RAZNOBOJNA KROVNJAČA

Pluteus variabilicolor Babos

Klobuk: 3-8 cm širok, konveksan, kasnije je raširen i ispupčen na sredini, gladak, izražene je žuto-narančaste boje, često je radijalno vlaknast, osobito u starosti, vodenast, rub je jasno narebran.

Stručak: 3-7 cm visok i 4-12 mm debeo, valjkast, lagano je zadebljan na bazi, čitav je uzdužno vlaknast, žut, u starosti je s crvenkastom nijansom na dnu.

Listići: Prilično su gusti, slobodni, izmiješani su s lamelulama, najprije su bijeli pa ružičasti, oštrica je iste boje ili bjelkasta.

Spore: Široko eliptične do kuglaste, s tankim stijenkama, 5.5-7 x 4.5-5.5 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Bijelo-žućkasto, ispod kožice klobuka je žućkasto-narančasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta cera (Quercus cerris). Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, sredinom lipnja.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Ako se obrati pozornost na glavne karakteristike, teško se može zamijeniti s nekom drugom vrstom.

LJEPLJIVA TOBOLČARKA

Volvopluteus gloiocephalus (DC.) Vizzini, Contu & Justo

Etimologija: gloios (gr.) = sluzavo + kephale (gr.) = glava, čelo. Po mazavosti klobuka.

Engleski naziv: Stubble Rosegill

Klobuk: 4-10 (15) cm širok, u ranoj je mladosti gotovo zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je raširen i malo tupo ispupčen na sredini, ljepljiv, gladak, kožica se lako guli; bjelkast, sivkasto-smeđ, žućkasto-siv, na sredini ili je ponekad čitav siv, rub je sitno nazubljen.

Stručak: 8-15 cm visok i 1-1.5 cm debeo, vitak, skoro je valjkast, sužen je na vrhu, prema dolje je sve deblji, gladak, pun, lomljiv; bijel, kad spore sazriju napraši se crveno; na samom je dnu malo zadebljan i obavijen volvom bijele boje koja je rastrgana, rascijepljena i podijeljena na nepravilne lapove visoke i po nekoliko centimetara, često je duboko ukopana i obično ostane u zemlji kada se gljiva ubere.

Listići: Široki, gusti, mekani, nejednako su dugi, slobodni, oštrica je nazubljena; najprije su bijeli, zatim su crvenkasti do ružičasto-smeđi.

Spore: Eliptične, 12-16 x 8-9.5 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Debelo, mekano, bijelo; miriše lagano neugodno na rotkvice, gljive ili plijesan, a okus je također na rotkvice.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od ožujka do lipnja, a ponekad i u jesen, pojedinačno ili skupno, kao saprofit tla po obradivom zemljištu, odnosno po vrtovima, parkovima, krumpirištima, kukuruzištima i uz putove. Ako potječe iz tek zasađenih polja kukuruza u proljeće, ne smije se jesti zbog eventualne izloženosti pesticidima. To se naravno odnosi na sve jestive vrste gljiva koje rastu na takvom staništu. Primjerak na prve dvije slike snimio je Neven Ferenčak, a na posljednje tri Danijel Mulc.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Obratiti pozornost na vitki rast i boju klobuka koja je naglašeno promjenljiva. Slična je jestiva vrsta Volvariella volvacea koja je manja rastom i ima smeđi ovoj. Od otrovnih pupavki se razlikuje po ružičastim listićima i izostanku vjenčića.

SVILENASTA TOBOLČARKA

Volvariella bombycina (Schaeff.) Singer

Etimologija: bombix (lat.) = svilena buba (Bombyx mori). Po vunasto ornamentiranoj površini klobuka.

Engleski naziv: Silky Rosegill

Klobuk: 5-14 (16) cm širok, prvo je jajolik ili stožasto-zvonolik, zatim je poluloptast, kasnije je otvoren i izravnat, ponekad je malo ispupčen na sredini; bijel, krem, ponekad je i žut, prekriven je svilenastom vunastom vlaknasto-čehastom dekoracijom, u početku je cijelo plodno tijelo obavijeno ovojem.

Stručak: 6-18 (21) cm visok i 1-2 (3) cm debeo, gol, nešto je zadebljan na bazi, pun, često je zakrivljen, lomljiv; bijel; bez prstena, na dnu se nalazi široki ostatak kožastog ovoja, volva je duboko ukopana i mesnata, na vrhu je rastrgana na režnjeve, žuto-smeđe čehasta na svijetložutoj osnovi ili je sa smećkastim mrljama.

Listići: Gusti, izmiješani su s mnogo lamelula, slobodni; najprije su bijeli, zatim su crvenkasti ili ružičasti, u starosti su ružičasto-smeđi.

Spore: Eliptične, glatke, 5.9-10 x 4.3-6.5 µm; otrusina je ružičasta do ružičasto-smeđa.

Meso: Tanko, mekano, bijelo; miriše lagano na rotkvice, a okus je blag i ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, po sjenovitim šumskim uvalama, kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (u šupljinama oborenih trupaca) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve, breze ili topole, te kao parazit na živom drveću.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Kako se ova gljiva može lako zamijeniti sa smrtonosnim pupavkama koje također imaju volvu na bazi stručka i blijede klobuke, potrebna je velika pažnja kako se ne bi napravila pogreška. Neiskusni bi skupljači gljiva trebali izbjegavati sakupljanje gljiva s volvom. Međutim, sve opasne vrste rastu na zemlji, a ne na drvu.

Napomena: Zbog karakterističnog je izgleda i svilenastih čeha bijele boje, te staništa na kojem raste nemoguća zamjena s drugim vrstama. Rijetka je i nema osobite vrijednosti. Slična je vrsta Volvariella volvacea, koja je sitnijeg rasta. Smećkastu volvu ima vrsta parazitska tobolčarka (Volvariella surrecta) koja ima svilenkasti klobuk i tipično parazitira sivu maglenku (Clitocybe nebularis). Ostale slične vrste iz ovog roda imaju čekinjasti klobuk, dok je klobuk kod ove vrste gladak ili napadno ljepljiv od sluzi, pri tom se prvenstveno misli na ljepljivu tobolčarku (Volvopluteus gloiocephalus).

Volvariella caesiotincta - created on January 2016 in Sardinia, Italy by Davide Puddu

MODRIKASTOSIVA TOBOLČARKA

Volvariella caesiotincta P.D.Orton

Engleski naziv: Silky Rosegill

Klobuk: 2-5 (7) cm širok, prvo je jajolik ili stožasto-zvonolik, kasnije je otvoren, suh, gladak; siv, uvijek je s plavkastim tonovima, na sredini je nešto tamniji, prekriven je sivo-smeđom dlakavo-vlaknastom dekoracijom, rub je bjelkast.

Stručak: 3-7 cm visok i 8-10 mm debeo, valjkast, malo je sužen pri vrhu, tanak, vlaknast, čvrst; bijel, u mladosti je pahuljast, kasnije je gol; bez prstena, na dnu se nalazi bjelkasta osjetljiva volva koja se lako izgubi.

Listići: Gusti, široki, slobodni; najprije su bijeli, kasnije su s ružičastim odsjajem, u starosti su tamnoružičasti.

Spore: Eliptične, s debelim stijenkama, 5.4-7.5 x 3.6-5.2 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Tanko, mekano, lomljivo, bijelo; miris je malo trpak, na pelargonije, a okus je blag i slatkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama i parkovima, te po livadama i pašnjacima kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog bjelogoričnog drveća, obično bukve, hrasta ili graba, ponekad prividno na zemlji na zakopanom drvu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Moguća je zamjena s mišjom tobolčarkom (Volvariella murinella) koja raste po jarugama i uz ceste, a klobuk opisane vrste podsjeća i na neke manje vrste krovnjača koje nemaju volvu na bazi stručka.

BOROVA TOBOLČARKA

Volvariella hypopithys (Fr.) Shaffer

Etimologija: hypo (gr) = ispod + pitys (gr.) = bor. Po vrsti drva ispod kojega raste.

Klobuk: 1.5-4 (6) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi; bijel, površina je vlaknasto-maljav.

Stručak: Valjkast; bijel, sitno je vlaknast; volva je uglavnom s 4 lapa bijele boje.

Listići: Gusti, nisu široki, prelaze rub klobuka, slobodni, ponekad su račvasti, izmiješani su s lamelulama; najprije su bijeli, zatim su s ružičastom nijansom, kasnije su ružičasto-smeđi, oštrica je iste boje i lagano resasta.

Spore: Eliptične, glatke, 6-7 x 4.5-5 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Bijelo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprofit tla u miješanim i bjelogoričnim šumama, najčešće šumama bukve, rjeđe u šumama bora, te u staklenicima, na glinenastom  tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Ova je tobolčarka dosta malena rastom, a prepoznatljiva je po upadljivo vlaknastom klobuku i svjetlijem stručku.

MIŠJA TOBOLČARKA

Volvariella murinella (Quél.) M.M.Moser ex Dennis, P.D.Orton & Hora

Etimologija: mus, muris (lat.) = mišja, miš. Po boji.

Klobuk: 2-4 (6) cm širok, najprije je zvonolik, zatim je konveksan kasnije je otvoren i naglašeno široko ispupčen na sredini, gladak, lagano je mazav; skoro je bijel, sivkast do siv, često je i s ružičastom nijansom, sredina je nešto tamnija, površina je sivo-smeđe vlaknasto-baršuasta, rub je narebran, često je dosta svjetliji.

Stručak: Vitak, prilično je tanak, malo je proširen je na vrhu, zadebljan je na bazi, gladak, bijel, vlaknast, kasnije je gol; volva je bjelkasta, u starosti je sivo-smeđa, podijeljena je na 3-4 lapa.

Listići: Prilično su gusti, jasno su zaokruženi uz stručak, slobodni, lagano su trbušasti; najprije su bijeli, kasnije su ružičasti.

Spore: Eliptične, 5-7 x 3-4 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Tanko, mekano, lomljivo, bijelo; lagano miriše na cvijet pelargonije ili travu, a okus je malo neugodan, kiselkast.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, kao saprofit tla u svim tipovima šuma, parkovima te po livadama i pašnjacima, na humusnom tlu; slabo je rasprostranjena vrsta. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, početkom lipnja i krajem travnja.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta jer nema gotovo nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Dosta je mala obojnjača, ne može se uvijek sa sigurnošću prepoznati samo na temelju izgleda. Ima karakterističnu volvu s nekoliko lapova, izvana je bijele, a ne sive boje kao kod sličnih vrsta, kao što je primjerice mala tobolčarka (Volvariella pusilla) koja je dosta manja rastom.

MALA TOBOLČARKA

Volvariella pusilla (Pers.) Singer

Etimologija: pusilla (lat.) = vrlo mala, najmanja. Po dimenzijama.

Klobuk: 1-1.5 (3) cm širok, prvo je zvonolik, kasnije je raširen i upadljivo ispupčen na sredini, malo je ljepljiv; bijel, sivkast do sivo-smeđ, svilenkast, vunasto-vlaknast, rub je lagano narebran i gotovo gladak.

Stručak: Često je prilično je kratak, zadebljan je na bazi, nije bulbozan, šupalj, gladak, u mladosti je gotovo je proziran, bijel, u starosti je malo smeđe vlaknasto-crtast; volva je bjelkasta, ponekad je sivo-smećkasta, uglavnom je upadljivo rastrgana na 4 lapa.

Listići: U mladosti su gusti, kasnije su razmaknuti, slobodni, oštrica je ponekad neravna i resasta; bijeli, kasnije su svijetloružičasti od praha spora.

Spore: Eliptične, glatke, 5.5-8 x 4-6 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, mekano, lomljivo, bijelo; miris je blag, nije neugodan, a okus je također blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, na rubovima šuma, te po parkovima i staklenicima, voli glinenasto tlo. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, početkom lipnja i u prvoj polovici studenog.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Nešto je manja tobolčarka.

PARAZITSKA TOBOLČARKA

Volvariella surrecta (Knapp) Singer

Engleski naziv: Piggyback Rosegill

Klobuk: 1-8 (10) cm širok, najprije je kuglasto-jajolik, zatim je polukuglast, kasnije je manje ili više otvoren i uglavnom ispupčen na sredini, suh, po vlažnom je vremenu mazav; bjelkast, ponekad je sa sivim ili sivo-zelenim odsjajem, svilenkast, radijalno je vunasto-vlaknast, sredina kasnije požuti ili posmeđi.

Stručak: 3-6 (8) cm visok i 0.6-0.8 (1) cm debeo, suh, često je zakrivljen, prema dolje je deblji, bjelkast je do sivkast, vlaknast; volva je bijela, kasnije je blijedosmeđa, opnasta i vlaknasta, podijeljena je na 2-3 lapa.

Listići: Gusti, tanki, široki, slobodni, nejednako su dugi; najprije su bjelkasti, kasnije su ružičasti, oštrica je bjelkasta i pahuljasta.

Spore: Eliptične, 5-7 x 3-5 µm; cistide su u obliku boce (60-90 x 15-25 µm); otrusina je crvene boje.

Meso: Tanko, mekano, bijelo; lagano miriše na plijesan, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen, najčešće kao saprofit na starim plodnim tijelima sive maglenke (Clitocybe nebularis), a rjeđe na drugim vrstama iz rodova Clitocybe i Tricholoma.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Jednostavno se prepoznaje, jer nema mnogo vrsta gljiva koje parazitiraju druge gljive. Najčešće raste na sivoj maglenki koju napadne micelijem, a napadnuta se gljiva od tog trenutka abnormalno razvija, ponekad raste po više plodnih tijela zajedno. Ako imate sreće, možete vidjeti kako će vrlo brzo narasti čak i ako se ostavi na golom stolu. Nakon sat vremena može narasti i preko 2 cm, bez dodatne vlage i kontakta s tlom.

Volvariella taylori - created on October 2015 in Stazzano, Italy by Fabio Mauri

RUDERALNA TOBOLČARKA

Volvariella taylori (Berk. & Broome) Singer

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast mikologa Taylora.

Klobuk: 1-8 (10) cm širok, prvo je poluloptast, kasnije je raširen i često tupo ispupčen na sredini, suh; siv je do sivo-smeđ, od sredine se radijalno raspucava.

Stručak: 4-8 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, gladak, gol, prljavo bijel; volva je smećkasta, široka, s 3-5 lapova.

Listići: Gusti, slobodni, najprije su bijeli, kasnije su ružičasti do ružičasto-smeđi.

Spore: Eliptične, 5.5-9 x 4-6 µm; otrusina je ružičasta.

Meso: Lomljivo, bijelo; miris nije izražen ili je na plijesan, a okus je malo neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po kao saprofit po parkovima, uz stare zidove, ruševine, na odlagalištima otpada, te na prljavim i zapuštenim mjestima, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Osrednje je velika tobolčarka, a klobuk i volva su smećkasto-sive boje što su i najznačajnije osobine pri determinaciji ove vrste.

SREBRNASTA PRESLICA

Amanita argentea Huijsman

Etimologija: argentatus (lat.) = srebro. Po boji.

Engleski naziv: Silvery Amanita

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, zvonolik, kasnije otvoren, izraženo je ispupčen na sredini; po suhom je vremenu srebrnasto sjajan ili sivkast, srebrnastosiv, uglavnom gol, bez ostatka ovoja, ponekad na vrhu zaostane veliki komad bijelog ovoja, rub je izraženo narebran.

Stručak: 9-20 cm visok i 0.6-1.7 (2) cm debeo, tanak, nježan, prema vrhu je tanji, malo je zadebljan na bazi, šupalj, sitno je pahuljast; bijel je ili malo srebrnast; izraste duboko iz zemlje iz bijelog ovoja.

Listići: Najprije bijeli, poslije kremasto-bijeli i više-manje smećkastog tona; gusti, slobodni, mekani.

Spore: Široko eliptične do eliptične, rijetko su kuglaste, glatke, prozirne, s jednom su uljnom kapljom, nisu amiloidne, (8.9) 9.5 - 11.1 (12) × (6.9) 7.5 - 8.8 (9.3) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.4 (1.6), N = 120, Me = 10.3 × 8.1 µm, Qav = 1.3; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miris nije izražen, okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, uz rubove šuma, te u manjim skupinama po šumskim čistinama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na pjeskovitom tlu. Primjerak na slici snimljen je u listopadu na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 6, 7,  8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su upadljiva preslica (Amanita magnivolvata), koja ima visoku i mesnatu bijelu volvu, planinska preslica (Amanita nivalis), kojoj je klobuk obično pokriven ostacima ovoja i tmurna preslica (Amanita vaginata), koja ima vlaknasto-čehasto dekorirani stručak.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ovojem ili volvom; 2. rub klobuka je izraženo narebran; 3. listići su bijeli i slobodni; 4. klobuk je tamnije ili svjetlije sive boje

DVOBOJNA PRESLICA

Amanita battarrae (Boud.) Bon

Engleski naziv: Banded Amanita

Klobuk: 2-10 (12) cm, prvo je stožast pa rastvoren, ulegnute sredine sa središnjom grbicom, rub je izrazito narebran do oko 1/3 promjera klobuka; smeđ, sivkasto-smeđ, oker-smećkast, maslinasto-smeđ ili lagano hrđastosmeđ, tamniji je na tjemenu i unutar narebranog dijela klobuka, tamnosivo-smeđ, dok je narebrani dio svjetliji, nekad skoro bijel.

Stručak: 5-16 cm visok i 0.5-1.5 (2) cm debeo, visok, vitak, lagano je zadebljan na dnu, poslije je šupalj, bez vjenčića; bjelkast, žuto-smeđ ili sivo-smeđ, prekriven je malim smeđim čehicama razvrstanim u cik-cak prugama poput zmijske kože; uz dno stručka dobro je očuvan mlohavi kožasti ovoj koji je dosta visok, 2-3.5 (4) cm širok, izvana je bjelkasto-kremast, a iznutra tamniji, izblijedi.

Listići: Gusti, široki, bijeli, uz stručak su slobodni, različito su dugi, oštrica uz rub klobuka prelazi u sivo-smeđu.

Spore: Kuglaste, (10) 10.2 - 11.8 (12.9) × (7.9) 9.3 - 11.1 (12.2) µm, Q = 1 - 1.2 (1.3), N = 120, Me = 10.8 × 10.1 µm, Qav = 1.1; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do svijetložućkasto, tamnije je obojeno ispod kožice, krhko; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, te po travnjacima, osobito viših planinskih predjela. Primjerak na prvoj i petoj slici snimio je Neven Ferenčak, početkom lipnja u okolici Ivanca, a primjerke na drugoj i trećoj slici slici Matija Josipović, u drugoj polovici lipnja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Po boji i dekoraciji na klobuku su slične johina preslica (Amanita friabilis), koja je obično s ostacima ovoja na rubu klobuka, debeloovojna preslica (Amanita pachyvolvata), koja je mnogo većih dimenzija i sivokožasta preslica (Amanita submembrancea).

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je smeđ do sivo-smeđ, i tamniji na sredini; 5. stručak je prošaran sitnim smeđim čehicama poput zmijske kože

BEKEROVA PRESLICA

Amanita beckeri Huijsman

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Becker's Ringless Amanita

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, prvo je polukuglast, nije zvonolik, poslije je konveksan i otvoren; svijetlosmeđ, smeđ, oker-smeđ ili tamnosmeđ, s čehastim ostacima bijelog ovoja, rub je često radijalno ispucan, izraženo narebran do 1/3 promjera klobuka, što je i karakteristika preslica.

Stručak: 10-12 (13) cm visok i 1.2-2 (2.5) cm debeo, valjkast, lagano je sužen na vrhu; bijel do svijetlosmećkast, skoro čitavom dužinom je s mnogobrojnim izraženim čehastim ostacima ovoja svijetlosmećkaste boje; pri dnu završava s bijelim, krhkim i ne osobito visokim ovojem koji također postane smećkast, podijeljen je na režnjeve.

Listići: Gusti, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli do blago krem, široki, oštrica je blago nazubljena.

Spore: Kuglaste, 9.5-10.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo ili malo tamnije, tanko, krhko; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama na vapnenastom tlu, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešća je u mediteranskom području, međutim, može se pronaći i u unutrašnjosti, npr. na Plješivici.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Vrlo je dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je johina preslica (Amanita friabilis), koja je tamnija na sredini klobuka i s bjelkastim rubom.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je smeđ do tamnosmeđ; 5. klobuk je prekriven ostacima bijelog ovoja; 6. stručak je smeđe čehast 

BLAGVA

Amanita caesarea (Scop.) Pers.

Etimologija: caesaerus (lat.) = cezarovo, carsko. Po dobroj kvaliteti.

Engleski naziv: Caesar's Amanita

Klobuk: 3-12 (18) cm širok, najprije mesnat i kuglast pa jajolik i na kraju otvoren, malo mazav i gol bez ostataka ovoja, nekada se mogu pronaći i ostaci bijelog krpastog ovoja; zlatnožute, narančasto-crvene, narančasto-smeđe ili krvavocrvene boje, nekad vuče ka žutoj, a nekad ka crvenoj boji; rub je pravilan, poslije crtast.

Stručak: 7-15 (17) cm visok i 2-3 (4) cm debeo, valjkast, mesnat, osnova je zadebljana, najprije je pun pa poslije malo šupljikav, žućkast ili zlatnožut, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; ispod klobuka se nalazi naglašeno narebrani zlatnožuti viseći vjenčić; na dnu je ostatak mesnatog bijelog ovoja, volva je visoka, žilava, režnjasta, debela.

Listići: Najprije svijetložuti, zatim zlatnožuti; vrlo su gusti, prema kraju su širi, pomiješani su s lamelulama, slobodni.

Spore: Eliptične, (7.6) 8.1 - 9.8 (12.1) × (5.2) 5.9 - 7.1 (8.3) µm, Q = (1.2) 1.3 - 1.5 (1.7), N = 120, Me = 8.9 × 6.4 µm, Qav = 1.4; otrusina je bijela.

Meso: Kod mladih je bjelkasto, a prema krajevima, odnosno ispod kožice klobuka je žuto; miris je nenapadan i ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama (listopadnim i zimzelenim) u simbiozi s različitim vrstama hrastova i sa šumskim kestenom, na vapnenastom tlu, voli toplije krajeve, a u kontinentalnim krajevima je rjeđa. Primjerci na prvih pet slika snimljeni su u rujnu, na lokalitetu Gala kod Sinja, šesta polovicom listopada, na lokalitetu Petrova gora kod Vojnića, a sedma sredinom kolovoza, na lokalitetu Brlenić kod Krašića.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Po boji klobuka su slične crvena muhara (Amanita muscaria) koja ima bijele listiće i ostatke ovoja po površini klobuka u obliku malih krpica, te njezin sinonim ogoljela muhara (Amanita muscaria var. aureola), koja je poput crvene muhare bez krpastih ostataka ovoja po klobuku i obično je više narančaste, nego crvene boje. U rimsko je doba bila omiljena jestiva gljiva rimskih generala

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ovojem ili volvom; 2. listići su žuti i slobodni; 3. klobuk je žute, narančaste do crvene boje; 4. stručak je žut; 5. viseći je vjenčić žut i s gornje strane crtast

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 19. Carska blagva (blagva) (Amanita caesarea (Scop. ex Fr.) Pers. ex Schw.); Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Blagva (Amanita caesarea (Scop.: Fr.) Pers.)

TIGRASTA PRESLICA

Amanita ceciliae (Berk. & Broome) Bas

Engleski naziv: Snakeskin Grisette

Klobuk: 3-15 (18) cm širok, najprije je zvonolik, zatim se otvori; smeđe, sive ili sivo-smeđe boje, prekriven je širokim krpastim sivo-smeđim ili tamnosmeđim ostacima ovoja, rub je napadno narebran do oko 1/3 promjera klobuka, u starosti je izvrnut.

Stručak: 12-20 (25) cm visok i 1.5-3 cm debeo, valjkast, u starosti je šupalj, prema vrhu je malo tanji, na bazi je zadebljan, ali bez bulbe, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; sivo-smeđ, prošaran je sitnim smeđim čehicama koje podsjećaju na zmijsku kožu, nema vjenčića, ali se pahuljice katkad na stručku smjeste tako da stvore nepravilan vjenčić na neodređenom mjestu, najčešće na dnu stručka, volva je prolazna jer brzo propadne.

Listići: Vrlo su gusti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, skoro su slobodni, bijeli, oštrica je često tamnija.

Spore: Kuglaste, (8.9) 10.1 - 11.9 (14.4) × (8.2) 9.5 - 11.1 (13.3) µm, Q = 1 - 1.1 (1.2), N = 60, Me = 11 × 10.3 µm, Qav = 1.1; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, prljavobijelo, lomljivo i nježno; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenilanilinom postaje najprije crveno kao vino, a zatim ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama i na šumskim čistinama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, na neutralnom do vapnenastom ili glinenastom tlu. Prilično česta vrsta u Istri. Primjerci na prve tri slike snimljeni su na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Vrlo je dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Ako se obrati pozornost na dekoraciju klobuka i velike dimenzije, zamjena s drugim vrstama nije moguća.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ovojem ili volvom koja brzo propadne; 2. listići su bijeli i zaokruženi uz stručak; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je smeđ do siv; 5. klobuk je sa mnogobrojnim smeđim krpastim ostacima ovoja; 6. stručak je prošaran sitnim smeđim čehicama koje podsjećaju na zmijsku kožu

ŽUĆKASTA PUPAVKA

Amanita citrina Pers.

Etimologija: citrinus (lat.) = limun, limunastožuto. Po boji klobuka.

Engleski naziv: False Deathcap

Klobuk: 3-8 (13) cm širok, prvo je kuglast, zvonolik pa otvoren; svijetložut ili limunastožut, žućkasto-zelenkast, ali nekad i potpuno bijel (bijela pupavka (Amanita citrina var. alba) ili žuto-smeđ, prekriven je nepravilnim bijelim bradavičastim ostacima ovoja koji se za kišnih dana isperu, mazav, gladak i sjajan.

Stručak: 5-12 (16) cm visok i 1-1.5 (2.5) cm debeo, valjkast, baza je jako gomoljasto zadebljana, prvo je pun pa šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; bijel do žućkast; na gornjem dijelu je malo narebrani, opnasti bijeli ili žućkasti vjenčić; a bulba je obrubljena s bijelim opnastim ovojem koji se uglavnom rano izgubi.

Listići: Slobodni, gusti, bijeli su ili blago žućkasti, na oba su kraja suženi.

Spore: Kuglaste do gotovo kuglaste, (7) 7.4 - 8.8 (10.3) × (6.3) 7 - 8.3 (9.9) µm, Q = 1 - 1.1, N = 120, Me = 8.1 × 7.6 µm, Qav = 1.1; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, tanko, ispod kožice klobuka je malo limunastožućkasto, čvrsto; miris je slab, ali neugodan na sirove krumpire, a nekima na kupus ili rotkvice, okus je blag, prilično odvratan na rotkvice.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka, listići i meso u gomoljastom zadebljanju stručka se u dodiru sa sumpornom kiselinom oboje maslinasto-smeđe, dok se rub listića s kalijevom lužinom oboji karmin-smeđe.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studenog, u crnogoričnim i miješanim šuma u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično borom i smrekom, ali i hrastom, voli vapnenasto ili kiselo tlo. Dosta je česta vrsta.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Dugo je vremena smatrana teškom otrovnicom, kao i zelena pupavka (Amanita phalloides), međutim, danas se sa sigurnošću zna da nije tako opasna, te da trovanje nije kobno. Slabo je otrovna jer sadrži termolabilni toksin bufotenin (kao kod žabe krastače) koji pojačava cirkulacijsku aktivnost i ima halucinogeno djelovanje, a toksin se termičkom obradom potpuno uklanja, nakon čega je gljiva jestiva, ali nije osobito ukusna zbog prilično neugodnog mirisa i okusa. Branje ove vrste nije preporučljivo zbog sličnosti sa zelenom pupavkom.

Napomena: Slične su bijeli varijetet žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), koja ima bijeli klobuk, te eventualno svijetložuta muhara (Amanita gemmata), koja je s krpastim, a ne bradavičavim ostacima ovoja na klobuku i obično je intenzivnije limunastožute boje. Primjerci na slikama snimljeni su na lokalitetima Ponikve kod Zagreba, cret Dubravica kod Zaprešića i Pila kod Stubičkih toplica.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ovojem ili volvom koja brzo propadne; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. klobuk je žut ili potpuno izblijeđen; 4. klobuk je prekriven bijelim bradavičastim ostacima ovoja; 6. vjenčić opnast i s gornje strane crtast; 7. stručak je bulbozno zadebljan na bazi

ŽUĆKASTA PUPAVKA, BIJELI VARIJETET

Amanita citrina var. alba (Gillet) E.-J.Gilbert

Etimologija: albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Engleski naziv: White False Death Cap

Klobuk: 3-8 (13) cm širok; u mladosti je okruglast, zatim poluloptast i na kraju otvoren, prilično je mesnat; snježnobijele boje (za razliku od tipične žućkaste pupavke (Amanita citrina), koja je karakteristično žuta), manje ili više je prekriven bradavičastim ostacima bijelog ovoja, kožica je glatka, sjajna i mazava.

Stručak: 5-12 (16) cm visok i 1-1.5 (2.5) cm debeo, valjkast, pun je pa cjevasto-šupalj, završava tipičnim jakim zadebljanjem koje je kao obrubljeno s gornje strane; bijel; vjenčić je bijel, opnast, viseći i crtast s gornje strane.

Listići: Bijeli, gusti, trbušasti, slobodni, nepravilni.

Spore: Skoro kuglaste, 8-10.5 x 7-9 µm; otrusina je bijela

Meso: Bijelo, tanko, čvrsto; miris je slab, ali neugodan na sirove krumpire ili rotkvice, okus je blag, prilično odvratan na rotkvice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem; prilično je česta vrsta na Kalniku i oko Varaždinskih Toplica.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Status jestivosti je potpuno isti kao kod tipične žućkaste pupavke. Dugo je vremena smatrana teškom otrovnicom, kao i zelena pupavka (Amanita phalloides), međutim, danas se sa sigurnošću zna da nije tako opasna, te da trovanje nije kobno. Slabo je otrovna jer sadrži termolabilni toksin bufotenin (kao kod žabe krastače) koji pojačava cirkulacijsku aktivnost i ima halucinogeno djelovanje, a toksin se termičkom obradom potpuno uklanja, nakon čega je gljiva jestiva, ali nije osobito ukusna zbog prilično neugodnog mirisa i okusa. Branje ove vrste nije preporučljivo zbog sličnosti s bijelim pupavkama.

Napomena: Slične su tipična žućkasta pupavka, te bijeli varijetet zelene pupavke (Amanita phalloides var. alba), smrdljiva pupavka (Amanita virosa) i bijela pupavka (Amanita verna), koje nemaju krpice na površini klobuka.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ovojem ili volvom koja brzo propadne; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. klobuk je bijel; 4. klobuk je prekriven bijelim bradavičastim ostacima ovoja; 6. vjenčić opnast i s gornje strane crtast; 7. stručak je bulbozno zadebljan na bazi

ŽUTA PRESLICA

Amanita contui Bon & Courtec.

Engleski naziv: False Saffron Ringless Amanita

Klobuk: 3-8 (11) cm širok, prvo je zvonolik pa konveksan; žute, žuto-narančaste do narančaste boje koja se upadljivo ističe u prirodi, sredina je malo tamnija; rub je svjetliji, jako narebran, do oko 1/3 promjera klobuka.

Stručak: Jako je vitak, valjkast, prema vrhu je uži, najprije je pun pa zatim šupalj; bijel, cijela površina prekrivena bijelim čehicama na svijetlosmeđoj ili svijetlooker-smeđoj osnovi; na dnu se nalazi bijeli, opnasti, trajni i visoko postavljeni ovoj, podijeljen je na režnjeve.

Listići: Slobodni, trbušasti, gusti; bijeli, krem do žućkasti.

Spore: Kuglaste, prozirne, 8.4-17.6 x 7.4-14.1 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, krhko; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili po 2-3 primjerka zajedno, u bjelogoričnim šumama u simbiozi samo s brezom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Opisana se vrsta lako zamijeni sa šafranastom preslicom (Amanita crocea), kojoj je čitavi stručak prekriven žućkastim, gotovo stršećim, čehicama na svjetlijoj osnovi.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli do žućkasti i slobodni; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je žuto-narančast; 5. stručak je prošaran bijelim čehicama; 6. raste u simbiozi s brezom

ŠAFRANASTA PRESLICA

Amanita crocea (Quél.) Singer

Etimologija: croceus (lat.) = boje šafrana (Crocus sativus), šafranasto-žuto. Po boji.

Engleski naziv: Orange Grisette

Klobuk: 3-12 (18) cm širok, prvo je tupo-stožast pa otvoren i skoro izravnat, ali uvijek ispupčen na sredini; žut, žuto-narančast, narančast, narančasto-smeđ, crvenkast, rijetko je svijetlomaslinastog tona, sredina je malo tamnija, mazav, osobito po vlažnom vremenu; rub je tipično narebran do oko 1/3 promjera klobuka.

Stručak: 5-14 (18) cm visok i 1-2 (3.5) cm debeo, dug je i vitak, valjkast, u starosti šupalj, sužen je na vrhu; najprije svijetlonarančast, u starosti tamniji, čitav je prekriven žućkastim, gotovo stršećim, čehicama na svjetlijoj osnovi, vrh je svjetliji; na dnu se nalazi upadljivi, bijeli, žilav i prilično izražen opnast ovoj.

Listići: Gusti, slobodni, trbušasti; bijeli, krem do šafranastožuti.

Spore: Kuglaste, rijetko su široko eliptične, prozirne, 8-19 x 7.5-16 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do žućkasto, vrlo je lomljivo; miris nije izražen, okus blag.

Kemijske reakcije: Meso stručka u dodiru s fenolom postane tamnocrveno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u manjim skupinama ili pojedinačno, u miješanim i bjelogoričnim šumama, uglavnom u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom johom, brezom, grabom, lijeskom, topolom ili hrastom, a ponekad i smrekom. Primjerci na prve dvije slike snimljeni su na lokalitetu eko-centar Budinjak na području Parka prirode Žumberak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Vrlo je dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su crnosmeđa preslica (Amanita fulva), koja je na sredini klobuka dosta tamnija, dok je stručak sitno čehast, te žuta preslica (Amanita contui), kojoj je čitavi stručak prekriven bijelim čehicama na smećkastoj osnovi, koje nisu stršeće kao kod opisane vrste.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli do žuti i slobodni; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je žuto-narančast, narančast ili narančasto-smeđ; 5. čitavi je stručak prekriven žućkastim, gotovo stršećim, čehicama na svjetlijoj osnovi

JEŽASTA MUHARA

Amanita echinocephala (Vittad.) Quél.

Etimologija: ekinos (gr.) = bodlja, kudrav, jež, uvojak + kephale (gr.) = glava, čelo. Po razasutim bodljicama po površini klobuka.

Engleski naziv: Solitary Amanita

Klobuk: 4-8 (12) cm širok, mesnat, prvo je kuglast pa konveksan i na kraju otvoren; bijel do žućkast, kasnije žućkasto-smeđ ili srebrnasto-smeđ, prekriven je stožastim ili piramidalnim ostacima ovoja koji se prema rubu snizuju, podsjeća na neke vrste iz roda Pholiota, kožica se lako guli; rub je pravilan i često ima viseće ostatke ovoja.

Stručak: 5-10 (15) cm visok i 1-2 (3) cm debeo, visok, pun, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, zadebljan je na dnu, rijetki su primjerci s tanjom osnovom, ispod zadebljanja je šiljato produžen duboko u zemlju; bijel do žućkasto-smeđ; na zadebljanju se vide tipično prstenasto poredani bradavičavi ostaci ovoja; vjenčić je opnast, bijel i crtast, spušten je nadolje.

Listići: Gusti, tanki, široki, s malim zupcem su pričvršćeni za stručak ili su slobodni; bijeli, bjelkasto-sivkasti, sivkasto-zeleni pa sivkasto-žuti, oštrica je bljeđa i resasta.

Spore: Eliptične, 9-12 x 6.2-8.8 µm; otrusina je bijela, kremasto-žuta, malo zelenkasta.

Meso: Tvrdo, bijelo je ili sivkasto, takožer sa svijetloplavkastom do zelenkastom nijansom; miris nije izražen ili je malo neugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, u toplijim krajevima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu, češća je u sušnijim godinama. Rijetka je vrsta. Primjerak na četvrtoj i petoj slici snimio je Danijel Mulc, a na šestoj i sedmoj Neven Škific.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se da uzrokuje trovanje slično kao kod orelaninskog sindroma: oštećenje jetre i bubrega, ali obično bez ozbiljnog tijeka. Po nekim je izvorima smrtno otrovna vrsta, međutim proglašena je jestivom gljivom osrednje kvalitete, ali ju je najbolje izbjegavati zbog moguće zamjene s drugim otrovnim vrstma iz ovog roda. Bez obzira na moguću jestivost smatramo je otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je kuštrava muhara (Amanita vittadinii), koja nema bulbozno zadebljani stručak, a dekoracija na klobuku se sastoji od piramidalnih bradavičavih krljušti koje se prema rubu klobuka pretvaraju u čehice.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno prstenasto poredanim bradavičastim ostacima ovoja ili volve; 2. listići su bijeli, sivkasti do žućkasti i prirasli sa zupcem; 3. klobuk je bijel do žućkasto-smeđ; 4. klobuk je prekriven mnogobrojnim piramidalnim ostacima ovoja; 5. stručak je bulbozno zadebljan na bazi; 6. vjenčić je opnast, s gornje je strane crtast

ELIJEVA MUHARA

Amanita eliae Quél.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Elias Amanita

Klobuk: 2-8 (12) cm širok, okruglast pa polukuglast, na kraju se otvori, često s ponekim ostatkom ovoja, lomljiv; kremasto-bijel, kremasto-žut, svijetložut, oker, svijetlosmeđ, smeđ, crvenkasto-smeđ, ružičast ili tamnocrven, nešto je tamniji prema sredini, rub je jasno tipično crtast.

Stručak: 10-12 (15) cm visok i 1-2 (3) cm debeo, duboko je ukopan u zemlju gdje završava zadebljanjem i ovojem koji obično ostaje u zemlji, dug je i dosta tanak; bijel do svijetložut, ispod vjenčića je čehav, šupalj; nosi prljavo bijeli do svijetložuti, tanki, viseći, vlaknasti, nepravilni, malo crtasti i često rastrgan vjenčić koji se nalazi na srednjem dijelu.

Listići: Bijeli do krem; gusti, slobodni su uz stručak; oštrica je nazubljena; lamelule su nepravilne, odnosno bez reda, prirasli su za listiće uz rub klobuka.

Spore: Eliptične, prozirne, 10-13 x 6-8 µm (cromushrooms: basidiospores (10.4) 11 - 13.7 (15.3) × (7.3) 7.6 - 9.2 (10.6) µm, Q = (1.2) 1.4 - 1.6 (1.7), N = 120, Me = 12.2 × 8.3 µm, Qe = 1.5, bazidije su 4-sporne, 41.1-52.3 × 9.3-13.3 µm, N = 12, cheilocistide su batinaste, 29.4-43.4 × 7.3-13.2 µm, N = 4, kuglasti elementi 33.7-49.1 × 18.2-30.2 µm, N = 4); otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, čvrsto, elastično, ispod kožice klobuka je malo obojeno; miris nije izražen, okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolom i fenolanilinom najprije pocrveni pa zatim posmeđi, dok listići s formolom ubrzo postanu prljavo crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s bukvom, lijeskom, hrastom, brezom, ponekad u crnogoričnim šumama s borom, voli kiselo tlo i toplija staništa; može se pronaći u Maksimirskoj šumi u Zagrebu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Iako je dio autora navodi kao jestivu vrstu, ipak se smatra otrovnom jer je utvrđeno da sadrži toksin amanitin.

Napomena: Najznačajnija karakteristika ove vrste je crtasti rub klobuka po čemu se lako razlikuje od sličnih muhara.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ovojem ili volvom koja obično ostaje u zemlji; 2. listići su bijeli do krem i slobodni; 3. klobuk je bijel, krem, žućkasto-smeđ do smeđ; 4. klobuk je prekriven ponekim ostatkom ovoja; 5. rub klobuka je narebran; 6. vjenčić je opnast, tanak, često rastrgan, s gornje je strane malo crtast

PRAVA TIGRICA

Amanita excelsa (Fr.) Bertill.

Engleski naziv: European False Blusher

Klobuk: 3-12 (15) cm širok, najprije poluloptast, zatim otvoren, mekan i lomljiv; smećkast, siv, sivo-smeđ do crno-smeđ, s vrlo sitnim, zrnatim, bijelim, prljavobijelim ili sivim bradavicama ili krpicama koje nisu čvrsto pričvršćene i s lakoćom se odstranjuju, kožica je jako mazava; rub je gladak i nije naboran.

Stručak: 5-12 (15) cm visok i 1-3 (4) cm debeo, razmjerno je visok, valjkast, prvo je pun pa pregradasto šupljikav, lako se odvoji od mesa u klobuku, ukopan je duboko u zemlji i teško ga se iščupa, osnova je gomoljasto zadebljana, čitav je brašnast, bijel do prljavobijel, lagano je čehast; nosi bijeli, tipično crtasti, viseći i prolazni vjenčić; ovoj uz gomoljastu osnovu nije očuvan.

Listići: Bijeli, u starosti smećkasti, trbušasti, uz stručak su zaokruženi, slobodni, poneki slabo prirasli.

Spore: Široko eliptične do gotovo kuglaste, glatke, prozirne, 7-10 x 6-8 µm, (cromushrooms: (7) 7.3 - 8.8 (10) × (5.4) 5.7 - 6.6 (7.2) µm, Q = (1.2) 1.22 - 1.4 (1.7), N = 120, Me = 8 × 6.1 µm, Qe = 1.3); otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, čvrsto; miris neugodan pljesniv, podsjeća na ciklu ili rotkvice, a okus na rotkvice, malo gorkast i opor.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno, u svim tipovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, voli kiselo tlo.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Osrednje je kvalitete, a preporučuje se za konzumaciju samo ako je pouzdano točno raspoznajete. Sirova je otrovna pa je potrebna temeljita termička obrada. Zbog velike sličnosti s panterovom muharom (Amanita pantherina) ju je možda najbolje izbjegavati.

Napomena: Slične su panterova muhara, koja uz bazu stručka ima bijelu kožastu volvu koja prema gore završava stepeničasto, na smeđem klobuku su bijele krpice, a rub je sitno narebran, te biserna muhara (Amanita rubescens), kojoj meso na prerezu pocrveni.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno slabo prepoznatljivim ostacima ovoja ili volve; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. klobuk je smećkast, siv do sivo-smeđ; 4. klobuk je prekriven mnogobrojnim krpastim ili bradavičavim ostacima ovoja; 5. stručak je bulbozno zadebljan na bazi; 6. vjenčić je opnast, viseći, prolazan, s gornje je strane crtast

FRANKETIJEVA MUHARA

Amanita franchetii (Boud.) Fayod

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Gilded Amanita

Klobuk: 2-9 cm širok, prvo je konveksan pa izravnat, po vlažnom je vremenu malo mazav, žućkast, žućkasto-smeđ ili sivo-smeđ, cijela površina je gusto prekrivena sitnim sivim i žućkastim bradavicama, kao grupiranim ostacima ovoja, zbog čega djeluje hrapavo, rub je gladak.

Stručak: 3-10 cm visok i 1-2.5 cm debeo, pun je pa šupalj, prema dolje se širi i završava jakim gomoljastim zadebljanjem, bijel, s nejasnim je žućkastim pojasom ljuskavih bradavica ispod vjenčića; vjenčić je bjelkast, viseći, zupčastog ruba i crtast.

Listići: Zaokruženi uz stručak, slobodni, gusti, izmiješani s kraćim, bijeli do krem.

Spore: Eliptične, 7.5-11.5 x 4.5-7.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, ispod kožice klobuka je žućkasto, tvrdo; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom, na vapnenastom tlu, češća je na mediteranskom području. Rijetka je vrsta. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc, sredinom srpnja, na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Iako je po izvješćima jestiva vrsta jedan dio izvora navodi da je nejestiva, a drugi dio da je sumnjiva kao otrovna vrsta. Sirova je gotovo sigurno otrovna. Sumnja se da uzrokuje blago trovanje amatoksinom, međutim to u Europi do sada nije jasno potvrđeno, poznata su samo izvješća o mučnini i blagim poremećajima funkcije bubrega i jetre s dobrim oporavkom. U svakom slučaju smatra se otrovnom vrstom i ne savjetuje se njezina konzumacija.

Napomena: Slična je ježasta muhara (Amanita echinocephala), koja je na gomoljastoj bazi s tipično prstenasto poredanim bradavičavim ostacima ovoja.

Amanita friabilis - created in Estonia by Veiko Kastanje

JOHINA PRESLICA

Amanita friabilis (P.Karst.) Bas

Etimologija: Po krhkosti (sipkosti) volve.

Engleski naziv: Fragile Amanita

Klobuk: 3-8 (10) cm širok, stožast je pa otvoren i uvijek s prisutnom grbicom na sredini; oker-smeđ, sivo-smeđ, sivkast, siv, svijetlosmeđ ili smeđ, rub je svjetlije bjelkaste boje, u mladosti prekriven sivo-smeđim čehicama, malo mazav, često je prekriven krpastim ostacima ovoja, rub je narebran do 1/3 promjera klobuka.

Stručak: 5-10 (12) cm visok i 0.6-1.5 cm debeo, sužava se od baze prema vrhu, bez bulbe, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; bjelkast, svijetlosmeđ do ružičasto-smeđ, prekriven je ostacima ovoja koji se razloži na sitne krpice i čehice, baza je s raspadnutim, pojasastim ostacima ovoja.

Listići: Bjelkasti, slobodni, prilično su trbušasti.

Spore: Eliptične, 8-11.5 x 6.5-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, ponekad s mrljama, tanko, lomljivo; miris malo neugodan na plijesan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u vlažnim i močvarnim bjelogoričnim šumama u simbiozi s johama sve do 1.900 m nadmorske visine, voli vapnenačko tlo. Za područje Hrvatske vrstu spominje Focht (1986), no bez konkretnog nalazišta, a tijekom kasnijih istraživanja nije pronađena.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Sirova je otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je bekerova preslica (Amanita beckeri), koja ima jasno izraženi volvu na dnu stručka i krpaste ostatke bijelog ovoja na klobuku.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je raspadnutim, pojasastim ostacima ovoja; 2. listići su bjelkasti i slobodni; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je svjetlije ili tamnije smeđe boje; 5. klobuk je prekriven krpastim ostacima ovoja; 6. stručak je prošaran smeđim čehicama i krpicama

CRVENOSMEĐA PRESLICA

Amanita fulva Fr.

Engleski naziv: Tawny Grisette

Klobuk: 3-6 (9) cm širok, zvonolik, poslije otvoren, u sredini napadno ispupčen; ružičast, narančast, narančasto-smeđ, crvenkast, oker-hrđastosmeđ, crvenkasto-smeđ, sredina je tamnija, sjajan i bez ostataka ovoja; rub je izrazito narebran do oko 1/3 promjera klobuka.

Stručak: 7-18 (20) cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, dug, baza nije zadebljana, ispod klobuka je nešto tanji, šupalj, sjajan, bijel do crvenkasto-smeđ, sitno čehast; na dnu je redovito visoki ostatak ovoja, koji je s vanjske strane crveno-smeđe, krem do oker boje, ponekad s hrđastosmeđim mrljama.

Listići: Gusti, zaokruženi su uz stručak, slobodni ili slabo prirasli; bijele, kremaste ili blijedosivkaste boje.

Spore: Kuglaste, prozirne, 9-19.5 x 8-15.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo ili žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka i ovoj, koji se nalazi na dnu stručka, u dodiru s fenilanilinom za tren se oboje u vinskicrvenu boju, a zatim postanu smeđi, dok u dodiru s gvajakolom za dvije minute poplave. Meso stručka u dodiru s fenolom postaje tamnosmeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, najčešće kestenom, hrastom, bukvom, grabom ili brezom, te na šumskim čistinama i na livadama pokraj šuma, vrlo često uz trule panjeve ili na njima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Eventualno je slična dvobojna preslica (Amanita battarrae), kojoj je klobuk više sivo-smeđ nego narančasto-smeđ kao kod opisane vrste.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli, krem ili sivkasti i slobodni; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je oker do narančasto-smeđ, na sredini je tamniji; 5. stručak je sitno čehast

SVIJETLOŽUTA MUHARA

Amanita gemmata (Fr.) Bertill.

Engleski naziv: Jewelled Amanita

Klobuk: 4-12 (15) cm širok, slabo mesnat, polukuglast i na kraju otvoren; svijetložute, limunastožute do oker-žute boje, rjeđe narančasto-žut, pokriven bijelim krpicama, ostacima ovoja koje kiša može isprati, suh a po vlažnom vremenu sjajan i ljepljiv, rub klobuka uočljivo narebran, često iskrzan pa izgleda poput češlja.

Stručak: 5-14 (17) cm visok i 0.5-1.6 (1.8) cm debeo, pun, kasnije šupalj, na dnu završava jakim, obično okruglim gomoljastim zadebljanjem, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku; gladak, u donjem dijelu može biti lagano čehav, bjelkast; vjenčić je viseći i kratkotrajan; gomoljasto zadebljanje na osnovi obuhvaćeno kratkim ovojem, formiraju se do dva obruča.

Listići: Bijeli do žućkasti, nejednako dugi i lagano trbušasti, gusti, slobodni, oštrica uglavnom nazubljena i valovita.

Spore: Eliptične, glatke, prozirne, 8-12 x 6-9 µm (cromushrooms: (8.2) 8.6 - 9.9 (11.2) × (5.4) 5.9 - 6.9 (7.6) µm, Q = (1.3) 1.4 - 1.6 (1.7), N = 120, Me = 9.3 × 6.4 µm, Qe = 1.5); otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, ispod kožice klobuka žućkasto, na prerezu ne mijenja boju, tanko, nježno; miris nije izražen ili vrlo slab na rotkvice, a okus blag, ugodan orašast.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, po nekoliko primjeraka blizu jedni drugima ili pojedinačno, u svim tipovima šuma, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, često sa smrekom i borom. Sve slike snimljene su na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Može izazvati teško trovanje, jer se sumnja da sadrži ibotensku kiselinu, muskarin, muscimol i druge toksine.

Napomena: Po izgledu je dosta slična elijeva muhara (Amanita eliae), koja ima crtasti vjenčić, a klobuk je više smećkaste nego limunastožute boje.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno kratkim ovojem ili volvom, a formiraju se do dva obruča; 2. listići su bijeli do žućkasti i slobodni; 3. klobuk je limunastožut; 4. klobuk je prekriven bijelim krpastim ostacima ovoja; 5. stručak je bulbozno zadebljan na bazi; 6. vjenčić je opnast, viseći i kratkotrajan

NJEŽNA MUHARA

Amanita gracilior Bas & Honrubia

Etimologija: gracilior (lat.) = vitkiji, tanji, nježniji. Po izgledu.

Engleski naziv: Gilded Amanita

Klobuk: 2-4 (5) cm širok, prvo je konveksan pa izravnat; bijel do bijelo-žućkast, cijela površina mu je gusto prekrivena bijelim ili žućkastim bodljikavim bradavicama.

Stručak: 5-9 (11) cm visok i 1-2 (3) cm debeo, tanak, vretenast, na bazi je bulbozan, korjenast, bijel, sa bodljikavim i pojasasto raspoređenim bradavicama, nema volvu, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; vjenčić je bijel, slabašan, jedva je uočljivo crtast.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli.

Spore: Eliptične do skoro valjkaste, prozirne, s tankom stijenkom, amiloidne, 9.5-12 x 5.5-8 µm, Q = 1.5 - 2, Qav = 1.8; otrusina je bijela.

Meso: Čvrsto, bijelo; miris nije izražen ili je malo neugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, najčešće borom, na pjeskovitom tlu, voli toplija staništa, češća je na mediteranskom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10,11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, a simptomi trovanja su slični kao kod orelaninskog sindroma trovanja, uzrokuje oštećenje jetre i bubrega, ali obično bez ozbiljnijih posljedica.

Napomena: Slična je usamljena muhara (Amanita strobiliformis), koji ima više sivkasti klobuk, a površina klobuka je prekrivena krpastim, a ne bodljikavim bradavičastim ostacima ovoja.

Najvažnije za determinaciju: 1. donji dio stručka je s bradavičastim pojasevima koje su ostaci ovoja; 2. listići su bijeli; 3. klobuk je bijel do žućkast; 4. klobuk je gusto prekriven bijelim ili žućkastim bodljikavim bradavičastim ostacima ovoja; 5. stručak je bulbozno zadebljan na bazi; 6. stručak je bez volve; 7. vjenčić je opnast, slab, s gornje je strane crtast

HUIJISMANOVA PRESLICA

Amanita huijsmanii F.Massart & Rouzeau

Etimologija: U čast nizozemskog mikologa Hendrika Sijberta Cornelisa
Huijsmana (1900.–1986.), koji je po struci je bio oftalmolog, no zahvaljujući velikom zanimanju za mikologiju postao je vodeći agarikolog u Nizozemskoj. Po imenu.

Klobuk: 4.5-6 cm širok, prvo je skoro zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je skoro izravnat i tupo ispupčen na sredini, suh; bijel do sivkast, ponekad je tamniji na sredini, obično je bez ostataka ovoja po površini, rub je narebran do četvrtine promjera.

Stručak: 5.5-12 cm visok i 7-10 mm debeo, lagano se i ravnomjerno zadebljava prema bazi, šupalj, bijel, dekoriran je finim bijelim vlakancima; bez vjenčića, volva je opnasta, bijela.

Listići: Gusti, slobodni, uski, bijeli, kasnije su s krem-crvenkastom nijansom.

Spore: Široko eliptične do eliptične, rijetko su kuglaste ili izdužene, nisu amiloidne, (8.5) 10.1 - 12.8 (15) x (6.5) 7.0 - 9.8 (10.9) µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem. Primjerke na slikama snimio je Neven Ferenčak, početkom lipnja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su srebrnasta preslica (Amanita argentea) i maireijeva preslica (Amanita mairei), koje su izraženije sive do smećkaste boje te vrsta Amanita supravolvata, koja ima kraće narebran rub klobuka.

SREDNJA PUPAVKA

Amanita intermedia (Neville, Poumarat & Hermitte) Cingarlini, Sartori, Maraia, Setti & Vizzini

Etimologija: inter (lat.) = između, srednji, međusobni + media (lat.) = srednja, srednja pozicija. Po karakteristikama između drugih srodnih vrsta.

Engleski naziv: Between Amanita

Klobuk: 4-10 cm širok, isprva je polukuglast do konveksan, zatim se raširi i ulegnut ili je tupo ispupčen na sredini, kožica se lako guli; površina je obično suha, mazava je samo po vlažnom vremenu, glatka, sjajna, žućkasto-smeđa, žućkasto-zelena, svjetlija je prema rubu, u starosti je na sredini sa ljubičasto-smeđom nijansom, prekriven je ostacima ovoja koji se lako skidaju, osobito prema rubu, koji su isprva bijelo-žućkasti, svijetlo sivo-smeđi, kasnije su na vanjskom dijelu crvenkasti, rub je u mladosti podvijen, nije narebran.

Stručak: 6–14 cm visok i 5–12 mm debeo, gotovo je valjkast ili se lagano zadebljava prema dnu, baza je izraženo bulbozna, bulba je 1–3 cm visoka i 1.4–3.5 cm debela, žut, na donjem je dijelu bljeđi; vjenčić je opnast, prilično postojan, obješen poput suknje, s obje strane je žut, gladak ili fino dlakav; volva je čvrsto prirasla uz bulbu i na vrhu cjelovita ili podijeljena na 3-5 vrlo sličnih režnjeva, bjelkasto-žuta do žućkasta, ružičasta, u starosti je skoro crvenkasta.

Listići: Gusti, 5-9 mm široki, kremasti, u starosti su ponekad žućkasti do blijedožuti, oštrica je sitno nazubljena.

Spore: Kuglaste ili široko eliptične, glatke, prozirne, s tankim su stijenkama, s jednom je uljnom kapljom ili zrnatim sadržajem, amiloidne, (7.3) 8.3 – 10.5 (12.6) × (6.9) 7.6 – 9.7 (11.8) µm, Q = 1 – 1.3; otrusina je bijela.

Meso: Mekano do čvrsto, bijelo, na prerezu ili na pritisak ne mijenja boju; miriše na hren ili ponekad podsjeća na sirovi krumpir, a okus je blag, slatkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u planinskim miješanim i crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično jelom ili borom i rijetko bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i tipična žućkasta pupavka (Amanita citrina).

Napomena: Karakteristična je po žutom stručku, te kremastim ili žućkastim listićima.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno volvom koja je obično podijeljena na podijeljena na 3-5 sličnih režnjeva; 2. listići su krem, žućkasti i slobodni; 3. klobuk je žut ili potpuno izblijeđen; 4. klobuk je žućkasto-smeđ ili žućkasto-zelen i prekriven ostacima ovoja koji se lako skidaju; 6. vjenčić opnast i s obje strane žut; 7. stručak je bulbozno zadebljan na bazi

SUNCOBRANASTA PUPAVKA

Amanita lepiotoides Barla

Etimologija: Jer djelomično sliči vrstama iz roda Lepiota.

Engleski naziv: Large-scaled Amidella

Klobuk: 3-12 (20) cm širok, u mladosti je konveksan, a kasnije skoro otvoren, dosta mesnat; bjelkast, krem, smeđ, crvenkasto-smeđ ili žuto-smećkast, na pritisak pocrveni, gladak, sjajan, ponekad sa sivo-smeđim bradavičavim ostacima od ovoja; rub nije crtast.

Stručak: 6-15 (20) cm visok i 1-2 (3) cm debeo, valjkast, zadebljan na bazi, pun; bjelkast je i smećkasto-ružičasto ili crvenkasto-smeđe nahukan, čitav je maljavo-čehast; vjenčić je prolazan i u tragovima od čehastih ostataka od kojih se može steći dojam da ima vjenčić; duboko je ukopan u zemlji, završava trajnim opnastim i tvrdim, skoro kožnatim ovojem smećkaste boje.

Listići: Prilično su gusti i debeli, slobodni, široki; bijeli, u starosti s crvenkastim pjegama, na pritisak polako postaju crvenkasto-smeđi.

Spore: Eliptične, prozirne, 8.9-13.1 x 6.3-9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, dosta je tvrdo, na presjeku polako postaje crvenkasto-ružičasto; miris i okus slabo izraženi, malo neugodni.

Stanište: Raste od lipnja do studenog u bjelogoričnim(listopadnim i zimzelenim) šumama, rjeđe u crnogoričnim šumama, u simbiozi s različitim vrstama drveća, na toplijim staništima, češća je u priobalnom području; dosta je rijetka vrsta. U Hrvatskoj je poznata s tri lokaliteta u sjeverozapanom dijelu zemlje.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Ima karakteristično vretenasto zadebljan stručak s ostacima smećkaste volve koja je najkarakterističnija za rod Squamanita.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno opnastim i tvrdim smećkastim ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. klobuk je bjelkast do smeđ; 4. klobuk je rijetko prekriven s bradavičavim ostacima ovoja; 5. vjenčić je prolazan, u tragovima od čehastih ostataka

BLIJEDA PRESLICA

Amanita lividopallescens (Gillet) Bigeard & H.Guill.

Etimologija: lividus (lat.) = masnica, modrica + pallesco (lat.) = izblijeđeno. Po svijetloj boji.

Engleski naziv: Pale Grisette

Klobuk: 4-15 (20) cm širok, prilično je velik, najprije je zvonolik ili konveksan pa raširen; sivkast, sivo-smeđ, sivo-oker, često s hrđastosmeđim pjegama i s bjelkastim ostacima ovoja koji poslije obično otpadnu, osobito u mladosti; tipično je jako narebran na rubu do 1/3 promjera klobuka.

Stručak: 5-12 (17) cm visok i 0.5-1.5 (2.5) cm debeo, vitak, često je malo zakrivljen, sužava se prema klobuku, nije jako zadebljan na bazi; bijel, lagano je dekoriran čehicama iste boje, tu i tamo s crvenkastim zonama, u mladosti je nekada a ostatkom ovoja u obliku prolaznog vjenčića; osnova je u bijelom, opnastom i prilično visoko postavljenom ovoju, ponekad se na osnovi nalazi sekundarna zona ovoja.

Listići: Prilično su gusti, jednako su dugi, osrednje su široki, slobodni; bijeli ili lagano krem.

Spore: Kuglaste do eliptične, (8.4) 9.8 - 12.2 (13.6) × (7.4) 8.3 - 10.1 (11.2) µm, Q = (1) 1.1 - 1.3 (1.5), N = 120, Me = 11.2 × 9.2 µm, Qav = 1.2; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, krhko; miris nije izražen, a okus blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i ranu jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom ili hrastom. Dosta je rijetka vrsta. Primjerci na prve tri slike snimljene su na lokalitetu Vojnić kod Sinja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je sivokožasta preslica (Amanita submembranacea), čiji je stručak prošaran sivo-smeđim, a ne bijelim čehicama i koja je mnogo manjih dimenzija.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno visoko postavljenim ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli do krem i slobodni; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je sivkast, oker do sivo-smeđ; 5. stručak je prošaran bijelim čehicama

UPADLJIVA PRESLICA

Amanita magnivolvata Aalto

Etimologija: magno = velik + volva = ovoj. Po upadljivoj i opnastoj volvi.

Engleski naziv: Aaltos Great Ringless Amanita

Klobuk: 4-12 (20) cm širok, zvonolik je i manje ili više raširen, te je uvijek široko ispupčen na sredini; površina je bez ostataka ovoja, siva, svijetlomaslinasta, smeđa do sivo-maslinasta s nešto tamnijom sredinom; rub je jasno narebran do 1/3 promjera klobuka.

Stručak: 5-12 (14) cm visok i 0.5-2 (2.5) cm debeo, valjkast, sužava se od baze prema vrhu i nije zadebljan na osnovi; bjelkast; jedva uočljivi vjenčić je nježan, skoro je gladak; obuhvaćen je upadljivo debelom i mesnatom volvom koja je kompaktna, nije krhka, ali se uvijek rascijepi na 2-3 uzignuta lapa, bijela ili je izvana s oker-crvenkastim pjegama.

Listići: Prilično su gusti, dosta su široki, zaokruženi su uz stručak; bijeli do kremasto-žuti.

Spore: Eliptične, 9-17.7 x 7.2-15.6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, sivkasto; miris nije izražen, okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po miješanim i bjelogoričnim šumama i na rubovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je tmurna preslica (Amanita vaginata) od koje se razlikuje po krupnijem rastu te krupnoj i mesnatoj volvi na dnu stručka.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno debelim i mesnatim ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli do žuti i zaokruženi uz stručak; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je smeđ, siv do maslinasto-siv; 5. stručak je s jedva uočljivim vjenčićem

MAIREIJEVA PRESLICA

Amanita mairei Foley

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast francuskog mikologa Rene Mairea.

Engleski naziv:  René Maire's Ringless Amanita

Klobuk: 5-9 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi; smećkast ili sivkast, u starosti je ponekad i s maslinastom ili ljubičastom nijansom, nikada nije čisto siv, gol, često je prekriven s velikim krpastim ostacima ovoja, rub je jasno narebran.

Stručak: 5-12 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, kasnije je šupalj, zadebljan je na bazi, bijel do sivkast, prekriven je bijelim čehicama; volva je bijela, opnasta, debela, postojana, obmotana je oko bulbe.

Listići: Gusti, slobodni, široki su 6-9 mm, rijetko su račvasti, u početku su bijeli, ponekad poprime blijedoružičastu nijansu, na kraju postanu pomalo sivkasti.

Spore: Široko su eliptične do eliptične, nisu amiloidne, (9.5) 11.0 - 14.0 (17.5) × (6.6) 7.1 - 10.0 (11.5) µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, obično šumama primorskog bora, u sredozemnom području, termofilna je vrsta.

Doba rasta: 5, 6, 7,  8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je srebrnasta preslica (Amanita argentea), koja raste u bjelogoričnim šumama.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno režnjastom i otvorenom volvom; 2. rub klobuka je izraženo narebran; 3. listići su bijeli i slobodni; 4. klobuk je smećkast ili sivkast; 5. površina klobuka je prekrivena s velikim krpastim ostacima ovoja; 6. klobuk je u početku polukuglast

CRVENA MUHARA (MUHARA)

Amanita muscaria (L.) Lam.

Etimologija: muscarius (lat.) = muskarinsko. Po svom sadržaju.

Engleski naziv: Fly Agaric

Klobuk: 3-18 (20) cm širok, najprije okruglast, potom ispupčen i na kraju otvoren, mesnat, kožica se može guliti; žućkast, narančasto-crven do crven, pokriven je s bijelim bradavičavim ostacima ovoja koji su najčešće ravnomjerno raspoređeni i koji se lako skidaju, tijekom kišnih dana se mogu potpuno isprati; rub je lagano narebran, osobito kod starijih gljiva.

Stručak: 7-16 (20) cm visok i 2-4 (6) cm debeo, valjkast, prvo je pun pa šupalj, baza je dosta zadebljana i s koncentričnim bradavičavim ostacima ovoja; bijel do svijetložut; vjenčić je velik, bijel, viseći i crtast.

Listići: Bijeli ili žućkasti; slobodni, prilično su gusti, pomiješani su s kraćim, široki su do 1 cm i na oba kraja suženi.

Spore: Eliptične, 8-12 x 5-9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, ispod kožice klobuka je žuto do žućkasto-narančasto; miris ugodan, a okus ugodan na gljive.

Kemijske reakcije: U dodiru sa sumpornom kiselinom meso se oboji svijetlosmeđe, s fenolom postane vinskicrveno, dok s fenolanilinom najprije postane vinskicrveno pa ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen (najčešće krajem jeseni) u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće u šumama hrasta i bukve. Prva slika snimljena je u listopadu na lokalitetu Pila kod Stubičkih toplica, a ostale na lokalitetu Smiljanova graba kod Krapine.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Sadrži toksine muskarin, iboteničnu kiselinu, muscimol i muskazin. Na istoku i u nekim krajevima Italije je jedu tako da joj ogule kožicu koja sadrži najviše muskarina, prokuhaju, odliju vodu i nakon toga dugo drže nasoljenu. Ako se konzumira u velikim količinama uzrokuje teške gastrointestinalne smetnje, zatajenje cirkulacije, paralizu disanja, poremećaje svijesti, deluzije, euforiju i psihoze. Crvena muhara postoji u brojnim varijetetima i formama s istim aktivnim tvarima. Postoji opće upozorenje protiv bilo kakvog oblika konzumacije ove vrste. U Rusiji se fermentira u bocama i koristi kao melem za prehladu i bolove. U posljednje se vrijeme pojavio novi trend koji uključuje konzumaciju crvene muhare zbog čega je provedeno znanstveno istraživanje o razlozima konzumacije i štetnim simptomima onih koji su je konzumirali (National Library of Medicine. 2024. Reasons, Form of Ingestion and Side Effects Associated with Consumption of Amanita muscaria).

Napomena: Eventualno se može zamijeniti samo sa svojim sinonimom ogoljelom muharom (Amanita muscaria var. aureola), koja se razlikuje samo po odsustvu bijelih bradavičavih ostataka ovoja po klobuku, a samo je ponekad s rijetkim bradavičavim ostacima uz rub. Naziv je dobila po tome što se nekada koristila kao kućno sredstvo protiv muha. Kaže se da mješavina šećera, mlijeka i nasjeckanih klobuka crvene muhare u zdjeli ubija muhe. Možda je tako izgledalo, ali to sredstvo zapravo nije ubilo muhe. Polovica svih muha probudila se nakon nekoliko sati. Bile su samo drogirane pa su se korištenju narkotika za muhe oštro usprotivili aktivisti za zaštitu životinja.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno s koncentričnim bradavičavim ostacima ovoja ili volve; 2. listići su bijeli do žućkasti i slobodni; 3. klobuk je crven; 4. klobuk je prekriven mnogobrojnim bradavičavim ostacima ovoja; 5. vjenčić je opnast, viseći, s gornje je strane crtast

OGOLJELA MUHARA

Amanita muscaria var. aureola (Kalchbr.) Quél.

Klobuk: 3-18 (20) cm širok, najprije okruglast, potom ispupčen i na kraju otvoren, mesnat, kožica se može guliti; žućkast, narančasto-crven do crven, rijetko je s ponekim bijelim bradavičavim ostacima ovoja, osobito na rubu, rub je lagano narebran, osobito kod starijih gljiva.

Stručak: 7-16 (20) cm visok i 2-4 (6) cm debeo, valjkast, prvo je pun pa šupalj, osnova je dosta zadebljana s koncentričnim bradavičavim ostacima ovoja; bijel do svijetložut; vjenčić je velik, bijel, viseći i crtast.

Listići: Bijeli ili žućkasti; slobodni, prilično su gusti, pomiješani su s kraćim, široki su do 1 cm i na oba kraja suženi.

Spore: Eliptične, 8-12 x 5-9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, ispod kožice klobuka je žuto do žućkasto-narančasto; miris ugodan, a okus ugodan na gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen (najčešće krajem jeseni) u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće u šumama hrasta i bukve.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Sadrži toksine muskarin, iboteničnu kiselinu, muscimol i muskazin kao i tipična vrsta. Na istoku i u nekim krajevima Italije je jedu tako da joj ogule kožicu koja sadrži najviše muskarina, prokuhaju, odliju vodu i nakon toga dugo drže nasoljenu. Ako se konzumira u velikim količinama uzrokuje teške gastrointestinalne smetnje, zatajenje cirkulacije, paralizu disanja, poremećaje svijesti, deluzije, euforiju i psihoze. Crvena muhara postoji u brojnim varijetetima i formama s istim aktivnim tvarima. Postoji opće upozorenje protiv bilo kakvog oblika konzumacije ove vrste. U Rusiji se fermentira u bocama i koristi kao melem za prehladu i bolove. U posljednje se vrijeme pojavio novi trend koji uključuje konzumaciju crvene muhare zbog čega je provedeno znanstveno istraživanje o razlozima konzumacije i štetnim simptomima onih koji su je konzumirali (National Library of Medicine. 2024. Reasons, Form of Ingestion and Side Effects Associated with Consumption of Amanita muscaria).

Napomena: Sinonim je tipične crvene muhare (Amanita muscaria), koja se razlikuje samo po prisustvu bijelih bradavičavih ostataka ovoja po cijeloj površini klobuka dok je klobuk kod opisane vrste najčešće gol, a samo ponekad s rijetkim bradavičavim ostacima uz rub.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno s koncentričnim bradavičavim ostacima ovoja ili volve; 2. listići su bijeli do žućkasti i slobodni; 3. klobuk je žuto-narančast do crven; 4. klobuk je rijetko s ponekim bradavičavim ostacima ovoja; 5. rub klobuka je narebran; 6. vjenčić je opnast, viseći, s gornje je strane crtast

Amanita nivalis - created on June 2022 in Piemonte, Italy by Nicolò Oppicelli

PLANINSKA PRESLICA

Amanita nivalis Grev.

Etimologija: nivalis (lat.) = snježni. Jer teži da poprimi takvu boju.

Engleski naziv: Mountain Grisette

Klobuk: 3-10 (12) cm širok, stožast, zvonolik pa raširen, slabo mesnat; siv do sivo-smeđ, sredina klobuka sivo-žućkasta do kremasto-smeđa, kada se razvije jako izblijedi pa nekada postane i skoro bijel i samo sa sivo-smeđom mrljom na sredini, kožica je prekrivena velikim bijelim do žuto-smeđim krpastim ostacima ovoja; upadljivo je jako narebran na rubu sve do 1/3 promjera klobuka.

Stručak: 5-12 (13) cm visok i 0.5-1.2 (1.4) cm debeo, prilično je tanak, sužen je na vrhu, šupalj; bijel do sivkast, sitno bijelo čehast; volva je bijela, izvana oker-smećkasta do smećkasta, velika, opnasta, dosta je visoko postavljena.

Listići: Gusti, suženi su uz stručak, slobodni; bijeli do žućkasti.

Spore: Kuglaste, 9.5-13.5 x 8.8-12.2 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo ili lagano žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama i na rubovima livada, obično u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, najčešće s patuljastom vrbom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slične su johina preslica (Amanita friabilis) i sivokožasta preslica (Amanita submembranacea), koje imaju vrlo slabu volvu i mnogo tamniju sredinu klobuka.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno velikim opnastim ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli do žućkasti i slobodni; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je siv do sivo-smeđ; 5. klobuk je često s krupnim bijelim do žuto-smeđim krpastim ostacima ovoja; 6. stručak je sitno čehast

JAJASTA MUHARA

Amanita ovoidea (Bull.) Link

Etimologija: ovoideus (lat.) = u obliku jaja, jajolik. Po svom izgledu u mladosti.

Engleski naziv: Bearded Amanita

Klobuk: 4-19 (25) cm širok, prvo je jajolik pa konveksan i više-manje otvoren; potpuno je bijel, kasnije žuto-oker, malo ljepljiv, na rubu se nalaze viseći ostaci ovoja, a rijetki su na površini.

Stručak: 5-12 (15) cm visok i 1-4.5 (5.5) cm debeo, čvrst, valjkast, pun; bijel, čehast; vjenčić je bjelkast do oker-smeđ, viseći, širok, brzo otpadne pa ga starije gljive nemaju; baza je obavijena u čvrsti, opsežni, opnasti, postojani, svijetložuti ovoj.

Listići: Prilično su gusti, nejednako su dugi, zaokruženi su uz stručak, slobodni; bijeli, na kraju su boje vrhnja, oštrica je uočljivo nazubljena.

Spore: Eliptične, prozirne, 6.3-15 x 4.9-8.4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, čvrsto, debelo; miris na ribu, u starosti neugodan na strvinu, okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem; na vapnenastom i pjeskovitom tlu, u kontinentalnim je krajevima vrlo rijetka vrsta, češća je na otocima i u priobalju. Prve dvije slike snimio je Neven Ferenčak, treću i petu Danijel Mulc, a četvrtu Neven Škific.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Slične su bijeli varijetet zelene muhare (Amanita phalloides var. alba), koja ima trajni opnasti i crtasti vjenčić, smrdljiva pupavka (Amanita virosa), koja ima stršeće čehice po stručku, te dumeova muhara (Amanita proxima), koja je na bazi s ovojem smeđo-narančaste boje i krpastim ostacima ovoja po klobuku.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno čvrstim, opsežnim, opnastim, svijetložutim ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli i sobodni; 3. klobuk je bijel do žućkasto-oker; 4. rub klobuk je s visećim ostacima ovoja; 5. vjenčić je opnast, širok, viseći i brzo prolazan

Amanita pachyvolvata - created in Spain by Luis García Bona

DEBELOOVOJNA PRESLICA

Amanita pachyvolvata (Bon) Krieglst.

Engleski naziv: Bon's Great Ringless Amanita

Klobuk: 4-12 (18) cm širok, smeđ do sivo-smeđ, više je ili manje s maslinastim ili crvenim tonom, sjajan kada je suh, rub klobuka je jako narebran do oko 1/3 promjera klobuka, ponekad su sredina ili rub također nešto tamniji.

Stručak: 10-25 (30) cm visok i 2-3 (4) cm debeo, u srednjem dijelu je debeo oko 2.5-3 cm, sužava se prema vrhu, šupalj u starosti; osnova je bijela, prekrivena sitnim smeđim čehicama; volva je vrlo debela, iznutra i izvana kremasto-bijele boje, nije lomljiva, visoka do oko 14 cm i debljine 5-8 mm, izvana je u starosti oker-smeđa do crvenkasto-smeđa.

Listići: Bijeli, slobodni, obično vrlo gusti, oštrica je iste boje.

Spore: Kuglaste, glatke, prozirne, 10.2-15 x 9.5-13.4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, u starosti malo žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u različitim tipovima bjelogoričnih i crnogoričnih šuma, u simbiozi s drvećem, voli kiselo tlo; rijetka je vrsta. U Hrvatskoj je pronađena u miješanoj šumi bukve i jele te u bjelogoričnim šumama s bukvom, hrastom kitnjakom, hrastom cerom (Quercus cerris) i običnim grabom, a poznata je s pet lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, na sjevernom Velebitu i Kordunu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slična je planinska preslica (Amanita nivalis), kojoj je klobuk često s krupnim krpastim ostacima ovoja, a ponekad su sredina ili rub također nešto tamniji i tada podsjeća na upadljivu preslicu (Amanita magnivolvata).

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno visokim i debelim ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je smeđ do sivo-smeđ; 5. stručak je prekriven sitnim smeđim čehicama

PANTEROVA MUHARA

Amanita pantherina (DC.) Krombh.

Etimologija: pantherinus (lat.) = odnosi se na panteru. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Panthercap

Klobuk: 3-15 (20) cm širok, polukružan pa otvoren, slabo mesnat; kestenjastosmeđ, sivo-smeđ, žuto-smeđ, sivo-žut ili narančasto-smeđ, na sredini tamniji; pokriven je s mnogobrojnim koncentrično raspoređenim bjelkastim bradavičavim ostacima ovoja, a također ih može isprati kiša, kožica je svijetla i za kišnih dana jako ljepljiva; rub je tipično narebran.

Stručak: 5-12 (16) cm visok i 1-2.5 (3.5) cm debeo, kasnije je šupalj, bijel, u starosti malo žućkast; nosi viseći vjenčić, prolazan, opnast, nikad nije narebran kao kod biserne muhare (Amanita rubescens), u vrlo rijetkim slučajevima vjenčić može biti vrlo slabo narebran, relativno je širok i često dvostruk; pri dnu je s tipičnim jakim zadebljanjem s ostacima ovoja, s 2-3 nježna prstenka.

Listići: Gusti, bijeli, široki, slobodni, zaokruženi uz stručak.

Spore: Široko eliptične do eliptične, glatke, prozirne, nisu amiloidne, (8) 8.4 - 10.1 (11.1) × (5.4) 6.3 - 7.5 (7.9) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.4 (1.6), N = 120, Me = 9.3 × 7 µm, Qav = 1.3; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, pomalo je vlažno, u sredini klobuka je malo tamnije, u starosti manje-više žućkasto, na prerezu ne mijenja boju i ne žuti ispod kožice klobuka; miriše malo na rotkvice, okus je blag, ugodno orašast nakon prženja (izvješće preživjelog nakon trovanja), međutim, ne pokušavajte kušati jer je smrtno otrovna vrsta.

Kemijske reakcije: Meso se u dodiru s fenolom oboji vinskicrveno, sa sumpornom kiselinom tamnosmeđe, dok s kalijevom lužinom postane žuto-narančasto.

Stanište: Raste ljeti i u jesen u svim tipovima šuma, najčešće u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, te po šumskim čistinama, po 2-3 primjerka zajedno, voli pjeskovito tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Trovanje ovom gljivom može imati i smrtni ishod, međutim znakovi trovanja nastupaju dosta brzo, za oko pola sata, pa se može brzo pružiti hitna medicinska pomoć. Navodi se da je bilo smrtnih slučajeva od zatajenja disanja i šoka. Međutim, smrtni slučajevi su uglavnom sekundarni, a ne zbog samog toksina u gljivama. Opća prognoza kod trovanja ovom gljivom je općenito dobra. Koma može trajati do 24 sata, dok halucinacije mogu trajati danima. Panterova muhara uzrokuje oko 7% svih trovanja gljivama, a stopa smrtnosti je 1-3 %, a daleko viša bez hitne medicinske pomoći.

Napomena: Slične su prava tigrica (Amanita excelsa) i biserna muhara, koje imaju tipično narebran vjenčić i nemaju narebran rub klobuka.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno prstenasto poredanim bradavičastim ostacima ovoja ili volve, s 2-3 prstena; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. klobuk je smeđ; 4. klobuk je prekriven s mnogobrojnim koncentrično raspoređenim bjelkastim bradavičavim ostatacima ovoja; 5. rub klobuka je tipično narebran; 6. stručak je bulbozno zadebljan na bazi; 7. vjenčić je opnast, gladak i prolazan

ZELENA PUPAVKA

Amanita phalloides (Vaill. ex Fr.) Link

Etimologija: phallus (lat.) = falus, muški spolni organ. Po obliku početkom razvoja.

Engleski naziv: Deathcap

Klobuk: 3-15 (17) cm širok, prvo je zvonolik ili jajolik pa konveksan i na kraju otvoren, sjajan po suhom vremenu; zelenkast, žut, oker, smećkast, maslinastozelen, maslinasto-smeđ, maslinasto-žut, sivo-zelen, žuto-zelena, ponekad bjelkast, neujednačeno obojen, po kiši malo ljepljiv, gol, gladak, bez ostatka ovoja, ali ne isključivo, kožica s uraštenim radijalnim vlaknima; rub je gladak.

Stručak: 5-12 (15) cm visok i 1-4 (6) cm debeo, na vrhu je tanji, prvo je pun pa šupalj, na osnovi je jako gomoljasto zadebljan i srašten s ovojem; bjelkast, s mramoriranim je žuto-zelenkastim ili bijelim crtežom; na gornjem se dijelu nalazi viseći, istrgani, opnasti, bijeli do žućkasti vjenčić, na gornjoj je strani lagano narebran, rijetko je gladak; ovoj je poluslobodan, opnast, režnjast ili cjelovit, bijel, kod mladih primjeraka često s unutarnje strane zelenkast.

Listići: Bijeli, gusti, nejednaki, vrlo su mekani, široki, odvojeni su od stručka, slobodni.

Spore: Široko eliptične do skoro kuglaste, (7.5) 7.9 - 9.3 (10.3) × (5.9) 6.3 - 7.3 (7.9) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.4 (1.5), N = 120, Me = 8.6 × 6.8 µm, Qav = 1.3; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, ispod kožice klobuka je lagano žuto-zelenkasto, na prerezu ne mijenja boju vlaknasto; miris je neodređen i nenapadan, gotovo je nepostojeći, na sijeno djeteline, u starosti neugodan na amonijak, a okus je slab, blag, slatkast, kiselkast (ne smije se kušati).

Kemijske reakcije: Meso i listići u dodiru sa sumpornom kiselinom postanu ljubičasti, ako se suha gljiva tretira sulfovanilinom, najprije se oboji u ljubičasto pa u crveno-smeđe.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen najčešće u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s bukvom, hrastom, lijeskom i kestenom, rijetko s crnogoričnim drvećem, te u parkovima ili vrtovima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Najotrovnija je vrsta gljive, a znakovi trovanja javljaju se 6-27 sati nakon konzumiranja, izaziva faloidinski sindrom trovanja. Sadrži faloidne toksine (faloidin, falacidin, falazin) i amanitinske toksine (alfa, beta, gama, delta i epsilon). Samo kušanje moglo bi dovesti do kobnih posljedica. Puževi i crvi također vole jesti ovu gljivu, a ona im ne oštećuju jetru jer oni nemaju taj organ. Međutim, prisustvo crva ili puževa nije nikako znak netoksičnosti. Ako životinje jedu ove gljive, to ne znači da ih i mogu jesti i ljudi. Jeleni, zečevi, svinje i neke druge životinje imaju druge enzime koji različito razgrađuju ovaj otrov u tijelu i tako ga neutraliziraju. Stoga se nadamo da nikome neće pasti na pamet uzimati životinje kao mjerilo jestivosti ove vrste. To bi bilo besmisleno i moglo bi završiti smrtnim ishodom.

Napomena: Dosta je promjenljive boje klobuka, od bijele do tamnomaslinaste. Radijalna vlakna su uvijek vidljiva, a nešto su uočljivija na primjercima tamnije boje. Izblijeđena se eventualno može zamijeniti sa žućkastom pupavkom (Amanita citrina) i bijelim varijetetom žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), kojima je klobuk prekriven bradavičavim ostacima ovoja, te bijelom pupavkom (Amanita verna), koja se razlikuje samo po boji.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. klobuk je žut do zelen; 4. klobuk je uvijek radijalno vlaknast; 5. stručak je jako bulbozno zadebljan na bazi; 6. vjenčić je opnast, s gornje je strane crtast

ZELENA PUPAVKA, BIJELI VARIJETET

Amanita phalloides var. alba E.-J.Gilbert

Etimologija: albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Klobuk: 3-12 (15) cm širok, prvo je konveksan pa raširen, te nekad spljošten, izgleda sjajno zbog radjalno postavljenih vlakanaca, kožica se lako guli; snježnobijel, starenjem se na sredini manje ili više javlja slabi zelenkasti ton, tipičan za zelenu pupavku; rub često s ostacima ovoja.

Stručak: 5-12 (15) cm visok i 1-3 (6) cm debeo, a u bulbi je do 3.3 cm debeo, vitak, valjkast, na osnovi se nalazi karakteristična bulba, sužava se prema vrhu, najprije je pun pa šupljikav i šupalj kod razvijenih primjeraka, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; potpuno je bijel, ali zbog sitne vlaknasto-čehaste dekoracije malo promijeni boju; vjenčić je opnast, skoro je gladak ili jako crtast; volva je poluslobodna, opnasta, rub je razdijeljen na režnjeve, postojana, snježnobijele boje; vjenčić, ovojnica, jezgra i kora je kao kod zelene pupavke.

Listići: Bijeli, prilično su gusti, upadljivo zaokruženi su uz stručak, slobodni, nejednaki su zbog brojnih lamelula, široki od 6-12 mm.

Spore: Skoro kuglaste, glatke, prozirne, 8-11 x 6-9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Sočno, u svim dijelovima je bijelo, žuto-zelenkasto ispod kožice klobuka, možda je deblje nego kod zelene pupavke (Amanita phalloides); miris nije izražen, u starosti je neugodan, a okus je blag, ugodan.

Kemijske reakcije: Reakcija u dodiru s lužinama je negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, po parkovima i vrtovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće s bukvom, hrastom i jasenom, a vrlo rijetko s crnogoričnim drvećem, uglavnom na nižim nadmorskim visinama; raste na istom staništu kao i zelena pupavka, ima je posvuda, a najviše u Slavoniji, te Posavskom i Podravskom slivu. Primjerci na slici snimljeni su na lokalitetu Pila kod Stubičkih toplica.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Jednako je otrovna kao i tipična vrsta. Najotrovnija je vrsta gljive, a znakovi trovanja javljaju se 6-27 sati nakon konzumiranja, izaziva faloidinski sindrom trovanja. Sadrži faloidne toksine (faloidin, falacidin, falazin) i amanitinske toksine (alfa, beta, gama, delta i epsilon). Samo kušanje moglo bi dovesti do kobnih posljedica. Puževi i crvi također vole jesti ovu gljivu, a ona im ne oštećuju jetru jer oni nemaju taj organ. Međutim, prisustvo crva ili puževa nije nikako znak netoksičnosti. Ako životinje jedu ove gljive, to ne znači da ih i mogu jesti i ljudi. Jeleni, zečevi, svinje i neke druge životinje imaju druge enzime koji različito razgrađuju ovaj otrov u tijelu i tako ga neutraliziraju. Stoga se nadamo da nikome neće pasti na pamet uzimati životinje kao mjerilo jestivosti ove vrste. To bi bilo besmisleno i moglo bi završiti smrtnim ishodom.

Napomena: Smatra se da je ista poput zelene pupavke, osim što je potpuno bijela na svim dijelovima. Eventualno se može zamijeniti sa žućkastom pupavkom (Amanita citrina) i bijelim varijetetom žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), kojima je klobuk prekriven bradavičavim ostacima ovoja, te bijelom pupavkom (Amanita verna), koja se pronađe samo u mediteranskom području.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. klobuk je bijel; 4. stručak je jako bulbozno zadebljan na bazi; 5. klobuk je uvijek radijalno vlaknast; 6. vjenčić je opnast, s gornje je strane crtast

Amanita porphyria - created on August 2021 in Russian Federation by Александра Васина

GRIMIZNA MUHARA

Amanita porphyria Alb. & Schwein.

Etimologija: porphyros (gr.) = purpurno. Po ljubičasto nahukanom klobuku.

Engleski naziv: Grey Veiled Amanita

Klobuk: 3-12 (16) cm širok, prvo je polukuglast pa spljošten; različitih boja, od smeđe, sivo-ljubičaste do smeđo-sive ili tamnosmeđe boje, na sredini tamniji, sive krpice od ovoja su rijetko po površini, površina mu je po suhom vremenu vlaknasta, sjajna, a za vlažna vremena ljepljiva.

Stručak: 6-9 (11) cm visok i 0.7-2 cm debeo, na gornjem dijelu je uži, na osnovi je gomoljasto zadebljan, a gomolj je promjera 2-4 cm, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; bijel do sivo-smeđ; opnasti vjenčić je priljubljen uz stručak, na gornjoj strani je bijel i sitno narebran, a na donjoj strani je ljubičasto-siv, uzdignut je pa obješen; baza je obavijena ljubičasto-sivkastom volvom i obrubljena kao kod žućkaste pupavke (Amanita citrina).

Listići: Bijeli, gusti, različito su dugi, trbušasti, izrezani su uz stručak, slobodni, kod mladih gljiva su prekriveni ljubičasto-sivim ovojem.

Spore: Kuglaste, 8-11 x 7.5-11 µm; otrusina je bijela.

Meso: Krhko, bijelo, ispod kožice klobuka je blago ljubičasto-sivo; miris na sirovi krumpir ili rotkvici, a okus je neugodan na rotkvice kao i kod žućkaste pupavke.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, obično šumama bora ili smreke, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, rijetko u bjelogoričnim šumama, voli kiselo tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se blago otrovnom vrstom.

Napomena: Po boji se može zamijeniti s pravom tigricom (Amanita excelsa) i panterovom muharom (Amanita pantherina), kojima je klobuk uvijek prekriven s bradavičavim ostacima ovoja.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno ljubičasto-sivkastim ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. klobuk je tamnosmeđ ili sivo-smeđ; 4. klobuk je ponekad prekriven rijetkim sivim krpastim ostacima ovoja; 5. stručak je bulbozno zadebljan na bazi; 6. vjenčić je opnast, s gornje je strane crtast

DUMEOVA MUHARA

Amanita proxima Dumée

Klobuk: 3-15 (20) cm širok, prvo polukuglast, zatim konveksan i na kraju raširen, poslije nepravilo iskrivljen ili udubljen, često ekscentrično postavljen u odnosu na stručak; bijel ili kremast, kasnije žućkasto-oker, u početku prekriven ovojem koji ubrzo nestaje, gladak, svilenkast; rub krpast od ostataka ovoja.

Stručak: 5-13 (15) cm visok i 1-3 (4) cm debeo, valjkast, vitak, zadebljan na bazi, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku; bijel, najprije nepravilno krpast, ubrzo gladak, ispod vjenčića sitno uzdužno brazdast i malo čehast; vjenčić bjelkast do oker-smeđ, opnasto-resast, brzo otpadne; osnova je stručka obavijena slobodnom žuto-smeđom do narančasto-smeđom opnastom i trajnom volvom.

Listići: Bijeli, kremasti do lagano ružičasti, tanki, gusti, do stručka slobodni.

Spore: Eliptične, glatke, staklasto prozirne, sa središnom uljnom kapljom, 8.1-17.5 x 5-9.9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, kasnije blago kremasto-žuto, dosta čvrsto; miris malo neugodan na plijesan, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i početkom jeseni u sredozemnom području u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Uzrokuje tzv. proximski sindrom trovanja koji se sastoji od tri faze bolesti, 1. faza: gastrointestinalne smetnje, proljev s povraćanjem, koji često nestaje nakon nekog vremena; 2. faza: povraćanje, bolovi u bubrezima, smanjeno stvaranje urina te visoki krvni tlak; i 3. faza: lagano oštećenje jetre i bubrega moguće je nakon 3-4 dana. Prognoza je u svakom slučaju bolja u usporedbi s orelaninskim sindromom trovanja.

Napomena: Od sličnih se vrsta nepogrešivo razlikuje po narančasto-smeđom ovoju.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno žuto-smeđim do narančasto-smeđim ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli do kremasti i slobodni; 3. klobuk je bijel do kremast; 4. vjenčić je opnast

ŽUTOSMEĐA MUHARA

Amanita regalis (Fr.) Michael

Klobuk: 4-16 (20) cm širok, najprije okruglast, potom ispupčen i na kraju otvoren, mazav, kožica se guli do sredine; žuto-smeđ, smeđ, pokriven je sa žućkastim piramidalnim bradavičavim ostacima ovoja koji se lako skidaju, rijetko je gol.

Stručak: 7-16 (20) cm visok i 2-4 (6) cm debeo, valjkast, prvo je pun, kasnije je šupalj, baza je bulbozno zadebljana i s koncentričnim, čehavim bradavičavim ostacima ovoja kaqo kod panterove muhare (Amanita pantherina), vrh se lako odvaja od podnice klobuka; svijetložut; vjenčić je bijel, viseći, u mladosti je sa žutim rubom.

Listići: Bijeli do žućkasti; slobodni, gusti, oštrica je valovita i neravna.

Spore: Široko eliptične, 8.1-16.7 x 6.5-12 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, ispod kožice klobuka je sa žuto, žuto-smeđe do žuto-zeleno; miris ugodan na gljive, a okus je blag, ne smije se probati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šuma u simbiozi s različitim crnogoričnim drvećem, najčešće sa smrekom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA -  Ako se konzumira u većim količinama uzrokuje panterinski sindrom trovanja, teške gastrointestinalne tegobe, zatajenje cirkulacije i paralizu disanja. Uzrokuje i poremećaj svijesti, deluzije, euforiju i psihoze.

Napomena: U mladosti se može zamijeniti sa bisernom muharom (Amanita rubescens), od koje se razlikuje po žutoj zoni između kožice i mesa u klobuku.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno s koncentričnim bradavičavim ostacima ovoja ili volve; 2. listići su bijeli do žućkasti i slobodni; 3. klobuk je žuto-smeđ do smeđ; 4. klobuk je prekriven mnogobrojnim žućkastim bradavičavim ostacima ovoja; 5. vjenčić je opnast, viseći; 6. meso je ispod kožice klobuka žuto; 7. raste u crnogoričnim šumama, obično ispod smreke

BISERNA MUHARA (BISERKA)

Amanita rubescens Pers.

Etimologija: rubescens (lat.) = crvenkasto. Po promjeni boje mesa na prerezu.

Engleski naziv: Blusher

Klobuk: 3-12 (18) cm širok, polukružan pa otvoren; crvenkasto-smeđ, zatim izbljeđuje s crvenkastim mrljama; pokriven sivim bradavičastim ostacima ovoja koji su na sredini gušći, a kiša ih lako ispire, kod mladih gljiva često ide na crvenkasto, kožica se lako guli, sjajna, lagano ljepljiva; rub je pravilan i gladak, nije narebran.

Stručak: 5-15 (20) cm visok i 1-4 (6) cm debeo, valjkast, na bazi je s jajolikom bulbom, prvo je pun pa izgriženo-šupalj, često malo korjenast, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku, vole ga napadati crvi, rupice od crva su crvenkasto obojene, bjelkast je i s svijetlosmeđo-ružičastom nijansom, kasnije na pritisak pocrveni; na gornjem se dijelu nalazi opnasti, opsežni, tipično crtasti bijeli, žućkasti ili ružičasti vjenčić; bulba je obmotana je cjelovitom ili iskrzanom, bradavičavom smećkastom ili blijedom volvom.

Listići: Gusti, široki, pomiješani su s kraćim, na oba kraja suženi, slobodni, suženi uz stručak; bijeli, u starosti s crvenkastim pjegama, na pritisak lagano postanu crvenkasti.

Spore: Eliptične, 6-12.5 x 4-9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, nježno, mekano, na pritisak ili na prerezu kasnije malo pocrveni, osobito pri dnu stručka, ispod kožice klobuka je crvenkasto-smeđe; miris nije izražen, a okus je najprije blag pa poslije malo nadražujući.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolom postane vinskocrveno, a s fenolanilinom crvenkasto.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem. Primjerci na prvoj i trećoj slici snimljeni su na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna. Prije pripremanja je poželjno oguliti kožicu s klobuka, jer je u njoj najsadržaniji termolabilni alkaloid hemozolin, koji se razara na temperaturi od 90ºC.

Napomena: Lako se zamijeni s pravom tigricom (Amanita excelsa), kojoj meso ispod kožice klobuka nije crvenkasto, te otrovnom panterovom muharom (Amanita pantherina), koja ima narebrani rub klobuka, meso joj ispod kožice klobuka nije crvenkasto i ima glatki vjenčić.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno cjelovitim ovojem ili iskrzanim i bradavičavim ostacima ovoja ili volve; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. klobuk je crvenkasto-smeđ, brončane boje; 4. klobuk je prekriven sivim bradavičavim ostacima ovoja; 5. kožica klobuka se lako guli, a meso ispod kožice je crvenkasto; 6. stručak je bulbozno zadebljan na bazi; 7. vjenčić je opnast, širok, s gornje je strane crtast

ZAKUCANA PRESLICA

Amanita simulans Contu

Etimologija: simulare (lat.) = imitirati, simulirati. Po izgledu.

Engleski naziv: Hammered Amanita

Klobuk: 2-8 (10) cm širok, prvo je konveksno-zvonolik pa otvoren, suh, rub je izrazito narebran do oko 1/3 promjera klobuka; srebrnosiv do sivo-smeđ, često s bijelim krpastim ostacima ovoja.

Stručak: 5-12 (13) cm visok i 5-12 (14) mm debeo, valjkast, baza je malo zadebljana, sužava se prema vrhu, pun, u starosti je šupalj, vlaknast, bijel, prošaran je s finim bijelim čehicama poput zmijske kože, volva je opnasta i bjelkasta.

Listići: Gusti, bijeli, sivkasti do oker, slobodni, oštrica je malo nazubljena i valovita.

Spore: Eliptične, 9.5-14.5 x 7-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, rijetko s crnogoričnim drvećem. Primjerke na slikama snimila je Eva Zupan.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je planinska preslica (Amanita nivalis), čija je volva s vanjske strane oker-smećkasta do smećkasta.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno bijelom volvom; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je sivkast do sivo-smeđ; 5. stručak je prošaran sitnim bijelim čehicama

SMEĐA PRESLICA

Amanita spadicea Pers.

Etimologija: spadices (lat.) = ištambiljan, izmiješan. Po boji i dekoraciji stručka.

Klobuk: 3-16 (20) cm širok, prvo je konveksan pa otvoren i tupo ispupčen na sredini, gladak, suh, po vlažnom je vremenu sjajan, rub je jako narebran do oko 1/3 promjera klobuka; smeđ, iste je ili malo tamnije boje na sredini.

Stručak: 10-15 (20) cm visok i 1-3 (4) cm debeo, valjkast, baza je malo zadebljana, sužava se prema vrhu, pun, u starosti je šupalj, bijel do sivkasto-smeđ, u starosti je sve više smeđ, prošaran je sa smeđim čehicama poput zmijske kože, volva je poput ljuske od jaja, kožasta, bijela, kasnije postaje siva, iznutra je blago kremasta.

Listići: Gusti, bijeli, uz rub su nešto tamniji, slobodni do jedva prirasli.

Spore: Kuglaste, 10.5-12 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, preferira toplija područja, uglavnom u mediteranskim područjima. Primjerak na slici snimio je Neven Ferenčak, krajem listopada.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Dobre je kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Slična je zakucana preslica (Amanita simulans), kod koje je klobuk prošaran bijelim, a ne smeđim čehicama.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno bijelom kožastom volvom; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je smeđ; 5. stručak je prošaran smeđim čehicama

USAMLJENA MUHARA

Amanita strobiliformis (Paulet ex Vittad.) Bertill.

Etimologija: strobilus (lat.) = borov češer + forme (lat.) = oblik.

Engleski naziv: Warted Amanita

Klobuk: 3-19 (22) cm širok, prvo je poluokruglast pa otvoren, prilično je mesnat; najprije je bjelkast ili krem-bijel pa nešto tamnije, sivkaste, svijetlosmeđe ili sivo-smeđe boje, na sredini je tamniji, s postojanim smeđo-sivkastim piramidalnim ostacima ovoja po površini koji formiraju veće ili manje krpice i koje vise s ruba klobuka, kožica je mjestimično suha.

Stručak: 5-17 (21) cm visok i 1-2.5 (3.5) cm debeo, robustan, pun, valjkast, čitav je pokriven pahuljičastim ostacima ovoja kao i klobuk, a koji se dobro uočavaju u mladosti, baza je nakaradno zadebljana i završava korjenasto duboko u zemlji; ispod klobuka se nalazi bjelkasti, krhki, čehasti, crtasti i brzo prolazni vjenčić; volva je bjelkasta, prirasla, razložena, na vrhu je često s prstenastim pojasom.

Listići: Gusti; bjelkasti; osrednje su široki, izmiješani su s lamelulama, u mladosti se prividno drže za stručak, a poslije su slobodni.

Spore: Eliptične, 10-13.5 x 7-9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, mekano, debelo; miris nije izražen, rijetko slab na rotkvice, okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen najčešće usamljeno, ali se nekad pronađe i po nekoliko primjeraka zajedno, u bjelogoričnim šumama, uz putove i po parkovima na vapnenastom tlu, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem. Primjerak na trećoj, četvrtoj i petoj slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Izvrsne je kvalitete, a prije uporabe se oguli kožica klobuka, jer se na taj način uklanja neugodan miris po zemlji.

Napomena: Po boji su slične ježasta muhara (Amanita echinocephala) i prava tigrica (Amanita excelsa), od kojih se razlikuje prvenstveno po velikim dimenzijama.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno priraslim ostacima ovoja ili volve; 2. listići su bjelkasti i slobodni; 3. klobuk je bjelkast, sivkast, smećkast do sivo-smeđ; 4. klobuk je prekriven s piramidalnim ostacima ovoja; 5. stručak je bulbozno zadebljan na bazi; 6. vjenčić je opnast, brzo prolazan, s gornje je strane crtast

SIVOKOŽASTA PRESLICA

Amanita submembranacea (Bon) Gröger

Etimologija: sub (lat.) = skoro + membranaceus (lat.) = opnast, kožast. Po konzistenciji volve.

Engleski naziv: Olive Amanita

Klobuk: 3-10 (13) cm širok, stožast je pa zvonoliko-raširen i uvijek oštro ispupčen na sredini; površina je vlažna, sivo-smeđa, crvenkasto-smeđa, maslinasto-smeđa, oker-siva, maslinastozelena, nešto je tamniji prema sredini, izblijedi na rubu, često je sa sivim ostacima ovoja, rub je upadljivo narebran do 1/3 promjera klobuka.

Stručak: 5-12 (14) cm visok i 0.5-1.2 (1.5) cm debeo, valjkast, pun pa šupalj; bijel je na gornjem dijelu, a prema osnovi je prošaran sivo-smeđim čehicama, nema vjenčića; volva nije debela, prilično je tanka, izgleda rastrgano, kada se gljiva razvije podijeli se na lapove, izvana je bijelo-sivkasta.

Listići: Bijeli, gusti, široki, suženi uz stručak, slobodni.

Spore: Eliptične do kuglaste, 8.3-14.5 x 7.2-13 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do blago žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, češće u crnogoričnim šumama smreke, jele i ariša, a rjeđe bjelogoričnim šumama breze, bukve i lijeske, voli kiselo tlo. Primjerak na slikama snimio je Danijel Mulc, sredinom listopada, na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Po boji klobuka i dekoraciji na stručku je slična johina preslica (Amanita friabilis), kojoj je klobuk prekriven krpastim ostacima ovoja.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno tankim i rastrganim ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je smeđ, sivo-smeđ do maslinasto-smeđ; 5. stručak je prošaran sivo-smeđim čehicama

TMURNA PRESLICA

Amanita vaginata (Bull.) Lam.

Etimologija: vagina (lat.) = šešir, suknja. Po prisutnosti volve koja obavija stručak.

Engleski naziv: Grisette

Klobuk: 3-8 (12) cm širok, prvo je polukuglast pa zvonkoliko-raširen ili izvrnuta oboda, mazav, u mladosti gotovo bijel, svijetložućkast, kasnije žuto-smeđ, siv ili sivo-smeđ, ponekad sa svijetlosivim opnastim ostacima ovoja, rub je napadno narebran do 1/3 promjera klobuka.

Stručak: 7-10 (11) cm visok i 0.6-1.2 (1.5) cm debeo, valjkast, osnova malo zadebljana, šupljikav je pa šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka; bijel, rijetko sivkast do sivkasto-smeđ, gol ili sa sivom vlaknasto-čehastom dekoracijom koja se ponekad tako pozicionira na površini da stvara nepravilan vjenčić na neodređenom mjestu; visoka bjelkasta volva je slijepljena za bazu, a izgleda poput otvorene vreće.

Listići: Bijeli ili krem; malo su trbušasti, zaokruženi su uz stručak, slobodni, gusti.

Spore: Kuglaste do široko eliptične, (8.5) 9.9 - 13 (13.8) × (8.3) 9.3 - 12 (13.2) µm, Q = 1 - 1.2 (1.3), N = 100, Me = 11.7 × 10.8 µm, Qav = 1.1; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do žućkasto, lomljivo i nježno; miris nije izražen, okus blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom najprije postane vinskocrveno pa ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po miješanim i bjelogoričnnim šumama, u simbiozi s različitim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastovima ili kestenima, na šumskim čistinama, livadama u blizini drveća, uz rubove šuma, voli vapnenasto tlo; česta je vrsta u Istri. Prva slika snimljena je na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, druga na lokalitetu Vojnić kod Sinja, a peta na lokalitetu Gala kod Sinja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Po boji klobuka i razvijenoj volvi su slične dvobojna preslica (Amanita battarrae), kojoj je stručak prošaran sitnim smeđim čehicama poput zmijske kože, planinska preslica (Amanita nivalis), čiji je klobuk često s krupnim bijelim do žuto-smeđim krpastim ostacima ovoja i debeloovojna preslica (Amanita pachyvolvata), koja je nešto većih dimenzija.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno visokim i širokim ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli do krem i slobodni; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je žuto-smeđ do sivo-smeđ

Amanita vaginata f. alba - created in Finland by Tapio Kekki

BIJELA PRESLICA

Amanita vaginata f. alba (De Seynes) Veselý

Etimologija: albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Klobuk: 3-8 (12) cm širok, prvo je polukuglast, zatim je raširen i tupo ispupčen na sredini, sjajan, bijel, rub je napadno narebran do 1/3 promjera klobuka.

Stručak: 7-10 (11) cm visok i 0.6-1.2 (1.5) cm debeo, valjkast, šupalj, bijel, volva je bijela, opnasta i trajna.

Listići: Bijeli, gusti zaokruženi su uz stručak, slobodni.

Spore: Kuglaste, 10-12 x 9-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, tanko, nježno; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen uz rubove šuma, po šumskim čistinama i livadama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo termički dobro obrađena, jer je sirova otrovna kao i sve preslice.

Napomena: Po boji klobuka se eventualno može zamijeniti s srebrnastom preslicom (Amanita argentea), koja ima sivkasti klobuk.

Najvažnije za determinaciju: 1. dno stručka je obavijeno visokim i širokim ovojem ili volvom; 2. listići su bijeli i slobodni; 3. rub klobuka je izraženo narebran; 4. klobuk je bijel