MAIREIJEVA KRASNICA

Russula nobilis Velen.

Engleski naziv: Beechwood Sickener

Klobuk: 4-7.5 cm širok, najprije je konveksan, kasnije je raširen i lagano ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, vlažan i trajno sjajan, rijetko je suh i bez sjaja čak i po vlažnom vremenu, uglavnom je mjestimično valovit, prekrasne je čiste i zasićene crvene, svijetlocrvene ili ružičaste boje, nekad je sa ljubičastom nijansom, a ponekad je sa bjelkasto-kremastim mrljama, rub je gladak, u starosti je malo narebran.

Stručak: 3.5-8 cm visok i 1-2 cm debeo, relativno je robustan, valjkast ili blago batinast, malo ili nimalo proširen na vrhu, pun, srž je kasnije spužvasta i grudvasta, površina je malo svilenkasta, bijel, kasnije je oker prema dnu, nikad nije s crvenom nijansom.

Listići: Gusti, široki su 4-8 mm, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, prirasli, rijetko su račvasti, lomljivi, oštrica je cjelovita ili rijetko malo nazubljena, bijeli, sa sivkastim su odsjajem, osobito u mladosti, ali ne uvijek.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do široko eliptične, sa sitnim, stožastim bradavicama visokim  do 0.6 µm, donekle povezanih rijetkim grebenima i tankim spojnim linijama koji tvore različito razvijen mrežasti uzorak, 6.7-8.5 x 5.6-6.7 µm, nekad su nešto veće, 7.2-9.2 x 6.2-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 30-45 x 8-12 μm, cheilocistide su vretenaste, s vršnim produžetkom, 48-90 x 7-12 μm, pileipelis se sastoji od hifa s vrlo tankim stijenkama, širokim 4-6 μm, zaobljenim ili zašiljenim na vrhu, te valjkastih dermatocistida, bez vršnog produžetka, širokih 6-8.5 μm (cromushrooms: spore su (6.8) 7.2 - 8.1 (8.7) × (4.9) 5.3 - 6.2 (6.9) µm, Q = (1.1) 1.2 - 1.4 (1.6), N = 120, Me = 7.6 × 5.8 µm, Qe = 1.3); otrusina je bijela (Ia).

Meso: Čvrsto, gotovo je tvrdo u mladosti, bijelo, rijetko blago požuti, a zatim sušenjem lagano posivi; miris je slab na kokos kao kod paprene krasnice (Russula emetica), a okus je izuzetno ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane žuto-ružičasto (-), s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), s fenolom smeđe, formalinom polako svijetloružičasto, s KOH žućkasto, s amonijakom polako postane žućkasto, a listići s anilinom narančasti, zatim hrđastosmeđi, postupno s plavkastom aureolom.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom, na različitim tipovima tla. Slike je snimio Neven Ferenčak, 10.11.2024.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta koja uzrokuje gastrointestinalni sindrom trovanja, osobito kada se konzumira sirova i u većim količinama.

Napomena: Prepoznatljiva je po malim dimenzijama, prilično gustim, bijelim listićima s više ili manje izraženim sivo-zelenim odsjajem kod mladih primjeraka, obično pozitivnoj reakciji sa gvajakovom tinkturom i rastu u svježim bjelogoričnim šumama. Najsličnija je gorska paprena krasnica (Russula silvestris), koja raste u simbiozi sa kestenom ili hrastom, ali i borom, u mahovini, reakcija sa gvajakovom tinkturom je spora i slaba, a slaba plavkasta nijansa i manji razmak listića nisu uvijek pouzdane karakteristike. Slične su netaknuta krasnica (Russula persicina), koja je prepoznatljiva po stručku, koji je ponekad sa ružičasto-crvenkastom nijansom i tvrđi, te krem otrusinom koja listićima kod zrelih primjeraka daje slabi žućkasti odsjaj, žutopjegava krasnica (Russula luteotacta), koja ima obično prilično razmaknute listiće koji se kratko spuštaju po stručku, a meso na oštećenim dijelovima požuti, te crvenocrna krasnica (Russula rhodomelanea), koja je vrlo slična po vanjskom izgledu, a raste u toplim šumama hrasta, obično uz staze, listići su razmaknutiji, a meso polako postaje crno-sivo zbog upijanja vode.

Referentni izvori: Josipović, Matija. 2019. Gljive. Leo-commerce d.o.o. Rijeka. – 271. str. Mairejeva krasnica (Russula nobilis Velen.), Sinonim: Russula mairei Singer; Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 563. str., Russula mairei Singer

Russula nuragica - created on November 2023 in Nueno, Huesca, Spain by Javier Garcia Arregui

NURAGIJSKA KRASNICA

Russula nuragica Sarnari

Etimologija: nuraghe (lat.) = drevne kamene građevine karakteristične za Sardiniju (Italija), a potječu iz nuragijske civilizacije (oko 1900. – 730. pr. Kr.). Po kulturno-prirodnoj baštini otoka.

Klobuk: 4-8.5 cm širok, najprije je kuglast do polukuglast, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nekad je režnjast, kožica se guli 1/2 do 2/3 promjera, gladak ili malo hrapav, ljepljiv i sjajan, bez sjaja kada se osuši, tipična forma je lijepe vinskicrvene boje ili je djelomično ružičasto-ljubičast, ponekad je mjestimično hrđastosmeđ, ali pigment je češće djelomično ili potpuno ispran pa je mjestimično krem-žućkast ili bjelkasto-sivkast, ponekad je čitav žućkast (Russula nuragica f. holoxantha), rub je gladak, cjelovit, tek je u starosti kratko i nejasno narebran.

Stručak: 5-11 cm visok i 1.5-2.3 cm debeo, valjkast, batinast, na samoj je bazi sužen i blago zašiljen pa je stoga nejasno vretenast, više ili manje proširen na vrhu, pun, srž je kasnije grudvasta, kod razvijenih primjeraka je uočljivo neravan, bijel, može biti hrđastosmeđ na dnu, izraženo posivi u dovoljno vlažnim uvjetima, u istoj mjeri kao tamnopurpurna krasnica (Russula atropurpurea).

Listići: Gusti, široki su 3.5-6 mm, tanki, prirasli, izmiješani su s lamelulama, kasnije su dobro razmaknuti, rijetko su račvasti, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, kasnije su žuti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s izoliranim, stožastim bradavicama visokim do 1 µm i širokim 0.5-0.75 µm, djelomično povezanim grebenima koje tvore djelomični ili potpuni mrežasti uzorak, slabo su amiloidne, 7-10.4 x 6.5-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 34-65 x 11-14.5 μm, cheilocistide su vretenaste, trbušaste, na vrhu su sa suženim produžetkom dugim 10-14 μm, 60-120 x 11.5-16.5 μm, pileipelis se sastoji od hifa širokih 2.8-6 μm, te jednosegmentnih, valjkastih, neinkrustiranih dermatocistida, rijetko višesegmentnih, kraćih od 50-80 μm, i dugih do 300 μm, širokih 5-10 μm, djelomicno stisnutih poput vrata, glavičastih ili batinastih; otrusina je svijetložuta (IVb-c).

Meso: Čvrsto, kasnije omekša, bijelo, posivi zbog promočenosti vodom, osobito u stručku i kod dobro razvijenih primjeraka; miriše slabo na voće, nešto jače na prerezu, a okus je blag ili naknadno i prolazno jedva primjetno ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto-narančasto (++), s fenolom vrlo sporo smećkasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i spora (+), a s formalinom, KOH i amonijakom negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex), a vrlo rijetko sa hrastom plutnjakom (Quercus suber) ili drugim vrstama hrastova (Quercus ceris, Quercus pubescens), na vapnenastom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Komparativna analiza pokazala je izrazitu sklonost opisane vrste prema šumama hrasta crnike na vapnenastom tlu, osobito prema dobro razvijenim, starim šumama. Često se ugnijezdi u podnožju debla hrasta crnike, između račvi debelog korijenja. Zabilježeno je da je pronađena i izvan granica mediteranske regije. Prepoznatljiva je po prosječnoj visini i vitkom stasu, pravilnom i glatkom rubu klobuka, sjajnoj kožici crvene ili djelomično vinskicrvene boje, s izuzetkom potpuno žuto-oker forme, prilično tankim i dobro razmaknutim listićima, žućkastoj otrusini, mesu koje posivi zbog promočenosti, kao kod topolove krasnice (Russula clariana) ili tamnopurpurne krasnice. Okus listića je blag ili jedva primjetno ljut, miris nije izražen, a reakcije s FeSO4 i gvajakovom tinkturom su vrlo slabe. Mikroskopski je karakteristična po velikim, grebenasto-mrežastim sporama, s više ili manje izraženim bodljama i glomaznim, jednosegmentnim dermatocistidama, vrlo dugim i bez inkrustacija. Druga važna karakteristika odnosi se na prisutnost granula ljubičasto-crvenog pigmenta, uvijek prisutnih u pileipelisu. Ovo je vrsta koju je teško klasificirati, ovdje je svrstana u podsekciju Integriforminae, iako kombinira karakteristike spora kao kod zlatne krasnice (Russula aurea) sa sadržajem pileipelisa koji je prikladniji ljutim vrstama iz sekcije Russula, primjerice podsekcije Sardoninae, te karakteristikičnim značajkama, kao što su glatki i tanki rub klobuka, uski listići, te više ili manje vretenasti stručak. Ključ makroskopske identifikacije opisane vrste leži u kombinaciji karakteristika, kao što su sivljenje mesa, žućkasti listići i (gotovo) blagi okus, karakteristika koje isključuju sve ostale vrste mediteranskih krasnica. Međutim, korisne su značajke zasićenost pigmenta i dobar razmak između listića. Među najsličnijim vrstama po vanjskom izgledu je varljiva krasnica (Russula decipiens), koja je karakteristična po žućkastim listićima kada su zreli, što ukazuje na vrlo tamnu otrusinu, točnije IVe, crvenijim i zasićenijim bojama, te prilično velikim i kompaktnim plodnim tijelima. Što se tiče okusa, postoje forme varljive krasnice s blagim okusom mesa i blago ljutim listićima što sugerira da se test okusa koristi s oprezom. Tpolova krasnica je gotovo ista po izgledu, boji i sivljenju mesa, a prepoznatljiva je po vrlo svijetloj otrusini i listićima, koji su bjelkasti u zrelosti, izrazito ljutom okusu i jakom mirisu na pelargonije. Može biti slična i primorska krasnica (Russula seperina), koja se jasno razlikuje po kožici klobuka bez sjaja i mnogo debljem i tvrđem mesu, koje polako crni, a ponekad blago pocrveni na prerezu. Među ostalim vrstama povezanim s hrastom crnikom, postoji mogućnost zamjene nezrelih primjeraka opisane vrste s česvinkom (Russula ilicis), koja se lako razlikuje po boji listića, velikoj razlici u veličini, mesnatosti, izgledu i promjeni boje.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 966 str. Russula nuragica Sarnari

Russula nympharum - created on September 2024 in Provincia di Pisa, Italy by alessiopierotti

NIMFINA KRASNICA

Russula nympharum F.Hampe & Marxm.

Etimologija: Odnosi se na mjesto prikupljanja dviju kolekcija, Val des Nymphes u Francuskoj. Po mjestu.

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je polukuglast ili jajolik, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i ulegnut na sredini, gol, sjajan, kožica se guli do 1/3 promjera, krem ​​sa svijetloužičastim do svijetlonarančastim zonama ili narančasto-crvenkast do ružičasto-crven ili tamnocrven, često je svjetliji do krem ​​na sredini, uglavnom je više ili manje prekriven malim, smeđim ili crvenkastim mrljama, rub je nazubljen i narebran u starosti.

Stručak: 3-12 cm visok i 1-3.5 cm debeo, čvrst, valjkast do blago batinast sa zaobljenom bazom, bjelkast, trljanjem ili vremenom postane žuto-smeđ do smeđ, osobito prema bazi, površina je sitno naborana.

Listići: Gusti, prirasli, više su ili manje račvasti, tanki, lomljivi, kremasti, zatim su žućkasti, vremenom ili na ozlijeđenim mjestima sa žutosmeđim ili smeđim mrljama, oštrica je glatka, iste boje ili malo crvenkasta prema rubu klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s izoliranim su bradavicama visokim 0.3-0.6 μm, povezane su s rijetkim do čestim kratkim ili duljim, tankim spojnim linijama, koje su često srasle u kratke lance ili grebene, koji su često razgranati, ali rijetko tvore mrežasti uzorak, amiloidne, 8-10.8 x 6.5-7.9 µm, Me = 9.2 x 7.3 µm, Q = 1.1-1.3, Qav = 1.2, bazidije su 4-sporne, batinaste, 39-62 x 9-14 µm, cheilocistide su batinaste do valjkaste, s tupim vrhovima, s produžetkom dugim 1-10 µm, 15-33 x 3-9 µm, pleurocistide su vretenaste ili rijetko batinaste, s oštrim do oštro zašiljenim vrhovima i s 2-11 µm dugim dodatkom, tankih stijenki, 60-140 x 8-15 µm, hife pileipelisa blizu ruba klobuka su brojne, usko do široko batinaste ili vretenaste, uglavnom s jednim segmentom, ponekad su s 2-3 segmenta, terminali je segment 26-132 x 4-15.5 µm, a hife blizu središta klobuka se vrlo brojne, često su u grozdovima, vrlo su varijabilnog oblika i veličine, dijelom su uske i valjkaste, dijelom slične onima blizu ruba klobuka (batinaste ili vretenaste), ali obično su manje, terminalni je segment 18-119 x 3-10.5 µm; otrusina je svijetložuta (IVb).

Meso: Čvrsto, bjelkasto, na prerezu postane žuto-smeđe do smeđe; miriše na voće ili na drvo cedra, a okus je ljut, osobito u listićima.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s gvajakovom tinkturom i FeSO4 je negativna ili vrlo slaba (--).

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex) i planikom (Arbutus unedo), u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Karakteristična je po staništu na kojem raste i negativnom reakcijom mesa sa gvajakovom tinkturom i željeznim sulfatom (FeSO4).

ŽUĆKASTOBIJELA KRASNICA

Russula ochroleuca Fr.

Etimologija: ochros (gr.) = oker boje + leukos (gr.) = bijelo. Po blijedoj oker boji.

Engleski naziv: Ochre Brittlegill

Klobuk: 5-11.5 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i pupčasto ulegne na sredini, više ili manje nepravilan, često je režnjast, kožica se guli do 1/2 promjera, blago je naboran, sjajan po vlažnom vremenu, češće je suh i bez sjaja, više ili manje zasićene limunastožute ili žuto-oker boje, žućkasto-smeđ na sredini, vrlo rijetko je s blagom svijetlozelenom nijansom, ponekad na rubu, a ponekad na sredini, rub je izvrnut, valovit, gladak, samo je u starosti kratko narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, često je ekscentričan, u mladosti je jasno batinast, ali ne uvijek, kasnije je više ili manje valjkast, slabo je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije grudvasta, bijel, kasnije dosta posivi zbog upijanja vode, pri dnu je s oker-smeđim zrnasto-baršunastim ostacima ovoja, koji su u nekim slučajevima izraženiji i visoko postavljeni (Russula ochroleuca var. granulosa).

Listići: Prilično su gusti, široki su 5-6 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, bijeli, bjelkasti, zatim su kremasti, kasnije su hrđastosmeđi na ozlijeđenim mjestima.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s brojnim, stožastim, ponekad tupim bradavicama, a ponekad tankim i šiljastim bodljama visokim do 1 µm, dobro povezanim tankim spojnim linijama koje tvore jasan mrežasti uzorak, amiloidne, 7.2-9.8 x 6.4-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-56 x 8-13 μm, cheilocistide su vretenaste, s dužim su ili kraćim vršnim produžetkom, s trbuhom koji ne prelazi 10 μm, pileipelis se sastoji od tupih hifa širokih 2-5.7 μm, vrlo dugih, razgranatih, neke od njih prepoznatljive su po finom zlatnožutom pigmentu inkrustacije, također drugih hifa širokih 5-6 μm, s debelim i pomalo zrnastim stijenkama, koje izgledaju poput nejasnih primordijalnih hifa, te rijetkih dermatocistida, širokih 5-7 μm (cromushrooms: spore su (7.2) 7.3 - 8.6 (9.7) × (5.8) 6.2 - 7.1 (8.1) µm, Q = (1.1) 1.14 - 1.3 (1.4), N = 120, Me = 7.9 × 6.6 µm, Qe = 1.2, bazidije su 40-51 × 8-11 µm, N = 9, cheilocistide su 32-53 × 6.2-9.6 µm, N = 15); otrusina je bijela, ali nije kodirana po Romagnesiju.

Meso: Čvrsto, ponekad je tvrdo u mladosti, kasnije je mekano i lomljivo, bijelo, kasnije je lagano posivi zbog promočenosti; miris nije izražen, a okus je ljut u svim dijelovima, osobito u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), s fenolom crvenkasto-smeđe, meso s anilinom žuto, zatim narančasto-crvenkasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, više ili manje brza i intenzivna (+), a požutjeli dijelovi stručka s KOH odmah postanu crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u svim tipovima šumama u simbiozi s različitim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, bukvom ili kestenom, voli kiselo tlo, uglavnom u kontinentalnom području. Slike su snimljene 31.10.2025., na lokalitetu Cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Ova krasnica raste ispod raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, sve rjeđe kako se krećemo prema mediteranskoj regiji. Umjereno je mesnata i čvrsta gljiva, sa žućkastim klobukom, ponekad sa smeđim ili nejasnim maslinastim nijansama, i, s izuzetkom jedne zelene forme u nijansama zelene krasnice (Russula aeruginea), s bijelim listićima i otrusinom, mesom koje blago posivi zbog vlage, neizraženim mirisom, umjereno ljutim okusom, sporama srednje veličine dekoriranim bodljama povezanim tankim spojnim linijama koje tvre gusti mrežasti uzorak, te rijetkim malim dermatocistidama, prekrivenim finim žutim pigmentom koji inkrustira. S ove točke gledišta, hrđastooker područja na dnu stručka su od velike važnosti i smatraju se ostacima ovoja, osobito zato što u dodiru sa KOH trenutno pocrvene, kao kod ljepljive krasnice (Russula viscida). Po izgledu su slične žučna krasnica (Russula fellea), koja raste ispod bukve, meso joj na prerezu postane žuto-oker, okus je jako ljut, miris je karakterističan na voće i pelargonije, a na dnu stručka nema ostatke ovoja i koji sa KOH ne pocrveni. Žute forme ljepljive krasnice se razlikuju po većoj mesnatosti, robusnosti i tvrdoći plodnih tijela, manje ili više gomoljastom stručku i mesu koje na prerezu polako posmeđi, ali nikada ne posivi. Žute forme tamnopurpurne krasnice (Russula viscida var. dissidens) identične su po izgledu, veličini i boji, mese koje posivi, bijelom otrusinom i ljutim okusom, ali rastu na drugačijem staništu, u toplim šumama mediteranskog područja.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 858. Limunskožuta krasnica (Russula citrina Gillet); 862. Žućkastobijela krasnica (Russula ochroleuca (Pers.) Fries); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 861 str., Russula ochroleuca Pers.

Russula odorata - created on November 2011 in Abba Fritta, Aggius, Italy by Marco Floriani

MIRISNA KRASNICA

Russula odorata Romagn.

Etimologija: odoratus (lat.) = mirisno, mirisavo. Po mirisu.

Klobuk: 3.5-6.5 cm širok, najprije je polukuglast do konveksan, ubrzo se raširi i blago ulegne na sredini, više ili manje nepravilan i ponekad režnjast, mazav i sjajan kada se ubere, kasnije je suh i bez sjaja, kožica se lako guli, dosta je promjenjivih boja, obično je svijetloljubičast, vinskicrven ili crveno-ljubičast, ponekad je s primjesama smeđe, sredina je crnkasta ili obrnuto, s oker nijansom, ponekad je mjestimično žuto-zelen, vrlo je rijetko cijela površina maslinastozelena, također je više ili manje svijetlo sivo-smeđ, krem-ružičast, nekad je s hrđastosmeđim mrljama ili crticama, osobito kod formi s kremastim ili rijetko potpuno izblijeđenim tonovima, ali može biti i lijepe svijetle, čiste crvene boje od samog početka kao kod vrlo rijetkog varijeteta Russula odorata var. rutilans, rub je prozirno narebran.

Stručak: 2-6 cm visok i 0.5-1.2 cm debeo, valjkast ili blago batinast, blago je proširen na vrhu, ali ne uvijek, prvo je pun, srž je kasnije spužvasta, na kraju je šuplja, bijel, kasnije mjestimično požuti, zatim i posmeđi.

Listići: Gusti, tanki, izmiješani su s različito dugim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, na bazi su poprečno spojeni žilicama, lomljivi, bijeli, u zrelosti su žuti, sljedeći dan su sa slabim narančastim odsjajem, na kraju su hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, sa zašiljenim, stožastim bradavicama visokim do 0.8 µm, dobro povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 7-8.8 x 5.6-7.2 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 28-42 x 10-14 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, kratke, 38-52 x 9-13.5 μm, pileipelis se sastoji od tankih, tupih hifa, širokih 1.8-4 μm, te višesegmentnih, nepravilno valjkastih, neinkrustiranih dermatocistida, širokih 5-8 μm, rijetko su na završnom segmentu široke do 10 μm; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Umjereno je debelo i čvrsto, bijelo, na prerezu ili ozlijeđenom mjestu postupno izrazito požuti, počevši od srži i baze stručka; miris je karakterističan, kompleksan na voće i lišće pelargonija kod vrlo zrelih primjeraka, kao kod žučne krasnice (Russula fellea), medutim nije jako primjetan kod mladih primjeraka, trljanjem listića oslobađaju se neugodni, ali teško definirajući mirisi, poput željeza ili kao kod zaobiđene krasnice (Russula praetervisa), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane normalno intenzivno ružičasto-narančasto (++), s fenolom smećkasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intezivna (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, parkovima, po stazama i uz robove cesta, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom ili grabom, na različitim vrstama tla, preferira topla i sunčana mjesta, u mediteranskom području.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Od brojnih malih, lomljivih vrsta s vrlo brojnim dermatocistidama koje spadaju u sekciju Tenellae, razlikuje se po rastu ispod bjelogoričnog drveća, mazavoj i sjajnoj površini klobuka, vrlo promjenjivim bojama, od ružičasto-ljubičaste, vinski crveno-smeđe do djelomično maslinaste (osim svijetle, čisto crvene boje kod vrlo rijetkog varijeteta Russula odorata var. rutilans), srednje žutoj otrusini, oko IVc, umjerenom žućenju mesa, blagom okusu i neobičnom mirisu. Taj miris nije primjetan u mladosti, kada trljanje listića oslobađa slabi i neugodni miris, donekle sličan kao kod zaobiđene krasnice. Tek kasnije, sazrijevanjem plodnih tijela, otkriva se dobro poznata aroma na voće i pelargonije. Mikroskopska analiza, bitna za isključivanje sličnih vrsta, otkriva srednje velike spore s uglavnom zašiljenim bradavicama povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak i pileipelis s višesegmentnim dermatocistidama. Može se zamijeniti s raznim vrstama iz sekcije Tenellae, kao i s vitkim vrstama iz sekcije Polychromae, kao što su grabova krasnica (Russula carpini), koja raste ispod graba, a razlikuje se po zvonolikom klobuku, ranijem i intenzivnijem žućenju mesa, u hrđastooker tonove, debljem i čvršćem mesu, neizraženom mirisu, velikim sporama s izoliranim bodljama, zimzelena krasnica (Russula prinophila), te Russula annae, koja je slična po žućenju mesa, blagom okusu i dekoraciji spora s djelomičnim mrežastim uzorkom, a razlikuje se po bljeđim bojama, od oker-crvenkaste do bakrenosmeđe, ranijem i intenzivnijem žućenju mesa, relativno svijetloj otrusini, kuglastim sporama s nižom dekoracijom, višesegmentnim dermatocistidama, s blako refraktivnim sadržajem. Russula suberetorum je možda najsrodnija vrsta iz podsekcije Puellarinae, a razlikuje se po relativno velikim dimenzijama, klobukom širokim 5-8 cm, otrusini na donjoj granici žute, oko IVa-b, kao kod podvrste Russula lilacinicolor, kraćim i više segmentiranim dermatocistidama, te rastu na vapnenastom tlu ispod zimzelenih hrastova. Lažna mirisna krasnica (Russula parodorata) raste uglavnom ispod hrastova u mediteranskom području, a karakteristična je po srednjoj veličini, suhoj i pomalo baršunastoj kožici klobuka, širim hifama pileipelisa i batinastim dermatocistidama. Linija Odorata uključuje neke vrlo rijetke oblike, kao što su Russula pseudoruberrima, koja je prepoznatljiva po tamnocrvenom klobuku i jače dekoriranim sporama, a koja je najsličnija podvrsti Russula lilacinicolor, s obzirom na sićušnu veličinu (klobuk širok samo 2.5 cm), nešto svjetliju otrusinu i višesegmentne dermatocistide, te Russula lilacinocremea, kojoj su dermatocistidije gotovo u potpunosti bez segmenata, a otrusina svjetlija, oko IVa.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1175. str. Russula odorata Romagn.

MASLINASTA KRASNICA

Russula olivacea (Schaeff.) Fr.

Etimologija: olivaceus (lat.) = maslinaste boje. Po boji klobuka.

Engleski naziv: Olive Brittlegill

Klobuk: 6-17 cm širok, čvrst, ali nije tvrd, prvo je skoro kuglast, zatim je raširen i uglavnom ulegnut na sredini, više ili manje valovit ili režnjast, kožica obično prelazi listiće, kratko se guli, ponekad do 1/2 promjera, suh, bez sjaja, fino je baršunast, dosta je promjenjivih boja, ujednačeno obojen ili višebojan, vinskicrven, ružičasto-smeđ, ružičasto-ljubičast, vinski crveno-smeđ, smeđ, djelomično ili na većem dijelu žućkasto-zelen, maslinastozelen, nekad je crveno-narančast ili čak siv s mjestimičnim plavičastim nijansama, podsjeća na određene vrste iz podsekcije Griseinae, lako izblijedi u oker na sredini, ali kod vrlo tipičnih primjeraka pigment je obično neravnomjerno, fino pojasasto raspoređen, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 4-11 cm visok i 2.3-3.8 cm debeo, valjkast ili batinast, ponekad je sužen na bazi, proširen je na vrhu, prvo je pun, srž je kasnije spužvasta ili grudvasta, u starosti je vrlo jasno hrapav, pahuljast ili raspucan, bijel, s više ili manje opsežnom ružičastom nijansom, osim na vrhu, međutim ne uvijek, pigment se uglavnom povlači prema gornjem dijelu i rastvara u uskom pojasu ispod listića, na bazi je mjestimično hrđastosmeđ.

Listići: Gusti, široki su do 17 mm, debeli, zaokruženi su uz stručak, prirasli, račvasti, lomljivi, žućkasti u zrelosti, oštrica je cjelovita i iste boje, vrlo je rijetko ljubičasta uz rub klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s tupim, stožastim, uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1.3 µm, najviše najviše udvojenim ili mjestimično povezanim kratkim grebenima, amiloidne, 8.5-11.2 x 8-9.2 µm, nekad su nešto manje, 7.5-9.8 x 7.3-8.3 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-65 x 10-14 μm, s dugim sterigmama, cheilocistide su vretenaste, široke 9-15 μm, pileipelis je bez dermatocistida ili inkrustiranih hifa, sastoji se od velikih hifa, širokih 4-6 μm, s relativno kratkim segmentima, od kojih je terminalni tup ili blago sužen, ali češće zadebljan, a zatim s proširenjima do 10-12 μm, a dio ovih hifa izgleda kao primordijalne hife, posebno zato što je u nekim slučajevima uočena prisutnost refraktivnog sadržaja; otrusina je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, kasnije je lomljivo, bijelo, kasnije umjereno smeđi, počevši od erodiranih dijelova; miris nije izražen ili blag na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane intenzivno narančasto do narančasto-sivkasto (++), s fenolom intenzivno ljubičasto, s gvajakovom tinkturom brzo i intenzivno plavo (++), a meso i listići s KOH žućkasto-crveni.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, uglavnom u bjelogoričnim šumama u simbiozi s bukvom, na vapnenastom i kiselom tlu, nekoliko autora navodi da raste ispod smreke, na više ili manje močvarnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo temeljito termički obrađena, jer sirova ili nedovoljno kuhana uzrokuje ozbiljni gastrointestinalni sindrom trovanja. Nisu poznati slučajevi trovanja kod gljiva koje su bile dovoljno kuhane (najmanje 10 minuta). U ovom se slučaju radi o tzv. lažnom trovanju gljivama uzrokovanom prekomjernim uživanjem pokvarenih gljiva, sirrovih gljiva ili zbog netolerancije na ovu vrstu gljive koja uzrokuje umjerene do teške želučane i crijevne smetnje, mučninu, povraćanje, osjećaj punoće i pritisak u želucu, a vrijeme latencije je 5 minuta do 4 sata.

Napomena: Raste ispod bukve, međutim, Romagnesi navodi da raste ispod smreke, na tresetnim, vlažnim ili otvorenim močvarnim tlima. Prepoznatljiva je po rastu ispod bukve, srednjoj do velikoj veličini, manje ili više hrapavom, baršunastom i lagano pojasasto obojenom klobuku kod tipičnih primjeraka, kožici klobuka koja prelazi preko ruba listića, vrlo promjenjivim bojama, najčešće vinskicrvenoj, ljubičasto-smeđoj ili u različitoj mjeri zelenkastoj, žućkastim zrelim listićima, otrusini oko IVc, stručku s ružičasto-crvenom nijansom, koja se povlači u pojas ispod listića, debelom i čvrstom mesu, koje s fenolom polako postaje ružičasto-ljubičasto, blagom okusu i neizraženom mirisu. Mikroskopski su značajne velike spore s više ili manje izoliranim bodljama, te pileipelis s vrlo širokim hifama od koji neke sliče primordijalnim hifama. Slična je uštavljena krasnica (Russula alutacea), koja se prepoznaje po manjim dimenzijama, rastu ne isključivo ispod bukve i nikada ispod crnogoričnog drveća, glatkijoj i svjetlijoj površini klobuka, koja nije baršunasta ili pojasasto obojena, sporama s niskim bradavicama, dobro povezanim grebenima koji tvore mrežasti uzorak. Gotovo identična vrsta izvan podsekcije je gorka krasnica (Russula amarissima), vrlo rijetka vrsta iz podsekcije Lepidinae, prepoznatljiva po svjetlijim listićima, krem otrusini, naknadnoj promjeni boje u šafranastožutu, vrlo slaboj reakciji s fenolom i vrlo neobičnom, gorkom okusu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 806. Maslinasta krasnica (Russula olivacea (Schff. ex Secr.) Fries); Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1459. str. Russula olivacea (Schaeff.) Pers.

Russula olivascens - created on August 2021 in Innlandet, Norway by Andreas Svensen

ŽUTOZELENA KRASNICA

Russula olivascens Fr.s.Romagnesi

Etimologija: olivascens (lat.) = maslinasto obojen, koji postaje maslinastozelen. Po boji.

Klobuk: 4-7 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i duboko ulegnut na sredini, pupčast, često je režnjast, kožica se lako guli, obično je sjajan kada se ubere, kasnije je suh i bez sjaja, gladak, pomalo je višebojan, svijetlo maslinastozelen, sivo-zelen do žuto-zelenkast kod tipičnih primjeraka, može biti s ljubičastim ili vinski crveno-smeđim mrljama, ali je uglavnom ili gotovo u potpunosti ove posljednje boje, rijetko je ljubičastih tonova ili svijetle, zasićene i ujednačene žute boje, kao kod određenih primjeraka zlatne krasnice (Russula aurea), rub je podvijen, kasnije se izravna, jasno je narebran u starosti.

Stručak: 3-6 cm visok i 1.3-2 cm debeo, često je ekscentričan, valjkast do do jasno batinast, srž je spužvasta, na kraju je šuplja, naboran, bjelkast, kasnije je lagano oker-smećkast na dnu.

Listići: Gusti, kasnije su široki i trbušasti, relativno su debeli, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, prvo su krem, zatim su prilično zasićeno žuti, s narančastom su nijansom, oštrica je cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične do jajolike, sa stožastim, uglavnom izoliranim bradavicama, visokim do 1 µm, slabo povezanim kratkim lancima od 2-3 elementa ili kratkim grebenima, nepotpuno su amiloidne, 8-10.2 x 7-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-58 x 9.5-14 µm, cheilocistide su vretenaste, 60-90 x 7-12 µm, pileipelis se sastoji od batinastih hifa širokih 3-6 µm i tupih primordijlnih hifa širokih 4-6 µm; otrusina je tamnožuta (IVd-e), vrlo rijetko je žuta (IVc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, slabo je promjenjivo; miris nije izražen ili ponekad slab aromatičan, podsjeća na voće i ružmarin, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Reakcija mesa s gvajakovom tinkturom je srednjeg intenziteta, ponekad je vrlo spora (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom, srebrnom jelom ili borom, ali ponekad i bukvom, voli svjetla, travnata mjesta, na vapnenastom ili pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ova je krasnica prepoznatljiva po rastu na svijetlim mjestima ispod planinskog crnogoričnog drveća, u normalnim uvjetima u zajednici sa smrekom ili srebrnom jelom, prilično malim dimenzijama, glatkoj ili fino baršunastoj kožici klobuka, ne previše sjajnoj u vlažnim uvjetima, žuto-zelenoj, svijetloljubičastoj ili djelomično smećkastoj boji, rijetko ujednačenoj, svijetloj i zasićenoj žutoj boji, podvijenom i slabo narebranom rubu klobuka u starosti, širokim i trbušastim listićima, vrlo tamnoj otrusini, oko IVd-e, što daje izrazitu narančastu nijansu himeniju kod zrelih primjeraka. Miris nije izražen kod mladih primjeraka, kasnije je aromatičan na ružmarin i uvele ruže, a ponekad je slab na jod u dnu stručka. Primjećeno je da većina plodnih tijela ne razvija značajne mirise kada su svježa, zadržavajući tu karakteristiku nepromijenjenom sve do truljenja. Međutim, budući da je ponekad intenzivan miris otkriven u primjercima omekšanim dugotrajnom kišom, čini se da je odgovorna kemija možda posljedica vremenskih promjena. Spore su prilično velike i dekorirane uglavnom izoliranim bodljama, dok pileipelis sadrži batinaste hife i valjkaste primordijalne hife, obično ne šire od 6 µm. Među sličnim vrstama koje rastu u crnogoričnim šumama, ametistna krasnica (Russula amethystina) i Turco-Lazzarijeva krasnica (Russula turci) razlikuju se po pravilnijem i simetričnijem obliku, baršunastoj i pahuljastoj površini klobuka, uglavnom pojasasto obojenoj, mesu koje je gotovo u potpunosti neosjetljivo na gvajakovu tinkturu, te svjetlijoj otrusini, na donjoj granici žute boje. Kremastosmeđa krasnica (Russula cremeoavellanea) raste ispod bjelogoričnog drveća, meso joj posivi, listići su žućkasti, otrusina je relativno svijetla, oko IVc, hife su jednostavne, a ne batinaste, primordijalne hife su vrlo tanke, a spore relativno male.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1405. str. Russula olivascens Pers. → Fr.

Russula olivina - created on August 2011 in Rovaniemi, Burgos, Finland by Federico Calledda

BLIJEDOMASLINASTA KRASNICA

Russula olivina Ruots. & Vauras

Etimologija: oliva (lat.) = maslina + -ina (lat.) = sličnost, boja. Po boji

Klobuk: 4-8 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije se raširi i blago ulegne na sredini, uglavnom je režnjast, nekad je sa jedva vidljivom grbicom na sredini, kožica se guli do 2/3 promjera ili malo manje, dugo je vremena vlažan je i sjajan, zelen, maslinastozelen do žućkasto-zelen, često je s neujednačenim nijansama, ponekad je tamniji na sredini, tamnosmeđ ili čak crnkast, rub je proziran, kasnije je narebran, čak i dublje kod dobro razvijenih primjeraka.

Stručak: 3-9 cm visok i 0.8-2.5 cm debeo, valjkast, zadebljan na bazi, malo je proširen na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana, na kraju je šuplja, naboran, bijel, kasnije postane sivkast zbog upijanja vode.

Listići: Gusti, tanki, izmiješani su s lamelulama, usko su prirasli, lomljivi, postupno su žućkasti, s narančastim su odsjajem slijedeći dan, na kraju posmeđe na ozlijeđenim mjestima.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s tupim, stožastim ili valjkastim, uglavnom izoliranim bodljama visokim do 1.6 µm, amiloidne, 9-12.8 x 7.4-10.4 µm, ponekad dosegnu 14 x 11.5 µm, bazidije su 2-sporne, batinaste, 37-58 x 9-15 µm, cheilocistide su vretenaste, s dužim su ili kraćim vršnim produžetkom, 45-98 x 9-15.5 µm, pileipelis se sastoji od valjkastih i izraženo tupih hifa širokih 2.5-4 μm, te dermatocistida, valjkastih ili s blago zadebljanim posljednjim segmentom, širokih 4-8 μm, 0-3-segmentnih ili s kraćim segmentima, mjestimično račvastih; otrusina je svijetložuta do žuta (IVb-c).

Meso: Umjerene je debelo, lomljivo kao kod većine vrsta iz podsekcije Laricinae, bijelo do bjelkasto, tanki sloj ispod kožice klobuka je žuto-zelen, vremenom lagano posivi; miriše na tijesto ili blago na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto (+), a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i prilično brza (+).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, obično sa smrekom, na umjereno vlažnom, vapnenastom tlu, uglavnom na sjeveru Europe.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Vrlo je rijetka krasnica, koja raste na sjeveru Europe i vjerojatno Azije, a karakteristična je po maloj ili srednjoj veličini plodnih tijela, vitkom izgledu, lomljivoj strukturi, dugo vremena vlažnoj i sjajnoj kožici klobuka, maslinastozelenom ili djelomično žućkastom, ponekad tamnijem na sredini, tamno brončanom ili čak crnkastom, žutoj otrusini, mesu koji je slabo promjenjivo, blagog okusa i neizraženog mirisa, staništu u šumama smreke na vapnenastom tlu, u ne previše vlažnim ili čak relativno suhim mjestima. Mikroskopski je karakteristična po velikim sporama s bodljama, koje lako prelaze 12 x 10 µm, te 2-spornim bazidijama. Posljednja karakteristika je vrlo važna jer je dijele samo dvije europske vrste, Russula pseudocampestris i  Russula heterochroa, obje pronađene na sjeveru Europe. Slični su vrlo rijetki zeleni primjerci arišove krasnice (Russula laricina), prepoznatljive po sivljenju i mikroskopskim karakteristikama, mnogo manjim sporama s djelomičnim mrežastim uzorkom i 4-spornim bazidijama. Među ostalim vrstama s dominantnim zelenim pigmentom koji rastu u crnogoričnim šumama, žutozelena krasnica (Russula olivascens) je prepoznatljiva po kožici klobuka bez sjaja, izraženom šafranastožutom odsjaju zrelih listića, tamnijoj otrusini, oko IVd-e, ponekad ljuskavom stručku i primordijalnim hifama pileipelisa. Maslinastosmeđa krasnica (Russula olivobrunnea) je još jedna rijetka sjeverna vrsta koja raste ispod smreke, sa sličnim bodljama na sporama, lomljivom mesu, bez mirisa i blagog okusa, dok su veličina i čvrstoća općenito veći, klobuk još šareniji, s dominantnim ljubičasto-smeđim pigmentom, relativno tamnijom otrusinom, oko IVd, nešto manjim sporama i strogo 4-spornim bazidijama. Zamjena sa zelenim primjercima smeđokože golubače (Russula integra) bila bi opravdana zbog rasta ispod crnogoričnog drveća, blagog okusa, žute otrusine, izražene mesnatosti i čvrstoće, pileipelisa miješane strukture, s primordijalnim hifama i inkrustiranim dermatocistidama.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1256. str. Russula olivina Ruots. & Vauras

Russula olivobrunnea - created on August 2024 in Provincia autonoma di Trento, Italy by matteo_bevilacqua

MASLINASTOSMEĐA KRASNICA

Russula olivobrunnea Ruots. & Vauras

Etimologija: olivo (lat.) = maslinast + brunnea (lat.) = smeđa, tamnosmeđa. Po boji.

Klobuk: 4-10 cm širok (prema Ruotsalaineu i Vaurasu 3-18 cm), najprije je polukuglast, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/2 promjera, ljepljiv i sjajan kada se ubere, nekad je i sluzav, kasnije je suh, smeđ, ružičasto-smeđ, zelenkasto-smeđ do ljubičasto-smeđ, često je maslinastozelen na sredini, gdje ponekad može biti i tamniji, čak i crnkast, rub je jasno narebran.

Stručak: 5-9.5 cm visok i 1-2.2 cm debeo, gotovo je batinast do vretenast, malo ili nimalo proširen na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana pa šuplja, naboran, bjelkast.

Listići: Osrednje su gusti, široki su 8-13 mm, osrednje su debeli, izmiješani su s rijetkim lamelulama, više su ili manje prirasli, mogu biti slabo račvasti, lomljivi, žuti, oštrica je rijetko crveno-smeđa uz rub klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s izoliranim, stožastim bradavicama visokim do 1.6 µm, jako su amiloidne, 9-11.2 x 7.2-9.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 37-71 x 13-20 μm, cheilocistide su 65-105 x 10-19 μm, pileipelis se sastoji od tupih, nepravilnih, valovitih hifa širokih 1.5-4 μm, te valjkastih dermatocistida ili s donekle zadebljanim vršnim segmentom, s trbuhom širokim 4-8 μm, 0-4-segmentnih, s velikim brojem izraslina, češće sitnih, ali i većih; otrusina je tamnožuta (IVb).

Meso: Osrednje je debelo, lomljivo, bijelo; miris je jedva primjetan na spaljeni rog, osobito slijedeći dan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane normalno intenzivno svijetlo ružičasto-narančasto (+), a reakcija s gvajakovom tinkturom je intenzivna i brza (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, često u močvarnim područjima, u simbiozi sa smrekom, na vapnenastom tlu, najčešće na sjeveru Europe.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Srednje je velika krasnica, vitke i krhke građe, iako meso u nekim slučajevima može biti čvrsto i kompaktno. Ostale karakteristike uključuju vlažnu, sjajnu površinu smeđeg, zelenkasto-smeđeg ili ljubičasto-smeđeg klobuka, s mogućom crnkastom ili maslinastozelenom sredinom, dugo narebrani rub, bijelo meso, s neizraženim mirisom i blagim okusom, te stanište u šumama smreke, na vapnenastom tlu, uglavnom močvarnom, hranjivom tlu po vlažnim depresijama i uz obale potoka, na sjeveru Europe. Slična je blijedomaslinasta krasnica (Russula olivina), prvenstveno po velikim sporama, žutoj otrusini, bodljasto dekoriranim sporama, lomljivosti, izostanku mirisa i blagom okusu mesa, međutim razlikuje se po gotovo upola manjim dimenzijama, dominaciji žuto-zelenog pigmenta, relativno svijetloj otrusini, oko IVb, još krupnijim sporama i redovito 2-spornim bazidijama. Međutim, osim staništa u crnogoričnim šumama i nedostatku ljutine, izgled, boja i lomljivost plodnog tijela podsjeća na vrste iz podsekcije Urentes i linije Cuprea, koje također imaju visoke bodljama na sporama (Russula gigasperma) i dermatocistide pileipelisa s brojnim izraslinama. Planinska krasnica (Russula integriformis) nije rijetka na istim staništima ispod smreke na sjeveru Europe, a prepoznatljiva je po čvršćem mesu i dugo narebranom rubu klobuka, mogućoj prisutnosti ružičasto-crvenog pigmenta na stručku, rijetko ljutom okusu, dosta manjim sporama i pileipelisom s usko valjkastim, malo inkrustiranim dermatocistidama. Smeđokoža golubača (Russula integra) je izrazito južnija vrsta, s još debljim i čvršćim mesom, općenito glatkim rubom klobuka i pileipelisom miješane strukture s primordijalnim hifama i jednako inkrustiranim dermatocistidama. Određena sličnost po makroskopskim i mikroskopskim karakteristikama sugerira usporedbu s Russula fusconigra, koja ima nešto manje spore, 8-11 x 6.8-8 μm, s djelomično povezanim bradavicama, otrusinu oko IIIa-c i uže cheilocistide, samo 8-12 μm. Međutim, vrlo su bliske i neke vrste iz sekcije Tenellae, kao što su mahovinska krasnica (Russula sphagnophila) i tresetna krasnica (Russula robertii).

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1012. str. Russula olivobrunnea Routs. & Vauras

Russula pallescens - created on August 2023 in Snjodalen, Voss, Ve, Norway by Perry Gunnar Larsen

PJEŠČANA KRASNICA

Russula pallescens P.Karst.

Etimologija: pallescere (lat.) = blijedjeti, postajati blijed. Po boji.

Engleski naziv: Mountain Brittlegill

Klobuk: 1.5-3 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je raširen i široko ulegnut na sredini, kožica je prirasla i teško se guli, oker, na sredini je blago smeđe pjegav, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: Oko 2 cm visok i 6 mm debeo, valjkast, pun, u starosti je malo komorasto šupalj, bijel.

Listići: Malo su razmaknuti, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, tanki, lomljivi, bijeli, zatim su krem.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične do gotovo kuglaste, s niskim bradavicama visokim do 0.5 µm, slabo povezanim grebenima koji tvore zebrasti uzorak, 7.2-9 x 6.4-7.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-58 x 8.5-10.5 μm, cheilocistide su brojne, vretenaste, sa papilom na vrhu, 70-120 x 6-12 μm, pileipelis se sastoji od glomaznih, tupih hifa, širokih 3-8 μm, te brojnih, više ili manje vretenastih dermatocistida, širokih 6-8 μm, često glavičastih na vrhu; otrusina je bijela (Ia).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo; miris je ugodan na voće kao kod brašnjavonoge krasnice (Russula farinipes), a okus je ljut.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u planinskim crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na sjeveru Europe.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema podataka o jestivosti ove vrste i nema nikakve vrijednosti pa je smatramo nejestivom vrstom.

Napomena: Pripada u podsekciju Farinipedes i vrlo je bliska brašnjavonogoj krasnici, koja ima žuto-krem klobuk, ugodan miris na voće, bijelu otrusinu i brojne, vretenaste dermatocistide. Opisana se vrsta dosta razlikuje po većim, gotovo kuglastim, bradavičavim i djelomično grebenastim sporama i rastu ispod crnogoričnog drveća.

Russula pallidospora - created on October 2023 in Castellón, Spain by jorgemartin71

BLIJEDOSPORNA KRASNICA

Russula pallidospora J.Blum ex Romagn.

Etimologija: pallidus (lat.) = blijedo + spora (gr.) = spora, sjeme. Po otrusini koju ispušta.

Klobuk: 5-13 cm širok, najprije je konveksan, zatim se nepravilno raširi i izraženo ulegne na sredini, ljevkast, suh, kožica se kratko guli, uglavnom je bijel, kasnije je oker, zatim polako postaje hrđastosmeđ, dlakav na rubu i fino baršunast na sredini (vidljivo ručnim povećalom), gladak i naboran kod starijih primjeraka, rub je tanak, oštar, dugo je vremena podvijen, kasnije je često valovit, gladak, nije narebran.

Stručak: 4-4.5 cm visok i 1.8-2.8 cm debeo, kratak, valjkast, sužen je na bazi, proširen je na vrhu, često je nepravilnog oblika, vrlo je tvrd, pun, bez sjaja, bijel, u starosti je sa hrđastosmeđim mrljama, s bazalnim je jamicama i pukotinama.

Listići: Prilično su razmaknuti, široki su 5-6 mm, tanki, izmiješani su s lamelulama, suženi su uz stručak, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, lomljivi, najprije su bijeli, kasnije su gotovo oker i sa karakterističnim narančastim odsjajem, na oštećenim dijelovima su smeđi, oštrica je glatka i smećkasta u starosti.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do široko eliptične, sa sitnim, izoliranim bradavicama visokim do 0.7 µm, povezanim uskim spojnim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 7.2-9 x 5.9-6.8 µm, nekad su nešto veće, 8-9.6 x 6.7-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 48-62 x 8-11 μm, cheiloistide su vretenaste, vrlo izdužene, s trbuhom širokim 7-10.5 μm, pileipelis se sastoji od hifa širokih samo 1.3-2.5 μm, vrlo dugih i sraslih u snopove, te valjkastih, tupih, vrlo dugih dermatocistida, širokih 5-7 μm; otrusina je krem (IIc-d).

Meso: Debelo, čvrsto, lomljivo, bijelo, u bazi stručka je oker, na erodiranim ili ozlijeđenim mjestima postaje oker pa zatim smeđe; miris je složen, manje ili više intenzivno na voće, a okus je blag, možda je malo osvježavajući, zatim je tipično gorak i trpak, na kraju je u grlo malo kiseo, nije ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane ružičasto (+), s gvajakovom tinkturom je brzo i intenzivno tamnopalvo (++), s fenolom ljubičasto-smeđe, a reakcija s formalinom je negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u dosta velikim skupinama, u miješanim i bjelogoričnim šumama, grmlju, te u parkovima, duboko ukopana u zemlji, u simbiozi sa određenim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom crnikom, na vapnenastom i manje ili više pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete.

Napomena: lako Romagnesi navodi da raste u šumama bukve, u kontinentalnom se dijelu uglavnom pronalazi ispod kestena i hrasta, a u mediteranskom području ispod hrasta crnike, hrasta plutnjaka i u grmlju. Duboko je ukopana u tlu, a raste u skupinama ili čak u krugovima. Prepoznatljiva je po razmaknutim listićima i po boji koju poprimi od otrusine po površini, nešto je tamnijeg tona od slične modrolisne krasnice (Russula delica), kojoj su listići sa laganim plavkastim, a ne narančastim odsjajem, te zelenkaste krasnice (Russula chloroides), koja ima guste i uske listiće.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 204. str., Russula pallidospora Blum ex Romagnesi

Russula paludosa - created on September 2011 in between Kurista and Alaküla, Estonia by Vello Liiv

MOČVARNA KRASNICA

Russula paludosa Britzelm.

Etimologija: paludosus (lat.) = močvarni. Po staništu na vlažnim terenima.

Engleski naziv: Hintapink

Klobuk: 6-22 cm širok, najprije je kuglast do polukuglast, zatim je s prolaznim središnjim ispupčenjem, kasnije je raširen i uglavnom ulegnut na sredini, kožica se guli do 1/3 ili 1/2 promjera, djelomično je valovit, ljepljiv i trajno sjajan, čak i mazav, lijepe je crvene, krvavocrvene ili crveno-ljubičaste boje, na sredini je crnkast ili žut, može biti crveno-smeđ do jasnije narančast, u starosti izblijedi do krem-crvenkastih tonova, nekad je veći dio ili čitava površina kremasta, rub je dugo vremena zakrivljen, kasnije je izravnat i kratko narebran.

Stručak: 5-20 cm visok i 2.5-4.8 cm debeo, valjkast ili blago batinast, proširen je na vrhu, pun, srž je kasnije omekšana i spužvasta, naboran, bijel, ponekad je s ružičasto-crvenkastom nijansom, osobito u donjem dijelu, u starosti malo posivi zbog promočenosti vodom.

Listići: Gusti, izmiješani su s rijetkim lamelulama, široki su 6-12 mm, tanki, kasnije su razmaknuti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, krem, kasnije su s jasnim oker odsjajem, oštrica je cjelovita i iste boje, ali ponekad je crvenkasta oko 1-2 cm od ruba klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s velikim, stožastim bradavicama visokim 0.8-1 µm, prilično lančano povezanim grebenima koji tvore nejasni, rijetko djelomični mrežasti uzorak, amiloidne, 8-10.4 x 6.4-8.4 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-55 x 11-13.5 μm, cheilocistide su vretenaste, s dužim ili kraćim vršnim produžetkom, 70-140 x 9-14 μm, pileipelis se sastoji od dugih, tupih hifa, s dugim segmentima, nekih blago suženih, širokih 2.5-4 μm, te brojnih, valjkastih dermatocistida, širokih 3.5-6.5 μm, ponekad malo zadebljanih na vrhu, slabo izraženih zbog male veličine i slabo refraktivnog sadržaja, neinkrustiranih; otrusina je oker (IIIb).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je crvenkasto, nakon određenog vremena blago posivi zbog upijanja vode, barem u stručku; miris nije izražen, a okus je blag ili prvih 10-20 sekundi jedva primjetno ljut.

Kemijski reagensi: Reakcija mesa s FeSO4 slabog intenziteta i spora, postane lagano svijetlo ružičasto-sivo (-), a reakcija s gvajakovom tinkturom je promjenjiva, ponekad je normalna, a ponekad negativna (+-).

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u tresetnim crnogoričnim šumama, u simbiozi s određenim crnogoričnim drvećem, smrekom, borom ili borovnicom (Vaccinium myrtillus), na sjeveru Europe i ispod cretne breze (Betula pubescens) u višim, močvarnim i mahovinom bogatim predjelima, gotovo je odsutna u nizinskim predjelima, na vlažnom i kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Raste u planinskim šumama smreke i bora, isključivo na močvarnom, kiselom tlu bogatom borovnicama, uz paprenu krasnicu (Russula emetica), posivjelu krasnicu (Russula grisescens) i blijedu krasnicu (Russula decolorans), a na sjeveru je Europe potvrđen i rast ispod cretne breze, a možda čak i patuljaste breze (Betula nana). Dobro je definirana po mikroskopskim i makroskopskim karakteristikama, po staništu i neobičnoj robusnosti, s klobukom širokim do 22 cm, često sa prolaznim, širokim, spljoštenim, prolaznim ispupčenjem, sluzavom i sjajnom kožicom klobuka, crvenoj, narančasto-crvenoj do crveno-smeđoj boji, rijetko ljubičastoj (na manje vlažnim mjestima i po vjetrovitom vremenu), ponekad s crvenim pigmentom na stručku i listićima uz rub klobuka, oker otrusinom, mesom koje malo posivi zbog upijanja vode, neizraženim mirisom i blagim okusom, ne isključujući jedva primjetnu ljutinu u mladim listićima. Reakcija s gvajakovom tinkturom je spora i slaba, ali nekad može biti i normalnog intenziteta. Mikroskopski su značajne velike spore, s barem djelomičnim mrežastim uzorkom, pileipelis s vrlo finim hifama, te dugim, uskim dermatocistidama sa slabo refraktivnim sadržajem. Jedna od najsličnijih vrsta, unatoč kožici klobuka s inkrustiranim dermatocistidama, nesumnjivo je Velenovska krasnica (Russula velenovskyi), čiji bi rast na suhim tlima mogao predstavljati važnu značajku za razlikovanje da Romagnesi nije stvorio vrstu Russula sphagnicola specifičnu za močvarna staništa s tresetnom mahovinom (Sphagnum), čija se i tipična i izvedene forme razlikuju od opisane vrste po umjerenoj veličini i mesnatosti, te po malim, bradavičavim sporama. Blijeda krasnica, koja raste na istim staništima, vrlo je slična po izgledu, oker otrusini i blagom okusu, ali se razlikuje po prosječno manjoj veličini, crvenkasto-narančastom klobuku i mesu koje na prerezu polako crni, a ne sivi upijanjem vode. Izvan planinskih tresetišta nalaze se i druge krasnice s oker ili žućkastom otrusinom, crvenim klobukom, sjajnom kožicom i blagim okusom, kao što su obojenonoga krasnica (Russula tinctipes) i crveno-bijela krasnica (Russula rubroalba), koje se od opisane vrste jasno razlikuju po žutoj otrusini, rastu u suhim bjelogoričnim šumama, i skromnijoj veličini i mesnatosti. U svim tim slučajevima, jednostavna ekološka prosudba trebala bi biti dovoljna da se razjasni situacija.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 961 str. Russula paludosa Britzelm.

MODRIKASTA KRASNICA

Russula parazurea Jul.Schäff.

Etimologija: Po sličnosti s plavetnom krasnicom (Russula azurea).

Engleski naziv: Powdery Brittlegill

Klobuk: 4-11 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo zatim se spljošti i izraženo ulegne na sredini, nekad je pupčast, kožica se kratko guli, rijetko do 1/2 promjera, bez sjaja, sjajan u određenim je uvjetima, barem u završnim fazama razvoja, sivo-zelen, maslinasto-plav, maslinastozelen do crnkasto-zelen, često je tamniji na sredini, rjeđe je crvenkasto-smeđ, ljubičasto-smeđ, sivo-smeđ, a vrlo rijetko djelomično crveno-ljubičast ili ružičasto-ljubičast u nijansama jestive krasnice (Russula vesca), površina je brašnjava ili čak baršunasta, rub je dugo vremena podvijen, prilično je tanak, slabo je narebran u starosti.

Stručak: 3-5.5 cm visok i 1.2-2.2 cm debeo, valjkast do batinast, ponekad je sužen na bazi, više ili manje proširen na vrhu, pun, bijel, u starosti je prošaran smećkastim mrljama, osobito na bazi, može biti i sa maslinasto-sivom nijansom, na vrhu je pahuljast, ostali dio je gladak.

Listići: Osrednje su gusti, tanki, izmiješani su s lamelulama, suženi su uz stručak, prirasli, rijetko su račvasti, na bazi su spojeni poprečnim žilicama, jednako su dugi, prilično su široki, lomljivi, najprije su bijeli ili bjelkasti, zatim krem.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do eliptične, s niskim su bradavicama visokim do 0.7 µm, slabo povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 6-8.5 x 5-6.4 µm, bazidije su 4-sporne, 34-50 x 7-10 μm, cheilocistide su više ili manje vretenaste, često su s vršnim produžetkom, 50-100 x 8-12.5 μm, pileipelis se sastoji od višesegmentnih hifa, širokih 3.5-8 μm, s vršnim segmentom dugim do 4 μm, te brojnih, jednosegmentnih, uglavnom vretenastih dermatocistida, širokih do 5-9 μm; otrusina je krem (IIb).

Meso: Dosta je čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je sivkasto-plavo; miris nije izražen, u starosti je neugodan na sir, a okus je blag, malo je ljutkast u listićima.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna i spora, polako postane svijetloplavo (+), s fenolom crveno-ljubičasto-smeđe, klobuk s KOH narančasto-crvenkast, a meso i listići s anilinom polako svijetlo ružičasto-narančasti.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, od srpnja do listopada, najčešće u vlažnim bjelogoričnim šumama i parkovima, te u priobalnim šumama bora, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, osobito hrastom, kestenom, brezom, lijeskom ili grabom, rjeđe se pronađe u crnogoričnim šumama. Prvu sliku snimio je Matija Josipović, sredinom kolovoza, a drugu i treću Anton Gračanin, 12.10.2025.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po tamnim bojama, od sivozelene do žućkasto-maslinast, brončano-zelene, čak i crnkasto-zelene, ponekad je s ljubičastim nijansama, ali i s plavkasto-sivim, perutast poput sivozelenkaste krasnice (Russula anatina), te ružičasto-crven poput jestive krasnice. Sivo-zelene nijanse su najčešće i najkarakterističnije što olakšava prepoznavanje kada je boja slabo zasićena ili dosta isprana. Medu vrstama iz podsekcije Griseinae, koje karakteriziraju zasićenije boje su crnozelena krasnica (Russula atroglauca), koja je prepoznatljiva po staništu ispod breze, potpuno slatkastom okusu mesa i nešto tamnijoj otrusini, sivozelena krasnica (Russula pseudoaeruginea), koja je prepoznatljiva po tamnokrem otrusini (oko IId), svijetlozelenom klobuku, nikada nije tamnozelen ili brončano-zelen, vrsta Russula ochrospora, koja je velikih dimenzija, raste ispod hrastova ili lipa u urbanim područjima. Od mikroskopskih značajki, opisanu vrstu karakterizira pileipelis koji se sastoji od relativno izduženih hifa, u usporedbi sa srodnim vrstama, koje tvore relativno izduženi segmenti, a spore su značajne po dekoraciji sa grebenima koji tvore djelomično mrežasti uzorak, slično kao kod nekoliko drugih vrsta iz podsekcije Griseinae, koje su sve makroskopski dobro diferencirane. Medu njima je mliječna krasnica (Russula galochroides), koja je prepoznatljiva po maloj veličini, sivkasto-zelenom nijansi klobuka na kremastoj osnovi i rastu ispod hrasta crnike i drvolikog vrijesa, te česvinka (Russula ilicis) iz podsekcije Illicinae, koja se razlikuje po svom zdepastom izgledu i vrlo svijetloj boji. Prepoznavanje opisane vrste je prilično laka u uobičajenim uvjetima, međutim postaje teško kod primjeraka sa sivo-zelenim ili ljubičasto-smeđim klobucima, koji podsjećaju na sivozelenkastu i jestivu krasnicu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 887. Modrikasta krasnica (Russula parazurea J.Schäffer); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 279. str., Russula parazurea J. Schaeffer

Russula parodorata - created on October 2012 in Dosso San Rocco, Trento, Italy by Marco Floriani

LAŽNA MIRISNA KRASNICA

Russula parodorata Sarnari

Etimologija: para (gr.) = pored, blizu, slično, lažno + odorata (lat.) = mirisna, mirisava. Po mirisu.

Klobuk: 3.5-9 cm širok, najprije je konveksan, ubrzo zatim se raširi i široko ulegne na sredini, suh i fino baršunast, kožica se guli do 1/3 promjera, ružičasto-ljubičast, ružičasto-smeđ do ljubičast, rjeđe je crveno-ljubičast, više ili manje izblijedi do oker boje na sredini, ponekad je smeđ ili oker-narančast, rub je gladak, na kraju je slabo narebran i raspucan.

Stručak: 3-9 cm visok i 1.2-2 cm debeo, valjkast ili lagano batinast u mladosti, više ili manje proširen na vrhu, naboran, pun, srž je kasnije omekšana, bijel, mjestimično je smećkast, obično zbog oštećenja.

Listići: Osrednje su gusti, tanki, zaokruženi uz stručak, prirasli, na bazi su poprečno spojeni žilicama, vrlo su lomljivi, žuti, bez narančastog odsjaja.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste do široko eliptične, s tupim, stožastim ili polukuglastim su bradavicama visokim 0.6-0.8 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 7.3-9.4 x 6.5-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-52 x 12-16 µm, cheilocistide su gotovo vretenaste, zaobljene na vrhu, rjeđe su sa produžetkom, 55-90 x 8-13 µm, pileipelis se sastoji od tupih hifa, širokih 3-6 µm, te valjkastih ili batinastih dermatocistida, širokih 5-10 µm, 1-3-segmentnih; otrusina je svijetložuta (IVa-b).

Meso: Čvrsto, bijelo, na prerezu sporo postane oker-smeđe; miris dugo nije izražen, kasnije podsjeća na željezo kada se protrlja, što je uobičajeno u liniji Odorata, osobito pri truljenju, kada se oslobađaju voćne arome na zrele kruške, nikada na lišće pelargonija, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Reakcija meso s FeSO4 je normalna (+), a s gvajakovom tinkturom intenzivna, više ili manje brza (++).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom crnikom ili hrastom plutnjakom, kao i ispod listopadnih hrastova, na vapnenastom ili neutralnom tlu, u mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Pripada podsekciji Puellarinae, a zbog staništa ispod bjelogoričnog drveća i žutih spora s djelomičnim mrežastim uzorkom odgovara liniji Odorata, međutim zbog gotovo kuglastog oblika i nešto veće veličine spora zauzima međupoziciju između linija Odorata i Laricinoaffinis. Jedna je od najčešćih krasnica u mediteranskom području, široko je rasprostranjena na staništima toplih šuma listopadnih hrastova, primjerice hrasta cera (Quercus cerris), hrasta medunca (Quercus pubescens), a posebno u mediteranskim šumama zimzelenih hrastova, kao što su hrast crnika (Quercus ilex) i hrast plutnjak (Quercus suber), na raznim vrstama tla. Makroskopske karakteristike primjeraka koje rastu u mediteranskom području su klobuk širine do 9 cm, uvijek suha i baršunasta kožica klobuka, zanemariv miris, u svakom slučaju nikada na pelargonije, kod mladih primjeraka može biti blag na željezo tipičan za cijelu skupinu, međutim primjetan tek tijekom truljenja, kada se razvijaju ugodni mirisi na voće koji podsjećaju na zrele kruške. Mikroskopske karakteristike odnose se na veće i gotovo kuglaste spore, više i tuplje bradavice, s pileipelisom koji se sastoji od hifa širokih 3-6 µm, te batinastih i uglavnom jednosegmentnih dermatocistidija. Otrusina je oko IVb, a promjena boje mesa je spora i slaba, sa oker-smeđim tonovima, a ne žutim. Najčešći su primjerci s ružičasto-ljubičastim ili smeđim klobucima, a nikada nisu pronađeni primjerci sa zelenim klobukom, za razliku od srodne mirisne krasnice (Russula odorata).

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1190. str. Russula parodorata Sarnari

Russula pascua - created on August 2018 in Larche, Val-d'Oronaye, France by Nicolò Oppicelli

PAŠNJAČKA KRASNICA

Russula pascua (F.H.Møller & Jul.Schäff.) Kühner

Etimologija: pascuum (lat.) = pašnjak, ispaša. Po staništu.

Engleski naziv: Pasture Brittlegill

Klobuk: 2-5.5 cm širok, najprije je konveksan, brzo je raširen i široko i plitko ulegnut na sredini, valovit, uglavnom je režnjast, valovit, kožica se guli do 1/2 promjera, suh i bez sjaja, malo je sjajan samo po vlažnom vremenu, ponekad je raspucan, promjenjivih je boja, uglavnom je crveno-smeđ, ružičasto-smeđ, vinski crveno-ljubičast, vinski crveno-smeđ kao kod jestive krasnice (Russula vesca), ljubičasto-smeđ, tamnosmeđ, crvenkasto-smeđ, crvenkasto-narančast, s oker do oker-maslinastim područjima, ponekad je veći dio ili čitava površina izblijedi u sivkasto-oker boju, rijetko je žućkast ili s primjesama zelene na sredini kao kod nekih formi žućkastobijele krasnice (Russula ochroleuca) (Russula felleaecolor), može biti s mjestimičnim ružičasto-narančastim mrljama, ali pigmenti ponekad mogu biti izmiješani pa je tada boje teško definirati, rub je gladak, kasnije je kratko narebran.

Stručak: 2-5 cm visok i 0.6-1.8 cm debeo, uglavnom je ekscentričan, u početku je batinast, kasnije je više valjkast, više ili manje je žiličast na spoju s listićima, pun, srž je kasnije pamučasta i djelomično šuplja, pahuljast, najprije je bijel, kasnije je sa oker-smeđim mrljama na dnu, na kraju čitava površina potamni, rijetko je s ružičastom nijansom na jednom dijelu.

Listići: Gusti, bez ili s rijetkim lamelulama, tanki, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli ili prirasli sa zupcem, skoro su slobodni, rijetko su račvasti, lomljivi, krem, u zrelosti su oker, oštrica je cjelovita i iste boje, trljanjem posmeđe, na kraju čitava površina potamni.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s prilično tankim, uglavnom izoliranim i nepravilno raspoređenim bodljama visokim 0.6-0.8 µm, donekle grupiranih u zonama, povezanim rijetkim kratkim grebenima ili tankim spojnim linijama, amiloidne, 7.2-9.8 x 5.3-7.5 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 44-56 x 10-12.5 μm, cheilocistide su vretenaste, 70-95 x 9-11 μm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa širokih 3.5-5 μm, te višesegmentnih i blago račvastih dermatocistida, s trbuhom širokim 5-8 μm, sa srednje dugim segmentima, ponekad proširenim u vršnom segmentu, neinkrustiranih; otrusina je oker do tamnooker (IIIb-c), rijetko je svijetložuta (IVa).

Meso: Tanko, bijelo, na prerezu posmeđi; miris je u mladosti slab na voće, kasnije je neugodan na trimetilamin ili haringe, čak i intenzivniji kada se osuši, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane zeleno (+), a reakcija s gvajakovom tinkturom intenzivna i prilično brza (++), a listići s anilinom postanu crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na suhim planinskim pašnjacima, obično u simbiozi sa planinskom patuljastom vrbom (Salix arbuscula) i raznim planinskim biljkama, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Krasnice koje mirišu na ribu uglavnom su blagog okusa i stoga jestive, a miris na ribu nestaje tijekom pripreme jela.

Napomena: Prepoznatljiva je po staništu, sitnim dimenzijama, baršunastoj kožici klobuka bez sjaja, ponekad djelomično sjajnoj po vlažnom vremenu, izraženoj višebojnosti, s nijansama najčešće u rasponu od ljubičaste do smeđe, blagom okusu mesa, mirisu na trimetilamin, koje na prerezu posmeđi, s FeSO4 pozeleni, s anilinom pocrveni i oker otrusini. Prema Kühneru, koji je objavio detaljnu analizu simbiontnih partnera, povezana je s raznim zeljastim biljkama koje se nalaze na većim nadmorskim visinama, kao što su planinski koprenjak (Ligusticum mutellina), sit (Juncus jacquinii), planinska krizantema (Chrysanthemum alpinum), patuljasta vrba (Salix herbacea) i vrsta lišaja (Solorina crocea), pokazujući sklonost prema vapnenastom tlu bogatom mahovinom i lišajima. Favre je pronalazi na tepisima puzave azeleje (Loiseleuria) i patuljastih vrba, ponekad čak i na planinskim livadama ispod crnogorične šume. Nijanse pokrivaju cijeli raspon karmin ružičaste, vinskicrvene, vinski crveno-smeđe ili žućkasto-narančaste, s mogućim maslinastim nijansama. Također su poznate forme sa žuto-oker bojom, gotovo ujednačenom ili s primjesama zelene, točno kao kod žućkastobijele krasnice. Slična planinska forma crvenkaste krasnice (Russula subrubens) (Russula chamiteae) raste u snježnim dolinama na srednje visokim nadmorskim visinama, u zajednici s patuljastim vrbama, a prepoznatljiva je po prosječno većim dimenzijama, dominantnom crvenom pigmentu na klobuku i ljutkastom okusu u listićima. Favreova krasnica (Russula favrei) raste u planinskim crnogoričnim šumama smreke i bora, a klobuk je širok do 11 cm.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 901 str. Russula pascua (Möller & Jul. Schäff.) Kühner.

REBRASTA KRASNICA

Russula pectinata Fr.

Etimologija: pecten-pectinis (lat.) = češalj. Po crtastom rubu klobuka.

Klobuk: 4-9.5 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je raširen i više ili manje ulegnut ili pupčast na sredini, gladak, izraženo je sjajan, vlažan i ljepljiv, kožica se teško guli, uglavnom je žućkast, kao kod brašnjavonoge krasnice (Russula farinipes) ili žućkastobijele krasnice (Russula ochroleuca), također je maslinast, gotovo žućkasto-narančast do žućkasto-smeđ, ponekad je čak bjelkast na rubu, na sredini je tamniji, više oker ili smeđih nijansi, rijetko je lagano sivo-smeđ i s crvenkasto-smeđim mrljama, rub je izraženo je narebran u dužini do 15 mm.

Stručak: 2-6 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast, ponekad je zadebljan na dnu, pun, srž je kasnije spužvasta, na kraju je šuplja, fino je naboran, bijel, ubrzo posivi, na bazi je sivo-smećkast, a kasnije sa žuto-smeđim mrljama, na bazi je ponekad crven.

Listići: Osrednje su gusti, na rubu su razmaknuti 1-12.5 mm, tanki, izmiješani su s prilično brojnim lamelulama, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, poneki su račvasti, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti do krem, zatim su krem-oker, ponekad su sa crveno-smeđim mrljicama, osobito uz rub klobuka, oštrica je tanka, cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste do široko eliptične, sa stožastim su bradavicama visokim do 0.75 µm, slabo povezanim kratkim grebenima i tankim spojnim linijama koji ponekad tvore djelomični zebrasti uzorak, amiloidne, 6.5-7.7 x 5.3-5.7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 35-60 x 8.5-11.5 µm, cheilocistide su vretenaste, 57-80 x 7.5-9 µm, vršno sužene ili s malim produžetkom, pileipelis se sastoji od tupih hifa, prilično vitkih, širokih 2.5-4.5 µm, malo su suženih na vrhu, te šiljastih dermatocistida, širokih 4-5 µm (cromushrooms: (6.4) 6.5 - 7.3 (7.7) × (4.6) 5.1 - 6.1 (6.8) µm, Q = (1.1) 1.15 - 1.3 (1.4), N = 120, Me = 6.9 × 5.5 µm, Qe = 1.2, bazidije su 43-49 × 8.7-10.7 µm, N = 11, cheilocistide su 55-77 × 6-10 µm, N = 7); otrusina je krem do tamnokrem (IIb-d).

Meso: Debelo, tvrdo, bjelkasto, ispod kožice klobuka je žućkasto, oko srži stručka je žuto do žuto-smeđe; miriše neugodno kao kod smrdljive krasnice (Russula foetens), zatim na voće kao kod blijedospoorne krasnice (Russula pallidospora), a okus je ljut, kao kod smrdljive krasnice, uporan, ali podnošljiv, čak i u nezrelim listićima, nije gorak.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 polako postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), reakcija s gvajakovom tinkturom je spora i srednje intenzivna (+), s fenolom smećkasto, a s KOH negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, te u parkovima i uz rubove staza u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično grabom, hrastom ili brezom, na vapnenastom tlu. Slike su snimljene 16.9.2025., na lokalitetu Velić kod Trilja, u šumi hrasta medunca i graba.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Potpada u skupinu krasnica s ljutim okusom mesa. Slične su sestrinska krasnica (Russula sororia), sumračnica (Russula consobrina) i brašnjavonoga krasnica, koje nemaju narebrani rub klobuka, te žučna krasnica (Russula fellea) koja je ljutog okusa, te više žute boje, a na rubu je mnogo kraće narebrana.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 869. Rebrasta krasnica (Russula pectinata (Bull.) Fr. ss. Cooke); Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 361. str., Russula pectinata ( Bull. ex St-Amans) Fr.

Russula pectinatoides - created on August 2021 in Norway by Tove Jacobsen

ČEŠLJOLIKA KRASNICA

Russula pectinatoides Peck

Etimologija: Po sličnosti s rebrastom krasnicom (Russula pectinata).

Klobuk: 3.3-6 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je izravnat i široko, često duboko ulegnut na sredini, kožica se guli oko 1/2 promjera, vlažan i ljepljiv, osobito na sredini, lagano je radijalno vlaknast, svijetlosmeđ, smeđ, na rubu može biti oker, a na sredini siv, kasnije često čitav izblijedi u krem-sivkastu, sivkasto-smeđu ili žućkasto-smeđu boju, često je s mjestimičnim crvenkasto-smeđim mrljama, izraženo je dugo narebran, u dužini oko 1-1.5 cm.

Stručak: 3-5 cm visok i 0.8-1.5 cm debeo, kratak, valjkast ili blago proširen na vrhu, pun, srž je kasnije komorasta, na kraju je šuplja, gladak, zatim je fino naboran, više ili manje pahuljast na vrhu, isprva je bijel, zatim je sa smećkastim, žuto-oker do hrđastosmeđim mrljama na dnu.

Listići: Prilično su gusti, široki su 4-7 mm, tanki, kasnije su prilično razmaknuti, na rubu klobuka oko 1 mm, račvasti su na različitim razinama, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, na bazi su povezani poprečnim žilicama, lomljivi, prvo su bijeli, kasnije su krem, u starosti ne smeđe, ali su ponekad s crvenkastim do hrđastosmeđim mrljicama, na dodir postanu smećkasti, oštrica je cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, sa šiljastim, stožastim ili polukuglastim bodljama visokim 0.75-1 µm, slabo povezanim vrlo kratkim grebenima ili rijetkim tankim i kratkim spojnim linijama koji ponekad tvore nepotpuni zebrasti uzorak, slabo su amiloidne, 6.7-8.7 x 5.2-7.5 µm, bazidije su 4-sporne, 36-52 x 8.5-11.5 µm, cheilocistide su u obliku cigare, 65-110 x 7-11.5 μm, često su s malom vršnom izbočinom, pileipelis se sastoji od razgranatih hifa, tupih ili suženih na vrhu, te rijetkih, uskih dermatocistida, 30-35 x 3-5.7 μm, koje često završavaju s vrlo malom izbočinom; otrusina je krem do svijetlooker (IIc-IIIa).

Meso: Više ili manje je čvrsto, lomljivo, bijelo, s mjestimičnim kremastim ili crvenkastim mrljama, nepromjenjivo; miris je neugodan na spaljenu gumu, koji prekriva više ili manje izraženu voćnu notu, a okus je uglavnom izraženo mučan i neugodan, ali nije ljut, eventualno je ljutkast samo djelić sekunde, kod nekih je primjeraka nakon nekoliko minuta žvakanja čak nepodnošljivo gorak.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-sivo (+), s gvajakovom tinkturom plavo-zeleno (+), a s fenolom smećkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen uglavnom u svim tipovima šuma, češće u crnogoričnim šumama, te u parkovima u simbiozi s određenim vrstama drveća, obično borom ili smrekom, na travi i na vlažnim staništima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom jer pripada skupini međusobno vrlo sličnih krasnica izuzetno neugodnog mirisa i ljutog okusa mesa.

Napomena: Slična je rebrasta krasnica, kojoj je meso neugodnog mirisa, a stručak joj na bazi nikada ne postane crven. Vrlo je slična i kamember krasnica (Russula amoenolens), te sestrinska krasnica (Russula sororia), koje su s ljutim okusom mesa. Sumračnica (Russula consobrina) raste po planinskim crnogoričnim šumama, meso joj je vrlo ljutog okusa, miris nije izražen, a rub klobuka uglavnom gladak.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 867. Češljolika krasnica (Russula pectinatoides Peck ss. Sing.); 889. Lažna kamember krasnica (Russula pseudoamoenolens Romagn.); Romagnesi, Henri. 1967. LES RUSSULES D'EUROPE et d' Afrique du Nord. Bordas. – 364. str., Russula pectinatoides var. pectinatoides Peck

Russula pelargonia - created on August 2023 in Kolárovice, Slovakia by Filip Fuljer

JASIKINA LJUTICA

Russula pelargonia Niolle

Etimologija: pelargonius (lat.) = pelargonia (jasika). Po mirisu.

Engleski naziv: Pelargonium Brittlegill

Klobuk: 2.5-7 cm širok, prvo je konveksan, ubrzo zatim se raširi i ulegne na sredini, kožica se lako guli do 1/2 promjera ili malo više, gotovo je gladak, ponekad je vlažan i sjajan, kao i bez sjaja, čak i gotovo  baršunast, svijetlo sivkasto-ljubičast ili ljubičasto-smeđ, smeđ, sivo-smeđ, mjestimično je krem-sivkast, rjeđe je vinskicrven, plavkasto-ljubičast, često je sa svjetlijim mrljama i oker na sredini, može biti zeleno-siv, rijetko je limunastožut ili zelenkast (Russula pelargonija var. citrinovirens), rub je gladak, kasnije je uočljivo narebran i raspucan.

Stručak: 2-7 cm visok i 0.5-1.3 cm debeo, valjkast ili umjereno batinast, blago je proširen na vrhu, naboran, prvo je pun, kasnije je srž mekana i grudvasta, bijel, po vlažnom je vremenu sivkast.

Listići: Prilično su gusti, široki su 3-5 mm, tanki, trbušasti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, bjelkasti, sa sivkasto-krem odsjajem, oštrica je cjelovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, s više ili manje šiljastim, stožastim bradavicama visokim do 1 µm, prilično povezanim spojnim grebenima koji tvore djelomični ili nejasni mrežasti uzorak, amiloidne, 7-9 x 5.7-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 32-44 x 9-12 μm, cheilocistide su vretenaste, 40-65 x 9-12,5 μm, pileipelis se sastoji od jednosegmentnih, tupih hifa, širokih 2.5-4.6 μm, te valjkastih, jednosegmentnih ili višesegmentnih dermatocistida, širokih 6-9 μm; otrusina je svijetlokrem do krem (IIa-b).

Meso: Osrednje je debljine i čvrstoće, lomljivo, bijelo, provodnjeno je sivkasto; karakterističnog dosta izraženog mirisa na lišće pelargonija, starenjem se razvijaju arome na usoljene inćune ili sušeni bakalar, a okus je umjereno ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), s fenolom smeđe, s amonijakom nije ružičasto, reakcija s gvajakovom tinkturom je promjenjiva, uglavnom je brza i intenzivna, a ponekad vrlo slaba (+-).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u svijetlim bjelogoričnim šumama, po rubovima šuma i močvarama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće topolom, jasikom (Populus tremula) ili bijelom topolom (Populus alba), hrastom, kestenom, grabom, ali i drugim bjelogoričnim vrstama.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Miris koji mikolozi definiraju kao protrljano lišće pelargonije relativno je čest u rodu Russula, ali samo kod opisane vrste i kod nekih drugih vrsta u podsekciji Violaceinae pojavljuje se s takvom čistoćom i intenzitetom da se lako prepoznaje. Međutim, stara plodna tijela, zbog dehidracije i truljenja, vrlo rano razvijaju različite intenzivne mirise koji podsjećaju na haringe ili usoljene inćune. Opisana je vrsta malih dimenzija i lomljiva, s više ili manje svijetloljubičastim ili ljubičasto-sivkasto-smeđim klobukom, ponekad je zelenih nijansi (potpuno žućkast ili žuto-zelen kod Russula pelargonija var. citrinovirens). Kako bi se izbjegla zamjena sa sličnim vrstama iz sekcije Tenellae, treba obratiti pozornost na već opisani miris, ljuti okus, meso koje posivi zbog vlage, bjelkaste listiće, kasnije sa sivkasto-krem odsjajem, svijetlokrem otrusinu i promjenjivu reakciju s gvajakovom tinkturom. Varijetet Russula pelargonia var. intermedia raste ispod topola na pjeskovitom tlu, miriše na cedar, ima gotovo blag okus i gotovo grebenaste spore. Slične su lomljiva krasnica (Russula fragilis), koja ima nepromjenjivo meso, miris na kolače i fino erodiranu oštricu listića, topolova krasnica (Russula clariana), koja je većih dimenzija, rub klobuka je samo blago narebran, meso izraženije posivi, spore su gotovo kuglaste, sa nižom je dekoracijom i razvijenijim mrežastim uzorkom, reakcija sa gvajakovom tinkturom je brza i raste isključivo ispod bijele topole, te ljubičasta krasnica (Russula violacea), koja je prepoznatljiva po dominaciji zelenog pigmenta, mesu koje blago požuti i sporama s izoliranim bradavicama.

Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 587. str., Russula pelargonia Niolle

NETAKNUTA KRASNICA

Russula persicina Krombh.

Etimologija: persicon melon (gr.) = perzijska jabuka, breskva. Po boji.

Klobuk: 4-11 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i malo ulegne na sredini, nepravilan, režnjast, površina je hrapava i sa sitnim izbočinama, osobito na sredini, kožica je priraštena, teško se guli samo na kraju ruba, vlažan i sjajan, zatim je suh, ponekad je bez sjaja i malo baršunast kada se ubere, prekrasne je čiste ružičasto-crvene do krvavocrvene boje kao kod krvave krasnice (Russula sanguinea), sa svijetlooker mrljama ili uglavnom mijenja boju od središta prema rubu, cijela površina može biti krem ili prljavo bijela, a ponekad i žuta (Russula persicina f. alboflavella), rub je dugo vremena podvijen, kasnije se izravna tanak, uglavnom je gladak, rijetko je vrlo kratko narebran.

Stručak: 3-9 cm visok i 1-2.5 cm debeo, ponekad je ekscentričan, varijabilnog je oblika, više ili manje valjkast, sužen ili malo batinast na bazi, pun, pahuljast, osobito na gornjem dijelu, bijel, veći ili manji dio je sa ružičasto-crvenom nijansom, malo posivi zbog upijanja vode, malo požuti kada se osuši.

Listići: Gusti, široki su 4-6 mm, tanki, izmiješani su s brojnim lamelulama, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, slabo su povezani na bazi s poprečnim žilicama, lomljivi, bjelkasti, zatim su izraženo kremasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste do široko eliptične, s tupim, stožastim bradavicama visokim 0.4-0.8 µm, donekle lančano povezanim kratkim grebenima i rijetkim spojnim linijama koji tvore zebrasti uzorak, amiloidne, 6.6-8.6 x 5.4-7 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 40-52 x 7,5-11 μm, cheilocistide su brojne, glomazne, 50-140 x 10-13 μm, pileipelis se sastoji se od jednosegmentnih, tupih hifa, širokih 2-4 μm, te brojnih, valjkastih ili batinastih  dermatocistida, mjestimično stisnutih poput vrata, širokih 4-12 μm (cromushroomas: (6.4) 6.8 - 8.2 (8.7) × (4.7) 5.5 - 6.7 (7.5) µm, Q = (1.1) 1.13 - 1.3 (1.5), N = 120, Me = 7.5 × 6.1 µm, Qe = 1.2, bazidije su 42-49 × 7.6-10.5 µm, N = 8, cheilocistide su 50-84 × 8-12 µm, N = 10); otrusina je krem (IIc).

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka i na erodiranim mjestima je crveno, promočeno blago posivi, osobito u kori stručka, osušeno postane žuto-smeđe; miriše blago na kokos kao kod paprene krasnice (Russula emetica), a okus je ljut.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-narančasto (+), normalnog intenziteta, s fenolom polako svijetlosmeđe, a reakcija s gvajakovom tinkturom je brza i intenzivna (++).

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom crnikom, hrastom plutnjakom, ali i listopadnim hrastovima, kestenom ili grabom, na vapnenastom tlu, često u mediteranskom području. Slike su snimljene 15.9.2025., na lokalitetu Gala kod Sinja, u šumi hrasta medunca i graba.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog ljutog okusa mesa.

Napomena: Determinira se po rastu ispod bjelogoričnog drveća, čisto crvenoj boji klobuka, mogućoj prisutnosti istog pigmenta na stručku, tvrdoj konzistenciji, ljutom okusu, krem otrusini, malim bradavičastim ili umjereno grebenastim sporama i velikim jednosegmentnim dermatocistidama. U kompleksu opisane vrste zabilježena je određena varijabilnost u kompaktnosti plodnog tijela, razmaku i spoju listića sa stručkom, zasićenosti boja, promjeni boje mesa, ovisno o vremenskim uvjetima, neprozirnosti ili sjaju i guljenju kožice klobuka, obliku, veličini i dekoraciji spora te sastavu kožice klobuka. Stoga je vrsta podijeljena na nekoliko različitih varijeteta ili formi, od kojih su najpoznatiji Russula persicina var. rubrata, koji se prepoznaje po neprozirnoj i hrapavoj površini klobuka, koji je žive crvene boje, kožici koja se teško guli i crvenkastom mesu ispod kožice, te Russula persicina var. intactior, koji raste tipično na vlažnim staništima ispod breze, ima izrazito promjenjivu boju klobuka te mekše meso koje više posivi. Ključ za razumijevanje posljednjeg varijeteta je u staništu, budući da je riječ o vrsti koja raste tipično na vlažnom tlu, gdje bi hidratacija, uz pojavu sivljenja, olakšala blijeđenje boja i omekšavanje tkiva, kao primjerice kod varijeteta tamnopurpurne krasnice Russula depallens var. atropurpurea. Russula persicina f. alba, koja raste ispod vrbe na pjeskovitom tlu, razlikuje se po bjelkastoj ili svijetloružičastoj boji. Slične su određene forme izblijedjele krasnice (Russula exalbicans) i žutopjegave krasnice (Russula luteotacta), određene vrste sa crvenim klobukom iz podsekcije Sardoninae, Maireijeva krasnica (Russula nobilis), te druge predstavnice linije Emetica. Srodna krvava krasnica prepoznatljiva je po rastu ispod crnogoričnog, a ne bjelogoričnog drveća, te po nešto tamnijoj otrusini. Žutopjegava krasnica razlikuje se po bijeloj otrusini, razmaknutim listićima koji se jasno spuštaju po stručku i koji uglavnom požute na oštećenim mjestima. Barska krasnica (Russula helodes) je karakteristična za kisele crnogorične šume sa tresetnom mahovinom, nešto je većih dimenzija, izrazito posivi i ima neprozirnu, čak i baršunastu površinu klobuka kada se osuši. Izblijedjela je krasnica po mesu i stručku koji posive, te rastu u vlažnim staništima ispod breza slična varijetetu Russula persicina var. intactior. Kompleks opisane vrste sastoji se od više formi, koje nisu sve poznate i njihov taksonomski status tek treba razjasniti.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 841. Netaknuta krasnica (Russula persicina var. intactior (J.Schff.) Romagnesi); 881. Malopjegava krasnica (Russula persicina var. rubrata Romagnesi); Sarnari, Mauro. 1998. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Primo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 667. str., Russula persicina Krombholz

Russula postiana - created on August 2023 in Madise küla, Estonia by Allar Antson

ŠARENA KRASNICA

Russula postiana Romell

Klobuk: 3-6 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se izravna i lijevkasto ulegne na sredini, gladak do blago kvrgav, kožica se guli gotovo u potpunosti, sjajan i vlažan po vlažnom vremenu, po suhom vremenu je bez sjaja, maslinastozelen do maslinasto-smeđ, ponekad je pomiješan s crvenkastim ili ljubičastim tonovima, tamniji na sredini, rub je prvo gladak, kasnije je narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 1-1.5 cm debeo, valjkast, ponekad se blago sužava se prema bazi, pun, srž je kasnije šuplja, površina je blago uzdužno naborana, bijel, u mladosti je fino pahuljast, kasnije blago požuti na bazi.

Listići: Gusti, 140-190 ih dopire do stručka, tanki, usko su prirasli, povezani su poprečnim žilicama na bazi, brojni su račvasti, lomljivi, prvo su bjelkasti, kasnije su žuti do oker-narančasti, oštrica je glatka.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste, s izoliranim bradavicama, 8.4-11 x 7.5-10 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 55-70 x 12-15 µm, cheilocistide su vretenaste i uglavnom šiljaste na vrhu, 45-90 x 6-12 μm, pleurocistidije su sličnog oblika, 60-95 x 7-16 μm, pileipelis se sastoji od pretežno batinastih do glavičastih hifa, širokih 3-7 μm, često razgranatim i višesegmentnih, te valjkastih do blago batinastih, uglavnom višesegmentnih primordijalnim hifa, širokih 3-5 μm, prekrivenih kristalima na vrhu; otrusina je tamnožuta (IVd).

Meso: Mekano, kasnije je spužvasto, bijelo, kasnije lagano požuti; miriše na voće, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 postane svijetlo ružičasto-sivo (-), s gvajakovom tinkturom polako svijetlo plavo-zeleno (+), s fenolom crvenkasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim i miješanim šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, a ponekad i bukvom, često u mahovini, na blago kiselom i vapnenastom tlu, obično na većim nadmorskim visinama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Na sličnom staništu raste mekana krasnica (Russula nauseosa), koja je višebojna i blagog okusa mesa, međutim ima svjetliju otrusinu, primjetno manje spore s nižim bradavicama, a primordijalne hife nisu prisutne. Druge krasnice sa zelenim klobukom su zelena krasnica (Russula aeruginea) i smeđezelena krasnica (Russula heterophylla), koje imaju znatno svjetliju otrusinu, eliptične spore, te znatno nižu dekoraciju spora. Također su slične batinastonoga krasnica (Russula clavipes), kojoj meso miriše na haringe, a stručak je mjestimično do potpuno ružičast do ružičasto-ljubičast, te lomljiva krasnica (Russula fragilis) i pjegava krasnica (Russula maculata), kojima je meso izrazito ljuto.

Referentni izvori: Kränzlin, Fred. 2005. PILZE DER SCHWEIZ, Band 6, Russulaceae. – 182. str., Russula postiana Romell