LAŽNA LISIČICA

Hygrophoropsis aurantiaca (Wulfen) Maire

Etimologija: aurantiacus (lat.) = narančaste boje. Po boji.

Engleski naziv: False Chanterelle

Klobuk: 2-10 cm širok, u mladosti je ispupčen, poslije je lijevkast, suh, oker-smeđ, narančast, svijetlocrven ili narančasto-crven, fino je baršunast, rub je najprije pravilan i podvijen, kasnije je uzdignut i nepravilno valovit.

Stručak: 2-10 cm visok i 0.5-1.5 cm debeo, vitak, valjkast, uglavnom je šupalj, žilav, na donjem je dijelu sužen, donekle je zakrivljen, žuto-narančast ili narančasto-smeđ, vlaknast.

Listići: Gusti, tanki, uski, spuštaju se po stručku, jako su anostomozirajući, račvasti, lako se odvajaju od mesa za razliku od lisičica čije su letvice čvrsto pričvršćene za meso klobuka, najprije su žuti, kasnije su nešto tamnije žuto-narančaste boje od klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 5-7 x 3.5-4.5 µm, (cromushrooms: (5.1) 5.5 - 6.4 (7.2) × (3.2) 3.4 - 3.9 (4.5) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.7 (1.9), N = 120, Me = 5.9 × 3.6 µm, Qav = 1.6); otrusina je svijetložuta.

Meso: Tanko, mekano, vlaknasto, elastično, žilavo, spužvasto, bjelkasto, krem, žuto do žuto-narančasto; miris je malo kiselakst, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen najčešće u crnogoričnim šumama, kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (panjevi) raznog crnogoričnog drveća ili na sloju iglica, a ponekad prividno na zemlji izmiješanom s drvnim ostacima, najčešće smreke i bora, nešto se rjeđe pronađe i na bjelogoričnom drveću; nije česta vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Iako ima dosta prijava potvrđene jestivosti, ipak se smatra otrovnom vrstom jer u većim količinama može uzrokovati ozbiljne gastrointestinalne probleme. Između ostalih toksina, sadrži visoke razine šećernog alkohola arabitola. Pojedini primjerci imaju pljesnivi okus, ali su uglavnom bezopasni u malim količinama. Osjetljivi bi je ljudi trebali izbjegavati. Gljiva je sve do 1999. godine opisivana kao jestiva vrsta slabije kvalitete. Fries ju je opisao kao otrovnu još 1821. godine.

Ljekovitost:  Znanstvene su studije pokezale da gljiva sadrži bioaktivne tvari ergosterol peroksid i ergosterol kojhi imaju protuupalna, antibakterijska, antivirusna i antifungalna svojstva koja mogu igrati veliku ulogu u prevenciji i liječenju raznih vrsta raka (dojke, želuca, jetre, debelog crijeva, pluća i grlića maternice). Farmakološka svojstva gljiva povezana su s prisutnošću kemijskih spojeva poput fenola, terpena, steroida, polisaharida i proteina. (National Library of Medicine. 2024. A New Method for the Isolation of Ergosterol and Peroxyergosterol as Active Compounds of Hygrophoropsis aurantiaca and in Vitro Antiproliferative Activity of Isolated Ergosterol Peroxide)

Napomena: Bjelkasta lisičica (Cantharellus cibarius) je svjetlije žute boje, umjesto listića ima niske široke letvice koje su na hrptu povezane poprečnim mostićima. Slična zavodljiva lisičica (Omphalotus olearius) je otrovna vrsta, ima mnogo više anostomozirajuće listiće, spuštaju se po stručku i raste na bjelogoričnom drveću. Svatko tko bi ovu gljivu mogao zamijeniti s lisičicama trebao bi isprobati test okusa. Opisana vrsta ima blag okus, dok je on kod pravih lisičica često papreno-ljut i obično imaju tvrdo meso. Kad se klobuk stisne prstima, osjeti se samo meko, tanko i vodenasto meso.

ŽUTI JOHOVAC

Gyrodon lividus (Bull.) Sacc.

Etimologija: lividus (lat.) = modrica, masnica. Po svijetloj boji klobuka.

Engleski naziv: Alder Bolete

Klobuk: 3-12 cm širok, prvo je konveksan, zatim je nepravilno raširen ili ulegnut, kožica je po vlažnom vremenu mazava, sluzava i lako se guli, može biti žućkast, žuto-maslinast ili svijetlosmeđ, rub je tanak i dugo vremena podvijen.

Stručak: 3-10 cm visok i 0.3-1.5 cm debeo, tvrd, tanak, širi se pod klobukom, na bazi je uži, lagano je ekscentričan, zakrivljen, svijetložut ili smećkast, u starosti je crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, s crvenkasto-smeđim micelijem na bazi.

Rupice/cjevčice: Sitne su i duguljasto-višekutne, žute, u starosti su hrđastosmeđe, na dodir ili pritisak postanu plavo-zelene, a kasnije smeđe ili crno-smeđe, cjevčice su tanke, jako su kratke, spuštaju se po stručku, teško se odvajaju od mesa klobuka, najprije su žućkaste pa zatim maslinaste.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 4.5-7 x 3-5 µm; otrusina je oker-smeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Krem do svijetložuto, tanko, u klobuku je mekano i spužvasto, a u stručku drvenasto i vlaknasto što je osobito izraženo u starosti, na presjeku poplavi pa poslije postane tamnije, osobito u klobuku uz cjevčice; miris je ugodan na voće ili na gljive, a okus je malo kiselkast i gorkast.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka i meso u dodiru s kalijevom lužinom postanu smeđo-crveni, meso sa željeznim sulfatom postane maslinasto, a kožica klobuka djelovanjem para amonijaka poljubičasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim i aluvijalnim šumama, po vlažnim terenima u simbiozi s johom, a rjeđe s lijeskom. Sve slike snimio je Neven Ferenčak, prve tri krajem srpnja, na lokalitetu kod Delnica, ispod johe, a četvrtu sredinom kolovoza, na lokalitetu u Fužinama, ispod johe.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Mnogi ga autori navode kao jestivog, međutim, prema posljednjim saznanjima, trebao bi sadržavati slične toksine kao kod obične uvijače (Paxillus involutus) jer joj je genetski vrlo sličan. Smatra se da česta konzumacija ove gljive dovodi do opasnih simptoma sličnih alergiji, takozvanog paksilinskog sindroma trovanja, međutim ozbiljnije trovanje do sada nije poznato. Prema posljednjim saznanjima, neki francuski mikolozi ne vide značajniju opasnost. Jedan je od rijetkih vrganja bez mrežice na stručku koji može biti potencijalno otrovan. Iako se do sada sigurno konzumirao bez ikakvih posljedica, ipak savjetujemo da se zbog sigurnosti ne konzumira dok daljnja znanstvena saznanja ne potvrde njegovu potpunu neškodljivost.

Napomena: Podsjeća na gljive iz roda Polyporus. Prepoznatljiva je po staništu (joha) i po sitnim žutim cjevčicama. Najkarakterističnija je po kontrastu između konzistencije spužvastog mesa u klobuku i drvenastog mesa u stručku. Možda se može zamijeniti s kravljim sluzavcem (Suillus bovinus), ali on raste samo ispod borova.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1175. Žuti johovac (Gyrodon lividus (Bull. ex Fr.) Saccardo), Sinonim: Boletus brachyporus Pers.

PROMJENLJIVA UTROBNJAČA

Melanogaster ambiguus (Vittad.) Tul. & C.Tul.

Etimologija: ambiguus (lat.) = dvoličan, dvosmislen. Jer je sumnjiva.

Engleski naziv: Stinking Slime Truffle

Plodno tijelo: 2-6 cm šoroko, kuglasto, jajoliko ili bubrežasto, najčešće je spljošteno s jedne strane, žilavo, na osnovi ima nekoliko smeđih rizomorfa koji su prilegnuti na plodnom tijelu, peridij nije moguće odvojiti, maslinasto-smeđe, tamnosmeđe ili crno-smeđe, na dodir potamni, površina je kvrgava, najprije je lagano vlaknasta, ubrzo postane glatka.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, neamiloidne, 10-18 x 7-9.5 µm; otrusina je tamnosmeđa, crno-smeđa do crna.

Meso: Najprije je sivo-smećkasto, kasnije je crno s plavim odsjajem, formirano je od sitnih okruglastih ili višekutnih bjelkastih komorica i takvo ostane do kraja, komorice su u početku ispunjene sluzavo-želatinoznom masom koja se kasnije pretvara u crno-smeđi prah, po takvoj se građi razlikuje od vrsta iz roda krumpirača (Scleroderma); miriše neugodno na luk, poriluk, češnjak ili spaljenu plastičnu foliju, slično kao ispucana krumpirača (Scleroderma citrinum), a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen (od travnja do studenog), podzemno na dubini od 2-7 cm, u svim tipovima šuma, parkovima i grmlju, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično jelom, bukvom, hrastom, smrekom ili borom, u podnožju starih debala, na pjeskovitom i vapnenastom tlu. Sliku je snimio Matija Josipović.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom vrstom zbog neugodnog mirisa glebe. Eventualno se može konzumirati samo dok je mlada.

Napomena: Rod Melanogaster je prepoznatljiv po smeđem miceliju, te peridiju koji se ne guli i mnogo je tanji nego kod vrsta iz roda krumpirača. Raste podzemno, ne bi trebalo biti problema oko determinacije ove vrste. Sličan neugodan miris mesa ima gomoljasta utrobnjača (Melanogaster tuberiformis), dok je miris kod broomeove utrobnjače (Melanogaster broomeanus) i šarolika utrobnjače (Melanogaster variegatus) ugodan i aromatičan.

BROOMEOVA UTROBNJAČA

Melanogaster broomeanus Berk.

Engleski naziv: Bath Truffle

Plodno tijelo: 2-9 cm široko, nepravilno, kuglasto, gomoljasto ili bubrežasto, na osnovi je s nekoliko crnkastih bazalnih rizomorfa koji su prilegnuti na plodnom tijelu, peridij je debeo 0.3-0.5 mm, nije ga moguće odvojiti, a na presjeku je crnkast, u mladosti je žućkasto, oker ili žućkasto-smeđe, poslije postane crvenkasto-smeđe, okretanjem u ruci postane crnkasto, površina je nepravilno grbava, bez sjaja i malo je baršunasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste do eliptične, na jednoj strani su s kratakim prozirnim ostatkom sterigme, kao odrezane na jednom kraju, glatke, 6-8 x 4-5.5 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Dosta je žilavo, u početku je bjelkasto, kasnije je žuto ili narančasto, u starosti je smeđe ili crno-smeđe, sastoji se od malih okruglastih komorica koje su u zrelome stadiju ispunjene crnom želatinoznom masom, pregradne tramalne stijenke su tanke, bjelkaste ili malo žućkaste; miris je aromatičan, na gljive ili pileću jetricu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, podzemno, u svim tipovima šuma i grmlju u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, česta je vrsta. Prvu sliku snimio je Matija Josipović.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada dok se vanjska kožica može ukloniti i dok je iznutra još čvrsta. Jedu je divlje životinje poput jelena i divljih svinja.

Napomena: Sličan ugodan miris mesa ima šarolika utrobnjača (Melanogaster variegatus), dok je miris kod promjenljive utrobnjače (Melanogaster ambiguus) i gomoljaste utrobnjače (Melanogaster tuberiformis) neugodan na luk i češnjak.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1626. Broomeova utrobnjača (Melanogaster broomeanus Berkeley apud Tul. & C.Tul.); Josipović, Matija, Samarđić, Ivica. 2020. Podzemne gljive Požeške kotline i Slavonskog gorja. Tiskara Zelina d.d., Zelina – 95. str. Broomeova utrobnjača (Melanogaster broomeanus Berk.)

Melanogaster tuberiformis - created in Norway by Reidun Braathen

GOMOLJASTA UTROBNJAČA

Melanogaster tuberiformis Corda

Plodno tijelo: 2-6 cm široko, prilično je nepravilno, kuglasto, eliptično ili bubrežasto, na osnovi je s nekoliko tankih crvenkastih rizomorfa, peridij se ne odvaja, debeo je oko 0.5 mm, nije sjajan, gladak, crvenkasto-smeđe, maslinasto-smeđe, tamnosmeđe ili crno-smeđe, sitno vlaknasto, smeđe zrnasto, grbavo.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, mogu biti i vretenaste s papilom, odnosno ostacima sterigmi, glatke, s jednom uljnom kapljom, 7.8-12.2 x 5.4-8 µm; otrusina je smeđa do crno-smeđa.

Meso: Tvrdo, sastoji se od malih komorica promjera 0.5-1.5 mm, koje su višekutne ili izgledaju kao nagnječene, u starosti su pune, crne i s želatinoznom masom, pregradni zidovi su tanki i žućkasti; miris je oštar i vrlo karakteristično lužnat ili na luk i češnjak, rijetko je blag na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, podzemno, oko 5-10 cm duboko, u miješanim šumama, po parkovima i grmlju, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, obično jelom, bukvom, hrastom, smrekom ili borom, uz stara debla, voli mediteranska područja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom zbog neugodnog okusa mesa. Eventualno se može konzumirati samo dok je mlada.

Napomena: Sličan neugodan miris mesa ima promjenljiva utrobnjača (Melanogaster ambiguus), dok je miris kod broomeove utrobnjače (Melanogaster broomeanus) i šarolika utrobnjače (Melanogaster variegatus) ugodan i aromatičan.

Melanogaster variegatus - created on July 2009 in Hartberg-Fürstenfeld, Austria by gfriebes

ŠAROLIKA UTROBNJAČA

Melanogaster variegatus (Vittad.) Tul. & C.Tul.

Plodno tijelo: 2-9 cm široko, nepravilnog je oblika, eliptično, kuglasto ili bubrežasto, na osnovi je s nekoliko crnkastih bazalnih rizomorfa, bez sjaja, peridij se ne odvaja, debeo je 0.2-0.5 mm, žućkasto, žuto-oker, na dodir i rukovanjem postane crvenkasto-smeđe pjegavo, odnosno crnkasto, blago je baršunasto, grbavo, hrapavo.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične do kuglaste, na jednom kraju su s kratkim prozirnim ostatkom sterigme, glatke, 6-9 x 3-6 µm; otrusina je žućkasta.

Meso: Tvrdo, elastično, bjelkasto, kasnije je žuto, u starosti je smeđe do crno-smeđe, sadrži sitne komorice široke 0.3-1.5 mm, komorice mogu biti višekutne ili okruglaste, u starosti su su ispunjene crnkastom želatinoznom masom, stijenke pregrada su tanke i bjelkasto-žućkaste; miris je ugodan na voće ili podsjeća na suhe kruške, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, podzemno, najčešće po mediteranskoj makiji i u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće hrasta ili lijeske.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada dok se vanjska kožica može ukloniti, a iznutra je još čvrsta. Jedu ga šumske životinje poput jelena i divljih svinja.

Napomena: Opisana utrobnjača preferira mediteransku makiju ili raste ispod čempresa, česvine ili bora. Sličan ugodan miris mesa ima broomeova utrobnjača (Melanogaster broomeanus), dok je miris kod promjenljive utrobnjače (Melanogaster ambiguus) i gomoljaste utrobnjače (Melanogaster tuberiformis) neugodan na luk i češnjak.

AMONIJAČNOZELENKASTA UVIJAČA

Paxillus ammoniavirescens (Batsch) Fr.

Etimologija: ammonia (lat.) = amonijak + virescens (lat.) = postaje zelenkast, zelenkast. Po kemijskoj reakciji klobuka ili mesa koji s amonijakom pozelene.

Klobuk: 4-13 cm širok, nekad je širine čak do 25 cm, nepravilan, isprva je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, može biti čak i blago lijevkast, kožica se ne guli, površina je vlažna i sluzava, uglavnom je glatka, nekad može biti sa sitnim ljuskicama, osobito u zrelosti i prema rubu, ponekad je ispucana, krem-oker, žuto-smeđ, oker-smeđ, smeđ, narančast do narančasto-siv, na sredini je obično tamniji, rub je blago dlakav, podvijen u mladosti, u zrelosti je izravnat, valovit i slabo narebran.

Stručak: 2.5-6.5 cm visok i 0.5-2 cm debeo, zdepast, valjkast do usko batinast, često se blago sužava prema dnu, površina je suha, glatka ili slabo uzdužno crtasta, bjelkast, krem, prema bazi je smećkast, svijetlonarančast do crvenkast, često je s crvenkasto-smeđim pjegama, trljanjem potamni.

Listići: Veoma su gusti, niski, spuštaju se po stručku, često su račvasti, izmiješani su s lamelulama, na bazi su poprečno povezani žilicama, ponekad tvore krupne, pseudoporoidne strukture, anastomozirajući, odvajaju se od podnice klobuka, krem, zatim su žućkasti do žuto-smeđi, na pritisak pocrvene.

Mikroskopija: Bazidiospore su jajolike do eliptične, debelih stijeki, s velikim su središnjim uljnim kapljicama i manjim prema krajevima, glatke, 7-11 x 5-7 µm, Q = 1.3-1.7, Qav = 1.5, bazidije su valjkaste do batinaste, s uljnim kapljicama, 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 22-40 × 6-9 µm, sterigme su duge do 10 µm, cheilocistide su vretenaste, trbušaste, oblika boce ili s izduženim, uskim, kljunastim nastavkom na vrhu, tankih stijenki, prozirne, glatke, 28-51 × 6-13 µm, trama listića sastoji se od valjkastih hifa sa stijenkama debljine do 1 µm, širokih 4.3-12.1 µm, pileipelis je iksocutis, koji na nekim mjestima prelazi u iksotrihoderm, unutar kojeg se može razlučiti suprapelis, odnosno sloj koji se sastoji od valjkastih hifa tankih stijenki koje su nepravilno raspoređene, s čestim terminalnim segmentima koji strše prema van, hife su slabu želatinizirane i sadrže obilje unutnjeg pigmenta, obično žućkasto-zelenog, iako ponekad i crvenkastosmeđeg, široke su 1.4-7.3 µm, ispod njega nalazi se središnji sloj sastavljen od isprepletenih hifa sa stijenkama zadebljanim do 0.7 µm, koje sadrže žućkasti unutarstanični pigment, ove hife pokazuju povremeno grananje i česta vretenasta zadebljanja, osobito na segmentima, široke su 2.7-12.8 µm, subpelis je s nešto širim hifama i debljih stijenki do 1.5 µm i širokih čak do 20 µm, kopčaste su prisutne u svim tkivima; otrusina je oker-smeđa, često sa zelenkastom nijansom.

Meso: Debelo, čvrsto, svijetložuto do oker, prema dnu stručka je crvenkasto-oker, na prerezu ili na dodir pocrveni, kao i cijela površina plodnog tijela, osobito listići; miris je blag na gljive, a okus blag ili slabo kiselkast.

Kemijske reakcije: Površina klobuka i meso s otopinom amonijaka (NH4OH), u koncentraciji od 10-50 %, trenutno intenzivno pozeleni, iako kratkotrajno, slično kao na kožici podstavke (Xerocomus subtomentosus), iako manje intenzivno. Ova reakcija može se promatrati i pod mikroskopom primjenom reagensa na uzorak kožice klobuka.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, uglavnom u bjelogoričnim šumama uz rijeke i potoke, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bijelom topolom (Populus alba), ali su zabilježeni slučajevi i s brezom, vrbom i hrastom, kao i s crnogoričnim drvećem, cedrom, borom i jelom. Slike je Snimio Neven Ferenčak, 22.9.2026.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Slične su obična uvijača (Paxillus involutus), koja ima tamniji i općenito dlakaviji klobuk, kožica klobuka ne reagira s amonijakom, te ima veće i jajolikije spore, te johina uvijača (Paxillus rubicundulus), koja raste ispod johe i ima crvenkasto-smeđu reakciju s amonijakom. Nedavno su iz kompleksa obične uvijače izdvojene tri nove europske vrste: opisana vrsta, Paxillus obscurosporus, i Paxillus cuprinus. U istom radu također je utvrđeno, na temelju molekularnih istraživanja, da je još jedna nedavno opisana uvijača, Paxillus validus, sinonim opisane vrste. Osim toga, navedena su makroskopske i mikroskopskae karakteristike za razlikovanje te četiri vrste. Opisana vrsta najlakše se makroskopski razlikuje od ostalih vrsta u ovoj skupini po najsvjetlijoj boji klobuka, koji je žućkast ili žuto-oker, najsvjetlijoj otrusini, te reakciji kožice klobuka koja s amonijakom postane zelenkasta, samo na svježim primjercima, a posebno kada su ljepljivi. Ostale spomenute vrste, kao i johina uvijača imaju smeđu, crvenkasto-smeđu ili sivkastu reakciju s amonijakom. Mikroskopske značajke prilično su ujednačene kod sve četiri vrste. Vrsta Paxillus obscurosporus obično raste u skupinama i ima karakterističnu tamnu, hrđastosmeđu otrusinu, a Paxillus cuprinus ima bakreno crvenu boju plodnog tijela, bademaste spore sa suženjem na vrhu i raste ispod drveča iz porodice breza (Betulaceae).

Referentni izvori: Thomas Læssøe, Jens H Petersen. 2019. Fungi of Temperate Europe, Volume 1. Princeton University Press, Princeton and Oxford. – Paxillus ammoniavirescens, 759. str.

OBIČNA UVIJAČA

Paxillus involutus (Batsch) Fr.

Etimologija: involutus (lat.) = prevraćeno unatrag, podvrnuto. Po jako podvijenom rubu klobuka.

Engleski naziv: Brown Roll-Rim

Klobuk: 4-12 cm širok, sredina je na početku malo tupo ispupčena, brzo se ulegne i postane lijevkast, po vlažnom je vremenu je mazav i sluzav, a po suhom je vremenu sjajan, gladak do baršunast, žuto-smeđ, žućkasto-ružičast, smeđ, sivo-smeđ do maslinasto-smeđ, na dodir potamni, rub dosta podvijen pa se ispravi, dosta je narebran.

Stručak: 4-8 cm visok i 0.9-1.8 cm debeo, pun, valjkast, često se sužava prema bazi, često je malo ekscentričan, sitno je dlakav, kremast, žućkast, oker, smeđ do sivo-smeđ, u starosti je crvenkasto-smeđ, na ozlijeđenom mjestu ili na dodir brzo postane tamnosmeđ, u starosti se i bez dodira stvaraju tamnosmeđe mrlje.

Listići: Veoma su gusti, račvasti, spuštaju se po stručku, lako se odvajaju od podnice klobuka, bjelkasti, žuto-smeđi, svijetlosmeđi, tamnomaslinasti do maslinasto-smeđi, na dodir postanu tamnosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 7-9 x 4.5-5.5 µm, Me = 8.9 × 5.3 µm, Q = 1.4-1.7 (cromushrooms: (7.6) 8 - 9.3 (9.9) × (4.7) 5.2 - 6.1 (6.4) µm, Q = (1.3) 1.4 - 1.6 (1.8), N = 120, Me = 8.7 × 5.6 µm, Qav = 1.5); otrusina je žuto-smeđa, smeđa, hrđastosmeđa do ljubičasto-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, često je gotovo bjelkasto, žuto ili žuto-smeđe, kasnije je smeđe, na prerezu brzo posmeđi; miris je lagano kiselkast, na voće, a okus je lagano kiselkast i trpak.

Kemijske reakcije: Meso s FeSO4 trenutno pozeleni, dok s anilinom najprije postane žuto-narančasto, zatim narančasto.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u skupinama ili pojedinačno, svim tipovima šuma, uglavnom u crnogoričnim šumama, rjeđe u bjelogoričnim šumama, po šumskim čistinama, rubovima šuma i parkovima, a ponekad i na trulim panjevima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - U mnogim knjigama piše da je jestiva, ali u novijoj literaturi piše da je bezuvjetno otrovna ili čak smrtno otrovna, sirova je jako otrovna. Učestalo konzumiranje ove vrste uzrokuje smrtonosna trovanja. Prema Tintlingu gljiva sadrži acetilkolin, muskarin, betan i histamin. Sporno je da li, i u kojoj mjeri, sadrži muskarin. U Njemačkoj je 2012. godine zabilježen jedan slučaj u kojem došlo do teškog trovanja u Passau s nedovoljno kuhanim običnim uvijačama. Peteročlana je obitelj završila na intenzivnoj njezi s teškim trovanjem. U istočnoj se Europi ova gljiva jede dobro kuhana. Stoga se klonite suhih istočnoeuropskih gljiva nejasnog podrijetla. Uzrokuje gastrointestinalne poremećaje, slabost i pospanost. Ne mogu se isključiti alergijske reakcije i rizik od krvarenja i oštećenja bubrega. Sadrži i tvari koje uzrokuju pomućenje svijesti, paralizu, znojenje i suženje zjenica, slično teškom muskarinskom sindromu trovanja. Protumjere su potražiti hitnu liječničku pomoć.

Napomena: Najvažnija je karakteristika za prepoznavanje ove vrste ta što na meso ili listići pritisak posmeđe. Neuglednog je izgleda zbog svoje prljavosmeđe boje. Jako se mijenja nakon što se ubere, svijetlooker do žuto-narančaste boje postaju tamnosmeđe do crveno-crne, čak i na mjestima koja se ne dodirnu. Slična je johina uvijača (Paxillus rubicundulus), koja ima žuće listiće i meso, manje spore i izraženije crvenkasto-smeđe ljuskavi klobuk. Dio je skupine s baršunastom uvijačom (Tapinella atrotomentosa) koja je izuzetno velikih dimenzija i ima tipično baršunasti i crni stručak.

JOHINA UVIJAČA

Paxillus rubicundulus P.D.Orton

Engleski naziv: Alder Rollrim

Klobuk: 4-15 cm širok, dosta mesnat, jako ulegnut, poput lijevka, žuto-smeđ, smeđ do sivo-smeđ, često je prekriven tamnosmeđim ljuskama, rub je dugo vremena podvijen, u starosti je narebran i nepravilno zakrivljen.

Stručak: 5-6 cm visok i 0.6-1 cm debeo, kratak, pun, tanak, slabašan, prema dnu je tanji, obično je savijen, manje ili više ekscentričan, žućkast, kasnije je smeđ do crvenkasto-smeđ, na vrhu je svjetliji.

Listići: Prilično su gusti, uski, spuštaju se po stručku, nisu anastomozirajući, lako se uklanjaju, svijetložuti, kasnije su žuto-smeđi do žuto-crvenkasti, u starosti su tamniji i s mrljama po površini, na pritisak postanu tamnosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, s grlićem, 6.5-9 x 4-5.5 µm, Q = 1.3-1.6 (cromushrooms: (6.5) 6.8 - 8.1 (9.1) × (4.3) 4.8 - 5.7 (6.3) µm, Q = (1.2) 1.3 - 1.5 (1.7), N = 170, Me = 7.5 × 5.2 µm, Qe = 1.4); otrusina je smeđa.

Meso: Bijelo do žuto-smeđe, nešto je tamnije u stručku, na prerezu postane žuto do smeđe; miris nije izražen ili malo kiselkast, a okus nije izražen.

Kemijske reakcije: Listići i meso s KOH trenutno posmeđe, dok meso s gvajakovom tinkturom ubrzo postane tamnozeleno, a s FeSO4 postane blijedozeleno.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u vlažnim aluvijalnim šumama, najčešće u simbiozi s johom, voli vapnenasto tlo. Prvih sedam slika snimio je Neven Ferenčak, 20.9.2025., osma, deveta i deseta su snimljene 29.9.2025., na lokalitetu Zelovo kod Sinja, a jedanaesta 13.10.2023., na lokalitetu Galgovo kod Zagreba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smrtno je otrovna vrsta. Uzrokuje gastrointestinalne poremećaje, slabost i pospanost. Ne mogu se isključiti alergijske reakcije i rizik od krvarenja i oštećenja bubrega. Sadrži i tvari koje uzrokuju pomućenje svijesti, paralizu, znojenje i suženje zjenica, slično teškom muskarinskom sindromu trovanja. Protumjere su potražiti hitnu liječničku pomoć.

Napomena: Moguća je zamjena s vrlo sličnom običnom uvijačom (Paxillus involutus), od koje se razlikuje po žućim listićima i mesu, manjim sporama i izraženije crvenkasto-smeđe ljuskavim klobukom. Redovito se nalazi na staništu uz potoke ispod joha.

RUŽIČASTA OPLETENKA

Rhizopogon roseolus (Corda) Th.Fr.

Etimologija: roseus (lat.) = ružičast. Po boji.

Engleski naziv: Blushing False Truffle

Plodno tijelo: 2-8 cm široko, kuglasto do jajoliko, sliči malom krumpiru, najprije je bijelo-žućkasto, poslije je žućkasto-oker, oker, maslinasto-smeđe, sivkasto-smeđe ili crvenkasto-smeđe, na ozlijeđenim mjestima je s crvenkastim do crvenkasto-smeđim mrljama, peridij je vrlo tanak, 0.5 mm debeo i čvrsto se drži za meso, na osnovi je naborano, te se dobro uočavaju micelijske niti s kojima je spojeno sa supstratom.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 5-10 x 2-4.5 µm (cromushrooms: (5.4) 6.6 - 8.7 (10.4) × (2.5) 2.8 - 3.4 (3.6) µm, Q = (1.7) 2.2 - 2.8 (3.1), N = 120, Me = 7.7 × 3.1 µm, Qe = 2.5); otrusina je sivo-crvenkasta do sivo-smeđa.

Meso: U mladosti je bijelo-žućkasto i žuto-maslinasto, kasnije je maslinasto-smećkasto, isprepleteno je gustim svjetlijim žilicama, kasnije je spužvasto s vrlo sitnim rupicama, u starosti postane crvenkasto i kašasto; miris u mladosti nije izražen ili ugodan na gljive, kasnije je neugodan na češnjak, mokraću ili strvinu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, napola ukopana u tlu, na sunčanoj strani crnogoričnih šuma u simbiozi s borom, na vapnenastom tlu. Prva slika snimljena je 18.10.2025., na lokalitetu Zelovo kod Sinja, a drugu i treću sliku snimio je Slobodan Bjelajac, 28.9.2026., na lokalitetu Park prirode Medvednica.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo mlada kad se odstrani vanjska kožica. Jedu ga šumske životinje poput jelena i divljih svinja.

Napomena: Slična je žućkasta opletenka (Rhizopogon luteolus) koja također raste po šumama bora, plodno tijelo je obavijeno nepravilnom mrežicom smeđo-crvenkastog rizomorfa.

BOEMSKI TARTUF

Pisolithus arhizus (Scop.) Rauschert

Engleski naziv: Dyeball

Plodno tijelo: 4-15 cm široko, vrlo je promjenljivog oblika, ponekad je skoro kuglasto s kraćim ili dužim stručkom ili kruškoliko, duboko je usađeno u zemlji s uočljivim micelijskom rizomorfima žućkaste boje, najprije je žuto-smeđe ili smeđe, zatim je crvenkasto-smeđe, maslinasto-smeđe, tamnosmeđe ili crno-smeđe, u starosti je na gornjem dijelu nepravilno ispucano.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste, bradavičave, 7-13 µm; otrusina je tamno hrđastosmeđa.

Meso: Debelo, u mladosti je na prerezu tipično prošarano (mramorirano), u unutrašnjosti se nalaze smeđe, crvenkasto-smeđe ili crne komore kako gljiva sazrijeva, peridioli su sumporastožuti, u starosti se pretvori u smeđi prah; miris je aromatičan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, šumama bora, šljunčarama i kamenolima u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično brezom, topolom ili borom, voli pjeskovito tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo dok je mlada. Dosta je aromatična pa se koristi sušena kao začin. Kad se njime začine umaci, postanu tamnosmeđi do crno-smeđi. Prve dvije slike snimio je Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split, početkom listopada, na lokalitetu Tugare kod Omiša, a šestu i sedmu Helena Petrić, krajem kolovoza, na lokalitetu Žestilac na otoku Krku.

Napomena: Ponekad izgledom podsjeća na neke vrste tartufa koji su također jestivi.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1603. Boemski tartuf (Pisolithus arhizus (Pers.) Rauschert), Sinonim: Pisolithus tinctorius Müh. ex Pers.

Scleroderma areolatum - created on September 2012 in Poland by Jerzy Opioła

PLOHASTA KRUMPIRAČA

Scleroderma areolatum Ehrenb.

Etimologija: Po areolama koje se stvore raspucavanjem površine.

Engleski naziv: Leopard Earthball

Plodno tijelo: 2-4 cm široko, gotovo je kuglasto ili stisnuto i zgnječeno, s vrlo je kratkim lažnim stručkom na bazi, koji se uglavnom sastoji od spleta rizomorfnih hifa, peridij dosta debeo, malo više od 1 mm, žućkast, žućkasto-smeđ, oker do crvenkasto-smeđ, najprije je skoro gladak, zatim je sa sitnim smeđim ljuskicama koje nastanu od raspucavanja površine na karakteristična polja.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste, sa šiljcima visokim 1.4-1.6 µm, bez dekoracije su 11-13 µm; otrusina je crno-smeđa.

Meso (gleba): Svijetložuto, kasnije je smeđe do crno-smeđe i mramororano, na prerezu često izrazito pocrveni, kasnije se smekšava i pretvara u otrusinu; miris je prilično jak i neugodan na plin, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, parkovima i uz rubove putova u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom čiija konzumacija uzrokuje gastrointestinalne poremećaje, a postoje i izolirana izvješća o teškim trovanjima koja su završila s velikim smetnjama vida do privremene sljepoće, te nesvjestice do kome.

Napomena: Od slične se bradavičave krumpirače (Scleroderma verrucosum) razlikuje po vrlo tankom peridiju u mladosti, mesu koje na prerezu pocrveni i obično kraćem korijenju. Imati u vidu da se u istočnoj Europi koriste kao zamjena za tartufe.

LUKOVIČASTA KRUMPIRAČA

Scleroderma cepa Pers.

Etimologija: cepa (lat.) = luk. Po izgledu.

Engleski naziv: Onion Earthball

Plodno tijelo: 3-7 cm široko, kuglasto do jajoliko, bez stručka, ali je s jedva uočljivim kratkim produžetkom, peridij je debeo preko 1.5 mm, krem, žuto-smeđ, svijetlosmeđ do svijetlo crvenkasto-smeđ, površina je u početku prilično glatka, kasnije je neravna, hrapava i krupno raspucana.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste, sa stisnutim su usamljenim šiljcima dužine do 2 µm, nisu združeni u mrežicu, 10-12 µm; otrusina je crvenkasto-smeđa do crno-smeđa.

Meso (gleba): Jako je čvrsto, svijetložuto, kasnije je smeđe do crno-smeđe, u debelom je rubu crvenkasto; miris je oštar na plin, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, na pjeskovitom tlu i tlu bogatom humusom, preferira toplija staništa, češća je u mediteranskim područjima. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić, početkom kolovoza, u šumi hrasta i graba.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ispucana krumpirača (Scleroderma citrinum) kao i naša vrsta ima jasno debeli peridij, ali je mnogo rasprostranjenija vrsta, a na sporama ima šiljke koji su spojeni u mrežicu.

ISPUCANA KRUMPIRAČA

Scleroderma citrinum Pers.

Engleski naziv: Common Earthball

Plodno tijelo: 2-20 cm široko, vrlo je čvrsto, kuglasto, jajoliko, ulegnuto, u obliku je spljoštenog krumpira koji raste iz gljivače, odnosno nepravilno isprepletenog stručka koji u osnovi predstavljaju micelijske hife, vanjska je površina sa žuto-smeđim ili svijetlosmeđim, tvrdim ovojem (egzoperidijem), debelim preko 2 mm, prvo je gladak, poslije je više ili manje hrapav, prekriven je plohastim napuklinama, bradavicama ili poljima, osobito na gornjem dijelu, na bazi su uočljivi ostaci micelija, kada spore dozriju unutrašnjost se ispuni crno-smeđom otrusinom koja izlaz kroz otvor na vrhu.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste, površina je mrežasta, s rebrima koja povezuju brojne bodlje u nepotpunu mrežu, 10-11 µm, (cromushrooms: (8.2) 8.6 - 10.9 (11.4) × (7.1) 8.1 - 10.4 (10.7) µm, Q = 1 - 1.08 (1.1), N = 120, Me = 9.4 × 9.1 µm, Qav = 1); otrusina je maslinasto-smeđa do crno-smeđa.

Meso (gleba): Žućkasto, skoro bijelo, kasnije je sivo-crno do tamno maslinasto-smeđe, isprepleteno je bjelkastim žilicama, na kraju pocrni i raspada se u crno-smeđu otrusinu; miris je jak i neugodan na plin, metan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, često u velikom broju, u svim tipovima šuma u simbiozi sa raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, brezom ili smrekom, na suhom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom čiija konzumacija uzrokuje gastrointestinalne poremećaje, a postoje i izolirana izvješća o teškim trovanjima koja su završila s velikim smetnjama vida do privremene sljepoće, te nesvjestice do kome.

Napomena: Prepoznatljiva je po velikim dimenzijama u odnosu na vrste iz roda Lycoperdon i po preko 2 mm debeloj, bijeloj kožici koja se lako odvaja od glebe, osobito kada se gljiva razvije, limunastožuta i s plohastim napuklinama. Bradavičava krumpirača (Scleroderma verrucosum) je smeđe boje i s naboranim korjenastim stručkom, jestivost ove vrste je problematična, slična je i lukovičasta krumpirača (Scleroderma cepa) koja je smećkaste boje, obje navedene vrste su varijacije naše vrste. Ovu vrstu često parazitira parazitski baršunovac (Pseudoboletus parasiticus) s kojim živi u simbiozi. U Europi postoje samo dvije vrste, loptasta krumpirača (Scleroderma bovista) i zvjezdasta krumpirača (Scleroderma polyrhizum). Sve jestive puhare imaju bijelo plodno meso i ugodan miris.

Scleroderma meridionale - created on August 2012 by Erica Urbanovitch

JUŽNJAČKA KRUMPIRAČA

Scleroderma meridionale Demoulin & Malençon

Plodno tijelo: 4-13 cm široko, kuglasto-jajoliko, na osnovi je s lažnim bjelkastim do žućkastim stalkom dugim i do 10 cm, korjenast, s izraženim micelijskim nitima, peridij može biti debeo 0.4-1 cm, tvrd je i kožast, u početku je prilično gladak, kasnije je neravan, hrapav, raspucava se na polja, žuto-smeđ, svijetlosmeđ ili crvenkasto-smeđ, u starosti se nepravilno raspukne na krakove ili široki otvor kroz koji izlaze spore.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste, bradavičave, 12-14 µm; otrusina je crno-smeđa.

Meso (gleba): Čvrsto, svijetložuto, kasnije je smeđe do crno-smeđe, na presjeku manje ili više pocrveni; miris neugodan, oštar ili na plin, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim šumama, šumama bora i šumama hrasta crnike, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, gotovo isključivo u primorskim krajevima, voli toplija staništa, na pjeskovitom tlu i na crvenici.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom čiija konzumacija uzrokuje gastrointestinalne poremećaje, a postoje i izolirana izvješća o teškim trovanjima koja su završila s velikim smetnjama vida do privremene sljepoće, te nesvjestice do kome.

Napomena: Južnjačka je krumpirača lako prepoznatljiva po vrlo debelom peridiju koji može biti debeo i 1 cm. Pod starost se plodno tijelo nepravilno raspuca i oslobađa spore.

ZVJEZDASTA KRUMPIRAČA

Scleroderma polyrhizum (J.F.Gmel.) Pers.

Etimologija: Jer teži da se slomi i rastrga kao kod vrste iz roda Geaster.

Engleski naziv: Many-Rooted Earthball

Plodno tijelo: 3-15 cm široko, dosta je veliko, kuglasto ili jajoliko, nekad je malo spljošteno, na bazi ima nepravilni dugi korjenasti produžetak poput stručka, na presjeku je uočljiva bijela i vrlo debela ovojnica (peridij) koja može biti debela do 0.5 cm, smećkasta, žuto-smeđa do tamnosmeđa, kožica je isprva prilično glatka, kasnije je neravna i ispucana, kasnije se rastrga na velike nepravilne lapove ili režnjeve koji se otvaraju i oslobađaju prah spora.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste, naborane, šiljaste, rijetko su mrežaste, 7-10 µm; otrusina je crno-smeđa.

Meso (gleba): Najprije je bijela, kasnije je svijetložuta, smeđa do crno-smeđa i mramorirana; miris je oštar na plin, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen, rjeđe u druga godišnja doba, u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim vrstama drveća i grmlja, obično borom ili hrastom crnikom, najčešće na pješčanom tlu, u toplijim staništima, skoro samo u mediteranskim područjima. U Hrvatskoj je poznata s pet lokaliteta, na otoku Rabu te u okolici Dubrovnika i Umaga.

Doba rasta: 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Dio je autora navodi kao otrovnu vrstu.

Napomena: Ova je vrsta dosta velikih dimenzija i često se pronalazi u mediteranskom pojasu. Slična je kožasta oklopnica (Mycenastrum corium) kojoj se ovojnica u starosti nepravilno ili gotovo zvjezdasto raspuca, na bazi ima nepravilni korjenasti produžetak poput stručka, u mladosti je plodno tijelo bijelo poput snijega, jestiva dok je mlada.

BRADAVIČAVA KRUMPIRAČA

Scleroderma verrucosum (Bull.) Pers.

Etimologija: verrucosus (lat.) = bradavičav. Po bradavičavoj površini.

Engleski naziv: Scaly Earthball

Plodno tijelo: 2-8 cm široko, nepravilno je kuglasto do jajoliko, na bazi se produljuje u naborani i nepravilno isprepleteni (ne uvijek) lažni stručak koji u osnovi predstavljaju micelijske hife, peridij je tanak, elastičan, debljine 1-2 mm, površina je žuto-smeđa, smećkasta ili tamnosmeđa, ponekad je s crvenim tonom, prekrivena je gustim ljuskicama (bradavicama) tamnije boje, nekad je plohasto ispucano.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste, šiljate, 9-11 µm (cromushrooms: bazidiospore su 9-11.1 µm, Q = 1, N = 120, Me = 9.5 µm, Qe = 1, hife su široke 1.5-5 µm, s kopčama); otrusina je maslinasto-smeđa do crno-smeđa.

Meso (gleba): Prvo je bijela do žućkasta, kasnije je tamno maslinasto-smeđa, u starosti je sivo-crna; miriše neugodno na plin, metan, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, smrekom ili brezom, na pjeskovitom tlu, po neobrađenim livadama i uz putove. Slike su snimljene 20.6.2026., na likalitetu u blizini Sv. Ivana Zeline.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom čiija konzumacija uzrokuje gastrointestinalne poremećaje, a postoje i izolirana izvješća o teškim trovanjima koja su završila s velikim smetnjama vida do privremene sljepoće, te nesvjestice do kome.

Napomena: Od slične se ispucane krumpirače (Scleroderma citrinum) razlikuje po smećkastoj, a ne žutoj boji, po karakteristično isprepletenim micelijskim hifama na dnu plodnog tijela, tanjoj ovojnici, te po smeđoj bradavičavoj površini i iznad svega po izduženoj isprepletenoj bazi koja podsjeća na stručak. Loptasta je krumpirača (Scleroderma bovista) manja rastom, dosta nepravilnog oblika, skoro glatke površine, a peridij je po suhom vremenu jako lomljiv. Imati u vidu da se u istočnoj Europi koristi kao zamjena za tartufe. Ako iz gljive izbijaju sitni vrganji, radi se o parazitskom baršunovcu (Pseudoboletus parasiticus).

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1586. Bradavičava krumpirača (Scleroderma verrucosum Bull. ex Pers. ss. Grév.)

KOMPAKTNI TARTUF

Sclerogaster compactus (Tul. & C.Tul.) Sacc.

Etimologija: compactus (lat.) = zbijen, kompaktan. Po građi plodnog tijela.

Plodno tijelo: 0.8-1.5 cm široko, kuglasto, neravno, bijelo, prljavo žuto, oker do sivo-smeđe, trama se sastoji od sitnih komorica, koje se mogu vidjeti uz pomoć povećala, columella se ne vidi ili je rudimentalna, u mladosti je skoro u sredini glebe.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste, fino bradavičave, 4.5-7 µm; otrusina je sumporastožuta.

Meso (gleba): Čvrsto, lomljivo, krem-žuto do žuto-narančasto; miris nije izražen ili kiselkast i neugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen, zimu i proljeće, podzemno u svim tipovima šuma u simbiozi sa raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, voli blizinu vinove loze. Slike je snimila Ivana Mandić Mihaljević, sredinom veljače, u Istri, ispod alepskog bora (Pinus halapensis), a vjerojatno se radi o prvom zabilježenom nalazu u Hrvatskoj.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Slična je vrsta Sclerogaster gastrosporoides, koja ima veće spore, 7-12 µm.

MREŽASTA TRULEŽNICA

Serpula himantioides (Fr.) P.Karst.

Etimologija: himantos (gr.) = remen, traka + -oides (gr.) = slično. Po izgledu.

Plodno tijelo: 4-40 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, gornja površina je s vijugavim rupicama, meruloidna, žuto-smeđa, sivkasto-smeđa do crvenkasto-smeđa, rub je bijel, maljav i uzdignut od supstrata.

Rupice/cjevčice: Mrežaste, meruloidne, smeđe, crveno-smeđe do sivo-smeđe.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 9-11 x 5-5.5 µm, Q = 1.7-2.5; otrusina je žuto-smeđa do smeđa.

Meso: Mekano, spužvasto, papirasto, bjelkasto do smećkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprotrof krupnih drvnih ostataka (trupci, grane, građevni materijal) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća. Prvu sliku snimio je Mladen Matišić, u prvoj polovici siječnja, a ostale Mirna Katičić, 12.10.2025.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Po izgledu gornje površine su vrlo slične zlatna mrežoporka (Pseudomerulius aureus), koja ima žutu rub i kućni drvojed (Serpula lacrymans), kojoj himenijalna površina nije meruloidna.

Serpula lacrymans - created on June 2019 in Waging am See, Bayern, Germany by imker21

KUĆNI DRVOJED

Serpula lacrymans (Wulfen) J.Schröt.

Etimologija: lacrima (lat.) = suza. Zbog suza koje liju domaćini čija će kuća, vratni okviri i vrata pasti jer su napadnuti od strane gljive.

Engleski naziv: Dry Rot

Plodno tijelo: 4-45 cm široko i 0.3-1 cm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, slično je palačinki, katkad se rubovi uzdignu pa ima izgled poluklobučića, gornja je površina opnasta, baršunasta, kvrgavo-naborana, labirintna, najprije je bjelkasta, kasnije je kremasta, sivkasto-smeđa, žućkasto-smeđa, kada se ozlijedi postane crvenkasto-smećkasta, kada se posuši, sredina ostane smeđa, a rubovi bijeli, himenij je meruloidan, vijugavo poroidan, mrežast ili labirintan, boje je senfa ili maslinasto-smeđ do hrđastosmeđ, rubna je zona sterilna i bjelkasto maljava.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 9-11 x 5-5.5 µm; otrusina je žuto-smeđa do smeđa.

Meso: Mekano, spužvasto-gumasto, sočno, ali vlaknasto i žilavo, bjelkasto ili smećkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine u vlažnim šumama ili kućama kao saprotrof krupnih drvnih ostataka (trupci, stari građevni materijal, daske, grede) raznog crnogoričnog drveća, rjeđe na bjelogoričnom drveću; uzrokuje smeđu trulež drva. Povoljni uvjeti za rast su 30 do 60% vlažnosti drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisana gljiva nemilice napada kuće drvene konstrukcije i uništava ih. Zanimljivo je da raste na posve suhom drvu, a vlaga je potrebna tek u samom formiranju početnoga razvojnog stadija. Po obliku gornje površine je vrlo slična vrsta Leucogyrophana pseudomollusca, koja je manjih dimenzija i živi u šumama na panjevima i povaljenim stablima. Ona ima manje spore (6-7 x 4-5 µm), bazidije imaju 2-4 sterigme i sustav hifa je jednoličan.