Listići: U mladosti su bjelkasti ili sivkasto-smeđi, kasnije su hrđastosmeđi ili sivo-smeđi, prirasli, gusti, izmiješani su s lamelulama, oštrica je po vlažnom vremenu s mrljama od hrđastosmeđog praha od spora i zupčasta.

Spore: Bademaste do limunaste, 8.8-13.1 x 5-7.6 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Bijelo, čvrsto; miris je vrlo neugodan na rotkvice, a okus je gorak poput rotkvice.

Kemijske reakcije: Ako se na meso nakapa fenol, ono posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno ili u krugovima, u svim tipovima šuma, osobito u šumama bukve, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće s bukvom, brezom i topolom. Primjerke na slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta, jer izaziva neugodne gastrointestinalne smetnje. Vrste iz roda plavulja koje mirišu na rotkvice su obično otrovne.

Napomena: Slična je gorušičina plavulja (Hebeloma sinapizans) koja je mnogo veća i čvršća, s veoma je jakim zadahom po rotkvicama, a šećerna je plavulja (Hebeloma sacchariolens) mnogo manja rastom i tipično miriše po karameliziranom šećeru.

Hebeloma gigaspermum - created on October 2010 in Massy, France by Strobilomyces

VELIKOSPORNA BLJEDUNJAVKA

Hebeloma gigaspermum Gröger & Zschiesch.

Etimologija: gigas (lat.) = golemo, ogromno + spermum (gr.) = spora, sjeme. Po izgledu spora.

Klobuk: 3-5 cm širok, najprije je konveksan, zatim se raširi; glinenosmeđe je ili oker boje.

Stručak: Boje je klobuka, prema vrhu je malo svjetliji.

Listići: Prirasli, boje su klobuka.

Spore: Bademaste do limunaste, 13–17 × 7–9 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Miris je jak i slatkast na cvijet naranče.

Stanište: Raste od kolovoza do listopada u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća i grmlja (najčešće s vrbom i johom), na vlažnim staništima kao što su vlažne šume i cretovi. Kod nas je poznata samo s jednog lokaliteta, na cretu Tršću u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Razlikuje se od drugih vrsta po rastu na karakterističnom staništu, po močvarnim bjelogoričnim šumama.

TAMNOGLAVA PLAVULJA

Hebeloma mesophaeum (Pers.) Quél.

Etimologija: mesos (gr.) = pola + phalos (gr.) = tamno. Po tamnoj sredini klobuka.

Engleski naziv: Veiled Poisonpie

Klobuk: 2-8 (10) cm širok, slabo mesnat, prvo je stožast pa zvonolik kasnije se raširi i ispupči na sredini, mazav; žuto-smeđ, oker-smeđ ili tamnosmeđ, nešto je tamnije crvenkasto-smeđe boje na sredini, rub je svjetliji, kremast ili smećkast, često sa žućkastim ostacima ovoja na rubu koji je u mladosti spojen za stručak, na kraju je gol.

Stručak: 4-7 (8) cm visok i 3-7 (8) cm debeo, šupljikav; bjelkast ili blijedokremast, s ostacima je ovoja blijedookeraste boje, svjetliji je na vrhu, često s vlaknastim prstenastim pojasom.

Listići: Skoro su gusti, izmiješani su s lamelulama, prirasli su na stručak; najprije su bjelkasti ili sivkasto-smeđi, kasnije su smećkasti ili tamnosmeđi, oštrica je bjelkasta.

Spore: Eliptične do bademaste, jako bradavičave, 7.9-10.5 x 4.6-6 µm; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso: Bjelkasto je ili kremasto u klobuku i gornjoj polovici stručka, a svijetlosmeđe u donjoj polovici stručka, debelo; miriše na  rotkvice ili lagano na voće, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, obično u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa smrekom, a rijetko s brezom. Prve tri slike snimio je Danijel Mulc, sredinom listopada, na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru, a posljednje tri Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Koprivnica.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom jer sadrži manju količinu toksina. Ako se konzumira u većoj količini uzrokuje gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Dio je osrednje velikih gljiva iz roda Hebeloma, a karakteristična je po tamnijoj boji na sredini klobuka zbog okrugle smećkaste mrlje, ostali je dio upadljivo svjetliji, miriše na rotkvice, dok su druge vrste iz ovog roda obično drugačijeg mirisa. Slična je šećerma plavulja (Hebeloma sacchariolens) koja je manja rastom, smećkasta i miriše na cvijet naranče ili na zaprženi (karamelizirani) šećer. Druge vrste iz ovog roda često mirišu na kakao.

Hebeloma populinum - created in Spain by Paco Otero Pérez

TOPOLOVA PLAVULJA

Hebeloma populinum Romagn.

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, najprije je polukuglasto-konveksan, zatim se malo otvori i tupo ispupči na sredini, mesnat, prilično je pravilan, gladak, po vlažnom je vremenu mazav; kremast, sivkasto-smećkast, svijetlosmeđ, narančasto-smeđ ili tamnosmeđ, na sredini je malo tamniji, vodenast, mjestimično je smeđe pjegav, rub je svjetliji, tanak i iskrivljen.

Stručak: 4-9 (11) cm visok i 5-8 (9) mm debeo, valjkast, na bazi je zadebljan; bjelkast, sitno je čehast, vrh je svjetliji, prema dnu je smećkast.

Listići: Srednje su gusti, nejednako su dugi, prirasli su za stručak; najprije su bijel, poslije su smećkasti ili tamnosmeđi, oštrica je svjetlija, nepravilno nazubljena i valovita.

Spore: Vretenaste do limunaste, 9-15 x 6-8.5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Bjelkasto, debelo; lagano miriše na rotkvicu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama ili krugovima, u simbiozi s topolom ili brezom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Dio je autora navodi kao nejestivu vrstu, međutim kod osjetljivih ljudi često uzrokuje lakše gastrointestinalne tegobe pa je smatramo otrovnom.

Napomena: Jedna je od tipičnijih i prepoznatljivijih plavulja. Karakteristična je po staništu, mirisu na rotkvice i mnogo je svjetlija od sličnih vrsta. Na istom se staništu može pronaći gotovo bijela plavulja Hebeloma ochroalbidum, koja nema zadebljanu bazu stručka, meso joj intenzivno miriše na rotkvicu i se ne može konzumirati.

Hebeloma radicosum - created on September 2022 in 94481 Grafenau, Germany by Elisabeth Mettler

KORJENASTA PLAVULJA

Hebeloma radicosum (Bull.) Ricken

Etimologija: radicosus (lat.) = korjenasto. Po obliku.

Engleski naziv: Rooting Poisonpie

Klobuk: 5-10 (12) cm širok, mesnat, polukuglast, zatim je raširen i malo ispupčen na sredini, mazav; bjelkast, kremasto-smećkast, svijetlosmmeđ ili smeđo-okerast, prekriven širokim crvenkastim čehama, rub je podvijen i s krpastim ostacima ovoja.

Stručak: 5-15 (30) cm visok i 1-2 cm debeo, pun, vretenast, prema dolje je tanji, završava dugim debelim korijenom; na vrhu je bjelkast, ispod vjenčića je čehast i sivkasto-smeđ; pod klobukom se nalaze ostaci zastorka u obliku prolaznog vjenčića.

Listići: Izrezani su uz stručak, uglavnom su slobodni, nejednako su dugi; najprije su bjelkasti, kasnije su svijetlosmeđi, oštrica je svjetlija.

Spore: Eliptične, zašiljene na jednom kraju, sitno bradavičave, 8-10 x 5-6 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Bijelo; jako miriše na gorke bademe, a okus je gorak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom za nekoliko minuta postane crvenkasto, zatim zeleno, sa sulfovanilinom se oboji u prolazno ljubičastu boju, dok sa željeznim sulfatom postane žućkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u šumama, kao saprofit na zemlji bogatoj s drvnim ostacima ili na krupnijim drvnim ostacima (panjevi) raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom jer je prilično gorkog okusa i kod osjetljivih ljudi izaziva gastrointestinalne probleme pa se stoga ne smije konzumirati.

Napomena: Najprepoznatljivija je po vretenastom stručku, te debelom i dugom korijenu, koji može biti duži i od samog stručka.

Hebeloma sacchariolens - created on September 2023 in Corminboeuf, Switzerland by Nicolas Schwab

ŠEĆERNA PLAVULJA

Hebeloma sacchariolens Quél.

Etimologija: sakara (sanskrtski jezik) = šećer, šećerno. Po mirisu mesa.

Engleski naziv: Sweet Poisonpie

Klobuk: 2-5 (6) cm širok, konveksan, zatim konveksan, poslije se izravna i lagano ispupči, gol, vlažan, mazav i ljepljiv; sivkasto-smećkast, oker-smećkast ili smeđ, također s crvenkasto-smeđim pjegama, rub je svjetliji, bjelkast.

Stručak: 3-6 (7) cm visok i 0.4-1 (1.2) cm debeo, prilično je slabašan, skoro je valjkast, pun, prilično je krut; bjelkast do okerasto-smeđ, na vrhu je bjelkast, a na bazi je smećkast, površina je sitno vlaknasto-čehasta.

Listići: Osrednje su gusti, lagano su trbušasti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, sivkasto-smeđi, krem-smećkasti, okerasti ili svijetlosmeđi, u starosti su hrđastosmeđi.

Spore: Vretenaste do bademaste, izraženo dekorirane, 15-18 x 5.5-7.5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, mekano, bjelkasto ili kremasto; jakog je ugodnog mirisa na cvijet naranče ili na spaljeni šećer, a okus je na rotkvice i malo gorkast.

Stanište: Najčešće raste u jesen, skupno i pojedinačno, po parkovima, rubovima šuma i šumskim stazama u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a po nekim je izvorima i otrovna.

Napomena: Pripada brojnoj skupini Denudati iz roda Hebeloma kojima je zajednička karakteristika uočljivi ovoj, te suha oštrica listića i rubne batinaste dlačice. Ima dosta jak i osebujan miris po čemu je uvijek prepoznatljiva, te velike vretenaste spore.

Hebeloma sarcophyllum - created on November 2017 in Provincia dell'Ogliastra, Italy by Davide Puddu

GRIMIZNA PLAVULJA

Hebeloma sarcophyllum (Peck) Sacc.

Klobuk: 3-6 (7) cm širok, najprije je polukuglasto-konveksan, zatim je otvoren, ulegnut i široko je ispupčen; bjelkast, krem-žut ili oker,  često s ružičastom nijansom, sredina je tamnija, žuto-smeđa, smeđa  ili crvenkasto-smeđa, vodenast, malo je radijalno vlaknast, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: Valjkast, prilično je dug, šupalj, baza je zadebljana; bjelkast, pahuljast, osobito na vrhu, sitno je vlaknast, u mladosti su vidljivi ostaci ovoja koji poslije nestanu.

Listići: Gusti, prirasli su za stručak, najprije su bjelkasti ili krem, kasnije su ružičasti do ružičasto-smeđi, crveno-smeđi, u starosti su smeđe boje duhana, oštrica je svjetlija i sitno nazubljena.

Spore: Eliptične, 9.3-13 x 5.4-7 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Bjelkasto, vlaknasto; miris i okus su slatkasti, ugodni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, u crnogoričnim šumama, u simbiozi s borom i čempresom, rjeđe s hrastom, češća je u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Karakteristična je prvenstveno po staništu na kojem raste i dosta dugom stručku.

GORUŠIČINA PLAVULJA

Hebeloma sinapizans (Paulet) Gillet

Etimologija: sinapis (lat.) = gorušica. Po boji.

Engleski naziv: Bitter Poisonpie

Klobuk: 3-8 (11) cm širok, prvo je konveksan, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i tupo ispupčen, mesnat, gladak, po vlažnom je vremenu malo mazav; može biti krem-žućkast, oker-smećkast, svijetlosmeđ ili crvenkasto-smeđ, rub je svjetliji, podvijen, malo valovit i s rijetkim tragovima ovoja.

Stručak: 5-12 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, tvrd, pri dnu je lagano ili gomoljasto zadebljan, malo je korjenast, šupalj; bjelkast, kasnije je svijetlosmeđ i s priraštenim smećkastim čehama ili vlakancima, donji je dio čehast, šupalj, od sredine klobuka prema cjevastoj šupljini visi meso klobuka popit viska, odnosno sige, a to se dobro uočava na uzdužnom presjeku.

Listići: Prilično su gusti, uski, poput zaokruženi su uz stručak, prirasli, ponekad su trbušasti i slobodni; sivkasto-smeđi ili smećkasti, oštrica je sitno pahuljasta.

Spore: Eliptične, lagano bradavičave, 9.5-13 x 6.5-8 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Prilično je debelo, čvrsto, bijelo; miriše neugodno na rotkvice, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama ili krugovima, u miješanim šumama, na vapnenastom i glinenastom tlu, često se može pronaći po parkovima, osobito u simbiozi s brezama. Posljednje dvije slike snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta. Plavulje koje mirišu na rotkvice su obično otrovne.

Napomena: Česta je vrsta i predstavnik je roda Hebeloma u kojem niti jedna vrsta nije jestiva. Karakteristična je po šupljini na sredini stručka po čemu se lako razlikuje od sličnih vrsta. Lako se zamijeni s također nevaljalom blijedom plavuljom (Hebeloma crustuliniforme) koja ima svjetliji i ujednačeno obojeni klobuk i uvijek puni stručak. Gorušičina je plavulja tamnija na sredini, a svjetlija na rubu klobuka jer joj je površina bjelkasta. Također jako miriše na rotkvice.

Phaeocollybia christinae - created in Finland by Tapio Kekki

NARANČASTOCRVENA KORJENJAČA

Phaeocollybia christinae (Fr.) R.Heim

Klobuk: 1-5 (6) cm širok, najprije je konično-zvonolik, poslije se raširi i oštro ispupči na sredini, mazav, gladak; žive je crvenkasto-smeđe, narančasto-smeđe ili narančasto-crvene boje, rub je često nepravilno režnjast.

Stručak: 4-12 cm visok, valjkast, šupalj, gladak, korjenast; narančast, narančasto-smeđ do vinskicrven, u donjem je dijelu tamniji s crveno-smeđim pjegama.

Listići: Do stručka su zaokruženi, prirasli, oštrica je nazubljena i vijugava; u početku su svijetlosmeđi, kasnije su crvenkasto-smeđi, često su sa smeđim mrljama, u starosti su narančasto-smeđi.

Spore: Eliptične, 9-11 x 4.3-5.5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, u stručku je žilavo i vlaknasto, svijetlosmeđe, u sredini je stručka bjelkasto; miriše na rotkvice, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, najčešće šumama bukve, hrasta i breze, te crnogoričnim i miješanim šumama, kao parazit na korijenskom sustavu drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Postoji i vrlo slična korjenjača (Phaeocollybia arduennensis), odnosno sinonim narančastosmeđa šiljatonoška (Phaeocollybia jennyae), koja ima manji tamnosmeđi klobuk (1-3 cm), nije oštro ispupčen, stručak je cijelom dužinom tamnosmeđ, raste po crnogoričnim šumama i također nije za jelo.

Phaeocollybia jennyae - created in Finland by Päivi Saikkonen

NARANČASTOSMEĐA ŠILJATONOŠKA

Phaeocollybia jennyae (P.Karst.) Romagn.

Klobuk: 1-5 (7) cm širok, spljošten s grbicom, malo je mazav, bez sjaja, po suhom je vremenu gladak; crvenkasto-smeđ je do narančasto-crven, izblijedi u žuto-narančastu boju.

Stručak: 4-10 (12) cm visok i 3-6 (8) mm debeo, vretenast, vrlo je dug, šupalj, žilav, korjenasto je sužen, gladak; crvenkasto-smeđ, vrh svjetlije narančasto-oker boje, s malim je bjelkastim čehicama.

Listići: Prirasli, izmiješani su s lamelulama, oštrica je valovita; žućkasto-narančasti, žuto-crveni, crveno-smeđi ili su tamnonarančasti.

Spore: Eliptične ili u obliku kapi, skoro glatke, slabo hrapave, 4.5-6 x 2.9-4.5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Žuto-narančasto, crvenkasto-smeđe, narančasto-smeđe ili tamnosmeđe, hrskavičasto, elastično; miriše na gljive, gorke bademe ili rotkvice, a okus je blag do gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u crnogoričnim, rjeđe bjelogoričnim šumama, kao parazit na korijenju crnogoričnog drveća, duboko ukopana u zemlji. U Hrvatskoj je nađena u šumi šumskog kestena, hrasta kitnjaka i bukve, samo na jednom lokalitetu, u okolici Samobora.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Tipična je po korjenastom završetku stručka koji je duboko ukopan u zemlji.

Psilocybe coronilla - created in Norway by Roger Andersen

OKRUNJENA VITIČARKA

Psilocybe coronilla (Bull.) Noordel.

Etimologija: umanjenica od corona (lat.) = kruna. Po vjenčiću.

Engleski naziv: Garland Roundhead

Klobuk: 2-8 (10) cm širok, najprije konveksan pa nekad raširen, gladak, ljepljiv; blijedožut, žut ili je žuto-oker, ponekad može biti malo čehast, u starosti je ispucan, rub nije narebran, ali je često s ostacima zastorka.

Stručak: 2-4 (5) cm visok i 5-9 (11) mm debeo, sužen je na bazi, najprije je pun, kasnije je šupalj; bijel, ispod vjenčića je lagano žućkast ili crvenkasto-smeđ, ispod vjenčića je bjelkasto zmijoliko prošaran do čehast, na bazi je brazdast i s bijelim micelijskim nitima; nosi karakterističan slabi, uski, opnasti, viseći i s gornje strane krunasto nazubljeni vjenčić koji podsjeća na krunu, crtast je od sredine do ruba, najprije je bijel, kasnije je s gornje strane crnkast s ljubičasto-smeđim prahom od spora.

Listići: Prilično su gusti, nejednako su dugi, zaokruženi su uz stručak, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem; u mladosti su sivkasto-smeđi, kasnije su sivo-ljubičasti ili ljubičasto-smeđi, u starosti su crnkasti, oštrica je svjetlija i resasta.

Spore: Eliptične, glatke, s debelim stijenkama, s jedva uočljivim kličnim otvorom, 7-10 x 3.5-5 µm; otrusina je ljubičasto-smeđa.

Meso: Relativno je debelo, kruto, lomljivo, bijelo je ili žućkasto; miriše neugodno na rotkvice, nije na brašno kao kod rane livadarke (Agrocybe praecox), a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, najčešće pojedinačno, kao saprofit tla po obradivim terenima, pašnjacima, poljima, uz putove, na odlagalištima otpada i skladištima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, a može izazvati ozbiljna trovanja kod osjetljivih osoba. Poznat je jedan slučaj žene s invaliditetom koja je duže od 6 sati imala teške gastrointestinalne tegobe, ali bez psihotropnih znakova. Vrijeme inkubacije je bilo oko 1.5 sat. Smatra se da gljiva sadrži vrlo male količine psilocibina, međutim nisu poznati smrtni slučajevi.

Napomena: Često se može pronaći u lončanicama s cvijećem. Osim zdepaste polukuglaste strnišnice (Protostropharia semiglobata) slične su i bijela vitičarka (Stropharia albonitens) i Protostropharia luteonitens koje imaju malo zvonolik oblik klobuka. Karakteristični vjenčić je široko brazdast, tako da se na gornjoj strani ističu zupci rebara na koje padnu sivo-ljubičaste spore pa vjenčić dobiva konačan izgled krune.

Psilocybe semilanceata - created in Finland by Martti Moisander

ŠILJATA KLOBUČICA

Psilocybe semilanceata (Fr.) P.Kumm.

Etimologija: semi (lat.) = pola, polu + lancea (lat.) = koplje. Po šiljatom obliku klobuka.

Engleski naziv: Magic Mushroom, Liberty Cap

Klobuk: 1-2 (3) cm širok, stožasto-zašiljen ili je suženo zvonolik, oštro ispupčen, gladak, malo je mazav; žućkast, žuto-smećkast, svijetlosmeđ, žuto-maslinast. maslinasto-oker, u starosti je s zelenkasto-plavom nijansom, rub je sitno narebran.

Stručak: Tanak, slabašan, vrlo je dug u odnosu na dimenzije klobuka, hrskavičast, valovit; blijedosmećkast je ili smećkast, na bazi je često modar ili zelenkasto-plavkast, po vlažnom je vremenu malo vodenast.

Listići: Tanki, uski, smećkasti su ili sivo-smeđi, kasnije su ljubičasto-crni, oštrica je bijela.

Spore: Eliptične, glatke, s debelim stijenkama, 11-15 x 6.4-8 µm; otrusina je crveno-smeđa do tamnosmeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, blijedožućkasto, u stručku je smećkasto, na pritisak polako postane zelenkasto-plavo; miriše na travu ili na rotkvice, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u manjim skupinama, kao saprofit tla po livadama ili pašnjacima u travi, na mjestima bogatim hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta jer sadrži psilocibin koji ima halucinogeno djelovanje, a sadržaj psilocibina može biti gotovo 0,8-1 (2,2)% suhe tvari.

Napomena: Karakteristična je po zašiljenom klobuku po čemu je i dobila ime, a sadrži sastojke s halucinogenim djelovanjem, donji je dio stručka zelene ili ljubičasto-plave boje.

JOHINA LJUSKAVICA

Flammula alnicola (Fr.) P.Kumm.

Etimologija: alnus (lat.) = joha. Po staništu.

Engleski naziv: Alder Scalycap

Klobuk: 2-7 cm širok, polukuglast, mazav i ljepljiv, u mladosti je svijetložut ili sumporastožut, kasnije je žuto-zelenkast do žuto-smećkast, sredina je nešto tamnija, narančasto-smeđa do crvenkasto-smeđa, sa smeđim mrljama na sredini, rub je dugo prekriven s vlaknastim ostacima ovoja.

Stručak: 0.5-1 cm debeo, busenasto je srašten sa drugim stručcima, šupalj, žućkast, kasnije narančasto-crvenkast, ispod prstenaste zone je narančasto-smeđe ljuskav, prema dnu postaje smećkast.

Listići: Žućkasti ili oker, kasnije su hrđastosmeđi, sa smeđim ili narančasto-crvenkastim pjegicama, gusti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku.

Spore: Eliptične, 8-9 x 4-5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: U klobuku je žuto, a u stručku narančasto, na pritisak postane lagano žuto-smeđe; miris je slatkast, na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, uglavnom vrbe, johe, lijeske ili breze, rijetko jele i smreke, na stabljikama biljaka, te prividno na zemlji izmiješanom s drvnim ostacima. Primjerke na slikama snimili su Helena Petrić i Slobodan Bjelajac, početkom lipnja, na lokalitetu Ada Međica, Beograd, na vrbi.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete i lako se zamijeni s otrovnim vrstama pa je možda bolje ne konzumiratri ovu vrstu.

Napomena: Pripada u skupinu malih vrsta iz roda Flammula, raste busenasto i ima tipično suženi stručak na vrhu, teško se može zamijeniti s drugim vrstama zbog karakterističnog mirisa na voće. Ova gljiva izaziva traheomikozu johe, koja uzrokuje sušenje i propadanje drva.

SVIJETLOSIVA PODZEMNICA

Hymenogaster griseus Vittad.

Plodno tijelo: 1-1.5 cm široko, najčešće je pravilno kuglasto, nekad je nepravilno, površina je glatka i bez sjaja, prljavobijela, peridij je tanak i ne može se odvojiti, najprije je bijel, zatim je različitih nijansi, svijetlosiv,  maslinasto-siv, na kraju je gotovo cm, gleba je formirana od nepravilnih labirintnih komora i razdvojena je malo svjetlijim pregradama.

Spore: Vretenaste, s uvijek oštrim vrhom, 18-27 x 10-13 µm; otrusina je smeđa do hrđastosmeđa.

Meso (gleba): Smeđe ili tamnosmeđe; miris je jak, neodređen i neugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, u bjelogoričnim šumama, podzemno, često pod humusom ispod bijele topole (Populus alba). Sliku je snimio Matija Josipović.

Doba rasta: 4, 5, 6

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Moguća je zamjena s drugim vrstama iz roda Hymenogaster. Potpuno su ukopane u zemlji i teško ih je međusobno razlikovati, ali se razlikuju po mikroskopskim karakteristikama. Raste uglavnom ispod bjelogoričnog drveća.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1621. Topolova podzemnica (Hymenogaster populetorum Tulasne & C.Tulasne); 1622. Puharasta podzemnica (Hymenogaster lycoperdineus Vitt.); Josipović, Matija, Samarđić, Ivica. 2020. Podzemne gljive Požeške kotline i Slavonskog gorja. Tiskara Zelina d.d., Zelina – 81.str. Svijetlosiva podzemnica (Hymenogaster griseus Vittad.)

SMEĐEMASLINASTA PODZEMNICA

Hymenogaster olivaceus Vittad.

Engleski naziv: Common Nut Truffle

Plodno tijelo: 1-3 cm široko, nepravilno je kuglasto, površina je glatka i bez sjaja, prljavobijela, na dodir i pritisak postane maslinasto-smeđa i potom crna, peridij je tanak i ne može se odvojiti, najprije je bijel, zatim je maslinasto-siv, na kraju je maslinasto-smeđ, gleba je sa nepravilnim komoricama bez sterilnih grananja.

Spore: Usko su eliptične, 22-36 x 10-15 µm; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso (gleba): Zbijeno, najprije je bijelo, zatim tamni do crno-smeđe boje; miris je intenzivan na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine, u bjelogoričnim šumama, na promjenjivim dubinama vapnenastog tla u simbiozi s bijelom topolom (Populus alba), bukvom, hrastovima ili vrbama. Sliku je snimio Matija Josipović.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Može se zamijeniti s drugim vrstama iz ovog roda, kao što su topolova podzemnica (Hymenogaster griseus) i Hymenogaster vulgaris.

Referentni izvori: Josipović, Matija, Samarđić, Ivica. 2020. Podzemne gljive Požeške kotline i Slavonskog gorja. Tiskara Zelina d.d., Zelina – 85.str. Smeđemaslinasta podzemnica (Hymenogaster olivaceus Vittad.)

DLAKAVA SUŠIČARKA

Crinipellis scabella (Alb. & Schwein.) Murrill

Etimologija: scabella (lat.) = šuplje, grubo. Po dlakavoj dekoraciji.

Engleski naziv: Hairy Parachute

Klobuk: 4-12 mm širok, izravnat, vlažan, mazav, žućkasto do hrđastosmeđe vunasto-ljuskav na bijeloj osnovi, osobito na sredini, rub je valovit i narebran.

Stručak: 0.3-2 mm debeo, pun, rijetko je šupalj, površina je pahuljasto-ljuskava, crvenkast do hrđastosmeđ, na vrhu je svjetliji.

Listići: Dosta su rijetki i razmaknuti, prirasli, bjelkasti do sivkasti.

Spore: Široko eliptične, s tankim stijenkama, na jednom kraju zašiljene, prozirne, 6.5-10.5 x 4-8 µm, Q = 1.5-1.9, Qav = 1.7 (cromushrooms: (6.5) 6.9 - 8.8 (10.3) × (4) 4.1 - 5.4 (6.5) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.8 (1.9), N = 60, Me = 7.9 × 4.8 µm, Qe = 1.7); otrusina je bijela.

Meso: Gotovo da i ne postoji, vrlo je tanko, bjelkasto u klobuku, a smećkasto u stručku; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto, jesen i ranu zimu, od lipnja do siječnja, pojedinačno ili skupno, kao saprofit na livadama, travnjacima, šumskim čistinama i u svim tipovima šuma na humusu, lišću, stabljikama trava ili zeljastih biljaka. Prvu sliku snimio je Danijel Balaško, 3.11.2021., na lokalitetu Kloštar Podravski kod Đurđevca, drugu, treću i četvrtu Darko Dermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split, 17.11.2022., na lokalitetu Voštane kod Trilja, a peta je snimljena 12.9.2025., na lokalitetu Vojnić kod Sinja, na stabljikama suhih trava.

Doba rasta: 1, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Pripada skupini sitnih vrsta gljiva koje po izgledu klobuka neodoljivo podsjećaju na otvoreni padobran.

PRIMORSKA DLAKAVICA

Crinipellis subtomentosa (Peck) Singer

Etimologija: sub (lat.) = ispod, skoro + tomentum (lat.) = dlakav, pokriven dlačicama ili pahuljast. Po dlakavoj dekoraciji klobuka.

Klobuk: 1-3 cm širok, prvo je stožast do konveksan, kasnije je izravnat i tupo ispupčen na sredini, nekad je malo pojasast, dlakav, krem, sivo-oker, narančasto-oker do blijedo smeđ, sredina je ponekad smeđa.

Stručak: 1.5-3.5 cm visok i 2-4 mm debeo, tanak, valjkast, često je zadebljan na bazi, na vrhu je izbrazdan, dlakav, osobito na donjem dijelu, boje je klobuka, nešto je tamniji na donjoj polovici, krem do smeđ.

Listići: Dosta su rijetki, prirasli do slobodni, bjelkasti do krem.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, amiloidne, 7.5-10.8 x 4.7-6.8 µm, Q = (1.3) 1.4 - 1.9 (2.0), N = 84, Me = 9.1 x 5.6 µm, Qav = 1.6, bazidije su valjkaste do batinaste, 4-sporne, s bazalnim kopčama, 33-46 x 6.7-10.4 µm, cheilocistide su oblika boce, valjkaste, neke su vijugave, ponekad račvaste ili režnjaste, 28-51 x 4.7-10.4 µm, pileopelis se sastoji od brojnih, dugih, valjkastih hifa, neke su višesegmentne; otrusina je bijela.

Meso: Gotovo da i ne postoji, vrlo je tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen, kao saprofit na livadama i travnjacima.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Pripada skupini sitnih vrsta gljiva koje po izgledu klobuka neodoljivo podsjećaju na otvoreni padobran.

BULLIARDOVA SUŠIČARKA

Marasmius bulliardii Quél.

Klobuk: 2-9 mm širok, izravnat, pupčasto je ulegnut na sredini, podsjeća na padobran, radijalno je brazdast, bijel, kasnije je blago žućkast, oker ili smećkast, sredina je tamnija poput oka, tamnosmeđa, rub je dugo vreman podvijen i grubo narebran.

Stručak: 1.5-5 cm visok i 0.2-0.6 mm debeo, vrlo tanak, gotovo je končast, tamnosmeđ, crvenkasto-smeđ do crn, vrh je svjetliji i često gotovo bjelkast.

Listići: Vrlo su rijetki, razmaknuti, 13-20 ih dopire do ovratnika, prirasli su za ovratnik koji je odmaknut od stručka, bjelkasti.

Spore: Eliptične ili gotovo valjkaste, prozirne, glatke, s vrlo tankim stijenkama, 8-9.5 x 3.5-4.5 µm, bazidije su batinaste, s bazalnim su kopčama, 24-30 x 6.5-7.5 µm, pileipelis je himenoderm, kopče su prisutne u svim tkivima (cromushrooms: (4.6) 6.1 - 8.4 (9.8) × (2.3) 2.8 - 4 (4.9) µm, Q = (1.4) 1.7 - 2.5 (2.8), N = 120, Me = 7.1 × 3.4 µm, Qav = 2.1); otrusina je bijela.

Meso: Gotovo da i ne postoji, vrlo je tanko, u klobuku je bjelkasto, a u stručku je smećkasto, žilavo i tvrdo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, skupno, kao saprofit na lišću raznog bjelogoričnog drveća, obično bukve, rjeđe na grančicama ili biljnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Pripada skupini sitnih vrsta gljiva iz roda Marasmius koje nemaju gotovo nikakvu vrijednost, a po izgledu klobuka neodoljivo podsjećaju na otvoreni padobran. Lako se prepoznaje jer raste izravno na listu. Slična koturasta sušičarka (Marasmius rotula) je većih dimenzija i raste isključivo ma granama ili komadima drva. Gotovo je potpuno ista Wettsteinova sušičarka (Marasmius wettsteinii), koja raste na iglicama raznog crnogoričnog drveća, obično smreke. Iako neki autori smatraju da se radi samo o sinonimu opisane vrste ipak se radi o zasebnoj vrsti.

Marasmius buxi - created on June 2020 in Renan, Switzerland by Nicolas Schwab

ŠIMŠIROVA PRITAJNICA

Marasmius buxi Fr.

Engleski naziv: Box Parachute

Klobuk: 1-4 mm širok, sitno je ljuskav, bjelkast, žućkast, žućkasto-smeđ, sredina je djelomično udubljena i tamnija, manje je ili više crvenkasto-smeđa, rub je bjelkasto vunast.

Stručak: 0.1-0.2 mm debeo, končast, krut, gladak, sa sitnim je čekinjastim dlačicama pri dnu, na vrhu je gladak i gol, crveno-smeđ je ili crno-ljubičast.

Listići: Razmaknuti, rijetki, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, bijeli do žućkasti.

Spore: U obliku brodice do bademaste, 7-13 x 3.5-4.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Gotovo da i ne postoji, opnasto, bjelkasto je ili žućkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do studenog, kao saprofit otpalih listova šimšira (Buxus sempervirens i Buxus balearica). Razvija se prvenstveno u autohtonoj vegetaciji sa šimširom, a rijetko se pronađe uz kultivirani šimšir (što je slučaj u Hrvatskoj). Kod nas je poznata samo s dva lokaliteta, u okolici Siska i u Skradu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakteristična je po staništu na kojem raste.

BUSENASTI KLINČAC

Marasmius cohaerens (Pers.) Cooke & Quél. (1878)

Etimologija: corhaero (lat.) = sjedinjen, jednoličan, zbijen, složan. Po busenastom načinu rasta.

Engleski naziv: Bristled Parachute

Klobuk: 1-3.5 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna, neravan, bez sjaja, baršunast, vodenast, krem-smeđ, žuto-smeđ, svijetlosmeđ ili je cimetastosmeđ, nešto je tamniji na sredini, rub je narebran.

Stručak: 1-4 mm debeo, valjkast, zadebljava se od baze prema vrhu, površina je glatka na vrhu, blistava, na donjem dijelu može biti smeđe dlakava (koristiti povećalo), na vrhu je bjelkast, na sredini je žućkast, na bazi je tamnosmeđ.

Listići: Razmaknuti, prirasli, na osnovi su poprečno povezani žilicama (vidljivo samo pomoću povećala), žućkasti, sivkasto-oker, u starosti su žućkasto-smeđi, oštrica je tamnija, sa sitnim tamnim dlačicama (koristiti ručno povećalo) i valovita.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 7-10.5 x 4-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Žilavo, u stručku je gotovo kožasto, bijelo u klobuku, u stručku je žućkasto ili žuto-smeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, pojedinačno, u bjelogoričnim šumama kao saprofit krupnih drvnih ostataka i otpalog lišća raznog bjelogoričnog drveća. Slike je početkom kolovoza snimila Snježana Dujmović.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, male je uporabne vrijednosti.

Napomena: Ova je vrsta iz roda Marasmius prepoznatljiva po izgledu površine stručka koji je dijelom crnkast, gladak i blistav, kao da je lakiran.

Marasmius collinus - created on July 2021 in Pâquis-Nations, Genève, Switzerland by Juan Carlos Zamora

KRHKONOGA PRITAJNICA

Marasmius collinus (Scop.) Singer.

Etimologija: collinus (lat.) = koji pripada brdima, brdski, raste na brežuljcima. Po staništu

Klobuk: 1-4 cm širok, prvo je stožast do konveksan, kasnije se raširi i lagano ispupči na sredini, površina je malo naborana, kremasto-žut, svijetlosmeđ ili crvenkasto-smeđ, sredina je uvijek tamnija, vodenast, blijedi od ruba prema sredini, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna, samo je u mladosti lagano narebran.

Stručak: 2.5-6 cm visok i 2-4.5 mm debeo, prilično je tanak, dosta je pravilno valjkast, malo je zadebljan na bazi, odmah je šupalj, mekan i lako stlačiv, gladak, bjelkast, svijetlokrem, svijetlo žuto-smeđ, u starosti je tamnije žuto-smeđe boje, na vrhu je svjetliji, na bazi je čuperast od micelija, najčešće više pojedinačnih stručaka formira zajednički busen.

Listići: Osrednje su gusti, dosta su široki, prirasli su na stručak sa zupcem, izmiješani su s lamelulama, bjelkasti do krem, oštrica je nepravilno nazubljena i iste boje.

Spore: Eliptične do valjkaste, duguljaste, 8-11 x 4-5.5 µm, bazidije su batinaste, 4-sporne, 30-40​ x 7-8 µm, bazidiole su batinaste, valjkaste ili vretenaste, 15-40 x 3-9 µm, cheilocistide i pleurocistide su odsutne; otrusina je bjelkasta.

Meso: Tanko, vlaknasto, u sredini klobuka je bijelo ili bjelkasto, uz vanjsku površinu je krem do žućkasto; miris je kiseo i prilično neugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studenog, uglavnom u gustim skupinama i krugovima, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, parkovima, vrtovima, na livadama, različitim tipovima travnjaka, po šumskim putovima i rubovima šuma. U Hrvatskoj je poznata s devet lokaliteta, u Istri, Zagrebu, Hrvatskom zagorju, Slavoniji te na Kordunu i sjevernom Velebitu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Smatra se lagano otrovnom vrstom, jer uzrokuje alergijske reakcije.

Napomena: Slični su vilin klinčac (Marasmius oreades), kojemu je stručak dugo vremena pun i tvrd, spore su rijetko duge 10 µm, a bazidije su duge do 50 µm, te vračarska plosnatica (Gymnopus hariolorum), koja raste busenasto, slične je boje, a stručak je dekoriran dlačicama koje su mnogo duže prema vrhu. Opisana vrsta ima paperjastu samo bazu stručka, dok je ostali dio gladak. nalazi se na listi osjetljivih vrsta.

Referentni izvori: Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Krhkonoga pritajnica (Marasmius collinus (Scop.: Fr.) Singer)

Marasmius curreyi - created on August 2012 in Viidu, Estonia by Vello Liiv

CURREYEVA PRITAJNICA

Marasmius curreyi Berk. & Broome

Etimologija: U čast dr. Fredericka Curreya (1819.-1881.), koji je bio poznati istraživač gljiva, osobito askomiceta i parazitskih gljiva. Po imenu.

Engleski naziv: Grass Parachute

Klobuk: 3-10 mm širok, prvo je stožast do polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan, ulegnut na sredini, fino dlakav, svijetlosmeđ, oker-smeđ, žuto-narančast, narančast, narančasto-smeđ do crveno-smeđ, tamniji je na sredini, rub je nazubljen, valovit i narebran.

Stručak: 1.5-4 cm visok i 0.2-0.5 mm debeo, žilav, končast, uglavnom je valjkast, gladak, smeđ, svjetliji do bjelkast na vrhu, crno-smeđ na bazalnom dijelu.

Listići: Razmaknuti, 10-14 ih dopire do ovratnika, prirasli su za ovratnik koji je odmaknut od stručka, bjelkasti do krem, oštrica je iste boje i fino resasta.

Spore: Eliptične, vretenaste ili bademaste, tankih stijenki, prozirne, nisu dekstrinoidne, 8-14 x 4-6 µm, bazidije su batinaste, uglavnom su 4-sporne, 22-25 x 8.5-9 µm, cheilocistide su batinaste do gotovo valjkaste, tankih stijenki, s izbočinama, 14-19 x 8-12 µm, pleurocistide nisu prisutne, pileipelis je sastavljen od hifa s batinastim ili valjkasto-batinastim bazalnim segmentom, kopče su prisutne; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, opnasto, bjelkasto, crveno-smeđe u stručku; miris i okus nisu izraženi, blagi.

Stanište: Raste u jesen, u skupinama, kao saprofit u šumama i suhim travnjacima, na trulim stabljikama trava i drugog bilja, ponekad na raspadajućim ostacima biljaka iz porodica šiljeva (Cyperaceae), sitovki (Juncaceae) i trava (Poaceae).

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Raste posebno nakon kiša, prethodno osušena plodna tijela mogu se rehidrirati nakon vlaženja. Slične su suha sušičarka (Marasmius siccus), koja je nešto većih dimenzija, ima gušće listiće i znatno veće spore, a raste na šumskom otpadu, te travnjačka pritajnica (Marasmius epodius), koja je s promjenjivom bojom klobuka, spore su duge i usko batinaste, a listići su bez ovratnika.

BRŠLJANOVA SUŠIČARKA

Marasmius epiphylloides (Rea) Sacc. & Trotter

Etimologija: Po sličnosti sa listožilnoj pritajnici (Marasmius epiphyllus)

Engleski naziv: Ivy Parachute

Klobuk: 1-18 mm širok, najprije je polukuglast, kasnije je raširen, gol, široko je narebran, bijel.

Stručak: 0.1-0.4 mm debeo, vrlo je dug, končast, tanak, nešto je deblji na vrhu, krut, zakrivljen, često je polegnut, bjelkast, pri dnu je svijetlo crvenkasto-smeđ, fino je dlakav.

Listići: Vrlo su rijetki, razmaknuti, malobrojni, prirasli, bijeli.

Spore: Eliptične, 12-17 x 2.5-3.5 µm, cheilocistide su oblika boce s uglavnom proširenom glavom; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, gotovo mi ne postoji, opnasto, žilavo, bjelkasto, u stručku je crveno-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit na otpalim listovima bršljana, rijetko na lišću drugog drveća.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slična je igličava pritajnica (Marasmius hudsonii), koja raste na lišću hrasta crnike.

Marasmius epiphyllus - created on November 2019 in Amárantos, Greece by Thomas Læssøe

LISNA PRITAJNICA

Marasmius epiphyllus (Pers.) Fr.

Etimologija: epi (gr.) = na, iznad + phyllus (gr.) = list. Po rastu na gornjoj strani lista.

Engleski naziv: Leaf Parachute

Klobuk: 2-10 mm širok, konveksan, kasnije je skoro spljošten, valovit, radijalno je narebran, bijel, kasnije je oker.

Stručak: 2-4 cm visok i 0.5-1 mm debeo, končast, valjkast, površina je fino pahuljasta, bjelkast, kasnije je prema dnu smećkast do crvenkasto-smeđ, na vrhu je bjelkast do svijetložut.

Listići: Razmaknuti, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, na osnovi su s poprečnim žilicama, bjelkasti do svijetložuti, oštrica je valovita.

Spore: Vretenaste, prozirne, glatke, 8-11 x 3-4 µm, Q = 2.1-2.9, bazidije su batinaste, 4-sporne, 30-35 x 8-9 µm, cheilocistide su vretenaste ili u obliku boce, 45-60 x 8-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, opnasto, bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto, jesen i ranu zimu, od kolovoza do siječnja, najčešće u brojnim skupinama, u bjelogoričnim šumama kao saprofit na lisnoj nervaturi otpalog lišća, najčešće jasena ili topole, grančicama, stabljikama zeljastih biljaka i trava, na vlažnim mjestima, a ponekad se pronađe i na otvorenim i suhim terenima.

Doba rasta: 1, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova je vrsta vrlo malih dimenzija, ima nitasti stručak, jedva je uočljiva na listu na kojemu raste. Obratiti pozornost na jako razmaknute listiće i plitku nervaturu između njih.

Marasmius epodius - created in Spain by Eduardo Abad Gamito

TRAVNJAČKA PRITAJNICA

Marasmius epodius Bres.

Klobuk: 3-15 mm širok, najprije je lagano polukuglast, zatim je konveksno-izravnat i s uočljivom kvržicom na sredini, vodenast, površina je izbrazdana, izgleda poput padobrana, svijetlonarančast do narančasto-oker i smećkast, na sredini je uglavnom nešto tamniji, narančasto-oker, u starosti je žućkast, rub je uvijek prozirno narebran.

Stručak: 1.5-3 cm visok i 0.2-1 mm debeo, valjkast, gladak, blistav, bjelkast do žuto-smeđ na vrhu, prema bazi je crveno-smeđ do crno-smeđ, na supstrat prianja sa crvenkasto-smeđim dlakavim diskom.

Listići: Razmaknuti, trbušasti, jedva su prirasli na stručak, izgledaju skoro slobodni, krem do smećkasti, oštrica je uočljivo tamnija, smeđa.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke, prozirne, 12-19 x 4-6.5 µm, cheilocistide su debelih stijenki i s kvrgavim izraslinama; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, gotovo i ne postoji, opnasto, žilavo, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do prosinca, kao saprofit na suhim negnojenim travnjacima u mahovini, travi ili na zečjem izmetu. U Hrvatskoj je poznata s dva lokaliteta, u okolici Požege i na planini Učki.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Po izgledu je slična vrsta Marasmius graminum koja ima nešto manje spore i listiće koji su ovratnikom spojeni sa stručkom.

Marasmius favrei - created on October 2025 in Outaouais, Québec, Canada by L Joan Heyding

FAVREOVA PRITAJNICA

Marasmius favrei Antonín

Etimologija: U čast švicarskog prirodoslovca i mikologa Henrija Favrea (1882.-1953.). Po imenu.

Klobuk: 1-4 mm širok, prvo je gotovo polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat do blago ulegnut na sredini, površina je slabo naborana, ponekad je blago narebrana, ali ne duboko, blago je pahuljasta (koristiti povećalo), u mladosti je gotovo dlakava, bijel.

Stručak: 1-15 mm visok i 0.1-0.3 mm debeo, često je ekscentričan, končast, valjkast, površina je blago dlakava, bijel do bjelkast na gornjem dijelu, ispod je smeđ do crveno-smeđ.

Listići: Razmaknuti, 3-8 (uglavnom 4-6) ih dopire do stručka, bez ovratnika, uski do venozni, uglavnom ne dopiru do ruba klobuka, slobodni, često su račvasti ili razgranati, ponekad su poprečno povezani na bazi, bijeli.

Spore: Gotovo su valjkaste, prozirne, glatke, nedekstrinoidne, 9.5-14 x 3-4.5 µm, Q = 2.7-3.3, Qav = 3.5, bazidije su batinaste, bez bazalnih kopči, 2-sporne, rijetko su 4-sporne, 22-27 x 6-8 µm, bazidiole su batinaste do gotovo valjkaste, bez kopči, 14-27 x 3.5-7.5 µm, cheilocistide su usko vretenaste do oblika boce, ponekad su vršno zrnaste, bez kopči, 21-46 x 6-9 µm, trama klobuka je s hifama koje su nedekstrinoidne, razgranate, tankih stijenki, valjkaste, bez kopči, široke 3-12 µm, trama listića je s hifama koje su nedekstrinoidne, razgranate, tankih stijenki, valjkaste, široke 2-8 µm, bez kopči, caulocistide su valjkaste, izduženo zašiljene ili u obliku boce, prozirne, nedekstrinoidne, 8-37 x 2.3-7 µm, pileipelis je himeniforman, sastavljen je od hifa koje su s debelim stijenkama, široko vretenaste, vršno tupe, 14-25 x 6-12 µm, pileocistidije su vretenaste do oblika boce, tankih stijenki, bez kopči, 24-29 x 4-5.8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, opnasto, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprofit raste na otpalim listovima raznih vrsta topola (Populus tremula, Populus nigra i Populus trichocarpa), a iznimno rijetko na listovima jarebike (Sorbus aucuparia).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ovu je vrsta karakteristična po malim dimenzijama, dugim i valjkastim sporama i 2-spornim bazidijama bez bazalnih kopči. U sekciji Epiphyllii, samo je Marasmius hellebori-corsici opisana kao vrsta koja često ima 2-sporne bazidije. Međutim, razlikuje se po prisutnosti kopči i manjim sporama u obliku kapi, 8.5-12.5 x 3.5-5 µm.

Marasmius graminum - created on July 2020 in La Rioja, Spain by Luis Ballester

LIVADSKA PRITAJNICA

Marasmius graminum (Lib.) Berk.

Etimologija: gramen (lat.) = trava, biljka iz porodice trava. Po supstratu na kojem raste.

Klobuk: 2-7 mm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan poput kišobrana ili padobrana, jedva je primjetno ulegnut ili s papilom na sredini, površina je u mladosti ljuskava, radijalno narebrana, djelomično je vodenasta, bjelkast, kasnije je svijetlosmeđ, smeđ, narančast ili crvenkasto-smeđ, u starosti je izblijeđen i pjegav, tamniji na sredini, rub je tanak, gladak, narebran.

Stručak: 1-3 cm visok i do 0.2-0.3 mm debeo, dug i tanak, valjkast, površina je sitno pahuljasta (koristiti ručno povećalo), tamnosmeđ do crno-smeđ, nešto je svjetliji na vrhu i tamniji prema bazi.

Listići: Razmaknuti, debeli, široko su prirasli, oštrica je glatka, bijeli ili kremasti.

Spore: Eliptične, prozirne, glatke, 9-13 x 4-5 μm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, elastično, žilavo, osobito u stručku, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprofit na livadama, na trulim stabljikama, listovima ili korijenju trava ili drugih biljaka.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Mala je vrsta koja raste na livadama, s klobukom u obliku padobrana, rijetkim i debelim listićima i tankim stručkom.

Marasmius hudsonii - created on May 2023 in Città metropolitana di Roma Capitale, Italy by matteo_bevilacqua

IGLIČAVA PRITAJNICA

Marasmius hudsonii (Pers.) Fr.

Engleski naziv: Holly Parachute

Klobuk: 2-6 mm širok, prvo je konveksan, kasnije se otvori, naboran, prekriven dugim, stršećim, smeđim dlačicama dugim oko 1 mm, osnova je bjelkasta, u starosti svijetlo crvenkasto-smeđ.

Stručak: 2-6 cm visok i 0.1-0.5 mm debeo, vrlo dugačak, krut, končast, zadebljan je na bazi, zakrivljen, često je u horizontalnom položaju, površina je sa stršećim, ljubičasto-smeđim dlačicama, crveno-smeđ, na vrhu je bjelkast.

Listići: Dosta su razmaknuti, ponekad su samo u zametku poput nabora, prirasli, bijeli, u starosti su okerasti.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke prozirne, 7.5-13 x 4-6.5 µm, cheilocistide su u obliku vrča, mogu biti bradavičave na sredini; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, opnasto, žilavo, bjelkasto, crvenkasto-smeđe u stručku; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen i zimu (u stanovima može rasti cijele godine), od rujna do travnja, u bjelogoričnim šumama i parkovima kao saprofit na otpalim listovima božikovine (Ilex aquifolium), rijetko na listovima hrasta i drugog bjelogoričnog drveća, a u mediteranskom se području često pronađe na lišću hrasta crnike. U Hrvatskoj je poznata s pet lokaliteta, na Žumberačkom gorju.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljiv je po dlakavom klobuku i tamnom brašnjavom stručku, koji je na vrhu bjelkast.

Marasmius limosus - created on September 2025 in Gyngemosen, Denmark by Thomas Kehlet

MOČVARNA PRITAJNICA

Marasmius limosus Quél.

Etimologija: limus (lat.) = blato, kaljuža, mulj. Po staništu.

Engleski naziv: Reed Parachute

Klobuk: 0.5-3 mm širok, prvo je stožast do konveksan, kasnije je izravnato-konveksan, sa spljoštenom ili niskom grbicom, površina je suha, neprozirna, bijel, krem do žućkasto-smeđ do svijetlosmeđ, nešto je tamniji na sredini, rub je nejasno do izraženo narebran.

Stručak: 15-25 mm visok i 0.1-0.3 mm debeo, končast, krut, zakrivljen kada se osuši, urašten u supstrat, gol, gladak, sjajan, bjelkast do smećkast prema vrhu, crn prema bazi, izrasta iz slabo definirane sklerotične baze.

Listići: Razmaknuti, umjereno su široki, 6-9 ih dopire do ovratnika, bez lamelula, prirasli su za ovratnik koji je odmaknut od stručka, bijeli.

Spore: Eliptične do blago jajolike, glatke, tankih stijenki, neamiloidne, 8.5-9.5 x 5-6 µm, bazidije su brojne, batinaste, 1-2-sporne, 17-21 x 6-7.5 µm, cheilocistide su prekrivene bradavicama sličnim kao na segmentima hifa pileipelisa, 8.5-10 x 14-16 µm, pleurocistide nisu prisutne, pileipelis je sastavljen od hifa sa batinastim segmentima, tankih stijenki, širokih 14-18 µm, s brojnim malim prstastim izbočinama, ponekad su rašljaste; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo je tanko, žilavo, opnasto, bijelo, smeđe u stručku; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, u močvarnim otvorenim područjima, strništima, rubu jezera ili u jarcima, kao saprofit na mrtvom lišću i stabljikama uskolisnog rogoza (Typha angustifolia), trske (Phragmites), šaša (Carex), busike (Dechampsia), sita (Juncus) ili beskoljenke (Monilinia).

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Karakteristična je po sićušnim dimezijama i staništu.

VILIN KLINČAC

Marasmius oreades (Bolton) Fr.

Etimologija: oreades (lat.) = planinska vila. Po legendi o vilama.

Engleski naziv: Fairy Ring Champignon

Klobuk: 1-4.5 cm širok, prvo je konveksan ili zvonolik, zatim se raširi i najčešće lagano ispupči na sredini, površina je glatka, vodenasta, oker, svijetlosmeđ ili je crvenkasto-smeđ, po vlažnom se vremenu oko ruba stvori vodenasti pojas, rub je malo prozirno narebran.

Stručak: 3-7 cm visok i 2.5-6 mm debeo, valjkast, rijetko je zadebljan ili gomoljast na bazi, vitak, tanak, pun, čvrst, žilav, površina je sitno pahuljasta (koristiti ručno povećalo), svijetlosmeđ, na vrhu je svjetliji, na bazi je tamnosmeđ.

Listići: Rijetki, odmaknuti su od stručka, jedva su prirasli na stručak, na osnovi su redovito poprečno spojeni žilicama, izmiješani su s lamelulama, anastomozirajući, prvo su bjelkasti, kasnije su žućkasti, žuto-smeđi ili svijetlosmeđi.

Spore: Široko eliptične, glatke, prozirne, neamiloidne, 8-11 x 4-6 µm (cromushrooms: spore su (7.5) 8.1 - 8.9 (10.6) × (4.2) 4.8 - 5.4 (6) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.8 (1.9), N = 80, Me = 8.4 × 5.1 µm, Qav = 1.6, cheilocistide su vitke, valjkaste, batinaste, 32-46 × 4-6 µm, N = 4); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vlaknasto, bijelo do bjelkasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag, orašast.

Kemijske reakcije: Meso s fenolom posmeđi, s fenolanilinom pocrveni pa postane tamnosmeđe, dok sa sulfovanilinom poprimi prolaznu ljubičasto-crvenu boju.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studenog, busenasto ili u vilinskim krugovima, po parkovima, vrtovima, na suhim travnjacima, pašnjacima, po šumskim putevima, rubovima šuma i skladištima drva. Micelij gljive tijekom rasta oslobađa razne dušične spojeve koji često oboje okolnu travu u intenzivnu zelenu boju.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete zbog izvanrednog mirisa. Navodi se da ova vrsta može uzrokovati gastrointestinalne probleme, međutim to su mogle uzrokovati termički nedovoljno obrađene gljive, jer sadrži različite količine cijanovodične kiseline (cijanida), a 1 mg cijanida po kilogramu tjelesne mase može biti koban za ljude. Cijanovodična kiselina sušenjem ili zagrijavanjem vrlo brzo ispari, zbog čega se ova gljiva uglavnom bez problema može jesti kada se dobro prokuha ili osuši. Inače se gljiva uz pomoć cijanovodične kiseline štiti od puževa. Ako se puž stavi u teglu s ovom gljivom, uginut će za nekoliko sati. Dobra je za sušenje.

Napomena: Wyneijev klinčac (Marasmius wynneae) također iznad baze ima crnkast stručak i klobuk ljubičastog tona. Nema nikakve opasnosti od zamjene s nejestivim gljivama.

KOTURASTA SUŠIČARKA

Marasmius rotula (Scop.) Fr.

Etimologija: rotula (lat.) = mali kotač, kotačic. Po crtežu oko stručka.

Engleski naziv: Collared Parachute

Klobuk: 4-14 mm širok, u pravilu je konveksan, na sredini je jasno pupčasto ulegnut, neodoljivo podsjeća na padobran, lijevkast, dugo je vremena bijel, kasnije je krem, žućkast do okerast, pravilno je i duboko radijalno brazdast.

Stručak: 2-7 cm visok i 0.25-0.75 mm debeo, vrlo je tanak, končast, dug, sjajan, tamnosmeđ do crvenkasto-smeđ, samo je ispod klobuka nešto svjetliji, bjelkast do crvenkasto-smeđ, a na bazi je tamnosmeđ do crn.

Listići: Vrlo su rijetki, 17-21 dopire do ovratnika, prirasli su za ovratnik koji je odmaknut od stručka, bijeli su ili žućkasti.

Spore: Vretenaste, prozirne, 7-8.5 x 3.5-4.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste do valjkaste, oko 32 x 8 µm, cheilocistide su valjkaste do kruškolike, batinaste ili široko batinaste, rijetko su režnjaste, prozirne, tankih stijenki, 12-15 × 6-8 µm, vršne su izrasline guste, valjkaste do stožaste ili valovite, tupe do gotovo šiljaste, tankih stijenki, 3-5 × 0.8-1 µm, nema pleurocistide su odsutne, cistidiole su vretenaste, 22-27 x 5-7 µm, pileipellis se sastoji od hifa čiji su terminalni segmenti kruškoliki do batinasti ili široko batinasti, ponekad su nepravilnog oblika, rijetko su režnjasti, 14-20 × 8-14 µm, vršne su izrasline valjkaste do stožaste ili nepravilnog oblika, tupe do gotovo šiljaste, debelih stijenki, 2-8 × 1-2 µm (cromushrooms: spore su (7) 7.1 - 8.2 (9.3) × (3.1) 3.3 - 4 (4.2) µm, Q = (1.9) 2 - 2.3 (2.4), N = 100, Me = 7.6 × 3.6 µm, Qe = 2.1, bazidije su 29.5-33.1 × 5.7- 6.2 µm, N = 6, cheilocistide su 16.4 - 18.9 × 9.4 - 11.2 µm, N = 3, cistidiole su vretenasti, 22.1-28.8 × 4.9-5.6 µm, N = 10, elementi pileipelisa su 9.1-17.7 × 8.1- 16.2 µm, N = 30); otrusina je bijela.

Meso: Vrlo je tanko, gotovo da i ne postoji, opnasto, u stručku je žilavo, prozirno, bijelo je do žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, skupno, u bjelogoričnim šumama i parkovima kao saprofit krupnih drvnih ostataka (grane) raznog bjelogoričnog drveća, ponekad i na stabljikama ili granama kupine i drugim biljnim ostacima. Prve dvije slike snimljene su sredinom srpnja, na lokalitetu Stupnik kod Zagreba, a treću i četvrtu je snimila Helena Petrić, sredinom srpnja, na lokalitetu Park prirode Medvednica kod Zagreba. 

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Prilično je slična nitasta sušičarka (Gymnopus androsaceus) koja raste na istom staništu, mnogo je manjih dimenzija, a listići joj nisu prirasli na ovratnik, nego izravno na stručak.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 544. Koturasta sušičarka (Marasmius rotula (Scop. ex Fr.) Fries)

Marasmius siccus - created on August 2024 in Кирово-Чепецкий р-н, Кировская обл., Russian Federation by Вотинцевы Елена и Сергей

SUHA SUŠIČARKA

Marasmius siccus (Schwein.) Fr.

Etimologija: siccus (lat.) = suh. Po izgledu.

Engleski naziv: Orange Pinwheel

Klobuk: 0.3-2.7 cm širok, prvo je stožast do zvonolik, ubrzo je široko konveksan do široko zvonolik, često je s papilom, ispupčen ili ulegnut na sredini, površina je suha, isprva je glatka, brzo postane naborana, često izrazito naborana, fino baršunasta, bez sjaja, neprozirna, tamnonarančast, tamno narančasto-smeđ ili tamnosmeđ, često je tamniji na sredini, rub je isprva gladak, zatim je duboko narebran do sredine.

Stručak: 2.3-6.2 cm visok i 0.2-1 mm debeo, valjkast ili blago sužen prema vrhu ili ponekad proširen prema vrhu i bazi, končast, stisnut, ravan ili zakrivljen, šupalj, suh, gladak, gol, u početku je bez sjaja, vremenom postane sjajan, neproziran kada se osuši, bijel, žućkasto-bijel, svijetložut do rijetko tamnocrven prema vrhu, tamni od baze do svijetlo žućkasto-smeđe ili tamnosmeđe boje, u starosti gotovo u potpunosti potamni, ponekad je s narančasto-smeđim područjem na spoju stručka i klobuka, na dnu je s nakupinom micelija koja podsjeća na bazalni disk, bijel do žućkasto-bijel.

Listići: Razmaknuti, isprva uski, zatim su umjereno široki, 1.5-3 mm široki, tanki, isprva su ravni, kasnije su često trbušasti, savitljivi, lomljivi, slobodni ili prirasli, 15-22 ih dopire do stručka, bez ili s 1-3 kratke lamelule, bijeli ili svijetlo žućkasto-bijeli, oštrica je cjelovita, rijetko je narančasto-smeđa.

Spore: Usko su batinaste, valjkaste do vretenaste, često su zakrivljene, glatke, prozirne, neamiloidne, 16-22 x 2.8-5 µm, bazidije su batinaste do gotovo valjkaste, 4-sporne, 21-50 x 4-8 µm, cheilocistide su valjkaste, batinaste, vretenaste do trbušaste, često su naglo zakrivljene, zaobljene ili gotovo glavičaste na vrhu, ponekad su s kratkim do dugim izraslinama, tankih stijenki, prozirne, s umjereno do jako refraktilnim sadržajem, 23-81 x 3-14 µm, pleurocistide su valjkaste, vretenaste ili gotovo valjkaste, oko 70 x 15 µm, pileipelis je himenoderm, sastoji se od gotovo batinastih, guglastih, valjkastih, režnjastih ili obrnuto jajolikih segmenata nalik četkici, sa ili bez stalka, sa stijenkama debljine do 2 µm, prozirnih do svijetlo žuto-narančastih, s 2-15 divergentnih ili paralelnih izbočina, rijetko su razgranati, zdepasti, često su glatki, dekstrinoidni, 1.4-7 x 1-2 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, opnasto, debelo je manje od 1 mm, bijelo; miris nije izražen, okus je blag, rijetko je gorak.

Kemijske reakcije: Rekacija mesa s KOH je negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, pojedinačno ili skupno, kao saprofit u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, na otpalom lišću, iglicama, grančicama ili rijetko na drvu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Karakteristična je po narančastom ili smeđem klobuku u svim fazama razvoja, nikada nije ružičast, izraženo je narebran, cheilocistide su s izrazito refraktilnim sadržajem, a spore su duge do 22 µm.

Marasmius torquescens - created on August 2019 in Maso Ciochi, Pergine Valsugana, Italy by Marco Floriani

LIVADSKA PRITAJNICA

Marasmius torquescens Quél.

Etimologija: torquescens (lat.) = uvijanje. Po zakrivljenom stručku.

Klobuk: 0.5-3 cm širok, u početku djelomično kupolast, kasnije je konveksan, površina je slabo vodenasta, prljavo krem ​​do žućkast, svijetlosmeđ do crvenkasto-smeđ na sredini, tamniji je na sredini i na rubu, rub je često rascijepljen, po vlažnom je vremenu prozirno narebran.

Stručak: 1.3-4 cm visok i 1-2.5 mm debeo, vitak, dug, žilav, elastičan, valjkast, površina je ponekad naborana, sitno je pahuljasta (koristiti ručno povećalo), na gornjem je dijelu boje klobuka, donji je dio tamniji, smeđ do vinski crveno-smeđ, pri dnu je baršunast, s bjelkastim do kremasto-bijelim dlačicama.

Listići: Razmaknuti, na rubu klobuka su izmiješani s lamelulama, debeli, široki, slobodni do prirasli, bjelkasti do žućkasti ili svijetlooker, oštrica je često nazubljena.

Spore: Eliptične, prozirne, glatke, 7-10 x 3-5.5 μm, Qav = 1.7, cheilocistide su batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, elastično, svijetlosmeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u većim ili manjim skupinama, kao saprofit u bjelogoričnim šumama na drvnim ostacima i lišću.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, dugom i vitkom stručku, elastičnoj i žilavoj konzistenciji, te rastu u skupinama na ostacima drva.

WETTSTEINOVA SUŠIČARKA

Marasmius wettsteinii Sacc. & P.Syd.

Etimologija: U čast švicarskog botaničara Richarda Wettsteina (1862–1931), koji je dao značajan doprinos u taksonomiji biljaka i gljiva.

Klobuk: 2-7 mm širok, izravnat, pupčasto je ulegnut na sredini, podsjeća na padobran, radijalno je brazdast, bijel do krem, ubrzo je oker ili smećkast, sredina je tamnija poput oka, rub je podvijen i krupno narebran.

Stručak: 1.5-4 cm visok i 0.2-0.5 mm debeo, vrlo je tanak, gotovo končast, lomljiv, tamnosmeđ, crvenkasto-smeđ do crn, vrh je svjetliji i često gotovo bjelkast.

Listići: Vrlo su rijetki i razmaknuti, 10-12 ih dopire do ovratnika, prirasli su za ovratnik koji je odmaknut od stručka, bjelkasti.

Spore: Eliptične ili valjkaste, prozirne, glatke, neamiloidne, 8-14 x 4.5-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Gotovo da i ne postoji, vrlo je tanko, u klobuku je bjelkasto, a u stručku je smećkasto, prozirno; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, skupno, kao saprofit na sloju iglica smreke, rjeđe bora ili jele.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Pripada skupini sitnih vrsta gljiva iz roda Marasmius koje nemaju gotovo nikakvu vrijednost, a po izgledu klobuka neodoljivo podsjećaju na otvoreni padobran. Lako se prepoznaje jer raste izravno na sloju smrekovih iglica. Slična je Bulliardova sušičarka (Marasmius buillardii), koja raste na granama i lišću bjelogoričnog drveća.

WYNNEIJEV KLINČAC

Marasmius wynneae Berk. & Broome

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast engleskog prirodoslovca.

Engleski naziv: Pearly Parachute

Klobuk: 1-5 cm širok, u mladosti je zvonoliko-konveksan, zatim se raširi i tupo ispupči na sredini, površina je vodenasta, dosta je promjenjive boje, može biti bjelkast, sivkast, sivo-ljubičast, siv, sivo-smeđ ili ponekad tamnosmeđ, uglavnom je uvijek s ljubičastom nijansom, poslije jako blijedi, rub je prozirno narebran, osobito po vlažnom vremenu.

Stručak: 4-6 cm visok i 2-4.5 mm debeo, valjkast, širi se prema klobuku, a prema bazi je sve tanji, pahuljast na vrhu, od sredine do vrha je bjelkast do krem, prema bazi je crvenkasto-smeđ, baza je baršunasta i s debelim bijelim rizomorfima.

Listići: Rijetki, razmaknuti, debeli, na bazi su žiličasto poprečno spojeni, prirasli su na stručak sa zupcem, najprije su bjelkasti, kasnije su krem-sivkasti do sivo-ljubičasti.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, slabo amiloidne, 6-9 x 3-4.5 µm, cheilocistide su nepravilno batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, bjelkasto; miris nije izražen ili je neugodan na gorke bademe, kasnije malo na plijesan, a okus je blag, ali malo neugodan.

Stanište: Raste u ljeto, jesen i ranu zimu, od kolovoza do siječnja, busenasto ili u skupinama, u bjelogoričnim šumama, grmljacima i parkovima, kao saprofit drvnih ostataka i plodova raznog bjelogoričnog drveća ili na sloju lišća, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 1, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti. Navodi se da gljiva može uzrokovati gastrointestinalne probleme, međutim to su mogle uzrokovati termički nedovoljno obrađene gljive jer sadrži različite količine cijanovodične kiseline (cijanida), a 1 mg cijanida po kilogramu tjelesne mase može biti koban za ljude. Cijanovodična kiselina sušenjem ili zagrijavanjem vrlo brzo ispari, zbog čega se ova gljiva uglavnom bez problema može jesti kada se dobro prokuha ili osuši. Inače se gljiva uz pomoć cijanovodične kiseline štite od puževa. Ako se puž stavi u teglu s ovom gljivom, uginut će za nekoliko sati.

Napomena: Baza stručka je obično izraženije ljubičaste boje. Veoma je slična vitka plosnatica (Gymnopus dryophilus) kojoj je stručak prema bazi crnkaste boje, a na osnovi je uočljiv žuti micelij, raste na otpalom lišću i iglicama crnogoričnog drveća.

BJELOUŠKASTA KRIKONOŠKA

Pleurocybella porrigens (Pers.) Singer

Etimologija: porrigo (lat.) = pružiti, postaviti. Po obliku žlice, lopate.

Engleski naziv: Angel's Wings

Plodno tijelo (klobuk): 2-10 (13) cm široko, školjkastog je ili jezičastog oblika bez stručka, lateralno je pričvršćeno za supstrat, često je dosta plodnih tijela naslagano jedno iznad drugoga; bijelo, kasnije požuti, površina je gola ili lagano pahuljasta, obično je samo baršunasto na mjestu spoja sa supstratom, rub je često podvijen.

Listići: Jako su gusti, račvasti, dugo se spuštaju po prividnom stručku; bjelkasti, kasnije postanu žuti.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, glatke, prozirne, nisu amiloidne, 6-7 x 5-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, prilično je žilavo, bijelo, u starosti je žućkasto; miriše na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen najčešće u planinskim crnogoričnim šumama kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) raznog crnogoričnog drveća. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak, u rujnu na lokalitetu Gorski kotar, drugu i petu Danijel Mulc, a treću i četvrtu Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog žilavog mesa i zbog kontroverznih informacija o njezinoj jestivosti. U Njemačkoj se navodi da je konzumirana nekoliko puta bez ikakvih posljedica i smatra se jestivom gljivom osrednje kvalitete. Na drugoj strani, u Japanu je 2004. godine navodno prijavljeno 50 slučajeva trovanja od kojih je 15 završilo sa smrtnim ishodom, uglavnom starijih osoba s oštećenom funkcijom bubrega koji su se na kraju morali liječiti dijalizom. Ono što je također bilo zanimljivo je dugo vremensko razdoblje od čak 4 tjedna između konzumacije gljiva i pojave prvih simptoma trovanja. Simptomi su bili naknadni moždani udar, encefalitis, groznica, motoričke funkcije oka i koma. Ipak, toksičnost je vrlo kontroverzna. Više informacija o toksičnosti možete pronaći ovdje.

Napomena: Najprepoznatljivija je po snježnobijeloj boji i po karakterističnom obliku koji podsjeća na uho, skoro uvijek je bez stručka. Slična je lisna batrljica (Crepidotus epibryus) koja naraste najviše do 1 cm široko pa je zamjena gotovo nemoguća.