ZELENA PUPAVKA, BIJELI VARIJETET

Amanita phalloides var. alba E.-J.Gilbert

Etimologija: albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Klobuk: 3-12 cm širok, isprva je više ili manje polukuglast, kasnije se raširi, izgleda sjajan zbog radjalno postavljenih vlakanaca, kožica se lako guli, snježnobijel, starenjem se na sredini manje ili više javlja slabi zelenkasti ton, tipičan za zelenu pupavku (Amanita phalloides), rub je gladak.

Stručak: 4-15 cm visok i 0.8-2 cm debeo, valjkast, na bazi je s karakterističnim gomoljastim zadebljanjem širokim do 3.3 cm, sužava se prema vrhu, najprije je pun pa šupljikav i šupalj kod razvijenih primjeraka, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, potpuno je bijel, ali zbog sitne vlaknasto ljuskave dekoracije malo promijeni boju, dekoracija je s cik-cak uzorkom; vjenčić je opnast, skoro je gladak ili jako crtast; volva je poluslobodna, opnasta, rub je razdijeljen na režnjeve, postojana, snježnobijele boje.

Listići: Prilično su gusti, široki su 6-12 mm, izmiješani su s lamelulama, upadljivo su zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli.

Spore: Gotovo su kuglaste, glatke, prozirne, amiloidne, 8-11 x 6-9 µm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Nešto je deblje nego kod zelene pupavke, u svim dijelovima je bijelo, žuto-zelenkasto ispod kožice klobuka; miris nije izražen, u starosti je neugodan, a okus je blag, ugodan, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Reakcija površine s KOH je negativna ili postane slabo žućkasta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, po parkovima i vrtovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće s bukvom, hrastom i jasenom, a vrlo rijetko s crnogoričnim drvećem, uglavnom na nižim nadmorskim visinama. Raste na istom staništu kao i zelena pupavka, ima je posvuda, a najviše u Slavoniji, te Posavskom i Podravskom slivu. Slike je snimio Neven Ferenčak, 20.10.2019.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Jednako je otrovna kao i tipična vrsta. Najotrovnija je vrsta gljive, a znakovi trovanja javljaju se 6-27 sati nakon konzumiranja, izaziva faloidinski sindrom trovanja. Sadrži faloidne toksine (faloidin, falacidin, falazin) i amanitinske toksine (alfa, beta, gama, delta i epsilon). Samo kušanje moglo bi dovesti do kobnih posljedica. Puževi i crvi također vole jesti ovu gljivu, a ona im ne oštećuju jetru jer oni nemaju taj organ. Međutim, prisustvo crva ili puževa nije nikako znak netoksičnosti. Ako životinje jedu ove gljive, to ne znači da ih i mogu jesti i ljudi. Jeleni, zečevi, svinje i neke druge životinje imaju druge enzime koji različito razgrađuju ovaj otrov u tijelu i tako ga neutraliziraju. Stoga se nadamo da nikome neće pasti na pamet uzimati životinje kao mjerilo jestivosti ove vrste. To bi bilo besmisleno i moglo bi završiti smrtnim ishodom.

Napomena: Čini se da obično raste među tipičnim zelenim pupavkama, koja je potpuno istog oblika, a u povijesti je uzrokovala određenu taksonomsku i nomenklaturnu zbrku jer je zamjenjivana s bijelom pupavkom (Amanita verna) ili nekim drugim bijelim vrstama iz sekcije Phalloidae. Slični su bijeli varijetet žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), kojoj je klobuk prekriven bradavičavim ostacima ovoja, te bijela pupavka, koja se raste samo u mediteranskom području i koja pozitivno reagira s KOH.

Amanita porphyria - created on August 2021 in Russian Federation by Александра Васина

GRIMIZNA MUHARA

Amanita porphyria Alb. & Schwein.

Etimologija: porphyros (gr.) = purpurno. Po ljubičasto nahukanom klobuku.

Engleski naziv: Grey Veiled Amanita

Klobuk: 3-9 cm širok, prvo je polukuglast pa raširen, po suhom je vremenu vlaknast, sjajan, a po vlažnom vremenu ljepljiv, različitih je boja, smeđ, ljubičasto-siv do sivo-smeđ ili tamnosmeđ, na sredini je tamniji, površina je rijetko sa sivim krpastim ostacima ovoja.

Stručak: 6-11 cm visok i 0.5-1.2 cm debeo, na gornjem dijelu je uži, na bazi je s vretenastim do kuglastim gomoljastim zadebljanjem, širokim 1.2-3.5 cm, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel do sivo-smeđ; vjenčić je opnast, tanak, poput suknjice, na kraju je priljubljen uz stručak, prvo je bjelkast ili sivkast, ubrzo postane ljubičasto-siv i ljubičasto smeđ uz rub; baza je obavijena sivkasto-ljubičastom volvom, obrubljenom kao kod žućkaste pupavke (Amanita citrina).

Listići: Gusti, izmiješani su s lamelulama, trbušasti, izrezani su uz stručak, slobodni, kod mladih gljiva su prekriveni ljubičasto-sivim ovojem, bijeli.

Spore: Kuglaste, amiloidne, 8-10 µm, Q je oko 1, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Krhko, bijelo, ispod kožice klobuka je blago ljubičasto-sivo; miriše na sirovi krumpir ili rotkvice, a okus je neugodan na rotkvice kao i kod žućkaste pupavke.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u crnogoričnim šumama, obično šumama bora ili smreke, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, rijetko u bjelogoričnim šumama, ispod bukve, na tlu siromašnom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se blago otrovnom vrstom.

Napomena: Po boji se može zamijeniti s pravom tigricom (Amanita excelsa) i panterovom muharom (Amanita pantherina), kojima je klobuk uvijek prekriven brojnim bradavičavim ostacima ovoja i obično ne mirišu na sirovi krumpir.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 23. Grimizna muhara (Amanita porphyria (Alb.Schwein ex Fr.) Secr.)

DUMEOVA MUHARA

Amanita proxima Dumée

Klobuk: 8-15 cm širok, prvo polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je raširen pa nepravilno iskrivljen ili udubljen, bijel, kremast ili sivkast, kasnije je žućkasto-oker, isprva je prekriven brzo prolaznim ostacima ovoja, gladak, svilenkast, rub je gladak i s visećim ostacima ovoja.

Stručak: 8-15 cm visok i 1.8-2.4 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast, vitak, zadebljan na bazi, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku, bijel, najprije nepravilno krpast, ubrzo gladak, ispod vjenčića je sitno uzdužno brazdast i malo ljuskav; vjenčić bjelkast do oker-smeđ, opnasto-resast, brzo otpadne; baza je obavijena slobodnom žućkasto-smeđom do narančasto-smeđom opnastom i trajnom volvom.

Listići: Gusti, tanki, slobodni, bijeli, kremasti do lagano ružičasti.

Spore: Eliptične, glatke, staklasto prozirne, sa središnjom uljnom kapljom, amiloidne, 7-10 x 5-7 µm, Q je oko 1.4, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, kasnije blago kremasto-žuto, dosta čvrsto; miris je malo neugodan na plijesan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i početkom jeseni u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u sredozemnom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Uzrokuje tzv. proximski sindrom trovanja koji se sastoji od tri faze bolesti, 1. faza: gastrointestinalne smetnje, proljev s povraćanjem, koji često nestaje nakon nekog vremena; 2. faza: povraćanje, bolovi u bubrezima, smanjeno stvaranje urina te visoki krvni tlak; i 3. faza: lagano oštećenje jetre i bubrega moguće je nakon 3-4 dana. Prognoza je u svakom slučaju bolja u usporedbi s orelaninskim sindromom trovanja.

Napomena: Od sličnih se vrsta nepogrešivo razlikuje po narančasto-smeđom ovoju.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 29. Dumeova muhara (Amanita proxima Dumée)

ŽUTOSMEĐA MUHARA

Amanita regalis (Fr.) Michael

Klobuk: 6-20 cm širok, najprije kuglast, zatim je konveksan i na kraju raširen, mazav, kožica se guli do sredine, žuto-smeđ do smeđ, prekriven je sa žućkastim piramidalnim, bradavičavim ostacima ovoja koji se lako skidaju, rijetko je gol, rub je u zrelosti narebran oko 10-20 % promjera.

Stručak: 8-25 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast, prvo je pun, kasnije je šupalj, baza je gomoljasto zadebljana, gomolj je širok do 5 cm, površina je s koncentričnim, bradavičavim, ljuskavim ostacima ovoja kao kod panterove muhare (Amanita pantherina), vrh se lako odvaja od podnice klobuka, svijetložut do žuto-smeđ; vjenčić je bijel, viseći, gladak, u mladosti je sa žutim rubom.

Listići: Gusti, slobodni, oštrica je valovita i neravna, bijeli do žućkasti.

Spore: Široko eliptične, neamiloidne, 8-10 x 6-7 µm, baze bazidija su s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, ispod kožice klobuka je žuto, žuto-smeđe do žuto-zeleno; miriše ugodno na gljive, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šuma u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, osobito smrekom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA -  Ako se konzumira u većim količinama uzrokuje panterinski sindrom trovanja, teške gastrointestinalne tegobe, zatajenje cirkulacije i paralizu disanja. Uzrokuje i poremećaj svijesti, deluzije, euforiju i psihoze.

Napomena: Slične su crvena muhara (Amanita muscaria), koja nikada nema smeđu površinu klobuka, prava tigrica (Amanita excelsa), koja je sivlje boje, ima ostatke sivkastog ovoja i amiloidne spore, a u mladosti se može zamijeniti s bisernom muharom (Amanita rubescens), koja je manje intenzivno obojena, nema žutu zonu između kožice i mesa u klobuku, te ima amiloidne spore.

Referentni izvori: Josipović, Matija. 2016. Očaravajući svijet gljiva. Leo-commerce d.o.o. Rijeka. – 81. str. Žutosmeđa (švedska) muhara (muhara) (Amanita regalis (Fr.) Michael; sinonim Amanita muscaria var. regalis (Fr.) Sacc.

Amanita reidiana - created on September 2013 in Jonsetangen, Ringerike, Ringerike, Vi, Norway by Inger-Lise Fonneland

REIDOVA PRESLICA

Amanita reidiana Tulloss

Etimologija: U čast britanskog mikologa Dereka A. Reida. Po imenu.

Klobuk: 3-7 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je raširen i lagano ulegnut s grbicom na sredini, u mladosti je smeđ, maslinasto-smeđ do crvenkasto-smeđ, kasnije blijedi do oker ili mednožute boje, rub je narebran do oko 1/2 promjera.

Stručak: 7-15 cm visok i 0.7-1.5 cm debeo, površina je sa sivo-smeđim vlakancima koja na dodir mogu postati žućkasta; od početka širenja plodnog tijela volva postaje siva od vrha prema dolje, brzo postane krhka i ispucana.

Listići: Gusti, izmiješani su s kratkim lamelulama, slobodni, bijeli.

Spore: Gotovo kuglaste do široko eliptične, neamiloidne, 10-15.5 x 8-13 µm, Q = 1.15-1.2, bazidije su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s različitim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično brezom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Vrsta je pouzdano poznata iz Škotske, Velike Britanije i Norveške, međutim nesumnjivo je šire rasprostranjena u sjevernoj Europi. Slične su Amanita groenlandica, sivokožasta preslica (Amanita submembranacea) i Amanita mortenii, od kojih se, između ostalog, razlikuje po kestenjastosmeđem klobuku, ali ne kada je maslinasto-smeđih ili oker tonova.

BISERNA MUHARA (BISERKA)

Amanita rubescens Pers.

Etimologija: rubescens (lat.) = crvenkasto. Po promjeni boje mesa na prerezu.

Engleski naziv: Blusher

Klobuk: 5-15 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi, kožica se lako guli, sjajna, lagano je ljepljiv, crvenkasto-smeđ, kod mladih gljiva često ide prema crvenkastom tonu, kasnije je izblijeđen i s crvenkastim mrljama, pokriven je sivim bradavičastim ostacima ovoja koji su na sredini gušći, a kiša ih lako ispire, rub je pravilan i gladak, nije narebran.

Stručak: 6-15 cm visok i 1-4 cm debeo, valjkast, na bazi je s jajolikim gomoljastim zadebljanjem, prvo je pun pa izgriženo-šupalj, često je malo ukorijenjen, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku, vole ga napadati crvi, rupice od crva su crvenkasto obojene, bjelkast, s svijetlosmeđo-ružičastom je nijansom, trljanjem kasnije pocrveni; na gornjem se dijelu nalazi opnasti, opsežni, tipično crtasti, bijeli, žućkasti ili ružičasti vjenčić (kod Amanita rubescens var. annulosulphurea je žut); gmoljasto zadebljanje je obmotano cjelovitom ili iskrzanom, bradavičavom, smećkastom ili sivkastom volvom.

Listići: Gusti, široki, izmiješani su s lamelulama, na oba kraja suženi, suženi su uz stručak, slobodni, bijeli, u starosti su s crvenkastim pjegama, na pritisak postanu lagano crvenkasti.

Spore: Eliptične, amiloidne, 8-9.5 x 5-7 µm, Q je oko 1.5, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Nježno, mekano, bijelo, ispod kožice klobuka je crvenkasto-smeđe, na raspucanim mjestima i mjestima napadnutim ličinkama polako postaje crveno-smeđe, na pritisak ili na prerezu kasnije malo pocrveni, osobito pri dnu stručka; miris nije izražen, a okus je najprije blag pa poslije malo nadražujući.

Kemijske reakcije: Meso s fenolom postane vinskocrveno, a s fenolanilinom crvenkasto.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem. Primjerci na prvoj i trećoj slici snimljeni su na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna. Prije pripremanja je poželjno oguliti kožicu s klobuka, jer je u njoj najsadržaniji termolabilni alkaloid hemozolin, koji se razara na temperaturi od 90ºC.

Napomena: Lako se zamijeni s pravom tigricom (Amanita excelsa), kojoj meso ispod kožice klobuka nije crvenkasto, te otrovnom panterovom muharom (Amanita pantherina), koja ima narebrani rub klobuka i glatki vjenčić, a meso ispod kožice klobuka nije crvenkasto.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 10. Biserna muhara (biserka) (Amanita rubescens (Pers. ex Fr.) S.F.Gray); 11. Biserka žuta vjenčića (Amanita annulosulphurea Gillet)

ZAKUCANA PRESLICA

Amanita simulans Contu

Etimologija: simulare (lat.) = imitirati, simulirati. Po izgledu.

Engleski naziv: Hammered Amanita

Klobuk: 6-9 cm širok, prvo je konveksno-zvonolik, kasnije se raširi, suh, srebrnosiv do sivo-smeđ, često s bijelim krpastim ostacima ovoja, rub je izraženo narebran do oko 1/3 promjera.

Stručak: 10-13 cm visok i 1.2-1.5 cm debeo, valjkast, malo je zadebljan na bazi, sužava se prema vrhu, pun, u starosti je šupalj, vlaknast, bijel, prošaran je s finim bijelim ljuskicama poput zmijske kože; volva je opnasta, bjelkasta i često smeđe pjegava.

Listići: Gusti, bijeli, sivkasti do oker, slobodni, oštrica je malo nazubljena i valovita, kasnije je često siva ili sa sivim točkicama.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, neamiloidne, 10-13 x 8-12 µm, Q = 1-1.1 (cromushrooms: spore su (10.1) 10.6 - 12.7 (13.9) × (7.8) 9 - 10.5 (11.4) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.4), N = 120, Me = 11.6 × 9.7 µm, Qe = 1.2, cheilocistide su batinaste, 49-72 × 11-15 µm, N = 11); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično topolom i biljkama iz roda sunčanica (Helianthemum spp.). Primjerke na slikama snimila je Eva Zupan, 10.11.2023.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je planinska preslica (Amanita nivalis), čija je volva s vanjske strane oker-smećkasta do smećkasta.

Amanita singeri - created on November 2011 in Le Grazie, Calangianus Provincia di Olbia-Tempio, Italy by luigiperrone

SINGEROVA MUHARA

Amanita singeri Bas

Etimologija: U čast mikologa Singera. Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Singer's Lepidella

Klobuk: 4-7 cm širok, dugo je vremena konveksan, kasnije se izravna, bjelkast, sivkast do svijetlooker, prekriven je gustim, priraštenim, žućkasto-sivim ljuskavim ostacima ovoja.

Stručak: 3-5 cm visok i 0.7-1.2 cm debeo, gotovo je valjkast, lagano je zadebljan na bazi, nama gomolj, ukorijenjen, često je s ostacima zemlje po površini, na vrhu je bijel, a na bazi je žuto-smećkast, nema vjenčić; volva je isprva priraštena oko gomoljastog zadebljanja, a kasnije izražena s nekoliko slabih, koncentričnih prstenova iznad najšireg dijela.

Listići: Debeli, slobodni, žućkasti, kasnije su s ružičastim odsjajem.

Spore: Široko su eliptične, glatke, amiloidne, 7-10.5 x 6-8 µm, baze bazidija su s kopčama; otrusina je bijela do žućkasta.

Meso: Bijelo, ponekad je u sredini klobuka žuto-oker; miris je dosta neodređen, kiselkast, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na otvorenim prostorima i parkovima, na suhom tlu u sastojinama tise (Taxus), u ravničarskim krajevima i krajevima s toplijom klimom.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEPOZNATA - Nema pouzdanih podataka o jestivosti ove vrste, a i dosta je rijetka.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, stručku koji nije gomoljasto zadebljan i rastu u mediteranskom području.

SMEĐA PRESLICA

Amanita spadicea Pers.

Etimologija: spadices (lat.) = ištambiljan, izmiješan. Po boji i dekoraciji stručka.

Klobuk: 3-20 cm širok, prvo je konveksan pa otvoren i tupo ispupčen na sredini, gladak, suh, po vlažnom je vremenu sjajan, rub je jako narebran do oko 1/3 promjera klobuka, smeđ, iste je ili malo tamnije boje na sredini.

Stručak: 10-20 cm visok i 1-4 cm debeo, valjkast, baza je malo zadebljana, sužava se prema vrhu, pun, u starosti je šupalj, bijel do sivkasto-smeđ, u starosti je sve više smeđ, prošaran je sa smeđim ljuskicama poput zmijske kože; volva je poput ljuske od jaja, kožasta, bijela, kasnije postaje siva, iznutra je blago kremasta.

Listići: Gusti, uz rub su nešto tamniji, slobodni, bijeli.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 10.5-12 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, preferira toplija, uglavnom mediteranska područja. Primjerak na slici snimio je Neven Ferenčak, krajem listopada.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je zakucana preslica (Amanita simulans), kod koje je klobuk prošaran bijelim, a ne smeđim ljuskicama.

USAMLJENA MUHARA

Amanita strobiliformis (Paulet ex Vittad.) Bertill.

Etimologija: strobilus (lat.) = borov češer + forme (lat.) = oblik.

Engleski naziv: Warted Amanita

Klobuk: 5-22 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi, suh, bijel do svijetlosiv ili svijetlo sivo-smeđ, površina je prekrivena s debelim, bijelim do sivkastim ili sivkasto-smeđim, ljuskavo-baršunastim ostacima ovoja, koji tvore velike ljuske, krpice ili tupe bradavice, rub je s visećim ostacima ovoja.

Stručak: 8-22 cm visok i 1.6-4 cm debeo, robustan, valjkast, na bazi je s gomoljastim zadebljanjem koje može biti veliko do 8 x 5 cm, pun, bijel, čitav je pokriven ljuskavim ostacima ovoja kao i klobuk; vjenčić je isprva prisutan, ali je mekan, krhki, crtast i brzo prolazan, volva je bjelkasta, priraštena, razložena, na vrhu često tvori jedan ili više prstenastih pojaseva.

Listići: Gusti, umjereno su široki, izmiješani su s lamelulama, u mladosti su prividno prirasli na stručak, kasnije su slobodni, bijeli do krem.

Spore: Eliptične, amiloidne, 10-13.5 x 7-8.5 µm, Q = 1.4-1.8, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, mekano, bijelo; miris nije izražen, rijetko je slab na rotkvice, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, najčešće usamljeno ili po nekoliko primjeraka zajedno, u bjelogoričnim šumama, uz putove i po parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na glinenastom ili vapnenastom tlu. Primjerak na trećoj, četvrtoj i petoj slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, a prije uporabe se oguli kožica klobuka, jer se na taj način uklanja neugodan miris po zemlji.

Napomena: Slične su kuštrava muhara (Aspidella solitaria), koja je manja, sa šiljastim ljuskicama i zelenkastim do svijetložutim listićima, smrdljiva pupavka (Amanita virosa), koja ima uglavnom glatki, stožasti klobuk i uočljivu volvu na bazi, te bijeli varijetet žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), koji je bez ostataka ljuskavog ovoja na klobuku, a meso miriše na sirovi krumpir.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 24. Usamljena muhara (Amanita strobiliformis (Vitt.) Quélet), Sinonim: Amanita solitaria (Fr.) Quél.

SIVOKOŽASTA PRESLICA

Amanita submembranacea (Bon) Gröger

Etimologija: sub (lat.) = skoro + membranaceus (lat.) = opnast, kožast. Po konzistenciji volve.

Engleski naziv: Olive Amanita

Klobuk: 5-11.5 cm širok, prvo je stožast, zatim je zvonoliko-raširen i uvijek oštro ispupčen na sredini, vlažan, sivo-smeđ, maslinasto-smeđ, oker-siv, žuto-maslinast do maslinastozelen, nešto je tamniji prema sredini, izblijedi na rubu, često je sa sivim ostacima ovoja, rub je narebran manje od 1/4 promjera.

Stručak: 10-20 cm visok i 1-2 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast, pun, zatim je šupalj, bijel na gornjem dijelu, a prema bazi je prošaran sivo-smeđim ljuskicama; volva nije debela, prilično je tanka, kasnije se rastrga, na dodir i vremenom postaje siva.

Listići: Gusti, široki, izmiješani su s brojnim lamelulama, suženi uz stručak, slobodni, bjelkasti, vremeno postaju sivi ili smeđi, oštrica je kasnije često tamnija, osobito uz rub klobuka.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 9.5-13 x 9-12 µm, Q je oko 1-1.1, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen u svim tipovima šuma, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, češće u crnogoričnim šumama smreke, jele i ariša, a rjeđe u bjelogoričnim šumama breze, bukve i lijeske, voli toplija područja i tlo siromašno hranjivim tvarima. Slike je snimio Neven Ferenčak, 30.6.2024.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je tigrasta preslica (Amanita ceciliae), koja je mesnatija, imka izraženije ljuske na klobuku, a stručak na pritisak postane tamnosiv.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 42. Sivokožna preslica (Amanita submembranacea (Bon) Gröger)

GLATKONOGA ŠAFRANASTA PRESLICA

Amanita subnudipes (Romagn.) Tulloss

Etimologija: sub (lat.) = skoro + nudus = gol + pes (lat.) = noga, stručak. Po manje ljuskavom stručku nego kod tipične šafranaste preslice (Amanita crocea).

Engleski naziv: Smoothlegged Amanita

Klobuk: 3.5-8 cm širok, najprije je stožast, kasnije se izravna, svijetlonarančast do žućkasto-narančast ili narančasto-smeđ, nešto je intenzivnije obojen na sredini, rub je narebran od 1/5 do 1/4 promjera.

Stručak: 8-12 cm visok i 1-1.2 cm debeo, vitak, obično je dvostruko duži od promjera klobuka, valjkast, lomljiv, pun pa šupalj, od baze prema vrhu je lagano pahuljasto-ljuskav, na sredini je skoro gladak ili je sitno pahuljast, bijel ili bjelkast; volva je vrećasta, opnasta, uska, do 3 cm visoka, postojana, bijela je i bjelkasta.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, krem do žuti.

Spore: Kuglaste, rijetko su široko eliptične, prozirne, neamiloidne, 7.5-12 µm, Q = 1.1-1.2, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do žućkasto; miris nije izražen, okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso stručka s fenolom postane vinskicrveno, a kasnije čokoladnosmeđe, meso klobuka vinskicrveno, a volva s gvajakovom tinkturom nakon nekoliko minuta plava do plavo-zelena.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen u raznim tipovima šuma, najčešće u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili hrastom, ali i smrekom, češća je u mediteranskim područjima. Sliku je snimio Matija Josipović, 19.9.2025., na lokalitetu Park prirode Lonjsko polje

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Vrlo je dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Razlikuje se od tipične šafranaste preslice po manje ljuskavom stručku koji je svjetlije, bjelkaste boje, a klobuk je također nešto svjetliji.

TMURNA PRESLICA

Amanita vaginata (Bull.) Lam.

Etimologija: vagina (lat.) = šešir, suknja. Po prisutnosti volve koja obavija stručak.

Engleski naziv: Grisette

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je zvonkolik, na kraju je raširen ili s izvrnutim rubom, mazav, u mladosti je gotovo bijel, svijetložut, kasnije je žuto-smeđ, siv ili sivo-smeđ, ponekad je sa svijetlosivim krpastim ostacima ovoja, rub je napadno narebran do 1/3 promjera.

Stručak: 5-13 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, na bazi je malo zadebljan, prvo je šupljikav, zatim je šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel, rijetko je sivkast do sivkasto-smeđ, gol ili sa sivom vlaknasto ljuskavom dekoracijom koja se ponekad tako pozicionira na površini da stvara nepravilan vjenčić na neodređenom mjestu; volva je visoka, bijela do sivkasta, slijepljena je za bazu, gornji je dio slobodan, izgleda poput otvorene vreće.

Listići: Gusti, malo su trbušasti, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli ili krem.

Spore: Kuglaste, neamiloidne, 9-12 µm, Q je oko 1, baze bazidija su bez kopči (cromushrooms: (8.5) 9.9 - 13 (13.8) × (8.3) 9.3 - 12 (13.2) µm, Q = 1 - 1.2 (1.3), N = 100, Me = 11.7 × 10.8 µm, Qav = 1.1); otrusina je bijela.

Meso: Lomljivo i nježno, bijelo do žućkasto; miris nije izražen, okus blag.

Kemijske reakcije: Meso s fenolanilinom prvo postane vinskicrveno, zatim ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u svim tipovima šuma, po šumskim čistinama, livadama u blizini drveća, uz rubove šuma, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom ili kestenom, rjeđe crnogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu. Prva slika snimljena je na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, druga na lokalitetu Vojnić kod Sinja, a peta na lokalitetu Gala kod Sinja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Bulliard ju je opisao 1783. i od tada je opisano preko 60 varijeteta i formi vrste, različitih boja, sive, bijele i smeđe boje. Zato je vrlo teško definirati vrstu u užem smislu, a epitip koji bi mogao potvrditi naziv još nije imenovan. Po boji klobuka i razvijenoj volvi su slične dvobojna preslica (Amanita battarrae), kojoj je stručak prošaran sitnim smeđim ljuskicama poput zmijske kože, planinska preslica (Amanita nivalis), čiji je klobuk često s krupnim bijelim do žuto-smeđim krpastim ostacima ovoja i debeloovojna preslica (Amanita pachyvolvata), koja je nešto većih dimenzija. Srebrnasta preslica (Amanita argentea) može izgledati vrlo slično, ali ona ima široko eliptične spore.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 31. Tmurna preslica (Amanita vaginata (Bull.) Vitt.); 37. Bijela preslica (Amanita vaginata var. alba Gill.)

BIJELA PRESLICA

Amanita vaginata f. alba (De Seynes) Veselý

Etimologija: albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Klobuk: 3-10 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je raširen i tupo ispupčen na sredini, sjajan, mazav, bijel do kremast, rub je napadno narebran do 20-30 % promjera.

Stručak: 7-13 cm visok i 0.6-1.5 cm debeo, valjkast, pun, ubrzo je šupalj, sužava se prema vrhu, površina je bijelo pamučasta ili s vlaknastim ljuskicama, bijel ili krem; volva je 5-6 x 3 cm, vrećasta, bijela, opnasta i trajna.

Listići: Gusti, zaokruženi su uz stručak, izmiješani su s brojnim lamelulama različitih dužina, slobodni, bijeli, kasnije su s krem-ružičastim odsjajem, oštrica je resasta.

Spore: Kuglaste, rijetko su široko eliptične, neamiloidne, 10-12 x 9-10 µm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, nježno, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen uz rubove šuma, po šumskim čistinama i livadama u blizini drveća u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom ili kestenom. Prvu sliku snimio je Neven Škific, 21.9.2025., a drugu i treću Anton Gračanin, 17.9.2025.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Po boji klobuka se eventualno može zamijeniti s srebrnastom preslicom (Amanita argentea), koja ima sivkasti klobuk.

BIJELA PUPAVKA

Amanita verna (Bull.) Lam.

Etimologija: vernus (lat.) = proljetno. Po periodu u kojem raste.

Engleski naziv: Fool's Mushroom / Spring Amanita

Klobuk: 3-10 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi, kožica se lako guli, po vlažnom je vremenu malo ljepljiv, gol, najprije je bijel, kasnije je na sredini lagano krem do okerast, rub je tanak i gladak, nije narebran.

Stručak: 5-11 cm visok i 0.7-1.3 cm debeo, vitak, pun, kasnije je šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel, lagano je radijalno vlaknast; ispod klobuka nosi bijeli viseći i crtasti vjenčić koji brzo prilegne uz stručak; na bazi je gomoljasto zadebljan i povijen u bijelu opnastu volvu poput vreće, gomolj je širok 3-6 cm.

Listići: Prilično su gusti, izmiješani su s brojnim lamelulama, slobodni, bijeli do kremasti.

Spore: Gotovo su kuglaste do široko eliptične, amiloidne, 8-12 x 5.7-8.5 µm, Q je oko 1.2, bazidije su 4-sporne, 42-58 × 7.5-10 μm, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Lomljivo, mekano, bijelo, ispod kožice klobuka žuto-zelenkasto; miris je slab i karakterističan, stari primjerci su dosta neugodna zadaha, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Sve površine plodnog tijela s KOH požute.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, parkovima, vrtovima, uglavnom u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, hrastom, kestenom, bukvom, rjeđe s crnogoričnim, obično samo u sredozemnom području. Prilično je rijetka vrsta. Primjerak na prvoj slici snimljen je 4.6.2023., na lokalitetu Gala kod Sinja, u šumi hrasta medunca i graba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom jer uzrokuje faloidinski sindrom trovanja kao i zelena pupavka (Amanita phalloides).

Napomena: Slične su zelena pupavka, koja se razlikuje samo po boji, bijeli varijetet zelene pupavke (Amanita phalloides var. alba), koji ima radijalno vlaknasti klobuk, te smrdljiva pupavka (Amanita virosa), kojoj je stručak ispod vjenčića vlaknasto-ljuskav, koja raste u crnogoričnim šumama i ima potpuno kuglaste spore.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 3. Bijela pupavka (Amanita verna Lamb. ex Fr.)

SMRDLJIVA PUPAVKA

Amanita virosa Bertill.

Etimologija: virosus (lat.) = jakog mirisa, smrdljivo, gadno. Po neugodnom mirisu.

Engleski naziv: Destroying Angel

Klobuk: 3-12 cm širok, prvo je kuglast, stožast ili zvonolik, na kraju je raširen, po vlažnom je vremenu lagano ljepljiv, po suhom je sjajan i svilenkast, kožica se lako guli, površina je s nekoliko je ljuskica ili bez njih, bijel do krem, osobito na sredini kod starijih primjeraka, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 6-16 cm visok i 0.6-2 cm debeo, valjkast, na bazi je s gomoljem širokim 2-4 cm, na vrhu je tanji, vitak, prvo je pun pa šupalj, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku, bijel, ispod vjenčića je ljuskav, često sa zakrivljenim šiljastim ljuskama raspoređenim u koncentrične pojaseve koji se donekle preklapaju, ljuske su u nekim slučajevima ljuske robusne; vjenčić je bijel, opnast, viseći, krhak, osjetljiv, te brzo prolazan ili iskrzan; na bazi je s uočljivom poluslobodnom, bijelom i opnastom volvom, koja je obično podijeljena na 1-2 režnja.

Listići: Gusti, pomiješani su s mnogo lamelula, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli do svijetlokrem.

Spore: Kuglaste, amiloidne, 7-11 µm, Q je oko 1.05, baze bazidija su bez kopči; otrusina je bijela.

Meso: Mekano, bijelo, ispod kožice klobuka lagano žuto-zelenkasto; vrlo je neugodnog mirisa na rotkvice, a okus je neugodan i blag, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Listići i meso sa sumpornom kiselinom postanu svijetlocrveni, dok sve površine s KOH požute.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u crnogoričnim šumama, obično u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, rijetko u bjelogoričnim šumama bukve, breze i hrasta, isključivo na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom jer uzrokuje faloidinski sindrom trovanja kao i zelena pupavka (Amanita phalloides).

Napomena: Slične su usamljena muhara (Amanita strobiliformis), koja je mesnatija, ima drugačiji oblik klobuka i trajne ostatke ovoja na klobuku i bijeli varijetet zelene pupavke (Amanita phalloides var. alba), koja nema ljuskave pojaseve na stručku, ima spljošteniji klobuk i raste u crnogoričnim šumama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 5. Smrdljiva pupavka (Amanita virosa Lamb. ex Secr.)

KUŠTRAVA MUHARA

Amanita vittadinii (Moretti) Vittad.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Barefoot Amanita

Klobuk: 8-24 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ispupčen do skoro izravnat, kožica se lako guli, čitava je površina je prekrivena bradavičavim, piramidalnim, ponekad zašiljenim, svijetlosivim ljuskama, osnova je uvijek svjetlija, bijela do bjelkasta, u starosti je žućkasta, rub je pravilan, neiskrivljen i nazubljen.

Stručak: 10-32 cm visok i 2-6 cm debeo, dosta je visok već u mladosti, valjkast, nekad je malo zadebljan na bazi, nema gomolj niti volvu oko nje, često je iskrivljen, na dnu je skoro vodoravno odsječen, duboko je ukorijenjen, tvrd, pun, vlaknast, bjelkast, krem do zelenkast, ispod vjenčića je čitavom dužinom prekriven s pojasasto raspoređenim stršećim, bijelim do žućkastim ljuskicama kao i po klobuku, kasnije posmeđe; na vrhu je bijeli, dvostruki, vlaknasto nazubljeni, opnasti vjenčić, nije crtast s gornje strane, volva je jedva uočljiva, brzo je prolazna.

Listići: Vrlo su gusti, debeli, dosta su široki (više od 1 cm), u mladosti su izrezani uz stručak i prirasli sa zupcem, kasnije su slobodni, izmiješani su s malobrojnim lamelulama, bjelkasti su do krem, u starosti su žućkasti ili zelenkasti.

Spore: Široko su eliptične, amiloidne, 10-13 x 7.5-10 µm, Q je oko 1.4, baze bazidija su uglavnom s kopčama; otrusina je svijetložuta.

Meso: Veoma je sočno, dosta je debelo i tvrdo, osobito u stručku, u klobuku je bjelkasto; miriše ugodno na gljive ili malo na češnjak, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u skupinama od po 5-6 primjeraka zajedno, često u vilinskim krugovima, na otvorenim prostorima, bez mikorizne povezanosti s drvećem ili grmljem, voli toplija staništa, na pjeskovitom ili glinenastom tlu u blizini mora, pronađe se i na plažama. U Hrvatskoj je zabilježena na dva lokaliteta, u Dubrovniku i na otoku Braču, a Focht (1986) piše da raste na srednjem i južnom Jadranu, te da je rijetka vrsta.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Iako rijetka izvješća navode da je jestiva vrsta, a različiti je autori navode kao jestivu ili nejestivu, smatra se otrovnom vrstom, jer uzrokuje trovanje slično orelaninskom sindromu trovanja, koje završava oštećenjem jetre i bubrega, ali obično bez ozbiljnijeg ishoda (tzv. smithiana sindrom).

Napomena: Stručak je bez gobmolja i volve po čemu se razlikuje od ostalih bijelih pupavki. Dosta je rijetka vrsta i može se zamijeniti s ježastom muharom (Amanita echinocephala) i boudierovom povojnjačom (Aspidella solitaria) od kojih se razlikuje po vjenčiću koji s gornje strane nije crtast.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 8. Vitadinijeva muhara (Amanita vittadini Moretti; Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Kuštrava muhara (Amanita vittadinii (Moretti) Vittad.)

BOUDIEROVA POVOJNJAČA

Aspidella solitaria (Bull.) E.-J.Gilbert

Etimologija: solitarius (lat.) = usamljeno. Po pojedinačnom, a ne skupnom rastu.

Engleski naziv: European Solitary Lepidella

Klobuk: 5-20 cm širok, prvo je kuglast pa konveksan, na kraju je raširen i ulegnut na sredini, bijel, bjelkast, krem, sivkast do smećkast, osobito na sredini, u starosti je svijetlo žuto-smeđ, može biti malo baršunast na sredini i sitno vlaknast a na rubu, kasnije postaje gladak, površina je prekrivena s malim, šiljastim, stožastim, priraštenim, bjelkastim do sivim, vlaknastim do ljuskavim bradavicama, rub je s resastim ostacima parcijalnog ovoja.

Stručak: 6-20 cm visok i 1-3 cm debeo, baza je gomoljasto zadebljana, s donje je strane sužena i zaobljena, samo je s ostacima volve, završava duboko u zemlji, bjelkast do žućkast; ponekad je sa sitnim bijelim ostacima vjenčića pri vrhu, vjenčić je opnast, odrpan, prolazan, može biti dvostruk, s gornje je strane crtast, bjelkast do slamnatožut.

Listići: Gusti, široki, trbušasti, usko su prirasli pa slobodni, bjelkasti, kasnije su s krem-žuto-zelenkastom nijansom.

Spore: Eliptične, amiloidne, 9-12 x 6-8 µm, baze bazidija su s kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, mekano; okus je ugodan, a miris nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u bjelogoričnim šumama viših planinskih predjela, po livadama u travi na vapnenastom tlu, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom. Slike je snimio Neven ferenčak, 7.9.2019., na lokalitetu kod Varaždina.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Dio autora navodi da je jestiva gljiva dobre kvalitete nakon što se oguli kožica s klobuka. U istraživanju je kod ove vrste otkrivena prisutnost neproteinskih aminokiselina 2-amino-3-ciklopropilbutanske kiseline i 2-amino-5-kloro-4-pentenske kiseline. Utvrđeno je da je zadnja navedena kiselina otrovna za gljivicu Cercospora kikuchii, člankonožce Oncopeltus fasciatus i bakterije Agrobacterium tumefaciens, Erwinia amylovora i Xanthomonas campestris. Toksičnost za bakterije može se eliminirati dodavanjem izoleucina u medij. Druga se kiselina nije pokazala toksičnom. Zbog svega navedenog nije prikladna za konzumaciju i smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Dosta je velikih dimenzija, a svi dijelovi gljive su snježnobijele boje, osim sivkastih bradavica po klobuku. Po većini su karakteristika slične izblijeđena žućkasta pupavka (Amanita citrina) i bijeli varijetet žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), kojima je klobuk prekriven bijelim bradavičastim ostacima ovoja, ježasta muhara (Amanita echinocephala), koja ima prstenasto poredane ostatke ovoja na bazi, usamljena muhara (Amanita strobiliformis), koja je obično smećkaste, sivkaste ili sivo-smeđe boje, većih je dimenzija i s gušćim ljuskama na klobuku, te saprotrofna kuštrava muhara (Amanita vittadinii), koja ima kljuskave pojaseve duž cijelog stručka.

KAPLJIČASTA LJEPLJIVICA

Limacellopsis guttata (Pers.) Zhu L.Yang, Q.Cai & Y.Y.Cui

Engleski naziv: Weeping Slimecap

Klobuk: 2-9 (12) cm širok, tupo je ispupčena, sluzav, mazav, gladak; bjelkast, blijedo-oker ili narančasto-smeđ, sredina je tamnija, sitno je čehast, manje je ili više naboran i rupičast, rub je u mladosti podvijen.

Stručak: Pun, malo je zadebljan na bazi; bijel, ponekad je blijedo-smećkast, na vrhu je često prekriven žutim kapljicama koje kasnije posmeđe; vjenčić je bijel, velik, opnast, čehast, nije crtast, često je sa smeđim do maslinastozelenim pjegama na gornjem dijelu.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, oštrica je sitno valovita (uočljivo samo pod povećalom).

Spore: Eliptične, uglavnom glatke ili vrlo slabo bradavičave, (4.5)4.8-6.5(8.0) x (3.6)3.8-5.1(5.5) µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miris nije izražen, a okus je blag na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, kao saprofit tla u različitim svim tipovima šuma, na vapnenastom tlu. U Hrvatskoj je poznata s tri lokaliteta, na planini Medvednici, na sjevernom Velebitu i u okolici Dubrovnika.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA 

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljiva je po naboranoj površini klobuka i karakterističnim kapljicama na vrhu stručka.

SLINAVA LJEPLJIVICA

Zhuliangomyces illinitus (Fr.) Redhead

Etimologija: illinire (lat.) = zamazana. Po mazavosti kožice klobuka.

Engleski naziv: Dripping Slimecap

Klobuk: 2-7 (11) cm širok, prvo je polukuglast ili stožast, kasnije je otvoren i tipično ispupčen na sredini, gol, sjajan, prekriven je mazavom, skoro slinavom kožicom želatinozne strukture, u starosti je gladak i suh; bijel, kremast, sivkast, žućkast do sivkasto-smeđ, na vrhu je malo tamniji, rub je narebran i s ostacima sluzavog ovoja.

Stručak: 3-9 (11) cm visok i 3-6 (8) mm debeo, tanak, gladak, veoma je lomljiv, mazav, ljepljiv i sluzav; bjelkast je do sivkast, pri dnu je smećkast, bez vjenčića, sluz ponekad tvori prstenastu zonu, sa slabim je ostacima sluzavog ovoja.

Listići: Vrlo su gusti, široki, slobodni, bijeli.

Spore: Široko eliptične, fino bradavičave, prozirne, 4.1-6.5 x 3.2-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo je do kremasto, staklasto-prozirno; blago miriše na svježe brašno, s neugodnom je slatkastom komponentom, a okus je također slab na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama, kao saprofit tla na travnatim površinama, na vapnenastom tlu; nije česta vrsta. Može se pronaći u blizini Zagreba, na Sljemenu na nekoliko lokaliteta ispod borova i smreka.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po ekstremnoj slinavosti, te po veoma tankom i lomljivom stručku. Teško se može zamijeniti s nekom nejestivom ili opasnom vrstom. Slična kapljičasta ljepljivica (Limacellopsis guttata) je mnogo većih dimenzija, dok su osjetljiva ljepljivica (Limacella delicata) i pjegava kapljača (Chamaemyces fracidus) dio skupine Lepiota koje imaju sluzav klobuk i stručak. Oker ljepljivica (Zhuliangomyces ochraceoluteus) je žućkasta na sredini klobuka i intenzivnije boje. Obratiti pozornost na lješnjakovu boju klobuka u mladosti koja poslije postane potpuno bijela.

OKER LJEPLJIVICA

Zhuliangomyces ochraceoluteus (P.D.Orton) Redhead

Etimologija: ochraceus (gr.) = oker boje, boje zemlje + luteus (lat.) = žuto. Po boji.

Engleski naziv: Ochre Slimecap

Klobuk: 3-6 (7) cm širok, prvo je konveksan, kasnije se otvori i lagano ispupči na sredini, pravilnog je oblika, gladak, lagano je mazav i sluzav; kremast, žut, oker do smećkast.

Stručak: 2-8.5 (10) cm visok i 7-8 (10) mm debeo, poprilično je vitak i tanak, lagano je zadebljan na bazi, mazav, lako se odvaja od klobuka; bijel, krem do smećkast, prema vrhu je bijel, prekriven je smeđim pahuljama.

Listići: Dosta su gusti, prilično su uski, do 5 mm široki, bijeli, krem su do žuti.

Spore: Eliptične, prozirne, sitno bradavičave, 4.5 x 6.5 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, bjelkasto; intenzivno i ugodno miriše na brašno, a okus je također na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, kao saprofit tla u miješanim bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom ili grabom, na vapnenako-ilovastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe vrijednosti.

Napomena: Veoma je rijetka vrsta, osrednje je veličine i teži da požuti.

Catathelasma imperiale - created in Norway by Marit Stranden

GOLEMA DVOPRSTENKA

Catathelasma imperiale (P.Karst.) Singer

Etimologija: imperialis (lat.) = carsko. Po krupnom rastu.

Engleski naziv: Imperial Mushroom

Klobuk: 4-15 (22) cm širok, prvo je zatvoren s jako podvrnutim rubom pa konveksan, te raširen, mesnat, tvrd, rub je nekad zrakasto rascijepan; kožica je suha, prvo je prekrivena ostacima ovoja (vellum universale), na sredini često pločasto raspucanžuto-smeđ do tamnosmeđ.

Stručak: 6-12 cm visok i 2-5 cm debeo, čvrst, tvrd, pun, kod mladih gljiva je trbušast, pri dnu se naglo sužava i završava kratkom korjenastom osnovom; bjelkast, kremast je pa kasnije žućkasto-smeđ; s dvostrukim je vjenčićem, gornji je od zastorka, a donji od ovoja koji u mladosti često obavija cijelo plodno tijelo.

Listići: Prilično su gusti, spuštaju se po stručku, mjestimice račvasti; bjelkasti pa zatim kremast ili oker, na pritisak blago posmeđe, s crnkastom oštricom.

Spore: Eliptične, duguljaste, glatke, s grlićem, prozirne, 10-15 x 4-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, čvrsto; miris podsjeća na krastavce ili na brašno, okus je blag.

Stanište: Raste od kolovoza do listopada, skupno, u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, najčešće sa smrekom, jelom i borovima, uglavnom na višim nadmorskim visinama (800-1.200 m), na travnatim mjestima, mlađi primjerci su jako ukopani u tlo. U Hrvatskoj je poznata s dva lokaliteta, u Gorskom kotaru. Rijetka je vrsta pa se nalazi na listi osjetljivih vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slična je jestivoj golemoj kružoliski (Tricholoma colossus), ali ona je izrazito velikih dimenzija, debela i mesnata, klobuk joj je crvenkasto-siv, listići se ne spuštaju po stručku i nema dvostruki vjenčić. Jesenski vrganj (Boletus edulis) se u većini slučajeva razlikuje po sivkastoj boji mesa koje je tamnije prema rubu, a najznačajnije je što kao i sve vrganjevke nema listiće već rupice. Nejestiva vrsta Tricholoma robustum i jestiva krokodilasta kružoliska (Tricholoma caligatum) su dosta slične po mesu i upadljivom mirisu, ali nemaju dvostruki vjenčić. Nejestiva narančasta kružoliska (Tricholoma aurantium) je jače dekorirana po klobuku i mnogo crvenkastija, narančastija, ispušta jači miris. Paziti da se ne zamijeni s vrstama iz roda Cortinarius.

GUSTOLISNA ZELENČICA

Callistosporium luteo-olivaceum (Berk. & M.A.Curtis) Singer

Etimologija: luteus (lat.) = žuto + olivaceus (lat.) = maslinastozeleno. Po boji.

Engleski naziv: Olive Starcap / Olive Lute

Klobuk: 1-4 cm širok, najprije je konveksan, kasnije je izravnat i lagano ulegnut na sredini, u mladosti je pahuljast, ubrzo je gol, gladak, žut, žuto-smeđ do žuto-maslinast, u starosti je maslinasto-smeđ, vodenast, samo je na rubu lagano narebran.

Stručak: 1-5 cm visok i 2-9 mm debeo, valjkast, zadebljan na bazi, često je lagano stisnut; žuto-smeđ do žuto-maslinast ili maslinasto-smeđ, blago je pahuljast, baza je sa bjelkastim vlakancima.

Listići: Usko su prirasli, gusti, uski; najprije su žuti do žuto-oker, oštrica je nešto svjetlija.

Spore: Eliptične, glatke, 3.5-5.5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, kremasto-bijelo, žućkasto do svijetložuto-smeđe; miris je slab na brašno ili na gljive, a okus blago gorkast.

Kemijske reakcije: Spore u dodiru s NH3 požute.

Stanište: Raste od ožujka do studenog, busenasto, kao saprofit krupnih drvnih ostataka različitih vrsta crnogoričnog drveća, najčešće borova, rijetko i na drvnim otpacima i piljevini. U Hrvatskoj je poznata s osam lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Lici, Istri te na otoku Korčuli. Primjerke na slikama snimio je Slobodan Bjelajac, krajem ožujka, na lokalitetu Park prirode Medvednica kod Zagreba, na trulom panju jele.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Raste karakteristično na krupnim drvnim ostacima raznog crnogoričnog drveća.

Referentni izvori: Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Bjelogorična zelenčica (Callistosporium elaeodes (Romagn.) Bon), Gustolisna zelenčica (Callistosporium luteoolivaceum (Berk. et M.A.Curtis) Singer)

Xerophorus olivascens - created on October 2018 in Provincia di Olbia-Tempio, Italy by Davide Puddu

BRONČANA ZELENČICA

Xerophorus olivascens (Boud.) Vizzini, Consiglio & M.Marchetti

Etimologija: olivascens (lat.) = teži prema maslinastoj boji. Po boji.

Klobuk: 1-2 (2.5) cm širok, konveksan je i spljošteno-ulegnut, bez sjaja, rub nije crtast; tamnosmeđo-maslinast s tendencijom prema okerastoj boji.

Stručak: 2-5 cm visok, valjkast, često je zakrivljen, žilav; boje je klobuka ili je nešto tamniji, smećkast.

Listići: Razmaknuti, izmiješani su s lamelulama, prilično su krupni, suženo-izrezani uz stručak; žuto-maslinasti su i oker.

Spore: Bademaste, 9-11 x 5-7 µm.

Meso: Smećkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u crnogoričnim, prvenstveno borovim šumama obalnog sredozemnog područja. U Hrvatskoj je nađena u parku uz pinije (Pinus pinea), na samo jednom lokalitetu, u Opatiji.

Doba rasta: 7, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Prevladava karakteristični maslinasti ton, listići su okerasti do žuto-maslinasti.

PLOSNATA BATRLJICA

Crepidotus applanatus (Pers.) P.Kumm.

Etimologija: appianatus (lat.) = izglađeno, ravno. Po izgledu.

Engleski naziv: Flat Crep

Klobuk: 2-6 (8) cm širok, ubrzo se izravna, u obliku je bubrega ili lepeze, površina je glatka, bez sjaja; najprije je bijel, kasnije kremast ili žućkasto-smeđ, bijelo čehast, prema rubu je vodenast, a rub je ponekad malo narebran.

Stručak: Vrlo je sitan, lateralno spojen s klobukom, skoro ne postoji, maljav, žilav, želatinozan; bjelkast do kremast.

Listići: Gusti, nisu široki, izmiješani su s brojnim lamelulama, prirasli su na sitni stručak; u mladosti su bijeli, kasnije krem-smećkasti do svijetlosmeđi, ponekad posmeđe.

Spore: Kuglaste, (4.9) 5.7 - 6.7 (7.4) × (4.7) 5.6 - 6.5 (7.1) µm, Q = 1 - 1.07 (1.1), N = 120, Me = 6.3 × 6.1 µm, Qav = 1; otrusina je svijetlosmeđa do žuto-smeđa.

Meso: Tanko, malo želatinozno, ali bez želatinoznog sloja, mekano, bjelkasto, vodenasto sivo, osušeno je bijele boje; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit na krupnijim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća, a rjeđe se pronađe na crnogoričnom drveću.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakvu uporabnu vrijednosti.

Napomena: Vrste iz ovoga roda je vrlo teško determinirati, to je moguće samo uz pomoć mikroskopa.

LOMLJIVA BATRLJICA

Crepidotus autochthonus J.E.Lange

Engleski naziv: Grounded Oysterling

Klobuk: 1-7 (11) cm širok, vrlo nepravilan, školjkast, lepezast ili u obliku kišobrana, izuvijan, suh, ima svilenast izgled, za stanište je lateralno pričvršćen; bijel do krem, kasnije sa sivo-žutim, žuto-smeđim ili crvenkasto-smeđim mrljama, po vlažnom vremenu smećkasto-žut, vlaknast i sitno maljav, rub je dugo podvinut.

Stručak: Ne postoji.

Listići: Vrlo gusti, oštica je trepavičasta, najprije bijeli do blijedoružičasti, kasnije svijetlosmeđi i konačno hrđastosmeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 6.4-10 x 4.5-6.3 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Vrlo tanko, bijelo, djelomično mekano, gumasto, lomljivo; miris nije izražen, a okus je blago slatkast na lišće špinata, nakon dužeg žvakanja postaje lagano oporo i gorko.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno ili busenasto, u svim tipovima šuma, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće smreke i jele, ponekad raste prividno na zemlji izmiješanom s drvnim ostacima. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, u drugoj polovici svibnja, na zemlji.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Lomljiva batrljica naraste prilično velika i pojavljuje se isključivo na krupnim drvnim ostacima crnogoričnog drveća. Za razliku od svih drugih batrljica ona poslije ima smeđe listiće i otrusina je smeđe boje. Kao i što naziv sinonima kazuje (fragilis), vrlo je lomljiva i na temelju navedenog tako je prepoznatljiva.

Crepidotus bresadolae - created in Finland by Stefan Jakobsson

MALJAVA BATRLJICA

Crepidotus bresadolae Pilát

Klobuk: 0.5-2 (4) cm širok, ekscentričan, tankomesnat, stožast ili je bubrežastog oblika, također skoro jajolik, površina je bez sjaja, suh, malo je crtast po vlažnom vremenu; najprije je bijel, zatim nešto tamniji, krem, žućkast, sivkast, žućkast ili žućkasto-smeđ, vlaknasto-vunast, rub je najprije podvijen pa se izravna, tanak, kožica malo prelazi preko ruba.

Stručak: Ne postoji ili je vrlo kratak, ekscentrično je ili lateralno postavljen u odnosu na klobuk; bjelkast do žućkasto-smeđ, maljav.

Listići: Osrednje su gusti, razmaknuti, izmiješani su s lamelulama, skoro se spuštaju po stručku; u mladosti su bjelkasti ili žućkasti, kasnije su svijetlosmećkasti i s ružičastom nijansom.

Spore: Eliptične, glatke, 6.8-11.1 x 4.5-6.2 µm; otrusina je svijetlosmeđa do tamnosmeđa.

Meso: Mekano, bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, ali i u ostalom dijelu godine u razdoblju bez mraza, najčešće kao saprofit krupnih drvnih ostataka (grane, trupci, otpalo lišće) johe i breze, a rijetko prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Unutar ovog roda postoji više vrlo sličnih vrsta koje nije uvijek moguće sa sigurnošću identificirati samo na temelju izgleda. Dosta je promjenljive boje, od bijele do smeđe.

ŽUTOSMEĐA BATRLJICA

Crepidotus calolepis (Fr.) P.Karst.

Engleski naziv: Scaly Oysterling

Klobuk: 1-3 (4) cm širok, mlad konveksno sveden, poslije raširen, bubrežastog je ili lepezastog izgleda, lateralno je srašten s podlogom, kožica se lako guli; bjelkast, svijetložut do žućkasto-smeđ, vodenast, u mladosti smeđe čehast, vunasto-maljav, poslije čehice nestaju, uz rub je svjetliji, rub je u mladoti podvijen, nije narebran.

Stručak: Ne postoji ili je vrlo kratak, lateralan; bjelkast do žuto-smeđ, baršunast.

Listići: Rijetki, granaju se poput delte rijeke, izmiješani su s lamelulama; najprije su žućkasto-smećkasti, poslije svijetlosmeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 7-10 x 5-6.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do svijetložućkasto, obično vrlo vodenasto i lako lomljivo, sa želatinoznim slojem u gornjem dijelu mesa; miris nije izražen, okus blag, gorkast i trpak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, ali i u ostalom dijelu godine u razdoblju bez mraza, u skupinama, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća, ponekad iz pukotina živog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Žutosmeđa batrljica vrlo je karakteristična i lako prepoznatljiva po boji klobuka. Osobito je važna činjenica da se listići granaju poput delte rijeka.

Crepidotus caspari - created in Finland by Tapio Kekki

KASPARIJEVA BATRLJICA

Crepidotus caspari Velen.

Engleski naziv: Pale Oysterling

Klobuk: 1-2.5 (4) cm širok, bubrežast, školjkast ili lepezast, sa sitnim je lateralno postavljenim stručkom ili je bez njega, površina je skoro glatka; bijel, kasnije lagano žućkast ili sivkast, vodenast, vlaknast, rub je bijelo baršunast i nije crtast.

Stručak: Vrlo je kratak ili uopće ne postoji, bjelkast, blago maljav.

Listići: Osrednje su gusti, s brojnim su lamelulama; oštrica je bijela i sitno trepavičasta; najprije su bijeli do kremasti, poslije svijetlosmećkasti i često s ljubičastom nijansom, u starosti tamnosmeđi.

Spore: Kuglaste do eliptične, fino hrapave, točkaste do mramorirane, 6-8.5 x 4-5.5 µm; otrusina je ružičasto-smeđa.

Meso: Vrlo tanko, gotovo da i ne postoji, žilavo, malo želatinozno, bjelkasto; miris je slab na gljive ili voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit na krupnijim drvnim ostacima (grane) raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova batrljica se od sličnih vrsta razlikuje po mikroskopskim karakteristikama.

Crepidotus cesatii - created in Norway by Inger-Lise Fonneland

OKRUGLOTRUSNA BATRLJICA

Crepidotus cesatii (Rabenh.) Sacc.

Engleski naziv: Roundspored Oysterling

Klobuk: 1-1.5 (2.5) cm širok, bubrežastog je ili školjkastog oblika, bez stručka; bjelkast, kasnije sivkasto-smećkast, žuto-smeđ na na mjestu na kojem je učvršćen za supstrat, sitno dlakav, rub je dosta podvijen i svilenkast.

Stručak: Ne postoji ili je vrlo kratak.

Listići: U mladosti su bjelkasti, kasnije žuto-smeđi do rđastosmećkasto-ružičasti, a na kraju su hrđastosmeđi, prilično su rijetki i uski, oštrica je nazubljena.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, sa sitnim šiljcima, 5.7-9.4 x 4.5-7.7 µm; otrusina je žućkasta do žuto-smeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, bjelkasto; miris je na orahe ili bademe, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća, a samo ponekad crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Veoma je sitna vrsta gljive školjkastog oblika i čudnih listića koju je teško determinirati bez mikroskopske analize spora.

ŽUTOLISTIĆAVA BATRLJICA

Crepidotus crocophyllus (Berk.) Sacc.

Engleski naziv: Saffron Oysterling

Klobuk: 1-3 (4) cm širok, u mladosti polukuglast, poslije školjkast i raširen, suh; najprije je žut ili žuto-smeđ, kasnije tamnosmeđ, vunasto-čehast, baršunast, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: Najprije je vrlo kratak, poslije nestaje i klobuk je bočno (lateralno) pričvršćen za podlogu; žuto-smeđ.

Listići: Gusti, uski, izmiješani s lamelulama, račvasti, sjedinjuju se na lateralno postavljenom kratkom stručku; najprije žućkasti ili sumporastožuti, poslije narančasti do smećkasti.

Spore: Kuglaste, šiljasto-bradavičave, 4.5-8 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Tanko, gumasto, lomljivo, žućkasto do svijetložuto-narančasto, poslije izblijedi; miris nije izražen, okus blago grkast i trpak.

Stanište: Raste tijekom godine, a uglavnom u ljeto i jesen, pojedinačno, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća, a prema literaturi i crnogoričnog drveća. Primjerke na slikama snimila je Helena Petrić.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti. Nijedna vrsta iz ovog roda nije jestiva.

Napomena: Opisana je vrsta vrlo rijeka i lako prepoznatljiva po sumporastožutim listićima i smeđim čehicama na klobuku. Najsličnija je žutosmeđa batrljica (Crepidotus calolepis), koja ima želatinoznu kožicu klobuka i može se guliti, te listići nisu sumporastožuti i granaju se poput delte rijeka.

Crepidotus ehrendorferi - created on July 2021 in Sallent de Gállego, Huesca, Spain by Joseba

MARKUŠEVAČKA BATRLJICA

Crepidotus ehrendorferi Hauskn. & Krisai

Klobuk: 1.5-5 cm širok, najprije konveksno sveden, školjkast, poslije raširen, vodenast, po vlažnu vremenu malo mazav, lateralno pričvršćen za supstrat; narančasto-žut ili narančasto-siv, iznad sraštenog dijela bijelo maljav, rub je dugo vremena podvinut.

Stručak: 2-3 mm dug, vrlo kratak, ekscentrično postavljen u odnosu na klobuk, kako se klobuk povećava tako stručak nestaje.

Listići: Prilično su gusti, široki, pomiješani s lamelulama; najprije su svijetlonarančasti, poslije tamniji i na kraju smećkasti.

Spore: Kuglaste, gusto bodljikave, 6-6.5 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, poslije svijetlonarančasto, vodenasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen, pojedinačno, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, često se pronađe na voćkama.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana je vrsta vrlo rijeka i zanimljiva. Hrvatsko je ime dobila po nalazištu u Markuševcu kod Zagreba.

LISNA BATRLJICA

Crepidotus epibryus (Fr.) Quél.

Engleski naziv: Grass Oysterling

Klobuk: 0.5-1 (1.2) cm širok, stožast, gotovo je čašastog oblika, lateralno je spojen sa supstratom, površina je bez sjaja i svilenasta, glatka; većinom je žućkast, rijetko bjelkast, sitno čehast, rub je podvijen.

Stručak: Praktično ne postoji ili je jedva izražen, klobuk je točkasto spojen na supstrat.

Listići: Skoro ili potpuno su koncentrični, odnosno spojeni u istoj točki, prilično su razmaknuti, debeli, prisutne su i lamelule; obično su žućkasti, rijeko su bjelkasti ili blijedokremasti, kasnije oker-smećkasti.

Spore: Eliptične, glatke, 7.5-11 x 4.5-6 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, mekano, želatinozno, blijedokremasto ili žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine, a uglavnom u jesen, zimu i proljeće, u svim tipovima šuma i po vrtovima, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog drveća, granama, lišću, često i na vlatima trave, stabljikama biljakana. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, u prvoj polovici prosinca.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Postoji dosta veliki broj vrsta sličnih po izgledu, čak i iz drugih rodova. Jedina sigurna metoda za determinaciju ove vrste je mikroskopska analiza spora, a meso u klobuku se svodi na želatinozni sloj.

VLAŽNA BATRLJICA

Crepidotus mollis (Schaeff.) Staude

Etimologija: mollis (lat.) = nježan, mekan, mlohav. Po konzistenciji.

Engleski naziv: Peeling Oysterling

Klobuk: 3-8 (12) cm širok, školjkast, često lijevkast ili zdjelast, teži da postane konveksan, nepotpun, često je podijeljen na režnjeve, valovit, izravno je ili preko vrlo kratkog stručka spojen na supstrat, gladak, mazav, nakon što se kožica odvoji ispod se ukaže želatinozni sloj; bjelkast, sivkast, sivkasto-smećkast, žuto-smeđ, oker ili svijetlosmeđ, malo baršunast, rub je tanak.

Stručak: Ne postoji ili je minimalne veličine.

Listići: Prilično su gusti, stisnuti, spuštaju se do točke u kojoj je klobuk spojen sa supstratom; u mladosti su bjelkasti, kasnije su prljavobijeli do žuto-smećkasti ili sivo-smećkasti.

Spore: Eliptične do bademaste, glatke, 6.1-9 x 4.4-6.1 µm; otrusina je okerasta.

Meso: Bjelkasto, želatinozno, žilavo, elastično; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste od svibnja do kasno u jesen, u velikoj množini, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: U rodu Crepidotus postoji mnogo gljiva sitnih rastom, rastu na drvu i dosta su promjenljivih boja spora, od ružičaste do smeđe boje. Nije ih uvijek lako međusobno razlikovati samo na temelju makroskopskih karakteristika pa je zbog sigurnosti determinacije neophodna mikroskopska analiza spora.

Crepidotus subverrucisporus - created in Finland by Stefan Jakobsson

BRADAVIČAVOTRUSNA BATRLJICA

Crepidotus subverrucisporus Pilát

Plodno tijelo (klobuk): 0.5-1 cm široko, u mladosti je slično potkovi, a poslije je polukružno ili školjkasto, lateralno je spojeno na supstrat, a na mjestu spoja je maljavo-dlakavo, nama stručka, rub je valovit i dugo vremena jako podvijen; najprije je bijelo maljav, a poslije oker-smeđ.

Listići: Srednje gusti, pomiješani s brojnim lamelulama; u mladosti bijeli, poslije svijetlooker i s laganom ružičastom nijansom.

Spore: Eliptične do bademaste, bradavičave, 7-10 x 4.5-6 µm; otrusina je crvenkasto-smeđa.

Meso: Vrlo tanko, bijelo ili vodenasto-sivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća s korom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Opisana se batrljica može zamijeniti s kasparijevom batrljicom (Crepidotus caspari), koja nema tako maljav klobuk i po vlažnom je vremenu prozirno narebran. Također je donekle slična i žućkasta batrljica (Crepidotus luteolus), ali nijedna od navedenih dviju vrsta nema bradavičave spore.

PROMJENLJIVA BATRLJICA

Crepidotus variabilis (Pers.) P.Kumm.

Etimologija: varius (lat.) = različito, raznoliko, promjenljivo. Po promjenljivom obliku.

Engleski naziv: Variable Oysterling

Klobuk: 0.5-3 cm širok, najprije je zvonoliko-konveksan pa raširen, promjenljivog je oblika, polukružan, školjkast ili bubrežast, opnast, bez želatinoznog sloja ispod kožice; prvo je bijelo-vunast ili svilenkast pa kasnije gladak i smećkast, rub je podvrnut.

Stručak: U zametku, u mladosti je jedva zamjetan, uskoro je neprimjetan; bijel je i baršunast.

Listići: Razmaknuti, uski, tanki, lateralno se spajaju u točki, odnosno na mjestu s kojim se klobuk drži za stanište tako da su gotovo radijalno nanizani; najprije su bjelkasti pa žuto-ružičasto-smećkasti i na kraju smeđi.

Spore: Valjkaste do eliptične, sitno bradavičave, 5.5-7 x 2.8-3.5 µm; otrusina je oker-smećkasta i lagano crvenkasto nahukana.

Meso: Bjelkasto, opnasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, a uglavnom u rano proljeće, ljeto i jesen, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Karakteristična je vrsta po čudnom obliku brojnih plodnih tijela koja rastu na grančicama. U ovom rodu postoji cijeli niz sličnih vrsta. Okruglotrusna batrljica (Crepidotus cesatii) raste i na ostacima crnogoričnog drveća i mahovini, nema tragova stručku. Vlažna batrljica (Crepidotus mollis) raste skupno na panjevima i živom bjelogoričnom drveću, ima vrlo guste listiće i želatinoznu prevlaku na klobuku.

MASLINASTOSMEĐA KAPICA

Simocybe centunculus (Fr.) P.Karst.

Etimologija: centunculus (lat.) = mali. Po malim dimenzijama.

Engleski naziv: Dingy Twiglet

Klobuk: 1-5 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i ulegne na sredini; smeđ, maslinasto-oker do maslinasto-smeđ, nešto je tamniji na sredini, baršunast, bjelkasto je do žuto brašnast, rub je jasno prozirno narebran i nešto bljeđi.

Stručak: Prilično je slabašan, šupalj, uglavnom je zakrivljen, često je ekscentričan; maslinasto-smećkast, na vrhu je s bijelim pahuljama, a na bazi bijelo maljav od micelija

Listići: Osrednje su gusti, prilično su široki, prirasli, žućkasto-smeđi do smeđi, oštrica je nazubljena i bjelkasta.

Spore: Eliptične do jajolike, bez kličnog otvora, glatke, prozirne, 6-7.4 x 4-4.8 µm (cromushrooms: spore su (6) 6.3 - 7.2 (7.9) × (3.7) 4 - 4.5 (4.8) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.7 (1.8), N = 120, Me = 6.7 × 4.2 µm, Qe = 1.6, bazidije su 4-sporne, batinaste, 22-28 × 6-7.6 µm, N = 10, cheilocistide su valjkaste ili rijetko u obliku boce, zaobljene na vrhu, zakrivljene, 35-51 × 5.2-7.7 µm, N = 7); otrusina je maslinasto-smećkasta.

Meso: Blijedo maslinasto-smeđe, nepromjenljive je boje; miris je kiselkast na voće ili na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno i u skupinama, na krupnim drvnim ostacima raznog bjelogoričnog drveća bez kore, obično hrasta. Prve tri slike snimio je Mladen Matišić, početkom lipnja, na trulim ostacima vrbe, a ostale su snimljene početkom kolovoza, na lokalitetu Ponikve kod Zagreba.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova je gljiva prepoznatljiva po zelenkastoj boji klobuka koji je na slici izblijeđen prema smeđoj boji duhana i ima narebrani rub klobuka. Ponosna kapica (Simocybe sumptuosa) ima glatki rub klobuka i drugačije je boje.

PONOSNA KAPICA

Simocybe sumptuosa (P.D.Orton) Singer

Etimologija: sumptuosa (lat.) = prekrasan, ugledan. Po izgledu.

Engleski naziv: Velvet Twiglet

Klobuk: 1-4 (5) cm širok, prvo je konveksan, kasnije je skoro izravnat, pravilan, bez sjaja; maslinastozelen, smeđ ili je maslinasto-smeđ, baršunast, bjelkasto je do žućkasto brašnjav, rub je obično nešto bljeđi, dugo je vremena podvijen, zatim se izravna, tanak.

Stručak: 1-3 (3.5) cm visok i 1-4 (6) mm debeo, relativno je kratak, valjkast, šupalj, skoro uvijek je zakrivljen; bjelkaste je do maslinasto-smeđe boje klobuka, površina je srebrnasto vlaknasta, na dnu je bijel od micelija.

Listići: Gusti, izmiješani su s različito dugim lamelulama, prilično su široki, prirasli, kasnije se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem; kremasti, žuto-smeđi do smeđi, oštrica je bjelkasta i sitno nazubljena.

Spore: Vretenaste ili u obliku sjemenke jabuke, glatke, 7.2-10.9 x 4.6-8.2 µm; otrusina je maslinasto-smećkasta.

Meso: Tanko, vodenasto, blijedokremasto do maslinasto-smeđe; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, kao saprofit krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća bez kore, obično hrasta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Identifikacija je teška bez mikroskopske analize spora.

PURPURNA POLIČICA

Chondrostereum purpureum (Pers.) Pouzar

Etimologija: purpureus (lat.) = purpurne boje, purpurno. Po boji.

Engleski naziv: Silver Leaf Disease

Plodno tijelo (klobuk): 3-8 (30) cm široko, razrašteno, rub je uzdignut i dlakav, inače je spljošten, mali klobuci su isprepleteni i izmješani, maljavi; sredina je ljubičasta, kasnije smećkasta, maljava, dlakava, rub je u mladosti valovit ili kovrčast, bijelo-smeđ, u mladosti je s kapljicama po površini; donja strana je glatka, bjelkasta, crvenkasta, ljubičasta ili smećkasta.

Spore: Valjkaste do eliptične, prozirne, glatke, 5-8 x 2-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Gladak, ljubičaste, ljubičasto-crvenkaste ili smeđe boje, najprije je kožasto i žilavo, po vlažnom vremenu je voštano, a po suhom vremenu i u starosti tvrdo i drvenasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasnu jesen, zimu i proljeće kao parazit na živom drveću i kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (panjevi) bjelogoričnog drveća, nekada i na obrađenom drvu, a nešto se rjeđe pronađe na crnogoričnom drveću; uzrokuje bijelu trulež drva. Prve dvije slike snimio je Matija Josipović.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog drvenaste konzistencije mesa.

Napomena: Lijepa je vrsta iz roda Chondrostereum, purpurnocrvene je boje po čemu je dobila i ime, raste dosta kasno u godini. Vrste iz roda Chondrostereum i Stereum imaju nepravilni klobuk, nemaju stručka, spljoštene su i istaknute na površini drva. Postoje brojne vrste koje se izgledom mogu zamijeniti ovom vrstom, kao što je primjerice krvareća poličica (Stereum sanguinolentum) koja ima upadljive crvene mrlje na prerezu mesa.

Granulobasidium vellereum - created in Norway by Kirsti Anne Mandal

BRIJESTOVA MRENOVKA

Granulobasidium vellereum (Ellis & Cragin) Jülich

Etimologija: vellereum (lat.) = runo, stidnice. Po izgledu.

Plodno tijelo: 4-15 (30) cm široko i 0.1-0.2 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira tanke membranozne plahtice; površina je glatka, poslije postane brašnjava, rub je rastrgan, u mladosti bijelo pa blijedookerasto, kasnije je s blagom ružičastom nijansom.

Spore: Kuglaste, hrapave, prozirne, s uljnim kapljama, 6-8.5 x 5.5-7.5 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Bijelo ili bjelkasto, sočno, voštano; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi, trupci) raznog bjelogoričnog drveća bez kore, osobito brijesta, samo na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Zbog postojanja klamidospora opisana vrsta je prebačena iz roda Hypochnicium u rod Granulobasidium. Običnim svjetlosnim mikroskopom nije lako vidjeti hrapavu površinu spora.

Inocybe assimilata - created in Norway by Inger-Lise Fonneland

MAGLASTA CJEPAČA

Inocybe assimilata Britzelm.

Klobuk: 2-4 (5) cm širok, na početku je stožast i karakteristično oštro ispupčen na sredini, zatim je raširen i ispupčen, dosta je mesnat; najprije je sivkast, zatim je smeđ ili tamnosmeđ, po vlažnom vremenu je vlažan i mazav, radijalno je vlaknast, ubrzo je radijalno raspucan, na kraju je gladak.

Stručak: 4-6 cm visok i 3-6 mm debeo, valjkast, bulbozno je zadebljan na bazi; smeđ, crvenkasto-smeđ ili ljubičasto-smeđ, na vrhu je svjetliji i ljepljiv, uzdužno je tamnosmeđe vlaknast, na bazi je bjelkast.

Listići: Suženi uz stručak, prirasli, tvrdi, gusti; bjelkasti ili svijetlosmeđi, kasnije su smeđi ili crvenkasto-smeđi, oštrica je bjelkasta.

Spore: Kvadratične ili romboidne, kvrgave, s velikim šupljinama, 7-10 x 5-6 µm; otrusina je oker-smeđa ili smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto ili blijedosmeđe; miris na početku nije izražen, a poslije je neugodan i podsjeća na miris spaljene gume, malo trpak, nije po spermi kao većina cjepača, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno ili ponekad malo busenasto, u miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće sa smrekom ili jelom, ali ponekad i po bjelogoričnim šumama, voli vlažno i kiselo tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom koja uzrokuje muskarinski sindrom trovanja.

Napomena: Karakteristična je po sivoj sredini klobuka, površina klobuka je prekrivena ostacima ovoja, a baza stručka je na kraju s bijelom bulbom.

ZVJEZDASTOSPORNA CJEPAČA

Inocybe asterospora Quél.

Etimologija: aster (lat.) = zvijezda + spora (gr.) = sjemenka, sjeme. Po obliku spora.

Engleski naziv: Star Fibrecap

Klobuk: 1-4 (5.5) cm širok, najprije je stožasto-konveksan, zatim se otvori i izravna, s karakterističnim je ispupčenjem na ulegnutoj sredini, sredina je najprije glatka; svijetlosmeđ do tamnosmeđ, površina je kasnije cijelom širinom radijalno vlaknasta i s rascijepljenom kožicom ispod koje se uočava bijelo meso.

Stručak: Valjkast, na bazi je s plosnatom bulbom koja je često dosta široka i obrubljena; svijetlosmeđ je na gornjem dijelu, a malo je tamnije crvenkasto-smeđe boje na donjem dijelu, vlaknast, čitav je prekriven bjelkastim pahuljama koje ponekad izgledaju poput zmijske kože.

Listići: Skoro su gusti, suženi su uz stručak, prirasli; najprije su sivkasto-smeđi, kasnije su maslinasto-smeđi, oštrica je ravna i bjelkasta.

Spore: Zvjezdaste, 9-12.5 x 7.5-11 µm; otrusina je žuto-oker do hrđastosmeđa.

Meso: Bjelkasto, u stručku je manje ili više crvenkasto-smeđe; miriše neugodno na spermu, a okus je također neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, uz šumske puteve, na vapnenačkom tlu, u travi.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Vjerojatno je jestiva, ali je većina autora smatra smatra smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Po izgledu je dosta lako prepoznatljiva po karakterističnom klobuku i širokoj plosnatoj bulbi.

KOVRČASTA CJEPAČA

Inocybe cincinnata (Fr.) Quél.

Etimologija: cincinnatus (lat.) = neodređeno kovrčast. Po čehama na klobuku.

Engleski naziv: Collared Fibrecap

Klobuk: 0.8-2 (2.5) cm širok, najprije je stožasto-konveksan, zatim se raširi i ispupči na sredini, slabo je mesnat, lomljiv; žućkasto-smeđ, smeđ ili tamnosmeđ, površina je smeđe čehava, jako vunasta i čupava, rub je u mladosti podvijen, a u starosti raspuknut.

Stručak: 2-5 cm visok i 3-5 mm debeo, tanak, valjkast, najprije je pun, zatim je šupalj, na bazi je lagano zadebljan; u pravilu je crvenkasto-smeđ, pri vrhu je ljubičast, uzdužno je vlaknast.

Listići: Široki, izrezani su uz stručak, prirasli, osrednje su gusti; u mladosti su crvenkasto-smeđi, kasnije su cimetastosmeđi, oštrica je neravna i malo pahuljičasta.

Spore: Kuglaste do eliptične, glatke, 10-11 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Crveno-smeđe, u stručku je s ljubičastim tonom, što se osobito zapaža na vrhu stručka, tanko, vlaknasto, čvrsto; neugodnog je mirisa, nije na spermu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, te po parkovima, travnjacima i stazama. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Koprivnica.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Većina je autora navodi kao smrtno otrovnu vrstu.

Napomena: Slična kuštrava cjepača (Inosperma calamistratum) ima istaknuto čehav stručak.

ZELENKASTA CJEPAČA

Inocybe corydalina Quél.

Etimologija: Po mirisu koji podsjeća na miris cvijeta biljke šupaljke (Corydalis cava) koja raste po šumama.

Engleski naziv: Greenflush Fibrecap

Klobuk: 2-6 (8) cm širok, prilično je mesnat, najprije je stožasto ispupčen, zatim se raširi i raspuca, ispupčenje je sjajno i mazavo; krem-sivkast ili krem-okerast, zatim je zeleno-smeđ do sivo-smeđ, na ispupčenoj je sredini tamniji, zelenkast, uzdužno je vlaknast, rub je resasto-vlaknast.

Stručak: 3-10 (12) cm visok i 0.4-1.6 (2) cm debeo, kratak, robustan, malo je zadebljan na bazi; bjelkast, kremasto-okerast, krem-siv ili zeleno-smeđ, gornji je dio svjetliji, bijelo pahuljast, a prema dnu je smećkast, na kraju je zelenkast, uzdužno je vlaknast.

Listići: Prilično su gusti, zaokruženi uz stručak, prirasli, sivkasto-smeđi, kasnije su oker-smeđi ili zelenkasto-smeđi, oštrica je sa sitnim bjelkastim resicama.

Spore: Lagano eliptične, glatke, 8-12 x 5-7 µm; cistide su trbušaste, vretenaste, krunaste; otrusina je smeđa do žuto-oker.

Meso: Bjelkasto, tanko; miriše neugodno slatkasto na voće, miris je prilično jak, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili bukvom, voli vapnenasto tlo. Primjerke na slici snimio je Danijel Mulc, početkom listopada, na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Dio autora navodi da je otrovna vrsta i da uzrokuje psihosomatski sindrom trovanja, odnosno da djeluje halucinogeno.

Napomena: Lijepa je cjepača sa zeleno-smeđom grbicom na sredini klobuka, ako se još obrati pozornost na miris ne bi trebalo biti problema pri determinaciji ove vrste.

Inocybe dulcamara - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

SLATKASTOGORKA CJEPAČA

Inocybe dulcamara (Pers.) P.Kumm.

Etimologija: dulcamarus (lat.) = slatko-gorko. Po gorkastom i slatkastom okusu.

Engleski naziv: Bittersweet Fibrecap

Klobuk: 1-3 (5) cm širok, tankomesnat, zvonoliko-konveksan, tupo je ispupčen na sredini, suh; oker, svijetlosmeđ, maslinasto-smeđ ili narančasto-smeđ, u mladosti je prekriven žućkasto-okerastim vlaknasto-čehastim ostacima koprene, više je ili manje čekinjast na sredini, rub je tanak i u mladosti podvijen, nije radijalno raspucan kao kod većine cjepača.

Stručak: 1-4 (5) cm visok i 1-3 (5) mm debeo, pun je pa komorast u sredini, nema bulbu na bazi, prema dnu je sve tanji; žuto-oker, svijetlosmeđ, u starosti je maslinasto-smeđ ili crveno-smeđ, na bazi je bjelkasto pamučast, vlaknast.

Listići: Gusti, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku sa zupcem; kremasto-žuti, žuto-maslinasti, kasnije su svijetle crvenkasto-smeđe boje.

Spore: Eliptične do bubrežaste, glatke, prozirne, 8-11 x 4.4-5.6 µm; otrusina je svijetlooker do žuto-smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, svijetložuto, žuto-oker, smećkasto ili žuto-narančasto; miriše na spermu ili rotkvice, a okus je okus je neugodno slatkast i gorak.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, skupno, u svim tipovima šuma, po parkovima, uz puteve i šumske staze, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće s brezom, hrastom, borom ili jelom, voli pjeskovito tlo.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Dosta autora navodi je kao smrtno otrovnu vrstu.

Napomena: Teška je za identifikaciju bez mikroskopske analize spora.

KOSMATA CJEPAČA

Inocybe flocculosa Sacc.

Etimologija: floccus (lat.) = gruda vune, grumen + -osa (lat.) = karakteristike ili osobine nečega. Po izgledu.

Engleski naziv: Fleecy Fibrecap

Klobuk: 1-5 (6) cm širok, najprije je zvonolik, zatim je konveksan s podvijenim rubom, često se gotovo izravna, na sredini je ispupčen; najprije je krem-oker, žuto-oker ili svijetlosmeđ s nježnim crvenkastim tonom, u mladosti je s izraženim bijelim ovojem koji nestane kada se gljiva razvije, površina je čehasta na svjetlijoj osnovi, rub je u mladosti podvijen, često je krpast od ostataka ovoja i svjetliji.

Stručak: 3.5-4 (5) cm visok i 2-3 (5) mm debeo, valjkast, prilično je pravilan, samo je malo zadebljan na bazi, često je zakrivljen i malo savitljiv; bjelkast, kasnije je smećkast ili krem-smećkast, na kraju je crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, na bazi je uvijek s vunasto-vlaknastim ostacima micelija.

Listići: Prilično su razmaknuti, izmiješani su s lamelulama, nisu široki, skoro su zaokruženi uz stručak, prirasli; najprije su bjelkasti, zatim su sivkasti, krem-sivkasti, svijetlosmeđi ili maslinasto-smeđi.

Spore: Glatke, široko eliptične do bademastog oblika, 6.5-11 x 4.5.5-6.3 µm; otrusina je oker-smeđa.

Meso: Bijelo, u stručku je žućkasto; miris je slab, a podsjeća na miris svježeg graška, a okus je blag na zemlju.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Ova se cjepača ne može sa sigurnošću identificirati samo na temelju izgleda, ali se ipak razlikuje od većine sličnih vrsta po dosta upadljivoj dekoraciji klobuka i po boji listića koja je neuobičajena za ovaj rod.

ZEMLJASTA CJEPAČA

Inocybe geophylla (Bull.) P.Kumm.

Etimologija: ge (gr.) = zemlja + phyllon (gr.) = list, listić. Po listićima boje zemlje.

Engleski naziv: White Fibrecap

Klobuk: 1-4 (6) cm širok, prvo je stožast, zatim se raširi i redovito ispupči na sredini, kod starijih je gljiva jako raširen, skoro ulegnut ali uvijek ispupčen; najprije je bijel, kasnije je sivkasto-smeđ, žuto-smeđ ili oker-smeđ, rub je u mladosti maljav od ostataka bjelkastog zastorka, kasnije je ispucan.

Stručak: 1-3 (5) cm visok i 3-7 (9) mm debeo, valjkast, šupalj, baza je manje ili više zadebljana, bulba je obrubljena; bjelkast, cijelom je dužinom jedva uočljivo baršunasto-vlaknast, na vrhu je pahuljast.

Listići: Nejednako su dugi, prirasli, gusti, trbušasti; najprije su bijeli, kasnije su sivo-smeđi, oštrica je bjelkasta i trepavičasta.

Spore: Eliptične, bademaste, glatke, na jednom kraju malo zakrivljene i šiljate, 8-10 x 4.5-6 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Vrlo je tanko, mekano, u stručku je vlaknasto, bijelo; neugodno miriše na spermu ili svježi kvasac, a okus je pomalo opor, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s laktofenolom postane ljubičasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u vlažnim i travnatim miješanim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se otrovnom pa čak i smrtno otrovnom vrstom. Tipični je predstavnik skupine gljiva koje uzrokuju muskarinski sindrom trovanja.

Napomena: Moguća je zamjena sa sjenovitom cjepačom (Inocybe umbratica) koja je robusnija i raste samo po crnogoričnim šumama. Vlaknata cjepača (Inocybe fibrosa) je većih dimenzija, a crvenkasta cjepača (Inosperma erubescens) je zvonolika, s crvenkastim je mrljama, osobito po površini klobuka. Varijetet ljubičasta zemljasta cjepača (Inocybe geophylla var. lilacina) je sinonim opisane vrste, a čitava je ljubičaste boje.

LJUBIČASTA ZEMLJASTA CJEPAČA

Inocybe geophylla var. lilacina (Peck) Gillet

Engleski naziv: Lilac Fibrecap

Klobuk: 1-4 (6) cm širok, prvo je stožast, zatim se raširi i redovito ispupči na sredini, kasnije je oko ispupčenja gotovo ulegnut, ali uvijek ostane ispupčen; ljubičast, na sredini je tamniji i sa žućkasto-sivim tonom, rub se kasnije kasnije raspucava.

Stručak: 1-3 (5) cm visok i 3-7 (9) mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, šupalj, baza je zadebljana; blijedoljubičast poput klobuka, cijelom je dužinom bijelo maljavo-čehav.

Listići: Nejednako su dugi, prirasli, gusti, trbušasti; najprije su bjelkasti, kasnije su sivo-smeđi, oštrica je svjetlija.

Spore: Eliptične, bademaste, glatke, na jednom kraju malo zakrivljene i šiljate, 8-10 x 4.5-6 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Vrlo je tanko, mekano, u stručku je vlaknasto, bijelo; neugodno miriše na spermu, a okus je pomalo opor, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, skupno, u vlažnim bjelogoričnim šumama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se otrovnom pa čak i smrtno otrovnom vrstom. Tipični je predstavnik skupine gljiva koje uzrokuju muskarinski sindrom trovanja.

Napomena: Varijetet je i sinonim zemljaste cjepače (Inocybe geophylla) od koje se razlikuje po tome što su klobuk i stručak ljubičaste boje.

Inocybe godeyi - created on November 2015 in Porquerolles, Hyères, France by Nicolò Oppicelli

GODIJEVA CJEPAČA

Inocybe godeyi Gillet

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Klobuk: 1-4 (5) cm širok, u mladosti je polukuglast ili lagano stožast, ubrzo je konveksan pa raširen, te je manje ili više izraženo stožast,slabo je mesnat; u mladosti je blijedooker, kasnije postaje crveno-narančast, u starosti je crveno-smeđ, površina je radijalno vlaknasta i lagano čehasta, rub je često iscijepan, podvijen i često s ostacima bijele koprene.

Stručak: 4-8 cm visok, valjkast, često je zakrivljen, na bazi se nalazi kao obrubljeno gomoljasto zadebljanje, rub bulbe je lomljiv; neposredno iznad zadebljanja je bijel i teži da postane okerast po čitavoj površini, osim na bulbi, mjestimično je s crvenkastim mrljama.

Listići: Smećkasti, kasnije su narančasto-smeđi ili crvenkasto-smeđi, nejednako su dugi, nisu široki, dosta su gusti, izmiješani su s lamelulama, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, oštrica je pravilna i bijela.

Spore: Nepravilno eliptične do bademaste, glatke, 9-11.6 x 5.3-7.2 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Bijelo, postane crvenkasto-smeđe, ružičasto ili narančasto, osobito u sredini stručka, rub stručka je bjelkast, tanko, u stručku je vlaknasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka s kalijevom lužinom postane svijetlomaslinasto-smeđa, dok meso s istim reagensom požuti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim drvećem, obično s bukvom, voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Prema Michaelu Hennigu je jestiva vrsta, ali zbog velike opasnosti od zamjene s drugim cjepačama nije preporučljiva. Po Brunu Cettu je vjerojatno otrovna vrsta, dok neki izvori navode da je smrtno otrovna vrsta. Sadrži male količine muskarina pa je smatramo otrovnom vrstom.

Napomena: Sadrži vrlo malo muskarina pa je neki autori ubrajaju u jestive vrste, ali dosta je rijetka vrsta pa zato nema osobite vrijednosti. Dio je skupine cjepača svijetle boje s mesom koje teži da pocrveni, u toj skupini se nalaze crvenkasta cjepača (Inosperma erubescens), crveno-bijela cjepača (Inocybe whitei), te također Inocybe incarnata.

Inocybe grammata - created in Finland by Tapio Kekki

GRAVIRANA CJEPAČA

Inocybe grammata Quél.

Etimologija: gramma (lat.) = crtež, slika, skica, gravura. Po crtastoj površini klobuka.

Engleski naziv: Flushed Fibrecap

Klobuk: 2-6 (7) cm širok, u mladosti je stožast, vrlo se brzo raširi i tupo ispupči; u mladosti je bijel, kasnije je žuto-smeđ ili svijetlosmeđ, na sredini je tamnosmeđ, prekriven je sraštenim vlakancima koja se radijalno iscijepaju, pukotine su sivkaste i osobito izražene na rubu koji je mesnatocrvenkast ili smeđ i često nepravilan.

Stručak: 3-6.5 cm visok i 3-9 mm debeo, s jasno je obrubljenom bulbom, valjkast, pun, često je uvijen; gornji je dio ružičast, brazdast ili crtasto narebran, a na bazi je bijel i sitno pahuljičast.

Listići: Osrednje su gusti, tanki, prilično su široki, zaokruženi su uz stručak, prirasli; u mladosti su bijeli, kasnije su sivo-crvenkasti, u starosti su maslinasto-smećkasti; oštrica je sitno trepavičasta i bjelkasta.

Spore: Grbave, vijugave, nepravilne, 6.7-7.6 x 5-6 µm; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso: Tanko, u klobuku je bijelo, a u stručku je crvenkasto; miris je jak i vrlo neugodan na spermu ili na zemlju, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim i bjelogoričnim šumama, po livadama, te ispod grmlja, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće hrastom, na zemlji, u travi, voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva po radijalno iscijepanoj kožici klobuka, slična je također i sumnjiva vrsta Inocybe bresadolae koja ima uzdužno vlaknasti, bjelkasti ili žuto-crvenkasti klobuk, nema neugodan miris, već miris podsjeća na voće. Slična je i ušiljena cjepača (Pseudosperma rimosum) koja je mednožute, a ne smeđe boje.