Morchella gigas - created on April 2009 by Lebrac

ZVONASTI SMRČAK

Morchella gigas (Batsch) Pers.

Klobuk: 2-6 cm širok i 2-3 cm visok, zvonolik, za stručak se drži gornjom trećinom unutarnje strane, a donje dvije trećine vise nad stručkom kao zvono, alveole su duguljaste, imaju nepravilan izgled i gotovo da nisu transverzalno pregrađene, žuto-smeđ, oker-sivkast, svijetlosmeđ, tamnosmeđ, a rebra su tamnija, unutarnja je viseća strana zrnata te ima istu boju kao i alveole.

Stručak: 3-5 cm visok, šupalj, vrlo kratak i na osnovi je zadebljan, bjelkast, kremast, žućkast ili žuto-smeđ, nije longitudinalno brazdast, površina je sitno zrnata.

Mikroskopija: Askospore su široko eliptične, glatke, prozirne, 20-27 x 10-18 µm; otrusina je bijela.

Meso: Elastično, voštano, vrlo lomljivo, tanko, bjelkasto do žućkasto; miris ugodan, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće u bjelogoričnim i miješanim šumama, te uz rubove šuma i u grmlju.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre je kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Zvonasti je smrčak vrlo rijedak. Može se zamijeniti s hibridnim smrčkom (Morchella semilibera), koji je znatno veći i raste masovno u ravničarskim šumama. Od spomenutog se smrčka bitno razlikuje i po tome što unutarnja viseća strana klobučića ima istu boju kao i alveole, odnosno kao vanjska strana klobučića. Unutarnja viseća strana klobučića hibridnoga smrčka bijela je kao i stručak.

Morchella elata var. hortensis - created on March 2021 in Treviso TV, Italy by Giorgio Desidera

VRTNI SMRČAK

Morchella hortensis Boud.

Klobuk: 3-8 cm širok i do 15 cm visok, najčešće je stožast ili jajolik, šupalj, prirastao je za stručak s tankom kružnom valekulom, rebra su prilično pravilna i teku gotovo paralelno, alveole su nepravilne, u ranoj mladosti je bijel, poslije postane sivkast, zatim oker-smeđ, na kraju je potpuno crn, alveole ne pocrne i ostanu smeđe do kraja.

Stručak: Vrlo je nepravilan, šupalj, hrapav ili kvrgav, na baza je proširen i duboko brazdast, cijelom je dužinom bijel, žuto-oker ili svijetlosmeđ, pahuljast.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, prozirne, 20-26 x 12-14 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bjelkasto, tanko, lomljivo, voštano, hrskavičavo; miris je ugodan, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće na kultiviranome tlu, po parkovima, vrtovima, rubovima šuma i šumskim livadama.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Vrtni smrčak nije osobito čest. Značajna je karakteristika da je plodno tijelo u ranoj mladosti bijelo, a poslije postaje krem, zatim smećkasto i konačno gotovo crno.

Morchella intermedia - created in Spain by Luis García Bona

PRIJELAZNI SMRČAK

Morchella intermedia Boud., 1897

Klobuk: 2-3 cm širok i 3-5 cm visok, šupalj, može biti stožast, tupo stožast ili kuglast, udubine su prilično široke i duboke te nepravilne, sivkasto-oker, rebra su nepravilno isprepletena i najprije su crnkasto zrnata, zatim postanu sivo zrnata, kod tek ubranog plodnog tijela ubrzo poprimi sivi ton, prirastao je za stručak sa širokom kružnom brazdom (valekula), šupljina je bjelkasta i zrnasta.

Stručak: 2.5-3.5 cm visok, šupalj, na donjem je dijelu zadebljan i katkad nepravilno brazdast, čitav je bijel i sitno zrnast, šupljina je bijela i zrnasta.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, na oba kraja s raspršenim sitnim uljnim kapljama, prozirne, 18.5-25 x 9-14 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Tanko, elastično, hrskavičavo, voštano, bijelo ili bjelkasto; miris i okus su ugodni, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće u višim predjelima u crnogoričnim šumama, osobito ispod jela.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Prijelazni smrčak ima neobičnu karakteristiku, jer tek ubran za 10-ak minuta mijenja sivo-oker boju u sivu s izrazito zrnatom strukturom rebara koja postanu crnkasta. Vrlo je sličan i raste na istome staništu kao i slasni smrčak (Morchella deliciosa). Međutim, spomenuti smrčak ima vrlo jak i ugodan miris i, kad se ubere, ne mijenja brzo boju.

RUŽIČASTI SMRČAK

Morchella purpurascens (Krombh. ex Boud.) Jacquet.

Klobuk: 3-6 cm visok, može biti jajolik ili stožast, na stručak je prirastao širokom valekulom, rebra su debela i prilično paralelna, alveole (šupljine) su duguljaste i duboke, rebra i alveole su ujednačeno ružičasta, rebra u starosti postanu crnkasta.

Stručak: Valjkast, prilično je pravilan, bijel s ružičastom nijansom, sitno zrnast, šupljina je bijela i zrnasta.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, prozirne, 20-22 x 13-16 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Elastično, hrskavičavo, voštano, lomljivo, bjelkasto; miris je blag i ugodan, okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, u travnju i svibnju, kao saprotrof tla u crnogoričnim šumama i uz rubove šuma u travi, osobito ispod jela i smreka. Nije česta vrsta, a pronađe se na lokalitetu uz rub jelove šume u blizini Ravne Gore u Gorskom kotaru i u Parku prirode Medvednica kod Zagreba. Prvu sliku snimila je Helena Petrić krajem 31. ožujka 2025. godine, treću, četvrtu i petu 21. ožujka 2024. godine, a šestu i sedmu Slobodan Bjelajac, 31. ožujka 2025. godine, sve na lokalitetu Park prirode Medvednica kod Zagreba.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Opisani je smrčak jedan oblik slasnog smrčka (Morchella deliciosa), a ističe se ružičastom bojom i povrh svega vrlo debelim i paralelnim rebrima.

HIBRIDNI SMRČAK

Morchella semilibera DC.

Engleski naziv: Semifree Morel

Klobuk (mitra): 2-6 cm širok, stožast, šupalj, sa stručkom je spojen na polovici ili gornjoj trećini svoje visine, dok je druga polovica slobodna i visi, sliči na zvono, s uzdužnim je crnkastim ili tamnosmeđim rebrima koja su nepravilno povezana poprečnim pregradama iste boje, alveole ili rupe između rebara su žuto-smeđe, svijetlosmeđe ili tamnosmeđe.

Stručak: 3-20 cm visok, valjkast, prema dnu je nešto širi, šupalj, bjelkast, svijetlokrem, žućkast ili žuto-smeđ, uzdužno je brazdast, površina je malo gruba i zrnasta.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, prilično su velike, 20-27 x 10-18 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, voštano, čvrsto, veoma je lomljivo, bjelkasto, sivkasto ili žućkasto; miris je ugodan, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirov otrovan poput svih smrčaka.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto, od veljače do lipnja, u kontinentalnom području od travnja do lipnja, u razbacanim skupinama ili pojedinačno, kao saprotrof tla u miješanim, bjelogoričnim i aluvijalnim šumama, po dvorištima, često u blizini rijeka i potoka u neposrednoj blizini topola ili u malču od kore. Prve tri slike snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 2, 3, 4, 5, 6

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali je meso dosta tvrdo. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja. Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Slični su češka smrčkovica (Verpa bohemica) i prstasta smrčkovica (Verpa conica), kod kojih je mitra sraštena sa stručkom samo na vrhu i obično je zaobljen na vrhu. Dosta se teško pronalaze, jer najčešće rastu dobro skrivene u proljetnom raslinju. Svake godine rastu na istom mjestu. Nema nikakve opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama.

Morchella steppicola - created on April 2013 in Larissa, Greece by stergios

SPUŽVASTI SMRČAK

Morchella spongiola (Pers.) Gray

Klobuk: 4-6 cm visok i 2-3 cm širok, najčešće je kugast, šupalj, alveole su male i nepravilnog oblika, rebra su potpuno iskrivljena i nepravilna, izravno je spojen sa stručkom tako da nema valekule (kružne brazde), žuto-oker ili hrđastosmeđ, rebra su nešto tamnija.

Stručak: 3-5 cm visok, valjkast, šupalj, tvrd, relativno je kratak, cijelom je dužinom bijel, površina je sitno zrnasta.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, prozirne, 18-23 x 11-15 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bjelkasto, tanko, voštano, krhko, hrskavičavo; miris i okus su ugodni, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće kao saprotrof tla po pašnjacima na pjeskovito-šljunkovitom tlu viših predjela, uz putove ili izravno na šljunkovitom tlu.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Vrlo je sličan običnom smrčku (Morchella vulgaris), od kojeg se razlikuje po okruglastijem klobuku. Po obliku je sličan i pravi smrčak (Morchella esculenta), ali on ima pravilnije alveole i klobuk je gotovo crno-smeđ.

OBIČAN SMRČAK

Morchella vulgaris (Pers.) St-Amans

Klobuk: 2-8 cm širok, može biti kugast, eliptičan ili stožast, šupalj, alveole (šupljine) su vrlo nepravilne i porilično široke, unutrašnjost alveola je glatka, bridovi nepravilno iskrivljenih rebara su svjetliji i uglavnom horizontalno poredani za razliku od visokog smrčka (Morchella elata), alveole su jako duboke, vrlo nepravilne, prilično široke, glatke, svijetlosmeđe, tamno sivo-smeđe ili mogu biti izblijedjelo smeđe, ponekad je s mjestimičnim hrđastosmeđim pjegama, bez žuto-oker tonova, rub je prirastao za stručak bez udubljenja.

Stručak: 2.5-5 cm visok, na bazi je 1.3-4 cm debeo, piramidalno se sužava prema vrhu, šupalj, tvrd, na bazi je zadebljan i duboko brazdast, bjelkast.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, prozirne, 16-23 x 7-12 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Elastično, voštano, lomljivo, bjelkasto do žućkasto; miris je ugodan na gljive ili više ili manje na spermu, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće, u manjim skupinama, kao saprotrof tla u vlažnim i mračnim aluvijalnim, bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, te po vrtovima i parkovima, voli vapnenasto i pjeskovito tlo, raste uvijek na istom mjestu. Prvu i treću sliku snimio je Neven Ferenčak, a četvrtu Helena Petrić.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Sirov je otrovan. Sadrži hemolizine koji se uništavaju kuhanjem, a vodu od kuhanja treba odbaciti. Nedovoljno kuhani smrčci dovode do gastrointestinalnih poremećaja! Ali postoji još jedna netolerancija, tzv. Morchella sindrom, a simptomi su: osjećaj pijanstva, nemir, problemi s ravnotežom, vrtoglavica, poremećaji kretanja, nesvjestica. Svatko tko je ikada iskusio takvu intoleranciju trebao bi izbjegavati konzumaciju smrčaka.

Napomena: Od sličnih se smrčaka bitno razlikuje po čađavoj boji alveola koje su vrlo nepravilne i velike, a najčešće su duguljaste. Plodno tijelo nikada nema žuto-oker boju kao primjerice pravi smrčak (Morchella esculenta).

ČEŠKA SMRČKOVICA

Verpa bohemica (Krombh.) J.Schröt.

Etimologija: Po Češkoj.

Engleski naziv: Wrinkled Thimble Morel

Klobuk (mitra): 1-5 cm visok i 2-4 cm širok, nepravilno je stožast ili zvonolik, vrh je najčešće zaokružen, vrlo je rijetko zašiljen, iznutra je šupalj, vijugavi labirintni nabori su u mladosti češće obli i uzdužno postavljeni, poprečna rebra su niža i plosnatija, u starosti se nabori stanje, promjenjive je boje, žuto-smeđ, svijetlosmeđ ili tamnosmeđ, slobodan je uz stručak, za njega se drži samo tjemenom, himenij ujednačeno pokriva cijelu površinu, unutarnja sterilna površina je brašnjava i bijela, rub je na donjem dijelu bjelkast i zakrivljen prema gore.

Stručak: 7.5-14.5 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast ili stisnut, na bazi je zadebljan, pun, kasnije je komorast, šupalj, lako je lomljiv, unutrašnjost je pahuljičasto-spužvasta, bjelkast, žućkast, žuto-smeđ ili oker, često je s crvenkastom nijansom, površina je prošarana poput zmijske kože zbog bijelih pahuljastih ljuskica.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, s debelim stijenkama, glatke, dosta velike, 48-86 x 14.5-20 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Relativno je tanko, debljine je oko 1 mm, voštano, veoma je lomljivo, osobito u stručku, bjelkasto, prema rubu stručka je žućkasto do žuto-smeđe; kod svježih gljiva malo miriše na gljive ili spermu, u starosti miriše na ribu, a okus je blag, ne smije se kušati jer je sirovo otrovno.

Stanište: Raste u proljeće, od sredine ožujka do sredine svibnja, u nizinskom i brežuljkastom području umjerenog pojasa, a od svibnja do srpnja u gorskom području, kao saprotrof tla u svijetlim miješanim i bjelogoričnim šumama, u grmljacima i na rubovima šuma, najčešće u kontinentalnim područjima, u nizinama i dolinama velikih rijeka te na brežuljcima koji ih okružuju, pretežno uz topolu, vrbu, jasen, lijesku ili trešnju, rjeđe uz bijelu johu, poljski brijest, poljski jasen ili hrast lužnjak, nešto je rjeđa na Jadranu. U Hrvatskoj je pronađena na 20 lokaliteta, gotovo isključivo na području sjeverozapadne Hrvatske.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Može izazvati teško gastrointestinalno trovanje ako se konzumira sirova ili nedovoljno termički obrađena. Ne preporučuje se za konzumiranje jer prema najnovijim istraživanjima sadrži dovoljne količine toksina monometilhidrazina, koji se koristi u mješavini raketnih goriva, a koji čak i u tragovima može izazvati ozbiljne gastrointestinalne poremećaje i nedostatak mišićne koordinacije.

Napomena: Rod Verpa karakterizira potpuno slobodni klobuk uz stručak, nasađen je na vrh stručka. Slični su hibridni smrčak (Morchella semilibera) kod kojeg je klobuk spojen sa stručkom na polovici svoje visine, a klobuk je obično zašiljen na vrhu i prstasta smrčkovica (Verpa conica) kod koje je klobuk spojen sa stručkom samo na vrhu, klobuk je zaobljen na vrhu, a stručak je komorasto šupalj. Svake godine rastu na istom mjestu. Nema nikakve opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama.

PRSTASTA SMRČKOVICA

Verpa conica (O.F.Müll.) Sw.

Engleski naziv: Conic Morel

Klobuk (mitra): 1.5-3.5 cm visok i 2-4 cm širok, stožast, u obliku je nepravilnog naprstka do zvonolik, gladak do plitko vijugav (ali ne naboran), pričvršćen je sa stručkom samo na vrhu, gornja je himenijalna površina gola, u mladosti je svijetlosmeđa ili žuto-smeđa, kasnije je pomalo naborana, smeđa, narančasto-smeđa ili crveno-smeđa, donja je površina neplodna, svjetlija, maljava, rub je isprva podvijen, nepravilan do valovit, u starosti je često blago zakrivljen, tanak, bjelkast.

Stručak: 4-10 cm visok i 1-2.5 cm debeo, lomljiv, kružan do malo spljošten, pri dnu je ponekad ižlijebljen, ujednačeno se sužava prema vrhu, u starosti je često zakrivljen, u mladosti je s pamučastom srži, a kasnije je obično šupalj, gol, bjelkast, kasnije sa smećkastim ili oker ljuskicama, sitno je zrnast.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, 28-34 x 15-19 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, voštano, bijelo, pamučasta srž unutar stručka je bjelkasta, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto, od svibnja do srpnja, usamljeno ili u malim skupinama, kao saprotrof tla na velikom broju različitih tipova staništa, najčešće su to bjelogorične šume u nizinama i riječnim dolinama, u blizini jasena, topole, vrbe, divlje trešnje, bijele johe, javora ili poljskog brijesta, te u grmljacima i na rubovima šuma kontinentalnih i primorskih krajeva, s lijeskom, crvenim grabom, crnim jasenom ili šumama bora u sredozemnom području, ma različitim tipovima travnjaka, u obalnim zonama rijeka i potoka, poljima te voćnjacima i vrtovima. U brdovitim područjima dopire do 800 m nadmorske visine. U Hrvatskoj je pronađena na 30 lokaliteta.

Doba rasta: 5, 6, 7

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljive značajke ove vrste uključuju smeđi do okerasto-smeđi stožasti klobuk, često s valovitim rubom, stručak je pričvršćen samo na vrhu klobuka. Češka smrčkovica (Verpa bohemica) ima karakterističan naborani klobuk i ponekad se miješa sa srodnim smrčcima (Morchella) koji imaju klobuke s vijugama.

Otidea alutacea - created in Norway by unknown

DVOBOJNA UŠKA

Otidea alutacea (Pers.) Massee

Etimologija: alutaceus (lat.) = boje kože. Po boji.

Engleski naziv: Tan Ear

Plodno tijelo (apotecij): 2-11 cm široko, u obliku je stisnute šalice ili čašice, valovito, nije otvoreno poput uha, zatvoreno je i rascijepljeno na dva režnja ili su režnjevi zbijeni jedan uz drugi, unutarnja je himenijalna površina okerasta, zatim je smeđa ili tamnosmeđa, bez sjaja, vanjska je površina nešto svjetlija, kasnije blijedi u svijetlosmeđu, sitno je zrnasta, baza je bijela i s micelijskim vlakancima.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, izdužene, glatke, s dvije uljne kaplje, 13.5-17.5 x 6.5-8 µm, Qe = 2.1-2.1; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Prilično je žilavo, lomljivo, smećkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, uglavnom busenasto, a rijetko pojedinačno, kao saprotrof tla u miješanim i crnogoričnim šumama, obično šumama smreke, i po rubovima šuma, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti. Biti na oprezu s ovom vrstom jer sadrži vrlo male količine toksina giromitrina koje su obično bezopasne. 

Napomena: Razlikuje se od drugih rodova mješinarki po karakterističnom apoteciju koji je uvijek lateralno rascijepljen.

OBIČNA UŠKA

Otidea bufonia (Pers.) Boud.

Engleski naziv: Toad's Ear

Plodno tijelo (apotecij): 1-4 cm široko i 3-6 cm visoko, u obliku je rascijepljene šalice ili uha sa stalkom, na jednoj je strani rascijepljeno, vrlo je nepravilno i dugo je vremena s uvrnutim rubovima, unutarnja himenijalna površina je glatka, maslinasto-smeđa, cimetastosmeđa, crveno-smeđa ili tamnosmeđa, sitno je bradavičava i jako naborana, vanjska strana je najprije oker, kasnije je smeđa, crveno-smeđa, ljubičasto-smeđa ili tamnosmeđa, stalak je kratak, bjelkast, sužava se prema vrhu.

Mikroskopija: Askospore su vretenaste, glatke, s dvije uljne kaplje, prozirne, 13-15.7 x 6.1-7.1 µm; otrusina je bjelkasta, bezbojna.

Meso: Tanko, lomljivo, bjelkasto do svijetlosmeđe; miriše slabo na brašno, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, osobito ispod hrastova ili smreka, na vlažnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta. Vjerojatno sadrži vrlo male količine toksina giromitrina koje su obično bezopasne.

Napomena: Za sličnu se vrstu Otidea grandis navodi da je himenijalna površina žuto-oker i da je kratki stručak prekriven bijelim maljama. Po izgledu plodnog tijela je slična smeđa uška (Otidea cochleata) koja je nešto manja te ima veće spore (16-19 x 9-11 µm), račvaste parafize su joj račvaste i jako zakrivljene na vrhu.

Otidea cantharella - created in Finland by Tapio Kekki

MALA ŽUTOUŠKA

Otidea cantharella (Fr.) Quél.

Engleski naziv: Cupped Ear

Plodno tijelo (apotecij): 2-8 cm široko i 1-5 cm visoko, najčešće je rascijepljeno, nema jasan oblik uha ili čašice, rub je uvijen prema unutarnjoj strani, stalak je kratak i bjelkast na dnu, unutarnja himenijalna strana je glatka i svijetlo limunastožuta, bez crvenkastih pjega, vanjska strana je hrapava i iste boje.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, prozirne, 10-13 x 5-6 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Tanko, lomljivo, bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u miješanim i bjelogoričnim šumama, osobito ispod bukve.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a vjerojatno sadrži vrlo male količine toksina giromitrina koje su obično bezopasne ako se gljiva temeljito termički obradi.

Napomena: Mala žutouška raste na istome staništu i u isto vrijeme sa sličnom velikom žutouškom (Otidea onotica). Spomenuta je žutouška znatno veća i na himenijalnoj površini ima crvenkaste pjege. Vrlo je slična i žilasta uška (Otidea phlebophora), međutim ona raste isključivo u crnogoričnim šumama, osobito ispod smreka ili jela.

SMEĐA UŠKA

Otidea cochleata (L.) Fuckel

Etimologija: coclea (lat.) = puž. Po veoma kovrčastom obliku.

Engleski naziv: Brown Ear

Plodno tijelo (apotecij): 2-15 cm široko, mesnato, bez stručka, nepravilnog je oblika, izgleda poput stisnute čašice, uzdužno se sve do zemlje iscijepa na latice ili režnjeve koji su poput svežnja, rub je uglavnom jako uvijen prema unutarnjoj strani, unutarnja je himenijalna površina smeđa ili tamnosmeđa, vanjska je strana svijetlosmeđa, smeđa, crvenkasto-smeđa ili ljubičasto-smeđa, glatka, jednim je dijelom s anastomozirajućim rebrima.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, duguljaste, s dvije uljne kaplje, 13.5-17.5 x 6.5-8 µm, Qe = 2.1-2.1 (cromushrooms: (13) 13.9 - 16 (16.8) × (6.5) 6.9 - 7.7 (8.1) µm, Q = (1.8) 1.9 - 2.2 (2.3), N = 120, Me = 15 × 7.3 µm, Qav = 2.1); otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Oker do smećkasto, žilavo, lomljivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u brojnim skupinama i busenasto, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, te na opožarenim područjima, na zemlji između lišća i mahovine.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti. Neki izvori navode da može sadržavati vrlo male količine toksina giromitrina koje su obično bezopasne.

Napomena: Prepoznatljiva je po mikroskopskim karakteristikama, te po prilično neobičnom izgledu kovrčavog apotecija uhastog oblika.

VELIKA ŽUTOUŠKA

Otidea onotica (Pers.) Fuckel

Etimologija: onos (gr.) = magarac + ous (gr.) = uho. Po obliku.

Engleski naziv: Hare's Ear

Plodno tijelo (apotecij): 1-9 cm široko i 3-11 cm visoko, oblika je zdjelice ili nepravilnog uha s bočnim urezom po cijeloj dužini, sužava se na bazi, skoro korjenasto, unutarnja je himenijalna strana glatka, bjelkasta, žuto-oker ili svijetlosmeđa, često je s crvenkastim odsjajem, ponekad s malim crvenkastim mrljama, s vanjske je strane brašnast, žuto-oker, gladak, rub je kovrčast i često uvijen prema unutrašnjoj površini, na bazi je bijel i malo narebran.

Mikroskopija: Askospore su široko su eliptične, glatke, s dvije uljne kaplje, prozirne, 10.5-14.3 x 4.8-7.5 µm; otrusina je bjelkasta do kremasto-žuta.

Meso: Tanko, prilično je elastično, žilavo, lomljivo, žuto-smeđe do svijetlosmeđe; miris je oštar na gljive, a okus je slatkast na bademe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, rijetko pojedinačno, u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u mahovini, voli suho i pjeskovito tlo. Slike je snimio Safet Omerović - Basso, 2.11.2025., na nepoznatom lokalitetu u Istri.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, prvenstveno zbog dobrog okusa. Nažalost, pronađene su male količine toksina giromitrina, ali u neznatnim količinama pa gljivu prije uporabe treba dobro termički obraditi ili osušiti kako bi i te male količine giromitrina isparile.

Napomena: Dio je skupine s nešto konzistentnijim mesom, za razliku od skupine gdje se nalazi žilasta tavica (Disciotis venosa) kojoj je meso tvrdo i lomljivo. Ime dobila po karakterističnom obliku koji podsjeća na uho. Od ostalih je vrsta iz roda Otidea slična smeđa uška (Otidea cochleata) koja je u obliku gnijezda, s vanjske strane je smeđa i glatka, a s unutarnje smeđa ili tamnosmeđa, raste zbijeno s drugim plodnim tijelima. Ima dosta gljiva koje su sličnog oblika, ali s gledišta jestivosti uglavnom nisu interesantne.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1713. Velika žutouška (Otidea onotica (Pers.) Fuckel); 1714. Smrekina žutouška (Otidea abietina (Pers.) Fuckel)

Otidea propinquata - created in Finland by Tapio Kekki

JELOVA UŠKA

Otidea propinquata (P.Karst.) Harmaja

Plodno tijelo (apotecij): 1-3 cm široko i 2-4 cm visoko, u obliku je pehara, nasuprotni su rubovi nepravilni i preklapaju prorez s jedne strane, unutarnja je himenijalna površina glatka, smeđa, često s narančastom nijansom, vanjska je strana glatka i iste boje, rub je nepravilan, valovit i prorezan.

Stručak: Kratak i ponekad teško prepoznatljiv, bijel od pamučaste dekoracije.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, izdužene, glatke, prozirne, 18.6-20.2 x 9.6-11 µm, askusi su valjkasti, nisu zakrivljeni, 8-sporni; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo krhko, voštano, narančasto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u miješanim i crnogoričnim šumama gorskog pojasa u simbiozi s različitim vrstama jela i smreka. U Hrvatskoj je vezana za šume s jelom, a poznata je s dva lokaliteta, u okolici Vrbovskog i u okolici Otočca.

Doba rasta: 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Na prvi bi se pogled mogla pomiješati s dvobojnom uškom (Otidea alutacea), koja je ipak 7 cm viša, ali je istog oblika s manje ili više intenzivnom smeđom himenijalnom površinom te svjetlijom i voštanom vanjskom površinom.

BABINGTONOVA VODOLJUPKA

Adelphella babingtonii (Berk. & Broome) Pfister, Matočec & I.Kušan

Etimologija: Po engleskom botaničaru i arheologu Charles Cardale Babingtonu (1808.-1895.).

Plodno tijelo (apotecij): 3-6 mm široko, najprije je jajoliko, kasnije je spljošteno i u obliku diska, dosta je nepravilno, površina je po vlažnom vremenu blistava, žuto-smeđa, smeđa ili crveno-smećkasta, rub je valovit.

Mikroskopija: Askospore su valjkaste, zaobljene na vrhu, glatke, bezbojne, iznutra su zrnaste, 13.5-19.5 x 10-12 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Vanjski je dio prilično tvrd, a unutrašnji voštano-želatinozan, žuto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, združeno s mnogobrojnim drugim plodnim tijelima, kao saprotrof krupnih drvnih ostataka natopljenih vodom, na zemlji, a također i na smrekovim češerima. Sve slike snimio je Zlatan Kapetanović.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Dosta je tipična vrsta po tvrdoj kožastoj konzistenciji vanjske površine, kao i po boji.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1835. Pachyella babingtonii (Berk.) Berk.

KOVRČASTA ZDJELIČARKA

Daleomyces phillipsii (Massee) Seaver

Plodno tijelo: 10-30 cm široko, sastoji se od brojnih isprepletenih kovrčastih grebena ili labirintno razgranatih trakastih ogranaka, rubovi su nepravilno vijugavi i mogu se zatvoriti formirajući različite uške, u mladosti može izgledati poput površine ljudskog mozga, vrlo je lomljivo, prljavo bijelo do žućkasto, kasnije je ružičasto-smeđe, u starosti je tamnosmeđe, iznutra je bijelo s svijetlo ljubičastim nijansama.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, sitno bradavičave, s dvije uljne kaplje, prozirne, 9-13 x 4-7 µm; otrusina je bijela do svijetložuta.

Meso: Nježno, vodenasto, bjelkasto do žućkasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i ranu jesen, a u mediteranskom području i u zimu, kao saprotrof tla na opožarenim terenima, odlagalištima otpada, svježim zemljanim nasipima, novim cestama, na golom i mineralima bogatom tlu, pjeskovitom tlu, te rijetko u bjelogoričnim šumama, najčešće ispod bukve. Ovo je prvi potvrđeni nalaz u Hrvatskoj. Primjerke na slikama pronašao je i snimio Safet Omerović - Basso, 2. veljače 2024. godine, na lokalitetu Valdabek kod Pule, na opožarenom terenu na panju crnog bora i u blizini hrasta crnike. Odmah nakon pronalaska je izvršena mikroskopska analiza spora i nalaz je objavljen na društvenim mrežama, što je pridonijelo da se gljiva već za nekoliko dana nađe na izložbenoj polici Muzeja gljiva u Zagrebu.

Doba rasta: 1, 2, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Opisana vrsta raste u zbijenim busenima i svakako se ubraja među najveće zdjeličarke. Lako je prepoznatljiva zbog zbijenog i kovrčastog izgleda pa podsjeća na kovrčastu kokicu (Sparassis crispa) ili na hrčke (Gyromitra). Vrlo je slična promjenljiva zdjeličarka (Peziza proteana), ali joj plodno tijelo nije zbijeno ni kovrčasto.

Galactinia granulosa - created in Finland by Kaisa Tervonen

ZRNATA ZDJELIČARKA

Galactinia granulosa (Gillet) Le Gal

Plodno tijelo (apotecij): 0.3-2.5 cm široko, u mladosti je oblika nepravilnog pehara, poslije se otvori poput plitkog tanjurića i mjestimično raspuca na rubu, bez stalka ili batrljka, unutarnja je himenijalna strana glatka, u mladosti je maslinasto-smećkasta, a u starosti postane smećkasta, vanjska je strana iste boje i s tamnijim ljuskicama, rub je u starosti nazubljen.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, glatke, prozirne, 19-22 x 10-12 µm; otrusina je bijela.

Meso: Svijetlosmeđe ili žuto-smeđe, lomljivo, tanko; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen (od srpnja do rujna) u šumama, parkovima i vrtovima kao saprotrof na vlažnom tlu i na trulim biljnim ostacima.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisanu je zrnatu zdjeličarku lako prepoznati po maslinasto-smećkastom himeniju i po tamnijim čehicama s vanjske, neplodne strane plodnog tijela. Također je bitno zabilježiti da himenij staroga plodnog tijela postane smećkast ili tamnosmeđ poput ljuske zrelog lješnjaka. Na izmetu goveda i na plodnome tlu zalivenu mokraćom raste slična moravecova zdjeličarka (Peziza moravecii). Ona u mladosti ima himenij oker boje koji poslije postane smeđ poput ljuske lješnjaka. Spore su joj eliptične i točkaste, a velike su 13-15 x 6-8 µm, te su askusi znatno kraći (190-200 µm).

VINSKICRVENA ZDJELIČARKA

Geoscypha ampelina (Gillet) Van Vooren & Dougoud

Etimologija: ampelos (gr.) = vinova loza. Po boji.

Plodno tijelo (apotecij): 3-16 cm široko, u početku je polukuglasto, kasnije je zdjelasto i gotovo izravnato, često je presavijeno prema unutarnjoj strani, s kratkim je centralnim, bjelkastim stalkom, unutarnja himenijalna strana je crvenkasto-smeđa, ljubičasta do tamnoljubičasta, često je s ružičasto-ljubičastim tonom, vanjska strana je bjelkasta, često je s plavkastim odsjajem, zrnasta, sužava se prema žućkastom dnu.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, s po jednom uljnom kapljom na svakom kraju, prozirne, 15-20 x 7-10 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Tvrdo, u početku je bjelkasto, kasnije postaje svijetložuto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof tla u miješanim i bjelogoričnim šumama, na opožarenim terenima i mjestima za roštiljanje. Sve slike snimio je Neven Ferenčak, u prvoj polovici travnja i početkom svibnja, na lokalitetu u okolici Preloga kod Varaždina.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slične su mješinarke Peziza praetervisa, koja je mnogo manja i ima bjelkasto meso, te doratasta zdjeličarka (Legaliana badia), koja nema žuto meso.

DORATASTA ZDJELIČARKA

Legaliana badia (Pers.) Van Vooren

Etimologija: badius (lat.) = smeđe, kestenjasto. Po boji.

Engleski naziv: Bay Cup

Plodno tijelo (apotecij): 2-20 cm široko i 2-6 cm visoko, u početku je polukuglasto sa uvijenim glatkim rubom, kasnije je tanjurasto, zdjelasto ili čašasto bez stalka, unutarnja je himenijalna površina crvenkasto-smeđa ili tamnosmeđa, vanjska je strana malo svjetlija, crvenkasto-smeđa ili sivo-smeđa, prekrivena je sitnim crvenkastim zrncima, na dnu je bijelo maljav od micelija, rub je često deformiran, valovit i djelomično urezan.

Mikroskopija: Askospore su eliptične, zrnaste, mrežaste, s 1-3 uljne kaplje, 15-18 x 8-11 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, 2 mm debelo, voštano, krhko, crvenkasto-smeđe, luči vodenastu tekućinu; miris i okus su aromatični na gljive, ne smije se kušati jer je sirovo vrlo otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, najčešće šumama hrasta, te po parkovima, uz staze i rubove šuma, u travi na kiselom, vlažnom glinenastom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo dobro prokuhana, jer je sirova jako otrovna.

Napomena: Postoji mnoštvo mješinarki čašastog oblika, prepoznatljiva je prvenstveno po smeđoj boji svih dijelova. Doratasto-zbunjujuća zdjeličarka (Phylloscypha phyllogena) ima mnogo tanje bradavice na sporama. U proljeće po crnogoričnim šumama raste crnkasta zdjeličarka (Pseudoplectania nigrella), koja je u mladosti crna samo na disku, dok je izvana crnkasto-smeđa, u starosti poprimi zagasitocrnu boju.