Inocybe botaurina - created on July 2018 in Tømmerby Fjord, Denmark by Jens H. Petersen

BUKAVČEVA CJEPAČA

Inocybe botaurina Bandini & B.Oertel

Etimologija: Botaurus (lat.) = rod ptica bukavaca (Botaurus stellaris). Po staništu gdje žive bukavci, jer su plodna tijela slično dobro maskirana.

Klobuk: 0.5-2.5 cm širok, isprva je stožast, zatim je široko konveksan ili proširen, uglavnom je s više ili manje izraženom velikom grbicom na sredini, ponekad je i bez grbice, kasnije je ulegnut oko grbice, površina je u mladosti s tankim, ljuskavim ostacima sivkastog ili sivkasto-smeđeg ovoja, često je baršunasta, ali je također izgleda sitno granulirana zbog pahuljastih ostataka ovoja, do ljuskava oko grbice, dok grbica ostaje gola, u starosti je ponekad potpuno gola, uvijek je tamnosmeđ do gotovo crnkasto-smeđ s crvenkastom nijansom, često je malo crvenkast na grbici, blizu ruba je ponekad svjetliji, gotovo sivkast zbog ostataka ovoja, rub je isprva podvijen, kasnije je ravan ili izvrnut prema gore.

Stručak: 1-3 cm visok i 1-3 mm debeo, ponekad je valjkast, uglavnom je zakrivljen, ponekad je malo zadebljan na bazi, u mladosti je čitav prekriven bjelkastim injem, kasnije je uglavnom crtast ili gol, osobito u starosti, samo je na krajnjem vrhu pahuljast, isprva je krem, zatim je smećkast, crvenkasto-smeđ ili blago mesnatocrvenkast.

Listići: Umjereno su razmaknuti, oko 30-45 ih dopire do stručka, gotovo su slobodni do prirasli, nepravilni, trbušasti, isprva su bjelkasti do krem, zatim su slabo oker-sivkasti, crvenkasto-smeđi do skoro boje klobuka, često su s maslinastom nijansom, na ozlijeđenim mjestima su crvenkasti, veoma su lomljivi, oštrica je resasta, bjelkasta do boje lica ili čak tamnija.

Spore: Bademaste, jajolike ili u obliku sjemenke jabuke, ponekad su ulegnute na sredini, tupe do gotovo zašiljene na jednom kraju, glatke, 6.9–10.1 x 4.4–6.0 μm, Me = 8.4 x 5.3 μm, Q = 1.3–1.8, Qe = 1.6, bazidije su uglavnom 4-sporne, kod nekih su primjeraka rijetko i 2-sporne, a tada s mnogo većim sporama, 22–30 × 7–9 μm, oštrica listića je sastavljena od cheilocistida i brojnih batinastih, valjkastih iligotovo kuglastih paracistida s tankim stijenkama, pleurocistide su 36–71 μm x 9–18 μm, gotovo su trbušaste, vretenaste, također su valjkaste ili oblika boce, često su s uglavnom suženim glavičastim kratkim ili duljim vratom i uglavnom s kratkim stalkom na bazi, vrh je općenito širok i bogat kristalima, stijenke su debljine 1 μm na zadebljanom dijelu i 2 μm na vratu, ponekad su ispunjene amorfnim žućkastim sadržajem, svijetložute s 3% KOH, cheilocistide su češće malo deformirane i sa suženim vratovima, veličinom su slične pleurocistidama, pileipelis je sastavljen od epicutisa koji se sastoji od paralelnih hifa širokih 4–12 μm, inkrustiranih i sa smeđim do tamnosmeđim pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim elementima, širokim do 22 μm, epicutis je kod mladih primjeraka ponekad prekriven tankim prozirnim hifama, s raspršenim slobodnim krajevima (koji pripadaju ostacima ovoja), caulocistide su rijetke i prisutne samo blizu krajnjeg vrha stručka, 30–55 × 10–15 μm, vretenaste, trbušaste ili deformirane, vrh je obično s kristalimak, stijenke su debljine 0.5 μm na zadebljanju i 1.5 μm na vratu, svijetložute s 3% KOH, izmiješane su s hifoidnim elementima i obilnim različito oblikovanim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vrlo je lomljivo, bjelkasto do blago vodenasto sivkasto u klobuku, bjelkasto do blago mesnatocrvenkasto ili ružičasto u stručku, osobito kada ma nagnječen ili prerezan, osušeno je crno-smeđe bez slabe crvenkaste nijanse u klobuku, a svjetlije u stručku, ne pocrni; miris nije izražen ili je na spermu, barem na prerezu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, na vlažnim, provodnjenim i močvarnim terenima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično vrbom, a vjerojatno i johom ili topolom, te trskom (Phragmites communis).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po maloj veličini, ekstremnoj lomljivosti i stručku koji je samo rijetko prekriven pahuljama na krajnjem vrhu. Klobuk je tamnosmeđ do gotovo crno-smeđ, rijetko je crvenkastiji na sredini, stručak je sa jedva uočljivim sitnim injem na tamnijoj osnovi, dobro je zamaskirano i lako ga je previdjeti. Površina je baršunasta i sitno granulirana zbog sitnih pahuljastih ostataka ovoja, do ljuskava oko grbice. Listići su često s maslinastom nijansom uz rub klobuka, listići i stručak su ponekad blago crveni na oštećenim mjestima. Stanište je vrlo vlažno uz vrbame i trske u blizini. Spore su prosječno manje od 9 μm, a cheilocistide su prosječno manje od 60 μm. Cistide su često sa suženim gotovo glavičastim vratovima. Zbog ove se kombinacije značajki ne može zamijeniti ni s jednom drugom poznatom cjepačom. Jedna od rijetkih, donekle sličnih vrsta je perutasta cjepača (Inocybe furfurea), koja može biti prilično male veličine, površina može biti ljuskava, a spore su prosječno manje od 9 μm. Meso stručka i listića mogu ponekad pocrvenjeti. međutim, perutasta cjepača nikada nema gotovo u potpunosti crnkaste klobuke s crvenkastom sredinom, niti baršunastu površinu prekrivenu sitnim pahuljastim ostacima ovoja, što je tipično za opisanu vrstu. Osim toga, stanište perutaste cjepače je drugačije, često se pronađe u parkovima ili na travnjacima i često je povezana s hrastom. Vrlo rijetko se pronađe u blizini vrba u okolini, ali nikada samo s vrbama i nikada na vlažnom tlu. Nadalje, boja listića je kod perutaste cjepače drugačija, u mladosti su upadljivo bjelkasti i stoga često u jakom kontrastu s crvenkastim stručkom. Stručak je obično prilično krut i uglavnom u potpunosti pahuljast, iako rijetko na donjoj polovici, a cheilocistidei su dosta promjenjivog oblika, često su gotovo valjkaste ili deblje i vrećastije. Prilično je slična i Katalonska cjepača (Inocybe catalaunica), kod koje je stručak pahuljast samo blizu vrha, caulocistide su prisutne na čitavoj površini stručka, isko ponekad rijetko, cheilocistide su drugih dimenzija, a meso i/ili listići kod nekih primjeraka na nagnječenom mjestu blago pocrvene ili postanu smećkasti. Na istom vlažnom staništu često se pronađu Inocybe salicis, koja je mnogo svjetlije boje, a stručak je u potpunosti pahuljast, te nakostriješena cjepača (Inocybe squarrosa), koja ima svijetlosmeđi klobuk prekriven obilnim bjelkastim ostacima ovoja i kraće cheilocistide, s tankim stijenkama.

Inocybe bresadolae - created on August 2012 in Amsterdam - Geuzenveld-Slotermeer, Netherlands by Christiane Baethcke

BRESADOLINA CJEPAČA

Inocybe bresadolae Massee

Etimologija: u čast znamenitog talijanskog svećenika i mikologa Giacoma Bresadole (1847.-1929.), koji je bio jedan od najvećih mikologa svog vremena, a njegovo se ime pojavljuje kod mnogih vrsta gljiva kao priznanje za njegov golemi doprinos znanosti. Po imenu.

Klobuk: 2-5 cm širok, isprva je stožasto-zvonolik, kasnije je raširen i izraženo ispupčen na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta ili sa sitnim prilegnutim ljuskama, ponekad je raspucana, žućkasto-narančast do smeđ, ponekad je crvenkasto-smeđ, na sredini je tamnije smeđe boje.

Stručak: 3-8 cm visok i 5-7 mm debeo, čvrst, valjkast, blago je zadebljan do gomoljast na bazi, gol, gladak, bjelkast, žućkast, u donjem je dijelu blago ružičast do crvenkast.

Listići: Gusti, široki, prirasli su sa zupcem, u početku su bijeli, kasnije žuto-smeđi do crvenkasto-smeđi, oštrica je bjelkasta.

Spore: Eliptične do višekutne, grbave, grbice su sitne, 7–9.3 x 4.7–6.3 µm, cheilocistide su 50-60 x 14-16 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto, s laganom je ružičastom nijansom, na prerezu kasnije lagano pocrveni; miris je ugodan, blag na voće, kasnije je neugodan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s gvajakovom tinkturom postaje smeđe, a zatim vinskicrveno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, na travnjacima, livadama i uz rubove šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili hrastom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži muskarin.

Napomena: Karakteristična je po blagom crvenjenju mesa na prerezu i mirisu na voće. Po crvenjenju klobuka i stručka su slične Godijeva cjepača (Inocybe godeyi), crvenkasta cjepača (Inosperma erubescens) i crveno-bijela cjepača (Inocybe whitei), koje se lako razlikuju po glatkim sporama. Sličnog je mirisa varljiva cjepača (Inocybe fraudans), ali mnogo intenzivnijeg.

Inocybe brevicystis - created on April 2014 in El Perelló, Spain by Joseba Castillo Munsuri

KRATKOCISTIDNA CJEPAČA

Inocybe brevicystis Métrod ex Kuyper

Etimologija: brevi (gr.) = kratak + cystis (gr.) = mjehur, vrećica, cistida. Po kratkim cistidama.

Klobuk: 2-3 cm širok, isprva je zvonoliko-konveksan do polukuglasto-konveksan, kasnije je izravnat, s ili bez grbice na sredini, površina je glatka na sredini, zatim vremenom postaje ljuskava, prema rubu je radijalno vlaknasta, raspucana na rubu, prljavo žuto-okerast do okerasto-smeđ, nešto je tamniji na sredini.

Stručak: 2-3 cm visok i oko 3 mm debeo, valjkast do blago batinasto zadebljan na bazi, nije gomoljast, gotovo je čitav pahuljast, bjelkast, vremenom postaje okerast.

Listići: Osrednje su gusti do razmaknuti, široki su do 5 mm, trbušasti, prirasli, okerasti, zatim su smeđi, oštrica je resasta i bijela.

Spore: Eliptične do bademaste, s gotovo tupim ili rijetko gotovo zašiljenim jednim krajem, glatke, 9-11 x 5-6.5 µm, Q = 1.5-1.8, bazidije su 4-sporne, 27-36 x 9-11 µm, pleurocistide su 31-51 x 9-14 µm, valjkaste, usko batinaste do vretenaste, debelih stijenki, debljine do 2 µm, s gotovo bezbojnom do žućkastom stijenkom, s malo kristala na vrhu, nisu brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, nisu brojne, caulocistide se spuštaju niže od sredine stručka, prilično su nepravilne na donjoj polovici, slične su cheilocistidama na gornjoj polovici; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris je slab, na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, u simbiozi s hrastom.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po prilično kratkim i uskim cheilocistidama. Iste cheilocistide ima šljemovkina cjepača (Inocybe mycenoides), koja se razlikuje po izgledu koji podsjeća na šljemovke (Mycena) i žutim listićima. Po izgledu može biti slična i okerbijela (Inocybe ochroalba), koja se razlikuje po karakteristikama cheilocistida i sporama , koje su izraženo stožaste na jednom kraju.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 88. Inocybe brevicystis Métrod ex Kuyp.

Inocybe brunneotomentosa - created on August 2025 in Mariebjerg Kirkegård, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

SMEĐEVUNASTA CJEPAČA

Inocybe brunneotomentosa Huijsman

Etimologija: brunneus (lat.) = smeđ + tomentosus (lat.) = vunast, pustenast, dlakav. Po dekoraciji na klobuku.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je zatvoren, ubrzo se raširi, zvonolik do izravnato-konveksan, izraženo je grbav na sredini, površina je isprva žućkasto-smeđa i pustenasta na sredini, prema rubu je vlaknasto-maljava, ubrzo se razlaže na ljuske otkrivajući žućkasto-okerastu osnovu, koja je vremenom u sve većem kontrastu sa preostalim ljuskama koje postaju sve tamnije, rub je prvo podvijen, ubrzo se izravna.

Stručak: 2.5-3.5 cm visok i 2.5-5 mm debeo, čvrst, valjkast ili se blago zadebljava prema dolje, na vrhu je bijel i pahuljast, ispod je prljavo žućkast, postaje prljavo sivo-smeđ od baze prema gore, ali ostaje svjetliji na vrhu, koprena je prisutna u mladosti.

Listići: Umjereno su gusti, široki su do 3.5 mm, prirasli, bjelkasti, postaju okerasti, zatim cimetastosmeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do bademaste, stožaste na jednom kraju, glatke, 7.5-9.5 x 4.5-5.5 µm, Q = 1.5-1.8, bazidije su 4-sporne, 23-29 x 7-9 µm, pleurocistide su 34-52 x 14-23 µm, batinaste do čak valjkasto-batinaste, debelih i gotovo bezbojnih stijenki, debljine do 2.5 µm, s kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, nisu brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, vrlo su brojne, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, silaze najviše do 1/3 dužine stručka, slične su cheilocistidama i pomiješane s cauloparacistidama, ali ponekad samo u vrlo uskom pojasu od oko 1/10 dužine stručka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, u stručku je nešto svjetlije nego u kori; miriše na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom ili grabom.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Slične su dvije vrste s tamnijim stručkom, crnonoga cjepača (Inocybe melanopus), koja ima prilično svijetli oker klobuk i pleurocistide drugačijeg oblika s prilično tankim stijenkama, te mračna cjepača (Inocybe tenebrosa), koja nema prisutnu koprenu, a stručak je prekriven caulocistidama.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 42. Inocybe brunneotomentosa Huijsman

Inocybe bufonia - created on July 2025 in Payette National Forest, New Meadows, ID, USA by Ed Barge

KRASTAČINA CJEPAČA

Inocybe bufonia Kokkonen & Vauras

Etimologija: bufo (lat.) = krastača + -ia (lat.) = označava svojstvo ili pripadnost. Po bradavičavoj površini klobuka koja podsjeća na kožu žabe krastače.

Klobuk: 1.5-4 cm široku, isprva je stožast, zatim je izravnato-konveksan ili izravnat, s izraženom je prilično oštrom grbicom na sredini, rijetko je tupa, površina je slabo ljepljiva, rijetko je suha, na sredini je gladak ili rijetko s nejasno prilegnutim ljuskama, prema van je obično slabo vlaknast, rijetko je slabo ljuskav, ostaci ovoja nisu prisutni, smeđ do tamnosmeđ, rijetko je sivo-smeđ, na sredini je crnkasto-smeđ, na vanjskom je dijelu ponekad svjetliji, rub ponekad slabo narebran, ponekad lagano krpast.

Stručak: 1.5-10.5 cm visok i 2-7 mm debeo, valjkast ili se lagano širi prema dolje, ponekad je polugomoljast na bazi, površina je često s tamnosmeđim snopićima vlakanca koji sliče prilegnutim ljuskama, slabo je ljepljiva ili suha, obično je slabo vlaknasto crtasta, na vrhu je blago pahuljasta, koprena je bjelkasta, svijetlosmeđ ili crvenkast, gornji je dio ponekad bjelkast, donji je dio obično tamniji, do tamnosmeđ, na bazi je obično bijel.

Listići: Umjereno su gusti ili prilično gusti, široki su do 6 mm, trbušasti, prirasli, svijetlo ​žućkasto-smeđi ili sivo-smeđi, u starosti su potpuno tamnosmeđi ili s tamnim pjegama, oštrica je boje lica ili svjetlija, glatka.

Spore: Gotovo su kuglaste do eliptične, višekutne, obično su prilično izraženo grbave, grbice su male do srednje velićine, 7.2-10.5 × 5.3-7.5 µm, Q = 1.1-1.8, Qe = 1.4-1.5, bazidije su batinaste, 4-sporne ili rijetko 2-sporne, 24-42 × 9-14 μm, pleurocistide su 39-82 × 9-26 μm, oblika su uske do umjereno široke boce s kratkim ili dugim vratom, u nekim su primjercima gotovo sve uske s dugim vratom, rijetko su kratko eliptične ili trbušaste, s vršnim su kristalima ili bez njih, sužene ili sa stapkom na bazi, sa svijetložutim su stijenkama debljine do 3 µm, rijetko su tankih stijenki, cheilocistide su duge do 78 µm i široke do 21 µm, slične su pleurocistidama, rijetko su gotovo kuglastee, na vrhu su s kristalima ili sluzav ili bez pokrova, rijetko su sa žutim sadržajem, caulocistide su brojne na vrhu stručka, uglavnom su slične pleurocistidama ili s dugim vrhom ili valjkaste ili zakrivljene, rijetko su s izbočinama ili kratkim granama ili segmentima, na vrhu su s kristalima ili bez, duge su do 116 μm, sa svijetložutim su stijenkama debljine do 3 µm, neke su tankih stijenki, često su izmiješane s brojnim cauloparacistidama; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto,  u klobuku je sivo-smeđe do bjelkasto, u stručku je boje površine stručka do bjelkasto, u bazi je obično bijelo, rijetko je žućkasto; miris je slab na spermu ili nejasan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do rujna, u vlažnim miješanim šumama, priobalnim šumama i po močvarama, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično smrekom ili brezom.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po tamnom, prilično oštro ispupčenom klobuku i rastu po vlažnim staništima. Međutim, nikada nije pronađena u šikarama vrbe poput šiljaste cjepače (Inocybe acuta), od koje se lako mikroskopski razlikuje po manjim sporama, a čini se da su joj mikorizni partneri smreka ili breza.

Inocybe calospora - created on September 2019 in Slotshegn, Denmark by Rasmus Riis-Hansen

LIJEPOSPORNA CJEPAČA

Inocybe calospora Quél.

Etimologija: kalos (gr.) = ljepota, lijepo + spora (gr.) = sjeme, spora. Po izgledu spora.

Klobuk: 1-2.5 cm širok, prvo je stožasto-zvonolik, zatim je raširen i oštro ispupčen na sredini, površina je bez ostataka ovoja, vlaknasto-dlakava, kasnije je ljuskava, žuto-smeđ, smeđ ili crveno-smeđ, u starosti izblijedi, na rubu je svjetliji.

Stručak: 2-5 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, na bazi nije gomoljast ili je jedva izraženo zadebljan, pun, kasnije je šupalj, slabo je bijelo pahuljast na vrhu, ispod je uzdužno vlaknast, koprena nije prisutna u mladosti, crvenkasto-smeđ.

Listići: Nisu gusti, razmaknuti, široki su 2-3 mm, zaokruženi su uz stručak, prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su svijetlo cimetastosmeđi, zatim su žuto-smeđi, kasnije su maslinasto-smeđi, oštrica je resasta i bijela.

Spore: Skoro su kuglaste do jajolike, dekorirane su dosta upadljivim, gustim, stožastim bodljikama visokim do 3 µm, 9-12 x 7-11 µm, Q = 1-1.3, bazidije su 4-sporne, 37-40 x 10-12 µm, pleurocistide su 42-55 x 11-15 µm, prilično su kratke, usko vretenaste do oblika boce, stijenke su na vrhu debljine do 2 µm, s kristalima na vrhu, cheilocistide su 21-48 x 9-21 µm, oblika su sličnog pleurocistidama, pomiješane su s vretenastim paracistidama, caulocistide su 27-64 x 8-14 µm, prisutne su na čitavom stručku, oblika su sličnog cheilocistidama, izmiješane su s vretenstim cauloparacistidama, pileipelis je cutis koji se sastoji od inkrustiranih, relativno kratkosegmentnih hifa, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa do hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, okerasto-smeđe, u stručku je mjestimično lagano crvenkasto-smeđe; miris nije izražen ili je blag na zemlju, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u vlažnim bjelogoričnim šumama i uz potoke, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično johom ili brezom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Jedinstvena je cjepača po ježastim kuglastim sporama. Tamne je smeđe boje drva i gotovo uvijek raste na izlomljenom terenu uz potoke, što je i najznačajnija osobina ove vrste. Najsrodnija je Inocybe multicoronata, rijetka vrsta do sada zabilježena samo u Sjevernoj Americi i Finskoj.

Inocybe catalaunica - created on September 2023 in Inyo National Forest, Inyo County, USA by Dean Lyons

KATALONSKA CJEPAČA

Inocybe catalaunica Singer

Etimologija: Catalaunica (lat.) = katalonska. Po regiji u Španjolskoj gdje je pronađen holotip.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do izravnat, uglavnom je grbav na sredini, površina je glatka i blago mazava na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, ali vlakna se ne razdvajaju, iznimno je ljuskava na rubu, vremenom ponekad postaje sitno ljuskava, ostaci ovoja su odsutni ili prisutni, ali tanki i neupadljivi, smeđ, često je s izraženim crvenkastim nijansama ili tamnosmeđ.

Stručak: 1.2-5 cm visok i 4-5 mm debeo, čvrst, valjkast, s nejasnim je gotovo obrubljenim gomoljem na bazi, gotovo čitav je pahuljast, koprena nije prisutna, narančasto-smeđ, osobito na gornjem dijelu, svjetliji i manje crvenkast prema dolje, na gomolju je bijel.

Listići: Umjereno su gusti, 25-45 ih dopire do stručka, široki su 2-4 mm, usko su prirasli, sivkasto-žuti, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, gotovo tupe do samo nejasno stožaste na jednom kraju, glatke, 9-11 x 5.5-6.5 µm, Q = 1.5-1.9, bazidije su 4-sporne, 26-37 x 8-11 µm, pleurocistide su 45-82 x 13-22 µm, široko su vretenaste do široko trbušaste, ponekad su oblika boce, ali samo nejasno, debelih stijenki, debelih do 3 µm, bezbojne, ponekad su s blago žućkastom stijenkom, na vrhu su s malim kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su kruškolike do batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne do baze stručka, slične su cheilocistidama, pomiješane su s cauloparacistidama, ponekad su prilično nepravilne na donjoj trećini, s tanjim stijenkama i prilično rijetke; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, narančasto-smeđe u kori gornjeg dijela stručka; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično sa smrekom, hrastom, planinskim borom (Pinus mugo), topolisnom vrbom (Salix retusa) ili osinicom (Dryas octopetala), te također s patuljastim grmljem u planinskim područjima.

Doba rasta:  7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Dosta su slične rana cjepača (Inocybe nitidiuscula) (Britz.), koja se razlikuje po prisutnoj kopreni, drugačijoj dekoraciji na stručku i izraženo stožastim sporama na jednom kraju, kestenjastosmeđa cjepača (Inocybe tjallingiorum), koja ima kraće cistide i nešto manje spore. Jedan kraj spora kod opisane vrste varira od gotovo tupog do nejasno stožastog.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 76. Inocybe leiocephala Stuntz

KOVRČASTA CJEPAČA

Inocybe cincinnata (Fr.) Quél.

Etimologija: cincinnatus (lat.) = neodređeno kovrčast. Po čehama na klobuku.

Engleski naziv: Collared Fibrecap

Klobuk: 1-2 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, kasnije je konveksan do izravnato-konveksan, ponekad izravnat, nije ili je samo nejasno ispupčen, površina je ljuskava, nekad je sa stršećim ljuskama, osobito na rubu, prema rubu više vlaknasto-ljuskava, ostaci ovoja nisu prisutni, tamnosmeđ na sredini, nešto je svjetliji na vanjskoj polovici, blizu ruba je s ljubičastom nijansom, rub je podvijen u mladosti, zatim se izravna, ponekad je resast.

Stručak: 2-5 cm visok i 1-3 mm debeo, čvrst, valjkast, slabo je batinasto zadebljan na bazi, nije gomoljast, na vrhu je gotovo gladak do sitno dlakav, ispod je ubrzo gladak, ali na donjoj trećini s nepravilnim, prilično tamnosmeđim ljuskicama, često izraženim, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, ljubičast do svijetlo sivkasto-ljubičast, osobito na gornjem dijelu, ponekad se ljubičasta nijansa proteže do baze, uglavnom je sivkasto-žućkast na donjem dijelu.

Listići: Umjereno su gusti, 20-35 ih dopire do stručka, široki su 1.5-4 mm, trbušasti ili ne, prilično su široko do usko prirasli, ponekad su gotovo slobodni, sivkasto-žuti do sivkasto-smeđi ili žućkasto-smeđi, u mladosti su s nejasnom ljubičastom nijansom, oštrica je resasta do gotovo pahuljasta, uglavnom je smeđa, a ponekad gotovo bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, stožaste na jednom kraju, glatke, 7-10 x 4.5-6 µm, Q = 1.4-1.9, bazidije su 4-sporne, 25-31 x 7-10 µm, pleurocistide su 52-86 x 10-20 µm, usko su valjkaste do gotovo vretenaste, nisu ili su jedva oblika boce, bezbojnih do žuto-zelenkastih i debelih stijenki, debljine do 3 µm, s vršnim su kristalima, brojne, cheilocistide su na kraju slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su kruškolike, često su malo zadebljanih stijenki i smeđe inkrustirane, ponekad su tankih stijenki i bezbojne, brojne, caulocistide su odsutne ili prisutne samo na krajnjem vrhu, u manje od 2 mm, slične su cheilocistidama, ubrzo formiraju usku međuzonu prilično slabo izraženih caulocistoidnih hifa, ponekad su s blago zadebljanom, smeđom stijenkom; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, ljubičasto do sivkasto-ljubičasto u gornjem dijelu stručka i neposredno iznad listića, postaje bjelkasto; miris nije izražen ili je blag na zemlju ili slabo kiseo, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u skupinama, u bjelogoričnim šumama, na travnjacima i po stazama, u simbiozi uglavnom s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, grabom ili lijeskom, ali i crnogoričnim drvećem, najčešće borom ili smrekom, a u planinskim područjima planinskim borom (Pinus mugo) i topolistnom vrbom (Salix retusa), na donekle vapnenastom tlu. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Koprivnica.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Većina je autora navodi kao smrtno otrovnu vrstu.

Napomena: Karakteristična je po paracistidama s donekle zadebljanim, smeđe inkrustiranim stijenkama, ali ponekad su i s bezbojnim, tankim stijenkama. Javljaju se i međuvarijante. Ova je ova značajka manje važna i ne opravdava prepoznavanje ovih varijanti kao formalnih vrsta. Paralelne varijacije ove značajke mogu se uočiti kod Inocybe cincinnata var. major.

Inocybe coelestium - created on September 2014 in Imst, Tirol, Austria by Ditte Bandini

NEBESKA CJEPAČA

Inocybe coelestium Kuyper

Etimologija: caelestis (lat.) = nebeski, božanski. Po halucigenim svojstvima gljive.

Klobuk: 1.5-3.2 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, zatim je konveksan do izravnato-konveksan, bez ili s niskom, širokom grbicom na sredini, grubo vunasto-injast do ljuskav, maljav na sredini zbog ostataka ovoja, oker-smeđ, na sredini je sa svijetlo zelenkasto-sivkastim nijansama ili ponekad gotovo bjelkast od ostataka ovoja, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna, nije resast.

Stručak: 2-5 cm visok i 3-5 mm debeo, čvrst, valjkast do polugomoljast na bazi gdje je širok 5-6 mm, na vrhu je gladak do dlakav, nije pahuljast, prema dolje je uzdužno crtast ili gladak, na vrhu je bijel do svijetlooker, do polovice je smećkast, na dnu je pomiješan sa zelenkasto-sivkastim nijansama, vremenom tamni i postaje tamno maslinasto-siv na dnu.

Listići: Vrslo su gusti, 45-60 ih dopire do stručka, vrlo su uski, široki su 1-3 mm, prilično su široko prirasli, žućkasto-sivkasti, zatim su prljavo smeđi, oštrica je gotovo ravna do resasta, boje je lica do bjelkasta.

Spore: Eliptične do bademaste, glatke, 7-9.5 x 5-6.5 µm, Q = 1.3-1.6, bazidije su 4-sporne, 25-32 x 8-10 µm, pleurocistide su valjkaste, nešto su debljih stijenki, debelih do 2.5 µm, bezbojne do žućkaste, na vrhu s kristalima na vrhu, nekad teško uočljivim, brojne, 29-65 x 10-18 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, rijetke, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, prozirne, brojne, caulocistide su odsutne, na krajnjem vrhu stručka je s raspršenim, prilično nejasnim do caulocistoidnim hifama, bez cauloparacistida, prema dolje brzo nestaju; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u stručku, smećkasto sa sivkasto-zelenkastom nijansom u stručku, na prerezu ne crveni; miris je slab na peruanski balzam, ponekad i sa slabom, neugodnom kemijskom komponentom.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom ili smrekom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, zelenkasto-sivkastim nijansama na klobuku i stručku, mirisu mesa i staništu ispod smreke.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 21. Inocybe coelestium Kuyp.

ZELENKASTA CJEPAČA

Inocybe corydalina Quél.

Etimologija: Po mirisu koji podsjeća na miris cvijeta biljke šupaljke (Corydalis cava) koja raste po šumama.

Engleski naziv: Greenflush Fibrecap

Klobuk: 2-9 cm širok, isprva je zvonoliko-konveksan, zatim je konveksan, na kraju je izravnato-konveksan, sa ili bez grbice na sredini, površina je ponekad s nešto tamnijim sivo-smeđim ljuskicama, glatka do maljava na sredini, ali ponekad malo mazava kada je vlažna, prema rubu je radijalno vlaknasta do ljuskava, vlakna se ne razilaze ili se jedva razilaze, rub je bez izraženih napuklina, s ostacima ovoja na sredini, ponekad prekrivaju čitavu površinu, sivkast ili zelenkasto-sivkast na sredini, prema rubu je sivkasto-smeđ, zatim je posvuda s plavkastim nijansama, osobito na rubu, rub je u mladosti podvijen i ponekad s resastim ostacima ovoja, kasnije se izravnat.

Stručak: 2.5-9.5 cm visok i 5-12 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljast na bazi, na vrhu je gotovo gladak do nejasno dlakav, prema dolje je glatki do uzdužno vlaknasto-crtast, bjelkast, zatim na donjoj polovici postaje sivkasto-žućkast, sivkasto-oker do sivkasto-smeđ, na dnu je često sa sivkasto-zelenkastim nijansama.

Listići: Gusti, 45-70 ih dopire do stručka, široki su 3-5 mm, usko su prirasli, ponekad su gotovo slobodni, žućkasto-sivkasti ili svijetlo žućkasto-smeđi, na ozlijeđenim mjestima ponekad pocrvene, ali sporo i slabo, oštrica je nejasno resasta, boje lica ili bjelkasta.

Spore: Eliptične do bademaste, na jednom kraju su gotovo tupe do nejasno stožaste, glatke, 7-9.5 x 5-6 µm, Q = 1.4-1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 26-35 x 7-10 µm, pleurocistide su valjkaste do valjkasto-klavatne, ponekad su gotovo vretenaste, prilično rijetke, malo debljih stijenki, debelih do 2 µm, bezbojne ili rjeđe sa žućkastim odsjajem, sa sitnim kristalima na vrhu, 33-67 x 9-21 µm, cheilocistide su slične pleurocistidijama, vrlo rijetke, paracistide su široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, trama listića je s bezbojnim do svijetlo sivkasto-žućkastim refrakcijskim hifama, stručak je na vrhu bez pravih caulocistida i sa samo nekoliko usko valjkastih, nejasno izraženih caulocistidoidnih dlačica; otrusina je smeđa do žuto-oker.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku i stručku, često je plavo-sivo u dnu stručka, a ponekad i u sredini klobuka, na prerezu ne crveni ili samo sporo i nejasno crveni; miris je jak na peruanski balzam, ali nešto manje ugodan nego kod varljive cjepače (Inocybe fraudans), a okus je poput mirisa, ali ponekad s neugodnom komponentom.

Kemijske reakcije: Meso s amonij hidroksidom (NH4OH) ne mijenja boju.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i rjeđe crnogoričnim drvećem, obično bukvom, grabom, hrastom ili smrekom, na vapnenastom tlu. Primjerke na slici snimio je Danijel Mulc, početkom listopada, na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer sadrži psilocibin i bakocistin, psihoaktivne alkaloide, koji uzrokuju psihosomatski sindrom trovanja, odnosno djeluju halucinogeno.

Napomena: Ova je lijepa cjepača karakteristična po zeleno-smeđoj grbici na sredini klobuka i specifičnom mirisu na peruanski balzam.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 389. Zelenkasta cjepača (Inocybe corydalina Quélet); Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 22.1. Inocybe corydalina var. corydalina

Inocybe cryptocystis - created on August 2020 in Sorgenfri, Halden, Øs, Norway by Morten Olsen

RIJETKOCISTIDNA CJEPAČA

Inocybe cryptocystis D.E.Stuntz

Etimologija: crypto (gr.) = skriven + kystis (gr.) = mjehur, vrećica, cistida. Po rijetkim pleurocistidama.

Engleski naziv: Collared Fibrecap

Klobuk: 1-4 cm širok, u mladosti je stožast, zatim je konveksan do izravnato-konveksan, grbav na sredni, površina je gotovo glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, vlakna nisu ili su jedva razmaknuta, na rubu nije s pukotinama, ponekad se raspucava na vanjskoj polovici u starosti, ostaci ovoja su prisutni na sredini, gdje postane sjajan, oker na sredini, prema rubu je izraženo svjetliji, rub je prvo podvijen, zatim se izravna.

Stručak: 2-4 cm visok i 3-5 mm debeo, čvrst, valjkast, slabo je zadebljan ili s malim gotovo obrubljenim gomoljem na bazi, kao kod slamnatožute cjepače (Inosperma cookei), na vrhu je pahuljast u dužini do 1/4, ispod je uzdužno bijelo vlaknast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, ubrzo nestaje, bjelkast u mladosti, vremenom postaje žućkast.

Listići: Umjereno su gusti, široki su 4-5 mm, usko su prirasli, sivkasti u mladosti, ubrzo su okerasti do okerasto-smeđi, oštrica je sitno resasta i bijela.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 7.5-9.5 x 4.5-6 µm, Q = 1.4-1.8, bazidije su 4-sporne, 22-26 x 7-8 µm, pleurocistide su 25-42 x 8-15 µm, valjkaste do valjkasto-batinaste, ponekad su gotovo batinaste, debelih stijenki, debljine do 1.5 µm, gotovo bezbojnih do žućkastih stijenki, s kristalima na vrhu, prilično su rijetke, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su rijetke, paracistide su široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, stručak je na 1/6 od vrha s pravim caulocistidama, uglavnom su slične cheilocistidama, prisutne su i rijetke cauloparacistide; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, od srpnja do rujna, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili bukvom.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Većina je autora navodi kao smrtno otrovnu vrstu.

Napomena: Karakteristična je po gotovo obrubljenom gomolju na bazi stručka, žuto-smeđem klobuku i žućkastom stručku.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 53. Inocybe cryptocystis Stuntz

Inocybe cygnea - created on July 2023 in Calgary, Canada by Taylor Routledge

LABUĐA CJEPAČA

Inocybe cygnea Bandini, B.Oertel & U.Eberh.

Etimologija: Cygnus (lat.) = rod labudova. Po bijeloj boji.

Klobuk: 2-4.5 cm širok, isprva je stožast, zatim je stožasto-konveksan, široko konveksan ili raširen, s ili bez prilično niske ili čak prilično izražene široke grbice, površina je u mladosti prekrivena debelim slojem bjelkastog ovoja, koja je kasnije raspucana ili pjegava ili se otvara u malim mrljama i djelomično je još uvijek vidljiv na sredini, glatka, zatim je fino baršunasta do fino vlaknasta prema rubu, prvo je bijel, kasnije postaje svijetlo slamnatožut, krem, žućkast do svijetlooker prema rubu, rub je u mladosti ponekad slabo podvijen ili obješen prema dolje, zatim je izravnat ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 3-5.5 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, ponekad je zadebljan na bazi, u početku je čitav bjelkasto vlaknast, kasnije je uzdužno crtast ili gladak, pahuljast je samo na samom vrhu, u početku je bjelkast, kasnije je krem.

Listići: Gotovo su široko razmaknuti, oko 30-40 ih dopire do stručka, trbušasti, usko su prirasli do prirasle sa zupcem, prvo su bjelkasti ili bjelkasti sa sivkastim odsjajem, kasnije su sivkasto-oker i na kraju crvenkasto-smeđi s ili bez sivkastog odsjaja, oštrica je nazubljena i bjelkasta.

Spore: Uglavnom su eliptične, ponekad su jajolike, valjkaste ili bademaste, tupog vrha, glatke, 8-9.8 x 4.8-5.6 μm, Q = 1.4-1.9, bazidije su općenito 4-sporne, 24-31 x 7-9 μm, pleurocistide su obično vretenaste, ponekad su trbušaste, uglavnom su bez vrata ili ponekad s prilično dugim vratom, na vrhu su široke, s kratkom ili dužom bazom, vrh je obično s kristalima, stijenke su debele do 2 μm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 39-70 x 11-22 μm, cheilocistide su sličnog oblika i veličine kao pleurocistide, pomiješane su s brojnim bezbojnim glavičastim paracistidijama tankih stijenki, pileipelis je sastavljen od epicutisa, koji se sastoji od hifa širokih 3-11 μm, prekrivenih svijetlo žuto-smeđim do oker pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su samo na vrhu stručka, uglavnom su vretenaste, s kratkom bazom, vrh je obično s kristalima, stijenke su debele do 1.5 μm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 45-70 x 10-20 μm, pomiješane su s brojnim segmentiranim, često račvastim hifoidnim elementima, neki su s kristalima, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, uz puteve ili šumske staze, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom, jelom ili arišem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po izraženom bjelkastom ovoju, isprva bjelkastoj, kasnije do svijetlooker, glatkoj do fino vlaknastoj površini klobuka, glatkim sporama, često vretenastim cheilocistidama i rastu na vapnenastom tlu kod crnogoričnog drveća. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od zemljaste cjepače (Inocybe geophylla), koja je bez segmentiranih, račvastih elemenata s caulocistidama, te s prosječno kraćim sporama, od 8.2 μm.

Inocybe devina - created on October 2021 in Allindelille Fredskov, Denmark by Thomas Læssøe

IZVANREDNA CJEPAČA

Inocybe devina Bandini, B.Oertel & U.Eberh.

Etimologija: Devi (sanskrt/hinduizam) = jedan od naziva za indijsku "Veliku božicu" (Mahadevi) u hinduizmu. Po svom izvanrednom položaju među cjepačama s glatkim sporama, odnosno rastu na drvetu.

Klobuk: 2-4 cm širok, isprva je gotovo stožast ili zvonast, kasnije je široko konveksan ili raširen, često u početku bez, a zatim često s više ili manje izraženom širokom grbicom, površina je u mladosti samo s tankim ostacima sivkastog ovoja, gusto baršunasta do gotovo vunasta, kasnije je često vunasta, čupavo-vunasta do više ili manje ljuskava, ponekad je s koncentrično postavljenim prilegnutim ljuskama, vlakna se s vremenom istroše prema rubu, otkrivajući svjetliju tramu ispod, ostaci koprene su postavljeni poput vijenca na rubu i/ili vise s ruba, oker-smeđ, smeđ ili sivkasto-smeđ, često je s jakim kontrastom boja, odnosno tamniji, ponekad gotovo crno-smeđ na sredini klobuka, a u starosti gotovo krem na rubu, rub je prvo slabo podvijen ili obješen prema dolje, zatim je izravnat ili jako izvrnut.

Stručak: 4-9 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, isprva je gusto vunasto-čupav, kasnije je uzdužno vlaknast, ljuskav ili čupav, samo je na vrhu pahuljast, prvo je bjelkast, kasnije je svijetlosmeđ.

Listići: Osrednje su gusti, oko 45-60 ih dopire do stručka, blago su trbušasti, usko su prirasli, u početku su bijeli, kasnije su sivkasto-bijeli do oker-smeđi s maslinastom nijansom ili sivkasto-smeđi, oštrica je nazubljena i bjelkasta.

Spore: Bademaste, vrh je gotovo zašiljen, glatke, 7.6-10.1 x 4.3-6 μm, Q = 1.5-2, bazidije su općenito 4-sporne, ponekad su 2-sporne i duge do 11.5 μm, 24-28 x 7-9 μm, pleurocistide su uglavnom prilično usko vretenaste, ponekad su trbušaste ili oblika boce, često su s dugim, više ili manje valovitim vratom, ali i s kratkim vratom, općenito s kratkom, ali ponekad i prilično dugom bazom, vrh je obično s kristalima, stijenke su debele do 3.5 μm na vrhu, žuto-zelene s 3% KOH, 55-89 x 10-17 μm, cheilocistidije su sličnog oblika i veličine, pomiješane su s brojnim bezbojnim, batinastim do gotovo valjkastim, ponekad gotovo kuglastim paracistidama tankih stijenki, pileipelis se sastoji od epicutisa s hifama širokim 5-14 μm, prekrivenim smeđim do tamnosmeđim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su samo na samom vrhu stručka, 50-90 x 10-20 μm, općenito su šire od cheilocistida, vretenaste, trbušaste ili oblika boce, obično su s kratkim vratom i kratkom bazom, vrh je obično s kristalima, stijenke su debele do 1.5 μm na vrhu, žuto-zelene s 3% KOH, pomiješane ssu s brojnim batinastim do gotovo kuglastim cauloparistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris nije izražen ili je na zemlju, a okus također nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, uglavnom na trulim, oborenim bukovim trupcima ili izravno na sitnim drvnim ostacima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po neobično elastičnim plodnim tijelima, često jako kontrastnim bojama klobuka, vunastoj, čupavo-vunastoj do ljuskavoj površini klobuka, bijelim listićima u mladosti, izraženo bjelkasto vunasto-čupavom stručku u mladosti, glatkim sporama i uglavnom prilično uskim vretenastim cheilocistidama s jakom reakcijom s KOH, te rastu na trulom drvu. po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od kosmate cjepače (Inocybe flocculosa), koja u početku nema bijele listiće, ima prosječno uže spore i ne raste na trulom drvu, te Inocybe tigrina, koja je općenito s glatkijom površinom klobuka, bojom klobuka koja nije dvobojna već je vremenom više crtasta, prosječno kraćim cheilocistidama i ne raste na trulom drvu. Također se ponekad u zapisima i literaturi naziva kosmata cjepača.

Inocybe dulcamara - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

SLATKASTOGORKA CJEPAČA

Inocybe dulcamara (Pers.) P.Kumm.

Etimologija: dulcamarus (lat.) = slatko-gorko. Po gorkastom i slatkastom okusu.

Engleski naziv: Bittersweet Fibrecap

Klobuk: 1-3 (5) cm širok, tankomesnat, zvonoliko-konveksan, tupo je ispupčen na sredini, suh; oker, svijetlosmeđ, maslinasto-smeđ ili narančasto-smeđ, u mladosti je prekriven žućkasto-okerastim vlaknasto-čehastim ostacima koprene, više je ili manje čekinjast na sredini, rub je tanak i u mladosti podvijen, nije radijalno raspucan kao kod većine cjepača.

Stručak: 1-4 (5) cm visok i 1-3 (5) mm debeo, pun je pa komorast u sredini, nema bulbu na bazi, prema dnu je sve tanji; žuto-oker, svijetlosmeđ, u starosti je maslinasto-smeđ ili crveno-smeđ, na bazi je bjelkasto pamučast, vlaknast.

Listići: Gusti, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku sa zupcem; kremasto-žuti, žuto-maslinasti, kasnije su svijetle crvenkasto-smeđe boje.

Spore: Eliptične do bubrežaste, glatke, prozirne, 8-11 x 4.4-5.6 µm; otrusina je svijetlooker do žuto-smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, svijetložuto, žuto-oker, smećkasto ili žuto-narančasto; miriše na spermu ili rotkvice, a okus je okus je neugodno slatkast i gorak.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, skupno, u svim tipovima šuma, po parkovima, uz puteve i šumske staze, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće s brezom, hrastom, borom ili jelom, voli pjeskovito tlo.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Dosta autora navodi je kao smrtno otrovnu vrstu.

Napomena: Teška je za identifikaciju bez mikroskopske analize spora.

Inocybe egenula - created on July 2023 in Santa Fe National Forest, Aspen Basin, Windsor Trail, USA by Rachel Swenie, University of Tennessee Fungal Herbarium

SKROMNA CJEPAČA

Inocybe egenula J.Favre

Etimologija: egenus (lat.) = siromašan, oskudan, potrebit + -ula (lat.) = označava deminutiv (umanjenicu). Po skromnom izgledu u usporedbi s drugim, krupnijim ili upadljivijim vrstama.

Klobuk: 1-2 cm širok, isprva zvonolik do polukuglast, zatim je konveksan i raširen, s niskom, tupom grbicom na sredini, na kraju je ulegnut oko grbice, površina je vodenasta, glatka, zatim je fino vlaknasto-ljuskava, osobito prema rubu, oker-smeđ, žućkasto-smeđ kada je vlažan, svijetlooker kada je suh, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2-4.5 cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast, pun, zatim je šupalj, čitav je pahuljast, izraženije na gornjem dijelu, svijetlosmeđ s ružičastim nijansom.

Listići: Osrednje su gusti, kasnije su razmaknuti, trbušasti, prirasli, krem-bjelkasti, zatim su žuto-oker, oštrica je nazubljena i bjelkasta.

Spore: Kuglaste do široko eliptične ili jajolike, s malim, izraženim izbočinama, 6.3-9.6 × 4.7-6.8 µm, Q = 1-1.5, Me = 7.4 × 5.6 µm, Qe = 1.3, cheilocistide su oblika boce do vretenaste, 43-65 × 9.9-14.5 µm, stijenke su debljine do 2.6 µm, izmiješane su s paracistidama, vretenastim do gotovo kuglastim, pleurocistide su slične cheilocistidama, caulocistide su prisutne na čitavom stručku, izmiješane su s cauloparacistidama, pileipelis je epicutis koji se sastoji od valjkastih hifa, širokim 2.8-8.6 µm, inkrustiranih i sa smeđim pigmentom, subcutis se sastoji od velikih elemenata, širokih 11.2-21.4 µm, sa crvenkasto-smeđim pigmentom, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, lomljivo, bjelkasto u klobuku, svijetlosmeđe u stručku; mriris i okus su slabi na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do prosinca, na planinskim travnjacima, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično s borom (Pinus cembra) i smrekom ili rakitom ili crvenom vrbom (Salix purpurea).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Po mikroskopskim je značajkama vrlo slična Inocybe nematoloma, koja raste na vlažnim mjestima ispod crnogoričnog drveća.

Inocybe elysii - created on October 2024 in Sierra National Forest, Fresno County, USA by Dean Lyons

RAJSKA CJEPAČA

Inocybe elysii Bandini & B.Oertel

Etimologija: Elysium (lat.) = Elizij je bio dio Podzemnog svijeta (Hada), ali ne kao mjesto patnje, već rajski vrt, mjesto blaženstva i počinka za heroje i one koji su živjli kreposnim životom, za odabranike bogova. Po idealnoj poziciji nekoliko zbirki uz planinski potok u dolini Nedertal, zapadno od Kühtaija, u Austriji.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je gotovo kuglasto-zvonolik ili gotovo stožast, kasnije je široko konveksan ili raširen, prvo je bez pa s manje ili više izraženom širokom grbicom, površina je u mladosti prekrivena slojem bjelkastog ovoja, ponekad je duže vrijeme sjajna i svilenkasto glatka, kasnije je ponekad fino baršunasta, sitno raspucana na sredini, žućkast do žut sa zlatnom ili svijetlooker nijansom, često je pomiješana s bijelom zbog ostataka ovoja, pa je zato svjetliji, ponekad gotovo bijel ili bojelo prošaran, nekad je s nježnim crvenkastim odsjajem, rub je u mladosti podvijen, zatim je obješen prema dolje do izravnat.

Stručak: 2-4 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, isprva je čitav bjelkast i vlaknast, kasnije je uzdužno crtast ili gladak, pahuljast je samo na vrhu, prvo je bjelkast, kasnije je prljavo krem ili svijetlo slamnatožut.

Listići: Prilično su široko razmaknuti, oko 25-40 ih dopire do stručka, debeli, trbušasti, široko su prirasle sa ili bez zupca, u mladosti su bjelkasti, kasnije su sivkaste, s ili bez žućkaste do oker nijanse, oštrica je nazubljena i bjelkasta.

Spore: Gotovo su bademaste, također su eliptične ili gotovo valjkaste, tupog vrha, glatke, 7.2-9.1 x 4.2-5.8 μm, Q = 1.4-1.9, bazidije su općenito 4-sporne, ponekad su 2-sporne i sa sporama dugim do 11 μm, 23-33 x 7-9 μm, pleurocistide su uglavnom trbušaste, ponekad su vretenaste, često s jasnim prijelazom od trbuha do vrata, često su glavičaste, ponekad su s blago valovitim stijenkama, uglavnom s kratkim vratom, ponekad bez vrata i s kratkom ili dužom bazom, vrh je obično s kristalima, stijenke su debele do 1.5 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 40-71 x 10-21 μm, cheilocistide su sličnog oblika i veličine, pomiješane su s brojnim bezbojnim batinastim paracistidama tankih stijenki, pileipelis je sastavljen od epicutisa, koji se sastoji od hifa širokih 5-12 μm i prekrivenih žućkastim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su samo na vrhu stručka, uglavnom su trbušaste, ponekad oblika boce ili vretenaste, često su glavičaste, s kratkim ili dužim vratom, dijelom s blago valovitim stijenkama, s kratkom bazom, vrh je obično s kristalima, stijenke su debele do 1 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 40-95 x 10-20 μm, pomiješane su s bezbojnim, izduženim, batinastim cauloparistidama tankih stijenki, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, lomljivo, bjelkasto; miriše na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u planinskim crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom, na kiselom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po često svilenkastoj, glatkoj površini klobuka, žućkaste do žute boje sa zlatnožutom do svijetlooker nijansom, obilnim bjelkastim ostacima ovoja, prosječno prilično kratkim, glatkim sporama, često glavičastim cheilocistidama, uglavnom u obliku boce, često dugim glavičastim caulocistidama na vrhu stručka, te rastu na većim nadmorskim visinama na kiselom tlu uz crnogorično drveće. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od zemljaste cjepače (Inocybe geophylla), koja je s manje obilnim ostacima ovoja, uglavnom više ili manje bjelkastom do najviše žućkastom bojom klobuka, manje glatkom površinom klobuka i rijetkim glavičastim cheilocistidama i caulocistidama, te Inocybe sambucella, koja je barem isprva s bjelkastim klobukom, raspucane površine u starosti, prosječno dužim sporama i uglavnom neglavičastim cheilocistidama s debljim stijenkama.

Inocybe ericetorum - created on July 2019 in Heintooga Round Bottom Road, Great Smoky Mountains National Park, USA by Rachel Swenie, University of Tennessee Fungal Herbarium

VRIJESKOVA CJEPAČA

Inocybe ericetorum Vauras & Kokkonen

Etimologija: ericatorum (lat.) = iz vrištine, od vrijesišta. Po staništima gdje dominira vrijesak.

Klobuk: 1-2 cm širo, isprva je polukuglast do stožasto-konveksan, zatim je izravnato-konveksan sa širokom, niskom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema vani je radijalno vlaknasta, vlakna su razmaknuta, ponekad je sa sivkastim ostacima ovoja na sredini, tamnosmeđ do crnkasto-smeđ na sredini, prema vani je smeđ, rub je podvijen u mladosti, kasnije je izravnat i često raspucan.

Stručak: 1.5-2.5 cm visok i 1.5-2.5 mm debeo, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi, na krajnjem je vrhu bijelo pahuljast, ispod je slabo bijelo ljuskav do vlaknast, uzdužno crtast, koprena nije uočljiva, svijetlo žuto-smeđ u mladosti, ubrzo potamni, zatim je crveno-smeđ na vrhu, a prema dolje je tamnosmeđ do crno-smeđ ili crvenkasto-smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, široki su do 4 mm, trbušasti, usko su prirasli, svijetlo sivkasto-smeđi, zatim su sivo-smeđi do smeđi, oštrica je svjetlija ili boje lica.

Spore: Eliptične, višekutne, tupe na jednom kraju do grbave, grbice su srednje velike do velike, 7.5-10.6 × 5.4-7.2 μm, Q = 1.2-1.7, Qe = 1.35-1,52, bazidije su batinaste, 4-sporne, 22-40 × 8-11 μm, pleurocistide su 45-81 × 10-22 μm, usko do široko vretenaste, često su sa stalkom na bazi, žućkastih i blago zadebljanih stijenki, debljine do 2 μm, često su s gustim kristalima na vrhu, cheilocistide su kraće i varijabilnije od pleurocistida, paracistide su batinaste do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, rijetke do brojne, caulocistide su rijetke na vrhu stručka, uglavnom su slične cheilocistidama, caulocistoidne hife su duge do 65 μm, često su s kristalima i sužene prema vrhu, ponekad su svijetložute iznutra, često su izmiješane s cauloparacistidama; otrusina je žuto-smeđa do smeđa.

Meso: Tanko, u klobuku je bjelkasto do svijetlosmeđe, u stručku je svijetlosmeđe do svijetlo crvenkasto-smeđe, u bazi je čak crno-smeđe; miris je nejasan ili slabo kiseo, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do rujna, uz pješčane staze i ceste po suhim vrištinama, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično borom ili brezom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Mala je vrsta koju karakteriziraju prilično tamne boje, klobuk s raspucanim rubom i ostacima ovoja na sredini, prepoznatljivom obliku spora, pleurocistidama bogatim s kristalima na vrhu i staništu na pjeskovitom tlu. Po veličini i rastu u pijesku slična je Inocybe purpureobadia, koja nema raspucan rub klobuka, ima jedva višekutne spore ili je s nekoliko niskih grbica, s prosječno večim Q, a preferira vapnenastija tla. Također su slične Inocybe assimilata, koja raste u šumama bukve ili smreke, nešto je većih dimenzija, baza stručka je gomoljasta, a mikroskopske karakteristike nešto drugačije, te Inocybe giacomi, koja može rasti na sličnom staništu, ali je većih dimenzija, s većim sporama i cistidijama.

Inocybe erinaceomorpha - created on September 2010 in Elbæk Skov, Denmark by Jens Mårbjerg

JEŽASTA CJEPAČA

Inocybe erinaceomorpha Stangl & J.Veselský

Etimologija: Erinaceidae (lat.) = rod sisavaca iz porodice ježeva + morphe (gr.) = oblik, izgled, vanjština. Po izgledu klobuka.

Klobuk: 3.5-5.2 mm, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do gotovo izravnat, sa ili bez grbice na sredini, površina je s prilegnutim, višekutnim ili donekle nepravilnim ljuskama na sredini, prema rubu je ljuskav ili vlaknasto-maljav, ljuske su kasnije stršeće na vanjskoj polovici, ovoj je obično odsutan ili rijetko dosta nejasno izražen, zelenkasto-siv, tamnosmeđ do gotovo crnkasto-smeđ na sredini, prema rubu je žućkasto-smeđ, svijetlosmeđ do smeđ, rub je u mladosti podvijen, kasnije je izravnat, prelazi listiće, ponekad je čak i nazubljen.

Stručak: 4-8.5 cm visok i 5-8 mm debeo, valjkast ili proširen na vrhu i donekle sužen na dnu, na vrhu je sitno dlakav, prema dolje je nejasno vlaknast, isprva je bjelkast, zatim je prljavo sivkasto-žućkast ili prljavo smećkast, bijel na vrhu, ponekad je s crvenkastim nijansama, rijetko je sa zelenkasto-sivkastim nijansama na dnu.

Listići: Gusti, 50-75 ih dopire do stručka, široki su 3-5 mm, usko su prirasli, žućkasti, svijetlosmeđi ili svijetlo sivkasto-smeđi, oštrica je resasta i boje lica ili svjetlija.

Spore: Eliptične do bademaste, na jednom kraju su gotovo tupe do nejasno stožaste, glatke, 7-10 x 5.1-5.8 µm, Q = 1.4-1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, 27-34 x 8-10 µm, pleurocistide su valjkaste do usko vretenaste, debelih stijenki, debelih do 2 µm, bezbojne do žućkaste, na vrhu bez ili jedva sa kristalima, 33-70 x 10-18 µm, cheilocistide su slične pleurocistidijama, vrlo rijetke, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su odsutne, na krajnjem vrhu su prisutne samo neke nejasno izražene dlačice; otrusina je smeđa do žuto-oker.

Meso: Tanko, bjelkasto do svijetlo sivkasto-žućkasto, na prerezu postane samo lagano crvenkasto; miris je slab do jak, na peruanski balzam, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i rjeđe crnogoričnim drvećem, obično bukvom, grabom, hrastom ili smrekom, na vapnenastom tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer sadrži psilocibin i bakocistin, psihoaktivne alkaloide, koji uzrokuju psihosomatski sindrom trovanja, odnosno djeluju halucinogeno.

Napomena: Ova je lijepa cjepača karakteristična po zeleno-smeđoj grbici na sredini klobuka i specifičnom mirisu na peruanski balzam.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 22.2. Inocybe corydalina var. erinaceomorpha (Stangl & Veselsky) Kuyp.

Inocybe exilis - created on December 2008 in Delta de l'Ebre, Spain by Luis García Bona

TANKONOGA CJEPAČA

Inocybe exilis (Kuyper) Jacobsson & E.Larss.

Etimologija: exillis (lat.) = tanak, slab, mršav. Po izgledu.

Klobuk: 4-14 mm širok, isprva je konveksan, nije ili jedva jasno ispupčen na sredini, površina je prilično grubo radijalno vlaknasta, vlakna se ne razdvajaju, u mladosti je prekriven bijelim vlaknasto-paučinastim ostacima ovoja, koji se kasnije zadržavaju samo na sredini, tamnosmeđ, s crvenkastom je nijansom.

Stručak: 1.5-4.5 cm visok i 0.6-3 mm debeo, čvrst, valjkast, na vrhu je slabo pahuljast, ispod je uzdužno bijelo vlaknast, na gornjem je dijelu žuto-smeđ do narančasto-smeđ, nešto je tamniji na donjem dijelu, na bazi je tamno crvenkasto-smeđ.

Listići: Razmaknuti, oko 20 ih dopire do stručka, široki su 1-3 mm, trbušasti, usko su prirasli,  tamno crvenkasto-smeđi, oštrica je pahuljasta i bijela.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, nejasno su ulegnuti na sredini, gotovo su tupe na jednom kraju, nisu stožaste, debelih stijenki, glatke, 12-16 x 6.5-9 µm, Q = 1.7-2, bazidije su 4-sporne, pleurocistide su 50-67 x 15-22 µm, vretenaste, usko su batinaste do prilično nejasno trbušaste, žućkastih i debelih stijenki, debljine do 2 µm, na vrhu su s kristalima, prilično su rijetke, cheilocistide su slične pleurocistidama, rijetke, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, ponekad su blago zadebljane, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne samo na krajnjem vrhu, slične su cheilocistidama i pomiješane s cauloparacistidama, prema dolje ubrzo prelaze u usku međuzonu donekle jasno izraženih caulocistoidnih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, s crvenkasto-smeđom nijansom u stručku, osobito u kori; miris i okus su slabi na spermu.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, na pješčanim nanosima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem ili puzavom vrbom (Salix repens), na vapnenastom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po dosta tankom stručku velikim sporama i staništu na kojem raste.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 30.2. Inocybe rufuloides var. exilis Kuyp.

KOSMATA CJEPAČA

Inocybe flocculosa Sacc.

Etimologija: floccus (lat.) = gruda vune, grumen + -osa (lat.) = karakteristike ili osobine nečega. Po izgledu.

Engleski naziv: Fleecy Fibrecap

Klobuk: 1-6 cm širok, u mladosti je stožasto-konveksan do konveksan, ubrzo se raširi, na kraju je izravnat, sa ili bez grbice na sredini, površina je vlaknasto-ljuskava, osobito na sredini, često je sa stršećim ljuskama ili ljuskavo-čekinjasta, prema rubu je više prilegnuto vlaknasta, vlakna nisu razmaknuta, na rubu nije raspucana, ostaci ovoja su ponekad prisutni, ali prilično nejasno, nisu trajni, rijetko ostaju dugo vremena pa je uglavnom pustanasta, oker, oker-smeđ, svijetlosmeđ do smeđ, rub je podvijen u mladosti, ubrzo se izravna. 

Stručak: 1.5-7.5 cm visok i 2-8 mm debeo, čvrst, valjkast, batinasto zadebljan na bazi i širok do 10 mm, na vrhu je pahuljast ili više dlakavo-pahuljast do 1/4 dužine, ponekad nije pahuljast (koristiti ručno povećalo), ispod je uzdužno bijelo vlaknast, kasnije dosta nejasno, na bazi je bijelo pustenast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, bijel u mladosti, vremenom postaje svijetlooker ili svijetlo žućkasto-smećkast.

Listići: Umjereno su gusti, 25-60 ih dopire do stručka, široki su 2-6 mm, trbušasti ili ne, prilično su široko do usko prirasli, ponekad su gotovo slobodni, u mladosti su bjelkasti do svijetlo sivkasto-smeđi ili svijetlooker, na kraju su žuto-smeđi do maslinasto-smeđi, oštrica je resasta do pahuljasta, bijela.

Spore: Bademaste, stožaste na jednom kraju, glatke, 7.5-10.5 x 4.5-6 µm, Q = 1.5-2, bazidije su 4-sporne, 26-34 x 8-10 µm, pleurocistide su 46-87 x 12-22 µm, oblika boce, ponekad su vretenaste ili trbušaste, svijetložutih do žutih i debelih stijenki, debljine do 3.5 µm, stijenke su rijetko bezbojne, s vršnim su kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, spuštajući se do 1/4 dužine, ponekad su gotovo potpuno odsutne, slične su cheilocistidama, pomiješane su s cauloparacistidama, ispod su s prilično uskom zonom prilično jasno izraženih caulocistoidnih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bijelo; miris je na spermu s laganom kiselom komponentom, nije na lišće pelargonije, ponekad nije izražen, a okus je poput mirisa.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studeng, u šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično brezom, vrbom, topolom, johom, hrastom, bukvom, smrekom ili borom, na prilično vapnenastom tlu. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Prilično je varijabilna vrsta i nekoliko je mikologa pokušalo doći do zadovoljavajuće taksonomije ovog kompleksa. Stangl i Veselský su tvrdili da se može prepoznati pet različitih varijacija, koje se razlikuju po obliku spora (Q) i staništu koje preferiraju. Međutim, naknadna istraživanja nisu potvrdila njihove rezultate, jer se pokazalo da su oba obilježja daleko varijabilnija. Zbog toga je njihova taksonomija ovog kompleksa nije prihvaćena. Vitki primjerci sa žućkastim nijansama klobuka često sliče zlatkosoj cjepači (Inocybe auricoma), od koje se razlikuje po nešto većim pleurocistidama u obliku boce i ljuskavijem klobuku.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 38. Inocybe abjecta (P.Karst.) Sacc., 62.1. Inocybe flocculosa var. flocculosa

Inocybe fraudans - created on July 2021 in La Rioja, Spain by Luis Ballester

VARLJIVA CJEPAČA

Inocybe fraudans (Britzelm.) Sacc.

Etimologija: fraudo (lat.) = varati, obmanjivati. Po tome što se lako zamijeni sa drugim, sličnim vrstama.

Engleski naziv: Pear Fibercap

Klobuk: 2-8.5 cm širok, prvo je zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do izravnat, sa ili bez grbice na sredini, površina postaje baršunasto-vlaknasta, ponekad se na kraju raspucava, a zatim je s prlegnutim do nakošenim ljuskama, u mladosti je gotovo čisto bijel zbog glatkog, hrapavog, mazavog i ljepljivog ovoja, koji na vanjskom dijelu postaje oker, narančasto-oker, narančasto-smeđ do smeđ i s ostacima ovoja koji uglavnom zaostanu na sredini, koja stoga ostaje bijela, ali ostaci ovoja ponekad nestanu, pa postaje svijetlosmeđa do smeđa, rub je u mladosti podvijen ili obješen, kasnije se izravna, prelazi listiće, zatim je čak i resasto-nazubljen.

Stručak: 2-11 cm visok i 3-15 mm debeo, čvrst, valjkast do polugomoljast na bazi, dlakav na vrhu, nije pahuljast, prema dolje je gladak do uzdužno vlaknast, prolazna koprena je prisutna u mladosti, ne ostavlja tragove na stručku, bjelkast u mladosti, zatim je svijetlo žuto-smeđ do narančasto-smeđ, osobito na srednjem dijelu, od baze prema gore postaje narančasto-oker do crveno-smeđ ili vinskicrven, najuočljivije na ozlijeđenim mjestima.

Listići: Gusti, 35-100 ih dopire do stručka, široki su 3-7 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, isprva su bjelkasti, zatim su svijetlo žućkasto-sivi do žućkasto-smeđi, s crvenkastim mrljama na ozlijeđenim mjestima, oštrica je resasta do pahuljasta, bjelkasta, ponekad je svijetlo crvenkasto-smeđa.

Spore: Eliptične do bademaste, glatke, 8-12 x 5.5-8 µm, Q = 1.3-1.7, bazidije su 4-sporne, 28-43 x 8-12 µm, pleurocistide su vretenaste do vretenasto-batinaste, rjeđe su valjkasto-vretenaste, donekle su debelih stijenki, sa stijenkom debelom do 3 µm, gotovo bezbojne do žućkaste, s amorfnom masom ili kristalima na vrhu, nisu brojne, 38-83 x 14-26 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, rijetke, ponekad gotovo da ih nema, paracistide su usko batinaste do kuglaste, tankih stijenki, prozirne, vrlo brojne, refraktivne hife su brojne u trami listića, gotovo prozirne, caulocistide su odsutne, na krajnjem vrhu stručka je s nekoliko nejasnih caulocistoidnih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, isprva je bjelkasto, od baze prema gore postaje vinskicrveno, ali samo blago narančasto u klobuku; miris i okus su jaki, na peruanski balzam.

Kemijske reakcije: meso s amonij hidroksidom (NH4OH) postaje narančasto do ciglastocrveno, zatim crveno-crno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, lipom, smrekom ili borom, na vapnenastom tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Većina je mikologa sklona prepoznavanju dvije različite vrste na temelju razlika u veličini i pokrovu klobuka. Naziv Inocybe pyriodora korišten je za manju vrstu s klobukom prilegnutim ljuskama, dok je naziv Inocybe incarnata korišten za krupniju vrstu s glatkim, čak i pomalo mazavim klobukom. Međutim, zaključeno je da je ta razlika značajkama barem djelomično fenotipski određena. Osim toga, pronađeno je previše međuvarijeteta da bi se omogućilo taksonomsko odvajanje ovih varijeteta. Varijeteti bez ili sa samo slabim mirisom pokazuju manje izraženo crvenilo mesa.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 19. Inocybe fraudans (Britz.) Sacc.

Inocybe furfurea - created on September 2015 in Amsterdam - Geuzenveld-Slotermeer, Netherlands (Kingdom of the) by Christiane Baethcke

PERUTASTA CJEPAČA

Inocybe furfurea Kühner

Etimologija: furfur (lat.) = mekinje, perut. Po dekoraciji na površini klobuka.

Klobuk: 1-2.5 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, kasnije je konveksan do gotovo izravnat, bez grbice na sredini, površina je glatka i vlaknasto-dlakava na sredini, nepravilno se koncentrično razlaže na vanjskom dijelu, a zatim je prilegnuto ljuskava, ljuskavi snopići su izmiješani sa slabo razmaknutim vlaknima, na rubu je s radijalnim pukotinama, ostaci ovoja nisu prisutni, tamnosmeđ do crnkasto-smeđ na sredini, prema rubu je smeđ, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-4.5 cm visok i 1-3 mm debeo, čvrst, valjkast, lagano je zadebljan na bazi, nije gomoljast, u mladosti je čitav pahuljast, kasnije pahulje nestaju na donjoj polovici, a zatim ostaje pahuljast samo na gornjoj polovici, koprena nije prisutna, čitav je narančasto-smećkast, svjetliji na dnu i gotovo bjelkast na bazi.

Listići: Umjereno su gusti, 30-40 ih dopire do stručka, široki su 1-3 mm, prilično su usko prirasli, bjelkasti u mladosti, zatim su svijetlo žućkasto-sivkasti do žućkasto-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, na jednom su kraju gotovo tupe do nejasno stožaste, glatke, 7.5-9 x 4.5-5 µm, Q = 1.5-1.9, bazidije su 4-sporne, 26-31 x 8-10 µm, pleurocistide su 55-73 x 11-19 µm, valjkaste do gotovo vretenaste, bezbojnih do žućkastih i blago zadebljanih stijenki, debljine do 1 µm, s rijetkim su kristalima na vrhu, rijetko su s poprečnom pregradom, cheilocistide su slične pleurocistidama, paracistide su gotovo kruškolike do batinaste, tankih stijenki, bezbojne, caulocistide se spuštaju do sredine stručka, slične su cheilocistidama, tankih stijenki i prilično neupadljive, pomiješane su s raspršenim cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, narančasto-smeđe u kori stručka; miriše na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do rujna, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, lijeskom ili lipom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po malim dimenzijama, dekoraciji na stručku, obojenom mesu u kori stručka, mirisu mesa i staništu. U izvornom se opisu opisane vrste ne spominje promjena boje mladih listića, pa se pretpostavlja da je nema. Međutim, potrebna su daljnja istraživanja, kako bi se utvrdila spomenuta značajka.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 72.1. Inocybe furfurea var. furfurea

Inocybe fuscidula - created on November 2025 in Røsnæs Fyr, Denmark by Thomas Kehlet

TAMNA CJEPAČA

Inocybe fuscidula Velen.

Etimologija: fuscus (lat.) = taman, smeđ, mrk + -idula (lat.) = umanjenica. Po tamnoj boji klobuka

Klobuk: 1.5-4.5 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do izravnat, bez grbice ili nejasno ispupčen kada je ovoj dobro razvijen, do izraženo ispupčen kada su ostaci ovoja prilično nejasni, površina je glatka i vlaknasto-dlakava na sredini, prema rubu, kada su ostaci ovoja prilično nejasni, radijalno vlaknasta s razmaknutim vlaknima i s pukotinama na rubu, vlakna se vremenom ponekad lome, a zatim se spajaju u nakupine ljuskica, ponekad se vremenom ljušte, prljavo bjelkast do prljavo žućkasto-smeđ zbog ostataka ovoja, do tamnosmeđ kada su ostaci ovoja nejasni, prema rubu je svjetliji zbog izložene osnove, na rubu je često bjelkast zbog ostataka ovoja, rub je prvo podvijen, brzo se izravna.

Stručak: 2-7 cm visok i 3-7 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi, gomolj nije obrubljen, pahuljast od vrha prema dolje do 1/3 ili čak polovice stručka, ispod je gladak, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, bijel do bjelkast zbog uzdužnih vlakana, od baze prema gore postaje žućkast, vremenom izraženije, osobito na srednjem dijelu, bez narančasto-oker nijansi na gornjem dijelu.

Listići: Umjereno su gusti, 30-50 ih dopire do stručka, široki su 3-6 mm, usko su prirasli, bjelkasti u mladosti, zatim su svijetlo žućkasto-smeđi, oštrica je resasta, bjelkasta do boje lica.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, prilično su nejasno stožaste na jednom kraju, glatke, 7.5-11 x 4.5-6 µm, Q = 1.5-2, bazidije su 4-sporne, 26-36 x 9-12 µm, pleurocistide su 41-75 x 11-22 µm, valjkaste, vretenaste do trbušaste, rjeđe su gotovo oblika boce, ali prilično nejasno, gotovo bezbojnih ili rjeđe žućkastih i malo debljih istijenki, debljine do 2 µm, s malo su vršnih kristala, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su kruškolike do batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se od vrha stručka spuštaju do 1/3 dužine, iznimno čak i do polovice stručka, a ponekad su samo na krajnjem vrhu, slične su cheilocistidama, pomiješane su s cauloparacistidama, ispod su s uskom srednjom zonom prilično slabo izraženih caulocistoidnih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris je na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, kestenom, brezom, grabom, topolom, vrbom, smrekom ili arišem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve cjepače.

Napomena: Vrlo je varijabilna po svojim makroskopskim značajkama. Karakteristična je po vitkom izgledu, tamnosmeđem klobuku, relativno dugom stručku i rastu ispod bjelogoričnog drveća na prilično vlažnom tlu. U srednjoj se Europi susreće robusnija varijanta s izrazito svjetlijim klobukom (ovisno o stupnju razvoju ovoja) i relativno kratkim i čvrstim stručkom. Uglavnom raste ispod crnogoričnog drveća, ali se pronađe i ispod bjelogoričnog drveća. Iako se ekstremi ovih varijanti makroskopski izraženo razlikuju, jedva se razlikuju po mikroskopskim značajkama, pa im nije priznat formalni status. Jedina razlika između ove dvije varijante leži u razvoju ovoja, što rezultira ili izraženo ispupčenim, smeđim racpucanim klobukom ili prljavo žućkasto-smeđim klobukom bez ispupčenja. Slična je raspucana cjepača (Inocybe pseudodestricta), koja se razlikuje po prilično sjajnom, smeđem klobuku, često s crvenkastim nijansama, žućkastim listićima i stručku s ružičastim nijansama, dok se rana cjepača (Inocybe nitidiuscula) razlikuje se po crvenkastim nijansama na vrhu stručka i nešto većim sporama.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 59. Inocybe fuscidula Velen.

Inocybe gaiana - created on October 2014 in Kulebjerg Overdrev, Denmark by Thomas Kehlet

GEJINA CJEPAČA

Inocybe gaiana Bandini & B.Oertel

Etimologija: Gaia (gr.) = po božici Geji iz grčke mitologije koja personificira Zemlju. Po glinenastosmeđoj, zemljanoj boji klobuka.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je gotovo stožast, kasnije je široko konveksan ili proširen, s niskom ili prilično izraženom velikom grbicom, zatim je ulegnut oko grbice, površina je u mladosti s obilnim sivkastim ostacima ovoja, često koncentriranim na sredini, sitno je vlaknasta, vunasta do potpuno ljuskava na sredini i prirašteno vlaknasta prema rubu, mlada plodna tijela su s ostacima koprene, glinenastosmeđ ili sivkasto-smeđ, na sredini je često sivkast zbog ostataka ovoja, rub je isprva podvijen do obješen, kasnije se izravna ili čak izvrne prema gore.

Stručak: 2.5.5 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, u mladosti je prekriven tankim ili debljim bjelkastim dlačicama, koje često ubrzo gotovo ili potpuno nestaju, a zatim je gotovo gol, pahuljast samo na krajnjem vrhu, bjelkast, u mladosti, a ponekad i kasnije je s više ili manje intenzivnom ljubičastom nijansom barem na vrhu, kasnije je svijetlosmeđ.

Listići: Umjereno su gusti, 40–60 ih dopire do stručka, usko su do široko prirasli, prvo su sivkasti, kasnije su sivkasto-smeđi ili smeđi s više ili manje intenzivnom maslinasto-oker nijansom, ponekad su tamnije smeđe boje, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do bademaste, često su s prilično slabo ulegnute na sredini, na jednom su kraju tupe do gotovo zašiljene, glatke, 7.3-10.3 x 3.7-5.2 μm, neke su dužine do 11.3 μm, Me = 8.4 x 4.7 μm, Q = 1.5-2.3, Qe = 1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, ponekad su 2-sporne, 23–28 × 7–9 μm, oštrica se sastoji od cheilocistida i brojnih bezbojnih, gotovo batinastih paracistida tankih stijenki, pleurocistide su 39-72 x 10-19 μm, gotovo su trbušaste ili vretenaste, rijetko su i oblika boce, ponekad je prijelaz između zadebljanog dijela i vrata jasno obrubljen, s kratkim ili duljim vratom, na vrhu je općenito širok, ponekad je glavičast, a ponekad s ravnom želatinoznom kapicom, bez ili obično samo s kratkim stalkom na bazi, vrh je obično s kristalima, stijenke su debljine do 2 μm na vrhu, žuto-zelene u 3% KOH, cheilocistide su sličnog izgleda i veličine, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 5-12 μm, s inkrustacijom i smećkastim pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su samo na krajnjem vrhu stručka, 35–60 × 10–20 μm, uglavnom su trbušaste, često su gotovo glavičaste, s kratkim vratom i kratkim stalkom na bazi, vrh je obično s kristalima, stijenke su debljine do 1.5 μm na vrhu, žuto-zelene u 3% KOH, izmiješane su s brojnim gotovo glavičastim do kuglastim cauloparacistidama, kopče su obilne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, slabo je ljubičasto u vrhu stručka i u kori stručka blizu vrha, osušeno je tamnosmeđe sa slabom crvenkastom nijansom u klobuku, a u stručku su iste boje ili malo svjetliji, ne pocrni; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, pojedinačno ili busenasto, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično smrekom, ali uvijek u prisustvu i bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se otrovnom, pa čak i smrtno otrovnom vrstom. Tipična je predstavnica skupine gljiva koje uzrokuju muskarinski sindrom trovanja.

Napomena: Karakteristična je po često busenastom rastu, sivkastim ostacima ovoja na klobuku, glinastosmeđem do sivkasto-smeđem klobuku, sitno vlaknastoj do vunastoj ili ljuskavoj površini klobuka, stručku koji je pahuljast samo na vrhu i barem u početku ljubičast na vrhu, glatkim i prosječno prilično uskim sporama, te uglavnom trbušastim ili vretenastim i prosječno prilično kratkim cheilocistidama. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje drugih vrsta iz skupine kovrčaste cjepače (Inocybe cincinnata), kojoj pripada. Zasad nisu poznate filogenetski blisko srodne vrste. Na prvi pogled se može zamijeniti s mnogim cjepačama, jer ljubičasta nijansa na vrhu stručka nije uvijek jasno uočljiva. Inocybe minima, koja se razlikuje po prosječno dužim cheilocistidama s dužim vratom, dužim sporama i prosječno užim i uglavnom gotovo vretenastim caulocistidama, dok je klobuk kod opisane vrste samo sa slabašnim ostacima ovojas, boja intenzivnije smeđa, a cheilocistide prosječno duže. Inocybe drenthensis također nema sivkaste ostatke ovoja na klobukus, a ima pjegavu i manje vunastu površinu klobuka s narančasto-crvenkastom sredinom i uže caulocistide. Inocybe knautiana ima obilne bjelkaste ostatke ovoja na klobuku i veće spore, ametistna cjepača (Inocybe amethystina) se razlikuje po tamnijoj boji klobuka i većim sporama, Inocybe sitibunda po tamnijem klobuku, prosječno većim sporama i prilično vlažnom staništu ispod smreke i Lampetijina cjepača (Inocybe lampetiana) po tamnijem klobuku, prosječno većim sporama i vrlo vlažnim staništem ispod johe. Inocybe tiburtina ima svjetlije ostatke ovoja na klobuku, svjetliju boju klobuka, prosječno veće spore, te često raste ispod vrbe, dok ljubičastonoga cjepača (Inocybe pusio) ima potpuno drugačije, vretenaste cheilocistide. Stručak je kod Inocybe pseudorubens bez ljubičastih nijansi, klobuk je često dvobojan, vremenom postaje ljuskav i raspucan na polja na sredini, ima veće spore, a stijenke cheilocistida slabo reagiraju s KOH.

ZEMLJASTA CJEPAČA

Inocybe geophylla (Bull.) P.Kumm.

Etimologija: ge (gr.) = zemlja + phyllon (gr.) = list, listić. Po listićima boje zemlje.

Engleski naziv: White Fibrecap

Klobuk: 1-3.5 cm širok, isprva je zvonolik, stožast ili konveksan, na kraju je izravnato-konveksan do gotovo izravnat, bez ili sa širokom, tupom grbicom, ponekad je čak i izraženo izbočen, površina je glatka do žućkasto vlaknasta, na rubu je bez pukotina, mazava kada je vlažan, bez ostataka ovoja, prvo je potpuno bijel, vremenom ponekad postaje svijetložut, žućkasto-smeđ ili oker, žućkasti odsjaji je izraženiji na sredini, rub je prvo blago podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 1.5-5 cm visok i 1.5-5 mm debeo, čvrst, valjkast, batinasto do polugomoljasto zadebljan na bazi gdje je širok do 6 mm, gomolj nikada nije obrubljen, na vrhu je pahuljast do dlakavo-pahuljast, prema dolje je gotovo gladak do uzdužno vlaknast, koprena je prisutna kod vrlo mladih primjeraka, kasnije je bez ostataka, bjelkast, na dnu je ponekad žućkasto-oker do žućkasto-smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, 25-55 ih dopire do stručka, široki su 2-4 mm, trbušasti ili ne, usko su prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su gotovo bijeli, na kraju su sivkasto-žućkasti ili žućkasto-smeđi, oštrica je resasta i bijela.

Spore: Eliptične do bademaste, s tupim krajevima, glatke, 7-10.5 x 4.5-6 µm, Q = 1.5-1.9, bazidije su 4-sporne, 22-33 x 7-11 µm, pleurocistide su gotovo trbušaste, ponekad su valjkaste, debelih stijenki do 2 µm, bezbojne do blago žućkaste, s kristalima na vrhu, brojne, 38-76 x 10-25 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su batinaste do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na krajnjem vrhučka, slične su cheilocistidama i pomiješane s rijetkim cauloparacistidama, ponekad su potpuno odsutne, ispod je s međuzonom slabo izraženih caulocistoidnih hifa, ponekad se spuštaju do 1/3 od vrha; otrusina je smeđa.

Meso: Vrlo je tanko, mekano, u stručku je vlaknasto, bijelo; neugodno miriše na spermu, a okus je malo trpak, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso s laktofenolom postane ljubičasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, skupno, u vlažnim i travnatim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, grabom, lipom, brezom, smrekom, borom i arišem, na donekle vapnenastom tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se otrovnom, pa čak i smrtno otrovnom vrstom. Tipična je predstavnica skupine gljiva koje uzrokuju muskarinski sindrom trovanja.

Napomena: Opsežna sinonimija svjedoči o zamršenoj povijesti ispravnog imena ove vrste. Prije svega treba napomenuti da se epiteti geophilus i geophyllus ne smiju smatrati pravopisnim varijantama jer imaju potpuno drugačije značenje: geophilus znači onaj koji voli zemlju, a geophyllus znači listići boje zemlje. Bulliard je ilustrirao bijelu varijantu ove vrste pod nazivom Agaricus geophilus. Kako je objavljena samo ilustracija bez detalja koji pomažu u determinaciji, ovaj naziv nije ispravan. Slijedeći autor koji se poziva na tu vrstu bio je Sowerby, koji je prikazao ljubičastu varijantu i dao formalnu dijagnozu pod nazivom Agaricus geophyllus. Kao što je gore navedeno, ovaj epitet nije pravopisna pogreška Bulliardovog naziva, pa se Sowerbyjeva vrsta mora tipizirati s ljubičastom varijantom. Persoon se referirao na Sowerbyjevu ljubičastu vrstu, koju je prije opisao kao Agaricus affinis, ali je radije koristio epitet geophilus. Naziv Agaricus geophilus Pers. očito je neispravan, jer je promjena naziva Agaricus affinis potpuno suvišna. Međutim, Venetant je isključio ispravnost Persoonovog nazivna Agaricus geophilus Bull., a kao tipičan primjer naveo bijelu varijantu. Ovaj gordijski čvor konačno je presjekao Fries, koji je odobrio naziv Agaricus geophyllus i tipizirao ga bijelom varijantom. Čak je i eksplicitno naznačio da njegova upotreba epiteta geophyllus za vrstu koju je tipizirala Bulliardova bijela varijanta nije bila pogreška, već namjeran izbor, jer je smatrao da bi epitet trebao izražavati listiće boje zemlje. Kako je Friesov naziv Agaricus geophyllus odobren, naziv Agaricus geophyllus Sow. mora biti odbačen jer je homonim Friesovog naziva. Sumirajući sve gore navedeno, može se zaključiti da je Agaricus geophyllus ispravno ime, da se epitet mora pripisati isključivo Friesu i da se vrsta mora opisati Bulliardovom ilustracijom (kao Agaricus geophilus). Stari primjerci ponekad postanu slabo vodenasti, a zatim su s nekim crtastim tragovima na rubu klobuka. Teško se razlikuje od mladih primjeraka marelične cjepače (Inocybe armeniaca), koji imaju izraženu, pa čak i gotovo šiljatu grbicu na sredini klobuka. Jesenska cjepača (Inocybe posterula) se od žućkastih varijanti opisane vrste razlikuje po tome što je robusnija, ima spore sa skoro stožastim krajem i deblje stijenke pleurocistida, te donekle drugačiju dekoraciju stručka. Inocybe phaeodisca var. geophylloides ima nešto crtastiji i raspucaniji klobuk i spore sa stožastim krajem.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 386. Zemljasta cjepača (Inocybe geophylla (Sow. ex Fr.) Kummer); 387. Ljubičasto zemljasta cjepača (Inocybe geophylla var. lilacea Pat.); Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 23.1. Inocybe geophylla var. geophylla

LJUBIČASTA ZEMLJASTA CJEPAČA

Inocybe geophylla var. lilacina (Peck) Gillet

Engleski naziv: Lilac Fibrecap

Klobuk: 1.5-2.5 cm širok, isprva je zvonolik, stožast do konveksan, na kraju je izravnato-konveksan, bez ili s grbicom, ponekad je prilično izraženo izbočen, površina je glatka na sredini, prema rubu je vlaknasta i bez pukotina, mazava kada je vlažna, ljubičast, osobito u mladosti, kasnije postaje svjetliji do vrlo svijetlo ljubičasto-siv, ponekad je na kraju čak i bez ljubičastih nijansi, na sredini je trajno žućkasto-smeđ do oker.

Stručak: 2-3.7 cm visok i 2.5-4 mm debeo, valjkast, batinasto zadebljan na bazi gdje je širok do 5 mm, nije gomoljast, na vrhu je pahuljast do dlakavo-pahuljast do 1/3 dužine, ispod je gladak do nejasno vlaknast, koprena je prisutna kod vrlo mladih primjeraka, boje je klobuka, u mladosti je svijetloljubičast, na bazi je oker.

Listići: Umjereno su gusti, 25-45 ih dopire do stručka, široki su 2-5 mm, trbušasti ili ne, usko su prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su ljubičasti, ljubičasta nijansa ubrzo nestaje, zatim su žućkasto-sivkasti so žućkasto-smeđi, oštrica je resasta, ponekad je pahuljasta, bjelkasta.

Spore: Eliptične do bademaste, s tupim krajevima, glatke, 7-10.5 x 4.5-6.5 µm, Q = 1.5-1.8, bazidije su 4-sporne, 22-29 x 7-10 µm, pleurocistide su gotovo vretenaste do trbušaste, ponekad su valjkaste, debelih stijenki do 3 µm, gotovo su bezbojne, s kristalima na vrhu, brojne, 41-70 x 11-22 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su batinaste do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na krajnjem vrhučka, slične su cheilocistidama i pomiješane s rijetkim cauloparacistidama, ubrzo formira međuzonu slabo izraženih caulocistoidnih hifa, koje se spuštaju najviše do 1/3 od vrha; otrusina je smeđa.

Meso: Vrlo je tanko, mekano, u stručku je vlaknasto, bijelo; neugodno miriše na spermu, a okus je malo trpak, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso s laktofenolom postane ljubičasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, skupno, u vlažnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, grabom, lipom, brezom, smrekom, borom i arišem, na donekle vapnenastom tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se otrovnom pa čak i smrtno otrovnom vrstom. Tipični je predstavnik skupine gljiva koje uzrokuju muskarinski sindrom trovanja.

Napomena: Varijetet je i sinonim zemljaste cjepače (Inocybe geophylla) od koje se razlikuje po tome što su klobuk i stručak ljubičaste boje. Intenzitet ljubičastih nijansi plodnih tijela prilično je varijabilan i djelomično ovisi o starosti. Varijante koje se razlikuju samo po intenzitetu boje stoga ne zaslužuju formalni taksonomski status.

Inocybe giacomi - created on July 2018 in Mellom søndre og mitre knudshøa, Oppdal, Tø, Norway by Perry Gunnar Larsen

GIACOMOVA CJEPAČA

Inocybe giacomi J.Favre

Etimologija: Po imenu.

Klobuk: 2-4.5 cm širok i 1-1.6 cm visok, konveksan u mladosti, zatim je izravnat i sa širokom tupom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema van je resasto-vlaknasta, vlakna se često lome, ostaci ovoja nisu prisutni, vlakna su tamnosmeđa na svijetlo sivo-smeđoj osnovi ili je prilično ujednačeno obojen, na sredini je smeđ ili u mladosti također crven, a rub svijetlo sivo-smeđ, rub obično nije podvijen, kasnije je često valovit i prozirno narebran.

Stručak: 4-5 cm visok i 7-10 mm debeo, valjkast, na bazi je kuglasto zadebljan ili sužen, vlaknasto crtast, vrlo je sitno bijelo do smeđe baršunast, svijetlosmeđ s crvenkastim odsjajem do bjelkast.

Listići: Umjereno su gusti do prilično razmaknuti, široki su do 6 mm, trbušasti, usko su prirasli, u mladosti su svijetlo sivo-smeđi, kasnije su svijetlosmeđi, oštrica je boje lica ili svjetlija, glatka ili blago resasta.

Spore: Eliptične, višekutne ili s nekoliko grbica, često su četverokutne, 8.5-11.5 × 5.5-7.3 μm, Q = 1.3-1.9, Qe = 1.5-1.6, bazidije su batinaste, 4-sporne, 28-38 × 10-12 μm, pleurocistide su 42-84 × 14-25 μm, oblika su uske do prilično široke boce s kratkim vratom, rijetko su usko vretenaste, obično su s kristalima na vrhu, žućkasta je stijenka često izraženo zadebljana na vratu, debljine do 4 μm, rjeđe 6 μm, cheilocistide su slične pleurocistidama, rjeđe su s dugim vratom, često su s kristalima na vrhu, dio je tankih stijenki, caulocistide su na vrhu stručka slične pleurocistidama, ponekad su veće, rjeđe su batinaste ili valjkaste, nekad su s tankim stijenkama, cauloparacistide su tankih ili blago zadebljanih stijenki; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto ili crvenkasto u stručku, nekad na oštećenim mjestima postaje crveno-smeđe; miris je kiselkast, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do rujna, po poljima, na livadama i u suhim crnogoričnim i miješanim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično borom, brezom ili vrbom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Kühner i Romagnesi (1953.) te Moser (1978.) smatrali su opisanu vrstu sinonimom za Inocybe boltonii, iako su cistide ove vrste nešto kraće, a površina klobuka ljuskava. Prilično je slična bliska cjepača (Inocybe proximella), koja obično raste obično u šumama ispod smreke, a stijenka pleurocistida je rijetko zadebljana na vrhu.

Inocybe glabrescens - created on December 2025 in Noordwijk, Nederland by Michel Langeveld

GLATKA CJEPAČA

Inocybe glabrescens Velen.

Etimologija: glaber (lat.) = gladak, bez dlaka + -escens (lat.) = postajanje ili dobivanje svojstava. po glatkoj površini klobuka.

Klobuk: 8-15 mm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan so izravnat, s niskom je grbicom na sredini, površina je bez ostataka ovoja, glatka, baršunasta ili vunasta na sredini, prema rubu je prilegnuto vlaknasta i raspucana, oker-smeđ, narančasto-smeđ do crvenkasto-smeđ na sredini, svjetliji prema rubu.

Stručak: 1.5-2.5 cm visok i 1.5-2.5 mm debeo, valjkast, uglavnom je malo zadebljan na bazi, bez sjaja, čitav je pahuljast, koprena nije prisutna, bjelkast do okerasto-smećkast.

Listići: Osrednje su gusti, široki su 2-4 mm, trbušasti, prirasli, bjelkasti do krem, zatim su žuto-smeđi do svijetlosmeđi, u starosti su maslinasto-smeđi.

Spore: Bademaste, nekad su eliptične i gotovo oštre na jednoj strani, glatke, 7.1–10.1 × 4.4–6 μm, Me = 8.7 x 5.2 μm, Q = 1.4-1.9, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 25-30 x 9-10 μm, pleurocistide su 50-63 x 15-20 μm, uglavnom su vretenaste, također su trbušaste ili gotovo oblika boce, s vršnim su kristalima, s kratkim su stalkom na bazi, stijenke su debljine do 4.5 μm, žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, cheilocistidije su sličnog izgleda i veličine kao pleurocistide, 42-75 x 14-19 µm, debelih stijenki, s vršnim su kristalima, caulocistide su prisutne na čitavom stručku, oblikom podsjećaju na pleurocistidi, ali su često tanjih stijenki, izmiješane su s cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto do svijetlosmeđe, kora stručka je tamnije smeđe boje; miris nije izražen ili je kiseo, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u crnogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom ili borom.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Slične su Inocybe metrodii, od koje se razlikuje po manjim dimenzijama, baršunastoj do vunastoj površini klobuka i tamnije obojenom stručku, Inocybe abietis, koja je s oker klobukom i bez karakterističnih caulocistida prema bazi stručka, te kravlja cjepača (Inocybe vaccina), koja ima svijetlo narančasto-smeđi klobuk.

Inocybe glabripes - created on September 2018 in Boserup Skov, Denmark by Thomas Læssøe

BOSONOGA CJEPAČA

Inocybe glabripes Ricken

Etimologija: glaber (lat.) = gladak, bez dlaka, gol + pes (lat.) = noga, stopalo, stručak. Po golom stručku.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je konveksan, ubrzo se raširi, na kraju je izravnat, samo je nejasno ispupčen na sredini, površina je radijalno vlaknasta, ponekad je sitno ljuskava na sredini, s razdvojenim je vlaknima i malo izbrazdana na rubu, u mladosti je ponekad s nejasnim sivkastim ostacima ovoja, tamnosmeđ do smeđ na sredini, nešto je svjetliji na vanjskoj polovici, rub je podvijen u mladosti, ubrzo se izravna.

Stručak: 2-4.2 cm visok i 2-3 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi i širok 4 mm, pahuljast na krajnjem vrhu, ispod je uzdužno vlaknast, ali ubrzo gladak, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, oker ili mednožut.

Listići: Umjereno su gusti do razmaknuti, 30-40 ih dopire do stručka, široki su 2-5 mm, malo su trbušasti, usko do prilično široko prirasli, oker-smeđi, ponekad su s maslinastim odsjajem, oštrica je gotovo glatka do resasta, nešto je svjetlija do bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 6-8 x 4-5 µm, Q = 1.4-1.7, Qe = 1.6, bazidije su 4-sporne, 22-28 x 7-9 µm, pleurocistide su 41-67 x 10-18 µm, valjkaste do gotovo vretenaste, ponekad su čak i oblika boce, debelih stijenkki, debljine do 2.5 µm, gotovo su bezbojne do svijetložute, rijetko su s vršnim kristalima, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, rijetke, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, spuštaju se na manje od 1/8 dužine, uglavnom slične cheilocistidama ili su nešto nepravilnije, ali ponekad nisu prisutne; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, svijetlooker u stručku; miriše na spermu, ponekad je malo kiseo pri sušenju, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do rujna, u bjelogoričnim šumama, parkovima i otvorenim područjima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično brezom, bukvom ili hrastom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je Inocybe parvispora, koja se razlikuje po dimenzijama pleurocistida, iako su zabilježene i neke manje makroskopske razlike. Kuyperova zapažanja su bila da je dužina pleurocistida u različitim kolekcijama ove vrste bila ista kao kod opisane vrste, pa je smatrao da se radi o sinonimiji. Opisana je vrsta lako prepoznatljiva po vrlo malim sporama koje su prosječno manje od 8 µm. Dvije druge vrste s malim sporama su bijelorubna cjepača (Inocybe albomarginata) i Langeova cjepača (Inocybe langei), koje se razlikuju po tome što imaju pahuljasti stručak po cijeloj površini i po nedostatku koprene.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 40. Inocybe glabripes Rick.

Inocybe godeyi - created on November 2015 in Porquerolles, Hyères, France by Nicolò Oppicelli

GODIJEVA CJEPAČA

Inocybe godeyi Gillet

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Klobuk: 1.5-5 cm širok, isprva je stožasto-zvonolik do stožasto-konveksan, zatim je konveksan do izravnasto-konveksan, na kraju je gotovo izravnat, s ili bez grbice, površina je glatka, radijalno vlaknasta, vlakna nisu ili su jedva razdvojena, rijetko je raspucana na rubu, vremenom postaje ljuskava, bez sjaja, ostaci ovoja su prisutni na sredini, ali su jedva uočljivi, u mladosti je gotovo bjelkast do vrlo svijetlo kremasto-žućkast, vremenom i na ozlijeđenim mjestima postaje narančasto-crven i na kraju vinski crveno-smeđ, rub je podvijen u mladosti, ubrzo se izravna.

Stručak: 1.5-7 cm visok i 3-6 mm debeo, čvrst, valjkast, na bazi je s nejasnim do uočljivo gotovo obrubljenim gomoljem i širok do 11 mm, čitav je pahuljast, koprena nije prisutna kod mladih primjeraka, bijel, postaje svijetlo narančasto-smećkast, na kraju je vinskicrvene boje klobuka, na gomolju je bijel, zatim je ljubičasto-crven.

Listići: Umjereno su gusti, 40-60 ih dopire do stručka, široki su 2-5 mm, nisu trbušasti, usko su prirasli do gotovo slobodni, isprva su bjelkasti, zatim su prljavo sivkasto-smeđi, na kraju su maslinasto-smeđi, često su s crveno-smeđom nijansom, na ozlijeđenim mjestima postanu crveno-smeđi, oštrica je resasta do pahuljasta, bijela.

Spore: Nepravilno su eliptične do bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 8.5-12 x 5.5-7 µm, Q = 1.5-1.9, bazidije su 4-sporne, 27-38 x 10-14 µm, pleurocistide su 44-70 x 14-28 µm, usko do široko vretenaste, ponekad su gotovo trbušaste, bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 2.5 µm, s vršnim su kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, rijetke, caulocistide se spuštaju do baze stručka, na gornjoj su polovici slične cheilocistidama, na donjoj su polovici tanje i nepravilnije, cauloparacistide su također prisutne na bazi stručka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, u stručku je vlaknasto, bjelkasto, na prerezu postaje narančasto-crveno ili vinskicrveno, osobito u stručku; miris i okus su na spermu.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka s KOH postane svijetlo maslinasto-smeđa, a meso žuto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, lijeskom, grabom, brezom ili johom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Prema Michaelu Hennigu je jestiva vrsta, ali zbog velike opasnosti od zamjene s drugim cjepačama nije preporučljiva. Po Brunu Cettu je vjerojatno otrovna vrsta, dok neki izvori navode da je smrtno otrovna vrsta. Sadrži male količine muskarina pa je smatramo otrovnom vrstom.

Napomena: Dio je skupine cjepača svijetle mesnatocrbene boje kojima meso na prerezu crveni, u kojoj su crvenkasta cjepača (Inosperma erubescens), crveno-bijela cjepača (Inocybe whitei), te također Inocybe incarnata.

Inocybe grammata - created in Finland by Tapio Kekki

GRAVIRANA CJEPAČA

Inocybe grammata Quél.

Etimologija: gramma (lat.) = crtež, slika, skica, gravura. Po crtastoj površini klobuka.

Engleski naziv: Flushed Fibrecap

Klobuk: 2-4 cm širok, isprva je stožast, vrlo se brzo raširi i tupo ispupči na sredini, površina je s izraženim ostacima ovoja u mladosti, prekrivena sa sraštenim vlaknima, kasnije se radijalno raspucavaju, pukotine su sivkaste i osobito izražene na rubu koji je mesnatocrvenkast ili smeđ i često nepravilan, koprena nije prisutna, u mladosti je bijel, kasnije je žuto-smeđ, svijetlosmeđ do crvenkasto-smeđ, na sredini je tamnosmeđ.

Stručak: 3-6.5 cm visok i 3-9 mm debeo, valjkast, na bazi je s jasno obrubljenom bulbom i širok do 12 mm, pun, često je uvijen, cijelom je dužinom pahuljast, brazdast ili crtasto narebran, krem, crvenkast ili ružičast, osobito na vrhu, na gomolju je je bijel.

Listići: Osrednje su gusti, tanki, prilično su široki, zaokruženi su uz stručak, prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su bjelkasti, kasnije su sivo-crvenkasti, u starosti su maslinasto-sivi do maslinasto-smećkasti, oštrica je sitno nazubljena, boje lice ili bjelkasta.

Spore: Višekutne, grbave, s niskim su grbicama, nepravilne, 7-9 x 4.5-7.5 µm, Q = 1.3-1.9, pleurocistide su 53-64 x 15-20 µm, široko su vretenaste, prozirnih su stijenke debljine do 3.5 µm, s kristalima na vrhu, cheilocistide su 47-58 x 13-17 µm, slične su pleurocistidama, izmiješane su s vretenastim paracistidama, caulocistide su slične pleurocistidima, izmiješane su s vretenastim cauloparacistidama, pileipelis je cutis sastavljen od slabo inkrustiranih hifa, širokih 10-16 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso: Tanko, u klobuku je bjelkasto, a u stručku je kremasto do crvenkasto; miris je jak i vrlo neugodan, kiseo, na spermu ili na zemlju, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim i bjelogoričnim šumama, po livadama, te ispod grmlja, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće hrastom, na zemlji, u travi, voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva po radijalno iscijepanoj kožici klobuka, slična je također i sumnjiva vrsta Inocybe bresadolae koja ima uzdužno vlaknasti, bjelkasti ili žuto-crvenkasti klobuk, nema neugodan miris, već miris podsjeća na voće. Slična je i ušiljena cjepača (Pseudosperma rimosum) koja je mednožute, a ne smeđe boje.

Inocybe grammopodia - created on May 2025 in Miraflores de la Sierra, Madrid, Spain by MAR

CRTASTONOGA CJEPAČA

Inocybe grammopodia Malençon

Etimologija: grammi (gr.) = linija, crta, potez, otisak + podos (lat.) = noga, stopalo, stručak. Po uzdužno crtastoj površini stručka.

Klobuk: 3-6 cm širok, isprva je zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do izravnat, široko je ispupčen na sredini, površina je u mladosti s bjelkastim ostacima ovoja, koji djelomično zaostanu na rubu, glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, na rubu je brazdasta do raspucana, žućkasto-smeđ do crveno-smeđ.

Stručak: 3-6 cm visok i 6-10 mm debeo, čvrste, valjkast, zadebljan do gotovo obrubljeno gomoljast na bazi i širok do 15 mm, veći dio ili čitav je pahuljast, ispod je uočljivo uzdužno crtast, koprena nije prisutna, crvenkasto-smeđ na vrhu, prema dolje je nešto svjetliji i sa slabije uočljivim crvenkastim odsjajem.

Listići: Umjereno su gusti, široki su 4-6 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, bjelkasti, zatim su sivkasto-smeđi, na kraju su crvenkasto-smeđi, oštrica je nešto svjetlija.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, često su prilično izraženo ulegnute na sredini, izraženo su stožaste na jednom kraju, glatke, 9.5-11.5 x 4.5-5.5 µm, Me = 10.4 x 4.9 µm, Q = 1.9-2.3, Qe = 2.1, bazidije su 4-sporne, 26-33 x 8-10 µm, pleurocistide su 48-70 x 10-17 µm, valjkaste do usko vretenaste, bezbojnih i blago zadebljanih stijenki, debljine do 1.5 µm, s vršnim kristalima, umjereno su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, caulocistidije se spuštaju do otprilike polovice stručka, slične su cheilocistidama, postupno se pretvaraju u jasno izražene caulocistoidne hife koje se spuštaju gotovo do baze stručka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, malo je smećkasto u stručku; miris je uglavnom na spermu, kasnije je više na voće, a okus je na brašno.

Stanište: Raste u proljeće i jesen, od travnja do svibnja i u studenom, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično cedrom ili hrastom, u mediteranskom području.

Doba rasta: 4, 5, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je injasta cjepača (Inocybe pruinosa) od koje se razlikuje po boji klobuka i stručka, manjim sporama i užim cistidijama.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 67. Inocybe grammopodia Malenç.

Inocybe griseolilacina - created on September 2023 in Jydelejet, Møns Klint, Denmark by Thomas Kehlet

SIVOLJUBIČASTA CJEPAČA

Inocybe griseolilacina J.E.Lange

Etimologija: griseo (lat.) = siv + lilacinus (lat.) = ljubičast, boje jorgovana. Po boji.

Engleski naziv: Lilac Leg Fibercap

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je uglavnom izravnat, nije ili je nejasno izbočen na sredini, površina je u mladosti grubo vlaknasto-ljuskava, kasnije se razlaže oko sredine i postaje ljuskavo-čekinjasta, prema rubu je grubo vlaknasta, ostaci ovoja su odsutni ili neuočljivi, smeđ ili sivkasto-smeđ na sredini, rijetko je tamnosmeđ, prema rubu je svjetliji, blizu ruba je sivkasto-žućkast ili žućkasto-smeđ, ponekad je s ljubičastim nijansama, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna, ponekad je resast.

Stručak: 1.5-6.5 cm visok i 1-6 mm debeo, valjkast, nije gomoljasto zadebljan na bazi, na krajnjem vrhu, manje od 2 mm, je slabo dlakav, nije pahuljast, ispod je uzdužno vlaknast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, na većem je dijelu sivkasto-ljubičast, ponekad je s ljubičastim nijansama samo na gornjoj trećini, blizu baze je sivkasto-žut do sivkasto-smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, 25-45 ih dopire do stručka, široki su 1.5-5 mm, trbušasti ili ne, usko su prirasli, u mladosti su sivkasto-ljubičasti do svijetlosivi bez ljubičastih nijansi, zatim su sivo-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 8-11 x 5-6.5 µm, Q = 1.5-1.9, bazidije su 4-sporne, 26-33 x 8-10 µm, pleurocistide su 49-77 x 11-19 µm, trbušaste, vretenaste do gotovo oblika boce, često su nejasno glavičaste, bezbojnih do svijetložutih i debelih stijenki, debljine do 2 µm, s vršnim kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, rijetke, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, s prilično je slabo izraženim caulocistoidnim hifama, caulocistide su odsutne, eventualno su prisutne na krajnjem vrhu, pojasu užem od 2 mm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, u gornjem dijelu stručka je crvenkasto do ljubičasto, u klobuku je intenzivnije ljubičasto odmah iznad listića; miris je na pelargonije, osobito pri sušenju, na prerezu je izražen na spermu, a okus je također na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, kestenom ili lijeskom, na donekle vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Ljubičasti pigment u stručku je unutarstaničan, a njegova količina može biti vrlo varijabilna, iako se općenito smanjuje starenjem plodnih tijela.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 47. Inocybe griseolilacina J.Lange

Inocybe griseovelata - created on October 2021 in Lilleborg, Denmark by Thomas Læssøe

SIVOOVOJNA CJEPAČA

Inocybe griseovelata Kühner

Etimologija: griseo (lat.) = siva + velum (lat.) = veo, zastor, ovoj. Po boji ovoja.

Klobuk: 2.5-4.2 cm širok, izravnato-konveksan do izravnat, bez grbice na sredini, površina je s raspršenim svjetlijim mrljama zbog sivkastih ostataka ovoja, glatka na sredini, kasnije se razlaže i postaje blago ljuskava ili sa stršećim ljuskama, prema rubu je radijalno vlaknasta, vlakna se ne razdvajaju ili su jedva razdvojena, nije brazdasta na rubu, nije sjajna, smeđ, ponekad je s oker nijansom ili više tamnosmeđ, rub je u mladosti malo podvijen, ubrzo se izravna.

Stručak: 2.5-4.5 cm visok i 5-9 mm debeo, čvrst, valjkast, izraženo je zadebljan na bazi, nije pahuljast ili je samo nejasno dlakavo-pahuljast na krajnjem vrhu, manje od 1/10 dužine, ispod je uzdužno bijelo vlaknast, ponekad izraženo, bjelkast do svijetlo žućkasto-smeđ, na vrhu je ponekad sa slabom ružičastom nijansom.

Listići: Gusti do razmaknuti, 30-70 ih dopire do stručka, široki su do 5 mm, usko do široko prirasli, sivkasto-smeđi, žućkasto-smeđi do oker-smeđi, bez izraženih maslinastih nijansi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, ponekad su ulegnute na sredini, stožaste na jednom kraju, glatke, 9-11 x 5.5-7 µm, Q = 1.6-1.8, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 27-38 x 9-12 µm, pleurocistide su 51-74 x 10-25 µm, valjkaste, usko vretenaste, usko do široko trbušaste, ponekad su nejasnog oblika boce, gotovo bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 2 µm, s vršnim kristalima, vrlo su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, nisu česte do vrlo rijetke, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, vrlo brojne, caulocistide su odsutne ili su prisutne samo na krajnjem vrhu stručka, spuštaju se na manje od 1/10 dužine stručka, pomiješane su s rijetkim cauloparacistidama, često je samo u uskom pojasu na sredini s prilično jasno izraženim caulocistioidnim hifama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, svijetlosmeđe u stručku, osobito u vrhu, bez izražene ružičaste nijanse; miris i okus su slabi na spermu.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i zimu, od srpnja do kolovoza, u mediteranskom području od prosinca do travnja, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, lipom, hrastom, borom ili duglazijom (Pseudotsuga).

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 7, 8, 12

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Oblik pleurocistida kod opisane vrste je prilično varijabilan i može biti od široko trbušastog do valjkastog oblika. Valjkaste pleurocistide ima i tamnosmeđa cjepača (Inocybe obscurobadia), koja je nešto manjih dimenzija, s tanjim stručkom, užim sporama, bezbojnim stijenkama paracistida i drugačijim mirisom mesa.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 41. Inocybe griseovelata Kühner

Inocybe haemacta - created on October 2025 in Provincia di Asti, Italy by Mario Filippa

KRVNA CJEPAČA

Inocybe haemacta (Berk. & Cooke) Sacc.

Etimologija: haima (gr.) = krv + aktos (gr.) = slomljen, otrgnut, ozlijeđen. Po crvenjenju mesa na prerezu.

Klobuk: 1.5-6.5 cm širok, isprva je stožast, ubrzo je stožasto-konveksan ili izravnato-konveksan, na kraju je izravnat do čak gotovo lijevkast, sa ili bez grbice, površina je radijalno vlaknasta s blago razdvojenim vlaknima, na rubu je s pukotinama, kasnije je vlaknasto-ljuskava do čak ljuskava, svijetlo žućkasto-smeđ, sivo-smeđ do tamno sivo-smeđ na vanjskom dijelu, na oštećenim mjestima je s crvenkastim mrljama, osobito blizu ruba, na sredini je zelenkasto-siv do tamno zeleno-siv zbog maljavih ostataka ovoja, rub je u mladosti podvijen do obješen, kasnije se izravna, ponekad prelazi preko listića, rijetko je resast od ostataka ovoja.

Stručak: 2-8.5 cm visok i 3-10 mm debeo, čvrsta, valjkast ili nešto proširen ili rjeđe sužen na bazi, na vrhu je sitno dlakav do pahuljast, prema dolje je uzdužno vlaknast, prljavo bjelkast, kasnije postaje manje ili više intenzivno ružičast, osobito na gornjem dijelu, prema dnu je uglavnom sivkasto-zelen, vremenom ponekad postane gotovo crnkast.

Listići: Gusti, 45-80 ih dopire do stručka, široki su 3-7 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, svijetlosmeđi, zatim su smeđi, ponekad su s maslinastim odsjajem, s crvenkastim mrljama na ozlijeđenim mjestima, oštrica je resasta do pahuljasta, bjelkasta, vremenom postane crveno-smeđa.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, glatke, 8-11.5 x 5-6.5 µm, Q = 1.5-1.8, bazidije su 4-sporne, 30-39 x 8-10 µm, pleurocistide su u obliku boce, rijetko su usko trbušaste, debelih stijenki do 2.5 µm, gotovo bezbojne do vrlo slabo žućkaste, s kristalima na vrhu, 55-87 x 13-22 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, caulocistide su odsutne ili prisutne duž vrlo uske vršne zone (manje od 2 mm), slične su cheilocistidama, pomiješane su s nešto cauloparacistida; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, svijetlo zelenkasto-sivkasto na sredini, u stručku je svijetloružičasto, a u dnu je zelenkasto do tamno sivkasto-zeleno, na prerezu brzo ili polako crveni; miris je jak, neugodan, podsjeća na urin, sušenjem je sličan na peruanski balzam kao kod zelenkaste cjepače (Inocybe corydalina), a okus je neodređen do pomalo neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, ispod bjelogoričnog drveća, u simbiozi sa hrastom ili bukvom, na vapnenastom tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po različito obojenim dijelovima i crvenjenju mesa na prerezu.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 18. Inocybe haemacta (B. & Cooke) Sacc.

Inocybe helobia - created on September 2016 in Bursø Naturskole, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

MOČVARNA CJEPAČA

Inocybe helobia (Kuyper) Bandini, B.Oertel & U.Eberh.

Etimologija: helos (gr.) = koji živi u močvari, stanovnik močvarnih livada. Po staništu.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnat i uglavnom izraženo grbav na sredini, ponekad je s niskom i širokom grbicom, površina je grubo vlaknasta do ljuskava, a vlakna se jedva razilaze ili se ne razilaze, na rubu nije s pukotinama, vremenom se lagano razlaže i postaje nešto izrazitije ljuskava, na sredini je maljava, ostaci ovoja su odsutni ili vrlo tanki i slabo izraženi, tamnosmeđ do crnkasto-smeđ na sredini, smeđ do oker-smeđ na vanjskoj polovici.

Stručak: 2-5.5 cm visok i 1-4 mm debeo, često je vrlo tanak, a ponekad prilično debeo, čvrst, valjkast ili slabo proširen na bazi, nije pahuljast na vrhu, slabo je uzdužno vlaknast, ali prilično nejasno, koprena je prisutna u mladosti, na vrhu je bjelkast do svijetlokrem, na sredini žućkast do smeđ, na dnu je smeđ do gotovo crn, vremenom progresivno tamni.

Listići: Rijetki do osrednje gusti, 20-40 ih dopire do stručka, široki su 3-6 mm, trbušasti, često izraženo, prilično široko do usko prirasli, žuto-smeđi do tamnosmeđi, oštrica je gotovo ravna do resasta, boje lica do bijela.

Spore: Eliptične do bademaste, nekad su minimalno višekutne, uglavnom su malo nepravilne, na jednom kraju su izravnate, kao odsječene, 10-16 x 5.5-7.5 µm, Q = 1.7-2.5, bazidije su 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 27-35 x 10-12 µm, pleurocistide su široko batinaste, valjkasto-batinaste do široko vretenaste, zaobljene do zašiljene na vrhu, debelih stijenki, debljine do 3 µm, stjenka je bezbojna do žuta, s obilnim su kristalima na vrhu, brojne, 41-72 x 15-26 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su kruškolike do batinaste, tankih stijenki i bezbojne, nešto su rjeđe malo debljih i smećkastih, brojne, caulocistide su odsutne, na krajnjem vrhu stručka je s nekoliko prilično slabo izraženih caulocistoidnih hifa, ili su s debelim stijenkama, s kristalima po površini; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, žućkasto-oker, smeđe ili crvenkasto-smeđe u stručku; miris je slab, nije izražen ili slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, po močvarnim i pješčanim terenima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično johom, brezom ili raznim vrbama.

Doba rasta:  6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Tipična vrsta je karakteristična po širim, na jednom kraju odsječenim sporama, batinastim pleurocistidama, debelih stijenki i staništu po močvarnim terenima. Izgled je vrlo varijabilan, od vitkih primjeraka s izraženom grbicom do prilično zdepastih, koji su samo nejasno grbavi. Čini se da je ova posljednja varijanta ograničena na rast uz puzavu vrbu (Salix repens) i poznata je samo s pješčanih terena. Međutim, javljaju se i međuvarijante, pa je razdvajanje varijanti gotovo nemoguće. Čini se nerazumnim pretpostaviti da opisana vrsta nije monofiletička, već se sastoji od skupa ekotipskih varijeteta.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 27.3. Inocybe lacera var. helobia

Inocybe hirtella - created on October 2021 in Pradelle, Pergine Valsugana, Italy by Marco Floriani

BADEMOVA CJEPAČA

Inocybe hirtella Bres.

Etimologija: hirtus (lat.) = čekinjast, dlakav, hrapav + -ella (lat.) = deminutiv glavnog značenja. Po dekoraciji na površini klobuka.

Klobuk: 1.5-3 cm širok, prvo je konveksan, kasnije izravnato-konveksan do izravnat, bez ili je samo s nejasnom grbicom na sredini, površina je vlaknasta, ljuskava ili čak čekinjasta, vremenom se polako razlaže i raspucava, oker do žuto-smećkast, rub je podvijen, ubrzo se izravna.

Stručak: 2-6 cm visok i 3-4 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi, gomolj nije obrubljen, pahuljast gotovo do baze, koprena nije prisutna, žućkast ili svijetlo narančasto-oker na vrhu, prema dolje je svjetliji do gotovo bjelkast na bazi.

Listići: Gusti, 30-45 ih dopire do stručka, široki su 2-4 mm, nisu ili su blago trbušasti, usko su prirasli, rijetko su široko prirasli, sivkasto-žuti do žuto-smeđi, na kraju su sa slabim maslinastim odsjajem, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, često su nejasno ulegnute na sredini, stožaste na jednom kraju, glatke, 7.5-10.5 x 5-6 µm, Q = 1.5-1.9, bazidije su 4-sporne, 25-30 x 8-10 µm, pleurocistide su 42-64 x 10-20 µm, valjkasto-batinaste, usko su vretenaste do gotovo trbušaste, debelih stijenki, debljine do 2.5 µm, bezbojnih do žućkastih stijenki, s kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su kruškolike do široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do baze stručka, slične su cheilocistidama, ali nešto manje debelih stijenki, cauloparacistide su također prisutne na bazi stručka, ali ponekad vrlo rijetke; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris je jak, na gorke bademe, a okusa je slab na spermu.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, lijeskom ili grabom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je prvenstveno po mirisu mesa na gorke bademe.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 79.1. Inocybe hirtella var. hirtella

Inocybe hirtelloides - created on June 2022 in langekil, Hvaler, Øs, Norway by Kari Ekeberg Nilsen

LAŽNA BADEMOVA CJEPAČA

Inocybe hirtelloides Stangl & J.Veselský

Etimologija: Po sličnosti s bademovom cjepačom (Inocybe hirtella).

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je stožasto-zvonolik, ubrzo se raširi, na kraju je izravnato-konveksan, ispupčen na sredini, površina je glatka, slabo je vlaknasta, vremenom ne postaje ljuskava, čak ni na rubu nije radijalno brazdast, žuto-okerast, prema rubu je slamnatožut.

Stručak: 1-3.5 cm visok i 2-4 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi, gomolj je ponekad nejasno obrubljen, čitav je pahuljast, ali samo nejasno u donjoj trećini, svijetložut ili sivkasto-žut, na gomoljastoj je bazi bijel.

Listići: Gusti, široki su 3-4 mm, usko su prirasli, u mladosti su sivkasti ili sivkasto-žućkasti, zatim su okerasti do smećkasti, ponekad su sa slabim maslinastim odsjajem, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, ponekad su ulegnuti na sredini, stožaste na jednom kraju, glatke, 8-10.5 x 5-5.5 µm, Q = 1.5-2, bazidije su 4-sporne, 26-31 x 7-9 µm, pleurocistide su 42-56 x 12-19 µm, široko su vretenaste, do vretenasto-batinaste, gotovo bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 2 µm, s vršnim kristalima, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, caulocistide se spuštaju gotovo do baze stručka, izraženo se razlikuju od cheilocistida, valjkaste, 48-76 x 8-15 µm, često su donekle nepravilno iskrivljene, djelomično su račvaste na vrhu, samo na vrhu stručka su također uočene i cheilocistoidne hife; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do žućkasto; miris slab, blago je kiseo, podsjeća na lišće pelargonije, nikada na gorke bademe, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto, od lipnja do kolovoza, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično lipom.

Doba rasta: 6, 7, 8

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po prilično kratkim, bezbojnim pleurocistidama i drugačijim caulocistidama. Slična je purpurna cjepača (Inocybe muricellata), koja ima pleurocistide u obliku boce sa žutom stijenkom i cheilocistoidne hife.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 82. Inocybe hirtelloides Stangl & Veselský

Inocybe huijsmanii - created on August 2023 in Suserup skov, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

HUIJISMANOVA CJEPAČA

Inocybe huijsmanii Kuyper

Etimologija: U čast nizozemskog mikologa H.S.C. Huijsmana (1900.-1986.). Po imenu.

Klobuk: 1-2 cm širok, stožast u mladosti, zatim je stožasto-konveksan do izravnato-konveksan i izraženo grbav na sredini, površina je s mjestimičnim ružičasto-ljubičastim mrljama, osobito na sredini zbog ostataka ovoja, radijalno baršunasto-vlaknasta, vremenom postaje slabo ljuskava, glatka na sredini, na rubu nije brazdasta, svijetložut ili svijetlosmeđ, prema rubu je gotovo bjelkast.

Stručak: 3-4.5 cm visok i 1.5-2.5 mm debeo, čvrst, valjkast, malo je zadebljan do nejasno polugomoljast na bazi, na vrhu je nejasno dlakav, ispod je uzdužno bijelo vlaknast, većim dijelom je bjelkast, ružičasto-ljubičast na vrhu.

Listići: Umjereno su gusti, 25-35 ih dopire do stručka, široki su 2-3 mm, usko su prirasli, u mladosti su bjelkasti s vrlo slabom ljubičastom nijansom, ubrzo su žućkasto-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, manji dio je s nejasnom vršnom papilom, glatke, 8-10.5 x 5-6 µm, Q = 1.6-1.9, bazidije su 4-sporne, 22-30 x 7-9 µm, pleurocistide su 42-70 x 12-18 µm, gotovo su vretenaste do trbušaste, rjeđe su nejasnog oblika boce, blago su zadebljanih i bezbojnih stijenki, ali općenito tanjih od 1 µm, s vršnim su kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide nisu prisutne, na krajnjem vrhu stručka je s nekoliko jasno izraženih caulocistioidnih hifa, koje se spuštaju manje od 1/10 dužine; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, ružičasto-ljubičasto u vrhu stručka; miris i okus su slabi na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično lijeskom, na prilično kiselom glinenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je sivoljubičasta cjepača (Inocybe griseolilacina), od koje se razlikuje po mnogo glatkijem i svjetlijem klobuku, manje izraženim ljubičastim nijansama u stručku i pleurocistidama s nešto tanjim stijenkama. Miris je također donekle drugačiji, ali ta karakteristika nije potpuno pouzdana.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 48. Inocybe huijsmanii Kuyp.

Inocybe hystrix - created on October 2015 in Bromarv, Riilahti, Riilahden kartanon tilukset, Finland by Jarkko Korhonen

BODLJIKAVA CJEPAČA

Inocybe hystrix (Fr.) P.Karst.

Etimologija: hystrix (lat.) = dikobraz, jež. Po izgledu dekoracije na klobuku.

Klobuk: 1-3 cm širok, konveksan do izravnat, bez grbice ili je nejasno ispupčen na sredini, površina je s tamnosmeđim ljuskama na svijetlosmeđoj osnovi, ljuske na sredini su uspravne, šiljaste i spojene u snopiće, prema rubu su prilegnute i vunastije, rub malo prelazi preko listića, a ponekad je i resast.

Stručak: 2-6 cm visok i 3-5 mm debeo, čvrst, valjkast do batinasto zadebljan na bazi, vunast, s prilegnutim je tamnosmeđim ljuskama, nije pahuljast na vrhu, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, oker do smećkast, osobito na donjoj polovici.

Listići: Gusti, 30-70 ih dopire do stručka, široki su 2-3 mm, nisu trbušasti, široko su prirasli, bjelkasti u mladosti, zatim su svijetlosmeđi ili sivkasto-smeđi, oštrica je pahuljasta i bijela.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 7.5-12.5 x 5-6.5 µm, Q = 1.5-2, bazidije su 4-sporne, 24-35 x 7-10 µm, pleurocistide su 54-92 x 10-23 µm, valjkaste, oblika boce, bezbojnih do žućkastih i debelih stijenki, debljine do 2 µm, s vršnim su kristalima, umjereno su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, umjereno su brojne, paracistide su usko batinaste, ponekad su čak i gotovo valjkaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su odsutne čak i na krajnjem vrhu, prisutne su samo rijetke, valjkaste slabo izražene caulocistoidne hife; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris nije izražen ili je slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, ponekad i crnogoričnim, obično bukvom, hrastom, lijeskom grabom ili smrekom.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po varijacijama u dužini spora i cistida pa se potvrđivanje određenih varijeteta i formi ne čini se opravdanim.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 45. Inocybe hystrix (Fr.) P. Karst.

Inocybe impexa - created on July 2015 in Marjaniemi, Finland by Tapio Kekki

RAŠČUPANA CJEPAČA

Inocybe impexa (Lasch) Kuyper

Etimologija: impexa (lat.) = nezašešljan, beuredan, raščupan. Po izgledu površine klobuka.

Klobuk: 1.5-3.5 cm širok, isprva je polukuglast do konveksan, kasnije je izravnat i bez grbice na sredini, površina je jako vlaknasta do ljuskava, vodenasta, po vlažnom je vremenu sivo-smeđ ili oker-smeđ, a po suhom svijetlo sivo-smeđ, svijetlosiv ili gotovo sivkasto-bijel.

Stručak: 1.5-2.5 cm visok i 3-8 mm debeo, čvrst, valjkast, malo je ukorijenjen u pijesku, grubo je bijelo vlaknast, nije pahuljast na vrhu, koprena je prisutna u mladosti, boje je klobuka, sivo-smeđ do oker-smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, prirasli do slobodni, trbušasti, isprva su svijetlooker, zatim su žuto-smeđi do smećkasti.

Spore: Eliptične do bademaste, ponekad su minimalno višekutne, gotovo tupe na jednom kraju, glatke, 12-18.5 x 6-8 µm, Q = 1.8-2.7, bazidije su 4-sporne, 31-44 x 10-14 µm, pleurocistide su valjkaste, batinaste ili vretenaste, debelih stijenki, debele do 4 µm, s gotovo bezbojnom stijenkom, na vrhu su s kristalima, 46-87 x 14-26 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su rijetke, paracistide su široko batinaste do kruškolike, s blago zadebljanim, smećkastim stijenkama, caulocistide su odsutne; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, okerasto do sivo-smeđe, osušeno je bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, na pješčanim terenima s niskom vegetacijom, u simbiozi s puzavom vrbom (Salix repens), ali ponekad i bez ikakvog drveća u blizini.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Opisana je vrsta do sada bila poznata kao Inocybe maritima. Kako je Fries potvrdio epitet maritimus, opisana je vrsta, kao autonomna vrsta, dobila epitet impexa, pri čemu je najraniji legitimni epitet impexus.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 28. Inocybe impexa (Lasch) Kuyp.

Inocybe inodora - created on October 2018 in Grefsen kirkegård, Oslo, Os, Norway by Javier Tove Jacobsen

BEZMIRISNA CJEPAČA

Inocybe inodora Velen.

Etimologija: in (lat.) = bez + odorus (lat.) = mirisan. Po mesu bez mirisa.

Klobuk: 2-5.7 cm širok, isprva je zvonolik, zatim je konveksan, na kraju je izravnato-konveksan do izravnat i s velikom širokom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je vlaknasta, vlakna se često razdvajaju, na rubu je brazdasta, ostaci ovoja su prisutni na sredini, a kod mladih primjeraka i na rubu, ali vremenom nestaju, svijetlooker ili smeđ, na kraju je oker-smeđ, svjetliji, gotovo bjelkast na sredini zbog ostataka ovoja.

Stručak: 2.5-7 cm visok i 3.5-10 mm debeo, čvrst, valjkast, gomoljasto zadebljan na bazi, čitav je pahuljast, pahulje su teško uočljive, osobito na donjoj trećini (koristiti ručno povećalo), koprena nije prisutna čak ni kod mladih primjeraka, bijel u mladosti, vremenom postaje svijetlo okerasto-smećkast.

Listići: Umjereno su gusti, 40-45 ih dopire do stručka, trbušasti, usko su prirasli, sivkasto-žućkasti u mladosti, na kraju su sivkasto-smeđi, bez maslinastog odsjaja, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, ponekad su ulegnute na sredini, nejasno su stožaste na jednom kraju, glatke, 10.5-14 x 5.5-7 µm, Q = 1.7-2.2, bazidije su 4-sporne, 25-34 x 10-12 µm, pleurocistide su 46-82 x 15-29 μm, vretenaste do trbušaste, nisu u obliku boce, gotovo bezbojnih do žućkastih i debelih stijenki, debljine do 4 µm, rijetko su s vršnim kristalima, rijetke, cheilocistide su slične pleurocistidama, rijetke, paracistide su široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, vrlo brojne, caulocistide se spuštaju dalje od polovice stručka i pomiješane su s cauloparacistidama, slične su cheilocistidama, postupno se pretvara u jasno izražene, valjkaste do gotovo vretenaste caulocistoidne hife, debelih stijenki, s kristalima po površini, koje se spuštaju čak do baze stručka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto ili žućkasto-okerasto; miris nije izražen ili je slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, na obalnim pješčanim nanosima, livadama i pašnjacima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, te s planinskim biljkama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je injasta cjepača (Inocybe pruinosa), od koje se razlikuje po manje izraženim ostacima ovoja i širim sporama. Obje su vrste blisko povezane i daljnja istraživanja bi na kraju mogla pokazati da ih je bolje smatrati varijantama jedne vrste. Primjerci koji rastu na obalnim pješčanim nanosima makroskopski su vrlo slični kasnoj cjepači (Inocybe serotina), od koje se razlikuje po manjim sporama i manje voluminoznim cistidama. Primjerci koji rastu na višim planinskim predjelima mogli bi se zamijeniti s Inocybe frigidula, koja ima caulocistide samo na gornjoj šestini stručka.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 66. Inocybe inodora Velen.

Inocybe jucunda - created on October 2025 in Landkildegård, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

UGODNA CJEPAČA

Inocybe jucunda Bandini, B.Oertel & U.Eberh.

Etimologija: iucunda (lat.) = ugodna, ljupka. Po lakoći determinacije.

Klobuk: 1-4 cm širok, u početku je gotovo kuglast ili zvonolik, kasnije je široko konveksan ili raširen, u početku bez, zatim s više ili manje izraženom širokom grbom, površina je u mladosti s vrlo tankim i prolaznim bjelkastim ostacima ovoja, u početku je gotovo svilenkasto glatka, crvenkasto-smeđ do tamnosmeđ s više ili manje intenzivnim crvenkastim odsjajem, općenito vremenom postaje više ili manje izbijeđen prema rubu ili izraženo pojasast, pa se čini dvobojnim, rub je prvo slabo podvijen, zatim je savijen prema dolje do izravnat ili također izvrnut prema gore.

Stručak: 2-5 cm visok i 2-6 mm debeo, valjkast, zakrivljen, na bazi općenito nije zadebljan, u početku je u potpunosti bjelkast i vlaknast, kasnije je gladak, pahuljast, rijetko u donjoj polovici, bjelkast do prljavo bjelkast, vremenom postaje svijetlosmeđ.

Listići: Gusti, oko 40-50 ih dopire do stručka, usko su prirasle do prirasli, trbušasti, u početku su bjelkasti, ubrzo zatim su sivkaste do svijetlosmeđe pjegavi, oštrica je nazubljena, ponekad je neravna, bjelkasta ili je boje lica.

Spore: Gotovo su bademaste, često su karakteristično trbušaste, oblika sjemenki jabuke, vrh je obično tup, ponekad je gotovo zašiljen, glatke, 7.7-9.8 x 4.8–6.2 μm, Q = 1.3-1.8, bazidije su općenito 4-sporne, 24-30 x 7-10 μm, pleurocistide su uglavnom prilično vitke, trbušaste, također su oblika boce, često s dugim, ponekad blago valovitim vratom, bez ili samo s kratkom bazom, obično su široke na vrhu, vrh je općenito s kristalima, stijenke su debele do 3 μm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 35-91 x 9-18 μm, cheilocistide su slične veličine i oblika kao pleurocistide, pomiješane su s brojnim bezbojnim batinastim, valjkastim ili gotovo kuglastim paracistidama tankih stijenki, pileipelis je sastavljen od epicutisa, koji se sastoji od hifa širokih 4.5-13 μm, uglavnom slabo prekrivenih smeđim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su duž cijele duljine stručka, ali rijetke u donjoj polovici, uglavnom su duge i vitke, gotovo valjkaste do oblika boce, djelomično su s blago valovitim stijenkama, bez ili samo s kratkim vratom i često sa skraćenom ili zaobljenom bazom, vrh je bez ili samo s malim kristalićima, stijenke su debljine do 1.5 μm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 45-90 x 8-15 μm, pomiješane su s dugim, lančanim elementima kao i s gotovo batinastim paracistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do prljavo bjelkasto u klobuku i stručku; miris nije izražen ili je na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom, hrastom, lijeskom ili lipom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po gotovo baršunastom do pojasastom crvenkasto-smeđem kolobuku, prema rubu vremenom postane mnogo svjetliji, pa je često dvobojan, potpuno pahuljastom stručku, ali rijetko u donjoj polovici, glatkim sporama, često u obliku sjemenki jabuke i vitkim cheilocistidama, trbušastim ili u obliku boce. Raste na vapnenastom, često pomalo vlažnom tlu ispod bjelogoričnog drveća. Po ovoj se kombinaciji karakteristika razlikuje od sličnih vrsta, kao što su Inocybe perchtana, koja je s bjelkastim ostacima ovoja, mesom stručka koje trljanjem ili na ozlijeđenom mjestu često pocrveni, sporama koje nisu u obliku sjemenke jabuke i staništem na višim planinskim predjelima, uglavnom u blizini smreke, te rana cjepača (Inocybe nitidiuscula), koja po površini klobuka nije vlaknasta ili nije tako jako raspucana, s crvenkastim stručkom na vrhu, često gotovo kopljastim cheilocistidama s često naglo zadebljanim vrhom, većim sporama koje nisu u obliku sjemenke jabuke.

Inocybe knautiana - created on October 2022 in Store Dam, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

LJUBIČASTONOGA CJEPAČA

Inocybe knautiana Bandini & B.Oertel

Etimologija: Knautia (lat.) = rod biljaka, obična prženica (Knautia arvensis). Po stručku koji je ljubičaste boje poput cvijeta biljke.

Klobuk: 0.5-3.5 cm širok, isprva je gotovo stožast ili zvonolik, zatim je široko konveksan, kasnije je proširen i uglavnom s izraženom velikom grbicom na sredini, na kraju je ulegnut oko grbice, površina je u mladosti s obilnim bjelkastim ostacima ovoja uglavnom na grbici, ubrzo nestaje, fino pustenasta, kasnije je brazdasta do raspucana prema rubu, tako da je vidljiva svjetlija trama ispod, mlada plodna tijela su s ostacima sivkaste koprene, prvo je smeđ do tamnosmeđ sa ili bez crvenkaste nijanse, često je nešto tamnije smeđ na grbici kad ostaci ovoja nestanu, vremenom postaje mnogo svjetliji, do gotovo kremast, osobito prema rubu, rub je isprva blago podvijen, ubrzo se izravna ili čak izvrne prema gore.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, nekad je zakrivljen, ponekad je prilično debeo, u mladosti je grubo bjelkasto dlakav, kasnije je crtast ili gol, samo je na vrhu pahuljast, isprva je na vrhu uglavnom intenzivno ljubičast, boje se zadržava, ali je slabo uočljiva u starosti, ponekad vremenom potpuno nestane, ispod je isprva bjelkast, kasnije je svijetlo slamnatožut.

Listići: Umjereno su gusti, 40-50 ih dopire do stručka, široko su zaokruženi uz stručak, prirasli, isprva su bjelkasti, kasnije su sivkasto-smeđi do sivo-smeđe, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Bademaste do eliptične, nekad su slabo ulegnute na sredini, na jednom su kraju tupe do gotovo zašiljene, glatke, 8.2-11 x 4.7-6.2 μm, Me = 9.8 x 5.5 μm, Q = 1.5–2.2, Qe = 1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, 25–34 × 7–11 μm, oštrica je sastavljena od cheilocistida i brojnih bezbojnih, duguljastih, batinastih, valjkastih paracistida s tankim  stijenkama, pleurocistide su 45–76 x 9–21 μm, vretenaste do trbušaste, bez vrata na gornjem dijelu, obično su sa prilično kratkim vratom, širim na vrhu i s kratkim stapkom na bazi, s vršnim su kristalima, stijenke su debljine do 1.5 μm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, cheilocistide su sličnog izgleda i veličine, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 4.5–11 μm, jakom inkrustiranim i s tamnosmeđim pigmentom, suckutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, 50–80 × 9–13 μm, obično su duge i prilično tanke, pomalo nepravilne, trbušaste, vretenaste ili valjkaste s nezadebljanim stijenkama, vršno su obično s kristalima, stijenke su debele do 1 μm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, pomiješane su s brojnim duguljastim batinastim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, svjetloljubičasto ili intenzivno (u mladosti) ljubičasto u kori vrha stručka, a bjelkasto ispod, osušeno je tamnosmeđe s crvenkastom nijansom u klobuku, a u stručku svjetlije boje, ne pocrni; miris je neobičan, nije na spermu, a aokus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, uvijek na vapnenastom tlu ili tlu s visokim pH.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po fino baršunastoj do pustenastoj, smeđoj površini klobuka s obilnim bjelkastim ostacima ovoja u mladosti, ljubičastom stručku barem na vrhu ili u kori, glatkim sporama, cheilocistidama sa širokim vratovima, obično s prilično tankim stijenkama i kratkim stalkom na bazi, slaboj reakciji stijenki s KOH i rastu ispod bjelogoričnog drveća na vapnenastom tlu. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od svih drugih vrsta s ljubičastim stručkom, kao što su ljubičastonoga cjepača (Inocybe pusio), koja nema bjelkaste ostatke ovoja na površini klobuka, ima manje spore, a cheilocistide su više vretenaste i s užim vratovima, te sivoljubičasta cjepača (Inocybe griseolilacina), čija površina klobuka vremenom postaje ljuskava ili razložena, sredina klobuka je često s narančastom nijansom, spore manje, a cheilocistide su često batinaste. Inocybe dryadiana je s dosta pjegavim klobukom, nema ostake ovoja, grbica vremenom postaje raspucana, a spore su prosječno kraće. Vrste iz skupine kovrčaste cjepače (Inocybe cincinnata), kao što su Inocybe minima, Gejina cjepača (Inocybe gaiana), Lampetijina cjepača (Inocybe lampetiana) i Inocybe sitibunda, razlikuju se po kopljastim cheilocistidama s debljim stijenkama i jačom reakcijom s KOH.

Inocybe lacera - created on August 2010 in Jõempa, Estonia by Vello Liiv

RASTRGANA CJEPAČA

Inocybe lacera (Fr.) P.Kumm.

Etimologija: lacera (lat.) = razderan, rastrgan, poderan. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Torn Fibrecap

Klobuk: 1.2-4.2 cm širok, isprva je zvonoliko-konveksan, konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do izravnat, često je izraženo ili ponekad nejasno ispupčen, površina je grubo vlaknasta do ljuskava, bez pukotina na rubu, maljavo glatka na sredini, pokrov se kasnije razlaže, a zatim je ponovno s nakošenim ljuskama, vrlo rijetko jako izraženo, ostaci ovoja su odsutni ili vrlo nejasno izraženi, tamnosmeđ na sredini, prema rubu je smeđ do okerasto-smeđ, ponekad je čitav okerasto-smeđ, rub je u mladosti podvijen, zatim je s resast do ravan.

Stručak: 2.5-11 cm visok i 1-6 mm debeo, valjkast do nešto zadebljan na bazi, ali bez gomolja, pun, na kraju je šupalj, nije pahuljast, uzdužno je bijelo vlaknast, često prilično grubo, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, bjelkast do žućkast na gornjoj polovici, ponekad je s crvenkastim odsjajem ili ljubičastim nijansama, smeđ ili crvenkasto-smeđ na gornjoj polovici, tamnosmeđ do gotovo crno-smeđ na bazi, vremenom progresivno tamni.

Listići: Umjereno su gusti, 35-50 ih dopire do stručka, široki su 2-8 mm, prilično su široko do usko prirasli, bjelkasti u mladosti, rijetko su žućkasti, na kraju su oker, oker-smeđi do maslinasto-smeđi, oštrica je gotovo glatka do resasta, bjelkasta ili boje lica.

Spore: Eliptične do vretenaste, glatke do minimalno višekutne, često su izraženo ulegnute na sredini, podsjećaju na spore vrganja, 9-16 x 4-6.5 µm, Q = 1.9-3.3, bazidije su 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 25-32 x 9-11 µm, pleurocistide su gotovo vretenaste do valjkasto-vretenaste, ponekad su trbušaste, ponekad su zaobljene na vrhu, ali češće zašiljene, malo su zadebljanih stijenki, debljine do 2 µm, bezbojne do žute, vrh je bez ili s prilično nejasnim kristalima, brojne, 45-78 x 13-22 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, dosta su brojne, paracistide su batinaste do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su gotovo potpuno odsutne, krajnji vrh stručka je s uskom zonom slabo ili osrednje izraženih caulocistoidnih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, crvenkasto-smeđe do tamnosmeđe u stručku, blizu vrha je ponekad s ljubičastim nijansama; miris je slab, neizražen ili slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od travnja do studenog, u šumama, u simbiozi s bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično brezom, hrastom, kestenom, puzavom vrbom (Salix repens), borom ili smrekom, na vapnenastom tlu, siromašnom hranjivim tvarima, suhom pijesku ili na opožarenim terenima.

Doba rasta:  4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po često minimalno višekutnim sporama, osobito kod nekadašnjeg sinonima, a sada razdvojene vrste Inocybe helobia i rastu na kiselim staništima. Po tamnjenju stručka i vršno zašiljenim pleurocistidama slična je Inocybe curvipes. Opisana je vrsta vrlo varijabilna, osobito po nekim makroskopskim značajkama. Međutim, ekstremne varijante uvijek su posredno povezane s tipičnom varijantom i zbog toga se Inocybe lacera var. griseolilacinoides i Inocybe lacera f. luteophylla ne može dodijeliti formalni taksonomski status. Mikroskopske značajke također pokazuju veliku varijaciju. Neke od ovih varijacija ne pokazuju nikakav određeni obrazac, ali ga pokazuju neke druge značajke, kao primjerice širina spora. Međutim, na dimenzije spora vjerojatno utječu i meteorološki uvjeti, jer primjerci koji rastu u nepovoljnim uvjetima (na planinskim staništima) pokazuju veću varijabilnost značajki od primjeraka koji rastu u povoljnijim uvjetima. Stoga čak ni ekstremi poput Inocybe lacera var. heterosperma ne zaslužuju formalni taksonomski status. Holotip Inocybe pallescens, koji predstavlja polualbino varijaciju opisane vrste, također nema formalni taksonomski status. Sinonim Inocybe deglubens var. trivialis je heterogen i sastoji se od dvije različite vrste, a Karstenov opis jasno ukazuje na to da se ta vrsta povezuje s primjercima s tankim sporama i tamnim stručkom.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 27.1. Inocybe lacera var. lacera

Inocybe lampetiana - created on August 2025 in King County, WA, USA by ym_wang_pnw

LAMPETIJINA CJEPAČA

Inocybe lampetiana Bandini & B.Oertel

Etimologija: Lampetia (gr.) = Lampetija, ona koja sjaji, svjetleća. Po grčkoj nimfi Lampetiji, jednoj od Helijevih kćeri (Helijada) koja je sa svojom sestrom Faetusom čuvala očeva stada na otoku Trinakriji (Sicilija). Prema rimskom pjesniku Vergiliju, nakon smrti su se pretvorile u crne topole, a po nekim tumačenjima johe. Po rastu ispod crne johe (Alnus glutinosa).

Klobuk: 0.5-2 cm širok, isprva je gotovo kuglast do stožast, zatim je stožasto-konveksan ili proširen, uglavnom je s izraženom velikom grbicom na sredini, kasnije je ulegnut oko grbice, površina je u mladosti sa slojem svijetlih sivkasto-smeđih ostataka ovoja, kasnije vidljivih ponekad na sredini ili na rubu, fino je baršunasta do svilenkasta, ponekad je gotovo vunasta, uglavnom je s prilegnutim vlaknima, ali ponekad i ljuskava, mladi primjerci su s ostacima koprene, obično je smeđ do tamnosmeđ s ili bez sivkaste nijanse, ponekad je sa slabom crvenkastom nijansom, često je tamniji na sredini i vremenom mijenja boju prema rubu, rub je prvo podvijen do obješen, kasnije je ravan ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 1-3 cm visok i 1-2 mm debeo, valjkast, uglavnom je zakrivljen, ponekad se zadebljava prema bazi, isprva je fino bjelkasto pustenast, ubrzo je uzdužno crtast ili gol, grubo je pahuljast samo na vrhu, bjelkast, isprva je čitav ili na gornjoj polovici ili barem blizu vrha svijetloljubičast, kasnije je čitav ili barem na donjem dijelu mesnatocrvenkast do smeđ.

Listići: Prilično su razmaknuti, 25-35 ih dopire do stručka, debeli, prirasli, često sa zupcem, isprva su prljavo bjelkasti, kasnije su svijetlo krem-smeđi do tamnosmeđi s crvenkastom ili narančastom nijansom, oštrica je neravna, resasta, bjelkasta do boje lica.

Spore: Bartinaste do eliptične, često su duguljaste, obično nisu ili s slabo ulegnute na sredini, na jednom su kraju gotovo zašiljene do tupe, glatke, 8.4-11.9 x 4.6-6.5 μm, Me = 10 x 5.4 μm, Q = 1.6–2.2, Qe = 1.9, bazidije su 4-sporne ili 2-sporne, pa su prilično neujednačene veličine, 24-28 x 7-9 μm, oštrica je sastavljena od cheilocistida i brojnih bezbojnih, batinastih ili valjkastih paracistida s tankim stijenkama, pleurocistide su 49-84 x 9-17 μm, često su usko valjkaste, također su trbušaste ili vretenaste, obično su s prilično dugim ravnim širokim vratom, ponekad su gotovo glavičaste i sa zadebljanim zaobljenim vrhom ili kapicom, na vrhu su općenito široke, s kratkim su stalkom na bazi, s vršnim su kristalima, stijenke su debljine do 1.5 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, ponekad su ispunjene s prilično svijetlim amorfnim sadržajem, cheilocistide su ponekad varijabilne, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 5-13 μm, inkrustiranih i s tamnosmeđim do gotovo crnkasto-smeđim pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo blizu vrha stručka, 45-80 x 10-15 μm, trbušaste, valjkaste ili pomalo nepravilne, s dugim vratom i kratkim stalkom na bazi, vrh je sa ili bez malih kristala, stijenke su debljine do 1 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, izmiješane su s brojnim batinastim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso: Tanko, vodenasto, bjelkasto u klobuku, ljubičasto do ružičasto ili ružičasto-smeđe barem blizu vrha stručka u mladosti, vremenom je svjetlije, a zatim svijetloružičasto i prljavo bjelkasto u donjem dijelu, osušeno je crvenkasto-smeđe u klobuku, a u stručku iste boje ili malo svjetlije, ne pocrni; miriše na spermu, barem na prerezu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do listopada, na vlažnim terenima, po močvarama i uz potoke, u simbiozi s johom.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po smeđem do tamnosmeđem baršunastom do vunastom klobuku, sivkastim do smeđim ostacima ovoja, svijetloljubičastom do tamnoljubičastom stručku, barem na vrhu, pahuljastom samo na vrhu, glatkim sporama, cheilocistidama s često dugim ravnim vratom i prilično tankim stijenkama, te rastu ispod johe na vlažnom do močvarnom kiselom tlu. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od sličnih vrsta. Inocybe drenthensis ima manje spore, nema ostatke ovoja na klobuku, ima pjegavu površinu klobuka, uglavnom vretenaste cheilocistide i raste na vapnenastom tlu. Inocybe dryadiana ima svjetliji klobuk, cheilocistide joj nisu valjkaste i raste na vapnenastom suhom tlu ispod hrasta. Gejina cjepača (Inocybe gaiana) raste na mnogo sušnijem vapnenastom tlu, ima manje spore, a cheilocistide su uglavnom trbušaste ili vretenaste. Kovrčasta cjepača (Inocybe cincinnata), Gejina cjepača i Inocybe minima razlikuju se po više koljastim, vretenastim cheilocistidama i prosječno manjim sporama, dok Inocybe tiburtina raste na vapnenastom tlu, a cheilocistide nisu valjkaste. Ametistna cjepača (Inocybe amethystina) razlikuje se po vunasto-ljuskavoj površini klobuka, cheilocistidama koje općenito nisu valjkaste i staništu koje nije uz johu. Od slične se Inocybe flocculosa lako razlikuje po intenzivno narančastim ili narančasto-crvenim listićima.

Inocybe langei - created on August 2021 in Lyngby Mølledam, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

LANGEOVA CJEPAČA

Inocybe langei R.Heim

Etimologija: U čast danskog mikologa J.E. Langea (1864.-1941.). Po imenu.

Klobuk: 1.5-3 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, kasnije je konveksan do izravnat, bez ili s nejasnom grbicom na sredini, gladak do maljav na sredini, prema rubu je radijalno vlaknast, vlakna se ne razdvajaju, na rubu nije raspucana, vremenom ponekad postaje sitno ljuskava, ostaci ovoja su odsutni ili prisutni, ali prilično nejasno izraženi, oker do žuto-oker, ponekad je nešto tamniji, osobito na vanjskom dijelu.

Stručak: 1.5-3 cm visok i 3-5 mm debeo, čvrst, valjkast, na bazi je s gotovo obrubljenim gomoljem, čitav je pahuljast, ali samo nejasno na donjoj trećini, gotovo je bjelkast, vremenom je sa slabom žućkastom ili narančastom nijansom, nikada nije crvenkast.

Listići: Gusti, 35-50 ih dopire do stručka, široki su 2-3 mm, nisu trbušasti, prilično su široko do usko prirasli, sivkasti u mladosti, zatim su sivkasto-žuti do sivkasto-smeđi, ali nešto sivkastije, oštrica je sitno resasta, bjelkasta ili boje lica.

Spore: Eliptične do bademaste, s gotovo tupim krajem, glatke, 6-8 x 4-5 µm, Q = 1.4-1.8, bazidije su 4-sporne, 22-28 x 7-10 µm, pleurocistide su 45-70 x 11-21 µm, usko batinaste, gotovo trbušaste ili vretenaste, debelih stijenki, debljine do 2 µm, bezbojnih stijenki, s kristalima na vrhu, cheilocistide su slične pleurocistidama, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, caulocistide silaze gotovo do baze stručka, ali su rijetke na donjoj trećini, slične su ckeilocistidama ili nešto nepravilnije, pomiješane su s cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku i stručku; miris nije izražen ili je slab na spermu, a okus je također na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do rujna, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, vrbom, johom ili topolom, a moguće i sa smrekom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Lako se prepoznaje po kombinaciji sivkastih listića i vrlo malih spora. Makroskopski se ne razlikuje od Inocybe trechispora, koja, međutim, ima kvrgave spore. Slične su i okerbijela cjepača (Inocybe ochroalba), koja ima veće spore (prosječno duže od 8 µm) i šire cistide, pelargonijina cjepača (Inocybe pelargonium), koja ima drugačiji miris i bjelkaste do kremaste listiće. Također se često miješa s (Inocybe hirtella), koja ima ljuskaviji klobuk, bjelkaste listiće, drugačiji miris i nešto veće spore.

Inocybe leptocystis - created on January 2022 in San Carlos del Valle, Spain by Emilio López Barchino

USKOCISTIDNA CJEPAČA

Inocybe leptocystis G.F.Atk.

Etimologija: lepto (gr.) = tanak, nježan, uzak + cystis (gr.) = mjehur, vrećica, cistida. Po uskim pleurocistidama.

Klobuk: 1-3 cm širok, konveksan do izravnato-konveksan i nejasno ispupčen na sredini, površina je malo vodenasta, sitno je pustenasta do nejasno vlaknasta, vlakna se ne razilaze, na rubu nije brazdast, vremenom postaje sitno ljuskav na sredini, ostaci ovoja su prilično nejasni, nekad su jasno uočljivi, oker, žućkasto-smeđ do smećkast, sušenjem malo posvijetli, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2-4.5 cm visok i 2-4 mm debeo, čvrst, valjkast ili blago zadebljan na bazi, nije gomoljast, čak ni na vrhu nije pahuljast niti dlakav, potpuno je gladak do sitno bijelo vlaknast, bjelkast do oker, osobito na sredini, ponekad je blago ružičast blizu vrha.

Listići: Umjereno su gusti, 30-35 ih dopire do stručka, široki su 2-4 mm, nisu trbušasti, umjereno su široko prirasli, žućkasto-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, na jednoj su strani nejasno stožaste, glatke, 7.5-10 x 4.5-6 µm, Q = 1.5-1.9, bazidije su 4-sporne, 24-30 x 7-9 µm, pleurocistide su 46-70 x 10-19 µm, batinaste do gotovo vretenaste, ponekad su nejasno glavičaste, potpuno su tankih stijenki, iznimno su s dvostrukom stijenkom debljine manje od 0.5 µm, bez ili su s rijetkim kristalima na vrhu, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su rijetke, paracistide su usko batinaste do valjkasto-batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su odsutne čak i na krajnjem vrhu odsutne, uočeno su sam rijetke slabo izražene hife; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, sušenjem postaje bjelkasto; miris nije izražen ili je blago kiseo, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, na tlu ili rjeđe na krupnijim drvnim ostacima, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom ili tujom (Thuja), na prilično vlažnim mjestima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, glatkoj do sitno vlaknastoj površini stručka, nije pahuljasta, te rastu ispod crnogoričnog drveća.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 31. Inocybe leptocysis Atk.

LJEŠNJAKOVA CJEPAČA

Inocybe margaritispora (Berk.) Sacc.

Etimologija: margarites (gr.) = biser + spora (gr.) = spora, sjeme. Po jako bradavičavim sporama.

Klobuk: 2-5 cm širok, najprije je zvonolik i konveksan, okruglasto je ispupčen na sredini, ubrzo se spljošti, sredina je široko ispupčena (visoka je do 1.5 cm); na sredini je tamnosmeđ, prema rubu je nešto svjetliji, oker i slamnatožut, površina je karakteristično dvobojna jer je žućkasto-oker osnova djelomično prekrivena tamnooker dekoracijom koja je nešto gušća na sredini, na sredini je vlaknasto-čehast, prema rubu je radijalno vlaknast, a kasnije se rastrga na male čehice.

Stručak: 3-6 cm visok i 5-10 mm debeo, dosta je robustan, u bulbi je širok 8-9 mm, pravilno je valjkast, pun, bulba je kružno-obrubljena ili je samo s jedne strane nisko izbočenija; bjelkast je i svijetlokrem, svjetlijeg je tona od klobuka, s veoma je sitnim, gotovo točkastim dlačicama, a između njih je površina brašnjava.

Listići: Zaokruženi su uz stručak, prirasli, veoma su različitih dužina, osrednje su gusti; u mladosti su kremasto-sivkasti, nešto kasnije su sivo-smećkasti, oštrica je cjelovita i svjetlija.

Spore: Nepravilno su višekutne zbog krupnijih grba, 8.5-10 x 6.6-8.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Bjelkasto je i lagano žućkasto; lagano miriše na spermu, a osušeno malo po duhanu, a okus nije izražen.

Kemijske reakcije: Reakcija je u dodiru s gvajakom negativna.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, skupno po nekoliko primjeraka zajedno, u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće bukvama, hrastovima, lijeskama, vrbama i borovima; jedna je od češćih cjepača u našoj zemlji, a pronađe se i na Jadranu. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, krajem lipnja, na obali rijeke Save, na pjeskovitom tlu, ispod vrba.

Doba rasta: 5, 6, 7, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve cjepače.

Napomena: Slična je zvjezdastosporna cjepača (Inocybe asterospora) koja često raste blizu lješnjakove cjepače, a razlikuje se po mesnatocrvenkastom stručku i većim sporama. Cjepače kao rod treba izbjegavati, prepoznatljive su po stožastom klobuku, zrakastim vlaknima i sl. Ova vrsta prepoznatljiva je po relativno velikim dimenzijama plodnog tijela, po osobito pahuljasto-čehastoj površini klobuka, bulbi na bazi stručka, te po jako nabranim sporama.

Inocybe melanopus - created on August 2022 in Jansneset, Alta, Tf, Norway by Perry Gunnar Larsen

CRNONOGA CJEPAČA

Inocybe melanopus D.E.Stuntz

Etimologija: melas (gr.) = crn + pous (gr.) = noga, stručak. Po boji baze stručka.

Klobuk: 3-5.5 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je gotovo izravnat i s niskom, širokom grbicom, površina je vunasto-baršunasta do pomalo ljuskava, osobito blizu ruba, s ljuskama nešto tamnije smeđe boje, na sredini je s tankim ostacima ovoja zbog čega je sredina sivkasta, oker do svijetlosmeđ, rub je prvo malo podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 3-6.5 cm visok i 4-10 mm debeo, čvrst, valjkast ili se malo zadebljava prema bazi, nije gomoljast, svijetlosmeđ na gornjem dijelu, tamniji prema dolje, tamnosmeđ do pepeljastosiv na bazi, na samom dnu je okerasto dlakav, na krajnjem je vrhu sitno pahuljast, prema dolje je ubrzo uzdužno vlaknast.

Listići: Vrlo su gusti, 60-80 ih dopire do stručka, široki su 4-5 mm, nisu ili su slabo trbušasti, prilično su usko prirasli, svijetlo oker-smeđi s blagim maslinastim odsjajem, oštrica je resasta do gotovo pahuljasta, bijela.

Spore: Eliptične do gotovo bademaste, s gotovo zaobljenim do stožastim jednim krajem, glatke, 7.5-10 x 4-5.5 µm, Q = 1.6-2.1, bazidije su 4-sporne, 25-38 x 7-10 µm, pleurocistide su 42-67 x 10-23 µm, valjkaste do usko trbušaste, manji dio je glavičast, samo su malo debljih i bezbojnih stijenki, debljine do 1 µm, bez ili s rijetkim kristalima na vhu, prilično su brojne do rijetke, cheilocistide su slične pleurocistidama ili nešto uže, nisu brojne, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su odsutne, na krajnjem vrhu stručka su slabo izražene caulocistoidne hife; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, prljavo bjelkasto; miris nije izražen, sušenjem postaje prilično slab, podsjeća na jeftini sapun, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično borom ili smrekom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po gotovo crnoj bazi stručka i staništu ispod crnogoričnog drveća.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 34. Inocybe melanopus Stuntz