MIRISAVI VRGANJ

Lanmaoa fragrans (Vittad.) Vizzini, Gelardi & Simonini

Etimologija: fragrans (lat.) = miomirisan, mirišljav, mirisan. Po ugodnom mirisu.

Engleski naziv: Fragrant Bolete

Klobuk: 4-15 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je jastučast, nepravilan i valovit, tamnosmeđ ili crvenkasto-smeđ, ponekad je ljubičasto prošaran, na pritisak pocrni, kožica je baršunasto-maljava, u starosti je skoro gladak i bez dekoracije, rub je dugo vremena podvijen i zakrivljen.

Stručak: 6-10 cm visok i 2-4 cm debeo, u mladosti je trbušast, kasnije je često vretenast i korjenast, žućkast ili žućkasto-smeđ, na donjem je dijelu crvenkasto-smeđ, mjestimično je s crvenkastim pjegama, crvenkasto točkast, na dodir je vrlo osjetljiv tako da trenutno posmeđi, mrežica nije izražena.

Rupice/cjevčice: Sitne su i okrugle, u mladosti su žućkaste, kasnije su žuto-zelenkaste ili zelenkaste, na dodir lagano poplave, cjevčice su žute, prirasle su ili slobodne uz stručak.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, duguljaste, 9-14 x 4.5-6.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto do svijetložuto, neposredno ispod kožice klobuka je crvenkasto, na presjeku postane lagano plavo do zelenkasto-plavo; miris je jak na gljive ili aromatičan na cikoriju ili s karbolnom komponentom, a okus slatkast i ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u toplim miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim šumama, uglavnom bukvom, hrastom ili pitomim kestenom, rijetko se pronađe s crnogoričnim drvećem, kao što je bor, voli svijetla staništa (proplanci, rubovi šuma). U Hrvatskoj je poznata s trinaest lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i na Kordunu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakterističan je po kontrastu između smeđe boje klobuka i žute boje himenija. Samo na mali dodir promijeni boju. Može rasti čak i busenasto, ali je najčešće u skupinama. Slični su vretenasti baršunovac (Aureoboletus moravicus), kojemu meso na prerezu mijenja boju i kestenjasti baršunovac (Imleria badia), kojemu je meso bjelkasto, a stručak manje osjetljiv na dodir. Od ostalih vrganja je sličan ljupki vrganj (Butyriboletus fuscoroseus).

BUŠINOV DJED

Leccinellum corsicum (Rolland) Bresinsky & Manfr.Binder

Etimologija: corsicum (lat.) = korzički. Po geografskom području.

Klobuk: 4-8 cm širok, isprva je polukuglast, zatim je konveksan i na kraju izravnat, površina je baršunasta, mazava po vlažnom vremenu, a ispucana po suhom, žuto-oker, smeđ do tamnosmeđ, nekad je gotovo crnkast, rub je pravilan.

Stručak: 5-12 cm visok i 1-3 cm debeo, vitak, vretenast, ponekad je zakrivljen i ukorijenjen, čitava površina je sa sitnim granulama, žućkast, trljanjem malo potamni.

Rupice/cjevčice: Prilično su duge i zaobljene, u zrelosti su duže od debljine mesa, slobodne, u zrelosti postanu žuto-smeđe, na prerezu su sivkaste, rupice su sitne i okrugle, u zrelosti su često višekutne, boje su cjevčica, na pritisak ili trljanjem postanu crvenkasto-smeđe pa zatim sive.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste, glatke, 15-19 x 5-7 µm, Q = 2.2–3.4, pileipelis je trichoderm koji se sastoji od višesegmentnih hifa, sa sitno inkrustiranim, valjkastim i kuglastim segmentima; otrusina je smeđa.

Meso: Čvrsto i kompaktno kod mladih primjeraka, ubrzo postane mekano, žućkasto, na prerezu polako postane svijetlo ružičasto-ljubičasto, vremenom pocrni; miris nije izražen, a okus je blago gorkast.

Stanište: Raste u kasnu zimu i proljeće, pojedinačno ili u malim skupinama, uz rubove šuma i šikarama, u simbiozi s bušinima (Cistus monspeliensis, Cistus incanus, Cistus salviifolius), tipično u mediteranskom području. Slike je snimila Ivana Mandić Mihaljević.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Stručak se odbacuje, a kožica klobuka oguli.

Napomena: Vrlo je sličan poznatiji crnikin djed ili nježni hrapavac (Leccinellum lepidum), od kojeg se razlikuje manjom veličinom, sklonošću raspucavanju kožice klobuka i gorkastim okusom mesa, kao i povezanošću s bušinima.

PLEMENITI HRAPAVAC

Leccinellum crocipodium (Letell.) Della Magg. & Trassin.

Etimologija: croceus (lat.) = boje šafrana (Crocus sativus), šafranasto-žuto + podium (gr.) = malo stopalo, mala baza. Po žutoj boji stručka.

Engleski naziv: Saffron Bolete

Klobuk: 3-12 cm širok, najprije je polukuglast, zatim se raširi, fino je baršunast, tijekom sušnog vremena kožica se brzo nepravilno raspucava na karakteristična brojna mala polja, najprije je svijetložut, kasnije je oker-smeđ ili narančasto-smeđ, na pritisak potamni.

Stručak: 3-13 cm visok i 0.8-1.3 cm debeo, pun, na početku je trbušast, kasnije se izduži, korjenasto je sužen na bazi, malo je sužen na vrhu, lagano je mrežasto-brazdast, prekriven je smeđim ili crnim ljuskicama, svijetložut, kasnije je žuto-oker.

Rupice/cjevčice: Okruglasto-višekutne, 4-kutne, žute, žuto-smeđe, u starosti su žuto-zelenkaste, na pritisak postanu sivo-ljubičaste, cjevčice su vrlo duge, slobodne su uz stručak, najprije su žute pa žuto-maslinaste.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 12-18 x 6-8 µm; otrusina je žućkasto-smeđa.

Meso: U klobuku je prilično čvrsto, u stručku je tvrdo i vlaknasto, žućkasto, na presjeku karakteristično prvo poružičasti ili pocrveni, zatim posmeđi i na kraju pocrni; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso sa željeznim sulfatom (FeSO4) pozeleni, s fenolanilinom poružičasti, sa sulforomolom požuti, a s KOH postane narančasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće hrastom ili bukvom, voli velike vrućine.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu koja je sadržana u žutoj boji mesa pa je obvezna temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Jedini je vrganj u skupini Leccinum sa žutim cjevčicama, jer su kod svih ostalih vrsta iz ove skupine uglavnom sivkaste. Najlakše se prepoznaje po karakteristično ispucanoj kožici klobuka u polja i po mesu koje na prerezu pocrni. Eventualno se može zamijeniti s crnikinim djedom ili nježnim hrapavcem (Leccinellum lepidum), čiji je stručak prekriven žućkastim ljuskama. Nema opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama.

CRNIKIN DJED (NJEŽNI HRAPAVAC)

Leccinellum lepidum (H.Bouchet ex Essette) Bresinsky & Manfr.Binder

Etimologija: lepidus (lat.) = dražesno, ljubazno, ljupko. Po izgledu.

Klobuk: 3-13 cm širok, prvo je kuglast, zatim je otvoren i pravilno polukuglast, po vlažnom je vremenu sjajan, malo mazav i skoro vlažan kao vrste iz roda Suillus, po suhom je vremenu skoro bez sjaja i gladak, kožica prelazi rub, u mladosti je žuto-crven, kasnije je žuto-smeđ, smeđ, crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, ujednačeno je obojen, po suhom je vremenu sitno baršunast.

Stručak: 6-12 cm visok i 1.5-2.5 cm debeo, dosta je pravilno valjkast, često je trbušast ili vretenast, sužava se prema bazi, najčešće je zakrivljen, žućkast, dekoriran je sitnim ljuskicama iste boje, prema dnu teži da posmeđi, na dodir posmeđi.

Rupice/cjevčice: Okruglaste, sitne, bjelkaste do žute, u starosti postanu crnkaste, na pritisak posmeđe, cjevčice su zaokružene uz stručak, vrlo su duge, skoro su iste kao kod vrganja u skupini turčina (Leccinum duriusculum), bjelkaste do žute.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste, duguljaste, 13.5-21 x 5-6 µm; otrusina je sivkasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, bjelkasto-žuto, ispod kožice klobuka je malo ružičasto, na prerezu ne mijenja boju; miris nije izražen, a okus je slatkast.

Stanište: Raste u kasnu jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom crnikom (Quercus ilex) ili borom, uglavnom u sredozemnom području i na otocima. Slike je snimila Ivana Mandić Mihaljević.

Doba rasta: 10, 11, 12

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Neki autori navode da je sirov otrovan pa je potrebna temeljita termička obrada.

Napomena: Dosta je česta vrsta na staništu na kojem raste, najčešće uz morsku obalu i na otocima ispod hrasta crnike ili česvine. Neki autori smatraju da se radi o sinonimu plemenitog hrapavca (Leccinellum crocipodium) od kojeg se razlikuje po klobuku koji nije suh, već mazav, a najčešće je smeđ. Meso ima tendenciju da malo pocrni, često je ružičasto-plavo nahukano.

GRABOV DJED

Leccinellum pseudoscabrum (Kallenb.) Mikšík

Klobuk: 3-13 cm širok, prvo je kuglast, zatim je polukuglast pa otvoren, gladak, kožica se ne guli, promjenljive je boje, od žuto-maslinaste, svijetlosmeđe, tamnosmeđe, tamnosive do sivo-smeđe, površina je nepravilna, naborana ili namreškana (kao da je izudarana čekićem), nekad je u starosti ispucana s krupnim poljima, rub je gladak i često nešto svjetliji, svijetložut.

Stručak: 4-14 cm visok i 0.6-1.4 cm debeo, pun, suh, gotovo je uvijek zakrivljen, bjelkast sa sitnim crno-smeđim ili sivo-crnim ljuskicama, na prerezu postane sivo-ljubičast, a nakon kratkog vremena pocrni.

Rupice/cjevčice: Okruglaste su ili lagano višekutne, bjelkaste, krem do žuto-oker, kasnije su sivkasto-oker, na pritisak postanu smećkaste do ljubičasto-crnkaste ili crne, cjevčice su vrlo duge, nekad i 30 mm, uz stručak su kraće.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste, glatke, s tankim stijenkama, nisu amioloidne, 16-28 x 4-7 µm; otrusina je oker do smeđa.

Meso: U stručku je čvrsto, a u klobuku teži da se razmekšava kao kod žutog johovca (Gyrodon lividus), bijelo, u blizini baze je plavkasto, na prerezu najprije postane crvenkasto, nakon nekoliko minuta sivo-ljubičasto do crno-ljubičasto, kuhanjem pocrni; miris i okus su ugodni na gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično grabom ili lijeskom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete iako meso kuhanjem pocrni, a upotrebljava se samo klobuk jer je stručak tvrd. Puno je kvalitetnija od brezovog djeda (Leccinum scabrum). Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Meso teži da prelazi od crvenkaste preko plave na crnu boju. Brezov djed ima promjenljivu boju klobuka, ali raste isključivo ispod breza, a meso na prerezu ne mijenja boju. Postoji vrlo mnogo vrsta s više ili manje svijetlosmeđim klobukom ili skoro bijelim. Ima dosta sličnih vrsta, a to su topolov djed (Leccinum duriusculum) koja ima svijetlu boju klobuka i meso na prerezu postane plavkasto, crni djed (Leccinum melaneum) ima smeđi klobuk i stručak prekriven crnim čehicama i nepromjenljivo meso bijele boje, opekasti turčin (Leccinum versipelle) je veći rastom, snježnobijele je boje, osim donjeg dijela stručka koji je zelenkasto-plavkast. Šaroliki djed (Leccinum variicolor) ima dosta taman klobuk i meso u bazi stručka postane tamnoplavo.

TOPOLOV TURČIN

Leccinum albostipitatum den Bakker & Noordel.

Engleski naziv: Aspen Bolete

Klobuk: 5-10 cm širok, u obliku je kupole, čak i starosti, kožica strši preko ruba, ponekad čak i do 6 mm, narančasto-crven.

Stručak: 7-20 cm visok i 2-5 cm debeo, proporcionalno je dug, vrlo je čvrst, baza je zadebljana, lagano se sužava prema vrhu, bijel, prekriven je bijelim ljuskama koje su malo uzdignute, ljuske u nekim područjima mogu biti i narančasto-smećkaste, ali nikada tamnosmeđe.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, bijele do sive, cjevčice su slobodne, lako se uklanjaju.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste do eliptične, glatke, 13-18 x 4-5.5 µm; otrusina je oker-smeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, bijelo, na prerezu je prvo vinskicrveno, zatim sivo do gotovo crno; miris je ugodan na gljive, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, najčešće u simbiozi s topolom ili jasikom (Populus tremula).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje alergijske reakcije i gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada.

Napomena: Slični su crveni hrapavac (Leccinum aurantiacum), koji ima tamnije čehice, a klobuk je tamnije narančasto-crvene boje, te opekasti turčin (Leccinum versipelle), ali raste samo uz breze, ima svjetliju boju klobuka i tamnosmeđe do crne čehice na stručku. Obje su spomenute vrste jestive.

CRVENI HRAPAVAC (TURČIN)

Leccinum aurantiacum (Bull.) Gray

Klobuk: 3-15 cm širok, u mladosti je kuglast i zatvoren, kasnije je polukuglast i dosta pravilan, kožica strši preko ruba i u starosti, po vlažnom je vremenu malo mazav, narančast, narančasto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, sitno je baršunast, rub je s resastim ostacima ovoja.

Stručak: 5-25 x 1.5-4 cm, vrlo je dug, pun, prema dnu se lagano zadebljava, tvrd, u mladosti je bjelkast, kasnije je prekriven žuto-smeđim do narančasto-smećkastim ljuskicama po kojima se nepogrešivo prepoznaje, nisu crnkaste kao kod opekastog turčina (Leccinum versipelle), na pritisak najprije postane lagano crvenkast, kasnije sivo-ljubičast, plavo-ljubičast ili zeleno-plav, osobito na dnu.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, bjelkaste, kasnije su sive do žuto-maslinaste, cjevčice su vrlo duge, slobodne, bjelkaste, lako se uklanjaju.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste do eliptične, 12.5-18.5 x 3.5-5 µm, Qav = 3.2-3.6 (cromushrooms: (11) 11.3 - 13.3 (14.2) × (2.9) 3.2 - 3.9 (4.5) µm, Q = (2.7) 3 - 3.8 (4.3), N = 120, Me = 12.3 × 3.6 µm, Qav = 3.5); otrusina je oker-smeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Tvrdo, bijelo, na prerezu je prvo crvenkasto, zatim sivo-ljubičasto, modro ili crno, pri kuhanju dosta pocrni; miris je ugodan na gljive, a okus blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom pozeleni, dok s fenolom najprije postane purpurno-ljubičasto pa zatim poprimi čokoladnosmeđu boju.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen, u velikoj množini, u bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s hrastom, bukvom ili jasikom (Populus tremula), voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Ne smeta što meso na prerezu mijenja boju. Puno je boljeg okusa nego brezov djed (Leccinum scabrum). Konzumiran sirov uzrokuje alergijske reakcije i gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Smrekov turčin (Leccinum piceinum) i borov turčin (Leccinum vulpinum) su skoro iste vrste, a rastu po crnogoričnim šumama (ispod jele ili bora). Crveni hrapavac se nekada može zamijeniti opekastim turčinom, kojemu je stručak prekriven crnim čehama, a klobuk je svjetliji, žućkasto-narančast. Crveni hrapavac ima kestenjasti klobuk. Sve spomenute vrste su jestive.

SMEĐESIVI DJED

Leccinum cyaneobasileucum Lannoy & Estadès

Etimologija: cyaneous (lat.) = plava boja + basi (lat.) = nešto vezano uz donji dio gljive + leucus (lat.) = bijelo. Po plavljenju baze stručka kada se prereže ili na drugi način ošteti.

Engleski naziv: Greyshank Bolete

Klobuk: 4-15 cm širok, prvo je kuglast, kasnije je konveksan, nikada nije izravnat, rijetko je blago izobličen s pomalo valovitim rubom, ali rijetko tako nepravilan kao kod mnogih velikih primjeraka brezovog djeda (Leccinum scabrum), različitih je nijansi sivo-smeđe boje, nekad je crvenkasto-smeđ, a tu je i vrlo rijetka albino forma, vrlo je fino baršunast, rub u mladosti vrlo malo prelazi preko cjevčica.

Stručak: 7-14 cm visok i 1-2.5 cm debeo, u mladosti je često u obliku bačve, u zrelosti je pravilnijeg oblika, obično je blago batinast i sužava se prema vrhu, bijel do sivkasto-smeđ, prekriven je jednobojnim ljuskama koje starenjem postaju sive, vanjski dio baze je obično s plavkastom do zelenkastom nijansom koja je najuočljivija tamo gdje je površina oštećena od puževa, u starosti je često s maslinastim do plavo-zelenim mrljama.

Rupice/cjevčice: Bjelkaste, žuto-smeđe, kasnije su sa sivo-smeđim odsjajem, na pritisak slabo mijenjaju boju, postepeno postaju smeđe, cjevčice su 1-1.5 cm duge, okrugle, obično su promjera oko 0,5 mm, prirasle su na stručak, boje su rupica.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste, glatke, 14-19.5 x 4-6.5 µm, Qe = 3.1-3.5 (cromushrooms: bazidiospore su (14.1) 15 - 18 (19.6) × (4.2) 4.7 - 5.4 (5.7) µm, Q = (2.8) 3 - 3.5 (3.8), N = 170, Me = 16.6 × 5 µm, Qe = 3.3, bazidije su 4-sporne, 25.8-32.3 × 9.1-13.8 µm, N = 21, cistide su 35.2-51.6 × 5.9-9.1 µm, N = 31, hife trame himenija široke su 3.6-7.1 µm, terminalni segmenti pileipelisa su 23.7-70.3 × 4.8-10.1 µm, N = 30); otrusina je žuto-smeđa do sivo-smeđa.

Meso: U početku je čvrsto, kasnije je spužvasto, bjelkasto, sivkasto, na prerezu ponekad postane blago ružičasto blizu vrha stručka, uvijek poplavi, iako često samo na donjem dijelu stručka; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u vlažnim močvarnim šumama, samo u simbiozi s brezom, na kiselom tlu. Slike su snimljene 29.8.2024., na lokalitetu Pohorje kod Maribora u Sloveniji, a uzorak je pronašla Helena Petrić, 9.11.2025., na lokalitetu kod Karlovca.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja

Napomena: Slični brezov djed na prerezu ili lomu ne plavi u dnu stručka i obično je veći od opisane vrste, a postoje i značajne mikroskopske razlike. Opekasti turčin (Leccinum versipelle) ima puno narančastiji klobuk i nema plavo-zelenu nijansu na bazi stručka.

TOPOLOV DJED

Leccinum duriusculum (Schulzer ex Kalchbr.) Singer

Etimologija: durus (lat.) = tvrdo. Po konzistenciji.

Engleski naziv: Slate Bolete

Klobuk: 3-14 cm širok, dosta je velik, najprije je kuglast, zatim je nešto raširen i konveksan, bez sjaja, pravilan, suh, prilično je svijetle, sivo-smeđe ili crvenkasto-smeđe boje, često je mjestimično žućkast prema rubu, površina je glatka ili lagano hrapava, nije naboran, kasnije lagano blijedi, u starosti se ponekad raspucava na polja, kožica malo prelazi preko ruba.

Stručak: 6-15 cm visok, robustan, kompaktan, valjkast, od klobuka prema dolje je sve deblji, bijel, sa smeđim je ljuskicama, prema dnu je tamniji od prilično gustih zrnaca u obliku crtastog crteža koji je najprije smeđ pa crnkast.

Rupice/cjevčice: Prilično su sitne i okrugle, bjelkaste, kasnije su krem ili krem-sivkaste s maslinastim tonom, na dodir postaju ružičasto-sive, cjevčice su do 3 cm duge, boje su rupica, kasnije su sivkaste ili krem-sivkaste i s maslinastim odsjajem.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do vretenaste, glatke, 12-18 x 5-6 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Čvrsto, u starosti tvrdo, bjelkasto, na prerezu nakon dužeg vremena postane malo ružičasto do ružičasto-ljubičasto, u stručku također malo žućkasto, kasnije sivo do sivo-plavo, na kraju sivo-crno; miris je ugodan, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s kalijevom lužinom požuti, s gvajakovom tinkturom za 10-tak minuta postane plavo-zeleno, dok sa željeznim sulfatom poplavi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen isključivo u simbiozi s topolom; dosta je česta vrsta na sjeveru Europe, dok je u našim krajevima rijetka. Primjerak na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Najprepoznatljivija je po prilično svjetloj boji, po dimenzijama nije vitka kao ostale vrste iz roda Leccinum, raste isključivo ispod topola, te joj meso na bazi stručka pozeleni. Dosta je sličnih vrsta koje se razlikuju po staništu. Opisana se vrsta samo malo po boji razlikuje od crvenog hrapavca (Leccinum aurantiacum). Sve su vrste jestive, te ne postoji nikakva opasnost od zamjene s otrovnim gljivama.

Leccinum melaneum - created in Estonia by Vello Liiv

CRNI DJED

Leccinum melaneum (Smotl.) Pilát & Dermek

Etimologija: melas (gr.) = crno. Po boji klobuka.

Klobuk: 4-12 cm širok, prvo je kuglasto-polukuglast, zatim je konveksan i otvoren, jastučast, mesnat, gladak, po vlažnom je vremenu malo mazav, najprije je crn, kasnije je crveno-smeđ ili crno-smeđ, sitno je baršunast.

Stručak: Relativno dosta robustan, valjkast je i ravan, baza je uglavnom batinasto zadebljana, često je zakrivljen, bjelkast, prema gore je sivkast, prekriven je s prilično gustim crno-smeđim ljuskicama, dekoracija je nešto rjeđa prema bazi koja je obično tamnija, često crna.

Rupice/cjevčice: Najprije su bijele, zatim su krem-smećkaste, cjevčice su bjelkaste, kasnije su kremaste ili smećkaste, nikada nisu ružičaste, mjestimično su s hrđastosmeđim mrljama, lako se odvajaju od podnice klobuka, prirasle.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste, 11-17 x 4-7 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, nikada nije ružičasto, eventualno je samo ispod površine žućkasto, u bazi je vlaknasto-drvenasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen po jako vlažnim terenima u simbiozi s brezom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Prepoznatljiva je po crnkastom klobuku, vlaknastoj dekoraciji stručka i po izostanku ružičastog ili zeleno-plavog tona mesa na prerezu, eventualno požuti.

BREZOV DJED

Leccinum scabrum (Bull.) Gray

Etimologija: scaber (lat.) = bodljikavo, neravno, hrapavo. Po bodljikavom klobuku.

Engleski naziv: Brown Birch Bolete

Klobuk: 5-13 cm širok, najprije je konveksan, zatim se otvori, po vlažnom je vremenu mazav, žuto-smeđ, sivo-smeđ ili smećkast, u starosti može biti tamnosmeđ, površina je najprije fino baršunasta pa glatka, kožica se u starosti raspucava.

Stručak: 8-15 cm visok i 1-5 cm debeo, dug, vitak, pun, valjkast, na vrhu je tanji, bjelkast, cijelom je dužinom prekriven crno-smeđim ili crnkastim ljuskicama, brazdast.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, lako se odvajaju od podnice klobuka, bijele ili bjelkaste, kasnije su sive, cjevčice su prilično duge, u mladosti su prirasle na stručak, kasnije su zaokružene i slobodne, sivkaste.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste do usko eliptične, glatke s tankim stijenkama, 14-20 x 5-6 µm, Qe = 3-3.3 (Neven Ferenčak: (11.1) 13.1 - 17.8 (18.2) x (4.8) 5.5 (5.9) µm, N = 30, Q = (2.3) 2.4 - 3.2 (3.3), Me = 16.1 x 5.6 µm Qav = 2.9); otrusina je smeđa.

Meso: Bjelkasto, na prerezu ne mijenja boju, nakon sat ili više samo lagano posivi; miris nije izražen ili slab na gljive, a okus je blago kiselkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom postane plavkasto-sivo, s gvajakovom tinkturom postane sivo-plavo, dok rupice trusišta s kalijevom lužinom postanu crvenkasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s brezom. Kod nas dosta rasprostranjena vrsta. Prvih sedam slika snimio je Neven Ferenčak, 8.11.2021., 27.9.2024., 29.10.2017., 8.11.2023., 3.10.2022., 5.10.2023. i 18.9.2025., a osmu Danijel Mulc, 4.10.2024.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, a upotrebljava se samo klobuk. Dobar je samo mlad dok je klobuk čvrst, a u starosti dosta spužvast i neupotrebljiv. Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Grabov djed (Leccinellum pseudoscabrum) raste ispod graba, a meso mu na prerezu pocrni. Topolov djed (Leccinum duriusculum) raste ispod topole i meso mu na prerezu prvo pocrveni pa poplavi i na kraju pocrni, ima kompaktnije meso. Šarolikom djedu (Leccinum variicolor) baza stručka na prerezu postane tamnoplava ili plavo-zelena. Bijele su boje i vrste mnogo većih dimenzija opekasti turčin (Leccinum versipelle) i plemeniti hrapavac (Leccinellum crocipodium) kojima se sivkasto meso oboji u crno, imaju žute rupice i žuto-smeđi klobuk, skoro uvijek imaju raspucanu kožicu klobuka. Sve su spomenute vrste jestive.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1135. Brezov djed (Leccinum scabrum (Bull. ex Fr.) S.F.Gray), Sinonim: Boletus scaber Builliard; 1138. Pepeljastosmeđi djed (Leccinum roseofracta Watling); 1140. Postojani turčin (Leccinum subcinnamomeum Pilat et Dermek)

Leccinum variicolor - created in Finland by Martti Moisander

ŠAROLIKI DJED

Leccinum variicolor Watling

Etimologija: varius (lat.) = različito, raznoliko, promjenljivo + color (lat.) = boja. Po drugačijoj boji koju poprimi.

Engleski naziv: Mottled Bolete

Klobuk: 5-16 cm širok, najprije je konveksan, zatim je raširen i široko ispupčen na sredini, prilično je mesnat, površina je u početku je vlaknasta, kasnije je glatka, po vlažnom je vremenu malo ljepljiva, smeđ, siv, sivo-smeđ ili crno-smeđ, u mladosti je s bijelim mrljama koje kasnije nestanu.

Stručak: 6-16 cm visok i 1.5-3.5 cm debeo, valjkast, sužen je na oba kraja, prekriven je sa smeđim, crno-smeđim, sivim ili crnim ljuskicama na svjetlijoj osnovi, na ozlijeđenim mjestima postane plavo-zelen.

Rupice/cjevčice: Okrugle, sitne, u početku su bijele, kasnije su oker do svijetlosmeđe, cjevčice su bijele, kasnije lagano požute ili poružičaste, lako se odvajaju od podnice klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste do vretenaste, 13.5-17.5 x 5-6.5 µm, Q = 2.6-2.8; otrusina je maslinasto-smeđa do oker-smeđa.

Meso: U mladosti je čvrsto, kasnije je spužvasto, vodenasto, najprije je bijelo ili bjelkasto, kasnije je krem boje, na ozlijeđenom mjestu ili na prerezu ispod kožice klobuka postane svijetloružičasto, u sredini blago zelenkasto, a u dnu stručka plavo-zelenkasto, kuhanjem pocrni; miris i okus nisu izraženi.

Kemijske reakcije: Stručak na prerezu u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane zelenkast, a sa formolom ružičast.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama tipično u simbiozi samo s brezom, voli kiselo tlo, nikad ne raste na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete. Boljeg je okusa od brezovog djeda (Leccinum scabrum). Konzumiran sirov uzrokuje gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Ima dosta sličnih vrsta iz ovog roda od koji se razlikuje po tamnoj smećkasto-crnoj boji klobuka i po crvenom i karakterističnom zelenom tonu mesa koji je kod primjeraka prikazanih na slici slabo uočljiv. Sličan je brezov djed.

OPEKASTI TURČIN

Leccinum versipelle (Fr. & Hök) Snell

Engleski naziv: Orange Birch Bolete

Klobuk: 4-22 cm širok, mesnat, najprije je polukuglast, poslije se spljošti, suh, po vlažnom je vremenu malo mazav i ljepljiv, u mladosti kožica visi preko ruba, ujednačene je tamnije ili svjetlije žuto-narančaste ili crveno-smeđe boje, rub je narančast.

Stručak: 6-22 cm visok i 1-5 cm debeo, velik, dug, snažan, zadebljava se prema bazi, skoro je trbušast, pun, bjelkast, pri dnu je ponekad s oker nijansom, brazdast, prekriven je sitnim crnkastim ljuskicama koje su pri dnu crno-smeđe.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, sivkaste su ili sivo-maslinaste; cjevčice su isprva kratke, kasnije su duže, prirasle su na stručak, lako se odvajaju od podnice klobuka, prvo su bjelkaste, zatim su sivkaste.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste, 12-16 x 4-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Tvrdo, kompaktno, bijelo, na prerezu najprije pomodri, zatim pocrni; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, pojedinačno ili skupno, u šumama i na rubovima šuma u simbiozi s brezom. Ivan Focht je pisao da je česta vrsta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Gorskom kotaru i Lici, ali novija istraživanja to ne potvrđuju i ukazuju na smanjivanje populacije i potrebu za daljnjim istraživanjem. Primjerci na slici snimljeni su na lokalitetu Lupinjak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Sadrži kserokomičnu kiselinu, koja uzrokuje gastrointestinalne tegobe, a oporavak traje 3-6 sati nakon trovanja.

Napomena: Poznatljiv je po gustim crnim čehama na stručku i svjetlijoj narančastoj boji klobuka od crvenog hrapavca (Leccinum aurantiacum) i topolovog turčina (Leccinum albostipitatum). Uz breze raste još nekoliko vrsta iz tog roda, ali također nemaju toliko guste čehe na stručku i boja klobuka im nije takva. Možda je brezov djed (Leccinum scabrum) najsličniji, ali on ne mijenja boju na prerezu za razliku od opekastog turčina.

BOROV TURČIN

Leccinum vulpinum Watling

Etimologija: vulpinus (lat.) = lisičji. Po crvenkastoj boji sličnoj boji lisičjeg krzna.

Engleski naziv: Foxy Bolete

Klobuk: 4-22 cm širok, prvo je okruglast, zatim je polukuglast i pravilan, suh, gladak i bez sjaja, ciglastocrven do crveno-smećkast, lagano je baršunast, rub je dugo vremena podvijen, kožica je na rubu izrezana i krpasta.

Stručak: 6-22 cm visok i 1-5 cm debeo, osrednje je dug, skoro je valjkast, sužen je na vrhu, bjelkast, površina je s malim ljuskicama koje su prvo svijetlosmeđe, zatim su crvenkaste, tamnosmeđe ili crnkaste, osnova je skoro uvijek s plavkastom nijansom.

Rupice/cjevčice: Sitne, okruglaste, sivkaste, kasnije su tamnosive do sivo-smećkaste, cjevčice su dosta duge, na prerezu postanu plavkaste.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste, glatke, 14-17 x 4.5-6 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Bijelo, na prerezu u klobuku prvo postane sivkasto-smeđe, zatim tamnosmeđe i na kraju tamnosivo do crno, u stručku je prvo sivkasto-smeđe do ljubičasto-smeđe, zatim sivo, kuhanjem pocrni; miris i okus su ugodni na gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s borovima za razliku od smrekovog turčina (Leccinum piceinum) koji raste ispod smreke po čemu je i dobio ime, a nešto se rjeđe pronađe ispod mirte (Vaccinum myrtillus).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Puno je boljeg okusa od brezovog djeda (Leccinum scabrum). Konzumiran sirov uzrokuje alergijske reakcije i gastrointestinalne tegobe jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporuča temeljita termička obrada. Oporavak je obično 3-6 sati nakon prvih simptoma trovanja.

Napomena: Raste ispod borova, a jedna od formi raste ispod smreke. Vrsta koja raste ispod smreke je smrčin turčin, rijetko se pronađe ispod mirte. Crveni hrapavac (Leccinum aurantiacum) raste isključivo ispod breze.

BARŠUNASTI VRGANJ (ZELENJAČA)

Neoboletus praestigiator (R.Schulz) Svetash., Gelardi, Simonini & Vizzini

Etimologija: erythros (gr.) = crveno + pus (gr.) = noga. Po boji.

Engleski naziv: Scarletina Bolete

Klobuk: 4-25 cm širok, robustan, prvo je polukuglast pa dugo vremena konveksan i na kraju raširen, kožica je prvo malo baršunasto-maljava, a u starosti glatka i po vlažnom vremenu mazava, ne guli se, ujednačeno i pravilno obojen, tamnosmeđ, djelomično s žutim pjegama i uglavnom s maslinastom nijansom.

Stručak: 5-15 cm visok i 2-5 cm debeo, mesnat, debelo je trbušast, nema tragova mrežice, ali je čitav prekriven gustom zrnatom strukturom krvavocrvene boje koja poslije malo izblijedi u crveno, granulacija na bazi može biti smećkasta, osnova je žuta što se osobito zapaža ispod klobuka, donji dio tamniji, maslinasto-smeđ.

Rupice/cjevčice: Sitne, guste, okrugle, tamne su krvavocrvene boje, na pritisak postanu plavkasto-crnkaste; cjevčice su duge, zaokružene su do stručka, najprije su žute pa zatim zelenkaste.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do vretenaste, 12-18 x 4.5-6.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, kompaktno, u starosti je mekano, lijepe je limunastožute boje, gotovo nikad nije izgriženo crvima, na presjeku u dodiru sa zrakom odmah postaje crno-plavo, što se osobito zapaža u klobuku, a nakon nekoliko sati postaje sivo-žuto; miris ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u svim tipovima šuma, najčešće u crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, ali se pronađe i po bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je bez obzira što na prerezu promijeni boju mesa. Sirova je otrovna pa je prije uporabe treba temeljito termički obraditi.

Napomena: Jasno se razlikuje od sličnog mrežastonogog vrganja (Suillellus luridus) po nedostatku mrežice, žutom mesu i baršunastoj površini klobuka. Queletov vrganj (Suillellus queletii) također nema mrežicu na stručku, ali je granulacija stručka mnogo sitnija, skoro neprimjetna, te stručak završava korjenasto i na bazi je crveno obojen. Sjajnocrveni vrganj (Rubroboletus dupainii) ima jarkocrveni i sjajni, skoro lakirani klobuk. Teški vrganj (Imperator torosus) ima rupice koje najprije požute pa pocrvene, na dodir se stvaraju crne ili plavo-crnkaste pjege. Lažna ludara (Rubroboletus legaliae) i vučji vrganj (Rubroboletus lupinus) imaju žućkasto meso. Dio navedenih vrsta se smatra otrovnim, dok su neke vrste jestive (teški, sjajnocrveni i queletov vrganj). Vrganji s crvenim stručkom na prerezu obično poplave, a rijetko se dogodi da gljive ne potamne. Međutim, oni su još uvijek iste vrste i, naravno, savršeno jestivi. Uzrok tamnjenja mesa je taj što gljive povremeno stvaraju varijante drugačijeg specifičnog izgleda ili im nedostaje neki od sastojaka. Tamnjenje u plavu/zelenu/crnu boju uzrokovano je sastojcima (obično kiselinama) koji u kombinaciji s kisikom mijenjaju boju mesa gljive. Osim toga, potpuno je bezopasna za ljude.

IZBLIJEDJELA ZELENJAČA

Neoboletus xanthopus (Klofac & A.Urb.) Klofac & A.Urb.

Engleski naziv: False Yellow Bolete

Klobuk: 5-25 cm širok, polukuglast ili jastučast, kasnije se raširi, ljepljiv, krem-smeđ ili tamnosmeđ, s maslinastim je tonom, djelomično je i žuto točkast, baršunast.

Stručak: 5-15 cm visok i 2-5 cm debeo, na bazi je malo gomoljast i zadebljan, na samom dnu se naglo sužava i završava šiljato, s malim je žućkastim i crvenkastim ljuskama na žutoj osnovi.

Rupice/cjevčice: Okruglaste, vrh je crven, dno je žuto, cjevčice su izrezane uz stručak, prirasle, žute.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do vretenaste, glatke, 10-16 x 3.8-5.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Žuto, na presjeku odmah postane crno-plavo, u bazi više ili manje ostaje žućkasto; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i ranu jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, uglavnom hrastom. Posljednje dvije slike snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Iako neki izvori navode da je nejestiva vrsta, smatramo je jestivom vrstom izvrsne kvalitete.

Napomena: Ranije je bio pogrešno identificiran kao pahuljasti vještičji vrganj. Bečki su molekularni biolozi konačno otkrili da se gljiva sa smeđim, baršunastim klobukom i blago bulboznim stručkom sa žutim čehicama bitno razlikuje po strukturi DNK.

KREDASTA GOMOLJKA

Octaviania asterosperma Vittad.

Engleski naziv: Chalky False Truffle

Plodno tijelo: 1-4 cm široko, jajoliko ili kuglasto, često je izobličeno, bijelo, kasnije je prljavo smeđe ili sivkasto-smeđe, na dodir postane sivo-smeđe do maslinasto-smeđe, na bazi je s vrlo kratkim stručkolikim bjelkastim produžetkom.

Mikroskopija: Bazidiospore su zvjezdaste, kvrgave, bradavičave, 10-14 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Tvrdo, u mladosti je mramorirano bijelo, kasnije je žućkasto ili žuto-smeđe, u starosti je maslinasto do crveno-smeđe; miris nije izražen, u starosti je na svježi kvasac, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, obično u šumama bukve, najčešće na tlu bogatom hranjivim tvarima. Primjerke na slikama snimio je Matija Josipović, sredinom rujna i početkom listopada.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Veoma je prepoznatljiva po uvijek prisutnoj karakterističnoj šupljini na sredini plodnog tijela, ne smatra se jestivom vrstom jer je vrlo loše kvalitete. Sličan je bijeli tartuf (Tuber magnatum), koji raste podzemno.

CRVENKASTI LISTIĆAVAC

Phylloporus pelletieri (Lév.) Quél.

Engleski naziv: Golden Gilled Bolete

Klobuk: 3-8 cm širok, nepravilan, iskrivljen, crvenkasto-smeđ do ljubičasto-smeđ, površina je više ili manje suha i baršunasta.

Stručak: 3-5 cm visok i 7-12 mm debeo, valjkast, sužen je na bazi, zakrivljen, crvenkasto-smećkast, na bazi je žućkast.

Listići: Zlatnožuti, svijetložuti, prirasli ili se spuštaju se po stručku, račvasti, izmiješani su s lamelulama, poprečno su mrežasto spojeni žilicama, lako se odvajaju od podnice klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do vretenaste, 11-13 x 4-5 µm, Q = 2.4-2.7 (cromushrooms: bazidiospore su 11 - 12.6 (13.7) × (3.8) 3.9 - 4.5 (5.1) µm, Q = (2.3) 2.6 - 3 (3.2) ; N = 90, Me = 11.6 × 4.2 µm, Qe = 2.8, bazidije su batinaste, 4-sporne, 30-46 × 7.8-10.9 µm, N = 33, cistide su eliptične do vretenaste, tupe na vrhu, 47-86 × 12.1-17.6 µm, N = 14); otrusina je žuto-smeđa do žuto-maslinasta.

Meso: Žućkasto, s crvenkastom je nijansom, ne poplavi na prerezu; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jeseni u svim tipovima šuma u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, raste samo u Europi. Sve slike snimio je Neven Ferenčak, 7.8.2025. i 8.7.2023., a uzorak je pronašao Zvonko Turčin, 12.6.2026., na lokalitetu u okolici Ivanca.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Ova gljiva zbog sitnih poprečnih lamela pripada porodici vrganjevki.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1067. Crvenkasti listićavac (Phylloporus rhodoxanthus (Schw.) Bres.), Sinonimi: Phylloporus pelletieri (Lév.) Quél., Paxillus paradoxus (Kalchbr.) Cooke

SUMORNI VRGANJ

Porphyrellus porphyrosporus (Fr. & Hök) E.-J.Gilbert

Etimologija: porphyros (gr.) = purpurno + spora (gr.) = spora, sjeme. Po boji mesa.

Engleski naziv: Dusky Bolete

Klobuk: 6-18 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i ispupči na sredini, suh, kožica se teško guli, u mladosti je svijetlosmeđ, kasnije je tamnosmeđ, sivo-smeđ do maslinasto-smeđ, na dodir pocrni, baršunast.

Stručak: 4-16 cm visok i 1-4 cm debeo, čvrst, valjkast, gomoljasto je zadebljan na bazi, pun, pravilan, nema mrežice, nije brazdast, gol, sivo-smećkast do tamnosmeđ, na dodir pocrni, vlaknast.

Rupice/cjevčice: Široke, jajolike su ili višekutne, sive s ružičastim odsjajem, kasnije su tamnosmeđe, na pritisak pocrnu, ako se komadić trusišta pritisne na papir, sok koji se cijedi iz gljive oboji papir u zeleno-plavo, cjevčice su dugačke, prirasle su na stručak ili su poluslobodne.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste, na jednom kraju šiljate, 13-20 x 5.5-8 µm; otrusina je crveno-smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto i vlaknasto, bjelkasto, poslije polako postane plavkasto, zeleno, ružičasto i na kraju smećkasto; okus je kiselkast, a ponekad i ljut, miris je slab.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim i miješanim šumama, obično u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće s borom, smrekom i jelom, rjeđe se pronađe u bjelogoričnim šumama, na pjeskovitu tlu ili na pjeskovitim rubovima planinskih putova; rijetka je vrsta. Prvu sliku snimila je Helena Petrić, a drugu Mirna Katičić.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom. Ranije se smatrala jestivom vrstom, međutim prema najnovijim istraživanjima utvrđena je blaga toksičnost. Otkrivene su vrlo male (u tragovima) količine bufotenina, koji se uglavnom neutralizira termičkom obradom. Iako je tek lagano otrovna, nije osobito ukusna i dosta je vlaknaste konzistencije.

Napomena: Karakterističan je po dosta velikom kontrastu između boje vanjske površine i boje mesa. Na prerezu na svakom dijelu pocrni. Sličan je ljuskavi kuštravac (Strobilomyces strobilaceus) kojemu je klobuk prekriven velikim smeđo-crnim ljuskama, a vitki dugački stručak s tamnim vlaknastim pahuljama, stručak kod mladih gljiva ima ostatke crnog zastorka, nije jestiva vrsta.

PARAZITSKI BARŠUNOVAC

Pseudoboletus parasiticus (Bull.) Šutara

Etimologija: parasiticus (lat.) = parazit. Jer parazitira druge vrste gljiva.

Engleski naziv: Parasitic Bolete

Klobuk: 2-9 cm širok, isprva je polukuglasto ispupčen, kasnije je skoro spljošten, suh, kožica se ne guli, žuto-smećkast, svijetlosmeđ ili zelenkasto-smeđ, površina je s tamnosmeđim točkicama ili pjegama, baršunasta, po suhom je vremenu ispucana.

Stručak: 2-8 cm visok i 0.5-1.5 cm debeo, pri dnu je zakrivljen i stanjen, pun, žućkast ili svijetlosmeđ, uzdužno je vlaknast, mjestimično je s tamnosmeđim mrljama, na dnu je sa bjelkastim pamučastim micelijem.

Rupice/cjevčice: Velike, široke, višekutne, uz stručak se izdužuju u listiće, žućkaste, prljavo žute do žuto-maslinaste, u starosti su lagano žuto-crvenkaste, cjevčice su osrednje duge, prirasle su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste, 12-18.5 x 3.5-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa do gotovo hrđastosmeđa.

Meso: Čvrsto, limunastožuto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, busenasto, na vlažnim mjestima u rijetkim crnogoričnim i miješanim šumama kao parazit na ljusci ispucane krumpirače (Scleroderma citrinum) i ne dopušta joj da dosegne zrelost spora, te poslije kao saprotrof razgrađuje njezino plodno tijelo. Obično raste kao simbiont i s vlastitim micelijskim nitima stvara mikorizu s drvećem, a ispucanu krumpiraču inficira tek kada nema dovoljno hranjivih tvari za ishranu. Primjerke na slici snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - jestiva je vrsta dobre kvalitete. Imati u vidu da domaćin, odnosno ispucana krumpirača otrovna vrsta i da uzrokuje teške gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Za ovu vrstu parazitski rast na drugoj vrsti gljive toliko je karakterističan da se ne može zamijeniti s nekom drugom vrstom.