Inocybe mixtilis - created on September 2022 in Strølille, Denmark by Thomas Kehlet

POMIJEŠANA CJEPAČA

Inocybe mixtilis (Britzelm.) Sacc.

Etimologija: misceo (lat.) = miješati, spajati, zbunjivati. Po tome što se lako zamijeni s drugim sličnim vrstama.

Klobuk: 1.5-2.5 cm širok, isprva je stožasto-zvonolik, zatim se raširi, rijetko je spljošten, uvijek je s izraženim šiljastim ispupčenjem na sredini, površina je ljepljiva, gotovo je glatka na sredini, prema rubu je sitno radijalno vlaknasta, kožica lagano prelazi preko ruba, žućkast do oker, nešto je tamniji na sredini, često je skoro potpuno žut.

Stručak: Do 2.5-4.5 cm visok i 2-5 mm debeo, čvrst, valjkast, na bazi je sa izraženo obrubljenim gomoljem, čitav je pahuljast, isprva je bjelkast kasnije je žućkast do svijetlooker, na vrhu i na bazi ostaje bjelkast.

Listići: Gusti, široki su 2-5 mm, trbušasti, izmiješani su s lamelulama, usko su prirasli do gotovo slobodni, najprije su bjelkasti, kasnije postaju sivkasto-maslinasti i s crvenkastom ili ljubičastom nijansom, oštrica je resasta i boje lica.

Spore: Eliptične, Višekutne, izraženo su grbave, sa 10-14 izbočina, 6-9 x 4-7 µm, Q = 1.2-2.1, bazidije su 4-sporne, 24-30 x 8-10 µm, pleurocistide su 45-53 x 16-22 µm, prilično su kratke, široko vretenaste, stijenke su  na vrhu debljine do 3 µm, prozirne, s kristalima na vrhu, cheilocistide su 37-55 x 12-18 µm, oblika su sličnog pleurocistidama, izmiješane su s vretenastim paracistidama, caulocistide su 33-43 x 11-16 µm, oblika su sličnog pleurocistidama, s kristalima na vrhu, izmiješane su s vretenastim cauloparacistidama, pileipelis je cutis koji se sastoji od inkrustiranih hifa, širokih do 12 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u miješanim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom ili borom, rijetko s bjelogoričnim drvećem, na vapnenastom ili pjeskovito-glinenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po obrubljeno gomoljastom stručku, te žuto-smeđem, ljepljivom klobuku. Slične su Inocybe viscosissima, koja se razlikuje po drugačije obojenom klobuku i listićima, te većim sporama i cistidama, Inocybe xanthomelas, koja ima veće spore i nema žućkaste nijanse na stručku, lješnjakova cjepača (Inocybe margaritispora), koja ima vlaknasti do ljuskavi pokrov na klobuku i veće cistide, kao i Inocybe pallida i zamjenjiva cjepača (Inocybe praetervisa), koje imaju veće spore.

Inocybe muricellata - created on September 2011 in Kähri, Estonia by Vello Liiv

PURPURNA CJEPAČA

Inocybe muricellata Bres.

Etimologija: murex (lat.) = vrsta morskog puža s ljušturom prekrivenom brojnim bodljama od kojeg se u antičko vrijeme dobivala purpurna boja + -ellus (lat.) = izražava umanjenicu. Po ljubičastoj boji stručka i mesa.

Klobuk: 7-4 cm širok, isprva je zvonoliko-konveksan, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do izravnat, s ili bez grbice na sredini, površina je vunasto-baršunasta u mladosti, ubrzo se razlaže na stršeće ljuske na sredini, prema rubu je grubo baršunasto-vlaknasta, nije brazdasta na rubu, ostaci ovoja su odsutni ili nejasno izraženi, ponekad su donekle uočljivi, a površina tada nije sa stršećim ljuskama, oker do oker-smeđ na sredini, prema rubu je žut do oker, rub je u mladosti podvijen, ubrzo se izravna.

Stručak: 2-6 cm visok i 2-5 mm debeo, čvrst, valjkast, batinast ili gotovo gomoljast na bazi i širok 8 mm, gomolj nikada nije obrubljen, čitav je pahuljast, koprena nije uočljiva kod mladih primjeraka, na vrhu je crveno-smeđ, često je pomiješan s ljubičastom nijansom, te ružičast do narančast ili žućkast bez crvenkaste nijanse, svjetliji i manje crvenkast prema dolje ili je čitav žut, bijelo maljav na bazi.

Listići: Umjereno su gusti, 20-35 ih dopire do stručka, široki su 2-5 mm, nisu trbušasti, prilično su široko prirasli do gotovo slobodni, žuto-smeđi; oštrica je resasta do gotovo pahuljasta, bijela.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, stožaste na jednom kraju, glatke, 8-13 x 5-7 µm, Q = 1.5-2.1, bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, 24-32 x 8-11 µm, pleurocistide su 54-95 x 10-22 µm, valjkaste, usko vretenaste do oblika boce, žutih do žuto-zelenkastih i debelih stijenki, debljine do 3 µm, s vršnim kristalima, vrlo su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama ili su nešto šire, brojne, paracistide su kruškolike do batinaste, tankih stijenki i bezbojne ili s blago zadebljanim smeđim stijenkama, vrlo su brojne, caulocistide se spuštaju prema bazi spušta, slične su cheilocistidama, ali su često manje debelih i svijetložutih stijenki, osobito na donjoj polovici, pomiješane su s cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, ljubičasto-crveno ili žućkasto u vrhu stručka; miris uglavnom nije izražen, rijetko je na gorke bademe, ali samo nejasno, zdrobljeno na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u mediteranskom području u travnju, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, borom, cedrom, bukvom, hrastom, lijeskom, grabom, brezom ili johom.

Doba rasta:  4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Prilično je varijabilna vrsta i u makroskopskom i u mikroskopskom pogledu. Makroskopska struktura pokrova klobuka ovisi o starosti plodnih tijela i ostacima ovoja. Iako se navodi, miris na gorke bademe je izuzetno rijetka pojava. Stoga je moguće da se spominjanje tog mirisa u nekoliko zbirki temelji na subjektivnim opažanjima. To bi moglo biti točno, je se u Langeovom opisu navodi slabi miris na gorke bademe, iako se opis definitivno odnosi na opisanu vrstu. Slična je bademova cjepača (Inocybe hirtella), koja se razlikuje po izraženom mirisu na gorke bademe, nešto svjetlijoj žutoj boji i manjim, usko batinastim cistidama sa svijetložutim stijenkama. Nikada ne pokazuje tako izražene crvenkaste nijanse na vrhu stručka.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 80. Inocybe muricellata Bres.

Inocybe mycenoides - created on September 2024 in Buderupholm Bjergeskov, Denmark by Erik Arnfred Thomsen

ŠLJEMOVKINA CJEPAČA

Inocybe mycenoides Kuyper

Etimologija: Mycena (gr.) = rod gljiva + -oides (gr.) = nalik na, sličan. Po izgledu koji podsjeća na šljemovke.

Klobuk: 0.6-3 cm širok, isprva je polukuglasto-konveksan, kasnije je raširen, bez grbice na sredini, površina je grubo radijalno vlaknasta, ali fibrile se ne razdvajaju, na rubu nije raspucan, vremenom postaje ljuskavo-maljav na sredini, ostaci ovoja nisu prisutni, sumpornožut, oker do žuto-smećkast.

Stručak: 3-6 cm visok i 1.5-3 mm debeo, čvrst, valjkast, često je zakrivljen, uglavnom je čitav pahuljast, oker na vrhu, ponekad je s crvenkastim nijansama, svjetliji prema dolje, bjelkast na bazi.

Listići: Osrednje su gusti, oko 30 ih dopire do stručka, široki su 1.5-3 mm, nisu trbušasti, prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su sumpornožuti, na kraju su maslinasto-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do bademaste, stožaste na jednom kraju, glatke, 8-11 x 5.5-6.5 µm, Q = 1.5-1.8, bazidije su 4-sporne, 23-29 x 7-9 µm, pleurocistide su 31-50 x 10-16 µm, valjkaste, usko valjkasto-batinaste do vretenaste, debelih stijenki, debljine do 2.5 µm, svijetložutih stijenki, s kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, umjereno brojne, caulocistide se spuštaju do baze stručka, slične su cheilocistidama, pomiješane su s cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, prljavo narančasto, oker na vrhu stručka; na prerezu miriše na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće lipom ili bukvom, rjeđe s crnogoričnim drvećem, obično arišem.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po izgledu koji podsjeća na šljemovke, potpuno pahuljastom stručku i kratkim, valjkastim do gotovo vretenastim cistidama.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 87. Inocybe mycenoides Kuyp.

TAJANSTVENA CJEPAČA

Inocybe mystica Stangl & Glowinski

Etimologija: mysticus (gr.) = mističan, tajanstven. Po rijetkosti.

Klobuk: 2-3 (4) cm širok, najprije je stožast i konveksan, kasnije je raširen i tupo ispupčen na sredini, kožica se lako guli; žućkasto-oker do oker, ponekad je mjestimično hrđastosmeđ, vremenom više ili manje posvijetli prema rubu, površina je na tjemenu gotovo glatka do minimalno baršunasta, prema rubu je fino vlaknasta, vlakna u rubnom području u starosti postaju pomalo gruba i ponekad se lome u male ljuskice.

Stručak: 1-3 (4) cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast, malo je zadebljan prema dnu, baza je s malom bulbom, u mladosti je bijel, ubrzo postane žuto-oker, fino je pahuljast oko 1 cm od vrha, fino je vlaknast prema dnu.

Listići: Gusti, 4-5 mm široki, prirasli; u mladosti su bijeli, djeluju pomalo sivkasto, ubrzo postanu svijetlo oker, na kraju su oker-smeđi, oštrica je sitno nazubljena i bijela.

Spore: Eliptične do vretenaste, (7) 8-9-10 (11) x (4.5) 5-6 µm; otrusina je smeđa.

Meso: U klobuku je bijelo i 2 mm debelo, u stručku je bijelo, a u bazi svijetlo smeđe, vlaknasto; miris je kiselkast i minimalno na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom meduncom, grabom, brijestom ili bukvom, na vapnenastom tlu, pronađe se i na Jadranu. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, početkom studenog.

Doba rasta: 6, 7, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve cjepače.

Napomena: Karakteristična je po najmanjim cheilocystidama od svih cjepača, veličine 30-40 x 9.5-13 µm). Slične mikroskopske karakteristike ima sjevernoamerička cjepača Inocybe cryptocystis, ali nisu potpuno identične kao kod europske vrste.

Inocybe nitidiuscula - created in Norway by unknown

RANA CJEPAČA

Inocybe nitidiuscula (Britzelm.) Lapl.

Klobuk: 1-5 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do gotovo izravnat, uglavnom je s uglavnom izraženom grbicom na sredini, ponekad je prilično niska i široka ili čak odsutna, površina je vunasta i glatka na sredini, na kraju je sitno brazdasta i ljuskava, prema rubu je radijalno vlaknasta, vlakna nisu ili su jedva razdvojena, na rubu nije brazdasta ni raspucana, bez sjaja do sjajna, ostaci ovoja su prisutni ili odsutni, ali prilično nejasno izraženi, smeđ do tamnosmeđ, ponekad je više žuto-smeđ, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2-8 cm visok i 2-8 mm debeo, čvrst, valjkast ili slabo zadebljan na bazi, nije gomoljast, pahuljast na gornjem dijelu do 1/3, rijetko do polovice, ispod je uzdužno bijelo vlaknast do gotovo gladak, često je s raspršenim sitnim bjelkastim dlačicama, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, kasnije nestaje i ne ostavlja tragove, narančasto-oker ili crvenkasto-oker na gornjem dijelu, ponekad je oker bez crvenkastih nijansi, ispod je svjetliji i manje crvenkast, bjelkast na bazi.

Listići: Gusti do gotovo razmaknuti, 25-55 ih dopire do stručka, široki su 2.5-6 mm, prilično su usko prirasli, bijeli u mladosti, zatim su žućkasto-sivi do žućkasto-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do široko bademaste, stožaste na jednom kraju, glatke, 8.5-13 x 5-7 µm, Q = 1.5-2, bazidije su 4-sporne, 25-38 x 9-12 µm, pleurocistide su 50-90 x 11-22 µm, usko vretenaste do gotovo valjkaste ili oblika uske boce, ponekad su usko trbušaste, bezbojnih do svijetložutih i debelih stijenki, debljine do 2.5 µm, s vršnim su kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na gornjem dijelu, spuštaju se do 1/3 dužine, ponekad čak i do polovice, slične su cheilocistidama i pomiješane s cauloparacistidama, na donjoj polovici su ponekad s raspršenim caulocistoidnim hifama, koje se ponekad spuštaju čak do baze stručka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, čvrsto, bjelkasto u klobuku, crvenkasto-oker do narančasto-oker u kori gornjeg dijela stručka; miris i okus su na spermu, ponekad s kiselkastom komponentom.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od travnja do studenog, pojedinačno ili ponekad busenasto po 4-5 sraštenih primjeraka, u šumama, po pješčanim nanosima, šljunčarama, na travnatim terenima i mjestima bogatim mahovinom, također na sloju smrekovih iglica, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično smrekom, borom, arišem, hrastom, lijeskom ili grabom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Opisanu je vrstu tipizirao Stangl, koji je ujedno bio i prvi koji je sinonimizirao Inocybe friesii. i čiji su zaključci vezani za ovu vrstu prihvatljivi. Razlika između žuto-smeđe varijante, prije prepoznate kao Inocybe nitidiuscula f. epixantha, i kestenjastosmeđe tipične varijante je premalena i pokazuje previše sličnosti da bi opravdala formalno priznavanje prve varijante kao autonomne vrste. Iako je to malo iznenađujuće, Inocybe tarda se ranije smatrala sinonimom opisane vrste, ali danas se smatra samostalnom vrstom. Međutim, pažljiva usporedba Kühnerovog opisa obje vrste, jasno pokazuje da su obje vrste vrlo slične i u makroskopskom i u mikroskopskom pogledu. Inocybe tarda se uglavnom razlikuje po tome što je nešto većih dimenzija i s nešto manje izraženom crvenkastom nijansom na vrhu stručka. Prilično je slična i tamna cjepača (Inocybe fuscidula), od koje se razlikuje po stručku s izraženim crvenkastim nijansama, većim sporama i pleurocistidama s nešto debljim stijenkama.

Inocybe obscurobadia - created on October 2011 in Kalvøya, Norway by Håkon Holien, Norwegian University of Science and Technology

TAMNOSMEĐA CJEPAČA

Inocybe obscurobadia (J.Favre) Grund & D.E.Stuntz

Etimologija: obscurus (gr.) = taman, mračan, nejasan + badius (lat.) = kestenjastosmeđ. Po boji klobuka.

Klobuk: 1-3.7 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan ili izravnat, ispupčen na sredini, ali često nejasno, površina je glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasto-ljuskava, nije brazdasta na rubu, ponekad je sa sivkastim sjajem zbog tankih, prolaznih ostataka ovoja, okerasto-smeđ, žućkasto-smeđ, smeđ ili tamnosmeđ.

Stručak: 2.5-11 cm visok i 1.5-5 mm debeo, čvrst, valjkast, batinasto ili polugomoljasto zadebljan na bazi, nije pahuljast na vrhu, već eventualno samo na krajnjem vrhu, uskom pojasu do 1/10 dužine, ispod je uzdužno vlaknast, rukovanjem se briše, bijelo dlakav na bazi, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, bjelkasto-oker na vrhu, ispod je svjetliji i slabo crvenkast, crvenkasti odsjaji ponekad nije prisutan.

Listići: Umjereno su gusti do razmaknuti, 20-50 ih dopire do stručka, široki su 2-7 mm, trbušasti ili ne, usko do prilično široko prirasli, žućkasto-smeđi ili sivkasto-smeđi, oštrica je resasta do gotovo pahuljasta, bijela.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 7-11.5 x 4.5-6.5 µm, Q = 1.5-2, bazidije su 4-sporne, 27-34 x 7-10 µm, pleurocistide su 48-97 x 10-17 µm, valjkaste do usko vretenaste, nisu oblika boce, često su malo zakrivljene na gornjem dijelu, ponekad su gotovo glavičaste, prozirnih do žućkastih i blago zadebljanih stijenki, debljine do 1.5 µm, bez ili s rijetkim kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su rijetke, paracistide su široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su odsutne ili su samo na krajnjem vrhu, uglavnom su slične cheilocistidama, prisutne su i cauloparacistide, ispod je sa slabije ili jasno izraženih caulocistoidnim hifama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, crvenkasto u gornjem dijelu stručka; na prerezu miriše na spermu, sušenjem na lišće pelargonije, a okus nije izražen ili je na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, na tlu ili na krupnijim drvnim ostacima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično johom, vrbom, topolom, hrastom, smrekom, borom ili arišem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ova je vrsta u Europi dugo bila poznata pod pogrešnim nazivom, uskocistidna cjepača (Inocybe leptocystis). Horak i Stangl su tvrdili da nisu mogli pronaći naziv za ovu pogrešno nazvanu vrstu, pa su je opisali kao novu pod nazivom Inocybe tenuicystidiata. Međutim, previdjeli su činjenicu da je Favre već opisao tu vrstu, koju su američki autori Grund i Stuntz kasnije uzdigli na razinu vrste. Nažalost, oba su autora primijenila pogrešni naziv. Slična je Inocybe leptocystis var. ambigua za koju je Favre navodi da je samo manji varijetet opisane vrste. Međutim, Favreov crtež prikazuje makroskopski potpuno drugačiju vrstu, a sinonimija još nije nedvojbeno dokazana, unatoč identičnim mikroskopskim značajkama.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 32. Inocybe obscurobadia (J.Favre) Grund & Stuntz

Inocybe occulta - created on September 2025 in Kaskisto, Marjamäki ls-alue, Finland by Stefan Jakobsson

SKRIVENA CJEPAČA

Inocybe occulta Esteve-Rav., Bandini, B.Oertel & G.Moreno

Etimologija: occulta (lat.) = skrivena, tajna, prikrivena. Po neprepoznatljivosti ili skrivenosti među sličnim vrstama.

Klobuk: 1.5-2.5 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, zvonolik, kasnije je raširen i s izraženom grbicom na sredini, površina je malo mazava, glatka ili ljuskava na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, oker, žuto-smeđ do svijetlosmeđ, rub je prvo podvijen, kasnije je obješen ili izravnat.

Stručak: 2-3 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast, zadebljan do izraženo obrubljeno gomoljast na bazi, ravan ili zakrivljen, čitav je pahuljast, izraženije na gornjem dijelu, ispod je više vlaknast, koprena nije prisutna, bijel do oker.

Listići: Gusti, usko su prirasli sa zupcem, prvo su sivkasti do žućkasto-sivkasti, kasnije su sivo-smeđi, s mjestimičnim su žutim mrljama, oštrica je ljuskava, boje lica ili smeđa.

Spore: Eliptične, višekutne, grbave, sa 6-8 grba, ponekad su s 1 ili 2 izražene grbe na suprotnim krajevima, debelih stijenki, 8.5-10.5 × 5.5-7.5 µm, Q = 1.2-1.6, Qe = 1.5, bazidije su batinaste, 4-sporne, 19-28 × 7-11 μm, pleurocistide su 36-58 × 14-23 µm, brojne, vretenaste, s kristalima na vrhu, nekad su široko batinaste sa tupim vrhom i bez kristala, uglavnom su bez dugih stapki na bazi, stijenke su debljine 2–3 μm, bezbojne ili svijetložute, cheilocistide su slične pleurocistidama, češće su vretenaste i s kristalima na vrhu, stijenke su debljine 2–3 μm, neke su sa svijetložutim sadržajem, caulocistide su slične cheilocistidama ili veće, do 70 × 18 μm, sa bezbojnim stijenkama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bijelo u klobuku, žućkasto-smeđe u stručku, osušeno je žuto-smeđe u klobuku i žućkasto-smeđe u stručku; miris i okus su na spermu, osobito na prerezu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, na planinskim travnjacima i grmljacima, u simbiozi s patuljastom vrbom (Salix arbuscula).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Filogenetske analize pokazale su da je najsrodnija vrsta pomiješana cjepača (Inocybe mixtilis), koja raste po crnogoričnim šumama. Po žuto-smeđem klobuku, obrubljeno gomoljastoj bazi stručka, koji je čitav pahuljast i izraženo grbavim sporama slična je tamnocistidna cjepača (Inocybe phaeocystidiosa), koja se razlikuje po manjim (ili užim) sporama i cistidama, te mirisu koji nije izražen ili je na voće, a osušeni primjerci jako potamne.

Inocybe ochroalba - created on September 2009 in Vrold, Denmark by Jens Mårbjerg

OKERBIJELA CJEPAČA

Inocybe ochroalba Bruyl.

Etimologija: ochra (lat.) = oker + albus (lat.) = bijel. Po boji klobuka.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do gotovo izravnat, s ili bez grbice na sredini, površina je glatka do ljuskava na sredini ili sa sitnim prilegnutim do uzdignutim ljuskama, podsjeća na ljuskavu cjepaču (Pseudosperma squamatum) ili lješnjakovu cjepaču (Inocybe margaritispora), s nešto tamnije smeđim vrhovima ljuski, prema rubu je radijalno vlaknast, vlakna se ne razdvajaju, na rubu nisu s pukotinama, s ostacima ovoja koji ponekad malo prelaze listiće, malo je mazava i pomalo sjajna, u mladosti je bjelkast zbog ostataka ovoja koji zaostanu na sredini ili potpuno nestanu, ispod ostataka ovoja je oker do oker-smeđ na sredini, vanjska je polovica više žuto-oker, rub je u mladosti podvijen, ubrzo se izravna, kasnije je resast.

Stručak: 1-6 cm visok i 2-7 mm debeo, čvrst, valjkast, slabo je gomoljasto zadebljan na bazi, gomolj nikad nije obrubljen, čitav je pahuljast, ali ponekad samo nejasno na donjoj trećini, koprena nije prisutna ni kod najmlađih primjeraka, isprva je bjelkast, vremenom postaje svijetlo žuto-oker, često je narančasto-oker na gornjem dijelu.

Listići: Prilično su gusti, 30-50 ih dopire do stručka, široki su 1.5-6 mm, nisu trbušasti, usko su prirasli do gotovo slobodni, sivkasto-žućkasti do žućkasto-smeđi u mladosti, na kraju su žuto-smeđi sa slabom maslinastom nijansom, oštrica je resasta, bjelkasta ili boje lica.

Spore: Eliptične do bademaste, nejasno do prilično izraženo gotovo stožaste na jednom kraju, glatke, 7.5-10.5 x 4.5-6 µm, Q = 1.4-1.9, bazidije su 4-sporne, 26-37 x 7-10 µm, pleurocistide su 37-67 x 13-26 µm, batinaste do usko batinaste, ponekad su gotovo vretenaste, debelih stijenki, debljine do 2.5 µm, bezbojnih do svijetložutih stijenki, s kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su kruškolike do batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do baze stručka, slične su ili nešto uže od cheilocistida, osobito na donjoj polovici stručka, donekle su nepravilne, svugdje su pomiješane s cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, žućkasto u klobuku, malo okerasto u stručku; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od travnja do svibnja i kolovoza do studenog, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, johom, smrekom ili borom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 4, 5, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Vrlo je varijabilnih makroskopskih značajki zbog ostataka ovoja. Primjerci s ljuskavo-maljavim klobukum i izraženom grbicom izgledaju izrazito drugačije od primjeraka s glatko-ljuskavim klobukom bez grbice, ali obje varijante su vrlo slične po mikroskopskim značajkama. Ova razlika u značajkama je barem djelomično fenotipski određena, jer se obje varijante povremeno susreću u skupinama koje kao da potječu iz istog micelija. Zbog toga se tim varijantama ne dodjeljuje nikakav formalni infraspecifični status. Slične su Langeova cjepača (Inocybe langei), koja ima manje spore s tupim krajem i uglavnom sivkaste listiće, te pelargonijina cjepača (Inocybe pelargonium), koja ima drugačiji miris, uže vretenaste cistide i stručak koji je često gotovo obrubljeno gomoljast na bazi.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 85. Inocybe ochroalba Bruylants

Inocybe oetziana - created on November 2021 in Jefferson County, WA, USA by Jacob Kalichman

OTZIJEVA CJEPAČA

Inocybe oetziana Bandini & B.Oertel

Etimologija: Ötzi (lat.) = naziv ledenog mumificiranog čovjeka iz bakrenog doba (oko 3300. pr. Kr.), pronađenog 1991. godine u ledenjaku u Ötztalskim Alpama na granici Austrije i Italije + -iana (lat.) = koji pripada, koji potječe od. Po prvom nalazu u dolini u kojoj je pronađen ledeni čovjek Ötzi.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je zvonolik ili stožast, zatim široko konveksan ili proširen, bez ili s izraženom grbicom na sredini, kasnije je ulegnut oko sredine, površina je u mladosti s vrlo slabim i prolaznim tragovima bjelkasto-sivkastih ostataka ovoja, glatka i gola, kasnije je vlaknasta i fino raspucana, vlakna su razmaknuta ili ne, vodenasta, mladi su primjerci s ostacima bjelkaste koprene, okerasto-smeđ do smećkast s crvenkastom nijansom, vremenom izbljeđuje prema rubu, rub je podvijen u mladosti, kasnije obješen do izravnat ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 2.5-4.5 cm visok i 2-3 mm debeo, uglavnom se širi prema bazi, u mladosti je prekriven bjelkastim dlačicama, kasnije je uzdužno crtast ili gol, pahuljast je samo na krajnjem vrhu, žućkast, smećkast s crvenkastom nijansom.

Listići: Osrednje su gusti do razmaknuti, 30-40 ih dopire do stručka, debeli, prirasli, isprva su bjelkasti, kasnije su sivkasti, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Bademaste do široko eliptične, obično nisu ulegnute na sredini, gotovo su zašiljene na jednom kraju, glatke, 8.2–11.1 x × 4.9–6.4 μm, Me = 9.5 x 5.7 μm, Q = 1.5–2, Qe = 1.7, bazidije su uglavnom 4-sporne, rijetko su 2-sporne, a zatim su duge do 12 μm, 25–31 × 7–10 μm, oštrica listića sastoji se od cheilocistida i brojnih bezbojnih, batinastih ili valjkastih paracistida s tankim stijenkama, pleurocistide su 42–73 x 12–23 μm, uglavnom su trbušaste, ponekad su vretenaste ili valjkaste, često je s jasno obrubljenim prijelazom između zadebljanog dijela i vrata, obično je samo s kratkim, ali ponekad i s duljim vratom, na vrhu su općenito tupe, s prilično kratkim stalkom na bazi ili je baza odsječenom ili kuglasta, na vrhu su obično s kristalima, stijenke su debljine do 1.5 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, cheilocistide su sličnog izgleda i veličine, pileipelis je sastavljen od epicutisa koji se sastoji od paralelnih hifa širokih 5–13 μm, slabo inkrustiranih i sa smeđim do tamnosmeđim pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim elementima, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, 35–65 × 10–20 μm, obično su trbušaste, često su s jasno obrubljenim prijelazom od zadebljanog dijala do vrata, s kratkim su stalkom na bazi, na vrhu su obično s kristalima, stijenke su debljine 1 μm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, izmiješane su s brojnim batinastim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, osušeno je smeđe s crvenkastom nijansom u klobuku i nešto svjetlije u stručku, ne pocrni; miris i okus su na spermu, barem na prerezu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, na višim planinskim predjelima, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po oker-smeđem do smeđem klobuku s crvenkastom nijansom, slabo vodenastoj i glatkoj površini, vrlo slabim i kratkotrajnim, tankim ostacima ovoja, pahuljastom stručku samo na vrhu, glatkim sporama, uglavnom trbušastim cheilocistidama, pleurocistidama s prilično tankim stijenkama, širokim vratom i kratkim stalkom na bazi, te rastu na vapnenastom tlu ispod crnogoričnog drveća. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od svih sličnih vrsta s glatkim sporama, kao što su sivoovojna cjepača (Inocybe griseovelata), koja ima deblje i dugotrajnije ostatke ovoja na klobuku, svjetliji stručak, veće spore i često valjkaste cheilocistide, rana cjepača (Inocybe nitidiuscula), koja obično ima crvenkastiji klobuk, površina nije vodenasta, spore su prosječno duže, a cheilocistide su često uske na vrhu i obično imaju deblje stijenke, Inocybe involuta, koja je također obično crvenkastija, s jakim kontrastom boja između boje listića i stručka u mladosti, a spore su prosječno veće, Inocybe perchtana, koja raste na istom staništu, ali se razlikuje po obično crvenkasto-smeđoj boji klobuka, manje raspucanoj površini klobuka u starosti, prosječno manjim sporama, dugim i uskim caulocistidama, stručku koji često postaje crvenkast kada je nagnječen i na donjoj je polovici pahuljast, te Inocybe grusiana, koja ima deblje ostatke ovoja na klobuku, prosječno duže spore, kao i duge i uske caulocistide s krnjom bazom.

Inocybe paragiacomi - created on August 2023 in Vaksdal, Vaksdal, Ve, Norway by Perry Gunnar Larsen

NARANČASTOLISTIĆAVA CJEPAČA

Inocybe paragiacomi E.Larss., C.L.Cripps & Vauras

Etimologija: Po sličnosti sa Giacomovom cjepačom (Inocybe giacomi).

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je blago konveksan, zatim je široko konveksan, s ili bez male grbice na sredini, površina je radijalno vlaknasta, kasnije se raspucava, na sredini je ponekad sa slabim sivkastim ostacima ovoja, smeđ, rub je obješen, kasnije je rascijepljen.

Stručak: 2-3 cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast, uzdužno je srebrno vlaknast, nije pahuljast, koprena je vlaknasta u mladosti, prolazna, često nije uočljiva, smećkast do smeđ, bez crvenkastih nijansi.

Listići: Gusti do malo razmaknuti, izmiješani su s lamelulama, prilično su debeli, oko 40 ih dopire do stručka, prirasli, svijetložuti, svijetlonarančasti do svijetlosmeđi, oštrica je smeđa.

Spore: Nepravilne ili pravokutne, s nekoliko su vrlo niskih grbica, neke su sužene na sredini, 8.5-12 × 5.5-8 µm, Q = 1.3-1.8, Qe = 1.5-1.6, bazidije su batinaste, 4-sporne, 32-44 × 10-13 µm, pleurocistide su 48-90 × 12-25 µm, vretenaste s kratkim stalkom na bazi, bez ili  s kristalima na vrhu, stijenke su debljine do 2 µm, uglavnom su bezbojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, ali promjenjivijeg oblika, 40-98 × 10-22 µm, često su sa žuto-smeđim sadržajem, paracistide su 13-37 × 7-14 µm, batinaste do jajolike, neke su sa žuto-smeđim sadržajem, caulocistide su 29-79 × 8-20 µm, debelih stijenki samo na vrhu, često su sa žuto-smeđim sadržajem, caulocistioidne hife su tankih stijenki, vršni su segmenti 36-56 × 8-9 µm, cauloparacistide su 10-27 × 6-11 µm, rijetke; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, kremasto, nije crvenkasto, osušeno je tamnosmeđe u klobuku, listići su hrđastosmeđi, a u stručku je tamnosmeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, na planinskim travnjacima, livadama i grmljacima, u simbiozi s vrbom.

Doba rasta: 7, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve cjepače.

Napomena: Prepoznatljiva je po stožasto-konvekanom, smeđem klobuku, radijalno vlaknastom i sa slabim ostacima ovoja, svijetlonarančastim listićima, valjkastom, svijetlosmeđem, vlaknastom stručku, koji nije pahuljast ili s crvenkastom nijansom, pravokutnim, blago grbavim sporama i pleurocistidama s debelim stijenkama. Za razliku od Giacomove cjepače (Inocybe giacomi) i Inocybe subgiacomi, listići su svijetlonarančasti umjesto sivi, stručak nije s crvenom nijansom, miris nije na spermu, a spore su šire i izraženije grbave.

Inocybe pelargonium - created on September 2006 in Fjeld Skov, Denmark by Jens H. Petersen

PELARGONIJINA CJEPAČA

Inocybe pelargonium Kühner

Etimologija: Pelargonium (lat.) = rod biljaka cvjetnica iz porodice iglica (Geraniaceae). Po mirisu.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, poslije je konveksan do izravnato-konveksan, bez grbice ili s niskom širokom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je žućkasto vlaknasta, vlakna se ne razdvajaju ili se jedva razdvajaju, rijetko su razdvojena na rubu, vremenom se polako i teško uočljivo razlaže na ljuskice, gotovo je sjajna, slabo je mazava kada je vlažna, ostaci ovoja nisu prisutni, vrlo su rijetko prisutni, ali tada nejasno izraženi, žuto-oker do žuto-smeđ, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-6.5 cm visok i 3-8 mm debeo, čvrst, valjkast, često je gotovo obrubljeno gomoljast na bazi, gomolj je širok 8-11 mm, rijetko je bez gomolja, čitav je pahuljast, bjelkast do žućkast, zatim je svijetlooker, ali bijel na gomolju.

Listići: Umjereno su gusti, 40-60 ih dopire do stručka, široki su 3-10 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su bjelkasti do svijetlokrem, na kraju žuto-smeđi, oštrica je gotovo ravna do nejasno nazubljena, bjelkasta ili boje lica.

Spore: Eliptične do bademaste, nejasno su stožaste na jednom kraju, glatke, 6.5-10 x 4-6 µm, Q = 1.4-1.9, bazidije su 4-sporne, 26-35 x 8-10 um, pleurocistide su 39-70 x 11-22 µm, gotovo trbušaste do vretenaste, nikada ne teže obliku boce, debelih stijenki, debljine do 2 µm, bezbojnih ili svijetložutih stijenki, s kristalima na vrhu, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do baze stručka, slične su cheilocistidama, ali u donjoj trećini su nepravilnije i slabije izražene, cauloparacistide dopiru do baze; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bijelo, žućkasto u stručku, bijelo u gomolju; miriše na lišće pelargonije, a na prerezu na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studenog, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, bukvom, hrastom, lipom ili topolom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Navodno je slična Inocybe claviger, koja ima manje spore i kraće pleurocistide, a prije je bila sinonim opisane vrste.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 84. Inocybe pelargonium Kühner

Inocybe phaeocystidiosa - created on August 2024 in Helgedalen, Luster, Ve, Norway by Perry Gunnar Larsen

TAMNOCISTIDNA CJEPAČA

Inocybe phaeocystidiosa Esteve-Rav., G.Moreno & Bon

Etimologija: phaios (gr.) = tamno, smeđe + cystidiosa (gr.) = cistida. Po karakterističnim cistidama.

Klobuk: 1.5-3.5 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, zatim je konveksan do blago zvonolik, kasnije je raširen i tupo ispupčen na sredini, površina je mazava, glatka na sredini, često je s tamnijim, prilegnutim ljuskama do radijalno vlaknasta prema rubu, nije raspucana, žuto-smeđ, smeđ do narančasto-smeđ.

Stručak: 2-5 cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast, zakrivljen, bez ili s obrubljenim gomoljem na bazi, čitav je pahuljast (koristiti ručno povećalo), koprena nije prisutna, krem, ponekad je s narančastom nijansom.

Listići: Gusti, oko 60 ih dopire do stručka, široki su do 5.5 mm, usko su prirasli sa zupcem ili gotovo slobodni, bjelkasti, svijetlokrem, sivkasti, sivkasto-smeđi, ponekad su s mjestimičnim žutim mrljama, oštrica je resasta, bijela ili tamnija.

Spore: Eliptične, višekutne, grbave s 10-14 zaobljenih izbočina, 9.5-12.5 × 7-9.5 µm, Q = 1.1-1.5, Qe = 1.35, bazidije su batinaste, uglavnom su 4-sporne, 25–40 × 8–12 µm, pleurocistide su 60-87 × 14-25 µm, vretenaste, nekad su s dugim vratom i kratkim stalkom na bazi, s kristalima na vrhu, mogu biti i bez kristala, ponekad su sa žuto-smeđim sadržajem, stijenke su debljine 1-4 µm, bezbojne ili svijetložute, cheilocistide su slične pleurocistidama, ponekad su sa žuto-smeđim sadržajem, paracistide su batinaste, caulocistide su slične pleurocistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bijelo do žućkasto-smeđe; miris nije izražen ili je blag na voće, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u planinskim područjima, na travnjacima i u šumama, u simbiozi s patuljastim vrbama.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po potpuno pahuljastom stručku, prilično velikim cistidama, koje su ponekad sa žućkasto-smeđim sadržajem, i mesu koje sušenjem postaje sivo. Slična je zamjenjiva cjepača (Inocybe praetervisa), koja raste prvenstveno u planinskim područjima ispod crnogoričnog drveća.

Inocybe phaeodisca - created on September 2025 in Højgård Skov, Denmark by Erik Arnfred Thomsen

SVIJETLORUBNA CJEPAČA

Inocybe phaeodisca Kühner

Etimologija: phaeo (gr.) = tamnosmeđ, sivkast, tamne boje + diskos (gr.) = disk, sredina klobuka. Po boji.

Klobuk: 2-3.5 cm širok, zvonolik kad je mlad, zatim je konveksan do izravnato-konveksan, ispupčen na sredini, ponekad samo nejasno, površina je crvenkasto glatka do vlaknasto-dlakava na sredini, vremenom se lagano raspucava, prema rubu je vlaknasta, vlakna nisu ili su jedva razmaknuta, na rubu nije brazdasta, ostaci ovoja nisu prisutni, na sredini je žućkasto-smeđ do tamnosmeđ, u prilično jakom kontrastu s vanjskom polovicom koja je svijetlo žućkasto-smeđa.

Stručak: 2.5-5.5 cm visok i 2.5-5 mm debeo, čvrst, valjkast, slabo je zadebljan na bazi, nije gomoljast, na vrhu nije ili je vrlo nejasno pahuljast, ispod je prilično uočljivo uzdužno vlaknast, koprena je izražena kod mladih primjeraka, ponekad zaostaje prstenasta zona, na vrhu je žućkasto-ružičast, ispod je bjelkast.

Listići: Umjereno su gusti, 30-45 ih dopire do stručka, nisu ili su jedva trbušasti, umjereno su široko prirasli, žućkasto-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, često su ulegnute na sredini, stožaste na jednom kraju, glatke, 8.5-10.5 x 4.5-5.5 µm, Q = 1.7-2, bazidije su 4-sporne, 24-33 x 8-10 µm, pleurocistide su 46-74 x 13-17 µm, valjkaste, gotovo vretenaste do trbušaste, ponekad su gotovo oblika boce, iako ne potpuno jasno, bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 2 µm, s vršnim kristalima, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, paracistide su široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, čak i na krajnjem vrhu je bez pravih caulocistida, prisutne su samo neke prilično slabo izražene caulocisoidne hife; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, izraženo crveno-smeđe u gornjem dijelu stručka, miris je slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do rujna, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično johom, brezom, bukvom ili hrastom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je Inocybe phaeodisca var. diosma, koja se razlikuje po vitkim plodnim tijelima (klobuk je širok 2-3 cm, a stručak visok 8-9 cm i debeo 3-5 mm), te složenom mirisu na koze i lišće pelargonije, a dobila je autonomni taksonomski status.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 39.1. Inocybe phaeodisca var. phaeodisca

Inocybe phaeodisca var. geophylloides - created on September 2021 in Døndal, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

DVOBOJNA CJEPAČA

Inocybe phaeodisca var. geophylloides Kühner

Etimologija: ge (gr.) = zemlja + phyllon (gr.) = list, listić + -oeides (gr.) = nalik na. Po boji listića, koja je slična kao kod zemljaste cjepače (Inocybe geophylla).

Klobuk: 1.2-2 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do gotovo izravnat, nije ili je samo nejasno ispupčen na sredini, površina je vlaknasto-dlakava na sredini, vremenom postaje ljuskava, vanjska polovica je radijalno vlaknasta, s donekle razmaknutim vlaknima i brazdasta na rubu, nije mazava, na sredini je žućkasto-smeđ do ružičasto-smeđ, vanjska je polovica svijetlo žućkasto-smeđa do bjelkasta, rub u mladosti malo prelazi preko listića, nije izraženo resasto-nazubljen.

Stručak: 2-4.5 cm visok i 1.5-3 mm debeo, čvrst, valjkast ili slabo zadebljan na bazi, nije gomoljast, na krajnjem vrhu je slabo dlakav, ispod je ubrzo prilično grubo uzdužno vlaknast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, bjelkast, vremenom postaje do svijetlo žućkasto-smeđ, blizu vrha je više crvenkasto-smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, 25-35 ih dopire do stručka, široki su 2-4 mm, nisu trbušasti do srpasti, široko do usko prirasli, bjelkasti, zatim su svijetlo sivkasto-žućkasti do oker-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, stožaste na jednom kraju, glatke, 8-11 x 5-6 µm, Q = 1.7-1.9, bazidije su 4-sporne, 28-34 x 9-11 µm, pleurocistide su 52-70 x 12-20 µm, usko vretenaste do usko trbušaste, ponekad su čak i u obliku boce, ali ne izraženo, bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 1.5 µm, s vršnim kristalima, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su odsutne, na krajnjem vrhu stručka je samo s donekle jasno ili slabo izraženim caulocistidoidnim hifama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, crvenkasto-smeđe u gornjem dijelu stručka, žućkasto u donjem dijelu; miris i okus su slabi na spermu.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, grabom ili lijeskom, a moguće i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, resastom i nazubljenom rubu klobuka i crvenkasto-smeđoj boji mesa u gornjem dijelu stručka.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 39.2. Inocybe phaeodisca var. geophylloides Kühner

Inocybe phaeoleuca - created on September 2017 in Mariebjerg Kirkegård, Denmark by Tobias Bøllingtoft

SMEĐO-BIJELA CJEPAČA

Inocybe phaeoleuca Kühner

Etimologija: phaios (gr.) = taman, smeđ, mrk + leukos (gr.) = bijel. Po kontrastu boja plodnog tijela.

Klobuk: 1.2-4.6 cm širok, isprva je stožasto-konveksan ili zvonoliko-konveksan, ubrzo se raširi, postaje konveksan, izravnato-konveksan do izravnat, bez ili s niskom širokom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je žućkasto vlaknasta, vlakna se ne razdvajaju ili su blago razdvojena, ponekad je s napuklinama na rubu, vremenom se lagano raspucava, zatim se razlaže na ljuske, ostaci ovoja su odsutni ili prisutni, ali tada nejasno izraženi i uzrokuju blagu sivkastu nijansu, bez slijepljenih grudvica zemlje, vrlo je tamno crvenkasto-smeđ do gotovo crno-smeđ na sredini, na rubu je smeđ do tamnosmeđ, rub je jako podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2-6 cm visok i 2-7 mm debeo, čvrst, uglavnom je ujednačeno valjkast, ponekad je polugomoljast, ali gomolj nikada nije obrubljen, čitav je pahuljast, ali teško uočljivo na donjoj trećini, koprena nije prisutna kod mladih primjeraka, isprva je gotovo čisto bijel (u izraženom kontrastu s bojom klobuka), vremenom polako postaje svijetlooker do oker-smeđ, a na bazi čak i tamnosmeđ.

Listići: Gusti, 30-60 ih dopire do stručka, široki su 2-5 mm, prilično su široko do usko prirasli, ponekad su gotovo slobodni, bjelkasti u mladosti, zatim su svijetlo žućkasto-oker, na kraju su oker-smeđi, ponekad su s maslinastim odsjajem, oštrica je resasta, bjelkasta ili boje lica.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, ponekad su nejasnim ulegnute na sredini, stožaste na jednom kraju, glatke, 8-11.5 x 5-6.5 µm, Q = 1.4-1.9, bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, 24-30 x 8-11 µm, pleurocistide su 49-78 x 12-22 µm, vretenaste do trbušaste, ponekad su usko batinaste, rijetko su gotovo u obliku boce, gotovo bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 2.5 µm, s obilnim su kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su kuglaste sa suženim vratom do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do baze stručka, slične su cheilocistidama, prilično su nepravilne na donjoj četvrtini stručka i tamo su tanjih stijenki, svugdje su pomiješane s cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris je slab, nekad podsjeća na listove pelargonije ili zelenu pupavku (Amanita phalloides), na prerezu je na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, ponekad i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, grabom, brezom, topolom, johom, sivom vrbom (Salix cinerea), puzavom vrbom (Salix repens) ili borom, na vapnenastom, pjeskovitom i glinenastom tlu.

Doba rasta:  6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je prvenstveno po kontrastu između boja klobuka i stručka, te tamnosmeđoj bazi stručka.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 91.2. Inocybe splendens var. phaeoleuca (Kühner) Kuyp.

JESENSKA CJEPAČA

Inocybe posterula (Britzelm.) Sacc.

Etimologija: posterus (lat.) = kasnije, slijedeći + -ula (lat.) = manja ili umanjena verzija nečega. Po rastu u jesen.

Klobuk: 2.5-6 cm širok, najprije je stožasto-zvonolik, zatim je konveksan do izravnat i izraženo do nejasno grbav, površina je vlanasto-glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasto-dlakava, vlakna se ne razdvajaju, na rubu nije raspucana, vremenom ne postaje ljuskava, na vanjskoj je polovici prekrivena sivkastim ostacima ovoja ali prilično nejasno, žuto-smeđ do smećkast na sredini, prema rubu je nešto svjetliji, svijetlo krem, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2-7.5 cm visok i x 5-10 mm debeo, čvrst, valjkast do malo zadebljan na bazi, nije gomoljast, slabo je pahuljast na vrhu, ispod je uzdužno bijelo vlaknast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, ubrzo nestaje bez tragova, srebrnkasto-bjelkast s blagim sivkastim odsjajem, vremenom postaje blago žućkast, ali samo nejasno.

Listići: Osrednje su gusti, 40-50 ih dopire do stručka, široki su 3-5 mm, nisu trbušasti, umjereno su usko prirasli, svijetlo žućkasto-sivi, oštrica je s tankim resicama, boje lica.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, nejasno stožaste do gotovo zaobljene na jednom kraju, glatke, 7.5-9.5 x 4.5-6 µm, Q = 1.5-1.8, bazidije su 4-sporne, 23-30 x 7-9 μm, pleurocistide su 47-66 x 12-21 µm, široko su vretenaste do široko trbušaste, nikada nisu oblika boce, gotovo su bezbojnih do svijetložutih i debelih stijenki, debljine do 2.5 µm, s vršnim kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, prilično su brojne, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, spuštaju se do 1/6 dužine, slične su cheilocistidama i ispod na vrlo uskoj međuzoni pomiješane s usko batinastim cauloparacistidama; otrusina je oker-smeđa do smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris nije izražen ili je slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od rujna do studenog, u crnogoričnim šumama, te uz rubove puteva, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom, borom ili arišem. Slike su snimljene 28.9.2025., na lokalitetu Zelovo kod Sinja, u miješanoj šumi bora, bukve i hrasta.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Inocybe xanthodisca smatra se sinonimom opisane vrste zbog uglavnom identičnih makroskopskih karakteristika. Prema Huijsmanu, koji je proučavao materijal iz Bresadolinog herbarija, identična je i Inocybe geophylla var. lutescens. Često je slična zemljasta cjepača (Inocybe geophylla), od koje se razlikuje po žućem i glatkom klobuku, većim dimenzijama i sporama, koje su stožaste na jednom kraju. Međutim, posljednju karakteristiku je prilično teško uočiti jer su spore na jednom kraju samo blago stožaste. Može biti slična i dvobojna cjepača (Inocybe phaeodisca var. geophylloides), koja se razlikuje po manjim dimenzijama, stručku s crvenkastim nijansama na vrhu, nešto dužim sporama i nešto drugačijem staništu.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 55. Inocybe posterula (Britz.) Sacc.

Inocybe praetervisa - created in Spain by Francisco José Rodríguez Campo

ZAMJENJIVA CJEPAČA

Inocybe praetervisa Quél.

Etimologija: praetervisus (lat.) = izmjenjiva, zamjenjiva, nepromišljeno, nemarno, nonšalantno, zapušteno. Po izgledu zbog kojeg se može zamijeniti s drugim cjepačama.

Klobuk: 2-4 (5) cm širok, dosta je mesnat, najprije je stožasto-zvonolik, oštro je ispupčen je na sredini; žućkast, blijedooker ili svijetlosmeđ ili crvenkasto-smeđ, sitno je radijalno vlaknast do ruba, ali na ispupčenju gladak i nešto svjetliji, rub je rascijepljen i nešto tamniji.

Stručak: 5-8 cm visok i 4-6 mm debeo, valovito-zakrivljen, pun je ili vlaknasto šupljikav; bjelkast je pa blijedooker i na kraju smeđ, crtasto-vlaknast, na gornjem je dijelu svjetliji, na bazi je s bijelom i obrubljenom bulbom.

Listići: Prilično su gusti, suženo su prirasli na stručak, skoro su slobodni; prvo su bjelkasti ili krem-sivkasti, kasnije su žuto-smeđi, crvenkasto-sivi ili maslinasto-smeđi.

Spore: Dosta promjenljivog oblika, kvadratne ili stožaste, sa šupljim vrhovima, skoro razgranate, 10-12 x 7.5-8 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Bjelkasto, na presjeku ne mijenja boju; miris je neugodno kiselkast, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u planinskim crnogoričnim šumama i na zatravljenim terenima, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na vapnenastom i pjeskovito-glinenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Listići su dugo vremena sivkaste boje, a najčešće raste u travi. Slična je obrubljena cjepača (Inocybe mixtilis).

Inocybe proximella - created on July 2019 in S of Mokk, along the path to Badstutjønnin, Norway by Norwegian University of Science and Technology, Håkon Holien

BLISKA CJEPAČA

Inocybe proximella P.Karst.

Etimologija: proximus (lat.) = najbliži, susjedan, sljedeći + -ella (lat.) = označava umanjenicu. Po sličnosti s drugom vrstom.

Klobuk: 2-5 cm širok, isprva je konveksan do stožast, zatim je zvonolik, stožasto-konveksan do prilično izravnat, obično je s izraženom, tupom ili rijetko prilično oštrom, grbicom na sredini, površina je slabo ljepljiva, na sredini je glatka, prema rubu je slabo radijalno vlaknasta, rijetko je grubo vlaknasta, rijetko se razlaže, ostaci ovoja nisu prisutni, svijetlo sivo-smeđ, rijetko je žuto-smeđ, na sredini je tamniji, ponekad čak crveno-smeđ do crnkast, obično je svjetliji prema rubu, ponekad je tamno crtast na svjetlijoj osnovi, rub je ponekad zakrivljen u starosti.

Stručak: 2-13.5 cm visok i 2.5-10 mm širok, valjkast, lagano se širi prema bazi, suh ili slabo ljepljiv, vlaknast, često je ljuskav, vrh je blago pahuljast ili ne, koprena je bjelkasta do svijetlo sivo-smeđa, u mladosti je bjelkast, zatim je svijetlo crvenkasto-smeđ ili svijetlo sivkasto-smeđ, često je dosta tamniji na srednjem dijelu, na bazi je bjelkast ili žućkast do oker u starosti, ponekad je djelomično tamno sivkasto-smeđ do crnkast i oker na bazi.

Listići: Umjereno su gusti, široki su do 7.5 mm, trbušasti, usko su prirasli, u mladosti su svijetlosivi, kasnije su svijetlo sivo-smeđi, oštrica je obično blago resasta i boje lica ili svjetlija.

Spore: Gotovo su kuglaste do elitptične, obično su prilično jako grbave, 7.8-11.8 × 6.2-8.7 μm, Q = 1.1-1.6, Qe = 1.3-1.4, bazidije su batinaste, 4-sporne, 25-41 × 9-12 μm, pleurocistide su 50-85 × 14-29 μm, obično su u obliku umjerene do široke boce s valjkastim ili stožastim vratom, neke su vretenaste, rijetko su slabo glavičaste, s vršnim su kristalima, svijetložute do bezbojne stijenke su debljine do 2.5 μm, ponekad su zadebljane na vratu, ponekad je vrh s debelom stijenkm poput kapice na glavi, cheilocistide su varijabilne, često su kraće i šire od pleurocistida, ponekad su vrlo široke, stijenke su debljine do 3 μm, tipične paracistide su uglavnom tankih stijenki, caulocistide su vretenaste, sa širokom bazom i tipično uskim, suženim vrhom, također su valjkaste, batinaste, zakrivljene, ponekad su višesegmentne, posebno na bazi, stijenke su obično prilično tanke, debljine do 2 μm, svijetložute do bezbojne, rjeđe su s tankim stijenkama, sadržaj je ponekad smećkast, cauloparacistide su brojne; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, ponekad je sivkasto-smeđe ili crvenkasto, rijetko je smeđe u bazi stručka; miris je slabo kiseo i na spermu ili neodređen, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, uglavnom u crnogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po rastu ispod smreke, prilično robustnom izgledu, slabo vlaknastom i prilično svijetlom, sivo-smeđem klobuku, često žutoj do oker bazi stručka i prilično velikim sporama s prilično velikim grbama. Može se zamijeniti sa šumskom cjepačom (Inocybe silvae-herbaceae), koje ima rijetko zadebljane stijenke na vrhu pleurocistida.

Inocybe pruinosa - created on August 2010 in Lümanda vald, Estonia by Vello Liiv

INJASTA CJEPAČA

Inocybe pruinosa R.Heim

Etimologija: pruinosa (lat.) = prekrivena mrazom, injasta, s finim praškastim slojem. Po dekoraciji na stručku.

Klobuk: 1.8-3.2 cm širok, konveksan do izravnato-konveksan, bez ili je s niskom širokom grbicom na sredini, površina je radijalno vlaknasta, vlakna nisu razdvojena, na rubu nije brazdast, bez slijepljenih zrnaca pijeska na ostacima ovoja, bjelkast u mladosti zbog debelih, glatkih, polusjajnih, ali ne mazavih, uglavnom dugotrajnih ostataka ovoja, nekad postaju nejasni, osnova je žućkasto-smećkasta do konačno žućkasto-smeđa, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2-4.5 cm visok i 3-6 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi, gomolj nije obrubljen, nejasno je pahuljast ili injast na gornjoj polovici ili čak do baze, ali pahulje su vrlo nejasne na donjoj polovici, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, ubrzo nestaje i ne ostavlja tragove, bjelkast, vremenom postaje žuto-smeđ, osobito na srednjem dijelu.

Listići: Gusti, 40-55 ih dopire do stručka, široki su 4-6 mm, usko su prirasli, sivkasto-smeđi, oštrica je gotovo glatka do resasta, oker.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, ponekad su malo nepravilne, nejasno su ulegnute na sredini, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 11-17 x 5-6.5 µm, Q = 1.9-2.8, bazidije su 4-sporne, 28-37 x 9-13 µm, pleurocistide su 45-77 x 13-30 µm, široko su batinaste do vretenaste, ponekad su trbušaste, vrlo debelih stijenki, debljine do više od 5 µm, bezbojnih do žućkastih stijenki, s vršnim kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne, spuštaju se do pola stručka i pomiješane su s cauloparacistidama, ali ponekad su prisutne samo u prilično uskom vršnom pojasu, slične su cheilocistidama, prema dolje ih postupno mijenjaju jasno izražene, valjkaste caulocistoidne hife, debelih stijenki i s kristalima po površini, spuštaju se čak do baze i tamo su prilično nepravilne i samo malo zadebljanih stijenki, cauloparacistide nisu prisutne; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto, od svibnja do kolovoza, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično borom, smrekom ili hrastom, na suhim i pjeskovitim terenima.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je Inocybe halophila, koja ima nešto slabije izražene ostatke ovoja na površini klobuka.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 65. Inocybe pruinosa R. Heim

Inocybe pseudodestricta - created on August 2021 in Paul Smiths VIC, Barnum Brook Trail, USA by Patrick Matheny, University of Tennessee Fungal Herbarium

RASPUCANA CJEPAČA

Inocybe pseudodestricta Stangl & J.Veselský

Etimologija: pseudo (gr.) = lažan, neistinit + destringo (lat.) = rastrgati, razderati. Po izgledu klobuka.

Klobuk: 1-6 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, kasnije je izravnato-konveksan i uglavnom izraženo grbav na sredini, površina je glatka do vlaknasto-dlakava na sredini, vremenom se polako razlaže na sitne ljuskice, prema rubu je radijalno vlaknasta, vlakna su razmaknuta, na rubu se raspucava, često je sjajna, ponekad je bez sjaja, bez ili s izraženim ostacima ovoja, tamnosmeđ, ponekad je s crvenkastim nijansama, vremenom je s maslinasto-smeđim nijansama, prema rubu je malo svjetliji, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna, nije resast.

Stručak: 2.5-6.5 cm visok i 3-8 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi i širok 12 mm, pahuljast na vrhu na 1/3 dužine, prema dolje je uzdužno bijelo vlaknast, koprena je prisutna samo u mladosti, bjelkast, zatim je žućkast ili svijetlosmeđ, blizu vrha je ponekad sa svijetlo ružičasto-oker odsjajem.

Listići: Gusti, 30-40 ih dopire do stručka, široki su 3-5 mm, usko su prirasli, u mladosti su bjelkasti, svijetlokrem ili žuti, na kraju su maslinasto-smeđi, oštrica je resasta, bjelkasta ili boje lica.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, stožaste na jednom kraju, glatke, 8.5-11 x 5-6 µm, Q = 1.5-1.9, bazidije su batinaste, 4-sporne, 26-34 x 8-11 µm, pleurocistide su 50-70 x 13-23 µm, vretenaste, ponekad su gotovo trbušaste ili usko batinaste, debelih stijenki, debljine do 2 µm, bezbojne do blijedožute, s vršnim kristalima, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, nisu česte, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, spuštaju se do 1/3 dužine, slične su cheilocistidama, pomiješane su s cauloparacistidama, prema dolje su s raspršenim, prilično slabo izraženim caulocistoidnim hifama, čak i na donjoj polovici; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, brezom ili topolom, a po nekim autorima vjerojatno i s crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve cjepače.

Napomena: Vrlo su slične tamna cjepača (Inocybe fuscidula), od koje se razlikuje po sjajnom klobuku i žućkastim listićima, te Inocybe derbschii, koja ima žućkasto-smeđi klobuk.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 58. Inocybe pseudostricta Stangl & Veselský

Inocybe pseudoreducta - created on September 2011 in Ruusmäe park, Estonia by Vello Liiv

LAŽNA BIJELORUBNA CJEPAČA

Inocybe pseudoreducta Stangl & Glowinski

Etimologija: Po sličnosti s Inocybe reducta, sinonimom bijelorubne cjepače (Inocybe albomarginata).

Klobuk: 2-5.5 cm širok, isprva je zvonolik ili stožasto-konveksan, zatim je konveksan do izravnato-konveksan, s niskom i širokom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, na rubu je brazdasta, ostaci ovoja su prisutni u mladosti, ali su prilično nejasno izraženi, smeđ, ponekad je crvenkasto-smeđ.

Stručak: 2-6 cm visok i 3-7 mm debeo, čvrst, valjkast, na bazi je s izraženim obrubljenim gomoljem i širok 12 mm, čitav je pahuljast, koprena nije prisutna, smećkast ili ružičasto-smećkast, ružičaste su nijanse najuočljivije na gornjem dijelu, na gomolju je bijel.

Listići: Umjereno su gusti, 45-60 ih dopire do stručka, široki su do 7 mm, prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su bjelkasti ili svijetlooker, na kraju su sivkasto-smeđi s maslinastim odsjajem, oštrica je resasta, bjelkasta ili boje lica.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 7.5-10 x 4.5-6 µm, Q = 1.5-2, bazidije su 4-sporne, 24-29 x 8-10 µm, pleurocistide su 50-70 x 16-24 µm, vretenaste do vretenasto-trbušaste, ponekad su gotovo trbušaste ili oblika boce, nikada nisu izraženo u obliku boce, gotovo su bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 2.5 µm, s vršnim kristalima, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do baze stručka, ali su rijetke u donjoj trećini, slične su cheilocistidama ili nešto nepravilnije, osobito blizu baze, svugdje su pomiješane s cauloparacistidamaa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, lagano je ružičasto u kori stručka, čisto bijelo u gomolju; miris je na spermu ili malo kiseo, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do rujna, u simbiozi s bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom ili bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Makroskopski je opis većim dijelom preuzet od Stangla & Glowinskog, koji su također naveli da su stijenke cistida žute u KOH, ali to se pokazalo pogrešnim, stijenka cistida je kod više ispitanih kolekcija uvijek bila gotovo bezbojna.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 75. Inocybe pseudoreducta Stangl & Glowinski

Inocybe pseudoteraturgus - created on August 2017 in Suomussalmi, Näljänkä Lohivaara, Finland by Tapio Kekki

LAŽNA NAKAZNA CJEPAČA

Inocybe pseudoteraturgus Vauras & Kokkonen

Etimologija: Po sličnosti sa nakaznom cjepačom (Inocybe teraturgus).

Klobuk: 1-3.5 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do gotovo izravnat, sa širokom je grbicom na sredini, površina je vunasta ili sitno ljuskava na sredini, prema rubu je s prilegnutim ljuskama do vunasto-vlaknast, na rubu je često radijalno vlaknast, s vlaknima koja se lome i tamnim snopićima vlakana, ostaci ovoja nisu prisutni, na sredini je tamnosmeđ, smeđ, svijetlosmeđ do žućkasto-smeđ, prema vani je tamnosmeđ, smeđ, sivkasto-smeđ, sivkasto-crveno-smeđ ili žućkasto-smeđ.

Stručak: 1.5-5 cm visok i 2-7 mm širok, čvrst, valjkast, malo je proširen ili sužen na bazi, često je zakrivljen, vunasto-vlaknast, često je crtast sa svjetlijim i smeđim vlaknima, na bazi je ljuskav, sjajan, koprena je brzo prolazna, svijetlosmeđ, na bazi je smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, široki su do 6 mm, usko su prirasli, u mladosti su svijetlosivi, kasnije su sivo-smeđi do žućkasto-smeđi, zatim su smeđi, oštrica je boje lica.

Spore: Gotovo su kuglaste do eliptične, prilično su izraženo grbave, 7.7-11.1 × 6-8 µm, Q = 1-1.5, Qe = 1.3, bazidije su batinaste, 4-sporne, 23-33 × 9-14 µm, pleurocistide su 49-73 × 11-25 μm, usko trbušaste do oblika boce, vretenaste, ponekad su valjkaste, obično su s obilnim vršnim kristalima, baza je sužena ili sa stalkom, stijenke su svijetložute i debljine do 4 μm, cheilocistide su slične pleurocistidama, ali varijabilnije, neke su tankih stijenki, uglavnom su kraće, duge do 57 μm i široke do 20 μm, rijetko su sa smeđim sadržajem, paracistide su rijetke, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, uglavnom su poput hifa, uglavnom su valjkaste i duge, često višesegmentne i s uskim vršnim segmentom, sužavaju se prema vrhu, duge su do 110 μm, bez kristala, uglavnom su sa žutim i zadebljanim stijenkama, rjeđe su svijetlosmeđe iznutra, cauloparacistide su prilično brojne; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Tanko, u klobuku je bjelkasto do blago žućkasto, u stručku je bjelkasto s crvenom ili smeđom nijansom, u kori je najtamnije, u bazi je bjelkasto; miris je kiseo, slab na spermu do nejasan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u suhim i vlažnim bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, te uz šumske putove i staze, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično borom, smrekom ili brezom, često na pjeskovitom tlu ili tresetnoj mahovini (Sphagnum).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po ljuskavom klobuku i pripada skupini Inocybe lanuginosa. Boja klobuka varira od sivo-smeđe do tamnosmeđe. Slične su Inocybe lanuginosa, Inocybe leptophylla i Inocybe relicina, od kojih se dosta razlikuje po sporama i cistidama. Nakazna se cjepača razlikuje po sporama. Čini se da opisana vrsta dosta sliči sjevernoameričkoj vrsti Inocybe diminuta, od koje se razlikuje po većim plodnim tijelima, širim sporama s nešto manjim prosječnim Q i prosječno dužim pleurocistidama s nešto debljim stijenkama.

LJUBIČASTONOGA CJEPAČA

Inocybe pusio P.Karst.

Etimologija: pusio (lat.) = malen, neznatan. Po veličini.

Klobuk: 1-3.5 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do izravnat, često je s grbicom na sredini, grbica je ponekad nejasna ili čak odsutna, površina je glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, na rubu nije raspucana, vlakna se kasnije donekle lome, a zatim je ljuskava, ostaci ovoja su prisutni na sredini dajući grbici sivkastu nijansu, ali ponekad nisu prisutni, nije vodenasta, oker, smeđ ili tamnosmeđ, rub je u podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2-5 cm visok i 3-6 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljast na bazi, gomolj nije obrubljen, na vrhu je pahuljast u dužini do 1/3, ispod je gotovo gladak do uzdužno vlaknast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, ubrzo nestaje, na vrhu je uočljivo ljubičast do sivkasto-ljubičast, na donje 2/3 dužine je bez ljubičaste nijanse, svijetlo sivkasto-smeđ do gotovo bjelkast.

Listići: Umjereno su gusti, 30-40 ih dopire do stručka, široki su 2-5 mm, trbušasti ili ne, umjereno su  široko do usko prirasli, ponekad su gotovo slobodni, u početku su s ljubičastom nijansom, koja ubrzo nestaje, a zatim su žućkasto-smeđi do sivkasto-smeđi, oštrica je resasta, ponekad je pahuljasta, bjelkasta ili boje lica.

Spore: Bademaste, glatke, stožaste su na jednom kraju, glatke, 7.5-11 x 4.5-6 µm, Q = 1.5-2, bazidije su 4-sporne, 27-32 x 8-11 µm, pleurocistide su 41-74 x 12-25 µm, vretenaste do gotovo trbušaste, bezbojnih do vrlo svijetložutih i debelih stijenki, debljine do 2 µm, s vršnim su kristalima, rijetke do brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su kruškolike do batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na gornjoj trećini stručka, slične su cheilocistidama ili nešto tanje i nepravilnije, pomiješane su s cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, sivkasto do ljubičasto-sivo na vrhu stručka, ali je ljubičasti odsjaj prilično nejasan; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u miješanim i bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, a vrlo rijetko crnogoričnim, obično hrastom, lipom, bukvom, topolom i rijetko borom. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, početkom studenog.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom. Navodi se da uzrokuje muskarinski sindrom trovanja.

Napomena: Karaktristična je po ljubičastom stručku, osobito na vrhu, a najsličnija je sivoljubičasta cjepača (Inocybe griseolilacina), koja također ima ljubičasti ton klobuka, ali uglavnom ne na vrhu. Sinonimija s Inocybe obscura var. obscurissima prihvaćena je zbog Kühnerovih tvrdnji. Opisana je vrsta prilično varijabilna po svojim makroskopskim značajkama ovisno o stupnju razvijenosti ovoja. Kada je ovoj relativno debeo i krut, temeljni pokrov klobuka je uglavnom vlaknasto-dlakav, a na rubu nije ili je jedva radijalno raspucan. Primjerci s ovojem koji rano nestaje općenito su nešto tamniji i imaju izrazito raspucan rub. Međutim, suprotno tvrdnji Reumauxa, ovoj se razlici ne može pripisati taksonomski značaj.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 56. Inocybe pusio P.Karst.

Inocybe queletii - created on August 2000 in Crots, France by Guinberteau Jacques

QUELETOVA CJEPAČA

Inocybe queletii Konrad

Etimologija: U čast francuskom mikologu Lucienu Quéletu (1832.-1899.), jednog od utemeljitelja suvremene mikologije. Po imenu.

Klobuk: 3-6 cm širok, u mladosti je stožast ili zvonolik, ubrzo je konveksan do izravnato-konveksan, na kraju je čak i izravnat, obično je bez grbice ili je nekad s niskom i širokom grbicom, površina je glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, vlakna su malo razmaknuta, na rubu je radijalno brazdasta, bjelkast do svijetlokrem u mladosti zbog debelog ovoja, vremenom malo potamni i postaje kremast, oker ili čak smeđ ispod ostataka ovoja, rub je prvo podvijen i blago resast u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 4-7 cm visok i 6-12 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljast na bazi, gomolj je ponekad gotovo obrubljen kod mladih primjeraka, pahuljast na gornjem dijelu, do oko 1/3 dužine, ispod je slabo vlaknast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, kasnije je bez ostataka, bjelkast, vremenom postaje svijetlokrem.

Listići: Umjereno su gusti, 60-70 ih dopire do stručka, široki su 2-4 mm, usko su prirasli, bjelkasti, ubrzo postaju žućkasto-smeđi, oštrica je resasta i bijela.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, nejasno su gotovo stožaste ili ponekad tupe na jednom kraju, glatke, 8-12 x 5-7 µm, Q = 1.5-2, bazidije su 4-sporne, 26-34 x 9-12 µm, pleurocistide su 50-76 x 14-21 µm, vretenaste do gotovo oblika boce, rjeđe su usko batinaste, bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 3 µm, s vršnim su kristalima, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do oko 1/3 dužine stručka, slične su cheilocistidama, ispod su s međuzonom do oko polovice, koja se sastoji od prilično jasno izraženih caulocistoidnih hifa, ali bez cauloparacistida; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, bez ružičaste nijanse; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto, od svibnja do lipnja, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom, jelom ili borom.

Doba rasta: 5, 6

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Iako je Bresadola napomenuo da su spore kod opisane vrste veličine 10-12 x 6-7 µm i prosječni Q oko 1.7, prikazao ih je kao da imaju Q oko 2.5, pa bi se njegov opis mogao odnositi na sličnu bazgovu cjepaču (Inocybe sambucina).

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 61. Inocybe queletii Mayor & Conr.

Inocybe reisneri - created in Novosibirsk Akademgorodok, Ruska Federacija by ressaure

REISNEROVA CJEPAČA

Inocybe reisneri Romagn.

Etimologija: Po imenu.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je konveksan, zatim se raširi, na kraju je izravnat i bez ili s niskom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, kasnije se polako raspucava, ali prilično neupadljivo, u mladosti je s tankim, sivkastim, brzo prolaznim ostacima ovoja, svijetlooker, žućkasto-smeđ do smeđ, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 1.5-4 cm visok i 3-6 mm debeo, valjkast, malo je zadebljan na bazi ili gotovo gomoljast, slabo je pahuljast na vrhu, prema dolje je blago vlaknast, koprena nije prisutna, svijetloljubičast, najuočljivije na gornjoj polovici, ali pomiješan sa smećkastim nijansama na donjoj polovici, na gomolju je bjelkast.

Listići: Gusti, oko 50 ih dopire do stručka, široki su 2-5 mm, nisu ili su samo nejasno trbušasti, usko su prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su ljubičasti, ljubičasti odsjaj ubrzo nestaje, zatim su smeđi, oštrica je resasta, bjelkasta ili boje lica.

Spore: Eliptične, često su ulegnute na sredini, glatke, prozirne, 8-10.5 x 5-6 µm, Q = 1.4-1.9, Qe = 1.6, bazidije su batinaste, 4-sporne, 29-38 x 9-12 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistidije su batinaste, ponekad su kruškolike, tankih stijenki, s bezbojnim sadržajem, 35-60 x 8-14 µm, caulocistide su samo na krajnjem vrhu stručka, slične su cheilocistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, svijetloljubičasto, najizraženije u vrhu stručka; miris je slab ili jak, na voće ili neugodniji, na zemlju, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično kestenom ili bukvom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom, kao i sve cjepače.

Napomena: Prepoznatljiva je po elegantnim plodnim tijelima s polugomoljastim stručkom, sjajnim svilenkastim klobucima s raspršenim mrljama od ostataka bijelog do sivkastog ovoja, ljubičastom nijansom na gornjem dijelu stručka i listićima, te osebujnom mirisu. Slične su slabomirisna cjepača (Inosperma quietiodor), koja je bez ljubičaste nijanse, a miris je na lisne uši kao kod hrastove mliječnice (Lactarius quietus) ili sapun, te Pseudosperma vinosistipitatum, koja također ima ljubičasti stručak i ljubičaste listiće, ali se razlikuje po većim sporama i širim cheilocistidijama.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 7. Inocybe reisneri Velen.

Inocybe rivierana - created on August 2015 in Koovi, Estonia by Vello Liiv

PRIMORSKA CJEPAČA

Inocybe rivierana Bandini & B.Oertel

Etimologija: Po imenu mjesta gdje je prvi put pronađena, koje su mještani nazivali Riviera.

Klobuk: 1-2.5 cm širok, isprva je gotovo stožast, zatim je široko konveksan do proširen, s velikom je grbicom na sredini, kasnije je ulegnut oko grbice, površina je bez ostataka ovoja, prvo je gola, zatim je sitno bradavičava, osobito u sredini, prema rubu je blago bradavičava do sitno ljuskava, ponekad je i fino razložena na vrlo sitne ljuske, bez ostataka koprene, crvenkasto-smeđ do tamno crvenkasto-smeđ, obično je nešto tamniji na sredini, rub je u mladosti uglavnom podvijen ili obješen, kasnije je izravnat do izvrnut prema gore.

Stručak: 1.5-3 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, nekad je blago zakrivljen, u mladosti je bjelkasto dlakav, kasnije je uzdužno crtast ili gol, grubo je pahuljast na gornjoj trećini stručka, te rijetko i ispod sredine stručka, isprva je bjelkast, ubrzo je svijetlo slamnatožut do svijetlosmeđ.

Listići: Gusti do malo razmaknuti, 35-45 ih dopire do stručka, debeli, usko su prirasli, trbušasti, isprva su bjelkasti, bjelkasto-sivkasti, kasnije su sivkasto-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Uglavnom su široko bademaste do eliptične, na jednom su kraju gotovo zašiljene do tupe, glatke, 8.7-12.2 x 5.6-7.6 μm, Me = 10.2 x 6.4 μm, Q = 1.3–1.9, Qe = 1.6, bazidije su 2-4-sporne, 23–28 × 7–10 μm, oštrica listića je sastavljena od cheilocistidija i brojnih bezbojnih, glavičastih do valjkastih, ponekad lančanih, paracistida s tankim stijenkama, pleurocistide su 56-91 x 10-16 μm, uglavnom su izduženo i usko valjkaste, ponekad su glavičaste, bez vrata, na vrhu su općenito široke, bez ili samo s kratkim stalkom na bazi, vršno su obično s kristalima, stijenke su debljine do 2 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, cheilocistide su sličnog izgleda i veličine, pileipelis je sastavljen od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 5–12 μm, inkrustiranih i s tamnosmeđim pigmentom, subcutis je sa širim i svijetlim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne na gornjoj trećini stručka, ali uglavnom, iako rijetko, i na donjoj polovici, 50–85 × 10–15 μm, obično su valjkaste, bez vrata i samo s kratkim stalkom na bazi, obično su s vršnim kristalima, stijenke su debljine do 1.5 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, izmiješane su s brojnim glavičastim do gotovo kuglastim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, osušeno je tamnosmeđe s crvenkastom nijansom u klobuku, a u stručku iste boje ili malo svjetlije, ne pocrni; miris je na spermu ili slabo aromatičan, barem na prerezu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, uz obale potoka i rijeka, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, često u primorskim područjima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po crvenkasto-smeđoj i vremenom sitno bradavičavo-ljuskavoj površini klobuka, razmaknutim i debelim listićima, grubo naboranom stručku u gornjoj trećini, rijetko i ispod sredine, glatkim sporama, prilično dugim i valjkastim cheilocistidama s nezadebljanim stijenkama, te pleurocistidama veličine 56-91 x 10-16 μm. Po kombinaciji se navedenih značajki razlikuje od drugih sličnih smeđih vrsta, kao što su tamnosmeđa cjepača (Inocybe obscurobadia), koja ima manje spore i jasno kraće cheilocistide s često gotovo glavičastim vrhom, te Katalonska cjepača (Inocybe catalaunica), koja ima obilne bjelkasto-sivkaste ostatke ovoja, često baršunastiju ili baršunasto-vunastu površini klobuka i manjr sporr, sivoovojna cjepača (Inocybe griseovelata), kojatakođer ima gotovo valjkaste cheilocistide, ali obično sa nezadebljanim stijenki, te sivkaste ostatke ovoja i često ružičastu nijansu blizu vrha stručka, te Inocybe grusiana, koja ima sivkaste ostatke ovoja, te cheilocistide, koje su gotovo trbušaste ili u obliku boce.

Inocybe rufuloides - created on December 2023 in Cuenca, Spain by Javier Marcos Martínez

LAŽNA LISIČJA CJEPAČA

Inocybe rufuloides Bon

Etimologija: rufus (lat.) = crvenkast, riđast + -oides (lat.) = nalik na, sličan. Po sličnosti s lisičjom cjepačom (Inocybe rufula).

Klobuk: 1-3.5 cm širok, isprva je zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan, na kraju je gotovo izravnat i često nejasno grbav na sredini, grba je ponekad izražena, površina je gotovo glatka do blago pustenasta na sredini, prema rubu je prilično grubo radijalno vlaknast, vlakna se ne razdvajaju ili se samo malo razdvoje, na rubu je ponekad s pukotinama, na kraju je sa stršećim ljuskama, osobito na vanjskoj polovici, ostaci ovoja su uglavnom izraženi, osobito na sredini, zbog čega je klobuk sa sivkastom nijansom, ponekad je odsutan, tamnosmeđ na sredini, nešto je svjetlije smeđ do narančasto-smeđ na vanjskoj polovici, rub je u mladosti podvijen, ubrzo se izravna, nije resast.

Stručak: 1.5-4.5 cm visok i 2.5-6 mm debeo, čvrst, valjkast, batinasto je zadebljan na bazi, nije izraženo gomoljast, krajnji vrh je nejasno pahuljast ili dlakavo-pahuljast, prema dolje je uzdužno bijelo vlaknast, vlakna nestaju pri rukovanju, koprena je prisutna u mladosti, kasnije je bez tragova, smeđ do narančasto-smeđ, najizraženije na gornjoj polovici stručka, donja je polovica svjetlija, blizu baze je gotovo bjelkast.

Listići: Umjereno su gusti, 30-50 ih dopire do stručka, široki su 4-8 mm, uočljivo su trbušasti, prilično su široko do usko prirasli, svijetlo sivkasto-žuti u mladosti, zatim su smeđi, na kraju su tamnosmeđi, oštrica je resasta do gotovo ljuskava, bijela do gotovo boje lica.

Spore: Eliptične do bademaste, na jednom su kraju gotovo tupe do nejasno stožaste, donekle su debelih stijenki, glatke, 10-13.5 x 6-7.5 µm Q = 1.6-2.2, bazidije su pretežno 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, 30-38 x 9-12 µm, pleurocistide su valjkasto-batinaste, batinaste, vretenaste ili trbušaste, manji dio je oblika boce, debelih stijenki, debljine do 2 µm, žutih stijenki, na vrhu su s kristalima, prilično su rijetke, 42-74 x 13-25 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, rijetke, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, prilično su brojne, caulocistide su odsutne ili prisutne na krajnjem vrhu stručka, na jednoj desetini dužine, slične su cheilocistidama i pomiješane s cauloparacistidama, prema dolje se pretvaraju u prilično usku zonu donekle izraženih caulocistoidnih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bijelo u klobuku, crveno-smeđe u gornjem dijelu stručka, osobito u kori; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u proljeće, od travnja do svibnja, ispod primorskog bora (Pinus maritima), na pješčanim nanosima, u mediteranskom području.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po bogato dekoriranoj površini klobuka, crveno-smeđoj nijansi u gornjem dijelu stručka i staništu.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 30.1. Inocybe rufuloides var. rufuloides

Inocybe rupestris - created on August 2021 in Fokstua E, Fåksåi S, Norway by Katriina Bendiksen, University of Oslo

STJENOVITA CJEPAČA

Inocybe rupestris J.Favre

Etimologija: rupes (lat.) = stijena, hridina + -estris (lat.) = označava pripadnost ili mjesto rasta. Po staništu na kojem raste.

Klobuk: 5-12 mm širok, isprva je stožast, kasnije je izravnat i ispupčen na sredini, slabo je pustenast na sredini, prema rubu je sitno ljuskav, tamnosmeđ.

Stručak: 1-1.5 cm visok i 2-3 mm debeo, čvrst, valjkast, pahuljast na vrhu, ispod je vlaknast, koprena nije prisutna, smeđ, nešto je svjetliji od klobuka.

Listići: Razmaknuti, nisu gusti, oko 30 ih dopire do stručka, široki su oko 3 mm, usko su prirasli, sivkasto-smeđi, oštrica je glatka i iste boje.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, često su s papilom na jednom kraju, bez kličnog otvora, glatke, 8-11 x 5-6 µm, Me = 9.1 x 5.4 µm, Q = 1.5-1.9, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 29-36 x 7-9 µm, pleurocistide su 49-66 x 14-18 µm, usko do široko valjkaste, ponekad su valjkasto-batinaste, žutih i debelih stijenki, debljine do 3 µm, s vršnim su kristalima, prilično su česte, cheilocistide su slične pleurocistidama, nisu brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, na vrhu stručka su rijetke caulocistide, a slične su cheilocistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris je na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto, od srpnja do kolovoza, u simbiozi sa puzavom Povezana sa vrbama, topolistnom vrbom (Salix retusa) i mrežičastom vrbom (Salix reticulata), na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po valjkastim pleurocistidama i sporama s papilom na jednom kraju.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 43. Inocybe rupestris J.Favre

Inocybe sambucina - created in Finland by Tapio Kekki

BAZGOVA CJEPAČA

Inocybe sambucina (Fr.) Quél.

Etimologija: Sambucus (lat.) = bazga. Po boji klobuka koja je slična boji cvijeta bazge.

Klobuk: 2.5-4.5 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, kasnije je konveksan do izravnat, bez ili sa širokom, niskom grbicom na sredini, površina je glatka, vlaknasto-dlakava na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, vlakna se razdvajaju ili ne, na rubu je nejasno brazdasta ili ne, ostaci ovoja su prisutni na sredini, ali prilično nejasno, gotovo je bjelkast do svijetlooker.

Stručak: 3.5-8 cm visok i 5-8 mm debeo, čvrst, valjkast, često je polugomoljasto zadebljan na bazi i širok do 10 mm, gomolj nije obrubljen, pahuljast do polovice dužine, a često i čitav (koristiti ručno povećalo), bjelkast ili sa svijetlokrem nijansom.

Listići: Dosta su gusti, 60-80 ih dopire do stručka, široki su 3-4 mm, nisu trbušasti, usko su prirasli sa zupcem, izraženo su svijetli, žućkasti do žućkasto-smeđi, oštrica je sitno nazubljena, boje lica ili bjelkasta.

Spore: Eliptične, malo su nepravilne, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 7.5-10.5 x 3.5-5 µm, Q = 1.8-2.6), bazidije su 4-sporne, 22-28 x 7-9 um, pleurocistide su 40-74 x 14-26 µm, valjkasto-batinaste, batinaste, široko vretenaste, ponekad čak i gotovo trbušaste, bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 3 µm, vršno su bez ili s vrlo malo kristala, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, nisu brojne, paracistide su široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, caulocistide se spuštaju preko polovice stručka, na gornjem su dijelu slične cheilocistidama i pomiješane s cauloparacistidama, ispod se pretvaraju u jasno izražene, ali pomalo nepravilne caulocistoidne hife bez cauloparacistida na donjoj polovici, a ponekad dosežu i bazu; otrusina je smeđa do hrđastosmeđa.

Meso: Čvrsto, vlaknasto, bjelkasto do svijetlokrem; miris nije izražen ili je blago neugodan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, borom, hrastom ili bukvom, na tlu siromašnom hranjivim tvarima, na kiselom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Od sličnih se vrsta izdvaja po svojoj robusnosti. Slična je vlaknata cjepača (Inocybe fibrosa) koja se razlikuje po listićima koji teže da posive i po malo obojenom stručku, a spore joj također nisu glatke.

Inocybe scolopacis - created on August 2016 in Hjørring Kommunes Klitplantage, Rubjerg Knude, Denmark by Thomas Kehlet

ŠLJUKINA CJEPAČA

Inocybe scolopacis Bandini & B.Oertel

Etimologija: Scolopacis (lat.) = šumska šljuka (Scolopax rusticola). Jer je vrsta dobro kamuflirana među sličnim vrstama kao što je šljuka kamuflirana u svom staništu.

Klobuk: 0.5-4 cm širok, isprva je gotovo zvonolik ili stožast, kasnije je široko konveksan ili proširen, bez ili s uglavnom izraženom velikom grbicom na sredini, površina je kod mladih primjeraka s bjelkastim do sivkastim ostacima ovoja, glatka i gola, vremenom je sitno do jako raspucana s razdvojenim vlaknima, u mladosti je s obilnim ostacima bjelkaste koprene, smeđ do tamnosmeđ, ponekad je mjestimično nešto svjetliji zbog ostataka ovoja, često je nešto tamnije smeđe boje na sredini, rub je prvo jako podvijen, kasnije je obješen do ravan, često je visećim ostacima koprene.

Stručak: 3-7 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, nekad je zakrivljen, ponekad se lagano širi prema bazi, u mladosti je bjelkasto dlakav, kasnije je uzdužno crtast ili gol, pahuljast je samo na  vrhu, isprva je prljavo krem, smećkast, kasnije je smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, 40-50 ih dopire do stručka, prirasli, isprva su bjelkasti, zatim su sivkasti do sivkasto-smeđi, oštrica je neravna, vlaknasta, bjelkasta.

Spore: Bademaste do eliptične, nekad su prilično duguljaste, rijetko su blago ulegnute na sredini, na jednom su kraju gotovo zašiljene do tupe, glatke, 8.3–11.8 x 4.3–6 μm, Me = 9.6 x 5.2 μm, Q = 1.4-2.4, Qe = 1.9, bazidije su uglavnom 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 25–29 × 7–9 μm, oštrica listića je sastavljena od cheilocistida i brojnih bezbojnih, glavičastih paracistida tankih stijenki, pleurocistide su 46–84 x 11–21 μm, uglavnom su usko vretenaste, ponekad su trbušaste, s kratkim ili dužim vratom, na vrhu su općenito široke, obično su s kratkim stalkom na bazi, obično su s vršnim kristalima, stijenke su debljine do 2.5 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, cheilocistide su slične veličine, ali nešto varijabilnijeg oblika, pileipelis je sastavljen od epicutisa koji se sastoji od paralelnih hifa širokih 5-12 μm, inkrustiranih i sa smeđim do tamnosmeđim pigmentom, subcutis je sa širim i svijetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, 40–70 × 10–15 μm, obično su donekle nepravilnog oblika, gotovo vretenaste ili ublika boce s nezadebljanim stijenkama i kratkim, često jasno obrubljenim vratom, bez ili samo s kratkim stalkom na dnu, s ili bez vršnih kristala, stijenke su debljine do 1 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, izmiješane su s brojnim batinastim do gotovo kuglastim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima.; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vodenasto, bjelkasto u stručku, smećkasto do crvenkasto u kori stručka, osušeno je smeđe do tamnosmeđe s crvenkastom ili bakrenom nijansom ili tamnosmeđe, u stručku je iste boje ili malo svjetlije boje, ne pocrni; miris nije izražen ili je na slab na spermu, barem na prerezu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u crnogoričnim šumama, uz puteve i staze i po pjeskovitim terenima, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično borom, na vapnenastom, pjeskovitom ili šljunčanom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po tamnosmeđoj, glatkoj do raspucanoj površini klobuka, stručku pahuljastom samo na vhu, često duguljastim, glatkim sporama, općenito prilično uskim vretenastim cheilocistidama, pleurocistidamae veličine 46–84 x 11–21 μm i uglavnom donekle deformiranim caulocistidama, vretenastim ili oblika boce, s nezadebljanim stijenkama. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od svih sličnih smeđih vrsta, kao što su Inocybe plurabellae, koja ima malo hrapavu površinu klobuka, prosječno šire spore, pravilnije i prosječno kraće cheilocistide, te duge i uske caulocistide, tamna cjepača (Inocybe fuscidula), koja ima prosječno šire, gotovo vretenaste cheilocistide, uglavnom bez vrata i nedeformirane vretenaste caulocistide, Inocybe derbschii, koja kasnije ima baršunastiju do srašteno vlaknastu površinu klobuka, prosječno šire spore i kraće cheilocistide, sivoovojna cjepača (Inocybe griseovelata), koja ima često gotovo valjkaste cheilocistide i veće spore, kao i dužim i uže caulocistide, Inocybe perchtana, koja je crvenkastije boje, s bjelkastim ostacima ovoja na klobuku, stručkom koji je čitav pahuljast i koji trljanjem pocrveni i prosječno kraćim sporama, te rana cjepača (Inocybe nitidiuscula) i Inocybe involuta, koje obično također imaju crvenkastiju boju klobuka i prosječno veće spore.

ID artikla nije pronađen.

Inocybe serotina - created on October 2023 in Ameland - Duinen t.h.v. Westermieden, Netherlands by Theo Kiewiet

KASNA CJEPAČA

Inocybe serotina Peck

Etimologija: serotinus (lat.) = kasni, zakašnjeli, onaj koji dolazi kasno. Po rastu kasno u sezoni.

Klobuk: 3-4.5 cm širok, isprva je stožasto-konveksan do konveksan, na kraju je izravnat, bez ili s niskom, širokom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je žućkasto vlaknasta, vlakna se ne razdvajaju, na rubu nije brazdasta kada je ovoj razvijen, a brazdasta kada je slabo razvijen, potpuno je prekrivena zrncima pijeska, ostaci ovoja su nakon uklanjanja pijeska mazavi i ljepljivi, gotovo je bjelkast na sredini zbog ostataka ovoja i s raspršenim bjelkastim mrljama od ovoja na vanjskoj polovici, ostaci ovoja kasnije nestaju ili ostaju na sredini, oker do smeđ, osobito na rubnom dijelu.

Stručak: 3.5-6.5 cm visok i 7-10 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi, gomolj ponekad izgleda obrubljeno, djelomično je zakopan u pijesku, slabo je dlakavo-pahuljast samo od vršnog dijela do sredine, ispod je nejasno vlaknast, koprena nije prisutna, bjelkast, zatim je žućkast, ali podzemni dio ostaje bijel.

Listići: Umjereno su gusti, 45-65 ih dopire do stručka, široki su 3-5 mm, prirasli do gotovo slobodni, svijetlokrem ili sivkasto-žućkasti u mladosti, na kraju su sivkasto-smećkasti, ponekad su sa slabom maslinastom nijansom, oštrica je resasta, bijela ili boje lica.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, često su ulegnute na sredini, na jednom su kraju tupe do gotovo stožaste, izrazito debelih stijenki, glatke, 11.5-19 x 6.5-9 µm, Q = 1.7-2.5, bazidije su 4-sporne, rijetko su 2-sporne i zatim često s deformiranim sterigmama, 30-46 x 10-15 μm, pleurocistide su 42-80 x 17-37 µm, široko su batinaste do kuglaste, gotovo su bezbojnih i debelih stijenki, ponekad samo malo, debljine do 3 µm, s vršnim kristalima, često i na bazi, prilično su rijetke do vrlo rijetke, cheilocistide su slične pleurocistidama ili nešto tanje, prilično su rijetke, paracistide su kuglaste sa suženim produžetkom do široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na vršnom dijelu stručka, iznimno su potpuno odsutne, slične su cheilocistidama i pomiješane s cauloparacistidama, spuštaju se do maksimalno 1/6 dužine, postupno se pretvarajući u međuzonu koja se spušta daleko prema dolje, čak do baze stručka, a caulocistoidne hife su čak i tamo jasno izražene, debelih stijenki, s kristalima po površini i široko valjkaste do gotovo batinaste, srednja zona je ponekad vrlo uska i ne doseže ni polovicu dužine; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, blago je žućkasto u stručku; miris je jak, neugodno slatkast, kao kod zelene pupavke (Amanita phalloides), a okus je poput mirisa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, na obalnim pješčanim nanosima, u simbiozi s bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično s topolom, puzavom vrbom (Salix repens) i bora, ali ponekad samo s pješčarskom milavom (Ammophila arenaria), na suhim i vlažnim mjestima, pronađe se i u kontinentalnom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Lako je prepoznatljiv po velikim sporama, voluminoznim cistidama i specifičnom staništu. Međutim, lako se zamijeni s nekim varijetetima bezmirisne cjepače (Inocybe inodora), koja ima nešto manje spore s tanjom stijenkom, manje široke cistide, jače brazdasti klobuk i nema ljepljive ostatke ovoja. Opisana je vrsta prilično varijabilna u nekoliko makroskopskih značajki. Dekoracija stručka može se uvelike razlikovati između različitih primjeraka. Primjerci s gomoljastom bazom stručka često imaju caulocistoidne hife gotovo na čitavoj površini, dok primjerci s ujednačeno valjkastim stručkom mogu biti bez njih. Budući da se javljaju i međuslučajevi, ovom se obilježju ne može pripisati taksonomski značaj pa se Inocybe psammophila svodi na sinonim. Gomoljasta baza stručka može čak izgledati obrubljeno, jer je vanjska strana prekrivena ostacima ljepljivog ovoja koji je u potpunosti prekriven zrncima pijeska. Čini se da je razvoj ovoja barem djelomično određen okolišem. Primjerci koji rastu na vlažnim staništima imaju slabije razvijen ovoj, što uzrokuje tamniju boju klobuka (smeđu) bez trajne bijele sredine. Ova varijanta, izvorno opisana kao Inocybe devoniensis, pojavljuju se u udolinama dina i raste uz puzavu vrbu, ali ne zaslužuje autonomni taksonomski status.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 64. Inocybe serotina Peck

Inocybe silvae-herbaceae - created on August 2025 in Skjelde øst, Norway by Håkon Holien, Norwegian University of Science and Technology

ŠUMSKA CJEPAČA

Inocybe silvae-herbaceae Kokkonen & Vauras

Etimologija: silva (lat.) = šuma + herbacae (lat.) = zeljast. Po rastu u šumama među zeljastim biljkama.

Klobuk: 1-4.5 cm širok i 4-12 mm visok, isprva je stožast do stožasto-konveksan, zatim je zvonolik ili jajolik ili nisko stožast, izraženo je ispupčen na sredini, grbica je prilično oštra do tupa, površina je obično izraženo ljepljiva, na sredini je glatka, prema rubu je obično slabo vlaknasta, rijetko se razlaže, ostaci ovoja nisu prisutni, žućkasto-smeđ do sivo-smeđ, na sredini je tamnosmeđ do smeđ, na rubu je često najsvjetliji, rub je ponekad s ostacima koprene i ponekad zakrivljen u starosti.

Stručak: 2-11 cm visok i 2-9 mm širok, čvrst, ujednačeno je valjkast ili se lagano širi prema bazi, baza je obično gotovo batinasto zadebljana, fino je vlaknast, rijetko je nježno ljuskav, često je sjajan, na vrhu je blago pahuljast, izraženo je do slabo ljepljiv, koprena je bjelkasta, u mladosti je bjelkast, zatim je svijetlosmeđ, često je s crvenkastom nijansom, na bazi je bjelkast ili žućkast.

Listići: Umjereno su gusti, široki su do 5.5 mm, trbušasti, usko su prirasli do slobodni, u mladosti su svijetlosivi, kasnije su sivo-smeđi, rijetko su svijetlo žuto-smeđi, oštrica je boje lica ili svjetlija, obično je glatka.

Spore: Eliptične, višekutne, prilično su izraženo grbave, grbice su polukuglaste, često su malo sužene na sredini ili blago zakrivljene, 7.2-10.4 × 5.1-8 μm, Q = 1.2-1.7, Qe = 1.4-1.5, bazidije su batinaste, 4-spone, 19-40 × 8-12 µm pleurocistide su 40-73 × 11-20 µm, u obliku su uske do umjereno široke boce, rijetko su vretenaste ili batinaste, s vršnim su kristalima, baza je sužena ili sa stalkom, žućkaste su stijenke debljine do 2 µm, vrh je rijetko sa zadebljanom stijenkom, cheilocistide su prilično slične pleurocistidama, češće su stožaste ili gotovo glavičaste na vrhu, vrh je bez kristala, žućkaste su stijenke debljine do 2 μm, ali obično su tanje, ponekad su sa žutim sadržajem, vrh je ponekad sa zadebljanom stijenkom, neke su s tankim stijenkama, poput hifa, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, vretenaste, također su ponekad glavičaste, gotovo kuglaste, valjkaste ili trbušaste, sa žućkastim stijenkama debljine do 2 μm, izmiješane su sa hifoidnim cistidama, tankih stijenki, višesegmentnim, ponekad s napuhanom bazom ili poprečnim izbočinama ili granama, na vhu su ponekad s kristalima, kristali su rijetko raspršeni, cauloparacistide su tankih stijenki, brojne; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Tanko, u klobuku je bjelkasto do svijetlosmeđe, u gornjem dijelu stručka je crvenkasto-smeđe, u donjem dijelu je bjelkasto do svijetlosmeđe, obično bez crvene nijanse, u bazi je bjelkasti ili rijetko žućkasti; miris je na sjeme do kiselkast, rijetko je nejasan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u crnogoričnim šumama, us simbiozi sa smrekom, često u vlažnim depresijama, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je bliska cjepača (Inocybe proximella). Obje rastu u šumama smreke, uglavnom na vapnenastom tlu, a slične su i po izgledu i po mikroskopskim značajkama. Međutim, opisana vrsta nije tako sivkasta kao slična cjepača, ima nešto manje spore, cheilocistide s tanjim stijenkama, a možda najvažnija značajka su varijabilnije caulocistide. Također se može zamijeniti sa srodnom obuvenom cjepačom (Inocybe amicta), koja obično ima cheilocistide s debljim stijenkama i izrazito zadebljanim stijenkama na vratu.

Inocybe similis - created on November 2025 in Askam and Ireleth, UK by will_brantingham

SLIČNA CJEPAČA

Inocybe similis Bres.

Etimologija: similis (lat.) = sličan, nalik. Po sličnosti s drugim vrstama.

Klobuk: 2-3.5 cm širok, isprva je stožasto-zvonolik do zvonoliko-konveksan, kasnije je izravnat i sa širokom grbicom na sredini, površina je grubo radijalno vlaknasta, s koncentričnim redovima bočno spojenih, četvrtastih, resastih ljuskica oko uglavnom glatke sredine, koje su prema rubu sve razmaknutije, bez pukorina na rubu, ostaci ovoja se zadržavaju na rubu kao krug sivkastih mrlja, u mladosti je s brojnim sivkastim mrljama i na drugim mjestima, jednobojne je cimetastosmeđe boje, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2-5 cm visok i 2.5-5 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi, ponekad je čak i gotovo obrubljeno gomoljast, pahuljast na vrhu, pahulje se spuštaju do oko 1/3 dužine, ispod je nejasno bijelo vlaknast, nešto je svjetliji od klobuka, smećkast na sredini, vremenom ponekad lagano potamni, ali ostaje bjelkast na dnu i na vrhu.

Listići: Umjereno su gusti, 35-45 ih dopire do stručka, zaokruženi su uz stručak, prirasli, oker do cimetastosmeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do bademaste, pravilne, gotovo tupe na jednom kraju, nisu izravnate na jednom kraju, izraženo su debelih stijenki, glatke, 11.5-17 x 6.5-9 µm, Q = 1.4-2.2, bazidije su uglavnom 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 31-41 x 10-13 µm, pleurocistide su valjkaste, usko batinaste ili trbušaste, debelih stijenki, do 2.5 µm, gotovo bezbojnih do žućkastih stijenki, na vrhu su s kristalima, brojne, 43-74 x 14-22 µm, rijetke, cheilocistide su slične pleurocistidama, rijetke, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, slične su cheilocistidama, ubrzo prelaze u međuzonu s prilično slabo izraženim caulocistoidnim hifama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi ili su na spermu.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto, od svibnja do rujna, u otvorenim područjima i po pješčanim nanosima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem i biljkama, obično puzavom vrbom (Salix repens), topolama, te osinicom ili osmerolatičnim drijasom (Dryas octopetala) u planinskim područjima, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Makroskopski opis ove vrste preuzet je od Huijsmana. Na istom staništu raste vrlo slična Inocybe vulpinella, od koje se razlikuje ne samo po dekoraciji na stručku, već i po tome što su pleurocistidije nešto veće i manje debljih stijenki, a spore su gotovo tupe na jednom kraju, dok je jedan kraj spora kod slične vrste djelomično gotovo izravnat, što sugerira srodnost s vrstama kao što su Inocybe decipiens i Inocybe dunensis.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 28. Inocybe similis (Lasch) Kuyp.

Inocybe sindonia - created on September 2025 in Somerniemi, Kirkkomäki, Finland by Stefan Jakobsson

OKERASTA CJEPAČA

Inocybe sindonia (Fr.) P.Karst.

Etimologija: sindon, sindonium (lat.) = fina tkanina, lanena ili pamučna tkanina, pokrov, zavoj. Po boji klobuka i djelomično stručka.

Engleski naziv: Beige Fibercap

Klobuk: 1-7 cm širok, u mladosti je stožast, zatim je konveksan do izravnato-konveksan, u starosti je čak gotovo izravnat, mladi primjerci ispupčeni ili čak s malom kvržicom, zatim je široko ispupčen ili uopće nije ispupčen, površina je svilenkasto-vlaknasta u mladosti, kasnije je radijalno prilegnuto vlaknasta do vlaknasto-ljuskava, na kraju je često raspucana i ljuskava, s vrhovima ljuski nešto tamnijim od osnove, smeđim, ostaci ovoja nisu prisutni, svijetle je boje, gotovo čisto bijel, bjelkasto-žućkast, žućkasto-smećkast, svijetlo sivkasto-oker do oker-smećkast, rub je podvijen u mladosti, često je resast od ostataka koprene.

Stručak: 2.5-10 cm visok i 2-8 mm debeo, čvrst, valjkast, batinast do polugomoljast i širok do 11 mm, gomolj nije obrubljen, na kraju je šupalj, pahuljast na gornjem dijelu više od polovice dužine, ponekad do baze, na donjoj je polovici često dlakavo-pahuljast, na bazi je bijelo baršunast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, na kraju nestaje bez tragova na površini, bjelkast, često je s ružičastim nijansama blizu vrha, ponekad je svijetlooker, vremenom slabo požuti, osobito u donjoj polovici, rijetko postaje svijetlo žućkasto-smeđ na oštećenim mjestima.

Listići: Gusti, 30-50 ih dopire do stručka, široki su 2-7 mm, trbušasti ili ne, usko su prirasli, ponekad su gotovo slobodni, žućkasto-sivkasti, prljavo sivkasto-oker do žućkasto-smeđi, oštrica je resasta, bjelkasta ili boje lica.

Spore: Bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 7-9.5 x 4-5.5 µm, Q = 1.6-2, bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, 26-34 x 7-10 µm, pleurocistide su 53-108 x 10-18 µm, usko valjkaste do usko vretenaste, rjeđe su gotovo oblika boce, ali nikada izraženo u obliku boce, žućkastih i debelih stijenki, debljine do 3.5 µm, s vršnim su kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, osrednje su brojne, paracistide su kruškolike do široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do polovice ili gotovo do baze stručka, uglavnom su slične cheilocistidama na gornjoj polovici i tamo su pomiješane s cauloparacistidama, više su u obliku jasno izraženih caulocistoidnih hifa i bez cauloparacistida na donjoj polovici; ostrusina je smeđa.

Meso: Čvrsto, bjelkasto, ponekad je žuto u stručku; miris i okus su na spermu, ali i s komponentom na brašno.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do prosinca, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, borom, bukvom, hrastom, brezom ili lipom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Ispravno imenovanje ove vrste dugo se dovodilo u pitanje. Prema Stanglu i Veselskom naziv Agaricus sindonius mora se smatrati nomen dubium ili dvojbenim. Naveli su mišljenje Lundella da se ta vrsta zbog šupljeg stručka i resastih ostataka koprene na rubu klobuka može odnositi na neobično svijetlu varijantu Candolleomyces candolleanus. Međutim, oba se obilježja mogu ponekad susresti kod ranije spomenute vrste. Kako nema nikakvog nesklada između Friesovog opisa Agaricus sindonius i gornjeg opisa, primjena epiteta sindonius je ispravna. Nažalost, to znači i napuštanje naziva Inocybe kuehneri. Friesova formulacija jasno daje do znanja da je Agaricus sindonius samo prividno suvišan naziv, pa zato nije automatski tipiziran s vrstom Agaricus pallidus Sow. Reumaux je podijelio je ovu vrstu na 7 varijanti za koje je dao privremeni ključ. Međutim, nijedna od tih karakteristika nije dovoljno konstantna ili jasna da bi omogućila taksonomsko dijeljenje, te su te varijante posljedično postale beznačajne. Čini se da je previše pažnje posvećeno suptilnim razlikama u boji stručka i stupnju razvoja caulocistoidnih hifa. Opisana se vrsta obično ne pojavljuje prije druge polovice rujna i jedna je od kasnih cjepača.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 69. Inocybe sindonia (Fr.) P.Karst.

Inocybe splendens - created on September 2025 in Hauterive, Switzerland by Juan Carlos Zamora

LIJEPA CJEPAČA

Inocybe splendens R.Heim

Etimologija: splendens, splendere (lat.) = sjajan, blistav, svijetao, raskošan. Po svilenkastom i sjajnom klobuku.

Klobuk: 2-8 cm širok, isprva je konveksan, brzo je raširen, izravnato-konveksan ili izravnat, s izraženom je niskom i širokom grbicom na sredini, ponekad je bez grbice, površina je svilenkasto-vlaknasta, s vlaknima koja nisu ili su jedva razdvojena, ponekad je radijalno brazdasto-ljuskava, vremenom se lagano razlaže, a zatim je ljuskava, u početku je prekrivena bjelkastim, sjajnim, pomalo ljepljivim ostacima ovoja sa slijepljenom zemljom, koji se zadržava na sredini i s raspršenim mrljama blizu ruba, rijetko je bez bez ostataka ovoja, zatim je gladak i općenito tamnijih boja, osobito na sredini, žućkasto-smeđ, oker-smeđ do tamnosmeđ na sredini, na vanjskoj je polovici često nešto tamniji, osobito kod svjetlije obojenih primjeraka, rub je jako podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2-9.5 cm visok ix 4-13 mm debeo, čvrst, ponekad je valjkast, često je s gotovo obrubljenim do izraženo obrubljenim gomoljem na bazi, gotovo je čitav pahuljast, ali često neupadljivo na donjoj trećini, koprena nije uočljiva kod mladih primjeraka, bjelkast, postaje svijetlo žuto-oker ili smećkast, osobito na donjem dijelu, ali bjelkast na gomolju, vrlo rijetko je s nježnom ljubičastom nijansom ili tamnosmeđ na donjoj polovici.

Listići: Gusti, 45-70 ih dopire do stručka, široki su 3-9 mm, prilično su usko prirasli do gotovo slobodni, ponekad su široko prirasli, prljavo bjelkasti u mladosti, zatim su sivkasto-žuti, na kraju su žuto-smeđi, ponekad su s maslinastim odsjajem, oštrica je resasta, bjelkast ili boje lica.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, ponekad su ulegnute na sredini, gotovo su stožaste na jednoj strani, glatke, 8-12 x 5-7 µm, Q = 1.5-1.9, bazidije su 4-sporne, 25-38 x 8-12 µm, pleurocistide su 49-82 x 14-29 µm, batinaste, vretenaste do trbušaste, nikada nisu oblika boce, s gotovo bezbojnim do žućkastim i debelim stijenkama, debljine do 3 µm, s prilično su brojnim vršnim kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju gotovo do baze stručka, slične su cheilocistidama, ali rijetke i prilično nepravilne na donjoj polovici stručka, svugdje su pomiješane s cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, svijetlo žuto-oker u stručku; miriše poput zelene pupavke (Amanita phalloides), ponekad više podsjeća na lišće pelargonije, na prerezu na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, vrbom, brezom, topolom, johom ili vrbom, na vapnenastom, pjeskovitom i glinenastom tlu.

Doba rasta:  6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Opisana je vrsta prilično varijabilna po vanjskom izgledu i boji klobuka. Primjerci s dobro razvijenim ljepljivim ostacima ovoja su prilično svijetli s uočljivim sitnim nakupinama zemlje, dok su primjerci sa slabo razvijenim, sitnim ostacima ovoja mnogo tamniji (čak do tamnosmeđe boje) i imaju glatku površinu klobuka. Prvi tip se obično susreće na glinenastim tlima i čini se nešto suhijim. Ovaj se tip vjerojatno sastoji od nekoliko lokalno prilagođenih ekotipova. S obzirom na prilično robusne primjerke kako su ih prikazali Furrer-Ziogas i Stangl, njihovi se primjerci vjerojatno odnose na opisanu vrstu, a ne na Inocybe splendens var. phaeoleuca. Furrer-Ziogas također je prikazao komadiće zemlje, što je još jedan pokazatelj njegove pogrešne primjene. Njegova tvrdnja da su Inocybe terrifera i smeđo-bijela cjepača (Inocybe phaeoleuca) izuzetno bliske i vjerojatno ne zaslužuju određeni status je točna.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 91.1. Inocybe splendens var. splendens

Inocybe squarrosa - created on October 2021 in Smørmosen, Denmark by Thomas Kehlet

NAKOSTRIJEŠENA CJEPAČA

Inocybe squarrosa Rea

Etimologija: squarrosa (lat.) = nakostriješen, grub, ljuskav, šiljatih izbočina. Po dekoraciji na klobuku.

Klobuk: 0.5-2.5 cm širok, isprva je konveksan, na kraju izravnat i bez grbice na sredini, površina je grubo ljuskava do čekinjasta, prekrivena je bjelkastim paučinastim ostacima ovoja, žućkasto-smeđ do smeđ.

Stručak: 1.5-4.5 cm visok i 1-3 mm debeo, čvrst, valjkast ili blago proširen prema vrhu, kasnije je rijetko šupalj, čitav je uzdužno bijelo vlaknast, čak ni na vrhu nije pahuljast, koprena je prisutna kod vrlo mladih primjeraka, svijetlo žućkasto-smeđ, na vrhu je sa slabom ljubičastom ili ružičastom nijansom, često jedva izraženom.

Listići: Umjereno su gusti do razmaknuti, 20-25 ih dopire do stručka, široki su 1-3 mm, široko su prirasli, smeđi ili maslinasto-smeđi, oštrica je resasta do pahuljasta, bijela.

Spore: Bademaste, stožaste na jednom kraju, glatke, 7.5-12.5 x 5-6 µm, Q = 1.6-2.1, bazidije su 4-sporne, 23-31 x 7-10 µm, pleurocistide su 42-73 x 12-26 µm, trbušaste, često su glavičaste, bezbojnih i tankih do blago zadebljanih stijenki, obično s debljinom manjom od 0.5 µm, s rijetkim ili bez vršnih kristala, rijetke, cheilocistide slične su pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su odsutne, ponekad su na krajnjem vrhu s nekim prilično slabo izraženim caulocistoidnim hifama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, svijetlo žućkasto-smeđe, u vrhu stručka je sa slabom ljubičastom ili ružičastom nijansom; na prerez miriše na spermu, sušenjem slabo na lišće pelargonija, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od travnja do listopada, u močvarnim područjima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično vrbom i johom.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je Inocybe griseoscabrosa, koja se razlikuje po uočljivo bijelo vlaknastom stručku i nešto većim sporama, 10-13 x 5.5-6.5 μm.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 46. Inocybe squarrosa Rea

Inocybe stangliana - created on July 2024 in Brislach, Switzerland by Valentin Moser

STANGLOVA CJEPAČA

Inocybe stangliana Kuyper

Etimologija: U čast njemačkog samoukog mikologa Johanna Stangla (1923.-1988.), koji je bio svjetski priznati stručnjak sa rod Inocybe. Opisao je nekoliko novih vrsta i značajno pridonio sistematizaciji ove zahtjevne skupine gljiva. Kao priznanje za njegov doprinos znanosti, drugi mikolozi su nekoliko vrsta gljiva imenovali u njegovu čast, uključujući ovu vrstu koju je službeno opisao nizozemski mikolog Thomas Kuyper 1986. godine. Po imenu.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan i s prilično izraženom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknast, vlakna se blago razdvajaju, a na rubu je raspucana, smeđ, sa slabom je crvenkastom nijansom.

Stručak: 1.5-3 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkasti ili blago proširen na vrhu, većim dijelom je pahuljast (koristiti ručno povećalo), prljavo žućkast.

Listići: Razmaknuti, široki su 5 mm, usko su prirasli, limunastožuti, oštrica je resasta, boje je lica.

Spore: Široko su eliptične do gotovo bademaste, tupe do nejasno stožaste na jednom kraju, glatke, 5.5-7 x 4.5-5.5 µm, Me = 6.4 x 4.8 µm, Q = 1.2-1.5, Qe = 1.3, bazidije su 4-sporne, 22-27 x 7-9 µm, pleurocistide su 41-53 x 14-18 µm, široko su vretenaste, ponekad su više trbušaste do batinaste, bezbojnih do svijetložutih i debelih stijenki, debljine do 2.5 µm, s vršnim su kristalima, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do baze stručka, slične su cheilocistidama i pomiješane s cauloparacistidama, ali donekle nepravilne i manje debelih stijenki na donjoj trećini; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, žućkasto u klobuku, nešto žućkastije u stručku; miris je slab na voće, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do rujna, u simbiozi s bukvom.

Doba rasta: 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, žutim listićima, oštrici iste boje, žutom mesu i malim sporama.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 89. Inocybe stangliana Kuyp.

Inocybe subporospora - created on July 2021 in Shapsha village, Khanty-Mansiyskiy Avtonomnyy Okrug, Russian Federation by Nina Filippova

POROSPORNA CJEPAČA

Inocybe subporospora Kuyper

Etimologija: sub (lat.) = ispod, malo, donekle, približno + poros (gr.) = prolaz, pora + spora (gr.) = sjeme, spora. Po sporama s nejasnim kličnim otvorom.

Klobuk: 1-3.6 cm širok, isprva je konveksan, zatim je izravnato-konveksan do izravnat, sa ili bez grbice na sredini, u mladosti je ponekad izraženo ispupčen, površina je vlaknasto-pustenasta, na sredini je sitno ljuskava, kasnije se razlaže i postaje krupnije ljuskav, ostaci ovoja su tanki, sivkasti, prilično nejasno izraženi i brzo prolazni, tamno crveno-smeđ do tamnosmeđ, rub je blago podvijen u mladosti, kasnije nije raspucan.

Stručak: 1.5-4 cm visok i 2-5 mm debeo, čvrste, valjkast, blago je zadebljan na bazi, nije potpuno gomoljast, pahuljast na gornjoj trećini, ali prilično neuočljivo, koprena je prisutna u mladosti, bjelkast zbog uzdužnih, crtastih vlakana, s donje strane je ubrzo crveno-smeđ.

Listići: Osrednje su gusti, 30-45 ih dopire do stručka, široki su 2.5-5 mm, donekle su trbušasti, usko su prirasli, svijetlosmeđi do smeđi, oštrica je resasta, bjelkasta do boje lica.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, s tupim krajem, s nejasnim kličnim otvorom, glatke, 7.5-10.5 x 5-6.5 µm, Q = 1.4-1.7, bazidije su 4-sporne, 26-31 x 8-10 µm, pleurocistide su široko vretenaste do trbušaste, debelih stijenki do 2 µm, bezbojne, s kristalima na vrhu, prilično su brojne, 45-59 x 13-21 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su rijetke, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na gornjoj trećini stručka, uglavnom su slične cheilocistidama, cauloparacistide su također prisutne; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, crveno-smeđe u stručku; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od rujna do studenog, u šumama i na pješčanim nanosima, u simbiozi s crnogoričnim drvećem, obično borom, na pjeskovitom tlu, a ponekad se pronađene i ispod bjelogoričnog drveća, uglavnom hrastom, na vapnenasto-glinenastom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Najizraženija značajka ove vrste i Inocybe luteipes je prisutnost nejasnog kličnog otvora na vrhu spore. Međutim, za uočavanje ove značajke potrebna je dobra mikroskopska oprema. Druge vrste ponekad pokazuju određeno stanjivanje stijenke spore blizu vrha, ali ne i pravi klični otvor. Vrlo je slična Inocybe griseobrunnea, koja ima spore s tupim vrhom i ponekad nejasnim kličnim otvorom, međutim kratak makroskopski opis ne omogućuje sigurnu determinaciju, a možda se radilo i o opisanoj vrsti.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 25. Inocybe subporospora Kuyp.

Inocybe suecica - created on September 2016 in Harju, Harju Vocational College, Finland by Jukka Vauras, University of Turku Natural History Museum

ŠVEDSKA CJEPAČA

Inocybe suecica Vauras & E.Larss.

Etimologija: Suecia (lat.) = Švedska. Jukka Vauras i Ellen Larsson su 2016. godine objavili znanstveni rad s opisom vrste u finskom mikološkom časopisu Karstenia, a vrsta je posvećena uspomeni na njihovog pokojnog prijatelja Juhanija Ruotsalainena, čije prezime na finskom jeziku znači švedski, a odabrani holotip je također potjecao iz Švedske.

Klobuk: 1-2.5 cm širok, u mladosti je konveksan do stožasto-konveksan, zatim je raširen i sa širokom, tupom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je vlaknasta i često raspucana, rijetko je s nešto svjetlijim ostacima ovoja na sredini, smeđ, tamnosmeđ, crnkasto-smeđ, crvenkastosmeđ, nešto je tamniji na sredini, na rubu je smeđ do svijetlosmeđ.

Stručak: 1.5–3.5 cm visok i 1.5-2.5 mm debeo, valjkast, batinasto je zadebljan na bazi, baza je često blago gomoljasta i široka do 4 mm, bijelo pahuljast gotovo do baze, uzdužno crtast, nejasno je bijelo vlaknast na bazi, koprena nije prisutna, bjelkast, blago crvenkast ili žuto-smeđ do smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, široki su do 3 mm, usko su prirasli do slobodni, sivkasti, zatim su svijetlo sivo-smeđi do svijetlosmeđi, oštrica je boje lica do svijetlosmeđa.

Spore: Eliptične do bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 7.8-10.5 × 4.4-5.7 µm, Q = 1.4-2, Qe = 1.7-1.8, bazidije su batinaste, 4-sporne, 20–26–30 × 7–8–10 µm, pleurocistide su 44-74 × 11-20 µm, gotovo vretenaste do oblika boce, često su s kratkim stalkom na bazi, svijetložutih do žutih i debelih stijenki, debljine do 3 µm, uglavnom su s rijetkim do obilnim kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su prilično slične pleurocistidama, ali kraće, varijabilnije i djelomično sa zaobljenom bazom, 38–61 × 11–19 µm, paracistide su umjereno brojne, jajolike, krusškolike do batinaste, 12–30 × 7–15 ​​µm, caulocistide se spuštaju do baze stručka, 29–83 × 10–18 µm, varijabilnije su od pleurocistida i cheilocistida, često su zaobljene na bazi, cauloparacistide su prisutne na vrhu stručka, jajolike, prilično kuglaste, batinaste ili kruškolike, 15–23–28 × 7–22 µm; otrusina je žuto-smeđa do smeđa.

Meso: Tanko, u klobuku je bjelkast, u stručku je bjelkast i djelomično blago žućklasto do smeđe, miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, po parkovima, grobljima, u bjelogoričnim šumama i na rubovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, lipom, lijeskom, brezom ili johom, na tlu u travi i mahovini, na tlu bogatom hranjivim tvarima i na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po malim dimezijama, smeđem, vlaknastom klobuku, bjelkastom do svijetlosmeđem stručku, batinastom do blago gomoljastom, gotovo potpuno pahuljastom, mirisu na spermu, glatkim i prilično malim sporama, prilično uskim pleurocistidama, relativno velikim cauloparacistidama i rastu na muljevitom, vapnenastom tlu ispod raznog bjelogoričnog drveća. Zbog pahuljastog stručka sliči na vrste iz sekcije Splendentes, međutim prema filogenetskim analizama pripadaju sekciji Tardae, ali bez izražene značajke karakteristične za vrste iz te sekcije, a to je stručak koji je pahuljast samo na vrhu. Srodne su okerasta cjepača (Inocybe sindonia), koja je uglavnom smještena u sekciju Splendentes kao netipična članica sa stručkom koji je pahuljast više od polovice stručka i izraženom koprenom u mladosti, te tamna cjepača (Inocybe fuscidula), sa stručkom koji je pahuljast do oko 1/3-1/5 od vrha i tipičnija je članica skupine Tardae. Postoji nekoliko malih cjepača kojima je stručak pahuljast samo na vrhu, a jedna od njih je bosonoga cjepača (Inocybe glabripes), koja raste u bjelogoričnim šumama hemiborealne zone, ima male spore, veličine 6-8 x 4-5 µm.

Inocybe syringae - created on October 2023 in Süd, Leipzig, Germany by fx_kling

JORGOVANOVA CJEPAČA

Inocybe syringae Bandini, B.Oertel & U.Eberh.

Etimologija: Syringa (lat.) = jorgovan. Po ljubičastoj boji klobuka.

Klobuk: 1-3 cm širok, u početku je gotovo stožast, kasnije je široko konveksan ili raširen, s ili bez niske, široke grbice, površina je bez ostataka ovoja, sjajna, dugo je vremena svilenkasto glatka, kasnije postaje pomalo vlaknasta prema rubu, intenzivno je ljubičast u raznim nijansama, osnova je bjelkasta, ponekad je s plavičastom nijansom, ali nikad s crvenkastom do ljubičastom nijansom, nekad je nešto tamniji na sredini ili svijetlo žućkasto-narančast, rub je u mladosti podvijen, zatim se izravna.

Stručak: 2-4.5 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, isprva je čitav gusto bjelkasto vlaknast, kasnije je pomalo pahuljast do uzdužno crtast, pahuljast je samo na vrhu, donji je dio ljubičast u raznim nijansama, često gotovo bjelkast prema vrhu zbog gustih pahulja.

Listići: Osrednje su gusti, oko 40-50 ih dopire do stručka, pomalo su nepravilni, blago su trbušasti, gotovo su slobodni do usko prirasli, prvo su bjelkasti, zatim bjelkasti sa sivkastom nijansom, vremenom postaju sivkasto-smeđi s ljubičastim odsjajem, oštrica je nazubljena i bjelkasta.

Spore: Gotovo su bademaste, rijetko su eliptične, često su s izraženom depresijom na sredini, tupog vrha, glatke, 7.4-10.2 x 4.3-5.5 μm, Q = 1.5-2.1, bazidije su općenito 4-sporne, ponekad su 2-sporne i duge do 11 μm, 23–31 x 7-10 μm, pleurocistide su uglavnom trbušaste, ponekad su gotovo vretenaste, obično su s kratkim vratom, ponekad s izrazitim prijelazom iz trbuha u vrat, obično s kratkom ili ponekad s dugom bazom, vrh je obično s kristalima, stijenke su debele do 1.5 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 38-61 x 11-18 μm, cheilocistidije su sličnog oblika i veličine, pomiješane su s brojnim bezbojnim batinastim paracistidama tankih stijenki, pileipelis je sastavljen od epicutisa, koji se sastoji od 4-11 μm širokih hifa prekrivenih svijetlo ljubičasto-smeđim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su samo na vrhu stručka, često su prilično duge i usko valjkaste s krnjom bazom, ponekad s više ili manje valovitim stijenkama, vrh je s kristalima ili bez njih, stijenke su debele do 1 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 30-80 x 9-15 μm, pomiješane su s brojnim bezbojnim, izduženim batinastim cauloparistidama tankih stijenki, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, sivkasto u kori stručka; miris je na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, uz ceste ispod bjelogoričnog drveća, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po intenzivnoj ljubičastoj boji klobuka, ponekad s plavkastom, ali ne i crvenkasto-ljubičastom nijansom, glatkoj površini klobuka, glatkim sporama, prosječno prilično kratkim i uglavnom trbušastim cheilocistidama, često prilično dugim i uskim caulocistidama i rastu na vapnenastom tlu ispod bjelogoričnog drveća. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od Afroditine cjepače (Inocybe aphroditeana), koja je s klobukom s crvenkastom nijansom, manjim sporama i kraćim, često gotovo glavičastim cheilocistidama bez krnje baze, kao i često glavičastim caulocistidama, te Tyrove cjhepače (Inocybe tyrii), koja je često s crvenkastim do ljubičastim tonovima klobuka, sredina je obično sa smećkastom do smeđom mrljom, prosječno nešto većim sporama i duljim cheilocistidama, a caulocistide nisu s krnjom bazom.

Inocybe tenebrosa - created on October 2023 in Challex, France by Juan Carlos Zamora

MRAČNA CJEPAČA

Inocybe tenebrosa Quél.

Etimologija: tenebrosa (lat.) = mračna, tajanstvena, koja dolazi iz tame. Po tamnoj boji klobuka.

Klobuk: 1-3.2 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, kasnije je konveksan do gotovo izravnat, s ili bez grbice na sredini, površina je glatka na sredini, postaje ljuskava ili je sa stršećim smeđim ljuskama, prema rubu je grubo vlaknasta do ljuskava, nije raspucana na rubu, ostaci ovoja nisu prisutni, na sredini je smeđ do tamnosmeđ, na vanjskoj polovici je smeđ, smećkast ili oker-smeđ, rub je u mladosti podvijen, ubrzo se izravna.

Stručak: 1.5-5.5 cm visok i 2-6 mm debeo, čvrste, valjkast, polugomoljast na bazi, čitav je pahuljast, isprva je bijel, na donjoj polovici od baze prema gore postaje maslinasto-crnkast, koprena nije uočljiva čak ni kod mladih primjeraka, ponekad je s maslinasto-crvenim micelijskim nitima na bazi.

Listići: Gusti, 35-50 ih dopire do stručka, široki su 1.5-4 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, žućkasto-sivkasti ili sivkasto-smeđi, na kraju su žuto-maslinasti, oštrica je resasta, boje lica ili bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, stožaste na jednom kraju, glatke, 7-10 x 4.5-6 µm, Q = 1.4-1.9,, bazidije su 4-sporne, 26-35 x 8-11 µm, pleurocistide su 35-66 x 10-25 µm, valjkasto-batinaste, usko batinaste do batinaste, debelih stijenki, debljine do 3 µm, žutim do gotovo bezbojnim stijenkama, s kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, osrednje su brojne, paracistide su kruškolike do široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do baze stručka, slične su cheilocistidama, ali u donjoj polovici stručka su s tamnosmeđim, inkrustiranim stijenkama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, tamnosmeđe do crno-smeđe u bazi stručka; miriše na spermu, a okus je blago gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, lijeskom ili grabom, a u Sjevernoj Americi i s crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ranije se nazivala Inocybe atripes, ali je poslije vraćen stariji epitet tenebrosa. Najprepoznatljivija je po tamnom stručku na bazi, dosta izraženo dekoriranoj površini klobuka, tamnom stručku na bazi, te tamnosmeđem do crno-smeđem mesu u bazi stručka.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 86. Inocybe tenebrosa Quél.

Inocybe teraturgus - created on July 2018 in Marrasjärvi, Finland by Tapio Kekki

NAKAZNA CJEPAČA

Inocybe teraturgus M.M.Moser

Etimologija: terat (gr.) = čudo, čudovište, nakaza, znak + urgus (gr.) = rad, djelo, tvorac, koji djeluje, napravljen. Po grbavim sporama, koje su izgledale neobično u vrijeme kada je vrsta prvi put opisana.

Klobuk: 1-3.5 cm širok, isprva je tupo stožast, kasnije je konveksan do izravnat s malom grbicom na sredini, površina je radijalno vlaknasto ljuskava, prisutna je svijetlosmeđa koprena, ali je uočljiva samo kod mladih plodnih tijela, svijetlosmeđ, smeđ do sivo-smeđ, na sredini je tamniji.

Stručak: 2.5-7 cm visok i 3-5 mm širok, valjkast, čitav je uzdužno vlaknasto ljuskav, svijetlosmeđ na gornjem dijelu, nešto je tamniji na donjem dijelu.

Listići: Gusti, prirasli su sa zupcem, kremasti, zatim su smeđi do maslinasto-smeđi, oštrica je nazubljena i bijela.

Spore: Kuglaste, eliptične do jajolike, prekrivene su s brojnim grbicama, 8.5-13 × 7-9 µm, Q = 1.2-1.5, pleurocistide su prilično brojne, 42-75 × 13-24 µm, oblika su boce, vretenaste, ponekad su s rijetkim kristalima na vrhu, stijenki debljine do 1 µm, a na vrhu do 2 µm, cheilocistide su 30-64 × 15-26 µm, brojne, batinaste, vretenaste, često su glavičasto proširene na gornjem dijelu, bez kristala, sa stijenkama debljine do 1 µm, paracistide su 25-30 × 13-15 µm, batinaste do kruškolike, caulocistide su prisutne samo na krajnjem vrhu stručka, raspoređene su u snopovima, slične su cheilocistidama, batinaste, vretenaste, 51-62 × 12-21 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, u bazi stručka je smeđe; miris je slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, po močvarama s crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično borom, smrekom ili brezom, u tresetnoj mahovini (Sphagnum).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Od sličnih se vrsta razlikuje po relativno velikim sporama s brojnim grbama (većina spora je veća od 9.5 µm, prosječno su duže od 10 µm), u kombinaciji s pleurocistidima u obliku boce, te po rastu samo u tresetnoj mahovini. Inocybe leptophylla također ima velike spore, ali nema pleurocistide, dok Inocybe lanuginosa i Inocybe stellatospora imaju manje spore, prosječno kraće od 8 µm.

Inocybe tiburtina - created on October 2025 in Hvissinge, Denmark by Thomas Kehlet

VAPNENAČKA CJEPAČA

Inocybe tiburtina Bandini & G.Bandini

Etimologija: tiburtinus (lat.) = kamen iz Tibura (Tivoli), gdje se nalaze poznati antički kamenolomi sa sedimentnim vapnencem koji se taloži iz termalnih izvora. Po mjestu i staništu na kojem je prvi put pronađena.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je gotovo stožast ili zvonolik, ubrzo je široko konveksan, zatim je proširen, bez, s tupom ili oštrom grbicom na sredini, na kraju je ulegnut oko grbice, površina je kod mladih primjeraka s obilnim kremastim ostacima ovoja radijalno razasutim ili s debelim slojem prekrivaju čitavu površinu ili barem sredinu, baršunasta do fino vunasta, rijetko je ljuskava ili izraženo vunasta na sredini, u mladosti je sa slabim tragovima smeđe do gotovo ljubičaste koprene, oker-smeđ, smeđ do rijetko crveno-smeđ, često izgleda pomalo pjegavo zbog ostataka ovoja, vremenom ponekad dosta posvijetli prema rubu, a u mladosti je često dosta svjetliji zbog ostataka ovoja, rub je prvo blago podvijen do obješen, zatim je izravnat ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 1.5-6 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, nekad je zakrivljen, u mladosti je potpuno prekriven bjelkastim dlačicama, ubrzo je uzdužno crtast ili gol ili smeđe vlaknast blizu baze, na vrhu je slabo hrapavo-pahuljast, svijetlo mesnatocrvenkast do oker-smećkast ili smeđ, u mladosti je često s različito intenzivnim ljubičastim ili ljubičasto-ružičastim odsjajem na vrhu.

Listići: Razmaknuti, 25-35 ih dopire do stručka, debeli, uglavnom su gotovo slobodni do prirasli, ponekad su i široko prirasli sa zupcem, trbušasti, isprva su sivkasto-bjelkasti, kasnije su sivkasto-smeđi do oker-smećkasti ili intenzivno crveno-smeđi s ili bez ljubičaste nijanse, oštrica je izraženo resasta, bjelkasta do boje lica ili čak tamnije smeđa.

Spore: Batinaste do eliptične, gotovo su zašiljene ili tupe na jednom kraju, glatke, 7.9-11.1 x 4.8-6.1 μm, s 2-spornih bazidija mogu biti duge do 12.6 μm, Me = 9.2 x 5.5 μm, Q = 1.4–2.1, Qe = 1.7, bazidije si uglavnom 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 25–32 × 7–10 μm, oštrica listića je sastavljena od cheilocistida i brojnih često smećkastih, batinastih ili gotovo kuglastih paracistida sa tankim stijenkama, pleurocistide su 33–88 x 8–22 μm, uglavnom su prilično duge i tanke, vrećaste, također su trbušaste ili oblika boce, na vrhu su uglavnom tupe, s kratkim ili dužim vratom, često s jasno obrubljenim prijelazom u vrat, općenito s prilično kratkim stalkom ili kruglastom ili krnjom bazom, obično su s vršnim kristalima, stijenke su debljine do 2.5 μm na vrhu, uglavnom su prilično ujednačeno debele na zadebljanom dijelu i vrhu, žuto-zelene u 3% KOH, cheilocistide su promjenjivog oblika i veličine, pileipelis je sastavljen od epicutisa koji se sastoji od paralelnih hifa širokih 4-12 μm, često su, ali ne uvijek, fino inkrustirane i sa smećkastim pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na vrha stručka, 40–85 × 10–15 μm, trbušaste ili vretenaste, s prilično su dugim vratom i kratkim stalkom, obično su s vršnim kristalima, stijenke su debljine do 1.5 μm na vrhu, žuto-zelene u 3% KOH, izmiješane su sa višesegmentnim hifoidnim elementima, često su sa malom papilom na vrhu terminalnog segmenta, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u gornjem dijelu klobuka, vodenasto u donjem i ljubičasto u gornjem dijelu stručka, ponekad je sa slabom žućkastom nijansom i bjelkast u dnu, osušeno je smeđe s različito iintenzivnom crvenkastom nijansom u klobuku, a u stručku iste boje ili malo svjetlije, ne pocrni; miriše na spermu, barem na prerezu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, često po kamenolomima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično vrbom, isključivo na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po smeđem baršunastom do vunastom klobuku s obilnim kremastim ostacima ovoja, razmaknutim debelim listićima, ljubičastim nijansama na vrhu stručka barem u kori, glatkim sporama, uglavnom prilično dugim i uskim cheilocistidama, pleurocistidijama veličine 33–88 × 8–22 μm, te rastu na ponekad prilično vrućem i suhom vapnenastom tlu uz vrbe ili drugo bjelogorično drveće. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od ostalih vrsta iz skupine, kao što su kovrčava cjepača (Inocybe cincinnata), koja se razlikuje samo po slabim ostacima ovoja, toplijoj boji klobuka i sredini klobuka koja je često bradavičava do raspucana na polja, dok je prema rubu vlaknast, te Inocybe gracillima, koja obično raste na prilično vlažnim mjestima uz vrbe ili drugo bjelogorično drveće, malih je dimenzija, s jako raspucanom površinom klobuka, bez ostataka ovoja i s prosječno dužim cheilocistidama s često nezadebljanim stijenkama. Caulocistide su gotovo oblika boce do trbušaste s često prilično dugim vratom. Plodna su tijela često s dugim stručcima. Ima ljubičasti stručak i često prilično duge i uske vretenaste cheilocistide, koje su tipične za vrste u skupini kovrčave cjepače. Po izgledu se također može zamijeniti s Inocybe minima, koja također ima obilne ostatke ovoja i sličnu teksturu površine klobuka, a od koje se razlikuje po često duguljastim sporama, koje su prosječno šire od 5 μm, po prosječno nešto tanjim, često gotovo glavičastim cheilocistidama s dugim i suženim vratom. Osim toga, ostaci ovoja su obično koncentrirani na grbici pa klobuk ne izgleda pjegavo kao kod opisane vrste. Inocybe sitibunda je mala vrsta s obično tamnijim smeđim klobukom, resastim bjelkastim vlaknima na stručku i često raste uz planinske potoke ispod. Lampetijina cjepača (Inocybe lampetiana) je još jedna tamnosmeđa vrsta s dugim sporama, koja raste na vrlo vlažnom kiselom tlu ispod johe. Gejina cjepača (Inocybe gaiana) je više glinastosmeđe ili tamnosmeđe boje sa sivkastim ostacima ovoja i prosječno manjim sporama, te općenito širim caulocistidama, dok se Inocybe curtispora razlikuje po nedostatku ostataka ovoja i kraćim sporama.

Inocybe tigrina - created on September 2021 in Aldershvile Slotspark, Denmark by Thomas Kehlet

TIGRASTA CJEPAČA

Inocybe tigrina R.Heim

Etimologija: tigrinus (lat.) = tigrov, crtast. Po tigrastoj dekoriranoj površini klobuka.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je gotovo zvonolik, polukuglast ili stožast, zatim je stožasto-konveksan, široko konveksan ili proširen, bez ili s uglavnom izraženom velikom do gotovo zašiljenom grbicom na sredini, kasnije je ulegnut oko grbice, površina je bez ostataka ovoja, baršunasta do vunasta i često vlaknasta, razlaže se na male snopiće vlakanaca, otkrivajući svjetlu tramu ispod, pa je zato tipično dvobojan, ali ponekad i jednobojan i bez ikakvih vlakana, mladi su primjerci s ostacima bjelkaste koprene, smeđ, nekad je smeđ sa slabom crvenkastom nijansom ili smeđ sa sivkastom nijansom, rub je u mladosti blago podvijen do obješen, kasnije je izravnat ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast ili se širi prema bazi, u mladosti je prekriven bjelkastim dlačicama, kasnije je uzdužno crtast, slabo ljuskav ili gol, samo je na vrhu pahuljast, isprva je bjelkast, kasnije je svijetlosmeđ do smeđ.

Listići: Umjereno su gusti do razmaknuti, 40-50 ih dopire do stručka, prirasli, ponekad sa zupcem, prvo su bjelkasti, zatim su sivkasti do sivkasto-smeđi ili smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Uglavnom su eliptične do bademaste, nekad su slabo ulegnute na sredini, gotovo su zašiljene na jednom kraju, glatke, 8–10.2 x 4.3–5.7 μm, s 2-spornih bazidija mogu biti duge do 11.7 μm, a zatim su prosječno velike do 10.2 × 5.2 μm, Me = 9 x 4.9 μm, Q = 1.6–2.2, Qe = 1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, ponekad su i 2-sporne, 24–28 × 7–10 μm, oštrica listića je sastavljena od cheilocistida i brojnih bezbojnih, gotovo batinastih ili valjkastih paracistida s tankim stijenkama, pleurocistide su 43–76 x 10–19 μm, vrećaste, trbušaste, često su s prilično dugim vratom, na vrhu su uglavnom tupe, obično su samo s kratkim stalkom na bazi, obično su s vršnim kristalima, stijenke su debljine do 2.5 μm na vrhu, žuto-zelene u 3% KOH, cheilocistide su promjenjive, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 3–10 μm, inkrustiranih i sa smeđim do tamnosmeđim pigmentom, subcutis je sa širim i svijetlim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo blizu vrha stručka, 40–80 × 10–15 μm, uglavnom su oblika boce i s prilično dugim vratom, s bez ili s kratkim stalkom na bazi, s vršnim su kristalima, stijenke su debljine do 1 μm na vrhu, žuto-zelene u 3% KOH, izmiješane su s brojnim batinastim do gotovo kuglastim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, a obično i u stručku, ali je ponekad blago smećkasto u stručku, osušeno je smeđe sa sivkastom nijansom u klobuku i iste boje ili svjetlije i bez bez sivkaste nijanse u stručku, vremenom ne pocrni; miriše na spermu, barem na prerezu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, brezom, grabom ili kestenom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po baršunastoj do vunastoj površini klobuka, često pojasasto vlaknastoj prema rubu, pa izgleda dvobojno, ali može biti i ujednačenije obojen. Može se prepoznati i po kombinaciji stručaka koji je pahuljast samo blizu vrha i duguljast, prilično uskim sporama, prosječne veličine 9 x 4.9 μm, a kod primjeraka s 2-spornim bazidijama do 10.2 x 5.2 μm, te cheilocistida s prilično dugim vratom, čije stijenke prilično snažno reagiraju s KOH. Caulocistide su obično oblika boce s prilično dugim vratom. Po kombinaciji ovih značajki se može razlikovati od drugih sličnih vrsta sa smeđim klobucima kao što su Inocybe castorina, Inocybe derbschii, Inocybe plurabellae, tamna cjepača (Inocybe fuscidula) ili Inocybe semifulva. Tamna cjepača i Inocybe semifulva su najbliži srodnici opisane vrste, a tamna se cjepača razlikuje po često ljuskavoj teksturi klobuka i kraćim, a ne duguljastim sporama.

Inocybe tjallingiorum - created on September 2012 in Kalkkimaa, Finland by Tapio Kekki

KESTENJASTOSMEĐA CJEPAČA

Inocybe tjallingiorum Kuyper

Etimologija: U čast dr. Folket Aukema Tjallingiija i gđe. G. Tjallingii-Beukers, počasnih članova Nizozemskog mikološkog društva, zbog njihovog neprocjenjivog doprinosa poznavanju mikoflore poldera IJsselmeer.

Klobuk: 1-3.2 cm širok, isprva je blago stožasto-konveksan, zvonoliko-konveksan ili konveksan, ubrzo je raširi, kasnije je izravnato-konveksan do gotovo izravnat, nije ili je samo nejasno grbav, površina je dlakava i glatka na sredini, vremenom postaje sitno pahuljast, prema rubu je žućkasto vlaknast, vlakna se ne razdvajaju, na rubu nije s radijalnim pukotinama, nije raspucana ili se vremenom slabo raspucava, ostaci ovoja su prilično uočljivi kod mladih primjeraka, manje su izraženi kod starijih primjeraka, ali nikada ne nestaje u potpunosti, nije mazav kada je vlažan, tamnosmeđ, smeđ do oker-smeđ na sredini, prema rubu je malo svjetliji, ali često samo nejasno, rubom je malo podvijen u mladosti, zatim se izravna.

Stručak: 2-4 cm visok i 3-5 mm debeo, čvrst, valjkast, blago je gomoljasto zadebljan na bazi, gomolj nije obrubljen, čitav je pahuljast, bijelo baršunast na bazi, koprena nije uočljiva kod mladih primjeraka, čitav je bjelkast do svijetlooker u mladosti, često u donjoj polovici postaje sličan kao kod lisičje cjepače (Inocybe vulpinella), a zatim bjelkast na vrhu, blago narančasto-okerast na sredini i bakrenosmeđ na dnu.

Listići: Umjereno su gusti do razmaknuti, 30-35 ih dopire do stručka, široki su 2-5 mm, široko do usko prirasli, ponekad sa zupcem, svijetlosivi u mladosti, na kraju su okerasto-smeđi do smeđi, oštrica je resasta, bjelkasta ili boje lica.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, jedan kraj je gotovo tup, rijetko je nejasno stožast, glatke, 7-10.5 x 5-6 µm, Q = 1.4-1.8, bazidije su 4-sporne, 24-33 x 8-10 µm, pleurocistide su 39-62 x 13-21 μm, batinaste, ponekad teže vretenastom ili trbušastom obliku, nikada nisu oblika boce, žućkastih i debelih stijenki, debljine do 4 µm, s kristalima na vrhu, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su kruškolike do batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju prema bazi stručka, na donjoj su polovici stručka često nešto nepravilnije od cheilocistida, svugdje su pomiješane s cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, u klobuku je bjelkasto, u stručku je blago smećkasto, nije tamnije prema bazi; miris nije izražen ili je vrlo slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od travnja do studenog, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično borom, hrastom, zeljastom vrbom (Salix herbacea) i osinicom (Dryas octopetala).

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Iste je boje klobuka smeđo-bijela cjepača (Inocybe phaeoleuca), koja se razlikuje po sporama koje su izraženo stožaste na jednom kraju i gotovo bezbojnim, nešto većim cistidama. Također je slična Katalonska cjepača (Inocybe catalaunica), koja se razlikuje po drugačijoj boji stručka, te većim sporama i cistidama.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 77. Inocybe tjallingiorum Kuyp.

Inocybe tricolor - created on September 2010 in Storveltlia, Hattfjelldal, Norway by Perry Gunnar Larsen

TROBOJNA CJEPAČA

Inocybe tricolor Kühner

Etimologija: tri (lat.) = tri + color (lat.) = boja. Po bojama plodnog tijela.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je jajolik, kasnije je izravnat i sa širokom tupom grbicom na sredini, površina je vlaknasta do ljuskava, na rubu je s pukotinama, tamnosmeđ, prema rubu je svjetlije vinskicrvene boje, a boje podsjećaju na vinskicrvenu cjepaču (Inosperma adaequatum), rub je prvo podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2-5 cm visok i 3-5 mm debeo, čvrst, valjkast, pahuljast na krajnjem vrhu, prema dolje je slabo vlaknast, bjelkast na vrhu, prema dolje ubrzo postane narančasto-crven do vinskicrven.

Listići: Vrlo su gusti, oko 55 ih dopire do stručka, široki su oko 3 mm, nisu trbušasti, prirasli, sivkasto-žućkasti, na oštećenim mjestima postaju tamno crveno-zeleni, oštrica je pahuljasta, bijela.

Spore: Eliptične do bademaste, glatke, 7-9 x 5-6 µm, Q = 1.4-1.6, Qe = 1.6, bazidije su 4-sporne, rijetko su 1-2-sporne, 31-38 x 8-10 µm, pleurocistide su valjkaste do usko valjkasto-batinaste, stijenki debelih manje od 1 µm, bez kristala na vrhu, rijetke, 42-60 x 13-16 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, vrlo su rijetke, paracistide su široko batinaste, tankih stijenki, prozirne, brojne, caulocistide su odsutne, na krajnjem vrhu stručka prisutne su samo raspršene nejasno izražene dlačice; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, narančasto-crveno do tamno crveno-zeleno u stručku; miris i okus su na peruanski balzam.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa smrekom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Istih je mikroskopskih značajki kao zelenkasta cjepača (Inocybe corydalina) i sadrži psilocibin. Dodatna bi istraživanja možda mogla pokazati da je opisana vrsta infraspecifična vrsta zelenkaste cjepače.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 20. Inocybe tricolor Kühner

Inocybe tyrii - created on October 2007 in Karisöödi, Estonia by Mall Vaasma

TYROVA CJEPAČA

Inocybe tyrii Bandini, B.Oertel & U.Eberh.

Etimologija: Tyr (lat.) = boga rata i neba u nordijskoj mitologiji, a često je prikazivan u purpurnim i grimiznim tonovima (bojama moći i krvi). Njegov simbol upravo je bila ljubičica (Viola odorata). Po ljubičastoj boji klobuka.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je gotovo zvonolik do stožast, kasnije je široko konveksan ili raširen, obično je s više ili manje izraženom širokom grbicom, ali ponekad i bez grbice, bez ostataka ovoja, površina je u mladosti svilenkasto glatka, kasnije je do fino baršunasta, vremenom se ponekad raspucava osobito na sredini, u mladosti je s ostacima koprene, intenzivno je ljubičast s crvenkastim nijansama, osnova je često bjelkasta, obično je tamniji na sredini, uglavnom smećkast do crvenkasto-ljubičast, također može biti gotovo crno-ljubičast sa smećkastom nijansom na sredini, u starosti može biti mnogo svjetliji do gotovo krem s ljubičastom nijansom prema rubu i smećkast do smeđ na sredini, rub je u mladosti slabo podvijen, kasnije je obješen, zatim je izravnat ili izvrnut prema gore

Stručak: 2.5-5.5 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, isprva je čitav gusto bjelkasto vlaknast, kasnije je uzdužno crtast ili gladak, samo je na vrhu pahuljast, ljubičast.

Listići: Gusti, oko 60-70 ih dopire do stručka, ravni do blago trbušasti, prirasli, prvo su bjelkasti ili sivkasto-bijeli, kasnije su prljavo krem, svijetlooker sa sivkastom nijansom do krem-smećkasti, oštrica je neravna, izraženo nazubljena i bjelkasta.

Spore: Gotovo su bademaste, rijetko su eliptične, često su s izraženom depresijom na sredini, tupog vrha, glatke, 7.4-10.2 x 4.3-5.5 μm, Q = 1.5-2.1, bazidije su općenito 4-sporne, ponekad su 2-sporne i duge do 11 μm, 23-31 x 7-10 μm, pleurocistide su uglavnom trbušaste, ponekad su gotovo vretenaste, obično su s kratkim vratom, ponekad s izrazitim prijelazom iz trbuha u vrat, obično su s kratkom ili ponekad s duljom bazom, vrh je obično s kristalima, stijenke su sebele do 1.5 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 38-61 x 11-18 μm, cheilocistide su sličnog oblika i veličine, pomiješane su s brojnim bezbojnim batinastim paracistidama tankih stijenki, pileipelis je sastavljen od epicutisa, koji se sastoji od 4-11 μm širokih hifa prekrivenih svijetlo ljubičasto-smeđim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su samo na vrhu stručka, često su prilično duge i usko valjkaste s krnjom bazom, ponekad su s više ili manje valovitim stijenkama, vrh je s kristalima ili bez njih, stijenke su debele do 1 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 30-80 x 9-15 μm, pomiješane s brojnim bezbojnim, izduženim batinastim, cauloparistidama tankih stijenki, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, ljubičasto; miris je jak na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na sjenovitom, uglavnom vlažnim terenima, u simbiozi s raznim s bjelogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po obično intenzivnoj ljubičastoj do ljubičasto-crvenkastoj boji klobuka, često s bjelkastom osnovom, s mnogo tamnijom, uglavnom smeđom sredinom, svilenkasto glatkoj do sitno pustenastoj površinom kobuka, koja se vremenom raspucava na sredini, glatkim sporama, uglavnom vretenastim cheilocistidama i pleurocistidama, te vrlo dugim i vitkim caulocistidama. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od Afroditine cjepače (Inocybe aphroditeana), koja na sredini klobuka obično nije smeđa do smeđa s crvenkasto-ljubičastom nijansom, sredina klobuka se vremenom raspucava, spore su prosječno manje i kraće, cheilocistide su često glavičaste, te ljubičaste zemljaste cjepače (Inocybe geophylla var. lilacina), koja je tamnoljubičasto crtasta prema rubu klobuka, sredina klobuka nije smeđa, vremenom se ne raspucava, a caulocistide su kraće.

Inocybe umbratica - created in Finland by Martti Moisander

SJENOVITA CJEPAČA

Inocybe umbratica Quél.

Etimologija: umbraticus (lat.) = koje traži sjenu ili hlad. Po najomiljenijem staništu.

Klobuk: 1-2 (3.5) cm širok, prilično je mesnat, u mladosti je zvonoliko-stožast, zatim se raširi i šiljato ispupči na sredini, gladak, suh; bijel, bjelkast ili svijetlosivkast, sitno vlaknasto-čehast, rub je često iscijepan.

Stručak: 3-4 cm visok i 3-6 mm debeo, valjkast, pun, često je zakrivljen; bijel, na gornjem dijelu je pahuljast, na bazi je bulbozno-uvijen i maljav od micelija.

Listići: Jako su gusti, prirasli su sa zupcem, uski, izmiješani su s lamelulama; najprije su bjelkasti, zatim su kremasti do sivkasto-smeđi, oštrica je sitno-resasta.

Spore: Nepravilno zvjezdaste, višekutne, 7.2-8.9 x 5.1-6.7 µm; otrusina je smeđa do glinenastosmeđa.

Meso: Bjelkasto, blijedokremasto do žućkasto, mekano, na presjeku baze stručka postane žućkasto; miriše kiselo na spermu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, u crnogoričnim šumama i po šumskim putevima, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Ima nekoliko sličnih varijacija zemljaste cjepače (Inocybe geophylla) od kojih se razlikuje što raste samo u kasnu jesen po crnogoričnim šumama, po zvjezdasto-višekutnim sporama, po većim dimenzijama, te po uvijenoj bulbi stručka. Slična je i crveno-bijela cjepača (Inocybe whitei) koja je dugo vremena blijedocrvenkasta, a kasnije je prljavocrvenkasta.

Inocybe vaccina - created on September 2020 in Curtis Creek Camprgound, USA by University of Tennessee Fungal Herbarium

KRAVLJA CJEPAČA

Inocybe vaccina Kühner

Etimologija: vaccina (lat.) = kravlji, koji se odnosi na kravu. Po staništu.

Klobuk: 1-3 cm širok, izravnato-konveksan i s tupom grbicom na sredini, površina je radijalno vlaknasta, vremenom postaje sitno ljuskava, na rubu je raspucana, ostaci ovoja su prisutni u mladosti, djelomično se zadržavaju na sredini, žućkasto-narančast do narančasto-smeđ.

Stručak: 1.5-3 cm visok i 2-4 mm debeo, čvrst, valjkast, slabo batinasto zadebljan prema bazi, nije gomoljast, većim dijelom nejasno crtast, svijetlonarančast do mesnatocrvenkast, osobito u starosti.

Listići: Umjereno su gusti, 40-45 ih dopire do stručka, široki su do 4 mm, prirasli, bjelkasti, zatim su žućkasti, na kraju su narančasto-smeđi do hrđastosmeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, ponekad su ulegnute na sredini, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 8.5-10 x 5-6 µm, Q = 1.6-1.8, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 24-31 x 8-10 µm, pleurocistide su 50-72 x 13-21 µm, valjkaste do vretenaste, ponekad su gotovo trbušaste, bezbojnih do žućkastih i debelih stijenki, debljine do 3 µm, s vršnim su kristalima, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju gotovo do baze stručka, slične su cheilocistidama, odmah iznad baze su prilično nepravilne, pomiješane s ckauloparacistidama na gotovo cijeloj površini; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće i jesen, u svibnju i rujnu do listopadu, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom ili smrekom.

Doba rasta: 5, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Lako je prepoznatljiva po živim narančastim nijansama na klobuku. Slična je kestenjastosmeđa cjepača (Inocybe tjallingiorum), koja ima smeđi klobuk, narančasto-smeđi stručak i gotovo tupe spore na jednom kraju.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 92. Inocybe vaccina Kühner

Inocybe vulpinella - created on October 2016 in Nationaal Park Zuid-Kennemerland - Kennemerduinen, Netherlands by André Grove

LISIČJA CJEPAČA

Inocybe vulpinella Bruyl.

Etimologija: vulpes (lat.) = lisica + -ella (lat.) = označava umanjenicu. Po boji.

Engleski naziv: Foxy Fibrecap

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do izravnat, bez ili s nejasnom grbicom na sredini, površina je grubo vlaknasto-pustenasta, s prilegnutim ljuskama do sitno ljuskava, u mladosti je prekriven sivkastim ostacima ovoja sa slijepljenim zrncima pijeska, koji se zadržava na sredini, smeđ do tamnosmeđ na sredini, izvana je narančasto-smeđ do okerasto-smeđ.

Stručak: 2-7.5 cm visok i 2-9 mm debeo, čvrst, valjkast, batinasto do gomoljasto zadebljan na bazi, gomolj je gotovo obrubljen i širok do 10 mm, čitav je pahuljast, koprena nije prisutna čak ni kod najmlađih primjeraka, žuto-smeđ ili narančasto-smeđ na gornjem dijelu, prema dolje je tamniji, blizu baze je tamnosmeđ, na gomolju je bjelkast.

Listići: Umjereno su gusti, 30-50 ih dopire do stručka, široki su 5-10 mm, trbušasti, prilično su usko prirasli, sivkasto-smeđi do žuto-smeđi, na kraju su tamnosmeđi, oštrica je resasta, bjelkasta ili tamnosmeđa.

Spore: Eliptične do bademaste, minimalno su višekutne, nekad su izravnate, kao odsječene na jednom kraju, vrlo su debelih stijenki, glatke, 11.5-18.5 x 7-9.5 µm, Q = 1.4-2.3, bazidije su 4-sporne, 27-46 x 10-16 µm, pleurocistide su 41-83 x 13-28 µm, valjkasto-batinaste, usko batinaste do vretenaste, rjeđe su gotovo trbušaste, vrlo debelih stijenki, debljine do više od 5 µm, bezbojnih do svijetložutih, s obilnim kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su kuglaste sa suženim vratom do batinaste, tankih do nešto debljih stijenki, bezbojne ili smećkaste, caulocistide se spuštaju do baze stručka, na gornjoj su polovici slične cheilocistidama, na donjoj su polovici često prilično nepravilne, cauloparacistide su prisutne blizu baze stručka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku i stručku, čisto bijelo u gomolju; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do studenog, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično vrbom ili topolom, na vapnenastom i prilično vlažnom tlu, često na pješčanim nanosima uz morsku obalu, ali i u kontinentalnom području.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Sličan je varijetet Inocybe vulpinella var. fuscolamellata, koji ima paracistide sa smeđim i blago zadedljanim stijenkama, ali ima status sinonima. Na sličnom staništu raste slična cjepača (Inocybe similis), koja se razlikuje po tome što ima prisutnu koprenu i caulocistide samo na vršnom dijelu stručka, spore bez izravnatog kraja i manje debele pleurocistide koje su prilično rijetke.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 70. Inocybe vulpinella Bruylants