Inocybe whitei - created on December 2022 in Guetaria, Gipuzkoa, Spain by joxepo

CRVENO-BIJELA CJEPAČA

Inocybe whitei (Berk. & Broome) Sacc.

Etimologija: U čast škotskog prirodoslovca dr. Buchanana Whitea (1842.-1894.). Diplomirao je 1864. godine s titulom doktora medicine, a tema njegove disertacije bila je "O vezama, analogijama i sličnostima insekata i biljaka" (On the Relations, Analogies, and Similitudes of Insects and Plants). Kako je bio financijski neovisan, nije se morao baviti liječničkom praksom, već se u potpunosti posvetio proučavanju prirode. Po imenu.

Engleski naziv: Blushing Fibrecap

Klobuk: 2-3.5 cm širok, u mladosti je oštro stožast, kasnije je izravnato-konveksan s izraženom do čak vrlo zašiljenom grbicom na sredini, na kraju je izravnat, bez ili s prilično niskom, širokom grbicom, čitava je površina vlaknasta, vlakna se ne razilaze, bez napuklina na rubu, slabo je mazava kada je vlažna, malo je sjajna, bjelkast u mladosti, kasnije postaje ciglasto-ružičast ili narančasto-crven, rub je isprva podvijen i resast, kasnije je izravnat.

Stručak: 4-8 cm visok i 2.5-8 mm debeo, čvrst, valjkast, blago je zadebljan do gotovo gomoljast na bazi gdje je debljine do 10 mm, gomolj nikada nije obrubljen, pahuljast do blago dlakav na gornjoj trećini, ispod je žućkasto vlaknast, koprena je prisutna samo u mladosti, kasnije je bez ostataka, prvo je bijel, kasnije postaje ružičast ili svijetlo narančasto-crven, svjetliji od klobuka.

Listići: Umjereno su gusti, 40-60 ih dopire do stručka, široki su 3-6 mm, nisu trbušasti, usko su prirasli do gotovo slobodni, bjelkasti do svijetlosmeđi u mladosti, zatim su oker-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične, tupe na jednoj strani, 7.5-10 x 4.5-5.5 µm, Q = 1.5-2, bazidije su 4-sporne, 26-35 x 7-9 µm, pleurocistide su uske do široko vretenaste, ponekad su gotovo trbušaste, debelih stijenki do 2.5 µm, žute, s kristalima na vrhu, brojne, 46-65 x 13-23 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su kuglaste s vratom do batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, spuštaju se do maksimalno 1/3, slične su cheilocistidama, prisutne su i cauloparacistide, često je samo s pravim caulocistidama na krajnjem vrhu, a prema dolje samo s nejasnim do jasnim caulocistoidnim hifama; otrusina je smeđa.

Meso: Veoma je tanko, bjelkasto, na prerezu postaje ružičasto ili narančasto, osobito u stručku; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u miješanim i crnogoričnim šumama, u simbiozi uglavnom s raznim crnogoričnim drvećem, vrlo rijetko bjelogoričnim, obično smrekom, borom, hrastom ili bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta:  8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Opis vrste Agaricus whitei Berk. & Broome donekle odstupa od opisa opisane vrste, jer je boja klobuka opisana kao žućkasta. Zbog toga se opisana vsrta oduvijek smatrala autonomnom, pa čak i zagonetnom vrstom. Međutim, njezine mikroskopske karakteristike u potpunosti odgovaraju onima iz kolekcije Inocybe pudica, pa je jasno da se radi o sinonimu opisane vrste. Čini se vjerojatnim da su primjerci koje je White prikupio bili stari i/ili oštećeni. Opisana se vrsta u prošlosti miješala s Godijevom cjepačom (Inocybe godeyi), ali se te vrste danas lako razdvajaju, ne samo po dekoraciji stručka i prisutnosti koprene, već i po veličini i obliku spora.

Inocybe zethi - created on July 2022 in The Adirondack Park, Saranac Lake, USA by Sigrid Jakob

ZETHOVA CJEPAČA

Inocybe zethi Bandini & Arnolds

Etimologija: Zethus (lat.) = Zet je lik iz grčke mitologije, bio je sin Zeusa i nimfe Antiopa, te brat blizanac Amfiona. Zet i Amfion bili su kraljevi Tebe, poznati po tome što su sagradili njene zidine, Zet je bio snaga koja je nosila kamenje, dok je Amfion svojom glazbom pomicao kamenje na svoje mjesto. Po sličnosti s Inocybe griseovelata.

Klobuk: 1.5-3 cm širok, isprva je stožast, zatim je stožasto-konveksan ili široko konveksan do raširen, obično je s izraženom šiljastom grbicom, površina je u mladosti s rijetkim ili obilnim ostacima bjelkastog ovoja, glatka do fino baršunasta, vlaknasta, u mladosti je s ostacima bjelkaste koprene, svijetlosmeđ, smeđ do crvenkasto-smeđ, ponekad je nešto svjetliji prema rubu, rub je u mladosti podvijen, kasnije je obješen ili izravnat.

Stručak: 3-5 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen i/ili zadebljan na bazi, prvo je čitav bjelkasto vlaknast, kasnije uzdužno crtast ili gladak, pahuljast samo na samom vrhu, prvo je krem do svijetlosmeđ, na vrhu je crvenkast, kasnije je smeđ, barem na donjoj polovici.

Listići: Prilično su široko razmaknuti, oko 20-40 ih dopire do stručka, trbušasti, prirasle sa zupcem, isprva su bjelkasti, kasnije su bjelkasti sa sivkastom nijansom, zatim su sivkasti, oštrica je ponekad blago nazubljena, bjelkasta.

Spore: Gotovo su bademaste, obično su s depresijom na sredini, oštrog do gotovo tupog vrha, glatke, 8.8-11.6 x 5-6.2 μm, Q = 1.5-2, bazidije su uglavnom 4-sporne, 22-28 x 7-9 μm, pleurocistide su uglavnom duge, ponekad su vrlo duge i vretenaste, često su s prilično dugim, ponekad blago valovitim vratom, često su pomalo glavičaste, obično su samo s kratkom bazom, vrh je obično s kristalima, stijenke su debele do 2.5 μm na vrhu, gotovo su bezbojne do vrlo svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 54-98 x 11-20 μm, cheilocistide su sličnog oblika i veličine, pomiješane su s brojnim bezbojnim glavičastim paracistidama tankih stijenki, pileipelis je sastavljen od epicutisa, koji se sastoji od hifa širokih 4-13 μm, prekrivenih svijetlosmeđim pigmentom, a subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su samo na vrhu stručka, duge i uske, vretenaste, oblika boce ili valjkaste, obično su s dugim, blago valovitim vratom i kratkom bazom, vrh je općenito s kristalima, stijenke su debele do 2 μm na vrhu, gotovo bezbojne do vrlo svijetlo žućkasto-zelene s 3% KOH, 50-95 x 8-15 μm, pomiješane su s brojnim bezbojnim, batinastim cauloparicistidama tankih stijenki, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto ponekad je sa slabom ružičastom nijansom ili nježno crvenkasto na vrhu stručka; miris je na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, obično topolom, vrbom ili brezom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po obično izraženoj zašiljenoj grbici, svijetlosmeđem do crvenkasto-smeđem klobuku, glatkoj do najviše sitno baršunastoj površini klobuka, glatkim sporama, dugim, često glavičastim cheilocistidama i pleurocistidama, te dugim i uskim caulocistidama. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od Inocybe griseovelata, koja je bez ili samo s niskom, širokom grbicom, općenito manje glatkom površinom klobuka u starosti, prosječno većim sporama, obično neglavičastim i prosječno kraćim cheilocistidama, te Inocybe rimosobispora, koja je uglavnom s 2-spornim bazidijama, većim sporama i kraćim, neglavičastim cheilocistidama.

Inosperma adaequatum - created on September 2025 in Hauterive, Switzerland by Juan Carlos Zamora

VINSKICRVENA CJEPAČA

Inosperma adaequatum (Britzelm.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: adaequatus (lat.) = učiniti jednakim, izjednačiti. Po boji klobuka.

Klobuk: 2.5-8 cm širok, isprva je konveksan, zatim se raširi, na kraju je izravnat i s izraženom do nejasnom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, kasnije se polako raspucava, zatim je s prilegnutim ljuskama, osobito na sredini, ostaci ovoja nisu prisutni, tamno crveno-smeđ, ponekad je s ljubičastim odsjajem, zeleno-crven, ružičasto-crven, narančasto-smeđ, oker-smeđ do tamnooker, na rubu je nešto svjetliji, rub je u mladosti, podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 3-10 cm visok i 4-12 mm debeo, valjkast, malo je zadebljan na bazi, nikada nije gomoljast, ponekad je malo proširen na vrhu, nepravilno je vlaknast, na vrhu je gotovo gladake, sitno dlakav do pahuljast, isprva je bijel, kasnije postaje ružičasto-crven, vinskicrven ili tamno crveno-smeđ od baze prema gore, ali ostaje bjelkast na vrhu.

Listići: Gusti, 50-95 ih dopire do stručka, široki su 3-10 mm, nisu trbušasti, usko su prirasli do gotovo slobodni, svijetlo žuto-smeđi, ponekad su sa sivkastom ili maslinastom nijansom, vremenom ili na ozlijeđenim mjestima postaju crveno-smeđi, oštrica je resasta do pahuljasta, bijela.

Spore: Eliptične, glatke, debelih stijenki, 9-14 x 5.5-7.5 µm, Q = 1.5-2.1, bazidije su batinaste, 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 29-44 x 9-12 µm, s bazalnom kopčom, pleurocistide su odsutne, cheilocistidije su valjkaste, rijetko su trbušaste, ponekad s 1-2 segmenta, 26-70 x 8-20 µm, pileipelis se sastoji od periklinalnih hifa širokih 4-10 µm, smećkastih, ponekad su lagano inkrustirane, segmenti su s kopčama, caulocistide su samo na krajnjem vrhu stručka, slične su cheilocistidama; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Debelo, vlaknasto, u mladosti je bijelo, na prerezu u donjoj polovici stručka postaje vinskicrvenkasto, ružičasto-crveno ili čak ljubičasto-crveno, a u klobuku svijetlo vinskicrveno; miris je jak, pomalo neugodan, podsjeća na truli hrastov žir ili zeleno zrno kukuruza, a okus je sličan mirisu.

Kemijske reakcije: Meso s gvajakovom tinkturom postane maslinastozeleno.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, kestenom, bukvom ili lijeskom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Ova vrsta ne sadrži muskarin i smatra se jedinom jestivom vrstom iz roda cjepača, međutim smatramo je otrovnom, jer je prerizična za konzumiranje. U rodu je mnogo smrtno otrovnih vrsta, a mnoge se od njih mogu točno determinirati samo pomoću mikroskopske analize.

Napomena: Prepoznatljiva je po vinskicrveno obojenom, vlaknastom klobuku, slično obojenom stručku i obično blagom mirisu. Odsutnost pleurocistida i glatke, a ne kvrgave spore su važne mikroskopske karakteristike. Druge crvenkaste vrste cjepača su crvenkasta cjepača (Inosperma erubescens), kojoj je klobuk svijetlokrem s crvenim područjima, a crvenjenje stručka manje izraženo, Godijeva cjepača (Inocybe godeyi) i crveno-bijala cjepača (Inocybe whitei), koje imaju i cheilocistide i pleurocistide, te Inocybe oblectabilis, koja ima kvrgave spore.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 6. Inocybe adequata (Britz.) Sacc.

+

Inosperma apollonium - created on August 2016 in Kirikuküla, Estonia by Vello Liiv

SVIJETLA CJEPAČA

Inosperma apollonium Bandini & B.Oertel

Etimologija: apollonius (lat.) = Apolonov, koji pripada Apolonu. Po svijetloj boji klobuka.

Klobuk: 2-5 cm širok, u početku je gotovo stožast ili zvonolik, kasnije je široko konveksan ili raširen, često s više ili manje izraženom širokom grbicom, u mladosti je uglavnom bez ili samo s tankim i prolaznim ostacima bjelkastog ovoja, površina je isprva glatka, zatim je fino raspucana i vlaknasta, žućkast, sa svijetlo narančasto-crvenkastom nijansom ili također svijetlooker, rub je isprva ponekad slabo podvijen ili obješen prema dolje, zatim se izravna ili izvrne prema gore.

Stručak: 2-5 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast ili zakrivljen, ponekad se zadebljava prema bazi, baza nije zadebljana ili je slabo zadebljana do najviše slabo gomoljasta, površina je u početku u potpunosti bjelkasto vlaknasta, kasnije je glatka, samo je na samom vrhu pahuljasta, u početku je bjelkast, kasnije je sa žućkastim odsjajem, baza je bjelkasto vlaknasta.

Listići: Prilično su gusti, oko 50-70 ih dopire do stručka, prirasli do široko prirasli, ravni do blago trbušasti, u početku su bjelkasti, kasnije su žućkasti do smećkasti sa žućkastom nijansom, oštrica je neravna, izraženo nazubljena, bjelkasta.

Spore: usko su eliptične do vretenaste, s tupim vrhom, glatke, 8.3-11 x 4.5-5.8 µm, Q = 1.6-2.1, bazidije su uglavnom 4-sporne, ponekad su 2-sporne sa sporama dugim do 12.5 µm, 24-32 x 7-10 µm, cheilocistide su uglavnom blago deformirane, izdužene, gotovo valjkaste s više ili manje zadebljanim stijenkama, pomiješane su s gotovo batinastim i valjkastim cistidama s glatkim stijenkama, 24-46 x 7-16 µm, pileipellis se sastoji od epicutisa, koji se sastoji od hifa širokih 4-10 µm, prekrivenih žućkastim pigmentom i subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na samom vrhu stručka, uglavnom su duge i uske, blago deformirane i sa zadebljanim stijenkama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do vodenasto bjelkasto u klobuku, bjelkasto u stručku; miris nije izražen, slatkast, aromatičan, nije na med, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, na suhim travnjacima i rubovima vodenih površina, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično lijeskom ili topolom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: VJEROJATNO OTROVNA - Smatra se vjerojatno otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po svijetložutoj do oker boji klobuka, ponekad sa slabom narančasto-crvenkastom nijansom, glatkoj do fino raspucanoj površini klobuka, valjkastom do slabo zadebljanom stručaku, aromatičnom mirisu mesa, glatkim sporama, veličine 8.3-11.1 µm x 4.5-5.8 µm, cheilocistidama 24-46 µm x 7-16 µm i uglavnom dugim i uskim caulocistidama. po ovoj kombinaciji značajki razlikuje se od slamnatožute cjepače (Inosperma cookei), koja je uglavnom s gomoljastom do obrubljenom bazom stručka, prosječno manjim sporama i slabim mirisom na med, ali i na zemlju ili klor, te slabomirisna cjepača (Inosperma quietiodor), koja obično ima gomoljastu do gotovo obrubljenu bazu stručka, prosječno šire spore i izraženi miris na kukce.

BONGARDIJEVA CJEPAČA

Inosperma bongardii (Weinm.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Fruity Fibrecap

Klobuk: 1-4.5 cm širok, isprva je zvonolik do konveksan, kasnije je izravnat, nije ili je samo nejasno grbav, površina je na sredini s prilegnutim ljuskama boje osnove do nešto tamnije smeđe boje, prema rubu je više ljuskav do pustenast ili je čitav sitno ljuskav, ostaci ovoja nisu prisutni, žućkasto-smeđ ili oker-smeđ, često je s ružičastim nijansama, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-10 cm visok i 3-9 mm debeo, valjkast, batinasto do gotovo gomoljasto zadebljan na bazi, pahuljast na vrhu, prema dolje je nepravilno vlaknast, u mladosti je s prolaznom koprenom, narančasto-smeđ ili žuto-ružičast, više je crveno-smeđi na donjoj polovici, osobito na bazi.

Listići: Umjereno su gusti, 30-45 ih dopire do stručka, široki su 2-7 mm, široko do usko prirasli, žućkasto-smeđi do cimetastosmeđi, često su sa sivkastom nijansom, u starosti su blago maslinasto-smeđi, oštrica je resasta, bijela, na ozlijeđenim mjestima postaju crveni do crveno-smeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 11-17 x 6-9 µm, Q = 1-4-2.2, bazidije su 4-sporne, 39-51 x 10-13 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su valjkaste do usko batinaste, tankih stijenki, s bezbojnim ili crveno-smeđim sadržajem, 42-70 x 10-18 µm, trama listića je uglavnom s obilnim refraktivnim hifama, ponekad su vrlo rijetke, caulocistide su prisutne samo na vrhu, slične su cheilocistidama; otrusina je cimetastosmeđa.

Meso: Bjelkasto, na prerezu polako postaje ružičasto-crveno ili svijetlo vinskicrveno, rijetko vrlo slabo; miris je jak, podsjeća na cvjetove nedirka (Impatiens glandulifera) ili prezrele kruške, može biti i odsutan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, od lipnja do studenog, u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, grabom ili lijeskom, rjeđe se pronađe u crnogoričnim šumama, ispod smreke, na vlažnim mjestima, na vapnenastom tlu. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc, 27.20.2024., na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru. 

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: VJEROJATNO OTROVNA - Za ovu se vrstu navodi da ne sadrži muskarin, ali se smatra otrovnom kao i sve cjepače.

Napomena: Dosta je velika cjepača kojoj meso na prerezu pocrveni. Miriše na voće kao i Inocybe pyriodora ili zelenkasta cjepača (Inocybe corydalina). Po izgledu je slična jelenska cjepača (Inosperma cervicolor), koja drugačije miriše. Varijetete bez mirisa istovremeno karakterizira nedostatak refraktivnih hifa u trami listića i nepostojanje ili samo blago crvennjenje mesa na prerezu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 394. Bongardijeva cjepača (Inocybe bongardii (Weinm.) Quélet); Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 4.1. Inocybe bongardii var. bongardii

Inocybe calamistrata - created in Finland by Tapio Kekki

KUŠTRAVA CJEPAČA

Inosperma calamistratum (Fr.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: calamistratus (lat.) = zakovrčano kao vruće željezo. Po istaknutim čehama.

Engleski naziv: Greenfoot Fibrecap

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je zvonoliko-konveksan do konveksan, nije ili je jedva jasno ispupčen na sredini, površina je ljuskava na sredini, prema rubu je više čekinjasta do čak grubo ljuskava, ostaci ovoja nisu prisutni, smeđ do žućkasto-smeđ, nešto je tamniji na sredini, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-9 cm visok i 2-6 mm debeo, čvrst, valjkast, malo je sužen prema bazi, grubo je ljuskav do nejasno čekinjast na donjoj polovici, na vrhu je sitno pahuljasto-ljuskav, svijetlosmeđ na vrhu, smeđ na sredini, a na donjoj polovici mijenja boju u zelenkasto-plavu ili tamno sivo-zelenu, ponekad je čak i maslinasto-crn na bazi.

Listići: Osrednje su gusti, kasnije su razmaknuti, 30-45 ih dopire do stručka, široki su do 6 mm, nisu ili su jedva trbušasti, prilično su široko prirasli, smeđi do cimetastosmeđi, na kraju su čak i s maslinastim odsjajem, oštrica je resasta do ljuskava, bijela.

Spore: Jajolike, glatke, 9.5-14 x 5-6.5 µm, Q = 1.7-2.6, bazidije su 4-sporne, 30-41 x 8-10 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su široko valjkaste, tankih stijenki, ponekad su sa smeđim sadržajem, 30-55 x 7-13 µm, caulocistide su prisutne samo na krajnjem vrhu stručka, slične su cheilocistidama; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku i na vrhu stručka, na prerezu brzo postaje ružičasto ili svijetlo vinskicrveno, plavkasto-zeleno u donjem dijelu stručka; miris je slab, kiseo sa slatkom komponentom, poput pelargonija, ponekad je neugodan, na ribu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, skupno, u vlažnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično vrbom, johom, borom ili smrekom, na tlu siromašnom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po zelenkasto-plavoj boji na donjem dijelu stručka i promjeni boje mesa na prerezu.

JELENSKA CJEPAČA

Inosperma cervicolor (Pers.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: cervus (lat.) = jelen + color (lat.) = boja. Po boji jelenjeg krzna.

Klobuk: 1-5 cm širok, najprije je stožasto-konveksan, zatim je konveksan ili izravnat, nije ili je samo nejasno ispupčen na sredini, površina je s kontrastnim, tamnosmeđim ljuskama ili sitnim nakošenim ljuskama na sredini, prema rubu je s prilično grubim ljuskama na oker-smeđoj ili žućkasto-smećkastoj osnovi, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-10.5 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, slabo je zadebljan na bazi, ali može biti i sužen na bazi, na vrhu je pahuljast, prema dolje je vlaknast, prilično grubo na donjoj polovici, kod najmlađih je primjeraka prisutna brzo prolazna koprena, svijetlosmeđ do smeđ, kasnije je s crvenkastim nijansama, osobito na donjoj polovici.

Listići: Osrednje su razmaknuti, 25-60 ih dopire do stručka, malo su debeli, široki su 2-5 mm, usko ili široko prirasli, žućkasto-smeđi do prljavo smeđi, na kraju sa slabom maslinastom nijansom, često su crvenkastih nijansa, oštrica je pahuljasta, bijela, na ozlijeđenim mjestima postaju crveno-smeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 10-15 x 6-8.6 µm, Q = 1.5-2.2, bazidije su 4-sporne, ponekad su sa smeđim sadržajem, 41-49 x 10-12 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su valjkaste do usko batinaste, tankih stijenki, često su s crvenkasto-smeđim sadržajem, 33-62 x 9-16 µm, caulocistide su prisutne samo blizu vrha, slične su cheilocistidama; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, svijetlokrem, na prerezu ubrzo postane svijetlo crvenkasto-smeđe do vinskicrveno, osobito u stručku; miris je jak, neugodan, na plijesan, podsjeća na stare vinske bačve, a okus je kao miris, a često je i gorak.

Kemijske reakcije: Meso s gvajakovom tinkturom postane plavo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, te po livadama i ravničarskim terenima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crmogoričnim drvećem, obično bukvom, smrekom ili borom, voli vapnenasto tlo. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Dosta je promjenljivih dimenzija, pa je miris najsigurniji za determinaciju opisane vrste. Bezmirisni primjerci su prepoznatljivi po relativno vitkoj građi i okerasto-smeđem klobuku s kontrastnim, vrlo tamnim ljuskama. Do sada nisu pronađeni međuprimjerci. Po makroskopskim se osobinama lako zamijeni s Bongardijevom cjepačom (Inosperma bongardii), koja ima izraženije dekoriran klobuk i vlaknasti stručak.

Inosperma cookei - created on September 2022 in Hauterive, Switzerland by Nicolas Schwab

SLAMNATOŽUTA CJEPAČA

Inosperma cookei (Bres.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast engleskog mikologa C. Cookea.

Engleski naziv: Straw Fibrecap

Klobuk: 1.5-6.5 cm širok, prvo je stožast ili zvonolik, zatim je konveksan do izravnat, sa ili bez grbice na sredini, u mladosti je s nejasnim do jasno izraženim ovojem, zatim je s bijelim mrljama od ostataka ovoja na sredini, gladak na sredini, prema rubu je radijalno vlaknast, vlakna se slabo ili uopće ne razlažu, slamnatožut, žuto-smeđ do smećkast, rub je najprije podvijen, kasnije je izravnat, rascijepljen.

Stručak: 2.5-9.5 cm visok i 3-9 cm debeo, valjkast, batinasto do gomoljasto zadebljan na bazi gdje je širok do 16 mm, površina je pahuljasta na vrhu, ponekad je gotovo glatka, prema dolje je nejasno vlaknasta, u mladosti je s koprenom, bjelkast do žućkast, bijel na gomolju.

Listići: Umjereno su gusti, 40-60 ih dopire do stručka, trbušasti ili ne, usko su prirasli, sivkasto-oker do sivkasto-smeđi, bez maslinastih nijansi, oštrica je resasta i bijela.

Spore: Eliptične, često su nepravilne, glatke, 7-9 x 4-5.5 µm, Q = 1.4-1.9, bazidije su 4-sporne, 22-32 x 7-9 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su široko batinaste do kruškolike, tankih stijenki, s bezbojnim sadržajem, 22-42 x 11-22 µm, trama listića sastoji se od refraktivnih hifa, vrh stručka s rijetkim caulocistidama, više ili manje sličnih cheilocistidama, pomiješanim s valjkastim caulocistoidnim hifama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do žućkasto-oker; miriše na med kada je svježe, na prerezu podsjeća na zelenu pupavku (Amanita phalloides), a okus je poput mirisa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen,  od srpnja do listopda, u svim tipovima šuma i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, kestenom ili lijeskom, a po Bresadoli i smrekom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži muskarin.

Napomena: Na ovoj cjepači prevladava žuta boja klobuka i stručka, prepoznatljiva je i po karakterističnom mirisu na med. Primjerci koji rastu na sunčanim mjestima imaju ostatke ovoja koji se zadržavaju i kod starijih primjeraka i nedostaje im grbica, dok su drugi primjerci, očito iz istog micelija i koji rastu u sjeni s izraženom grbicom i nemaju ostatke ovoja kod starijih primjeraka. Ovo bi trebalo uzeti u obzir kod precjene značaja ovoja kao specifičnog kriterija za determinaciju.

CRVENKASTA CJEPAČA

Inosperma erubescens (A.Blytt) Matheny & Esteve-Rav.

Engleski naziv: Deadly fibrecap, Brick-red tear mushroom, Red-staining Inocybe

Klobuk: 2-7 cm širok, isprva je stožasto-zvonolik ili stožast, kasnije je izravnat i ispupčen na sredini, površina je glatka, ponekad čak i malo mazava na sredini, prema rubu je radijalno vlaknast, ostaci ovoja su odsutni ili nejasno izraženi, prvo je bijel do svijetlooker, vremenom postaje mesnatocrvenkast, ružičastocrvenkast do narančast, na ozlijeđenim je mjestima ciglastocrven, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-11 cm visok i 6-13 mm debeo, valjkast, batinasto do gotovo gomoljasto zadebljan na bazi u kojoj je širok 11-19 mm, gomolj nije obrubljen, na vrhu je dlakavo-pahuljast do sitno ljuskav, prema dolje je uzdužno vlaknast, u mladosti je s prolaznom koprenom, bijel do svijetlooker, kasnije postaje crvenkast, ružičast, narančast do ciglastocrven, uglavnom je boje klobuka.

Listići: Gusti, 60-80 ih dopire do stručka, široki su 3-5 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, isprva su žućkasti ili svijetlo žućkasto-ružičasti, na kraju su sivkasto-smeđi do žućkasto-maslinasti, često su s mjestimičnim mrljama boje mesa, na ozlijeđenim mjestima postaju narančasto-crveni do crveno-smeđi, oštrica je resasta, bijela.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 9.5-15 x 5.5-8 µm, Q = 1.5-2.2, bazidije su uglavnom 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, 31-46 x 11-14 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su valjkaste do usko batinaste, često su zakrivljene, tankih stijenki, s bezbojnim ili crveno-smeđim sadržajem, 37-70 x 8-16 µm, trama listića je s refraktivnim hifama, caulocistide su samo na vrhu stručka, slične su cheilocistidama; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Bjelkasto do blago ružičasto, na prerezu je slabo promjenjivo; miris je neugodno slatkast, podsjeća na mirisni sapun ili više na zelenu pupavku (Amanita phalloides), a okus je sličan mirisu.

Kemijske reakcije: Meso s gvajakovom tinkturom polako postaje plavo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do rujna, u dosta velikim skupinama, u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, po šumskim stazama, parkovima i grmlju, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, lipom ili borom, na vapnenastom tlu. Posljednju sliku snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Sadrži muskarin pa se smatra smrtno otrovnom vrstom. Sadrži oko 0.037% muskarina, a smrtonosna doza je 180 mg, oko 4.8 g svježih gljiva po odrasloj osobi, ali i niže vrijednosti mogu biti opasne po život.

Napomena: Dosta je velika rastom i uvijek je s crvenkastim mrljicama po klobuku i stručku. Slične su manje gljive iz roda Inocybe kao što je vrsta Inocybe incarnata, koja je većih dimenzija, zatim vrste crvenkaste boje, a to su vinskicrvena cjepača (Inosperma adaequatum), jelenska cjepača (Inosperma cervicolor), te Bongardijeva cjepača (Inosperma bongardii), koja ima upadljivo ljuskavi klobuk.

+

Inosperma fulvum - created on August 2025 in Skelsnæs, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

ŽUĆKASTOSMEĐA CJEPAČA

Inosperma fulvum (Bon) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: fulvus (lat.) = žućkasto-smeđ, tamnožut, žuto-crvenkast. Po boji.

Klobuk: 2-7 cm širok, u početku je stožast, zatim je raširen i s grbicom na sredini, površina je radijalno vlaknasta, bez ikakvih je ostaka ovoja, crven, oker-smeđ do narančasto-smeđ, rub je isprva podvijen, kasnije je izravnat i raspucan.

Stručak: 3-10 cm visok i 3-9 mm debeo, valjkast, na bazi je karakteristično gomoljast, površina je blago vlaknasta, ljuskava, svjetlije je boje od klobuka, može biti bjelkast ili čak bijel.

Listići: Gusti, prirasli, isprva su sivkasti, zatim su sivkasto-smeđi, oštrica je pravilna i cjelovita.

Spore: Eliptične, glatke, bez kličnog otvora, 9-12 x 5-6.5 μm, cheilocistide su batinaste, 30-60 x 25 μm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, sa žućkastom nijansom u stručku, vremenom može postati smećkasto; miris je slab, u starosti je na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, po plažama, u šumama, parkovima, uglavnom uz breze, topole, vrbe, smreke i borove.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Opisana se vrsta do sada smatrala formom pjegave cjepače (Inosperma maculatum), ali sada jsu konačno razdvojene zahvaljujući molekularnim studijama.

Inosperma geraniodorum - created on September 2022 in Kvam, Brassethøgda, Norway by Norwegian University of Science and Technology

CVIJETNOMIRISNA CJEPAČA

Inosperma geraniodorum (J.Favre) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: Geranium (lat.) = rod biljaka, iglica + -odorum (lat.) = koji miriše na. Po mirisu mesa.

Klobuk: 1-4 cm širok, u početku je stožast do konveksan, nije ispupčen na sredini, površina je sa stršećim ljuskama na sredini, prema rubu je s grubim prilegnutim vlaknima, ostaci ovoja nisu prisutni, tamno sivo-smeđ do tamnosmeđ, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2-4 cm visok i 2-2.5 mm debeo, čvrst, valjkast, bijelo pahuljast na vrhu, prema dolje je s prilegnutim ili nakošenim ljuskama, boje je klobuka ili čak nešto tamniji, tamnosmeđ.

Listići: Rijetki, razmaknuti, 18-21 ih dopire do stručka, trbušasti, prilično su široko prirasli, oker-smeđi do hrđastosmeđi, oštrica je resasta, bjelkasta.

Spore: Eliptične do jajolike, glatke, 12-15 x 6-7 μm, Me = 13 x 6.5 µm, Q = 1.9-2.1, Qe = 2, bazidije su 4-sporne, 40-52 x 9-11 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su valjkaste, ponekad su valjkasto-batinaste, tankih stijenki, 37-51 x 9-14 µm, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, slične su cheilocistidama ili su nešto manje vitke; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, u stručku je tamnosmeđe, na prerezu ne pocrveni; miris je jak, podsjeća na pelargonije, ponekad  i izostane, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u planinskim područjima, u simbozi s patuljastom vrbom.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je jelenska cjepača (Inosperma cervicolor), koja ne miriše na pelargonije.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 2. Inocybe geraniodora J.Favre

+

Inosperma ismeneanum - created on September 2024 in Hannover, Germany by ljantos

ISMENEOVA CJEPAČA

Inosperma ismeneanum Bandini & B.Oertel

Etimologija: Po imenu.

Klobuk: 2-4 cm širok, isprva je stožast ili zvonolik, kasnije je široko konveksan ili raširen, bez ili samo s niskom, širokom grbicom, ulegnut na sredini, u mladosti je prekriven obilnim ostacima bjelkastog ovoja, koji je kasnije često još uvijek vidljiv na sredini, površina je prvo glatka, ubrzo zatim je raspucana i fino vlaknasta, što otkriva svjetliju tramu ispod, smeđ s crvenkastom nijansom, crvenkasto-smeđ ili sivkasto-smeđ do tamnosmeđ s crvenkastom nijansom, kasnije je ponekad tamniji na sredini kada se ostaci ovoja izgube, rub je u mladosti slabo podvijen, zatim je zakrivljen prema dolje ili ravan, ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 3-10 cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast ili zakrivljen i često blago zadebljan prema bazi, baza je gomoljasto zadebljana, gladak ili uzdužno crtast zbog tankih vlakanaca, vrlo rijetko grubo pahuljast na samom vrhu, u početku je bjelkast, vremenom postaje smeđ do crvenkasto-smeđ.

Listići: Gusti, oko 60-80 ih dopire do stručka, gotovo slobodni do prirasli, uski do blago trbušasti, u početku su bjelkasti, krem do sivkasti, kasnije su oker-smeđi, oštrica je nazubljena i bjelkasta.

Spore: Vretenaste, eliptične do bademaste, tupe na vrhu, glatke, 7.2-10.9 x 4.1-5.7 µm, Q = 1.5-2.1, bazidije su općenito 4-sporne, 22-35 x 7-10 µm, cheilocistide su uglavnom duge i usko valjkaste, rijetko su batinaste, često više ili manje glavičaste, ponekad su više segmentne, tankih stijenki, bezbojne, 26-74 µm x 8-13 µm, pileipellis se sastoji od epicutisa, koji se sastoji od hifa širokih 4-11 µm, uglavnom slabo prekrivenih svijetlosmeđim parijetalnim pigmentom, i subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su samo na samom vrhu stručka, do 70 x 25 µm, uglavnom su duge, napuhane, deformirane, tankih stijenki, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do krem u klobuku i stručku, kasnije je nešto je tamnije u kori stručka; miris je aromatičan do slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, parkovima i rubovima travnjaka, u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po klobuku koji je smeđ s crvenkastom nijansom ili crveno-smeđ, površina je fino vlaknasta, a baza stručka gomoljasta. Raste na vapnenastom tlu ispod bjelogoričnog drveća. Slična je pjegava cjepača (Inosperma maculatum), koja je pjegava od ostataka ovoja po klobuku, općenito s tamnijom bojom klobuka s manje crvenih nijansi, prosječno s kraćim i širim cheilocistidama, koje pretežno nisu ni valovite ni glavičaste, kao i drugačije oblikovanim caulocistidama.

Inosperma kuthanii - created on September 2025 in Marienlyst Slot, Denmark by Thomas Kehlet

KUTHANOVA CJEPAČA

Inosperma kuthanii (Stangl & J.Veselský) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: U čast njemačkog mikologa Karla Kuthana. Po imenu.

Klobuk: 2-3.5 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je raširen i s izraženom grbicom na sredini, površina je bez ostataka ovoja, glatka na sredini, radijalno vlaknasta i raspucana prema rubu, svijetlosmeđ do crvenkasto-smeđ, rub je dugo vremena podvije, kasnije je izravnat i valovit.

Stručak: 3-7 cm visok i 2-5 mm debeo, čvrst, valjkast, na bazi je obrobljeno gomoljast, gomolj je širok do 12 mm, isprva je bjelkast, vremenom postaje smeđ, gomolj ostaje bijel, samo je na vrhu blago pahuljast.

Listići: Umjereno su gusti, 3-4 mm široki, usko su prirasli, prvo su bijeli, kasnije su s maslinastozelenom nijansom, oštrica je resasta i bijela.

Spore: Vretenaste, glatke, 8-10.5 x 4-6 µm, Q = 1.5-2.3, bazidije su 4-sporne, 24-33 x 7-9.8 µm, cheilocistide su batinaste, široko vretenaste do trbušaste, tankih stijenki, prozirne, 39-74 x 10.6-19 µm, pleurocistide su odsutne, caulocistide su prisutna samo na vrhu stručka, oblik i veličina su slični kao kod cheilocistida, pileipelis je cutis, koji se sastoji od blago inkrustiranih hifa s kopčama, širokih 8-12 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi ili su slabi na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, uz rubove šuma, na travnjacima i po parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, brezom ili grabom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Sadrži muskarin pa se smatra smrtno otrovnom.

Napomena: Od slične se slamnatožute cjepače (Inosperma cookei) razlikuje po boji klobuka i blago brašnastom mirisu. Dosta su slične slabomirisna cjepača (Inosperma quietiodor), koja ima miris na lisne uši kao kod hrastove mliječnice (Lactarius quietus), svjetliju boju klobuka, te šire i pravilnije spore, pjegava cjepača (Inosperma maculatum), koja nema gomoljastu bazu stručka, ima nešto uže spore (4.5-6 µm) i uže cheilocistidije (10-24 µm), te Pseudosperma microfastigiatum, koja ima veće, eliptične do vretenaste spore (8.5-12 x 5.5-7 µm).

PJEGAVA CJEPAČA

Inosperma maculatum (Boud.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: maculatus (lat.) = uprljati, zamazati, (za)mrljati. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Frosty Fibrecap

Klobuk: 2-7 cm širok, najprije je stožast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i oštro ispupčen na sredini, rijetko je bez ispupčenja, površina je u glatka na sredini, prema rubu je radijalno raspucana, vlakna su samo malo razmaknuta i s malim međuprostorima, često je prekrivena uočljivim bijelim mrljama od ostataka ovoja, osobito na sredini, ali ostaci ovoja su ponekad nejasni ili čak odsutni, dosta je promjenljive boje, od oker-smeđ, ružičasto-smeđ, smeđ, tamnosmeđ do tamno crvenkasto-smeđ, ponekad je s ljubičastom nijansom, rijetko je gotovo crno-smeđ, rub je najprije podvijen, na kraju je izravnat.

Stručak: 3-11 cm visok i 3-9 mm debeo, gotovo je valjkast, zadebljan do obrubljeno gomoljast na bazi, gomolj je širok do 12 mm, na vrhu je gotovo gladak, sitno dlakav do sitno pahuljast, prema dolje je uzdužno vlaknast, bjelkast, vremenom postaje okerasto-smeđ ili tamnosmeđ, osobito u srednjem dijelu, pri dnu i vanjskoj strani gomolja je bijel.

Listići: Gusti, široki su 3-7 mm, 45-80 ih dopire do stručka, usko su prirasli do skoro su slobodni, svijetlo sivkasto-smeđi ili svijetlosmeđi, oštrica je resasta i bijela.

Spore: Eliptične, glatke, 7.5-11 x 4.5-6 µm, Q = 1.5-2, pleurocistide su odsutne, bazidije su pretežno 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 25-34 x 8-11 µm, cheilocistide su batinaste, usko batinaste do valjkasto-batinaste, tankih stijenki, prozirne, 25-71 x 9-26 µm, caulocistide samo na vrhu, više ili manje slične cheilocistidijama ili su valjkastije, ponekad su odsutne (cromushrooms: (8.2) 9 - 11.2 (12.6) × (4.7) 5.3 - 6.5 (6.8) µm, Q = (1.5) 1.6 - 1.9 (2), N = 120, Me = 10 × 5.9 µm, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, batinaste, 23-35 × 9-10.5 µm, N = 7, cheilocistide su batinaste, valjkaste, u obliku boce, zaobljene na vrhu, 30-55 × 10-15 µm, N = 14); otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, nježno, vlaknasto, bjelkasto do svijetlo žuto-ružičasto; miris je jak, podsjeća na tartufe ili je više kao kod zelene pupavke (Amanita phalloides), prilično se teško definira, a okus je poput mirisa.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s gvajakovom tinkturom postane zelenkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom, grabom, hrastom, brezom ili lipom, vrlo rijetko s crnogoričnim drvećem, sa smrekom, na vlažnim terenima. Slike su snimljene 16.9.2025., na likalitetu Velić kod Trilja, u šumi hrasta medunca i graba.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: S tipičnim je bjelkastim pjegicama po klobuku koje kasnije nestanu, bjelkasti stručak je na sredini smeđ, a iznad i ispod je svjetliji pa je na taj način podijeljen na 3 pojasa. Slične su slabomirisna cjepača (Inosperma quietiodor), koja se razlikuje po svjetlijoj žutoj boji, te pravilnijim sporama i manjim cheilocistidema, te žućkasta cjepača (Pseudosperma flavellum), koja ima glatkiji klobuk bez rastavljenih vlakana, vrlo slab miris i uske valjkaste cheilocistide.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 385. Pjegava cjepača (Inocybe maculata Boudier); Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 10. Inocybe maculata Boud.

Inosperma monastichum - created on April 2025 in Borna, Germany by fx_kling

SAMOSTANSKA CJEPAČA

Inosperma monastichum Bandini & B.Oertel

Etimologija: monasterion (gr.) = samostan. Po srednjovjekovnom samostanu Lobenfeld u Njemačkoj  gdje je prvi put pronađena.

Klobuk: 1-4 cm širok, u početku je stožast ili zvonolik, kasnije je stožasto-konveksan ili raširen, bez ili s više ili manje izraženom širokom grbicom, površina je u mladosti s finim ostacima sivkastog ovoja, kasnije je često radijalno crtasta s tamnijim ili svjetlijim vlaknima, u početku je glatka, kasnije je fino do grublje baršunasta, ponekad je raspucana na sredini, oker, svijetlosmeđ do smeđ, rub je u početku podvijen, zatim se izravna.

Stručak: 3-6 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast ili zakrivljen, u početku je u cijelosti fino bjelkasto vlaknast, kasnije je uzdužno crtast ili gladak, samo je na vrhu grubo pahuljast, u početku smećkast, kasnije je svijetlo ljubičasto-smeđ do crvenkasto-smeđ.

Listići: Razmaknuti, oko 25-40 ih dopire do stručka, prirasli s zupcem, trbušasti, u početku su bjelkasti, kasnije su sa sivkastom nijansom, oštrica je nazubljena i bjelkasta.

Spore: Bademaste do eliptične, vrh je obično tup, glatke, 9-12.1 x 5.6-7.5 µm, Q = 1.5-1.9, bazidije su uglavnom 4-sporne, ispunjene su žućkasto-zelenkastim amorfnim sadržajem, 25-40 x 8-10 μm, cheilocistide su uglavnom valjkaste, više su ili manje glavičaste i segmentirane, obično su sa širokom bazom, 18-60 µm x 7-12 µm, pileipelis se sastoji od epicutisa, koji se sastoji od hifa širokih 5-12 µm, uglavnom slabo prekrivenih smećkastim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su gotovo valjkaste ili uglavnom deformirane, često se znatno šire prema vrhu, prisutne su samo na samom vrhu stručka, 35-80 x 10-20 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do crvenkasto na oštećenim mjestima; miris je aromatičan do blago neugodan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom, hrastom ili grabom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po pjegavoj, svijetlosmeđoj, goloj do baršunastoj površini klobuka, razmaknutim listićima, blagom crvenjenju površine pri trljanju, glatkim sporama i uglavnom valjkastim cheilocistidama. Raste na vapnenastom tlu i povezana je s bjelogoričnim drvećem. Po ovoj kombinaciji značajki razlikuje se od svih sličnih vrsta, kao što su Bongardijeva cjepača (Inosperma bongardii), koja ima veća i često vrlo zdepasta plodna tijela, svjetliju boju klobuka, ljuskavu površinu klobuka, znatno veće spore i u prosječno duže cheilocistide, riblja cjepača (Inosperma pisciodorum), koja ima veća plodna tijela, često žuto-smeđu do sivo-smeđu površina klobuka, kasnije ljuskavu do vunastu, znatno veće spore i od samog početka jak i neugodan miris, može biti izražen na ribu, te jelenska cjepača (Inosperma cervicolor), kojoj je s narančastim ili crvenkastim odsjajem klobuka, ljuskavom površinom klobuka, izrazito većim sporama, mirisom na plijesan i obično raste ispod crnogoričnog drveća.

Inosperma pisciodorum - created on August 2020 in Mørfjærgruven, Stuenes, Arendal, Norway by Inger-Lise Fonneland

RIBLJA CJEPAČA

Inosperma pisciodorum Bandini & B.Oertel

Etimologija: piscis (lat.) = riba + odorus (lat.) = mirisan, koji ima miris. Po mirisu mesa.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je zvonolik do konveksan, kasnije je izravnat, nije ili je samo nejasno grbav, površina je gotovo glatka ili s prilegnutim vlakancima u mladosti, kasnije je vunasto-ljuskava, ali nikada s prilegnutim ljuskama, ostaci ovoja su prisutni samo u mladosti, ponekad prilično dugo vremena, prvo je gotovo bjelkast do svijetlo kremasto-žućkast, vremenom postaje oker, smeđ ili narančasto-smeđ, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-6.5 cm visok i 3-9 mm debeo, valjkast, blago je batinasto zadebljan ili sužen na bazi, pahuljast na vrhu, prema dolje je nepravilno vlaknast, u mladosti je s prilično prolaznom koprenom, prvo je bjelkast, kasnije postaje crvenkasto-smeđ od baze prema gore.

Listići: Umjereno su gusti, 30-80 ih dopire do stručka, široki su 3-5 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, svijetlosmeđi do sivkasto-smeđi, na kraju su sa slabim maslinastim nijansama, na ozlijeđenim mjestima postaju smeđi do crveno-smeđi, oštrica je resasta, bijela.

Spore: Eliptične, glatke, debelih stijenki, 12-17 x 6.5-9 µm, Q= 1.8-2.2, Q = 1.7-2.2, Qe = 2, bazidije su batinaste, 4-sporne, 37-60 x 10-14 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su valjkaste, valjkasto-batinaste do trbušaste, 33-77 x 8-22 µm, tankih stijenki, s bezbojnim ili crvenkasto-smeđim sadržajem, trama listića je s refraktivnim hifama, caulocistide su samo na vrhu stručka, slične su cheilocistidama, pileipelis se sastoji od paralelno postavljenih hifa, sa žutim pigmentom, blago inkrustiranim, širokim 6.6-14 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bijelo, na prerezu polako postane crvenkasto-smeđe ili svijetlo vinskicrveno; svježi primjerci mirišu na listove pelargonije, kasnije više na ribu, miris je često pomiješan sa slabom, slatkastom komponentom kao kod Bongardijeve cjepače (Inosperma bongardii), može biti i odsutan, a okus je neodređen, slab na ribu ili slabo gorkast.

Kemijske reakcije: Meso u klobuku s gvajakovom tinkturom odmah postane plavo-zeleno, a zatim plavo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, od srpnja do listopada, u mediteranskoj regiji od veljače do travnja, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, kestenom, johom, smrekom ili borom.

Doba rasta: 2, 3, 4, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Za ovu se vrstu navodi da ne sadrži muskarin i da je nejestiva zbog jakog i neugodnog mirisa na ribu, međutim smatramo je otrovnom kao i sve cjepače.

Napomena: Primjerci koji rastu u proljeće u mediteranskoj regiji općenito su većih dimenzija od primjeraka koji rastu u ljeto i jesen. Slična je Bongardijeva cjepača, koja ne miriše na ribu, međutim neki primjerci mogu biti i bez izraženog mirisa pa se mogu sigurno determinirati samo pomoću DNA analize. Vrlo je slična i jelenska cjepača (Inosperma cervicolor), koja često ima izraženo ljuskavi klobuk i miris na zemlju, te Inocybe appenticulata, koja također može mirisati na ribu, ali su joj cheilocistide s vršnim kristalima.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 4.2. Inocybe bongardii var. pisciodora (Donadini & Riousset) Kuyp.

Inosperma quietiodor - created on August 2023 in Sorø Sønderskov, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

SLABOMIRISNA CJEPAČA

Inosperma quietiodor (Bon) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: quietus (lat.) = tih, miran, spokojan + odor (lat.) = miris. Po slabom mirisu.

Klobuk: 2-4 cm širok, isprva je stožast, zatim je konveksan do izravnato-konveksan i s niskom i širokom grbicom na sredini, površina je u mladosti s tankim bjelkastim ostacima ovoja ovoja koji se zadržava na sredini, prema rubu je radijalno vlaknast, vlakna se slabo raspucavaju, oker, žuto-smeđ do svijetlosmeđ, svjetliji na vrhu zbog ostataka bjelkastog ovoja, rub je isprva podvijen, kasnije je izravnat, valovit i raspucan.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 5-7 mm debeo, valjkast, batinasto do gotovo gomoljasto zadebljan na bazi gdje je širok do 10 mm, gotovo je gladak do sitno pahuljast na vrhu, prema dolje je nejasno vlaknast, prvo je bjelkast, vremenom postaje žućkast, rijetko je s vrlo slabim ljubičastim odsjajem na vrhu.

Listići: Gusti, 50-55 ih dopire do stručka, trbušasti ili ne, izmiješani su s lamelulama, usko su prirasli, žućkasto-smeđi sa sivkastim odsjajem, zatim su maslinasto-smeđi, oštrica je resasta i bijela.

Spore: Eliptične, glatke, debelih stijeki, amiloidne, 8-11 x 5-6 µm, Q = 1.5-1.9, Me = 8.9-5.9 µm, bazidije su batinaste, 4-sporne, 28-39 x 9-11 um, pleurocistide nisu prisutne, cheilocistide su batinaste, ponekad su trbušaste, tankih stijenki, s bezbojnim sadržajem, 27-58 x 10-17 um, pileipelis se sastoji od paralelno postavljenih hifa širokih 3-8 um, sa žućkastim pigmentom, s bazalnim kopčama, caulocistide su višesegmentne, valjkaste do batinaste, s bazalnim kopčama, 110-170 x 12-14 um; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, u klobuku je bjelkasto, u stručku je svijetložuto do smećkasto, a u gomolju bjelkasto; miris je na lisne uši kao kod hrastove mliječnice (Lactarius quietus) ili slab na brašno, ponekad podsjeća na pjegavu cjepaču (Inosperma maculatum), nikada nije kao kod slamnatožute cjepače (Inosperma cookei), a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom, kestenom ili bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Iako neki izvori navode da je nejestiva vrsta, smatramo je otrovnom kao i sve cjepače.

Napomena: Prepoznatljiva je po radijalno vlaknastom žuto-oker klobuku s izraženom grbicom, prekrivenom barem na grbici tankim bijelim ovojem, kremasto-oker listićima, valjkastom, bijelom pa žutom stručku s gomoljasto zadebljanom bazom, mirisu mesa na sapun i sporama 8-10 x 5.5-6.5 µm. Slične su slamnatožuta cjepača (Inosperma cookei), koja miriše na voće i ima manje spore (5.5-9.5 x 4.5-5.5 µm), te pjegava cjepača (Inosperma maculatum), koja ima crvenkasto-smeđi pjegavi klobuk i stručak, često je većih dimenzija, miriše na gljive ili tartufe, a spore su 9-12 x 5-6.5 µm.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 8. Inocybe quetiodor M.Bon

Mallocybe agardhii - created on September 2020 in Trekanten, Denmark by Karen Poulsen

AGARDHOVA CJEPAČA

Mallocybe agardhii (N.Lund) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: U čast švedskog botaničara i algologa Carla Adolpha Agardha (1785.-1859.). Po odgovarajućem imenu.

Klobuk: 2-9 cm širok, isprva je konveksan, zatim je izravnat i s grbicom na sredini, u mladosti je s bjelkastim ovojem, površina je vlaknasta i crtasta, nije ljuskava, žuto-oker, oker, do žuto-smeđ, u starosti je cimetastosmeđ, tamniji na sredini, rub je u mladosti podvijen i sa zastorkom, kasnije je nazubljen.

Stručak: 3-8 cm visok i 5-8 mm debeo, valjkast, ponekad je uvijen, šupalj, vunasto je vlaknast, nije ljuskav, na dnu je bjelkasto prošaran ostacima ovoja, boje je klobuka, žuto-oker do žuto-smeđ, na vrhu je formiran jasni prstenasti pojas nešto tamnije boje.

Listići: Gusti, izmiješani su s lamelulama, prirasli, rijetko se vrlo kratko spuštaju po stručku, najprije su krem, kasnije su sivkasti do žućkasto-smeđi, u starosti su smećkasti do maslinasto-smeđi.

Spore: Eliptične do valjkaste, glatke, 8-10.5 x 4.5-6 µm, Q = 1.6-2.1, Qe = 1.85, cheilocistide su vrlo nepravilne, obično su batinaste, često s izduženim vratom, tankih stijenki, 15-30 x 10-18 µm, bez pleurocistida, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Čvrsto, svijetlosmeđe do maslinastozeleno; miris nije izražen ili je na plijesan i zemlju, a okus je također slab na zemlju.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u malim skupinama, na vlažnim dinama, uz rubove cesta i šuma, u grmljacima i na travnjacima, u simbiozi s vrbama (Salix repens, Salix caprea), na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer sadrži muskarin.

Napomena: Određeni autori smatraju da se radi o vrsti iz roda Pholiota. Postoji slična cjepača s vjenčićem, slatkastogorka cjepača (Inocybe dulcamara) koja ponekad raste busenasto ispod smreke.

Mallocybe fibrillosa - created on August 2024 in Slådalen, Vågå, In, Norway by Perry Gunnar Larsen

VLAKNASTA CJEPAČA

Mallocybe fibrillosa (Peck) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: fibrilla (lat.) = vlakance + -osa (lat.) = obilje, prisutnost. Po izrazito vlaknastoj površini klobuka.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, u početku je gotovo konveksan, kasnije je raširen i izravnat, površina suha, s izraženim je prilegnutim vlakancima do radijalno vunast ili dlakavo-vlaknast, sredina je vremenom s vlaknastim ljuskama, u mladosti je s ostacima bijelog ovoja, kasnije je s paučinastim ostacima ovoja samo na rubu, svijetlosmeđ, žuto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, rub je prvo zakrivljen ili podvijen prema unutra i ostaje takav nakon širenja ili zakrivljavanja, rijetko je dlakav.

Stručak: 1-3.5 cm visok i 5-10 mm debeo, valjkast, ravan ili zakrivljen, površina je suha, jako je vunasta, nije pahuljasta ni ljuskava, rijetko je paperjasta, s jasnim je koprenastim ostacima zastorka, svjetlije je boje od klobuka, svijetlosmeđ ili sa svijetložutom osnovom, na dnu je bijel

Listići: Gusti, do 40 ih dopire do stručka, izmiješani su s lamelulama, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, svijetlo maslinasto-smeđi, oštrica je glatka ili svjetlija i nejasno resasta.

Spore: Eliptične, bademaste do oblika sjemenke jabuke, s tupim do tupo zašiljenim krajevima, zadebljanih stijenki, glatke, 7.5-10 x 4.5-6 µm, Q = 1.5-2.2, bazidije su uglavnom 4-sporne, usko batinaste, prozirne do oker, 26-41 x 6-9 µm, cheilocistide su valjkaste do batinaste, ponekad su iskrivljene, trbušaste ili kratko vretenaste, vrhovi su tupi ili natečeni, tankih stijenki, prozirne, 16-45 x 9-14 μm, pleurocistide su odsutne, caulocistide nisu uočene, ali su prisutne u obliku kratkih batinastih, a rjeđe eliptičnih ili valjkastih elemenata na krajnjem vrhu, prozirne, tankih stijenki, hife trame stručka su žuto-smećkaste, inkrustirane, valjkaste i široke do 16 µm, hife stručka su refraktivne, pileipelis je cutis sastavljen od  paralelnih do gotovo paralelnih hifa, ponekad su uzdignute prema gore ili zamršene, smeđe do žuto-smećkaste, valjkaste, inkrustirane, široke su 7-15 µm, hife trame su svijetložućkaste, ponekad su napuhane, hife trame listića su paralelne, zbijene, žućkaste ili svijetlo žućkasto-smeđe, valjkaste i široke 7–15 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je oker-smeđa.

Meso: Čvrsto, prljavo bijelo, svijetlosmeđe do žućkasto-bijelo, nagnječeno je nepromjenjivo; miris je blag ili slatkast, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s 3% KOH posmeđi, a s gvajakovom tinkturom postane tamno maslinastozeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u miješanim šumama, u simbiozi s borom, ali također i s vrbom i brezom, često na kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve cjepače. 

Napomena: Prepoznatljiva je po maljavo-vlaknastom klobuku s maslinastom nijansom, umjereno razmaknutim listićima, vunastom stručku s bijelom bazom i, prema nekim autorima, po mirisu na med ili spaljeni šećer, koji često izostane. Spore nisu duguljaste, a prosječni Q je manji od 2. Cheilocistide su kratke i općenito valjkaste. Raste uglavnom u sjevernoj Europi. Raspon biljaka domaćina općenito je širok i uključuje borove, ali i drugo drveće, vrbe, topole i breze.

Mallocybe fuscomarginata - created on October 2016 in Nijkerkernauw - Flevoland, Netherlands by ieko staal

TAMNORUBNA CJEPAČA

Mallocybe fuscomarginata (Kühner) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: fuscus (lat.) = taman, smeđ, tamnosmeđ + marginatus (lat.) = obrubljen, omeđen. Po tamnijem rubu klobuka.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je raširen i spljošten, ponekad je blago ulegnut na sredini, površina je tamno vlaknasta ili baršunasta, vlakna su gruba i izgledaju poput ljuski, tamnosmeđ do narančasto-smeđ, smeđ na sredini, rub je obično rascijepljen.

Stručak:  2-4 cm visok i 2-8 mm debeo, valjkast, ponekad je zakrivljen, izraženo je vlaknast ili baršunast, u mladosti je boje klobuka.

Listići: Gusti, široki, prirasli, smeđi s maslinastom ili cimetastosmeđom nijansom.

Spore: Eliptične, glatke, 8-12 x 5-7 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, prljavo krem u klobuku, maslinasto-smeđe u stručku; miris je slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u jesen, pojedinačno ili skupno, u vlažnim planinskim šumama i na rubovima šumskih staza.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Iako neki izvori navode da je nejestiva vrsta, smatramo je otrovnom kao i sve cjepače. 

Napomena: Prepoznatljiva je po grubo vlaknastoj ili baršunastoj površini klobuka i stručka, a rub klobuka se vremenom obično raspucava.

MALJAVA CJEPAČA

Mallocybe heimii (Bon) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast francuskog botaničara Rogera Heima (1900-1979), koji je bio specijaliziran za mikologiju i tropsku fitopatologiju. Bio je poznat po svojim studijama koje su opisivale anatomiju himenija gljive, sistematiku i filogeniju viših gljiva (osobito srodnih rodova Lactarius i Russula, Russulales i Secotium), mikologiju tropskih gljiva kao što je rod Termitomyces, kao i etnomikološki rad na halucinogenim gljivama iz rodova Psilocybe i Stropharia. Za života je objavio preko 560 članaka, znanstvenih radova i značajnih radova iz područja poput botanike, kemije, obrazovanja, šumarstva, hortikulture, umjetnosti, medicine i zoologije.

Klobuk: 2-10 cm širok, najprije je konveksan, zatim se izravna i ponekad lagano ispupči, površina nije vodenasta, nije crtasta, jako je radijalno ljuskavo-maljava, kožica dosta prelazi preko ruba i često je spojena s prstenastim pojasom, žuto-smeđ, smeđ, narančasto-smeđ, crvenkasto-smeđ ili sivo-smeđ, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je resast od ostataka ovoja.

Stručak: 2.5-5.5 cm visok i 5-9 mm debeo, uglavnom je nešto kraći od širine klobuka, lagano je zadebljan i korjenast na bazi, donji je dio uočljivo uzdužno vlaknast, a iznad vjenčića je sitno pahuljast, žuto-smeđ je ili svijetlosmeđ, stršeća vlakanca tvore vjenčić.

Listići: Gusti, trbušasti, izmiješani su s lamelulama, prirasli, vrlo se kratko spuštaju po stručku sa zupcem, sivo-smeđi, kasnije su hrđastosmeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 8.2-11.6 x 4.3-5.6 µm; otrusina je smeđe boje duhana.

Meso: Tanko, bjelkasto do svijetlosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama, po naplavinama i pjeskovitom tlu uz morsku obalu, u simbiozi s borovima. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, početko prosinca, na lokalitetu Kloštar Podravski kod Đurđevca.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Jestivosti ove vrste nije u potpunosti poznata zbog njezine rijetkosti, međutim smatramo je otrovnom vrstom kao i sve cjepače.

Napomena: Slična je slatkastogorka cjepača (Inocybe dulcamara), koja ima nešto veće spore i drugačiji ovoj. Ova vrsta pripada skupini Mallocybe koja se po određenim karakteristikama polako izdvaja iz roda Inocybe i tvori novi rod.

Mallocybe latispora - created on September 2020 in Louhi, Kalkkitehtaan ja järven välinen alue, Finland by Tapio Kekki

ŠIROKOSPORNA CJEPAČA

Mallocybe latispora (Bon) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: latus (lat.) = širok + spora (gr.) = sjeme, spora. Po značajkama spora.

Klobuk: 3-7 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je raširen i spljošten, površina je vlaknasta do ljuskava, narančasto-smeđ, rub se vremenom raspucava.

Stručak: 3-8 cm visok i 3-10 mm debeo, valjkast, vlaknast, smeđ do narančasto-smeđ, na bazi je s bijelim micelijem.

Listići: Gusti, široki, prirasli, svijetlo krem-žućkasti, kasnije su smeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 9-11 x 6-7.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do oker; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen i ranu zimu, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, često brezom ili vrbom, na kamenitom ili pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 1, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve cjepače. 

Napomena: Ova je vrsta tek nedavno uzdignuta na status vrste na temelju filogenetskih istraživanja.

Mallocybe leucoblema - created on June 2018 in Savines-le-Lac, France by Guinberteau Jacques

BJELKASTA CJEPAČA

Mallocybe leucoblema (Kühner) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: leukos (gr.) = bijel + blema (gr.) = pokrivač, pokrov. Po ostacima ovoja na klobuku.

Klobuk: 3-8 cm širok, najprije je polukuglast do konveksan, kasnije je spljošten, nije ispupčen, površina je u početku bjelkasta, prekrivena je debelim slojem ovoja iste boje, koji ubrzo izblijedi i gotovo u potpunosti nestane, vlaknast, s mrljama prema rubu, više je ili manje intenzivne oker boje, rub je podvijen, u mladosti je nazubljen i s bijelom koprenom koja ga spaja sa stručkom.

Stručak: 3-7 cm visok i 5-10 mm debeo, valjkast, pun, ubrzo zatim je šupalj, površina je fino vlaknasta, od vrha je s radijalnim vlakancima, u mladosti je često prekriven bijelim ovojem, a ponekad se na gornjem dijelu klobuka može uočiti mrežasti uzorak od ostataka zastorka, osnova je svijetložuta, oker do smećkasta.

Listići: Prilično su gusti, dosta su tanki, umjereno su trbušasti, izmiješani su s lamelulama, prirasli, najprije su svijetlokrem do žućkasti, kasnije su smećkasti, oštrica je iste boje i resasta.

Spore: Eliptične do gotovo valjkaste, spljoštene s jedne strane, glatke, glatke, 9-13 x 5-6 µm, Me = 10.8 x 5.5 µm, Qav = 1.9-2, bazidije su batinaste, 4-sporne, s bazalnim kopčama, 30-43 x 8-11 µm, cheilocistide su široko batinaste do gotovo kruškolike, s bazalnim kopčama, neke su zadebljane, ponekad su višesegmentne, 25-35 x 10-15 µm, pleurocistide i caulocistide su odsutne, pileipelis se sastoji od uvijenih hifa, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je žuto-oker do smeđa.

Meso: Prilično je čvrsto, malo je vlaknasto, svijetložuto u klobuku i gornjem dijelu stručka, a prema donjoj polovici postaje cimetastosmeđe; miris je slabo izražen, ugodan ili na spermu, a okus je neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po planinskim područjima u miješanim i crnogoričnim šumnama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom ili jelom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Veoma je lijepa gljiva iz skupine krupnih cjepača u kojoj se nalazi slatkastogorka cjepača (Inocybe dulcamara) od koje se lako razlikuje po izdašnom bijelom ovoju koji u mladosti potpuno prekriva cijelu gljivu.

Mallocybe leucoloma - created on August 2021 in Grytenuten, Ullensvang, Ve, Norway by Perry Gunnar Larsen

BIJELORESASTA CJEPAČA

Mallocybe leucoloma (Kühner) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: leukos (gr.) = bijel+ loma (gr.) = rub, porub, resa. Po bjelkastim ostacima ovoja na rubu klobuka.

Klobuk: 1.5-4.5 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je stožasto-konveksan do konveksan, ponekad je blago ispupčen na sredini, površina je u mladosti prekrivena obilnim bjelkastim ovojem, vunasta, vlaknasta, svijetlo žućkasto-smeđ s maslinastom nijansom u mladosti, zatim je žućkasto-smeđ, oker, svijetlosmeđ, smeđ do crvenkasto-oker, rub je prvo podvijen, kasnije je izravnat i ponekad izvrnut prema gore, dekoriran je bijelim ostacima ovoja.

Stručak: 1.5-4.5 cm visok i 2-6 mm debeo, vitak, često je duži od širine klobuka, valjkast, blago je zakrivljen, šupalj, prekriven je mrljama vlakanaca ili trakicama bijelih ostataka ovoja, koji su vremenom sve slabije izraženi, osnova je svijetlosmeđa.

Listići: Umjereno su gusti do gusti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, isprva  su svijetlo sivkasto-maslinasti, zatim su žuto-zeleni, žuto-smeđi do smeđi, oštrica je boje lica ili svjetlija.

Spore: Nepravilno eliptične do vretenaste, tupe do ponekad gotovo stožaste na krajevima, glatke, 8.5-11 x 4.5-6 μm, Me = 9.5 x 5.2 μm, bazidije su batinaste, uski i duge, neke su sa žutim zrnatim sadržajem, 4-sporne, ponekad su 2-sporne, 35-60 x 8-10 μm, sterigme su duge do 7 μm, cheilocistide su batinaste do kruškolike, tankih stijenki, 15-40 x 8-14 μm, pleurocistide su odsutne; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Tanko, vodenasto, svijetlo žuto-smeđe, maslinasto-oker do maslinasto-smeđe; miris je slab na gljive, spermu ili na vlažno drvo, a okus je neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u vlažnim planinskim područjima, miješanim i bjelogoričnim šumama i grmljacima, u simbiozi s patuljastim vrbama, često na pjeskovito-šljunčanom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve cjepače. 

Napomena: Ova je cjepača karakteristična po vitkim i tankim plodnim tijelima prekrivenih obilnim ostacima ovoja, koji su isprva bijeli, a vremenom zaostanu samo na rubu klobuka i u vidu vlakanaca ili bijelih trakica na stručku. Slična je bjelkasta cjepača (Mallocybe leucoblema), koja je također prekrivena istim ostacima ovoja, a razlikuje se po većim dimenzijama. Stariji primjerci, koji su uglavnom bez bijelih ostataka ovoja, mogu se zamijeniti sa slatkastogorkom cjepačom (Inocybe dulcamara), koja raste u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće s brezom, hrastom, borom ili jelom.

Mallocybe malenconii - created on August 2023 in Mariebjerg Kirkegård, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

MALENCONOVA CJEPAČA

Mallocybe malenconii (R.Heim) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: U čast francuskog mikologa Georgesa Malençona. Po imenu.

Klobuk: 1-2.5 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan ili gotovo ravan, nikada nije ulegnut na sredini, površina suha, na sredini je dekorirana izraženim, kratkim, vunastim čupercima vlakana koji su iste boje ili malo tamniji od ostatka površine, isprva su vlaknasti, na sredini je tamno crvenkasto-smeđ do žućkasto-crven, prema rubu je s smeđ, kontekst mesnat, čvrst, blijedooker-ružičast; miris i okus nejasni, rub je dugo zakrivljen prema unutra, ali ne i podvijen.

Stručak: 1.5-4 cm visok i 3-5 mm debeo, nepravilno valjkast, često je zakrivljen ili uvijen, baza nije zadebljana, površina je suha, u starosti je s tamnijim smeđim raspršenim vlaknastim čupercima, svijetlosmeđ ili svjetliji na vrhu i na bazi.

Listići: Umjereno su gusti, trbušasti, prirasli, cimetastosmeđi, vremenom postaju mnogo tamniji, oštrica je svjetlija.

Spore: Usko eliptičme, valjkaste, vretenaste ili izduženo bademaste, često su sa središnjim udubljenjem i tupim do tupo zašiljenim krajevima, blago zadebljanih stijenki, glatke, 9-12 x 4-5 μm, Q = 2.1-2.9, bazidije su 4-sporne, usko batinaste do gotovo valjkaste, prozirne, 20-32 x 6-9 μm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su kratke batinaste ili kratko valjkaste do kuglaste ili jajolike, tankih stijenki, prozirne do oker, rijetko su smeđe inkrustirane, 17-26 x 10-20 μm, caulocistide su slične chilocistidama, ograničene samo na krajnji vrh stručka, pileipelis se sastoji od čuperaka trihodermalnih hifa, koje su valjkaste do napuhane, inkrustirane, s blago zadebljanim stijenkama, široke 10-18 μm, hife trame listića su paralelne, glatke, tankih stijenki, široke 10-18 μm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, žilavo, vlaknasto, bjelkasto do svijetlo ružičasto-oker do narančasto-smeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u miješanim i bjelogoričnim šumama, vrtovima, parkovima, grmljacima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično brezom ili vrbom, rjeđe borom, na pjeskovitom i šljunčanom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve cjepače. 

Napomena: Od ostalih se sličnih vrsta u kompleksu slatkastogorke cjepače (Inocybe dulcamara) tazlikuje po uskim, blago višekutnim sporama. Međutim, razgraničenje među blisko srodnim vrstama može biti ključno: Mallocybe megalospora ima šire spore veličine do 12.5 x 6.5 μm, Inocybe stenospora je karakteristična po većim sporama, 15-20 x 5-7 μm, Mallocybe arthrocystis ima zrnatu površinu klobuka koja podsjeća na vrste iz roda Cystoderma i raste isključivo u planinskim područjima s patuljastom vrbom, a Mallocybe perbrevis ima vlaknastu površinu klobuka i valjkaste do jajolike spore veličine 7.5-12 x 5-6 μm.

Mallocybe myriadophylla - created on September 2020 in Virkkala, Finland by Jukka Vauras

GUSTOLISTIĆAVA CJEPAČA

Mallocybe myriadophylla (Vauras & E.Larss.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: myrias (gr.) = bezbroj, mnogobrojno + phyllon (gr.) = list, listić. Po gustim listićima.

Klobuk: 1.8-7.5 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je konveksan do izravnat, ponekad je s tupom grbicom na sredini, pustenast, ponekad je s komadićima bjelkastog ovoja na rubu, u mladosti je svijetlo sivo-smeđ do žuto-sivo-smeđ, zatim je sivo-smeđ, svijetlosmeđ do smeđ, često je tamniji na sredini, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 3-7 mm, čvrst, valjkast ili je blago sužen prema bazi, pun, kasnije je često šupalj, sjajan, svilenkast, često je s obilnim ostacima sivkaste koprene, bjelkast do sivkast, zatim je svijetlosmeđ do svijetlosiv, na bazi je bijel, često su 2-4 plodna tijela busenasto spojena.

Listići: Vrlo su gusti, uski, široki su do 4 mm, rijetko do 7 mm, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, u mladosti su svijetlosivi, zatim su sivo-smeđi, smeđi do tamnosmeđi, oštrica je glatka i svjetlija.

Spore: Eliptične do jajolike, glatke, 7.3-10.6 x 4.5-5.7 μm, Me = 8.8 x 5.1 μm, Q = 1.5-2, Qe = 1.74, bazidije su batinaste, 4-sporne, 20-34 x 7-9 μm, cheilocistide su batinaste, kruškolike ili gotovo kuglaste, neke su sa sivkastim do smeđe-žutim sadržajem, 9-30 x 6-14 μm, pleurocistide su odsutne, caulocistide su samo na vrhu stručka, slične su cheilocistidama, ali prosječno su veće, do 40 x 20 μm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, svijetlo žuto-sivkasto do žuto-smeđe, miris nije izražen ili je slab na gljive ili metal, a okus je blag, ali kasnije postaje malo neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopda, u obilnim skupinama, u otvorenim područjima, po parkovima, rubovima šuma ili bjelogoričnim i miješanim šumama, u simbiozi s brezom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve cjepače. 

Napomena: Od sličnih se vrsta razlikuje po gustim listićima. Rezultati istraživanja pokazuju da je blisko povezana s Malenconovom cjepačom (Mallocybe malenconii), koja ima duže spore, 9-12 x 4-5 μm, s prosječnim Q od 1.95, manjih je dimenzija i s ljuskavom površinom klobuka, te bjeloresasta cjepača (Mallocybe leucoloma), koja je nešto manjih dimenzija i vitkija. Slična je i Agardhova cjepača (Mallocybe agardhii), koja je nešto većih dimenzija, s većim sporama i raste ispod vrbe.

Mallocybe plebeia - created on September 2025 in Boesdal, Denmark by Thomas Kehlet

OBIČNA CJEPAČA

Mallocybe plebeia Bandini, B.Oertel & U.Eberh.

Etimologija: phlebius (lat.) = pučki, običan, prost. Po uobičajenosti i širokoj rasprostranjenosti.

Klobuk: 0.5-3 cm širok, u početku gotovo kuglast ili zvonolik, kasnije je jastučast, široko konveksan ili raširen, obično je bez grbe, bez ostataka ovoja, površina je obično gotovo glatka do fino pahuljasta ili vlaknasta, u mladosti je s obilnim krem do svijetlooker zastorkom, obično je mutno prljavo oker do oker-smeđ, ponekad je sa slabom crvenkastom nijansom i obično izgleda blago pjegavo, rub u početku snažno podvijen, kasnije je savijen prema dolje, zatim izravnat ili također izvrnut prema gore.

Stručak: 1-4 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast ili zakrivljen, ponekad se zadebljava prema bazi, u starosti je šupalj, u početku je u cijelosti svijetlokrem s vlaknastim dlačicama, ubrzo je uzdužno crtast ili gladak, samo je slabo pahuljast na samom vrhu, slamnatožut, svijetlooker do svijetlo oker-smeđ, na bazi je bjelkasto baršunast.

Listići: Gusti, oko 40-60 ih dopire do stručka, široko su prirasli, ravne do blago trbušasti, u početku su krem, kasnije su slamnatožuti, svijetlooker sa sivkastom nijansom do oker-smeđi s ili bez crvenkaste nijanse, oštrica je nazubljena, bjelkasta ili iste boje lica.

Spore: Gotovo su bademaste, jajolike, eliptične, ponekad su gotovo trokutaste s gotovo krnjom bazom ili u obliku sjemenke jabuke, vrh je tup, glatke, 7.2-10.2 x 5.1-6.5 μm, Q = 1.3-1.9, bazidije su 23-34 x 7-10 μm, uglavnom su 4-sporne, ponekad su 2-sporne i sa sporama do 11.7 μm, cheilocistide su batinaste, jajolike ili kuglaste, ponekad su s gotovo stožastim vrhom, uglavnom su 1-3-4-segmentne, posljednji segment je obično najveći, tankih stijenki, bezbojne, 17-35 x 7-20 μm, pileipellis je sastavljen od epicutisa, s hifama širokim 3-15 μm, prekrivenim smećkastim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, prilično su kratke, višesegmentne, u obliku su cheilocistida, posljednji segment je obično najveći, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđe boje duhana.

Meso: Tanko, u početku je bjelkasto, kasnije vodenasto svijetlooker, miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično vrbama, brezama ili topolama, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve cjepače. 

Napomena: Prepoznatljiva je po izostanku ostataka ovoja, oker do oker-smeđem klobuku, gotovo glatkoj do pahuljastoj površini klobuka, glatkim sporama u obliku trokuta ili sjemenke jabuke, uglavnom višesegmentnim cheilocistidama i rastu na vapnenastom tlu, često s vrbama. Ova kombinacija značajki je razlikuje od Mallocybe granulosa, koja ima vunastu do ljuskavu površinu klobuka, uže cheilocistide i dulje segmente caulocistida, te Mallocybe umbrinofusca, koja je s prolaznim ostacima bjelkastog ovoja, često manje glatkom površinom klobuka, većim sporama, te kraćim i užim cheilocistidama.

Mallocybe siciliana - created on October 2015 in Biowide Kjul Strand, Denmark by Thomas Læssøe

SICILIJANSKA CJEPAČA

Mallocybe siciliana (Brugaletta, Consiglio & M.Marchetti) Brugaletta, Consiglio & M.Marchetti

Etimologija: Siciliana (tal.) = sa Sicilije. Po geografskom podrijetlu.

Klobuk: 1-2.8 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je spljošten i često s grbicom na ulegnutoj sredini, u mladosti je s prolaznim ostacima žućkasto-bijelog ovoja, koji vremenom obično nestaje, površina je u početku gotovo glatka do baršunasta, s obilnim ostacima ovoja, zatim je baršunasta i vunasta, kasnije se razlaže na ljuske, prvo je žućkast, zatim je žućkasto-oker i na kraju smećkast, rub je prvo podvijen, kasnije je izravnat i često krpast.

Stručak: 1.5-3 cm visok i 2-6.5 mm debeo, valjkast, ponekad je zakrivljen, nekad se proširujei prema vrhu, u početku je pun, zatim je šupljikav, na kraju je šupalj, vlaknast do vunast, s obilnim je ostacima ovoja koji se sastoji od žućkastih vlakanaca, osobito uočljivih u prstenastom području, na vrhu je često bez ostataka ovoja, boje je klobuka, žućkasto-oker do smećkast.

Listići: Gusti, 35-50 ih dopire do stručka, u zrelosti su malo trbušasti, umjereno su debeli, prirasli, često su račvasti, prvo su žućkasti, svijetlooker, zatim su žućkasto-smeđi, cimetastosmeđi do tamnosmeđi, oštrica je bjelkasta, sitno je ljuskava do fino nazubljena.

Spore: Jajolike do jajoliko-eliptične, ponekad su ulegnute na sredini, s prednje su strane gotovo trokutaste sa zaobljenim vrhom, osrednje su debelih stijenki, oker-smeđe u vodi, glatke, 6.7-9 x 4.4-5.7 µm, Me = 7.8 x 5.1, Qe = 1.56, bazidije su valjkaste do valjkasto-batinaste, uglavnom su 4-sporne, sa zelenkastim su uljnim kapljama, 20-35 x 6-9 µm, sterigme su duge do 5 µm, subhimenij je slabo izražen, sastoji se od kratkih segmenata, širokih 2-5 µm, hife trame listića su valjkaste do batinaste, uglavnom paralelne, žućkaste, široke 4-15 µm, ponekad su refraktivne i često s kristalnim naslagama, cheilocistide su vrlo guste, kruškolike do široko batinaste s dugim suženeim produžetkom do gotovo kuglaste, srednje debelih stijenki, citoplazma je prozirna pa smećkasta, uglavnom su jednosegmentne, ali i višesegmentne, često s bazalnim kopčama, bez vršnih kristala, 15-35 x 12-20 µm, pleurocistide su odsutne, pileipelis se sastoji od čuperaka malih do velikih, višesegmentnih hifa, segmenti su 20-110 × 10-30 µm, u snopovima, nakošeme do uspravne, valjkaste ili kobasičaste, ponekad su račvaste sa zaobljenim ili zašiljenim vrhom, ponekad su čak i kuglaste, često smećkaste boje s inkrustirajućim, zebrastim površinskim pigmentom, Stipipelis se sastoji od valjkastih, pravilnih hifa, dugih do kratkih, vanjske su tamnosmeđe, široke 3-10 µm, sa stijenkama debelim do 2 µm, s batinastim do nepravilnim segmentima raspoređenim na vanjskom rubu, a unutarnje su široke do 20 µm, s tankim do debelim stijenkama, žuto-oker, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, oker do smećkasto; miris je slab, blag na zemlju ili spermu, osobito kod starijih primjeraka, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, uz obale rijeka, na aluvijalnim, pjeskovitim, muljevitim i šljunčanim tlima, u simbiozi s vrbom, često u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve cjepače. 

Napomena: Karakteristična je po ljuskavom klobuku, stručku dekoriranom grubim kremasto-žućkastim ostacima ovoja i mikroskopski po brojnim cistidama i malim sporama u usporedbi s onima kod drugih vrsta iz roda, s prosječnim Q spora oko 1.5. Slične su slatkogorka cjepača (Inocybe dulcamara), koja ima veće spore, gustolistićava cjepača (Mallocybe myriadophylla), nedavno uspostavljena vrsta, koja ima vrlo guste listiće, prosječno nešto veće spore i raste uz breze, te bjeloresasta cjepača (Mallocybe leucoloma), koja ima obilne i karakteristične ostake bijelog ovoja na klobuku, stručak s bjelkastim uzdužnim vlakancima, velike spore prosječne veličine 10.1 x 5.6 µm s Q od 1.7-1.8, a raste ispod vrbe.

Mallocybe terrigena - created on September 2023 in Kalkstrand, Finland by Tapio Kekki

LJUSKAVONOGA CJEPAČA

Mallocybe terrigena (Fr.) Matheny, Vizzini & Esteve-Rav.

Etimologija: terra (lat.) = zemlja + genus (lat.) = podrijetlo, rođen. Po mirisu na zemlju.

Klobuk: 3-6 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, kasnije je spljošten i bez grbice na sredini, u mladosti je s ostacima ovoja, čitava je površina s uraštenim i stršećim ljuskama, koje su gušće na sredini, svijetlooker, smeđ do žuto-narančast, sredina je tamnija, rub je prvo podvijen, kasnije je izravnat i s visećim vlakancima.

Stručak: 3-5 cm visok i 7-10 cm debeo, kratak, zdepast, valjkast, blago je zadebljan na bazi, ispod vjenčića je prekriven brojnim grubim, tamnijim ljuskama na oker osnovi, iznad vjenčića je gladak i žut; s uočljivim je prstenastim pojasom, kojeg čine dlakave ljuske.

Listići: Osrednje su gusti, nisu široki, izmiješani su s lamelulama, prirasli, žućkasti, kasnije su smeđi, oštrica je bjelkasta i blago erodirana.

Spore: Jajolike do eliptične, glatke, 9-12 x 5.5-7 µm, Q = 1.4-2, Me = 9.9 × 5.9 µm, Qe = 1.7, bazidije su 2-4-sporne, sa sterigmama dugim 4-5 μm; otrusina je smeđa.

Meso: Čvrsto, žućkasto, nepromjenjivo; miriše slabo na zemlju ili plijesan, a okus je neugodan, gorak i trpak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, često skupno ili busenasto, u miješanim i crnogoričnim šumama, uz puteve, na pješčanim nanosima, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično borom ili smrekom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži muskarin.

Napomena: Prepoznatljiva je po dobro definiranom vjenčiću, gustim ljuskama na klobuku i stručku, često skupnom ili busenastom rastu, a dosta podsjećaju na neke vrste iz roda Pholiota. Slične su hrapava ljuskavica (Pholiota squarrosa), koja se razlikuje po uočljivim i dlakavim ljuskama na klobuku, žilavom i vlaknastom stručku, oštrici listića iste boje i gorkom okusu mesa, slatkastogorka (Inocybe dulcamara), koja ima prolazni koprenasti vjenčić i manje spore, tamnorubna cjepača (Mallocybe fuscomarginata), koja ima kuglaste ili široko batinaste cheilocistide, Agardhova cjepača (Mallocybe agardhii), koja je često s trajnim, vlaknastim vjenčićem na stručku, eliptičnim do vretenastim sporama i uglavnom batinastim cheilocistidama, te maljava cjepača (Mallocybe heimii), koja raste na drugačijem staništu, ima prstenastu zonu, valjkaste do vretenaste spore i batinaste do vretenaste cheilocistide.

Pseudosperma amoris - created in on September 2023 in Vestre Kirkegård, København, Denmark by Jørgen Mikkelsen

LJUBAVNA CJEPAČA

Pseudosperma amoris Bandini & B.Oertel

Etimologija: amoris (lat.) = od ljubavi, ljubavni. Po krhkim plodnim tijelima s kojima treba rukovati s ljubavlju.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprvaje gotovo stožast, zatim je stožasto-konveksan ili raširen, u mladosti je bez, a kasnije s manje ili više izraženom grbicom na sredini i ulegnut oko grbice, površina je u mladosti bez ili samo s vrlo slabim bjelkastim ostacima ovoja, često je gola, zatim je fino vlaknasta s vlaknima koja se uglavnom jedva razilaze, ponekad tamnija vlakna djelomično prekrivaju svjetlija, svijetlo slamnatožut, žućkast, zlatnožut do oker, na sredini je često s više ili manje intenzivnom narančastom do crvenkastom nijansom ili čak crvenkastom, ponekad je malo crtast prema rubu, rub je prvo podvijen, kasnije je izravnat ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 3-6 cm visok i 2-6 mm debeo, često je prilično debeo, valjkast, često je zakrivljen, ponekad se širi prema bazi, u mladosti je čitav bjelkasto maljav, kasnije je uzdužno crtast, a zatim u potpunosti sitno ljuskav, pahuljast samo na vrha, isprva je bjelkast, kasnije je svijetlo slamnatožut.

Listići: Umjereno su gusti, 45-60 ih dopire do stručka, prirasli, isprva su bjelkasti, sa ili bez žućkastog odsjaja, zatim su krem sa žućkastim nijansama i oker u starosti, oštrica je onekad neravna, resasta, bjelkasta.

Spore: Eliptične, gotovo bademaste do gotovo valjkaste, rijetko su ulegnute na sredini, na krajevima su tupe, glatke, 9-12.6 x 5-7.2 μm, Me =10.3 x 6.2 μm, Q = 1.4-2.1, Qe = 1.7, bazidije su općenito 4-sporne, ponekad su 2-sporne, 25-34 × 8-11 μm, ceilocistide su uglavnom valjkaste do batinaste, ponekad su jajolike, često su s mnogo kraćim segmentima ispod terminalnog segmenta, tankih stijenki, često su ispunjene gotovo bezbojnim amorfnim uljnim kapljicama, pleurocistide nisu uočene, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 4-14 μm, inkrustiranih i sa žućkastim pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim segmentima, caulocistide se nalaze samo blizu vrha, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, lomljivo, bjelkasto; miris je slab, nije na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili hrastom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po svijetloj slamnatožutoj do svijetlo oker boji klobuka, često s narančastim do crvenkastim nijansama na sredini, glatkoj do vlaknastoj površini i potpuno sitno ljuskavom stručku, listićima i stručku iste ili malo svjetlije boje i rastu ispod bjelogoričnog drveća. Primjerci koji su samo žuti bez narančaste nijanse mogle bi se možda zamijeniti sa zlatnožutom cjepačom (Pseudosperma aureocitrinum), koja često raste uz bukvu, klobuk je u mladosti s obilnim bjelkastim ostacima ovoja, a cheilocistide su duže. Kada su primjerci s narančasto-crvenkastim nijansama na sredini, mogu sličiti ljuskavoj cjepači (Pseudosperma squamatum), koja je često većih dimenzija, s kraćim sporama i dužim cheilocistidama. Žućkasta cjepača (Pseudosperma flavellum) je sa žućkastim do oker klobukom s glatkijom površinim i izrazito užim sporama s većim prosječnim Q. Plodna tijela ušiljene cjepače (Pseudosperma rimosum) su obično veća, boja klobuka je više svijetlosmeđa ili žućkasto-smeđa, ali ne intenzivno žućkasta, a površina je s izraženim priraštenim vlaknima.

Pseudosperma arenicola - created in on November 2022 in Le Verdon-sur-Mer, France by Guinberteau Jacques

PJEŠČANA CJEPAČA

Pseudosperma arenicola (R.Heim) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: arena (lat.) = pijesak + cola (lat.) = stanovniik, koji nastanjuje. Po staništu na kojem raste.

Klobuk: 2.5-7 cm širok, isprva je zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je proširen i sa širokom tupom grbicom na sredini, vrlo je rijetko bez grbice, površina je u mladosti je potpuno bijela zbog žućkastih ostataka ovoja koji se dugo zadržavaju i nestaju s vanjske polovice i otkrivaju glatki do sitno vlaknasti pokrov, s vlaknima koji se razilaze, slamnatožut, žućkasto-smeđ do svijetlooker, na sredini je trajno bijel, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna, nije raspucan.

Stručak: 3-7.5 cm visok i 5-13 mm debeo, čvrst, valjkast, zadebljan je na bazi do polugomoljast, gomolj je širok do 18 mm, često je prilično duboko ukorijenjen, na vrhu je gotovo gladak, slabo dlakav do pahuljast, prema dolje je uzdužno vlaknast do gotovo gladak, bijel, kasnije postaje do svijetlo žuto-oker, dok je podzemni dio trajno bijel.

Listići: Gusti, 55-90 ih dopire do stručka, široki su 4-9 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, isprva su bijeli, zatim su sivkasto-žuti do sivkasto-smeđi, bez maslinastih nijansi, oštrica je pahuljasta i bijela.

Spore: Eliptične, gotovo su valjkaste ili jajolike, žuto-oker u 3% KOH, glatke, 11.5-18 x 6-9 µm, Q = 1.6–2.5, bazidije su batinaste, uglavnom su 4-sporne, 33-50 x 11-15 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su valjkaste, rjeđe su usko trbušaste, tankih stijenki, bezbojne, 42-105 x 9-20 µm, caulocistide su na vrhu stručka, slične su cheilocistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Debelo, vlaknasto u stručku, bjelkasto ili kasnije sa slabom žućkastom nijansom; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studeng, na pjeskovitim terenima i dinama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično puzavom vrbom (Salix repens), topolom ili borom, ali ponekad i bez ikakvog drveća u blizini, a tada je vjerojatno povezana s biljkom pješčanom milavom (Ammophila arenaria).

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Na prilično vlažnim mjestima po dinama, uz puzavu vrbu raste jedan varijetet ušiljene cjepače (Pseudosperma rimosum), koja je manje robusna, ima žućkasto-smeđi klobuk ispod ostataka ovoja, pahuljasti vrhu stručka i prilično jaki miris.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 12.1. Inocybe arenicola var. arenicola

Pseudosperma aureocitrinum - created in on August 2021 in Trelde Vesterskov, Denmark by Jens H. Petersen

ZLATNOŽUTA CJEPAČA

Pseudosperma aureocitrinum (Esteve-Rav.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: aureus (lat.) = zlatni + citrinum (lat.) = limunastožuti, citrusni. Po boji klobuka.

Klobuk: 2-3.5 cm širok, u početku je široko stožast, kasnije je spljošten i s grbicom na sredini, površina je radijalno vlaknasta i raspucana, žućkast do žućkasto-oker.

Stručak: 4-5 cm visok i 4-7 mm debeo, valjkast, sitno je vlaknasto-ljuskav, pahuljast samo na vrhu, bijel.

Listići: Gusti, prirasli, početku su bijeli, zatim su sa žućkastom nijansom, oštrica je bjelkasta i resasta.

Spore: Široko su eliptične do gotovo valjkaste, s tupim su krajevima, glatke, 9.2-11.6 x 5.6-7.3, μm , Me = 10.2 x 6.4 μm, Q = 1.4-1.9, Qe = 1.6, bazidije su uglavnom 4-sporne, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su gotovo valjkaste do batinaste ili trbušaste, ponekad su glavičaste, tankih stijenki, 33-47 x 8-18 μm, caulocistide su na vrhu stručka, gotovo su glavičaste, često su nešto veće od cheilocistida, višesegmentne, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom.

Doba rasta: 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po žućkastom klobuku, slabo raspucanom kod razvijenih primjeraka, isprva bijelim listićima, zatim sa žućkastom nijansom, valjkastom stručku, bijele boje, pahuljastom na vrhu i vlaknastom na ostalom dijelu, nepromjenjivom mesu bez izraženog mirisa, te rastu u bjelogoričnim šumama, ispod bukve.

Pseudosperma conviviale - created in on August 2016 in Vana-Vigala, Estonia by Vello Liiv

DRUŠTVENA CJEPAČA

Pseudosperma conviviale Cervini, Bizio & P.Alvarado

Etimologija: convivum (lat.) = gozba, banket, slavlje, okupljanje ljudi. Po pronalasku tijekom mikološkog izleta organiziranog u Selargiusu.

Klobuk: 3-6 cm širok, u početku je stožasto-zvonolik, zatim je spljošten i s grbicom na sredini, površina je glatka, ljuskavo-baršunasta, na kraju je slabo rapucan i vlaknast, bez ostataka ovoja, žućkasto-oker s tamnijom, crvenkasto-smeđom sredinom.

Stručak: 5-11 cm visok i 8-12 mm debeo, vitak, valjkast, na vrhu je pahuljasto-ljuskav, ostali dio je vlaknast, bijel do svijetlo žućkasto-oker.

Listići: Prilično su gusti, osrednje su debeli, pravilni, s rijetkim su lamelama, slobodni, u početku su bijeli, zatim su svijetlo oker bez maslinastih nijansi, oštrica je bjelkasta

Spore: Jajolike do eliptične, asimetrične, glatke, 9.3-15.4 x 6-9.2 μm, Me = 11.7 x 7.2 μm, Q = 1.5-1.8, Qav = 1.64, bazidije su uglavnom 4-sporne, batinaste, s više uljnih kapljica, s bazalnim kopčama, 32-51 x 10-17 μm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su batinasto-kuglaste, sužene na bazi, 30-73 x 11-23 μm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto; miris je na med, a okus nije izražen. 

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u bjelogoričnim šumama i na rubovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po žuto-oker do žuto-smeđem klobuku, slabo raspucanom kod razvijenih primjeraka, isprva bijelim listićima, zatim oker bez maslinastih nijansi, valjkastom stručku, bijele do oker boje, pahuljasto-ljuskavom na vrhu i vlaknastom na ostalom dijelu, te nepromjenjivom mesu s mirisom na med.

Pseudosperma emberizanum - created in Finland by Martti Moisander

ŽUTA CJEPAČA

Pseudosperma emberizanum Bandini, Weholt & B.Oertel

Etimologija: Emberiza (lat.) = rod ptica strnadica + anum (lat.) = koji pripada, koji se odnosi na. Po žutoj boji mužjaka žute strnadice (Emberiza citrinella).

Klobuk: 2-4 cm širok, u početku je gotovo zvonolik do stožast, kasnije je široko konveksan ili raširen, s više ili manje izraženom šiljastom do širokom grbicom, u mladosti je sa slabim ostacima sivkastog ovoja, površina je u početku glatka, ubrzo postaje raspucana do jako vlaknasta prema rubu, tako da svjetlija trama ispod postaje vidljiva, slamnatožut, svijetlo zlatnožut ili žućkasto-oker, nekad je nešto tamniji na sredini, a često vremenom znatno izblijedi prema rubu, rub je prvo slabo podvijen ili savijen prema dolje, zatim je ravan ili izvrnut prema gore.

Stručak: 3.5-5 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, slabo je bjelkasto vlaknast, rijetko je grubo pahuljast na samom vrhu, na donjem je dijelu prljavo bjelkast.

Listići: Gusti, normalno su razmaknuti, oko 40-50 ih dopire do stručka, prirasli, blago su trbušasti, u početku su bjelkasti, zatim su sivkasto-bijeli sa žućkastim nijansama, oštrica je nazubljena i bjelkasta.

Spore: Duguljaste, gotovo su valjkaste ili više ili manje vretenaste, vrh je gotovo zašiljen do tup, glatke, 9.8-12.9 x 4.5-6 μm, Q = 1.7-2.6, bazidije su uglavnom 4-sporne, 28-35 x 8-12 μm, cheilocistide su iglavnom gotovo batinaste, 20-68 x 11-32 μm, pileipellis se sastoji od epicutisa, s hifama širokim 4-12 μm, uglavnom slabo prekrivenih oker-smeđim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistidije su samo na samom vrhu stručka, ponekad se blago šire prema vrhu, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku i stručku, miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim vrstama bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po slamatožutom, zlatnožutom do žuto-oker klobukom, glatkoj, raspucanoj do jako vlaknastoj površini klobuka i grubo pahuljastom vrhu stručka. Spore su glatke a cheilocistide batinaste. Raste na vapnenastom tlu ispod bjelogoričnog drveća. Slična je Pseudosperma friabile, koja se razlikuje po dvobojnoj smećkastoj, crvenkasto-smeđoj do tamnosmeđoj boji klobuka i prosječno manjim i širim sporama sa značajno manjim Q.

Pseudosperma flavellum - created in on May 2017 in Lugo, Spain by julian_alonso

ŽUĆKASTA CJEPAČA

Pseudosperma flavellum (Esteve-Rav.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: flavellum (lat.) = žućkast. Po boji klobuka.

Klobuk: 2-5 cm širok, u početku je stožast, zatim je konvekan, kasnije je spljošten i s nejasnom do izraženom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, čak i malo mazava kada je vlažna, prema rubu je nejasno vlaknast, vlakna nisu ili se jedva razilaze, ostaci ovoja su prisutni na sredini, ponekad nejasno, svijetlooker do gotovo bjelkast na sredini, žuto-oker na vanjskoj polovici, rubu je nekad raspucan.

Stručak: 3.5-10 cm visok i 1-3 mm širok, valjkast, na bazi je batinasto zadebljan i širok do 6 mm, površina je dlakavo-pahuljasta na vrhu, prema dolje je uzdužno vlaknasta, koprena nije prisutna, bjelkast, vremenom postaje žućkast.

Listići: Gusti, široki su 2-4 mm, 40-60 ih dopire do stručka, usko su prirasli, sivkasto-žuti, oštrica je resasta i nešto svjetlija do bjelkasta.

Spore: Eliptične, s tupim do gotovo zašiljenim krajevima, glatke, 8-12 x 4.5-6 μm, Q = 1.6-2.3, bazidije su 4-sporne, 28-42 x 9-13 μm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su valjkaste, nikada nisu batinaste ili trbušaste, tankih stijenki, prozirne, 26-67 x 8-14 μm, caulocistide su samo na vrhu stručka, slične su cheilocistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto u klobuku, blago žućkasto u stručku; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u svim tipovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, lijeskom, topolom ili smrekom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Teško se determinira bez mikroskopske analize.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 11.1. Inocybe flavella var. flavella

Pseudosperma melliolens - created in on August 2023 in Vegebjerg, Denmark by Thomas Læssøe

MEDNA CJEPAČA

Pseudosperma melliolens (Kühner) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: mel (lat.) = med + olens (lat.) = koji miriše. Po mirisu mesa.

Klobuk: 3-6 cm širok, u početku je stožasto-zvonolik, zatim je spljošten i sa širokom, jedva vidljivom tupom grbicom na sredini, površina je glatka, vlaknasta, ubrzo se raspucava, ujednačeno je smeđ do tamnosmeđ.

Stručak: 4-8 cm visok i 8-12 mm debeo, vitak, valjkast, blago je zadebljan na bazi, pahuljast na vrhu, ostali dio je vlaknast, bjelkast.

Listići: Umjereno su razmaknuti, debeli, slobodni, nepravilni, u početku su bijeli, zatim su više ili manje maslinasti, ponekad su žuto-smeđe prošarani, oštrica je bjelkasta.

Spore: Jajolike do eliptične, asimetrične, glatke, 8.3-15.5 x 4.7-6.9 μm, Me = 11 x 6 μm, Q = 1.7-2, Qav = 1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, batinaste, s više uljnih kapljica, s bazalnim kopčama, 24-38 x 12-14 μm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su promjenjive, uglavnom su batinaste, 32-55 x 8-16 μm, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, dosta su varijabilne, gotovo valjkaste do batinaste, 22-52 x 6-14 μm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto; miris je na med, a okus nije izražen. 

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u bjelogoričnim šumama i na rubovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po vitkom izgledu, srednjoj veličini, tamnosmeđem klobuku, odsustvu ovoja, listićima često s maslinastim nijansama, mirisom na med i prosječnim Q spora od 1.8. Slična je društvena cjepača (Pseudosperma convivale), koja ima baršunasto-ljuskavu površinu klobuka i potpunu odsutnost ostataka ovoja. 

Pseudosperma perlatum - created in Finland by Martti Moisander

VELIKA CJEPAČA

Pseudosperma perlatum (Cooke) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: perlate (lat.) = vrlo široko. Po velikim dimenzijama.

Klobuk: 3-11 cm širok, jako mesnat, prvo je stožast, zatim se raširi i tupo ispupči na sredini, lagano je mazav po vlažnom vremenu, žuto-smeđ ili smeđ, sredina je nešto tamnije tamnosmeđe boje, površina je radijalno vlaknasta, kožica se poslije raspucava, rub je u mladosti podvijen, kasnije je nešto svjetliji i sitno vlaknast pa rascijepan.

Stručak: 6-10 cm visok i 1-1.5 cm debeo, pun, nije bulbozan, jedva je zadebljan i zakrivljen na bazi, bjelkast, žućkast, u starosti je smećkast, na bazi je manje ili više vlaknast.

Listići: Gusti, trbušasti, skoro su slobodni, slabo su prirasli na stručak, najprije su bjelkasti, kasnije su sivkasto-smeđi, oker-smeđi ili cimetastosmeđi, oštrica je bijelo resasta.

Spore: Eliptične do bubrežaste, 9-13 x 6-8 µm; otrusina je smeđa ili sivo-smeđa.

Meso: Bjelkasto do žućkasto, u stručku je smećkasto; miriše na spermu ili zemlju, a okus je lagano gorkast i također na zemlju.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, po šumskim stazama, parkovima, livadama i na muljevitom tlu, te po vlažnim i tamnim mjestima, u simbiozi s raznim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Izrazito je lijepa cjepača, smeđa površina klobuka je crtasta, a listići su svijetliji pa poslije boje klobuka, smećkasti. Stručak je s ljubičastom nijansom, ali se ta boja poslije izgubi.

Pseudosperma permelliolens - created in on August 2023 in Åsevang, Denmark by Thomas Kehlet

JAKOMIRISNA CJEPAČA

Pseudosperma permelliolens (Carteret & Reumaux) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: per (lat.) = vrlo, jako, potpuno + mellio (lat.) = med + -olens (lat.) = mirisati. Po mirisu mesa.

Klobuk: 2-5 cm širok, u početku je stožast do konveksan, zatim je spljošten i tupo ispupčen na sredini, površina je glatka do naborana, u mladosti je s obilnim ostacima bjelkastog ovoja, kasnije je radijalno vlaknast i rapucan, svijetlo slamnatožut do oker-smećkast, rub je krpast od ostataka zastorka.

Stručak: 2-5 cm visok i 5-8 mm debeo, valjkast, batinasto je zadebljan na bazi, uzdužno je vlaknast, bijel.

Listići: Gusti, prirasli, u početku su bijeli, zatim su oker pa maslinasto-smeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 9-12 x 5-7 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su uglavnom batinaste, 38-90 x 11-22 μm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto; miris je slab na med, a okus nije izražen. 

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u bjelogoričnim šumama i na rubovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Opisana je vrsta uspostavljena 2017. godine, a karakteristična je po mirisu na med, obilnom bijelom ovoju na klobuku, maslinasto-smeđim listićima u zrelosti i srednje velikim sporama. Slična je medna cjepača (Pseudosperma melliolens), koja raste u crnogoričnim šumama, ispod smreke.

UŠILJENA CJEPAČA

Pseudosperma rimosum (Bull.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: rimosus (lat.) = raspucano, pukotina, rascjep. Po izgledu površine klobuka.

Engleski naziv: Split Fibrecap

Klobuk: 1.5-11 cm širok, u mladosti je zvonolik ili stožast i bez grbice, ubrzo je raširen, zatim je konveksan ili izravnato-konveksan, na kraju čak i izravnat, s tupom do gotovo šiljastom grbicom, površina je isprva bez ili samo s kratkotrajnim žućkastim ostacima ovoja, ponekad je slabo mazav zbog ostataka ovoja, prema rubu je radijalno vlaknast, vlakna se razdvajaju, s prilično je širokim međuprostorima, dosta je promjenjive boje, od gotovo bjelkaste ili svijetložute zbog ostataka ovoja ili je smeđ na sredini i žut do svijetlooker prema rubu ili bjelkast na sredini i smeđ prema rubu, ponekad je čak crvenkasto-smeđ sa žutom osnovom, kasnije je često više žuto-oker do oker-smeđ ili narančasto-smeđ do tamnosmeđ, ponekad je čak i crnkasto-smeđa, općenito je najtamniji i gladak na sredini, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna, često je raspucan i s krpastim ostacima ovoja.

Stručak: 2-12.5 cm visok i 2-11 mm debeo, čvrst, valjkast do slabo batinato zadebljan na bazi, rijetko je s obrubljenim gomoljem s resastim rubom, nekad je ukopan u zemlji, nekad je uvijen, pahuljast na vrhu ili vunasto-dlakav na gornjem dijelu, ponekad samo nejasno, prema dolje je uzdužno bijelo vlaknast, koprena je prisutna samo u mladosti, vrlo brzo nestaje, ne ostavljajući tragove na stručku, bjelkast, ponekad je žut, vremenom i rukovanjem postaje žućkast ili žućkasto-smeđ, ali podzemni dio ostaje bijel, ponekad čak postaje tamnosmeđ, ponekad skoro ne mjenja boju.

Listići: Često su gusti do vrlo gusti, 40-115 ih dopire do stručka, široki su 1.5-8 mm, vrlo su uski do trbušasti, usko su prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su bijeli, sivkasti do žućkasti, ponekad su intenzivnije žuti, zatim su sivkasto-žuti do žuto-oker, na kraju su žuto-smeđi do žuto-maslinasto-smeđi, gotovo uvijek su s izraženim maslinastim nijansama u starosti, ponekad su žuto-smeđi na ozlijeđenim mjestima, oštrica je nazubljena, pahuljasta, bijela.

Spore: Eliptične, glatke, 9-15.5 x 5.5-8.5 µm, Q = 1.4-2.2, bazidije su često zadebljane na vrhu, 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 26-44 x 10-15 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su široko valjkaste do gotovo trbušaste ili batinaste, tankih stijenki, ponekad su sa žućkasto-smeđim sadržajem, 28-80 x 9-23 µm, caulocistide su u nakupinama na vrhu stručka, slične su cheilocistidama (kada je vrh stručka pahuljast) ili s dugim lančanim dlačicama sa cheilocistoidnim završnim segmentom (kada je vrh stručka vunasto-dlakav) ili kao mješavina oba tipa, pileopelis se sastoji od rijetkih ili brojnih refraktivnih hifa sa žuto-smeđim sadržajem; otrusina je smeđa do sivo-smeđa.

Meso: Bjelkasto do žućkasto ili žućkasto-smećkasto, osobito u stručku; miris nije izražen ili je izražen i prilično neugodan, na spermu ili kao kod zelene pupavke (Amanita phalloides) ili podsjeća na žir, a okus je poput mirisa.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studenog, u šumama, parkovima i otvorenim područjima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično borom, smrekom, arišem, cedrom, jelom, bukvom, hrastom, lipom, lijeskom, grabom, brezom, topolom, johom, puzavom vrbom (Salix repens) ili tupolisnom vrbom (Salix retusa). Slike je snimio Danijel Mulc, početkom rujna, na lokalitetu gradski park u Delnicama, ispod jele.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Sadrži muskarin pa se smatra smrtno otrovnom vrstom. Smrtonosna toksičnost odnosi se na pojedenu količinu. Sadrži oko 0.01% muskarina, a 180 mg (oko 18 g svježih gljiva) po odrasloj osobi je smrtonosno, ali i niže vrijednosti mogu biti i opasne po život.

Napomena: Izuzetno je varijabilna vrsta, a sastoji se od niza varijeteta i formi, od kojih neke imaju prilično konstantne karakteristike, ali se može uočiti i neka sličnost s drugim varijetetima. S obzirom na tu varijabilnost, čini se nemogućim dati formalni, dobro utemeljeni opis i taksonomiju ove vrste. Dio te varijabilnosti karakteristika, kao što su primjerice oblik klobuka i ostaci ovoja, određen je okolišem i stoga bez ikakvog sustavnog značaja. Međutim, čini se da je drugi dio te varijabilnosti genetski određen i načelno bi se mogao koristiti za formalnu podjelu vrste. Zapažanja ukazuju na to da dolazi do neke vrste pomjeranja karakteristika pri čemu se populacije općenito više razlikuju ovisno o geografskoj udaljenosti. Stoga se mikolozima koji rade na lokalnoj razini čini da se mnoge vrste mogu prepoznati, međutim, prepoznavanje takvih vrsta na regionalnoj razini nije održivo. Pregled varijabilnosti karakteristika i korelacije između različitih karakteristika pokazuje sljedeću sliku: oblik klobuka varira od stožastog, s često izraženom, tupom do gotovo šiljatom grbicom, do izravnato-konveksnog ili izravnatog i jedva ispupčenog. Kod posljednjeg slučaja ovoj je obično dobro razvijen, dok je u prvom slučaju ovoj odsutan ili kratkotrajan. Stupanj razvijenosti ovoja djelomično je određen supstratom na kojem primjerci rastu, prilično zbijenim tlom, što rezultira dobro razvijenim ovojem. Primjerci koji rastu na rastresitom tlu obično su dosta stožasti, a inkrustacija pileipelisa (ispod ovoja) postaje obilnija zbog utjecaja veće izloženosti. Često se susreću mladi primjerci koji su čitavi uglavnom svijetložuti, a rastu zajedno sa starijim primjercima kod kojih je ovoj na sredini klobuka nestao i gdje je grbica tamnosmeđa. Takvi svijetli primjerci često se nazivaju Inocybe fastigiata f. argentata. Mogu se razlikovati dva glavna tipa pokrova stručka: pahuljasti vrh, koji se sastoji od nakupina caulocistida, te vunasto-dlakavi vrh, koji se sastoji od lančanih dlačica s cheilocistidioidnim završnim segmentom. Prvi tip se uglavnom susreće kod primjeraka koji su stožasti i izraženo ispupčeni. Pahuljasti vrh stručka općenito se nalazi kod primjeraka koji se pojavljuju u parkovima i drugim staništima pod utjecajem čovjeka i njegovih aktivnosti. Međutim, mogu se susresti mnoge međuvrste između navedenih tipova pokrova stručka. Mnogo je pozornosti posvećeno prisutnosti maslinastih nijansi na listićima kao taksonomskoj značajki. Boja listića ovisi o boji spora, prisutnosti sivkastih i/ili žućkastih pigmenata u mladim listićima i obilju žuto-smeđih refraktivnih hifa u trami listića. Općenito govoreći, može se reći da, što su ove refraktivne hife brojnije, to je izraenija maslinasta nijansa listića. Čini se vjerojatnim da refraktivne hife sadrže olfaktorne tvari, gdje primjerci sa sivim listićima imaju prilično neodređen miris, dok primjerci s izrazito maslinastim listićima imaju prilično jak miris. U suprotnosti sa širokom varijabilnosti makroskopskih značajki nalazi se relativna ujednačenost mikroskopskih značajki. Postoje neke varijacije u veličini spora, te obliku i dimenziji cheilocistida, ali te varijacije nisu povezane s makroskopskim razlikama. Dimenzije spora su prilično konstantne, ali primjerci iz planinskih područja i s obalnih dina, koji su povezani s vrbama, imaju nešto duže i uže spore. Takvi primjerci su po značajkama spora slični pješčanoj cjepači (Pseudosperma arenicola), ali se lako razlikuju po boji klobuka, prilično jako crtastom pokrovu klobuka i izraženom mirisu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 383. Ušiljena cjepača (Inocybe fastigiata (Schff. ex Fr.) Quélet); Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 16. Inocybe rimosa (Bull.: Fr) Kumm.

Pseudosperma salentinum - created in on July 2016 in Tihemetsa park, Estonia by Vello Liiv

SALENTINSKA CJEPAČA

Pseudosperma salentinum Cervini, Bizio & P.Alvarado

Etimologija: Salento (lat.) = poluotok u obliku "pete" talijanske "čizme", koji administrativno pripada pokrajini Apulija (Puglia). Po području pronalaska.

Klobuk: 2-4.5 cm širok, u početku je stožasto-zvonolik, zatim je spljošten i sa širokom, tupom, niskom grbicom, površina je u mladosti s ostacima ovoja, osobito na rubu, kasnije je glatka, vlaknasta, ubrzo se raspucava i postaje više ili manje izrazito pojasasta, isprva je medenožut, a zatim tamniji na sredini, žuto-smeđ.

Stručak: 4-7 cm visok i 8-10 mm debeo, vitak, valjkast, blago je zadebljan na bazi, baza je nekad prekrivena bijelim ovojem, pahuljasto-ljuskav na vhu, ostali dio je vlaknast, bijel do žuto-oker.

Listići: Osrednje su razmaknuti i debeli, nepravilni, izmiješani su s brojnim lamelulama, slobodni, u početku su bijeli bez maslinastog odsjaja, zatim su svijetlooker s bjelkastom, resastom oštricom, prošarani su žuto-smeđim mrljama.

Spore: Eliptične do valjkaste, glatke, 8-13.9 x 3.9-6.5 μm, Me = 10.3 x 5.1 μm, Q = 1.8–2.3, Qav = 2, bazidije su uglavnom gotovo valjkaste do batinaste, uglavnom 4-sporne, s bazalnim kopčama, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su gotovo valjkaste, 31-55 x 6-13 μm, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, gotovo valjkaste, glavičaste, 35-35 x 6-11 μm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto, nepromjenjivo, miris je jak na med, a okus nije izražen. 

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i šumski stazama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po vitkom izgledu, malim dimenzijama, mednožutom klobuku s tamnijom, smeđom sredinom, listićima bez maslinastih nijansi, blago zadebljanom stručku, mesu s mirisom na med i prosječnim Q od 2-2.1.

Pseudosperma spectrale - created in on August 2010 in Hullo cemetery, Estonia by Vello Liiv

BLIJEDA CJEPAČA

Pseudosperma spectrale Bandini & B.Oertel

Etimologija: spectralis (lat.) = koji se odnosi na duhove, sablastan, prividan. Po svijetloj boji.

Klobuk: 2-5 cm širok, isprva je gotovo zvonolik, kasnije je stožasto-konveksan, konveksan ili raširen, s manje ili više izraženom širokom grbicom, površina je u mladosti je s ostacima bjelkastog ovoja, koji je osobito uočljiv na sredini, glatka, kasnije je uglavnom vlaknasta, bjelkast, krem do slamnatožut, rub je prvo slabo podvijen ili savijen prema dolje, zatim je izravnat ili izvrnut prema gore.

Stručak: 3-8 cm visok i 3-7 mm debeo, uglavnom je valjkast, ponekad je zakrivljen, nekad se zadebljava prema bazi, u početku je gusto prekriven bjelkastim vlaknima, kasnije je uzdužno crtast ili gladak, u početku je bjelkast, kasnije je svijetlo slamnatožut, samo je na samom vrhu bjelkast.

Listići: Gusti, oko 70-90 ih dopire do stručka, ravni do blago trbušasti, prirasli, isprva su bjelkasti, kasnije su bjelkasto-sivkasti do bjelkasto-žućkasti ili žućkasti do svijetlo slamnatožuti, oštrica je nazubljena i bjelkasta.

Spore: Usko eliptične, ponekad su gotovo bademaste, bez depresije na sredini, tupog vrha, glatke, 10-15.3 x 6-8.5 μm, Q = 1.4-2.1, bazidije su uglavnom 4-sporne, ponekad su i 2-sporne, 26-40 x 8-13 μm, cheilocistide su gotovo valjkaste, često su glavičaste i ponekad s blago valovitim stijenkama, 37-64 x 10-18 μm, pileipellis se sastoji od epicutisa s hifama širokim 4-14 μm prekrivenim žućkastim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na samom vrhu stručka, višesegmentne, uski, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, sa ili bez žućkaste nijanse; miris slab, blago limunast, ponekad je slab na spermu, a okus nije izražen. 

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, na kopnenim dinama, u simbiozi s borovima, na suhim mjestima i vapnenastom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po svijetlom, bjelkastom do slamnatožutom, golom do vlaknastom klobuku, velikim duguljastim, glatkim sporama, često gotovo glavičastim cheilocistidama, te rastu na vapnenastom tlu ispod crnogoričnog drveća. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od Pseudosperma arenicola, koja ima tamniji klobuk, prosječno duže spore, rjeđe gotovo glavičaste i prosječno duže cheilocistide, te ušiljena cjepača (Pseudosperma rimosum), kojoj boja klobuka nikada nije bjelkasta, često je bez sjaja, spore su prosječno kraće, kao i cheilocistide, koje su rijetko gotovo glavičaste. 

Pseudosperma squamatum - created in on September 2024 in Herstedvester, Denmark by Thomas Kehlet

LJUSKAVA CJEPAČA

Pseudosperma squamatum (J.E.Lange) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: squamatum (lat.) = ljuskav, pokriven ljuskama. Po dekoraciji klobuka.

Klobuk: 1.5-5 cm širok, isprva je stožast, zatim je stožasto-konveksan do izravnato-konveksan, na kraju je izravnat, bez ili s nejasnom grbicom na sredini, na sredini je s prilegnutim ljuskama, ponekad je bez ljuski, prema rubu je radijalno vlaknast, vlakna se slabo razilaze, ostaci ovoja su odsutni ili nejasno prisutni na sredini, smeđ do tamnosmeđ na sredini, prema rubu je svjetliji, do polovice je oker-smeđ, blizu ruba je žuto-oker, ponekad je sa žuto-maslinastim odsjajem, rub nikada nije rascijepljen.

Stručak: 2-6.5 cm visok i 4-8 mm debeo, čvrsta, valjkast do blago proširen prema bazi, na vrhu je dlakavo-pahuljast do sitno vlaknast, prema dolje je gladak do nejasno uzdužno vlaknast, koprena nije prisutna, bjelkast, od baze prema gore postaje žućkasto-oker, oker-smeđ ili smeđ.

Listići: Gusti, 45-75 ih dopire do stručka, široki su 3-5 mm, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli do gotovo slobodni, isprva su žućkasti, zatim su žućkasto-smeđi, na kraju su žuto-maslinasto-smeđi, ponekad je na ozlijeđenim mjestima žuto-smeđ, oštrica je pahuljasta, bijela.

Spore: Eliptične do jajolike, glatke, 8.5-11 x 5.5-7.5 μm, Q = 1.3-1.6, bazidije su pretežno 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 30-37 x 11-14 μm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su valjkaste do valjkasto-batinaste, ponekad su trbušaste, tankih stijenki, prozirne, 30-66 x 10-20 µm, caulocistide su na vrhu slične cheilocistidama, ponekad su vršno izraženije dlakavi, hife pileipelisa su na sredini sa sklerificiranim stijenkama, posebno kod razvijenih primjeraka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bijelo u klobuku i stručku, ali pomalo oker u kori stručka; miris nije izražen do pomalo kiseo ili čak podsjeća na kiselkaste jabuke, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, od lipnja do listopada, parkovima i u travnatim područjima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično topolom, brezom ili johom, na donekle vlažnim mjestima, na glinenastom tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ponekad se susreću primjerci s gotovo glatkim klobukom. Hife pileipelisa na sredini klobuka nisu ili se jedva sklerificiraju zbog čega se površina klobuka ne razlaže na prilegnute ljuske. Čini se da je ova karakteristika samo odgovor na vlagu. Primjerci s prilično glatkim klobukom se ponekad teško razlikuju od izrazito varijabilne ušiljene cjepače (Pseudosperma rimosum), koja ima izraženiju grbicu, jače radijalno raspucani pokrov klobuka, drugačiji miris i nešto veće spore.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 14. Inocybe squamata J.Lange

Pseudosperma umbrinellum - created in on August 2023 in Geelskov, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

SIVKASOSMEĐA CJEPAČA

Pseudosperma umbrinellum (Bres.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: umbrinus (lat.) = tamnosmeđe, sivo-smeđe + -ellum (lat.) = deminutiv, označava nešto manje ili u manjoj mjeri. Po pronalasku tijekom mikološkog izleta organiziranog u Selargiusu.

Klobuk: 2-5.5 cm širok, isprva je stožast, kasnije je izravnat i s izraženom oštrom grbicom na sredini, površina je vlaknasta, crtasta, kasnije je obično raspucana, žut, žućkasto-smeđ do crvenkasto-smeđ, smećkast do tamnosmeđ na sredini.

Stručak: 3-6.5 cm visok i 3-6 mm debeo, čvrst, valjkast, zadebljan na bazi, sitno je ljuskav ili je čitav prekriven s malim stršećim vlakancima, vlakanca su prilegnuta u zrelosti, bijel do krem u mladosti, kasnije je smećkast do smeđ.

Listići: Gusti, 2-4 mm široki, prirasli, bijeli do krem u mladosti, kasnije su žućkasti do smeđi, oštrica je boje lica ili svjetlija, resasta.

Spore: Eliptične do gotovo vretenaste, na krajevima su tupe, glatke, 11-15 x 6-8 μm, Q = 1.5-2.2, Me = 10.5 × 6 µm, Qe = 1.8, bazidije su 4-sporne, batinaste, često su sa žućkastim pigmentom kada su zrele, 29-40 x 11-13 μm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su batinaste do vretenaste, tankih stijenki, 32-45 x 9-11 μm, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, 25-47 x 10-14 μm, slične su cheilocistidama, batinaste do vretenaste, tankih stijenki, hife trame listića su gotovo pravilno raspoređene, prozirne, svijetložute, tankih stijenki, natečene, široke su do 22 μm, pileipelis je cutis koji se sastoji od pravilno raspoređenih, crvenkasto-smeđih, natečenih valjkastih, inkrustiranih hifa, širokih 4-22 μm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, debelo u klobuku, 1-1.5 mm na sredini klobuka, a ispod grbice 2-2.5 mm, u stručku je vlaknasto, prvo je bjelkasto, kasnije je sa smećkastim odsjajem; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama i na rubovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži muskarin i faloidin.

Napomena: Istraživanja su otkrila da  opisana vrsta sadrži muskarin i faloidin. S visokim sadržajem muskarina, pacijenti otrovani ovom vrstom uglavnom su pokazivali sindrome stimulacije parasimpatičkog živčanog sustava. Iako je sadržaj faloidina nizak, potrebno je posvetiti više pažnje jetrenim i bubrežnim funkcijama pacijenata koji su konzumirali ovu potencijalno smrtonosnu gljivu.

Pseudosperma ushae - created in on August 2024 in Coventry, United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland by Francisco Verenciano

USHINA CJEPAČA

Pseudosperma ushae Bandini & B.Oertel

Etimologija: Usas (sanskrt) = vedska božica zore, koja je jedna od najvažnijih božica u Rigvedi, najstarijem svetom spisu hinduizma. Personifikacija je svitanja, zore, svjetla koje tjera tamu, a opisuje se kao mlada, lijepa žena, obučena u svjetlost, koja svakoga dana rađa Sunce. Često se prikazuje kako sjaji na horizontu, budeći sva živa bića i donoseći bogatstvo i život. Po imenu i svijetloj boji.

Klobuk: 2-4 cm širok, isprva je gotovo zvonolik do stožast, kasnije stožasto izbočen ili raširen, bez ili samo s niskom, širokom grbicom, površina je čak i u mladosti bez ostataka ovoja, glatka, kasnije ostaje glatka u sredini ili se često lagano raspucava na male mrlje, a prema rubu je fino vlaknasta, svijetle je i intenzivne narančasto-crvenkaste do tamnocrvene boje s narančastom nijansom na sredini oko grbice s radijalno raspoređenim malim narančasto-crvenkastim pjegama, a prema rubu je žuto-oker, žućkast ili gotovo krem, rub je prvo obješen, zatim je iskrivljen, izravnat ili izvrnut prema gore.

Stručak: 3-6 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, često je vrlo ravan, isprva je čitav bjelkast i vlaknast, kasnije je s finim, pomalo pahuljastim vlaknima, kasnije je ponekad svijetlosmeđ.

Listići: Gusti, oko 60-80 ih dopire do stručka, ravni do blago trbušasti, gotovo su slobodni do prirasli, prvo su bjelkasti, kasnije su bjelkasto-sivkasti do sivkasti sa žućkastim nijansom ili žućkasto-maslinasti, oštrica je nazubljena, bjelkasta ili boje lica.

Spore: Usko su eliptične, gotovo valjkaste do bademaste, tupog vrha, glatke, 8.5-10.6 x 5-6.5 μm, Q = 1.4-1.9, bazidije su uglavnom 4-sporne, ponekad su 2-sporne sa sporama dugim do 11.7 μm, 23-31 x 7-10 μm, cheilocistide su gotovo valjkaste do batinaste, ponekad su deformirane, tankih stijenki, 21-51 x 8-16 μm, pileipelis se sastoji od epicutisa, koji se sastoji od hifa širokih 4-8 μm, prekrivenih smeđim, jasno ograničenim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, gotovo su valjkaste, batinaste, jajolike, tankih stijenki, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, lomljivo, bjelkasto; miris nije izražen, nije na spermu, a okus također nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na različitim staništima u simbiozi s vrbama, na prilično vlažnom i vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po dvobojnom klobuku, koji je narančast do tamnocrven na sredini i žuto-oker do gotovo krem na vanjskom dijelu, glatkoj do sitno vlaknastoj, ispucanoj površini klobuka, isprva bjelkastim listićima, dugom bjelkastom stručku, glatkim sporama, valjkastim do batinastim cheilocistidama, te rastu na prilično vlažnom vapnenastom tlu uz vrbe. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od Pseudosperma squamatum, koja je s bjelkastim ostacima ovoja, manje živom bojom klobuka, obično ne tamnocrvenom sredinom, u prosjeku nešto većim sporama i staništu ne samo uz vrbe, te Pseudosperma hygrophorus, koja ima glatkiju površinu klobuka, sredinu klobuka koje nije tamnocrvena s narančastom nijansom i sporama koje su u prosjeku duže, ali uže. 

KRUŠKASTA PUHARA

Apioperdon pyriforme (Schaeff.) Vizzini

Etimologija: pyrum ili pirum (lat.) = kruška + formis (lat.) = u obliku, u formi. Po obliku.

Engleski naziv: Pear-Shaped Puffball

Plodno tijelo: 2-6 (8) cm široko, kuglasto ili kruškoliko, glava je okruglasta, stručak je konusan i na osnovi je povezan s debelim bijelim rizomorfima, egzoperidij je sitno zrnast ili bradavičav, poslije može biti mrežasto isprepleten, bijel, zatim postane okerast, a u starosti smećkast, rijetko je s ljubičastom nijansom, na sredini glave pukne ovojnica i kroz otvor se oslobađaju spore, gleba i subgleba su najprije bijele, a u starosti postanu maslinasto-smeđe.

Spore: Kuglaste, glatke, (3.2) 3.4 - 3.9 (4.3) × (3) 3.3 - 3.8 (4.1) µm, Q = 1 - 1.08 (1.1), N = 120, Me = 3.7 × 3.5 µm, Qav = 1; bazidije su slične kratkoj toljagi, 9-13 µm duge i 3-4.5 µm debele, nemaju bazalnu kopču; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo, kasnije je žuto-zelenkasto pa tamnosmeđe, mekano; miris je neugodan na plin, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u malim skupinama kao saprofit krupnih drvnih ostataka (grane, panjevi, trupci) različitog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta vrlo loše kvalitete zbog neugodnog mirisa mesa, ali samo mlada.

Napomena: Lako se prepoznaje jer raste gotovo zbijena s velikim brojem plodnih tijela na gotovo trulim panjevima i trupcima raznog drveća.

Bovista nigrescens - created in Norway by Kirsti Anne Mandal

CRNKASTA JAJAČA

Bovista nigrescens Pers.

Etimologija: Jer teži da postane crnkasta.

Engleski naziv: Brown Puffball

Plodno tijelo: 2-5 (8) cm široko, kuglasto je ili malo stisnuto-duguljasto, te gomoljasto; površina je bijela i lagano naborana zbog prisutnosti egzoperidija u mladosti pa nešto glađa, naborana je zbog raspucanosti kožice, poslije smeđo-crvenkasta i smeđo-crnkasta; unutarnja ovojnica (endoperidij) je siva, orifizij se kružno otvori na sredini.

Spore: Kuglaste, 4-6 µm; otrusina je tamnosmeđa do blago ružičasto-smeđa.

Meso (gleba): Bijelo, kasnije smećkasto, moguće s laganom ljubičastom nijansom; miris je ugodan, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po livadama, pašnjacima, parkovima, svim tipovima šuma, posebno planinskim i uz ceste, na pjeskovitom terenu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo dok je mlada, odnosno dok je gleba potpuno bijela.

Napomena: Kao i sve vrste iz roda Bovista, ima prilično debelu vanjsku ovojnicu, jasno se odvaja od vanjske površine poput ljuske jaja. Slična je i ispucanoj krumpirači (Scleroderma citrinum), a u mladosti je ista kao olovasta jajača (Bovista plumbea) koja je mnogo veća rastom.

Bovista paludosa - created on August 2020 in Kostroma, Russian Federation by Иван Матершев

MOČVARNA JAJAČA

Bovista paludosa Lév.

Engleski naziv: Fen Puffball

Plodno tijelo: Najčešće je kruškoliko ili može biti okruglasto, ako je kruškoliko ima glavu široku do 4 cm, lažni stručak može biti dug i do 3.5 cm, često je nepravilno kvrgavo-brazdast, subgleba je prilično razvijena; egzoperidij je gladak ili vrlo sitno bradavičav i bijel, endoperidij je tanak i tvrd te žuto-smeđ do crveno-smeđ, pod starost postane crno-smeđ, otvor na tjemenu plodišta za oslobađanje spora vrlo je nepravilan.

Spore: Kuglaste, bradavičave, s repićem, 3.5-5.5 µm.

Meso (gleba): Najprije je bijelo, zatim tamnosmeđe, kompaktna; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen na močvarnim livadama i pašnjacima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo dok je mlada, odnosno dok je gleba potpuno bijela.

Napomena: U literaturi se navodi da je vrlo česta u alpskim predjelima čak i preko 2.000 m nadmorske visine te da masovno raste u skandinavskim zemljama.

Bovista plumbea - created on May 2021 in La Arboleda, Vizcaya, Spain by Antton Meléndez

OLOVASTA JAJAČA

Bovista plumbea Pers.

Etimologija: plumbeus (lat.) = olovan, olovne boje. Po boji u mladosti.

Engleski naziv: Grey Puffball

Plodno tijelo: 1-3.5 (4.5) cm, manje je ili više okruglasto, skoro nema stručka niti sužene baze s korijenastim produžetkom (za razliku od vrsta iz roda Lycoperdon), sitnobaršunasto, skoro glatko; najprije bjelkasto, kasnije žućkasto, žuto-smeđe, smećkasto do sivo-smeđe, kasnije se smežura, vanjska se ovojnica raspadne, te ostane unutarnja koja je olovastosivkasta, na kraju se na sredini pojavi otvor kroz koji izlaze sazrele spore.

Spore: Kuglaste, glatke, 5-6 x 4-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso (gleba): U mladosti je tvrdo i žilavo i bijelo pa zatim maslinasto-crno; miris je ugodan, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po travnjacima, parkovima, livadama, nasipima, voli pješčano tlo i toplija staništa.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo dok je mlada, odnosno dok je gleba potpuno bijela.

Napomena: Na pritisak se raspucava vanjska ovojnica (egzoperidij) i lako odvaja od unutarnje ovojnice po čemu se najlakše prepoznaje, to je inače i glavna karakteristika roda Bovista. Slična je crnkasta jajača (Bovista nigrescens) koja je mlada skoro ista, u starosti je unutarnja ovojnica prvo olovnosiva, zatim smeđa i na kraju potpuno crna, a raste na istom staništu.

Bovista pusilla - created on July 2020 in Shawnee National Forest, Wolf Lake, IL, USA by Lizzy Cramer

SITNA PUHARA

Bovista pusilla (Batsch) Pers.

Etimologija: pusillus (lat.) = sićušno, malo, maleno, sitno. Po dimenzijama.

Engleski naziv: Least Puffball

Plodno tijelo: 0.5-1 (2.5) cm široko, vrlo je promjenljivog oblika, piramidalno ili okruglasto, na bazi se nalazi mali zašiljeni stručak s mjestimičnim ostacima micelijskih hifa; uglavnom je bjelkasto, kasnije žućkasto, oker-smeđe, sivo-smeđe do maslinasto-smeđe, površina je zrnasto-bradavičava, bradavice se lako skidaju s površine, u starosti otpadnu, te površina postane smeđa, glatko, smeđe, kožica se ne skida kao kod livadne puhare (Lycoperdon pratense).

Spore: Kuglaste, glatke, lagano bradavičave, 3.5-5.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso (gleba): Najprije je bijelo, kasnije maslinasto-crno; subgleba je bijela i smećkasta, kompaktna; miris je ugodan, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla po travnjacima, parkovima, livadama, nasipima, voli pješčano tlo i toplinu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo dok je mlada, odnosno dok je gleba potpuno bijela.

Napomena: Ovu vrstu je bez dosta osobnog iskustva po izgledu teško razlikovati od livadne puhare, osobito u početnom stadiju razvoja.

TRBUŠASTA PUHARA

Bovistella utriformis (Bull.) Demoulin & Rebriev

Engleski naziv: Mosaic Puffball

Plodno tijelo: 3-16 (18) cm, skoro je okruglo ili kruškoliko, na vrhu je stisnuto; prvo je snježnobijelo, zatim je sivo do tamnosmeđe, površina je s gornje strane pokrivena bijelim piramidalnim izraslinama koje poslije nestanu, površina je ispresjecana s poljima, vanjska je površina od spužvaste subglebe odijeljena papirastom ovojnicom, u starosti izbacuje spore iz okruglog otvora koji se stvori na vrhu.

Spore: Kuglaste, sa središnjom žutom kapljom, glatke, 4.5-5.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa do tamnosmeđa.

Meso: Sastoji se od od dva dijela, glebe i subglebe, gleba se nalazi do stručkolikog suženja, a subgleba je malo tamnija i slojem odvojena od glebe; meso je najprije bijelo, zatim je žuto-zelenkasto, u starosti, kada spore sazriju, je maslinasto-smeđe; miris i okus su ugodni, u starosti je neugodan karbolan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla posebno po planinskim predjelima po livadama i pašnjacima, travnjacima, živicama, voćnjacima, rado i uz zgarišta, bez povezanosti s bilo kojim drvećem. Primjerci na slici pronađeni su na planinskoj livadi iznad sela Voštane, istočno od Trilja, te na livadi na lokalitetu Vojnić, južno od Sinja.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo dok je mlada, odnosno dok je gleba potpuno bijela. Smatra se najukusnijom od svih puhara, međutim nije ukusna svima. Prije pripreme se treba skinuti papirasta, smeđa ovojnica. Ostali je dio raspoznatljiv po tvrdoj glebi i spužvastoj subglebi, a između njih se nalazi glatka opna.

Napomena: Rod Bovistella karakteriziraju plodna gleba i neplodna subgleba. Ne postoji nikakva opasnost da se zamijeni nevaljalim puharama.