CRNO-BIJELI HRČAK

Helvella spadicea Schaeff.

Plodno tijelo (klobuk): 2-7 cm široko, glava oblika sedla, podijeli se na 3 ili 4-kraka u obliku trokutastih klobuka s vrhovima, rubom prirasla sa stručkom, gornja je himenijalna površina tamnosmeđa, u starosti je sivo-smeđa, crno-smeđa.

Stručak: 2-15 cm visok i 2-3 cm debeo, u početku je bijel, poslije postaje prljavo žućkast, vrlo je debeo, baza je zadebljana, nije uzdužno narebran, samo je ponekad blago izbrazdan.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, 16-23 x 12-15 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, žućkasto, žilavo, lomljivo; miris nije izražen, a okus je blag, sirovo je otrovno.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, a od prosinca do travnja na sredozemnom području kao saprotrof tla na primorskim obalnim dinama uz primorski bor, a u travnju i svibnju na pješčanim tlima prirodnih obalnih zona uz velike kontinentalne rijeke te na pješčarskim stepama uz različite vrste topola, rijetko vrba te od lipnja do početka rujna u visokim planinama. Kod nas je pronađena na 9 lokaliteta, od čega ih je 8 uz rijeku Dravu, a jedan uz rijeku Neretvu.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Sadrži različite količine toksina giromitrina, a čak postoje i neka mišljenja da su sve vrste iz roda Helvella kancerogene. Sirova je otrovna. Iako ponekad može sadržavati samo malu količinu giromitrina i ta mala količina može uzrokovati oštećenje organa.

Napomena: Prepoznatljiv je po tamnom, tamnosmeđem ili sivo-smeđem apoteciju i svijetlijem, bijelom do žućkastom stručku.

Helvella villosa - created in Netherlands by Westra, Theo

RUTAVI HRČAK

Helvella villosa Schaeff., 1774

Etimologija: villosus (lat.) = dlakav, kudrav, maljav, rutav. Po izgledu plodnog tijela.

Klobuk (apotecij): 1-5 cm je širok, stisnuto-uhast, ubrzo je pravilno kružan, nakon određenog vremena je pravilnog oblika priljepka ili čašice, unutarnja je himenijalna površina sivkasto-smeđa ili oker, kasnije je tamnije sivo-smeđe boje, glatka, vanjska je sterilna strana iste boje.

Stručak: 2-5 cm visok i oko 5 mm debeo, nije narebran, valjkast, boje je vanjskog dijela klobuka, sitno je kosmat i skoro gladak, samo je na vrhu malo pahuljast.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, 22-24 x 9-12 µm; askusi su 8-sporni, dugi su do 300 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Čvrsto, sivkasto-smeđe; miris je ugodan na voće ili gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, najčešće ispod lijeske, te po parkovima i grmlju, na krupnim drvnim ostacima, kao i na jako blatnjavom i muljevitom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete i jedan je od rijetkih jestivih hrčaka. Bez obzira na jestivost, ne preporučuje se konzumacija ni ove ni drugih vrsta iz roda Helvella, jer sve sadrže određenu količinu toksina giromitrina, a čak postoje i neka mišljenja da bi sve vrste iz ovog roda mogle biti kancerogene.

Napomena: Dugonogi hrčak (Helvella macropus) je sličnog izgleda, međutim ima nešto vretenastije i sitno naborane spore. Sedlasti hrčak (Helvella ephippium) raste zajedno s ovom vrstom, a razlikuje se po klobuku u obliku sedla.

Paxina queletii - created in Netherlands by Ton en Karin Hermans

QUELETIJEV HRČAK

Paxina queletii (Bres.) Stangl

Etimologija: Po odgovarajućem imenu. U čast francuskog mikologa Luciena Queleta.

Plodno tijelo (apotecij): 1-5 cm širok, najprije je skoro kuglast, zatim se raširi, tamnosmeđ, sivo-smeđ do crno-smeđ, unutarnja je himenijalna površina gola, vanjska je strana sa stršećim sivkasto-smeđim ljuskicama.

Stručak: 2-3 cm visok i 4-7 mm debeo, šupalj, užlijebljen, gotovo je trbušast, gol, bjelkast do žuto-smećkast, maljav, na vrhu je obično nešto tamniji i sivkasto pahuljast.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, s nešto tamnijom jezgrom, prozirne, neamiloidne, 17-22 x 11-14 µm; askusi su valjkasti, sa stalkom, 320-350 x 14-18 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, voštano, bjelkasto, u mladosti na prerezu stručka poružičasti; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u crnogoričnim šumama, obično šumama ariša.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, jer vjerojatno sadrži male količine toksina giromitrina. Sirova je otrovna.

Napomena: Veoma sliči jamičastom hrčku (Helvella lacunosa) koji se razlikuje po dimenzijama, boji i staništu. Također je slična i vrsta Helvella pezizoides koja je nešto veća rastom, čitav stručak je brazdast i ima sočno meso.

ŽILASTA TAVICA

Disciotis venosa (Pers.) Arnould

Etimologija: venosus (lat.) = žilasto. Po izgledu.

Engleski naziv: Bleach Cup

Plodno tijelo (apotecij): 2-22 cm je široko, prvo je nepravilno kuglasto pa rašireno i konkavno, obično je u obliku čaše ili zdjelice, ali je nekad i gotovo ravno, sa kratkim je stalkom, unutarnja je površina žućkasto-smeđa do svijetlosmeđa, kasnije tamnosmeđa s razgranatim žilicama ili naborima, vanjska je strana svjetlija, svijetlokrem i sitno zrnasta, skoro uvijek je rebrasta i naborana poput unutarnje strane.

Stručak: Veoma je kratak i jedva uočljiv, ukopan je u zemlji, bjelkast, žućkast ili smećkast.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, 18-25 x 11-15 µm (cromushroms: (20.1) 21.2 - 24.9 (26) × (9.3) 9.9 - 11.8 (13.1) µm, Q = (1.9) 1.92 - 2.3 (2.5), N = 100, Me = 22.8 × 10.9 µm, Qe = 2.1); otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: U vanjskom je sloju smećkasto, a u unutarnjem je bjelkasto, poput dječjih čokoladnih jaja, čvrsto, vrlo je lomljivo, voštano; upadljivo miriše na klor, lužnato, miris na klor nestaje zagrijavanjem, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće kao saprotrof tla u bjelogoričnim i aluvijalnim šumama, uz rubove šuma, šumske puteve, rijeke, te po močvarama i parkovima. Prvu i drugu sliku snimila je Ivana Mandić Mihaljević početkom travnja, treću Neven Ferenčak, početkom travnja, a četvrtu August Cerovečki, početkom travnja, na lokalitetu Prelog kod Varaždina.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo dobro termički obrađena, jer je sirova otrovna. Miris klora kuhanjem potpuno nestane.

Napomena: Ne pazeći na stanište, te boju unutarnjeg i vanjskog dijela apotecija može se zamijeniti s bisernom pločaricom (Discina ancilis), ove dvije vrste se ponekad dosta teško međusobno razlikuju, imaju drugačije spore. U bukovim šumama raste mjehurasta čašica (Tarzetta catinus) koja je pravilnijeg oblika, sličnog peharu, unutarnja strana je glatka, a vanjska stijenka je sitnobrašnasta, žuto-krem je i oker boje.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1712. Žilasta tavica (Disciotis venosa (Pers.) Boudier)

Morchella costata - created in Spain by Luis García Bona

REBRASTI SMRČAK

Morchella costata Pers.

Etimologija: costatus (lat.) = rebrasto. Po izgledu.

Klobuk: 5-12 cm visok i 2-6 cm širok, stožast, u mladosti je često kuglast, prirastao je za stručak sa kolutastim ovratnikom, različito je širok, šupalj, po vanjskoj se površini pružaju jače izražena uzdužna rebra, nalik pčelinjem saću, unutrašnjost rupa je sivo-smeđa, bridovi su tamni, gotovo crni.

Stručak: Do 10 cm visok i do 7 cm debeo, valjkast, na donjem je dijelu malo širi, šupalj, veoma je nepravilan, u početku je bijel, zatim je žućkast ili sivkast.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, 20-24 x 12-14 µm; otrusina je svijetlooker.

Meso: Deblje je nego kod drugih smrčaka, hrskavičavo, u starijih primjeraka je elastično, bjelkasto; miris je ugodan na smrčke, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, od ožujka do svibnja, po pašnjacima i livadama bogatim humusom, preferira pjeskovita i vapnenasta tla bogata kalcitom, ilovaste aluvijalne šume gdje se zadržava voda ili uz potoke, u šumama bora ili smreke, često u malču od kora, na smetlištima, u parkovima, vrtovima i na ognjištima.

Doba rasta: 3, 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, a veoma je aromatičan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja. Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Jedna je od varijacija tipičnog pravog smrčka (Morchella esculenta) od kojeg se razlikuje po stručku koji je uvijek crveno nahukan, nije bijel. Uz stožastog smrčaka sličan je i visoki smrčak (Morchella elata) koji raste po planinskim crnogoričnim šumama, donji dio klobuka je skoro iste debljine kao i stručak, nema istaknute bokove kao većina smrčaka.

Morchella crassipes - created in Estonia by Vello Liiv

DEBELONOGI SMRČAK

Morchella crassipes (Vent.) Pers.

Etimologija: crassus (lat.) = debeo, mastan, krupan + pes (lat.) = noga. Po velikim dimenzijama stručka.

Klobuk: 4-10 cm visok i 3-9 cm širok, dosta je velik, širok, šupalj, stožast ili kuglast, površina je s nepravilno raspoređenim i vijugavim rebrastim pregradama, te s dosta širokim udubinama (alveolama), sivo-žut, žuto-zelenkast, svijetlosmeđ ili oker-smećkast.

Stručak: 4-13 cm visok i 3-7 cm debeo, šupalj, dosta se razvije u visinu i u širinu, gladak, širi se prema vrhu, uzdužno je nepravilno brazdast, a prema dnu je redovito zadebljan, bjelkast ili crvenkast, kao posut bijelim prahom.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, 17-24 x 11-15 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bjelkasto ili svijetložuto, tanko, lomljivo; miris je ugodan na gljive, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće, obično u travnju i svibnju, kao saprotrof tla u sjenovitim bjelogoričnim i aluvijalnim šumama, po rubovima šuma, šumskim livadama, te u parkovima, vrtovima, često se pronađe uz potoke i rječice ispod jasena i lijeske.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja. Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Ljekovitost: Znanstvenim je istraživanjema utvrđeno da sadrži određene tvari sa antioksidativnim svojstvima (ResearchGate. 2024. Antioxidant activities, metal contents, total phenolics and flavonoids of seven Morchella species). Antioksidativna svojstva gljiva obično se povezuju sa fenolnim spojevima, kao što su peroksidaza ili polifenol oksidaza, koji su prisutni u visokim količinama u gljivama. Fenolni spojevi kao što su flavonoidi, fenolne kiseline i tanini se smatraju glavnim doprinositeljima antioksidativnog djelovanja. Ovi antioksidansi također djeluju protuupalno, antiarterosklerotski i antikancerogeno, a to se djelovanje može povezati s njihovim antioksidativnim djelovanjem.

Napomena: Dio autora smatra da je debelonogi smrčak samo veća varijacija pravog smrčka (Morchella esculenta).

Morchella deliciosa - created in Norway by Siv Moen

SLASNI SMRČAK

Morchella deliciosa Fr.

Etimologija: deliciosus (lat.) = delikatesan. Po odličnoj kvaliteti.

Klobuk: 3-4 cm visok, stožast i jajolik, krupan, prirastao na stručak, šupalj, iznutra je pahuljast, rebra su malo odmaknuta od stručka i maljava, uzdužno je vijugavo-rebrast, rebra su povezana pregradama, alveole su duguljaste i promjenljive veličine, može biti žućkast i siv, u starosti postane crnkast.

Stručak: 3-5 cm visok i 1-2 cm debeo, prilično je nepravilan, cijelom je dužinom šupalj, na bazi je lagano zadebljan, uzdužno je brazdast i jamičast ili ravan, pahuljast, bijel.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, 20-22 x 13-16 µm; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo je lomljivo, prilično je tvrdo i kožasto, u klobuku je bijelo ili s crvenkastom nijansom (ružičasti smrčak (Morchella purpurascens)); miris je vrlo jak i ugodan, a okus nije izražen, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće kao saprotrof tla na travnatim terenima i usjecima u crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 3, 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja. Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Ljekovitost: Znanstvenim je istraživanjema utvrđeno da sadrži određene tvari sa antioksidativnim svojstvima (ResearchGate. 2024. Antioxidant activities, metal contents, total phenolics and flavonoids of seven Morchella species). Antioksidativna svojstva gljiva obično se povezuju sa fenolnim spojevima, kao što su peroksidaza ili polifenol oksidaza, koji su prisutni u visokim količinama u gljivama. Fenolni spojevi kao što su flavonoidi, fenolne kiseline i tanini se smatraju glavnim doprinositeljima antioksidativnog djelovanja. Ovi antioksidansi također djeluju protuupalno, antiarterosklerotski i antikancerogeno, a to se djelovanje može povezati s njihovim antioksidativnim djelovanjem.

Napomena: Jedna je od varijacija, a i svi su oblici bliski pravom smrčku (Morchella esculenta), jer imaju najčešće koničnu mitru, ali ona može biti i kuglasta, ima jača rebra i ne pocrni u starosti.

VISOKI SMRČAK

Morchella elata Fr. (1822)

Etimologija: elatus (lat.) = uzvišen, visok, visoko, vitak. Po obliku.

Engleski naziv: Black Morel

Klobuk: 4-7 cm visok i 3-5 cm širok, stožast ili malo tup, u obliku je smrekova češera, šupalj, rubom je prirastao na stručak, ispod klobuka gotovo da nema ovratnika, iste je debljine kao i stručak, alveole su izdužene, kockaste i romboidne, uzdužna rebra su izdignutija i tamnija, skoro su paralelna, lagano su anastomozirajuća, sitno baršunasta, s tendencijom da ubrzo pocrnu, himenij se nalazi u jamicama koje se nalaze na površini klobuka, maslinast, sivo-smeđ i crvenkasto-smećkast, u starosti je crnkast.

Stručak: 3-6 cm visok i 2-3 cm debeo, šupalj, nejednake je debljine, uzdužno je naboran, upadljivo je perutasto-zrnast po površini, lagano se zadebljava prema vrhu, na mjestu gdje je spojen s klobukom je gotovo iste širine kao i klobuk, obično je iste visine kao i klobuk, bijel, žuto-oker ili svijetlosmeđ.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, 20-26 x 12-14 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Tanko, lomljivo, voštano, hrskavičavo, žilavo, bjelkasto; miris je ugodan, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće, u travnju i svibnju, kao saprotrof tla u aluvijalnim i crnogoričnim šumama, uz rubove šuma, šumske putove, po šumskim livadama, u parkovima, vrtovima, na opožarenom terenu, te također po višim planinskim predjelima; rijetka je vrsta.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja. Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Ljekovitost: Znanstvenim je istraživanjema utvrđeno da sadrži određene tvari sa antioksidativnim svojstvima (ResearchGate. 2024. Antioxidant activities, metal contents, total phenolics and flavonoids of seven Morchella species). Antioksidativna svojstva gljiva obično se povezuju sa fenolnim spojevima, kao što su peroksidaza ili polifenol oksidaza, koji su prisutni u visokim količinama u gljivama. Fenolni spojevi kao što su flavonoidi, fenolne kiseline i tanini se smatraju glavnim doprinositeljima antioksidativnog djelovanja. Ovi antioksidansi također djeluju protuupalno, antiarterosklerotski i antikancerogeno, a to se djelovanje može povezati s njihovim antioksidativnim djelovanjem.

Napomena: Prepoznatljiv je prvenstveno po upadljivo stožastom obliku i stručku koji se zadebljava prema klobuku, a na mjestu gdje su spojeni su gotovo iste debljine. Sličan je pravi smrčak (Morchella esculenta) koji ima manje šiljast klobuk, uzdužna rebra mu teku ravno, stručak mu je uži, uzdužno naboran i ponekad koljenasto savijen, na površini nema sitna zrnca.

PRAVI SMRČAK

Morchella esculenta (L.) Pers.

Engleski naziv: Morel

Klobuk: 3-9 cm širok i 5-16 cm visok, vrlo je nepravilnog oblika, kuglast, jajolik ili tupo-stožast, krajnjim donjim dijelom, odnosno kolutastim ovratnikom, prirastao za stručak, nadolje se spuštaju relativno paralelna rebra koja izgledom podsjećaju na pčelinje saće, s dubokim i nepravilnim ulegnućima, šupalj, žuto-smeđ, žuto-siv, žuto-zelenkast, oker-smeđ ili svijetlosmeđ, rijetko je tamnosmeđ, vrhovi su rebara uvijek tamniji.

Stručak: 2-6 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, malo je širi prema dnu, uočljivo je nepravilno naboran, šupalj, vrlo je elastičan, bjelkast, kasnije je žućkast ili žućkasto-smećkast.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, s tankim stijenkama, bezbojne, 18-27 x 12.5-14 µm (cromushrooms: (14)14.8-20(20.8) x (8.8)8-10(10.2) µm, Q=1.5-2.1, N=30, Me=17 x 9.5 µm, Qav=1.8); otrusina je svijetlokrem.

Meso: Bjelkasto ili svijetložuto, malo je hrskavičavo, voštano; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, u manjim skupinama, kao saprotrof tla u vlažnim bjelogoričnim šumama, po rubovima šuma, šumskim livadama, parkovima, vrtovima i malču od kore, na pjeskovitom tlu uz obale rijeka, vrlo je vjeran lokacijama. Smatra se da smrčci iz vlažnih šuma imaju bolji okus od smrčaka na malču od kore. Primjerke na četvrtoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan jer sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci uzrokuju gastrointestinalne poremećaje. Kod pojedinaca se može javiti tzv. Morchella sindrom, a simptomi su osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, drhtanje, poremećaji kretanja i nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takve simptome trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Ljekovitost: Znanstvenim je istraživanjema utvrđeno da sadrži određene tvari sa antioksidativnim svojstvima (ResearchGate. 2024. Antioxidant activities, metal contents, total phenolics and flavonoids of seven Morchella species). Antioksidativna svojstva gljiva obično se povezuju sa fenolnim spojevima, kao što su peroksidaza ili polifenol oksidaza, koji su prisutni u visokim količinama u gljivama. Fenolni spojevi kao što su flavonoidi, fenolne kiseline i tanini se smatraju glavnim doprinositeljima antioksidativnog djelovanja. Ovi antioksidansi također djeluju protuupalno, antiarterosklerotski i antikancerogeno, a to se djelovanje može povezati s njihovim antioksidativnim djelovanjem.

Napomena: Od sličnih se vrsta razlikuje po stožastom obliku i po vrhovima rebara koji teže da pocrnu. Slični su rebrasti smrčak (Morchella costata) koji ima tamnija rebra i crvenkasti stručak, te visoki smrčak (Morchella elata) kojem klobuk izgleda samo kao produžetak stručka, nema ovratnika. Postoje mnogi varijeteti ove vrste, a moguća je zamjena i sa sličnim uvjetno jestivim običnim smrčkom (Morchella vulgaris) i debelonogim smrčkom (Morchella crassipes).

Morchella eximia - created on April 2023 in Motaičiai, Šiaulių r. sav., Lithuania by Lina

RUDERALNI SMRČAK

Morchella eximia Boud.

Klobuk: 5-20 cm visok i 3-8 cm širok, stožast, zašiljen na vrhu, najčešće je kuglast do jajolik ili nepravilan, uzdužna su rebra pravilna i gotovo paralelna te jako istaknuta, poprečna su rebra nepravilna kao i alveole, može biti maslinast do sivo-smeđ, a u ranoj mladosti je gotovo je crn, bridovi rebara su uvijek tamniji.

Stručak: Do 20 cm visok, šupalj, vrlo je nepravilan, ponekad je vijugav ili nepravilno napuhan, bijel, poslije je krem, žuto-oker ili svijetlosmeđ, može biti uzdužno brazdast, cijela je površina sitno zrnasta.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, prozirne, 25-28 x 9.5-13 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Elastično, hrskavičavo, voštano, tanko, lomljivo, bjelkasto; miris je ugodan, ali nije osobit, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, u travnju i svibnju, na ruderalnim terenima, smetlištima, ruševinama, hrpama pijeska i odbačenoj šuti od centralnog grijanja, te ispod starih krpa, papira i madraca.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Ruderalni je smrčak vrlo neobičan i može se pronaći samo na opisanom staništu. U okolici Zagreba ima, na žalost, mnogo smetlišta na kojima se odlažu ruševine, stare krpe, madraci itd. Na takvim se staništima pronađe i stotinu primjeraka smrčaka na jednome mjestu. Ruderalni se smrčak vrlo jednostavno može uzgajati na takvim mjestima. Potrebno je zrelo plodno tijelo dobro zdrobiti u kanti vode i vodu u kojoj su razmućene spore poprskati po takvom tlu. Nakon toga tlo treba pokriti kartonima, novinskim papirom ili starim krpama te pustiti da pokrovni materijal leži do kraja ožujka. Tada se spomenuti materijali maknu i za 10-20 dana možete ubrati punu košaru smrčaka.

Morchella gigas - created on April 2009 by Lebrac

ZVONASTI SMRČAK

Morchella gigas (Batsch) Pers.

Klobuk: 2-6 cm širok i 2-3 cm visok, zvonolik, za stručak se drži gornjom trećinom unutarnje strane, a donje dvije trećine vise nad stručkom kao zvono, alveole su duguljaste, imaju nepravilan izgled i gotovo da nisu transverzalno pregrađene, žuto-smeđ, oker-sivkast, svijetlosmeđ, tamnosmeđ, a rebra su tamnija, unutarnja je viseća strana zrnata te ima istu boju kao i alveole.

Stručak: 3-5 cm visok, šupalj, vrlo kratak i na osnovi je zadebljan, bjelkast, kremast, žućkast ili žuto-smeđ, nije longitudinalno brazdast, površina je sitno zrnata.

Mikroskopija: Askospore su široko eliptične, glatke, prozirne, 20-27 x 10-18 µm; otrusina je bijela.

Meso: Elastično, voštano, vrlo lomljivo, tanko, bjelkasto do žućkasto; miris ugodan, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće u bjelogoričnim i miješanim šumama, te uz rubove šuma i u grmlju.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre je kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Zvonasti je smrčak vrlo rijedak. Može se zamijeniti s hibridnim smrčkom (Morchella semilibera), koji je znatno veći i raste masovno u ravničarskim šumama. Od spomenutog se smrčka bitno razlikuje i po tome što unutarnja viseća strana klobučića ima istu boju kao i alveole, odnosno kao vanjska strana klobučića. Unutarnja viseća strana klobučića hibridnoga smrčka bijela je kao i stručak.

Morchella elata var. hortensis - created on March 2021 in Treviso TV, Italy by Giorgio Desidera

VRTNI SMRČAK

Morchella hortensis Boud.

Klobuk: 3-8 cm širok i do 15 cm visok, najčešće je stožast ili jajolik, šupalj, prirastao je za stručak s tankom kružnom valekulom, rebra su prilično pravilna i teku gotovo paralelno, alveole su nepravilne, u ranoj mladosti je bijel, poslije postane sivkast, zatim oker-smeđ, na kraju je potpuno crn, alveole ne pocrne i ostanu smeđe do kraja.

Stručak: Vrlo je nepravilan, šupalj, hrapav ili kvrgav, na baza je proširen i duboko brazdast, cijelom je dužinom bijel, žuto-oker ili svijetlosmeđ, pahuljast.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, prozirne, 20-26 x 12-14 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bjelkasto, tanko, lomljivo, voštano, hrskavičavo; miris je ugodan, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće na kultiviranome tlu, po parkovima, vrtovima, rubovima šuma i šumskim livadama.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Vrtni smrčak nije osobito čest. Značajna je karakteristika da je plodno tijelo u ranoj mladosti bijelo, a poslije postaje krem, zatim smećkasto i konačno gotovo crno.

Morchella intermedia - created in Spain by Luis García Bona

PRIJELAZNI SMRČAK

Morchella intermedia Boud., 1897

Klobuk: 2-3 cm širok i 3-5 cm visok, šupalj, može biti stožast, tupo stožast ili kuglast, udubine su prilično široke i duboke te nepravilne, sivkasto-oker, rebra su nepravilno isprepletena i najprije su crnkasto zrnata, zatim postanu sivo zrnata, kod tek ubranog plodnog tijela ubrzo poprimi sivi ton, prirastao je za stručak sa širokom kružnom brazdom (valekula), šupljina je bjelkasta i zrnasta.

Stručak: 2.5-3.5 cm visok, šupalj, na donjem je dijelu zadebljan i katkad nepravilno brazdast, čitav je bijel i sitno zrnast, šupljina je bijela i zrnasta.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, na oba kraja s raspršenim sitnim uljnim kapljama, prozirne, 18.5-25 x 9-14 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Tanko, elastično, hrskavičavo, voštano, bijelo ili bjelkasto; miris i okus su ugodni, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće u višim predjelima u crnogoričnim šumama, osobito ispod jela.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Prijelazni smrčak ima neobičnu karakteristiku, jer tek ubran za 10-ak minuta mijenja sivo-oker boju u sivu s izrazito zrnatom strukturom rebara koja postanu crnkasta. Vrlo je sličan i raste na istome staništu kao i slasni smrčak (Morchella deliciosa). Međutim, spomenuti smrčak ima vrlo jak i ugodan miris i, kad se ubere, ne mijenja brzo boju.

RUŽIČASTI SMRČAK

Morchella purpurascens (Krombh. ex Boud.) Jacquet.

Klobuk: 3-6 cm visok, može biti jajolik ili stožast, na stručak je prirastao širokom valekulom, rebra su debela i prilično paralelna, alveole (šupljine) su duguljaste i duboke, rebra i alveole su ujednačeno ružičasta, rebra u starosti postanu crnkasta.

Stručak: Valjkast, prilično je pravilan, bijel s ružičastom nijansom, sitno zrnast, šupljina je bijela i zrnasta.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, prozirne, 20-22 x 13-16 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Elastično, hrskavičavo, voštano, lomljivo, bjelkasto; miris je blag i ugodan, okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, u travnju i svibnju, kao saprotrof tla u crnogoričnim šumama i uz rubove šuma u travi, osobito ispod jela i smreka. Nije česta vrsta, a pronađe se na lokalitetu uz rub jelove šume u blizini Ravne Gore u Gorskom kotaru i u Parku prirode Medvednica kod Zagreba. Prvu sliku snimila je Helena Petrić krajem 31. ožujka 2025. godine, treću, četvrtu i petu 21. ožujka 2024. godine, a šestu i sedmu Slobodan Bjelajac, 31. ožujka 2025. godine, sve na lokalitetu Park prirode Medvednica kod Zagreba.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Opisani je smrčak jedan oblik slasnog smrčka (Morchella deliciosa), a ističe se ružičastom bojom i povrh svega vrlo debelim i paralelnim rebrima.

HIBRIDNI SMRČAK

Morchella semilibera DC.

Engleski naziv: Semifree Morel

Klobuk (mitra): 2-6 cm širok, stožast, šupalj, sa stručkom je spojen na polovici ili gornjoj trećini svoje visine, dok je druga polovica slobodna i visi, sliči na zvono, s uzdužnim je crnkastim ili tamnosmeđim rebrima koja su nepravilno povezana poprečnim pregradama iste boje, alveole ili rupe između rebara su žuto-smeđe, svijetlosmeđe ili tamnosmeđe.

Stručak: 3-20 cm visok, valjkast, prema dnu je nešto širi, šupalj, bjelkast, svijetlokrem, žućkast ili žuto-smeđ, uzdužno je brazdast, površina je malo gruba i zrnasta.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, prilično su velike, 20-27 x 10-18 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, voštano, čvrsto, veoma je lomljivo, bjelkasto, sivkasto ili žućkasto; miris je ugodan, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirov otrovan poput svih smrčaka.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto, od veljače do lipnja, u kontinentalnom području od travnja do lipnja, u razbacanim skupinama ili pojedinačno, kao saprotrof tla u miješanim, bjelogoričnim i aluvijalnim šumama, po dvorištima, često u blizini rijeka i potoka u neposrednoj blizini topola ili u malču od kore. Prve tri slike snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 2, 3, 4, 5, 6

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali je meso dosta tvrdo. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja. Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Slični su češka smrčkovica (Verpa bohemica) i prstasta smrčkovica (Verpa conica), kod kojih je mitra sraštena sa stručkom samo na vrhu i obično je zaobljen na vrhu. Dosta se teško pronalaze, jer najčešće rastu dobro skrivene u proljetnom raslinju. Svake godine rastu na istom mjestu. Nema nikakve opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama.

Morchella steppicola - created on April 2013 in Larissa, Greece by stergios

SPUŽVASTI SMRČAK

Morchella spongiola (Pers.) Gray

Klobuk: 4-6 cm visok i 2-3 cm širok, najčešće je kugast, šupalj, alveole su male i nepravilnog oblika, rebra su potpuno iskrivljena i nepravilna, izravno je spojen sa stručkom tako da nema valekule (kružne brazde), žuto-oker ili hrđastosmeđ, rebra su nešto tamnija.

Stručak: 3-5 cm visok, valjkast, šupalj, tvrd, relativno je kratak, cijelom je dužinom bijel, površina je sitno zrnasta.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, prozirne, 18-23 x 11-15 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bjelkasto, tanko, voštano, krhko, hrskavičavo; miris i okus su ugodni, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće kao saprotrof tla po pašnjacima na pjeskovito-šljunkovitom tlu viših predjela, uz putove ili izravno na šljunkovitom tlu.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Vrlo je sličan običnom smrčku (Morchella vulgaris), od kojeg se razlikuje po okruglastijem klobuku. Po obliku je sličan i pravi smrčak (Morchella esculenta), ali on ima pravilnije alveole i klobuk je gotovo crno-smeđ.

OBIČAN SMRČAK

Morchella vulgaris (Pers.) St-Amans

Klobuk: 2-8 cm širok, može biti kugast, eliptičan ili stožast, šupalj, alveole (šupljine) su vrlo nepravilne i porilično široke, unutrašnjost alveola je glatka, bridovi nepravilno iskrivljenih rebara su svjetliji i uglavnom horizontalno poredani za razliku od visokog smrčka (Morchella elata), alveole su jako duboke, vrlo nepravilne, prilično široke, glatke, svijetlosmeđe, tamno sivo-smeđe ili mogu biti izblijedjelo smeđe, ponekad je s mjestimičnim hrđastosmeđim pjegama, bez žuto-oker tonova, rub je prirastao za stručak bez udubljenja.

Stručak: 2.5-5 cm visok, na bazi je 1.3-4 cm debeo, piramidalno se sužava prema vrhu, šupalj, tvrd, na bazi je zadebljan i duboko brazdast, bjelkast.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, prozirne, 16-23 x 7-12 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Elastično, voštano, lomljivo, bjelkasto do žućkasto; miris je ugodan na gljive ili više ili manje na spermu, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće, u manjim skupinama, kao saprotrof tla u vlažnim i mračnim aluvijalnim, bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, te po vrtovima i parkovima, voli vapnenasto i pjeskovito tlo, raste uvijek na istom mjestu. Prvu i treću sliku snimio je Neven Ferenčak, a četvrtu Helena Petrić.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Od sličnih se smrčaka bitno razlikuje po čađavoj boji alveola koje su vrlo nepravilne i velike, a najčešće su duguljaste. Plodno tijelo nikada nema žuto-oker boju kao primjerice pravi smrčak (Morchella esculenta).

ČEŠKA SMRČKOVICA

Verpa bohemica (Krombh.) J.Schröt.

Etimologija: Po Češkoj.

Engleski naziv: Wrinkled Thimble Morel

Klobuk (mitra): 1-5 cm visok i 2-4 cm širok, nepravilno je stožast ili zvonolik, vrh je najčešće zaokružen, vrlo je rijetko zašiljen, iznutra je šupalj, vijugavi labirintni nabori su u mladosti češće obli i uzdužno postavljeni, poprečna rebra su niža i plosnatija, u starosti se nabori stanje, promjenjive je boje, žuto-smeđ, svijetlosmeđ ili tamnosmeđ, slobodan je uz stručak, za njega se drži samo tjemenom, himenij ujednačeno pokriva cijelu površinu, unutarnja sterilna površina je brašnjava i bijela, rub je na donjem dijelu bjelkast i zakrivljen prema gore.

Stručak: 7.5-14.5 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast ili stisnut, na bazi je zadebljan, pun, kasnije je komorast, šupalj, lako je lomljiv, unutrašnjost je pahuljičasto-spužvasta, bjelkast, žućkast, žuto-smeđ ili oker, često je s crvenkastom nijansom, površina je prošarana poput zmijske kože zbog bijelih pahuljastih ljuskica.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, s debelim stijenkama, glatke, dosta velike, 48-86 x 14.5-20 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Relativno je tanko, debljine je oko 1 mm, voštano, veoma je lomljivo, osobito u stručku, bjelkasto, prema rubu stručka je žućkasto do žuto-smeđe; kod svježih gljiva malo miriše na gljive ili spermu, u starosti miriše na ribu, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće, od sredine ožujka do sredine svibnja, u nizinskom i brežuljkastom području umjerenog pojasa, a od svibnja do srpnja u gorskom području, kao saprotrof tla u svijetlim miješanim i bjelogoričnim šumama, u grmljacima i na rubovima šuma, najčešće u kontinentalnim područjima, u nizinama i dolinama velikih rijeka te na brežuljcima koji ih okružuju, pretežno uz topolu, vrbu, jasen, lijesku ili trešnju, rjeđe uz bijelu johu, poljski brijest, poljski jasen ili hrast lužnjak, nešto je rjeđa na Jadranu. U Hrvatskoj je pronađena na 20 lokaliteta, gotovo isključivo na području sjeverozapadne Hrvatske.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Može izazvati teško gastrointestinalno trovanje ako se konzumira sirova ili nedovoljno termički obrađena. Ne preporučuje se za konzumiranje jer prema najnovijim istraživanjima sadrži dovoljne količine toksina monometilhidrazina, koji se koristi u mješavini raketnih goriva, a koji čak i u tragovima može izazvati ozbiljne gastrointestinalne poremećaje i nedostatak mišićne koordinacije.

Napomena: Rod Verpa karakterizira potpuno slobodni klobuk uz stručak, nasađen je na vrh stručka. Slični su hibridni smrčak (Morchella semilibera) kod kojeg je klobuk spojen sa stručkom na polovici svoje visine, a klobuk je obično zašiljen na vrhu i prstasta smrčkovica (Verpa conica) kod koje je klobuk spojen sa stručkom samo na vrhu, klobuk je zaobljen na vrhu, a stručak je komorasto šupalj. Svake godine rastu na istom mjestu. Nema nikakve opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama.

PRSTASTA SMRČKOVICA

Verpa conica (O.F.Müll.) Sw.

Engleski naziv: Conic Morel

Klobuk (mitra): 1.5-3.5 cm visok i 2-4 cm širok, stožast, u obliku je nepravilnog naprstka do zvonolik, gladak do plitko vijugav (ali ne naboran), pričvršćen je sa stručkom samo na vrhu, gornja je himenijalna površina gola, u mladosti je svijetlosmeđa ili žuto-smeđa, kasnije je pomalo naborana, smeđa, narančasto-smeđa ili crveno-smeđa, donja je površina neplodna, svjetlija, maljava, rub je isprva podvijen, nepravilan do valovit, u starosti je često blago zakrivljen, tanak, bjelkast.

Stručak: 4-10 cm visok i 1-2.5 cm debeo, lomljiv, kružan do malo spljošten, pri dnu je ponekad ižlijebljen, ujednačeno se sužava prema vrhu, u starosti je često zakrivljen, u mladosti je s pamučastom srži, a kasnije je obično šupalj, gol, bjelkast, kasnije sa smećkastim ili oker ljuskicama, sitno je zrnast.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, 28-34 x 15-19 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, voštano, bijelo, pamučasta srž unutar stručka je bjelkasta, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto, od svibnja do srpnja, usamljeno ili u malim skupinama, kao saprotrof tla na velikom broju različitih tipova staništa, najčešće su to bjelogorične šume u nizinama i riječnim dolinama, u blizini jasena, topole, vrbe, divlje trešnje, bijele johe, javora ili poljskog brijesta, te u grmljacima i na rubovima šuma kontinentalnih i primorskih krajeva, s lijeskom, crvenim grabom, crnim jasenom ili šumama bora u sredozemnom području, ma različitim tipovima travnjaka, u obalnim zonama rijeka i potoka, poljima te voćnjacima i vrtovima. U brdovitim područjima dopire do 800 m nadmorske visine. U Hrvatskoj je pronađena na 30 lokaliteta.

Doba rasta: 5, 6, 7

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljive značajke ove vrste uključuju smeđi do okerasto-smeđi stožasti klobuk, često s valovitim rubom, stručak je pričvršćen samo na vrhu klobuka. Češka smrčkovica (Verpa bohemica) ima karakterističan naborani klobuk i ponekad se miješa sa srodnim smrčcima (Morchella) koji imaju klobuke s vijugama.

Otidea alutacea - created in Norway by unknown

DVOBOJNA UŠKA

Otidea alutacea (Pers.) Massee

Etimologija: alutaceus (lat.) = boje kože. Po boji.

Engleski naziv: Tan Ear

Plodno tijelo (apotecij): 2-11 cm široko, u obliku je stisnute šalice ili čašice, valovito, nije otvoreno poput uha, zatvoreno je i rascijepljeno na dva režnja ili su režnjevi zbijeni jedan uz drugi, unutarnja je himenijalna površina okerasta, zatim je smeđa ili tamnosmeđa, bez sjaja, vanjska je površina nešto svjetlija, kasnije blijedi u svijetlosmeđu, sitno je zrnasta, baza je bijela i s micelijskim vlakancima.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, izdužene, glatke, s dvije uljne kaplje, 13.5-17.5 x 6.5-8 µm, Qe = 2.1-2.1; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Prilično je žilavo, lomljivo, smećkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, uglavnom busenasto, a rijetko pojedinačno, kao saprotrof tla u miješanim i crnogoričnim šumama, obično šumama smreke, i po rubovima šuma, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti. Biti na oprezu s ovom vrstom jer sadrži vrlo male količine toksina giromitrina koje su obično bezopasne. 

Napomena: Razlikuje se od drugih rodova mješinarki po karakterističnom apoteciju koji je uvijek lateralno rascijepljen.

OBIČNA UŠKA

Otidea bufonia (Pers.) Boud.

Engleski naziv: Toad's Ear

Plodno tijelo (apotecij): 1-4 cm široko i 3-6 cm visoko, u obliku je rascijepljene šalice ili uha sa stalkom, na jednoj je strani rascijepljeno, vrlo je nepravilno i dugo je vremena s uvrnutim rubovima, unutarnja himenijalna površina je glatka, maslinasto-smeđa, cimetastosmeđa, crveno-smeđa ili tamnosmeđa, sitno je bradavičava i jako naborana, vanjska strana je najprije oker, kasnije je smeđa, crveno-smeđa, ljubičasto-smeđa ili tamnosmeđa, stalak je kratak, bjelkast, sužava se prema vrhu.

Mikroskopija: Askospore su vretenaste, glatke, s dvije uljne kaplje, prozirne, 13-15.7 x 6.1-7.1 µm; otrusina je bjelkasta, bezbojna.

Meso: Tanko, lomljivo, bjelkasto do svijetlosmeđe; miriše slabo na brašno, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, osobito ispod hrastova ili smreka, na vlažnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta. Vjerojatno sadrži vrlo male količine toksina giromitrina koje su obično bezopasne.

Napomena: Za sličnu se vrstu Otidea grandis navodi da je himenijalna površina žuto-oker i da je kratki stručak prekriven bijelim maljama. Po izgledu plodnog tijela je slična smeđa uška (Otidea cochleata) koja je nešto manja te ima veće spore (16-19 x 9-11 µm), račvaste parafize su joj račvaste i jako zakrivljene na vrhu.

Otidea cantharella - created in Finland by Tapio Kekki

MALA ŽUTOUŠKA

Otidea cantharella (Fr.) Quél.

Engleski naziv: Cupped Ear

Plodno tijelo (apotecij): 2-8 cm široko i 1-5 cm visoko, najčešće je rascijepljeno, nema jasan oblik uha ili čašice, rub je uvijen prema unutarnjoj strani, stalak je kratak i bjelkast na dnu, unutarnja himenijalna strana je glatka i svijetlo limunastožuta, bez crvenkastih pjega, vanjska strana je hrapava i iste boje.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, prozirne, 10-13 x 5-6 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Tanko, lomljivo, bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u miješanim i bjelogoričnim šumama, osobito ispod bukve.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a vjerojatno sadrži vrlo male količine toksina giromitrina koje su obično bezopasne ako se gljiva temeljito termički obradi.

Napomena: Mala žutouška raste na istome staništu i u isto vrijeme sa sličnom velikom žutouškom (Otidea onotica). Spomenuta je žutouška znatno veća i na himenijalnoj površini ima crvenkaste pjege. Vrlo je slična i žilasta uška (Otidea phlebophora), međutim ona raste isključivo u crnogoričnim šumama, osobito ispod smreka ili jela.

SMEĐA UŠKA

Otidea cochleata (L.) Fuckel

Etimologija: coclea (lat.) = puž. Po veoma kovrčastom obliku.

Engleski naziv: Brown Ear

Plodno tijelo (apotecij): 2-15 cm široko, mesnato, bez stručka, nepravilnog je oblika, izgleda poput stisnute čašice, uzdužno se sve do zemlje iscijepa na latice ili režnjeve koji su poput svežnja, rub je uglavnom jako uvijen prema unutarnjoj strani, unutarnja je himenijalna površina smeđa ili tamnosmeđa, vanjska je strana svijetlosmeđa, smeđa, crvenkasto-smeđa ili ljubičasto-smeđa, glatka, jednim je dijelom s anastomozirajućim rebrima.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, duguljaste, s dvije uljne kaplje, 13.5-17.5 x 6.5-8 µm, Qe = 2.1-2.1 (cromushrooms: (13) 13.9 - 16 (16.8) × (6.5) 6.9 - 7.7 (8.1) µm, Q = (1.8) 1.9 - 2.2 (2.3), N = 120, Me = 15 × 7.3 µm, Qav = 2.1); otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Oker do smećkasto, žilavo, lomljivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u brojnim skupinama i busenasto, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, te na opožarenim područjima, na zemlji između lišća i mahovine.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti. Neki izvori navode da može sadržavati vrlo male količine toksina giromitrina koje su obično bezopasne.

Napomena: Prepoznatljiva je po mikroskopskim karakteristikama, te po prilično neobičnom izgledu kovrčavog apotecija uhastog oblika.

VELIKA ŽUTOUŠKA

Otidea onotica (Pers.) Fuckel

Etimologija: onos (gr.) = magarac + ous (gr.) = uho. Po obliku.

Engleski naziv: Hare's Ear

Plodno tijelo (apotecij): 1-9 cm široko i 3-11 cm visoko, oblika je zdjelice ili nepravilnog uha s bočnim urezom po cijeloj dužini, sužava se na bazi, skoro korjenasto, unutarnja je himenijalna strana glatka, bjelkasta, žuto-oker ili svijetlosmeđa, često je s crvenkastim odsjajem, ponekad s malim crvenkastim mrljama, s vanjske je strane brašnast, žuto-oker, gladak, rub je kovrčast i često uvijen prema unutrašnjoj površini, na bazi je bijel i malo narebran.

Mikroskopija: Askospore su široko su eliptične, glatke, s dvije uljne kaplje, prozirne, 10.5-14.3 x 4.8-7.5 µm; otrusina je bjelkasta do kremasto-žuta.

Meso: Tanko, prilično je elastično, žilavo, lomljivo, žuto-smeđe do svijetlosmeđe; miris je oštar na gljive, a okus je slatkast na bademe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, rijetko pojedinačno, u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u mahovini, voli suho i pjeskovito tlo. Slike je snimio Safet Omerović - Basso, 2.11.2025., na nepoznatom lokalitetu u Istri.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, prvenstveno zbog dobrog okusa. Nažalost, pronađene su male količine toksina giromitrina, ali u neznatnim količinama pa gljivu prije uporabe treba dobro termički obraditi ili osušiti kako bi i te male količine giromitrina isparile.

Napomena: Dio je skupine s nešto konzistentnijim mesom, za razliku od skupine gdje se nalazi žilasta tavica (Disciotis venosa) kojoj je meso tvrdo i lomljivo. Ime dobila po karakterističnom obliku koji podsjeća na uho. Od ostalih je vrsta iz roda Otidea slična smeđa uška (Otidea cochleata) koja je u obliku gnijezda, s vanjske strane je smeđa i glatka, a s unutarnje smeđa ili tamnosmeđa, raste zbijeno s drugim plodnim tijelima. Ima dosta gljiva koje su sličnog oblika, ali s gledišta jestivosti uglavnom nisu interesantne.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1713. Velika žutouška (Otidea onotica (Pers.) Fuckel); 1714. Smrekina žutouška (Otidea abietina (Pers.) Fuckel)

Otidea propinquata - created in Finland by Tapio Kekki

JELOVA UŠKA

Otidea propinquata (P.Karst.) Harmaja

Plodno tijelo (apotecij): 1-3 cm široko i 2-4 cm visoko, u obliku je pehara, nasuprotni su rubovi nepravilni i preklapaju prorez s jedne strane, unutarnja je himenijalna površina glatka, smeđa, često s narančastom nijansom, vanjska je strana glatka i iste boje, rub je nepravilan, valovit i prorezan.

Stručak: Kratak i ponekad teško prepoznatljiv, bijel od pamučaste dekoracije.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, izdužene, glatke, prozirne, 18.6-20.2 x 9.6-11 µm, askusi su valjkasti, nisu zakrivljeni, 8-sporni; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo krhko, voštano, narančasto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u miješanim i crnogoričnim šumama gorskog pojasa u simbiozi s različitim vrstama jela i smreka. U Hrvatskoj je vezana za šume s jelom, a poznata je s dva lokaliteta, u okolici Vrbovskog i u okolici Otočca.

Doba rasta: 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Na prvi bi se pogled mogla pomiješati s dvobojnom uškom (Otidea alutacea), koja je ipak 7 cm viša, ali je istog oblika s manje ili više intenzivnom smeđom himenijalnom površinom te svjetlijom i voštanom vanjskom površinom.

BABINGTONOVA VODOLJUPKA

Adelphella babingtonii (Berk. & Broome) Pfister, Matočec & I.Kušan

Etimologija: Po engleskom botaničaru i arheologu Charles Cardale Babingtonu (1808.-1895.).

Plodno tijelo (apotecij): 3-6 mm široko, najprije je jajoliko, kasnije je spljošteno i u obliku diska, dosta je nepravilno, površina je po vlažnom vremenu blistava, žuto-smeđa, smeđa ili crveno-smećkasta, rub je valovit.

Mikroskopija: Askospore su valjkaste, zaobljene na vrhu, glatke, bezbojne, iznutra su zrnaste, 13.5-19.5 x 10-12 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Vanjski je dio prilično tvrd, a unutrašnji voštano-želatinozan, žuto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, združeno s mnogobrojnim drugim plodnim tijelima, kao saprotrof krupnih drvnih ostataka natopljenih vodom, na zemlji, a također i na smrekovim češerima. Sve slike snimio je Zlatan Kapetanović.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Dosta je tipična vrsta po tvrdoj kožastoj konzistenciji vanjske površine, kao i po boji.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1835. Pachyella babingtonii (Berk.) Berk.

KOVRČASTA ZDJELIČARKA

Daleomyces phillipsii (Massee) Seaver

Plodno tijelo: 10-30 cm široko, sastoji se od brojnih isprepletenih kovrčastih grebena ili labirintno razgranatih trakastih ogranaka, rubovi su nepravilno vijugavi i mogu se zatvoriti formirajući različite uške, u mladosti može izgledati poput površine ljudskog mozga, vrlo je lomljivo, prljavo bijelo do žućkasto, kasnije je ružičasto-smeđe, u starosti je tamnosmeđe, iznutra je bijelo s svijetlo ljubičastim nijansama.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, sitno bradavičave, s dvije uljne kaplje, prozirne, 9-13 x 4-7 µm; otrusina je bijela do svijetložuta.

Meso: Nježno, vodenasto, bjelkasto do žućkasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i ranu jesen, a u mediteranskom području i u zimu, kao saprotrof tla na opožarenim terenima, odlagalištima otpada, svježim zemljanim nasipima, novim cestama, na golom i mineralima bogatom tlu, pjeskovitom tlu, te rijetko u bjelogoričnim šumama, najčešće ispod bukve. Ovo je prvi potvrđeni nalaz u Hrvatskoj. Primjerke na slikama pronašao je i snimio Safet Omerović - Basso, 2. veljače 2024. godine, na lokalitetu Valdabek kod Pule, na opožarenom terenu na panju crnog bora i u blizini hrasta crnike. Odmah nakon pronalaska je izvršena mikroskopska analiza spora i nalaz je objavljen na društvenim mrežama, što je pridonijelo da se gljiva već za nekoliko dana nađe na izložbenoj polici Muzeja gljiva u Zagrebu.

Doba rasta: 1, 2, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Opisana vrsta raste u zbijenim busenima i svakako se ubraja među najveće zdjeličarke. Lako je prepoznatljiva zbog zbijenog i kovrčastog izgleda pa podsjeća na kovrčastu kokicu (Sparassis crispa) ili na hrčke (Gyromitra). Vrlo je slična promjenljiva zdjeličarka (Peziza proteana), ali joj plodno tijelo nije zbijeno ni kovrčasto.

Galactinia granulosa - created in Finland by Kaisa Tervonen

ZRNATA ZDJELIČARKA

Galactinia granulosa (Gillet) Le Gal

Plodno tijelo (apotecij): 0.3-2.5 cm široko, u mladosti je oblika nepravilnog pehara, poslije se otvori poput plitkog tanjurića i mjestimično raspuca na rubu, bez stalka ili batrljka, unutarnja je himenijalna strana glatka, u mladosti je maslinasto-smećkasta, a u starosti postane smećkasta, vanjska je strana iste boje i s tamnijim ljuskicama, rub je u starosti nazubljen.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, prozirne, 19-22 x 10-12 µm; otrusina je bijela.

Meso: Svijetlosmeđe ili žuto-smeđe, lomljivo, tanko; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen (od srpnja do rujna) u šumama, parkovima i vrtovima kao saprotrof na vlažnom tlu i na trulim biljnim ostacima.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisanu je zrnatu zdjeličarku lako prepoznati po maslinasto-smećkastom himeniju i po tamnijim čehicama s vanjske, neplodne strane plodnog tijela. Također je bitno zabilježiti da himenij staroga plodnog tijela postane smećkast ili tamnosmeđ poput ljuske zrelog lješnjaka. Na izmetu goveda i na plodnome tlu zalivenu mokraćom raste slična moravecova zdjeličarka (Peziza moravecii). Ona u mladosti ima himenij oker boje koji poslije postane smeđ poput ljuske lješnjaka. Spore su joj eliptične i točkaste, a velike su 13-15 x 6-8 µm, te su askusi znatno kraći (190-200 µm).

VINSKICRVENA ZDJELIČARKA

Geoscypha ampelina (Gillet) Van Vooren & Dougoud

Etimologija: ampelos (gr.) = vinova loza. Po boji.

Plodno tijelo (apotecij): 3-16 cm široko, u početku je polukuglasto, kasnije je zdjelasto i gotovo izravnato, često je presavijeno prema unutarnjoj strani, s kratkim je centralnim, bjelkastim stalkom, unutarnja himenijalna strana je crvenkasto-smeđa, ljubičasta do tamnoljubičasta, često je s ružičasto-ljubičastim tonom, vanjska strana je bjelkasta, često je s plavkastim odsjajem, zrnasta, sužava se prema žućkastom dnu.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, s po jednom uljnom kapljom na svakom kraju, prozirne, 15-20 x 7-10 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Tvrdo, u početku je bjelkasto, kasnije postaje svijetložuto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof tla u miješanim i bjelogoričnim šumama, na opožarenim terenima i mjestima za roštiljanje. Sve slike snimio je Neven Ferenčak, u prvoj polovici travnja i početkom svibnja, na lokalitetu u okolici Preloga kod Varaždina.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slične su mješinarke Peziza praetervisa, koja je mnogo manja i ima bjelkasto meso, te doratasta zdjeličarka (Legaliana badia), koja nema žuto meso.

DORATASTA ZDJELIČARKA

Legaliana badia (Pers.) Van Vooren

Etimologija: badius (lat.) = smeđe, kestenjasto. Po boji.

Engleski naziv: Bay Cup

Plodno tijelo (apotecij): 2-20 cm široko i 2-6 cm visoko, u početku je polukuglasto sa uvijenim glatkim rubom, kasnije je tanjurasto, zdjelasto ili čašasto bez stalka, unutarnja je himenijalna površina crvenkasto-smeđa ili tamnosmeđa, vanjska je strana malo svjetlija, crvenkasto-smeđa ili sivo-smeđa, prekrivena je sitnim crvenkastim zrncima, na dnu je bijelo maljav od micelija, rub je često deformiran, valovit i djelomično urezan.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, zrnaste, mrežaste, s 1-3 uljne kaplje, 15-18 x 8-11 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, 2 mm debelo, voštano, krhko, crvenkasto-smeđe, luči vodenastu tekućinu; miris i okus su aromatični na gljive, ne smije se kušati jer je sirovo vrlo otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, najčešće šumama hrasta, te po parkovima, uz staze i rubove šuma, u travi na kiselom, vlažnom glinenastom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo dobro prokuhana, jer je sirova jako otrovna.

Napomena: Postoji mnoštvo mješinarki čašastog oblika, prepoznatljiva je prvenstveno po smeđoj boji svih dijelova. Doratasto-zbunjujuća zdjeličarka (Phylloscypha phyllogena) ima mnogo tanje bradavice na sporama. U proljeće po crnogoričnim šumama raste crnkasta zdjeličarka (Pseudoplectania nigrella), koja je u mladosti crna samo na disku, dok je izvana crnkasto-smeđa, u starosti poprimi zagasitocrnu boju.

Legaliana limnaea - created in Finland by Stefan Jakobsson

MOČVARNA ZDJELIČARKA

Legaliana limnaea (Maas Geest.) Van Vooren

Etimologija: limne (gr.) = močvara. Po staništu.

Plodno tijelo (apotecij): 2-5 cm široko, uhasto, zdjelasto ili tanjurasto bez stalka, unutarnja je himenijalna površina dosta promjenljive boje, u mladosti je smeđa, kasnije je narančasto-smeđa ili crveno-smeđa, naborana poput vena, vanjska je strana u mladosti sitno zrnasta, u starosti je skoro glatka, rub je uvijek izvrnut.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, bradavičave, nisu mrežaste, s 2 teško uočljive uljne kaplje, prozirne, 14.1-17.6 x 7.8-9.9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Žilavo, vrlo je lomljivo, žućkasto do žuto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof tla po vrlo vlažnim močvarnim područjima, rubovima tresetišta i bara, uz putove, po livadama, parkovima i šumskim čistinama, često u blizini hrasta ili bukve, na glinenasto-ilovastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova vrsta često raste skupno, ali je teško prepoznatljiva zbog neupadljive boje i staništa. Doratasta zdjeličarka (Legaliana badia) raste na drugačijem staništu i ima drugačije ornamentirane spore.

Malvipezia howsei - created in Norway by Sieglinde Hansen [1939-2019]

DVOBOJNA ZDJELIČARKA

Malvipezia howsei (Roze & Boud.) Van Vooren

Plodno tijelo (apotecij): 1-3 cm široko, prilično je pravilno, u obliku je pehara, poslije je rašireno i pločasto, unutarnja himenijalna strana je promjenljive boje, može biti smeđa, tamnosmeđa, crvena iii ljubičasta, u starosti je oker-smeđa, često je sa žutim pjegama, vodenasta, kasnije izblijedi, glatka ili malo naborana na dnu, sjajna, vanjska sterilna strana je bjelkasta, sivkasta, svijetlosmeđa ili oker-smeđa, sitno je zrnasto-maljava, uz rub je žućkasta, rub postane valovit.

Stručak: Smećkast, kratak, gotovo nepostojeći, baza je bjelkasto maljava.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, zrnaste, s dvije velike uljne kaplje, prozirne, 16-19 x 7-8 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Tanko, lomljivo, sočno, bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, češće u crnogoričnim šumama i po šumskim čistinama, često na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana dvobojna zdjeličarka ima jako promjenljivu boju himenija i slična je zdjeličarki Peziza howsei. Međutim, spomenuta zdjeličarka ima znatno jače istaknutu boju unutarnje himenijalne površine.

Mattirolomyces terfezioides - created on September 2023 in Provincia di Alessandria, Italy by Nicolò Oppicelli

KVRGAVA GOMOLJAČA

Mattirolomyces terfezioides (Mattir.) E.Fisch.

Plodno tijelo: 1-20 cm široko, pravilno je kuglasto, jako je kvrgavo i mjestimično udubljeno, u pravilu je bez izražene osnove, peridij je vrlo tanak, trajno gladak, isprva je bjelkast, kasnije je oker ili sivkasto-oker.

Mikroskopija: Askospore su kuglaste, mrežasto-saćaste, sa širokim, pravilnim i višekutnim alveolama, 16-18 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Debelo, tvrdo, isprepleteno je širokim sterilnim bijelim žilicama, ograničene su fertilne zone nepravilne i različite veličine, prema periferiji su sve manje, najprije je bjelkasto, a poslije oker-smeđe; miris je u početku blago aromatičan, kasnije je vrlo neugodan, okus je vrlo sladak i postojan.

Stanište: Raste tijekom godine, a spore se razvijaju od kolovoza do studenog, uglavnom podzemno na pješčanom tlu s visokim sadržajem humusa, te u šumama akacije (Robinia pseudoacacia), rjeđe se pronađe ispod naranče, smokve ili trešnje. Česta je gljiva u Mađarskoj gdje se prikupljaju u komercijalne svrhe i prodaju po cijeni od oko 130 €/kg.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali se zbog svoje jedinstvene i karakteristične slatkoće uglavnom koristi za izradu deserata, poput sorbeta, sladoleda i kolača.

Napomena: Opisana se gomoljača znatno razlikuje od drugih gomoljača iz roda Terfezia i Tirmania zbog duguljastih askusa, te raste u kontinentalnim predjelima na obrađenom i ruderalnom tlu. Nije vezana za primorske krajeve. Plodno je tijelo karakteristićke bjelkaste do sivkaste boje po čemu se razlikuje od gomoljača s bjelkastim mesom, kao što su sredozemna gomoljača (Terfezia arenaria), sardinijska gomoljača (Terfezia olbiensis) i glatka bjelotrbuška (Leucogaster nudus).

Peziza celtica - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

KELTSKA ZDJELIČARKA

Pachyella celtica (Boud.) Häffner

Etimologija: Po prastanovnicima Francuske (Keltima).

Plodno tijelo (apotecij): 1.5-3.5 cm je široko, u obliku je zdjelice bez stručka koja se izravno naslanja na zemlju, unutarnja je himenijalna površina glatka, po vlažnom je vremenu blistava, plavo-ljubičasta ili nešto tamnija u starosti, također može biti i svjetlija, vanjska je površina nešto svjetlija, siva do sivo-ljubičasta, glatka ili lagano pahuljasta, rub je valovit, u mladosti je podvijen prema unutarnjoj strani.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, duguljaste, bradavičave i sitno šiljaste, 17-21 x 9-11 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, voštano, ljubičasto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla po šumskim stazama, na zemlji.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Po boji su slične ljubičasta zdjeličarka (Geoscypha violacea) i Peziza praetervisa, ali se razlikuju po staništu, rastu po opožarenim terenima.

Pachyella peltata - created in Estonia by Irma Zettur

ŠTITASTA VODOLJUPKA

Pachyella peltata Pfister & Cand.

Plodno tijelo (apotecij): 1-7 cm široko, u obliku je diska, gornja je himenijalna površina smeđa, tamnosmeđa ili crno-smeđa.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, 27-30 x 13-15 µm; otrusina je bijela.

Meso: Želatinozno, do 3 mm debelo, prljavo bijelo, na prerezu lagano požuti; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u šumama sastojine vrbe, crne johe, poljskog jasena ili sremze (Prunnus padus), kao saprotrof na povremeno ili stalno natopljenim, vrlo trulim trupcima i uspravnim suhim stablima i na tlu oko njih, uvijek po vodenim staništima sporih i brzih tekućica te uz jezera. U Hrvatskoj je pronađena na 3 lokaliteta, na područjima slijeva donjeg toka rijeke Kupe, srednjeg toka rijeke Korane i Plitvičkih jezera.

Doba rasta: 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slična je babingtonova vodoljupka (Adelphella babingtonii) koja je mnogo manjih dimenzija.

LJUBIČASTOCRNA VODOLJUPKA

Pachyella violaceonigra (Rehm) Pfister

Engleski naziv: Midnight Disco

Plodno tijelo (apotecij): 5-12 cm široko, u obliku je vrlo otvorenog i nepravilnog diska ili čašice bez stalka, unutarnja je himenijalna površina blago valovita, naborana, grbava, smeđa do tamno crvenkasto-smeđa, s ljubičastim odsjajem, vanjska je strana je svjetlija, kremasta, glatka i sluzava.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, velike, glatke, fino bradavičave, 21-30 x 10-18 µm; otrusina je bijela.

Meso: Voštano, debelo, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studenog, u planinskom području, a na sredozemnom području od ožujka do travnja, kao saprotrof na ležećim, povremeno ili stalno natopljenim, vrlo trulim trupcima, često obraslim mahovinom, te na tlu oko njih; strogo je vezana uz vodena staništa sporih i brzih tekućica. U Hrvatskoj do sada pronađena samo na krupnim drvnim ostacima vrbe, a poznata je samo s jednog lokaliteta, iz srednjeg toka rijeke Krke.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slične su žilasta tavica (Disciotis venosa) koja miriše na klor, biserna pločarica (Discina ancilis) koja ima ornamentirane spore, nisu glatke i valovita pločarica (Rhizina undulata) koja je manje lomljiva i mesnata.

Pachyphlodes melanoxantha - created in Norway by unknown

CRNOŽUTA GOMOLJAČA

Pachyphlodes melanoxantha (Tul. & C.Tul. ex Berk.) Doweld

Engleski naziv: Black Pachyphloeus

Plodno tijelo: 1-3 cm široko, kuglasto ili bubrežasto, na bazi je s malim udubljenjem u kojem se nalaze hife bazalnog micelija, površina je žuto-smeđa do crno-smeđa, formirana je od vidljivih piramidalnih bradavica, bradavice mogu biti kuglaste ili spljoštene, a mogu i otpasti, ispod njih je površina tamnooker, peridij je vidljiv i debeo 0.5 mm, na presjeku ima tamnosmeđi sloj i parehimsku strukturu.

Mikroskopija: Askospore su kuglaste, glatke, kasnije su prekrivene šiljcima visokim 1.5-2.5 µm, prozirne, 13-16 µm; otrusina je smećkasta do narančasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, mramorirano, isprepleteno bijelo-žućkastim žilicama, najprije je žuto-zelenkasto, ubrzo postane žuto-smeđe, u starosti je crvenkasto-smeđe; miris je vrlo slab ili na guljenu koru jasena ili vrbe, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u kasno proljeće i ljeto, podzemno, u bjelogoričnim šumama, osobito ispod hrasta cera (Quercus cerris).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opisana je gomoljača vrlo rijetka. Na presjeku su plodnog tijela vidljive bijele okruglaste čahure. Po staništu i boji je slična vijugava mirisnica (Choiromyces meandriformis), koja je ne raste podzemno, već poluukopano i plodno joj tijelo uvijek napola proviruje iz tla.

Paragalactinia michelii - created in Norway by Reidun Braathen

MICHELLIJEVA ZDJELIČARKA

Paragalactinia michelii (Boud.) Van Vooren

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Plodno tijelo (apotecij): 3-12 cm široko, prilično je veliko, najprije je u obliku šalice pa se raširi i spljošti poput zdjelice s vrlo kratkim bjelkastim stalkom, unutarnja je himenijalna površina glatka, malo je pahuljasta prema rubu, crvenkasto-smeđa s ljubičastom nijansom, vanjska je strana najprije žućkasta, kasnije je narančasto-smeđa ili crvenkasto-smeđa, hrapava i zrnasta, rub je manje ili više valovit.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, sitno bradavičave, 13-17 x 7-9 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Tanko, svijetlosmeđe, na prerezu ispušta bezbojnu vodenastu tekućinu, kasnije postane žućkasta; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do rujna, kao saprotrof tla u miješanim i bjelogoričnim šumama, po putevima i po opožarenim područjima na goloj zemlji.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Prilično je rijetka vrsta, a prepoznatljiva je po lijepoj narančasto-smeđoj boji i po tekućini koja curi na prerezu.

IZLUČUJUĆA ZDJELIČARKA

Paragalactinia succosa (Berk.) Van Vooren

Etimologija: Po tekućini koju ispušta.

Engleski naziv: Yellowing Cup

Plodno tijelo (apotecij): 1-3 cm široko, u obliku je nepravilne zdjelice ili šalice, naslonjeno je na zemlju, bez stalka, unutarnja je himenijalna površina glatka, bez sjaja, naborana je prema sredini, u početku je ljubičasto-smeđa, kasnije je žuto-siva, smeđa ili siva, vanjska je površina nešto svjetlija, žuto-siva, žuto-maslinasta ili siva, sitno je zrnasta, rub je neravan i uvijen prema unutarnjoj strani.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, krupno bradavičave, bradavice su visoke do 1.5 µm, s dvije uljne kaplje, prozirne, 15-20 × 9-11 µm; Q = 1.6-2, Me = 17.9 × 10.1 µm, Qe = 1.8, askusi su 8-sporni, parafize su nitaste, sa zaobljenim ili gotovo glavičastim vrhovima širokim 3-7 µm, glatke, višesegmentne (cromushrooms: askospore su (15.4) 17.1 - 19.9 (21.5) × (7.7) 8.6 - 10.5 (11.7) µm, Q = (1.6) 1.8 - 2.1 (2.5), N = 150, Me = 18.4 × 9.6 µm, Qe = 1.9, askusi su 237-342 x 14.7-20.5 µm, N = 15, parafize su 224-284 x 4.7-9.1 µm, N = 10); otrusina je bijela.

Meso: Tvrdo, žućkasto, na prijelomu ili prerezu ispušta bijelu tekućinu, ubrzo postane žuto do žuto-zelenkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, parkovima i vrtovima kao saprotrof tla na zemlji između lišća, na glinenastom i vapnenastom tlu. Prve dvije slike snimljene su 9.6.2026., na lokalitetu Lučelnica kod Kupinečkog Kraljevca, a posljednje dvije snimio je Mladen Matišić, 20.6.2024.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Dosta je promjenljive boje, izblijeđuje, najprepoznatljivija je po tome što na prerezu ispušta karakteristično bijelo mlijeko koje ubrzo požuti.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1736. Izlučujuća zdjeličarka (Peziza succosa Berkely)

OSKUDNA ZDJELIČARKA

Paragalactinia succosella (Le Gal & Romagn.) Van Vooren

Etimologija: succus (lat.) = sok + -sella (lat.) = malo nečega. Po oskudnom izlučivanju lateksa.

Plodno tijelo (apotecij): 5-25 mm široko i 6-11 mm visoko, čašasto do pločasto, duboko pupčasto na sredini, bez stalka, izravno je spojeno na supstrat, rub je pravilan, gornja himenijalna površina je glatka, siva, sivo-smeđa do maslinasto-siva, vanjska površina je ljuskava, svijetlosiva.

Mikroskopija: Askospore su eliptične do valjkaste, prozirne, s kuglastim bradavicama visokim 1-2 µm koje ne tvore mrežasti uzorak, s jednom do dvije uljne kapljic, 15.5-20.1 x 9.1-11.4 µm; Q = 1.6-2, Me = 18 x 10.1 µm, Qav = 1.8, askusi su valjkasti, 8-sporni, amiloidni, 250-340 x 11.4-19.4 µm, parafize su višesegmentne, blago su proširene na vrhu, batinaste, ukorijenjene na bazi, 4.3-5 µm, ekscipulum (meso) se sastoji od kuglastih elemenata, s terminalnim hifoidnim nastavcima, vršno tupih, višesegmentnih, prozirnih, 8-11 µm, u srži su veći, 13-23 x 15-20 µm, pomiješani su s obilnim valjkastim hifama; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bjelkasto do žućkasto, na prerezu ispušta malo tekućine (lateks), u početku je bijela, zatim brzo požuti; miris je neugodan na spermu, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprotrof tla u opožarenim područjima i miješanim šumama, ponekad na golom i glinenastom ili pjeskovitom tlu. Sliku je snimila Ivana Mandić Mihaljević, 23.12.2025.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Prepoznatljiva je po malim, duboko čašastim apotecijima, koji su u početku sivkasto-smeđi do sivkasto-maslinasti, izlučivanju lateksa od kojeg meso na oštećenim mjestima požuti. Apoteciji također vremenom požute. Slične su izlučujuća zdjeličarka (Paragalactinia succosa) razlikuje većim dimenzijama, žućkast-osmeđim, žuto-maslinastim do sivkasto-smeđim apotevijem i mikroskopskim karakteristikama, uključujući spore s izduženijim i većim bradavicama, 14-15 x 7-9 µm, te Michellijeva zdjeličarka (Paragalactinia michelii), koja se razlikuje po boji apotecija, koji je u mladosti ljubičast.

PJEŠČARSKA ZDJELIČARKA

Peziza ammophila Durieu & Lév.

Engleski naziv: Dune Cup

Plodno tijelo (apotecij): 2-7 cm široko, prvo je polukuglasto i bez stalka, kasnije se otvori, uglavnom se širi u obliku zvijezde, unutarnja je himenijalna površina smeđa do crvenkasto-smeđa, često je s tamnijim mrljama, vanjska je površina svijetlosmeđa ili sivo-smeđa, hrapava od pijeska, zrnasta, rub rascijepan, svjetliji i često je savijen prema van.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, 14-16 x 9.5-10.5 µm; askusi su 8-sporni, 160-200 x 10-15 µm; otrusina je bijela.

Meso: Svijetlosmeđe, lomljivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto, od veljače do lipnja, kao saprotrof na primorskim obalnim dinama uz pješčarsku milavu (Ammophila arenaria) te na kontinentalnim pješčarskim staništima. U Hrvatskoj raste na pješčarskom staništu s vlasuljom bradicom (Festuca vaginata), a plodna tijela su barem djelomično ukopana u pjeskovito tlo. Kod nas je poznata samo s Kloštarskih pijesaka u blizini Đurđevca. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, krajem listopada i u studenom, na lokalitetu Kloštar Podravski kod Đurđevca.

Doba rasta: 2, 3, 4, 5, 6

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakteristična je po obliku i staništu na kojem raste.

ARVERNENSKA UŠKA

Peziza arvernensis Roze & Boud.

Etimologija: Po imenu pokrajine u Francuskoj.

Plodno tijelo (apotecij): 3-22 cm širok, dosta je velik, u obliku je okruglaste čašice ili se nešto otvori, nepravilan, unutarnja je himenijalna površina konveksna, glatka, djelomično je brazdasta, krem-smeđa, svijetlosmeđa ili narančasto-smeđa, u starosti je maslinasto-smeđa, vanjska je površina je prema bazi glatka, na vrhu je prema rubu sitno zrnasta, obično je nešto svjetlija od unutarnje površine, bjelkasta, krem-smeđa ili maslinasto-smeđa, rub je neravan, valovit i sitno nazubljen.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, lagano zrnaste, prozirne, 14-18 x 8-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, žuto-smeđe; miris je ugodan do slab na spaljenu gumu ili u starosti na spermu, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, najčešće šumama bukve kao saprotrof krupnih i sitnih (grane, ostaci nakon sječe drva) drvnih ostataka, uglavnom na pjeskovitom i glinenastom tlu.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrste, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Samo po izgledu se ne može sa sigurnošću determinirati, a jedina sigurna metoda je mikroskopska analiza spora.

Peziza cerea - created in Netherlands by peter peperkamp

VOŠTANA ZDJELIČARKA

Peziza cerea Sowerby

Etimologija: cereus (lat.) = voštano, blijedo poput voska. Po izgledu i konzistenciji.

Engleski naziv: Cellar Cup

Plodno tijelo (apotecij): 1-5 cm široko, najprije je kuglasto zatvoreno, zatim se otvori u obliku zdjelice ili čašice bez stalka ili nekad nepravilno rašireno, unutarnja je himenijalna površina svijetlooker, žuto-smeđa ili oker, malo je naborana, vanjska je strana nešto svjetlija, bjelkasto pahuljasta na žuto-smeđoj osnovi, rub je nepravilan.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, prozirne, 13.8-17.5 x 7.8-10.9 µm; otrusina je bjelkasta do svijetložuta.

Meso: Tanko, žilavo, voštano, lomljivo, svijetlooker do svijetlosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u svijetlim šumama, grmlju, po pukotinama zidova u zgradama, kao saprotrof sitnijih drvnih ostataka, na vapnenastom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Dosta je rasprostranjena mješinarka, a po makroskopskim osobinama je najkarakterističniji po svijetloj boji i voštanoj konzistenciji mesa.

KUĆNA ZDJELIČARKA

Peziza domiciliana Cooke

Plodno tijelo (apotecij): 2-11 cm široko, u obliku je duboke šalice bez stalka, u starosti je nepravilno ulegnuto i valovito, unutarnja je himenijalna strana glatka, nije sjajna, grbava ili nepravilno brazdasta, ponegdje je skoro ispresavijana, oker, svijetlosmeđa, narančasto-smeđa do tamnosmeđa, što je prosušenije to je tamnije, vanjska je strana bjelkasta ili oker, ljepljiva, zrnasta, rub je svjetliji, proziran i valovito nazubljen.

Mikroskopija: Askospore su pravilno eliptične, 12-19 x 6-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto do svijetlosmeđe, oko 2 mm debelo, dosta je tvrdo i ne tako lomljivo kao kod većine pločarica, voštano, izlučuje bjelkastu prozirnu tekućinu; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u gustim kolonijama, uglavnom međusobno sraštenim, kao saprotrof tla redovito uz tekućice, po gradilištima, odlagalištima otpada, staklenicima, poplavljenim kućama, lončanicama s cvijećem, trulom drvu i gipsanim pločama na pjeskovitom tlu, često na pijesku izmješanom s pepelom, a rijetko na hranjivom tlu, često u mediteranskom području. Jedna je od naših najčešćih pločarica.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom jer po navodima nekih autora može uzrokovati tešku bolest pluća (egzogeni alergijski alveolitis) pa je bolje biti na oprezu s ovom vrstom.

Napomena: Slična je mjehurasta zdjeličarka (Peziza vesiculosa) koja nije ovisna o pijesku, nego o gnoju i smeću, a meso joj je veoma lomljivo i kvarljivo, bez mirisa i arome.

Peziza echinospora - created in Estonia by Bellis Kullman

ŠILJATOSPORNA ZDJELIČARKA

Peziza echinospora P.Karst.

Engleski naziv: Charcoal Cup

Plodno tijelo (apotecij): 2-8 cm široko, nepravilno peharasto-tanjurasto, unutarnja himenijalna površina je glatka i tamnosmeđa, vanjska sterilna strana je bjelkasta ili svijetlosmeđa, te jako bradavičavo-zrnasta, rub je uvijen prema unutra i nazubljen.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, bradavičave, prozirne, 14-17 x 7-9 µm; otrusina je bijela.

Meso: Lomljivo, tanko, smećkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, pojedinačno ili po nekoliko primjeraka u busenu, na mjestima gdje se proizvodio drveni ugljen i u opožarenim šumama na tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Na opožarenom tlu ili na mjestima gdje izletnici peku roštilj ili ražanj rastu brojne zdjeličarke. Međutim, opisanu je zdjeličarku lako prepoznati po kontrastno smeđoj unutarnjoj himenijalnoj strani i bjelkastoj vanjskoj strani koja je izrazito bradavičavo-zrnasta. Znanstveni naziv echinospora dobila je zbog šiljato bradavičavih spora.

KRATKONGA ZDJELIČARKA

Peziza micropus Pers.

Etimologija: micro (gr.) = mali + pous (gr.) = noga. Po kratkom stručku.

Engleski naziv: Pedicel Cup

Plodno tijelo (apotecij): 0.8-2 cm širok, u obliku je nepravilne čašice ili zdjelice, skoro je zatvoreno i rastegnuto, s kratkim je stručkom spojeno na supstrat, unutarnja je himenijalna strana glatka, skoro je blistava, žuto-smeđa, smeđa ili crvenkasto-smeđa, vanjska je površina boje unutarnje površine ili nešto svjetlija, bijelo zrnasta, osobito na rubnom dijelu, rub je podvrnut prema unutarnjoj strani.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, bezbojne, 13.8-16 x 8.5-10.2 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Tanko, lomljivo, žućkasto; miris je oštar na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof sitnijih drvnih ostataka bukve, na vlažnim mjestima. Primjerke na slikama snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Po izgledu i karakteristikama dosta slična raznolika zdjeličarka (Peziza varia) od koje se razlikuje po unutarnjoj opni koja najčešće ne postoji.

Peziza moravecii - created in Norway by unknown

MORAVECOVA ZDJELIČARKA

Peziza moravecii (Svrček) Donadini

Plodno tijelo (apotecij): 1-3 cm široko, u ranoj je mladosti polukuglasto, kasnije je zdjelasto, u starosti se raširi i postane gotovo pločasto, bez stalka, unutarnja je himenijalna površina u mladosti oker, kasnije je svijetlosmeđa i glatka, vanjska je sterilna strana po suhom vremenu bjelkasta do sivkasta, a po vlažnom je vremenu nešto svjetlija od unutarnje površine, poslije postane zrnasta, rub je valovit i nije rascijepljen.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, u starosti postanu točkaste, prozirne, 13-16 x 6-8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po poljima i livadama na izmetu goveda i na tlu pognojenom mokraćom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Na sličnom staništu (gnojište, tlo pognojeno mokraćom) rastu brojne zdjeličarke (koprofilne zdjeličarke) koje nije jednostavno odrediti. Slična je đubretarska zdjeličarka (Peziza fimeti), koja naraste do 2.5 cm široko. U mladosti je okruglasta, a poslije se otvori u prilično pravilan pehar sa smeđom ili žuto-smeđom unutarnjom himenijalnom površinom, vanjska je strana slične boje, a rub je sitno nazubljen i zrnat, a spore eliptične, glatke, velike 15-18 x 9-10 µm i raste na izmetu goveda.

Peziza proteana - created in Spain by Aurelio García Blanco

PROMJENLJIVA ZDJELIČARKA

Peziza proteana (Boud.) Seaver

Engleski naziv: Bonfire Cauliflower

Plodno tijelo (apotecij): 2-7 cm široko, u mladosti je kuglasto, poslije je čašasto ili tanjurasto, bez stalka, unutrašnja himenijalna površina je žuta i glatka, vanjska strana je žuto-smeđa, svijetlosmeđa, djelomično je bjelkasta, zrnasta, baršunasta i ljepljiva, rub je žuto-smećkast, grubo nazubljen, lako lomljiv i nepravilno raspucan na iskrivljene režnjeve.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, sitno bradavičave, s dvije uljne kaplje, prozirne, 9.2-12 x 4.5-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, vodenasto, bjelkasto do kremasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla po požarištima, odlagalištima otpada i putovima, na golom, mineralima bogatom pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Značajna je karakteristika promjenljive zdjeličarke busenasti rast plodnih tijela i to što naraste vrlo velika.

TRULEŽNA ZDJELIČARKA

Peziza saniosa Schrad.

Etimologija: sanies (lat.) = trulost, gnjiloća, trulež, gnjilež. Po staništu

Plodno tijelo (apotecij): 1-6 cm široko, nepravilno je zdjelasto, bez ili s vrlo kratkim stalkom, u starosti se izravna, unutarnja je himenijalna površina tamnosiva, sivo-plava do sivo-crna, glatka, vanjska je strana žuto-siva, žuto-maslinasta ili siva, sitno je zrnasta, rub je smećkast.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, bezbojne, hrapave i bradavičave, 16-22 x 8-12 µm, askusi su 300-400 x 15-22 µm, parafize su valjkaste; otrusina je bijela do krem.

Meso: Tanko, čvrsto, žućkasto, na oštećenom mjestu ili prerezu curi plava tekućina, koja poslije postane ljubičasta; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, često busenasto, u miješanim i bjelogoričnim šumama, parkovima i vrtovima, kao saprotrof tla u mahovini, travi ili lišću (po nekim je izvorima mikorizna gljiva), voli vlažna mjesta, na glinenastom i vapnenastom tlu. Slike je snimila Helena Petrić, krajem kolovoza, na nepoznatom lokalitetu u Gorskom Kotaru.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ova je zdjeličarka lako prepoznatljiva po plavoj boji mlijeka kojeg ispušta iz mesa na prelomljenom mjestu.

Peziza varia - created on October 2016 in Богатовский р-н, Самарская обл., Russian Federation by Vladimir Travkin

RAZNOLIKA ZDJELIČARKA

Peziza varia (Hedw.) Alb. & Schwein.

Etimologija: varius (lat.) = različito, raznoliko, promjenljivo. Po boji.

Engleski naziv: Layered Cup

Plodno tijelo (apotecij): 2-15 cm široko, dosta je promjenljivog oblika, u obliku je čašice ili zdjele, nekad je potpuno rašireno, uglavnom je bez stalka ili ponekad vrlo kratak, rijetko je duži, unutarnja je himenijalna površina svijetlosmeđa, oker-smeđa ili smeđa, glatka, žilasto naborana, vanjska je površina smećkasta ili okerasta, bjelkasto zrnasta, rub je rascijepljen i nazubljen.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, bezbojne, 11-16.5 x 6-11 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, slojevito, voštano, svijetlosmeđe; miris je ugodan na gljive do blago kiselkast, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, češće u proljeće, uglavnom u bjelogoričnim šumama, obično šumama bukve, u vrtovima i grmlju, kao saprotrof sitnijih ili krupnijih drvnih ostataka, nekad i na piljevini, rjeđe na sloju iglica.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Sigurna je determinacija gljiva u obliku čašice često moguća samo uz pomoć mikroskopske analize spora.