KRALJEVKA

Butyriboletus regius (Krombh.) D.Arora & J.L.Frank

Etimologija: regius (lat.) = pravo, stvarno, realno. Po prelijepoj boji.

Engleski naziv: Royal Bolete

Klobuk: 6-22 cm širok, debelomesnat, prvo je kuglast pa jastučast i malo ulegnut, površina se po suhom vremenu raspucava na polja, lijepe je crvene boje i pustenast, potom gol i suh, ubrzo poprima lijepu ružičastu boju iz koje proviruje žuta osnova.

Stručak: 5-18 cm visok i 3-6 cm debeo, jajolik je pa batinast, nešto je proširen na bazi i često karakteristično zakrivljen, pod klobukom je zlatnožut s finim žutim mrežastim crtežom na gornjem dijelu, često skoro bijel, prema vrhu je često krvavocrvenog tona, mjestimično je s više crvenih pjega.

Rupice/cjevčice: Uske, okruglasto-višekutne, zlatnožute pa u starosti maslinasto-žute ili maslinaste, na pritisak ne mijenjaju boju ili vrlo lagano poplave, cjevčice su 0.5-2.5 (3.5) cm duge, široke, lagano su prirasle ili skoro slobodne, zlatnožute, u starosti su maslinasto-žute.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste do eliptične, prozirne, 10-16 x 3.5-5 µm, Qe = 3.2 (cromushrooms: (10) 10.8 - 12.5 (14.1) × (3.5) 3.52 - 4 (4.1) µm, Q = (2.5) 2.9 - 3.4 (3.8), N = 145, Me = 11.8 × 3.7 µm, Qe = 3.2); otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, tvrdo, bjelkasto do svijetložuto, ispod kožice je crvenkasto, na dnu stručka je ružičasto, na prerezu ne mijenja boju ili vrlo rijetko poprimi svijetloplavi ton, obično ispod kožice klobuka; miris je ugodan na vrganje, a okus je blag, orašast.

Stanište: Raste od lipnja do listopada, pojedinačno ili ponekad po više primjeraka zajedno srašteno, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, najčešće s bukvom, hrastom i kestenom. U Hrvatskoj je poznata s dvadesetak lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Baniji, Lici, Dalmatinskoj zagori te na otocima Krku i Košljunu. Prvih pet slika snimio je Neven Ferenčak, 8.9.2019., na lokalitetu Ivanščica, 24.9.2017., 29.9.2017. i 17.9.2025., šestu, sedmu i osmu Safet Omerović - Basso, 1.10.2023., na lokalitetu Livade kod Motovuna, a deveta je snimljena 7.8.2023., na lokalitetu Ponikve kod Zagreba. Uzorak je pronađen 20.6.2026., na lokalitetu u blizini Sv. Ivana Zeline.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Ovaj vrganj je s prelijepom crveno-ružičastom bojom klobuka i zlatnožutom bojom cjevčica i stručka, prekriven je sitnom mrežicom iste boje. Moguća je zamjena sa šiljastonogim vrganjem (Butyriboletus appendiculatus), Fechtnerovim vrganjem (Butyriboletus fechtneri), te ljupkim vrganjem (Butyriboletus fuscoroseus) koji mijenjaju boju trusišta na pritisak prstom. Smatra se varijacijom šiljastonogog vrganja. Ne postoji nikakva opasnost od zamjene s otrovnim gljivama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1077. Kraljevski vrganj (kraljevka) (Boletus regius Krombholz); Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Kraljevka (Boletus regius Krombh.)

RUŽIČASTOSIVI VRGANJ

Butyriboletus roseogriseus (Šutara, M.Graca, M.Kolařík, Janda & Kříž) Vizzini & Gelardi

Etimologija: roseus (lat.) = ružičast + griseus (lat.) = sivo. Po boji.

Klobuk: 6-16 cm širok, mesnat, prvo je gotovo polukuglast, zatim je konveksan do izravnato-konveksan ili jastučast, površina je suha, bez sjaja, nekad je neravna, blago pustenasta, rjeđe je baršunasta, ponekad postaje sitno pahuljasto-zrnasta, u mladosti je često s pepeljastosivom prevlakom (pahuljast), rub je isprva nepravilno valovit, prilično je promjenjive boje, mijenja se tijekom razvoja, a ponekad ovisi i o vremenskim uvjetima, svijetloružičast, srednje ružičast (mjestimično čak crvenkasto-ružičast), sivkasto-ružičast, siv (ponekad sa sivkasto-maslinastom nijansom, osobito na sredini), sivkasto-smeđ, oker, svijetlosmeđ, srednje smeđ do tamnosmeđ, ružičaste nijanse su najizraženije u ranim razvojnim stadijima, kasnije postupno blijedi, pa u kasnijim stadijima prevladavaju sive, oker ili smeđe nijanse, ružičaste ili crvenkaste nijanse ipak dugo ostaju vidljive barem na rubnom dijelu, često sve do zrelosti.

Stručak: 5-10 cm visok i 3-5 cm debeo, pun, valjkast, manje je ili više batinasto zadebljan na bazi, ponekad je gotovo vretenast, pri dnu je zaobljen ili sužen, ponekad je s malim, do 15 mm dugim produžetkom, čitav je jarko žut, ponekad je u donjem dijelu svijetložut, nadzemni dio prekriven je žutom, dobro razvijenom mrežicom, na oštećenim mjestima poplavi, mjesta izgrižena od puževa (nakon početne plave oksidacije) ponekad postaju crvena do vinskicrvena, a na kraju hrđastosmeđa, bazalni micelij je uglavnom bijel ili bjelkast, ponekad je sivkast, sivo-maslinast ili mjestimično blago hrđastosmeđ.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, promjera su najviše 1 mm u zrelosti, okruglaste, žute ili zlatnožute, u starosti poprimaju blagu maslinastu nijansu, cjevčice su duge do 20 mm, približno su iste dužine kao debljina mesa u klobuku, iste su boje kao i rupice, donekle su zaokružene uz stručak, ponekad se blago spuštaju po stručku s malim zupcem u zrelosti, i rupice i cjevčice na pritisak ili ozlijeđenom mjestu postaju plave ili plavo-zelene.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste do eliptične, glatke, neamiloidne, 11-16.7 x 4.8-7.5 µm, Q = 1.9-2.6, Qav = 2.31, bazidije su uglavnom 4-sporne, batinaste ili batinasto-glavičaste, 28-44.5 × 8.5-12.5 μm, sa sadržajem koji je raspršen ili otopljen te često djelomično zrnast ili s više kapljica, pleurocistide su rijetke, raštrkane, glatke, tankih stijenki, vretenaste, izduženo-vretenaste, vretenasto-kljunaste ili oblika boce, 32-52 × 6-10 μm, cheilocistide su vrlo brojne, različitih oblika, od gotovo valjkastih ili gotovo batinastih do vretenastih, vretenasto-kljunastih ili oblika boce, 27-61 × 4-12.5 μm, glatke, tankih stijenki, pileipelis je trihoderm koji se sastoji od hifa širokih 3-8.5 μm, bez izražene inkrustacije, nadzemni dio stručka prekriven je plodnim caulohimenijem, caulobazidije su 32-42 × 7-14 μm, uglavnom 4-sporne, prilično su brojne u gornjem dijelu stručka, rijetko su raspršene u donjem dijelu, batinaste ili batinasto-glavičaste, sa sadržajem koji je otopljen ili raspršen te često djelomično zrnast ili s više kapljica, caulocistide su različitih oblika, gotovo valjkaste, batinaste, vretenaste, vretenasto-trbušaste, vretenasto-kljunaste ili oblika boce, brojne su osobito na grebenima mrežastog uzorka stručka, 32-58 × 6-15 μm, glatke, tankih stijenki, sa sadržajem koji je raspršen ili otopljen, lateralni sloj stručka je izraženo razvijen osobito u gornjem dijelu stručka, rahlo raspoređen, sastavljen od divergentno raspoređenih hifa širokih 3-8 μm, debljina lateralnog sloja stručka je 35-55 μm između grebena mrežastog uzorka, a do 100 μm u trami grebena, trama klobuka sastoji se od rahlo i nepravilno isprepletenih nitastih i donekle proširenih hifa širokih 3-20 μm, glatkih, tankih stijenki, trama gornjeg i srednjeg dijela stručka sastoji se od nitastih i donekle proširenih hifa gusto i gotovo pravilno raspoređenih manje ili više paralelnih s uzdužnom osi stručka, širokih 4-21 μm, hife u osnovi stručka široke su 4-14 μm i manje pravilno raspoređene nego u drugim dijelovima stručka, bez kopči; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, žuto ili svijetložuto u klobuku, u vrhu i površinskom sloju stručka, svijetložuto ili bjelkasto u središnjem dijelu stručka, smeđe u bazi, sloj ispod kožice klobuka u mladosti je ružičast ili crvenkast, a kasnije postaje smeđ, na prerezu u dodiru sa zrakom poplavi u klobuku i u vrhu stručka, oštećena mjesta na klobuku mladih primjeraka odmah postaju ružičasta ili crvena, a zatim vrlo polako smeđa, mjesta izgrižena od puževa ili drugih životinja vrlo postaju narančasto-crvena, tamnocrvena ili tamno vinskicrvena, a na kraju postaju smeđa do tamnosmeđa; miris je ugodan, karakterističan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom ili jelom, ponekad se pronađe i u bjelogoričnim šumama, u blizini bukve, kestena ili hrasta, na vapnenastom tlu, voli toplija staništa. Prvu sliku snimio je Danijel Mulc, drugu i treću Neven Ferenčak, a posljednje tri Helena Petrić, 28.8.2025., u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete.

Napomena: Obilježja važna za razlikovanje opisane vrste od drugih vrsta u sekciji Appendiculati mogu se sažeti kako slijedi: a) Klobuk je u mladosti barem djelomično ružičast, kasnije prevladavaju sivi, oker ili smeđi tonovi, no na rubu se uglavnom zadržavaju tragovi ružičastih ili crvenkastih nijansi sve do stadija zrelosti. Unatoč tome što se boja klobuka prilično mijenja tijekom razvoja, ona je dovoljno karakteristična i pomaže u  razlikovanju od ostalih vrganja iz sekcije. b) Stručak je žut, bez ružičastih ili crvenkastih tonova. c) Meso u bazi stručka je smećkasto. d) Meso i cjevčice relativno intenzivno poplave. e) Raste ispod jele u pretplaninskim područjima. f) Inkrustacija hifa pileipelisa je vrlo slaba ili je uopće nema. g) Spore su relativno široke, a omjer duljine i širine spora (Qav) je nizak. Radi usporedbe, mikroskopskom analizom europskih vrsta sekcije Appendiculati dobivene su sljedeće dimenzije spora i vrijednosti Qav (po redoslijedu od veće prema manjoj vrijednosti): kraljevka (Butyriboletus regius) 10-16 × 3.4-5 μm, Qav = 3.21; lažni šiljastonogi vrganj (Butyriboletus subappendiculatus) 10.8-17 × 3.5-4.7 μm, Qav = 3.16; šiljastonogi vrganj (Butyriboletus appendiculatus) 10.8-15.5 × 4-5.5 μm, Qav = 2.65; ljupki vrganj (Butyriboletus fuscoroseus) 10-15.8 × 4.1-5.9 μm, Qav = 2.61; Fechtnerov vrganj (Butyriboletus fechtneri) 10-17.5 × 4.6-6.7 μm, Qav = 2.32; B. roseogriseus 11-16.7) × 4.8-7.5 μm, Qav = 2.31. Najbliža srodna vrsta je ljupki vrganj, od kojeg se razlikuje prije svega po izostanku crvenkastih tonova na stručku, nešto drukčijoj boji klobuka bez ljubičasto-smeđih nijansi, smećkastom mesu u donjem dijelu stručka, rastu ispod jele u brdskim šumama, vrlo slaboj inkrustaciji ili njezinom izostanku na hifama pileipelisa te širim sporama (4.1-5.9 μm), a Qav = 2.61. Ostale slične vrste iz sekcije su kraljevka, koja se razlikuje po ružičastom, crvenkasto-ružičastom ili crvenom klobuku bez smeđih ili sivkastih nijansi, mesu i cjevčicama koji ne mijenjaju boju ili poprimaju vrlo slabu plavu nijansu, rastu ispod bjelogoričnog drveća, užim sporama, šiljastonogi vrganj, koji se razlikuje prvenstveno po smeđoj boji klobuka bez ružičastih ili crvenkastih tonova, izraženijoj inkrustaciji hifa pileipekisa, nešto užim sporama, te rastu pretežno ispod bjelogoričnog drveća, uglavnom hrastova, lažni šiljastonogi vrganj, koji se razlikuje prvenstveno po svijetlooker ili svijetlosmeđem klobuku bez ružičastih ili crvenkastih tonova, izostanku plavljenja (ili tek vrlo slabo poplavi) mesa i cjevčica, te znatno užim sporama, te Fechtnerov vrganj, koji se razlikuje po bjelkastom, sivkastom, srebrnastosivom, sivo-smeđem ili smećkastom, ponekad jedva sjajnom klobuku (meso ispod kožice klobuka je smeđe ili ružičasto-smećkasto, no ta se ružičasto-smećkasta boja sloja obično vidi tek pri  mikroskopiranju površinskog sloja ili na presjeku klobuka, pa uglavnom nema znatnog utjecaja na bjelkastu, sivkastu ili smećkastu boju površine klobuka), često ružičastoj ili crvenkastoj zoni na stručku, ružičasto ili karmin crveno-ružičastom mesu u donjem dijelu stručka kod mladih primjeraka, rastu uglavnom ispod bjelogoričnog drveća, obično hrastovima, u termofilnim područjima.

Referentni izvori: Josef Šutara, Václav Janda, Martin Kříž, Michal Graca, Miroslav Kolařík. Contribution to the study of genus Boletus, section Appendiculati: Boletus roseogriseus sp. nov. and neotypification of Boletus fuscoroseus Smotl. Czech Mycology 66(1):1-37 DOI:10.33585/cmy.66101. June 2014.

LAŽNI ŠILJASTONOGI VRGANJ

Butyriboletus subappendiculatus (Dermek, Lazebn. & J.Veselský) D.Arora & J.L.Frank

Etimologija: sub (lat.) = skoro + appendiculatus (lat.) = resasto, s dodatkom, produžetak. Po sličnosti sa šiljastonogim vrganjem (Butyriboletus appendiculatus).

Klobuk: 4-19 cm širok, prvo je konveksan, zatim je raširen, uglavnom je suh, oker-smeđ, smeđ do narančasto-smeđ, u starosti je ispucan.

Stručak: Valjkast, pun, zdepast, zadebljan na bazi, baza je često s korjenastim produžetkom, žućkast, na bazi posmeđi, s izraženom je svijetložutom mrežicom.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, cjevčice su prirasle na stručak, svijetložute do limunastožute, na pritisak ne poplave.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 9-15 x 3-4.5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Čvrsto, tvrdo, bijelo, svijetložuto do limunastožuto, ispod cjevčica je sumporastožuto, ponekad je lagano ružičasto uz rub, nikad ne poplavi; miris je slabo izražen, ugodan, nije na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, na kiselom tlu, voli toplija staništa. Slike je snimio Neven Ferenčak, 20.9.2025., na lokalitetu Trakošćan.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je gljiva izvrsne kvalitete.

Napomena: Slični šiljastonogi vrganj raste u šumama bukve, a meso na prerezu blago poplavi, dok lažni šiljastonogi vrganj raste u kiselim crnogoričnim šumama, meso mu je više bijelo i na rubu žuto, ne poplavi. Također se česti miješa sa raspucanim vrganjem (Boletus reticulatus), kojemu se kožica klobuka također raspucava, a stručak mu nikada nije žut.

LIJEPONOGI VRGANJ

Caloboletus calopus (Pers.) Vizzini

Engleski naziv: Bitter Beech Bolete

Klobuk: 4-18 cm širok, debeo, mesnat i tvrd, najprije polukuglast, kasnije raširen, suh, bjelkast, sivkast ili sivkasto-smeđ, rub je podvijen.

Stručak: 10-15 cm visok, u mladosti gomoljasto zadebljan, ispod klobuka je žućkast, a prema dnu krasne crvene boje s crvenkasto-smeđim mrežastim crtežom, osnova žuto-smeđa, na dodir crvena boja postane zelenkasto-modra.

Rupice/cjevčice: Sitne, slobodne, sumporastožute, na dodir postanu zelenkasto-modre kao i cijela gljiva, cjevčice su kraće prema stručku, sumporastožute.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste do eliptične, 11-16 x 4-5.5 µm, Q = 2.4-2.8, (cromushrooms: bazidiospore su (11) 11.2 - 15.0 (16.2) × (3.9) 4.1 - 5.0 (5.5) µm, Q = (2.3) 2.6 - 3 (3.4), N = 120, Me = 12.1 × 4.6 µm, Qe = 2.6, bazidije su 30-36 × 9.5-11.2 µm, N = 6); otrusina je maslinasto-oker do maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, bjelkasto ili blago žućkasto, na prerezu odmah jako poplavi, a poslije u osnovi lagano pocrveni; miris je neugodno kiselkast, a okus vrlo gorak.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama, rjeđe u bjelogoričnim, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na kiselom tlu. Prva slika snimljena je polovicom listopada na lokalitetu Pila kod Stubičkih toplica, druga i četvrta slika polovicom srpnja na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, treća i sedma slika krajem rujna na lokalitetu Gala kod Sinja, peta i šesta slika krajem kolovoza na lokalitetu Brlenić kod Krašića.  

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog vrlo gorkog okusa mesa i teže probavljivosti. Ponekad ih pojedinci robusnije građe konzumiraju bez ikakvih posljedica, međutim nikako se ne preporuča za konzumaciju, jer kod osjetljivijih osoba može uzrokovati ozbiljne gastrointestinalne poremećaje koji mogu trajati i do 24 sata.

Napomena: Moguća je zamjena s otrovnim sotonskim vrganjom (Rubroboletus satanas) koji ima drastično zadebljanje stručka i površinu trusišta crvene boje. U literaturi se spominje i gorki vrganj (Caloboletus radicans) koji nema crveni stručak.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1083. Lijeponogi vrganj (Boletus calopus Fries), Sinonimi: Boletus pachypus Fries, Boletus olivaceus Rick.

POLIGONALNI VRGANJ

Caloboletus polygonius (A.E.Hills & Vassiliades) Vizzini

Etimologija: poly- (gr.) = mnogo, mnogi + gonio (gr.) = kut, ugao. Po obliku ljuskica raspucanog klobuka.

Klobuk: 3-25 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan i malo tupo ispupčen, suh, bjelkast, kremast, okerast do smećkast, kasnije potamni, na dodir postane tamnosmeđ, kasnije se raspucava na poligonalne ljuske.

Stručak: 4-7 cm visok i 2-6.5 cm debeo, zdepast, kratak, valjkast, blago je sužen na bazi, žut, gusto je prekriven crvenim do rubinskicrvenim vlakancima, nema mrežicu, samo ponekad na krajnjem vrhu, na bazi je svijetložut.

Rupice/cjevčice: Sitne, okrugle, cjevčice su prirasle na stručak, prvo su kremaste, kasnije su žute, na pritisak poplave.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, izdužene, glatke, 12-15 x 4.5-6 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Čvrsto, do 3 cm debelo, tvrdo, bijelo do svijetložuto, u dodiru sa zrakom postane tamnoplavo, osobito u stručku; miris je slab, donekle kiseo, a ukus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u parkovima i polupošumljenim područjima u simbiozi s crnogoričnim drvećem, ponekad se pronađe i ispod bjelogoričnog drveća. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc, početkom lipnja, na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog okusa mesa.

Napomena: Raste na karakterističnom staništu, klobuk mu se raspucava, a meso na prerezu poplavi.

GORKI VRGANJ

Caloboletus radicans (Pers.) Vizzini

Engleski naziv: Rooting Bolete

Klobuk: 5-25 cm širok, debelomesnat, u mladosti je polukružan pa zatim jastučast, bjelkasto-pepeljastosiv, svijetlooker ili sivkasto-smeđ, kožica je suha i skoro baršunasta, rub je tanak i podvijen.

Stručak: 5-10 cm visok i 3-7 cm debeo, valjkast, prema dnu je zadebljan i korjenast, žućkast, sa žućkasto-smećkastom mrežicom, često je s crvenim prstenastim pojasom na vrhu, na dodir postane crvenkasto-smeđ, na osnovi je nešto tamniji, uglavnom ružičast do crvenkast i pahuljast.

Rupice/cjevčice: Žućkaste do žuto-zelene, na dodir ili na prerezu jako poplave, prirasle; cjevčice su nejednake, žućkaste su do žuto-zelenkaste.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste do eliptične, duguljaste, glatke, 11-15 x 4.5-6 µm, Qe = 2.4-2.6 (cromushrooms: (10.1) 10.6 - 14.6 (16.3) × (3.2) 3.7 - 4.6 (5.2) µm, Q = (2.4) 2.5 - 3.6 (4.1), N = 120, Me = 12.4 × 4.1 µm, Qav = 3); otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Tvrdo, spužvasto, žućkasto, na prerezu odmah poplavi pa poslije posmeđi; miris je neugodan na tintu, a okus je također neugodan, karakteristično gorak i trpak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolom postane crveno-smeđe, sa željeznim sulfatom se polako oboji u sivo-plavo, dok se cjevčice, meso i kožica klobuka u dodiru s kalijevom lužinom postanu prljavosmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom i brezom, te po parkovima i vrtovima. Dosta je česta u mediteranskom području. Primjerci na prve dvije slike snimljeni su u rujnu na lokalitetu Gljev kod Sinja, četvrtu, petu, šestu i sedmu sliku snimio je Neven Ferenčak, a osmu Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali je smatramo nejestivom zbog dosta gorkog okusa mesa i neugodnog mirisa. Iako nije otrovna, ova gljiva je toliko gorka da će pokvariti svako jelo u koje je stavite. U Kini i SAD-u se smatra jestivom gljivom, ali teško da dobra jestiva gljiva zbog svoje gorčine.

Napomena: Meso i cjevčice upadljivo poplave i ima gorak okus mesa. Sličan je nevaljali žučni vrganj (Tylopilus felleus) koji ima bjelkasto-crvenkasto meso, s ružičastim je crtežom na stručku. Potpuno bijele boje je ljupki sluzavac (Suillus placidus) koja po vlažnom vremenu ima mazav klobuk, cijelo plodno tijelo je sjajno i glatko, a cjevčice su dugo vremena bijele boje.

PAPRENI SLUZAVAC

Chalciporus piperatus (Bull.) Bataille

Etimologija: piperatus (lat.) = papreno. Po okusu.

Engleski naziv: Peppery Bolete

Klobuk: 2-6 cm širok, u mladosti prvo je kuglast pa polukuglast, zatim otvoren, gol, gladak, po suhom vremenu je sjajan, a po vlažnom malo mazav, kožica se djelomično guli, oker, svijetlooker, žuto-narančast ili crvenkasto-smeđ.

Stručak: 3-8 cm visok i 5-15 mm debeo, tanak, slabašan, tanak, pun, valjkast, lomljiv, najčešće je sužen na osnovi, gladak, boje je klobuka, riđ, osnova je žuta i jako žuto-smeđe baršunasta, s žutim je micelijskim nitima.

Rupice/cjevčice: Velike, višekutne, nepravilne, smeđe do crvenkasto-smeđe boje poput cigle, cjevčice su prirasle ili se lagano spuštaju po stručku, boje su rupica.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste do eliptične, 8-11 x 4-5 µm (cromushrooms: spore su (8) 8.3 - 9.9 (10.8) × (3) 3.3 - 3.8 (4.4) µm, Q = (2.1) 2.4 - 2.8 (3), N = 160, Me = 9.1 × 3.5 µm, Qe = 2.6, bazidije su široko batinaste, 4-sporne, oko 24 × 11 µm, N = 1, sterigme su duge 5-7 µm, cheilocistide su 42-63 × 9 - 14 µm, N = 2); otrusina je cimetastosmeđa do crvenkasto-smeđa.

Meso: Nježno, malo vlaknasto, oko cjevčica i ispod kožice klobuka crvenkasto ili ružičasto, žuto prema osnovi stručka; miris nije izražen, a okus je ekstremno papreno ljut. Neki izvori navode da na prerezu poplavi.

Kemijske reakcije: Stručak i trusište u dodiru s kalijevom lužinom (KOH) postanu tamnosmeđi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, skupno ili pojedinačno, u šumama bora, smreke i jele ili bjelogoričnim šumama bukve i hrasta, te po pašnjacima, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem. Sumnja se da parazitira micelij crvene muhare (Amanita muscaria). Prva slika snimljena je 13.6.2024., na lokalitetu Galgovo kod Zagreba, posljednje tri 6.7.2024., na lokalitetu Pila kod Stubičkih toplica, a uzorak je pronađen 13.6.2026., na lokalitetu Radoboj kod Krapine.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Uvjetno je jestiva gljiva dobre kvalitete. Dosta je paprenog okusa pa dobra začinska gljiva. U mješavini s drugim gljivama se ne smije koristiti više od 30% od ukupne količine, jer će jelo biti previše papreno. Ljutina se smanjuje duljim kuhanjem. U vrlo rijetkim slučajevima je prijavljeno da je uzrokovala gastrointestinalne probleme, međutim do sada nije poznat niti jedan takav slučaj kada je bio dovoljno kuhan. Konzumiran sirov, smatra se lagano otrovnim, jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje minimalno vrijeme kuhanja od 15-20 minuta.

Napomena: Jedini je vrganj koji se smatra nejestivim zbog paprenog okusa mesa. Sličan je rubinski ljepljivac (Chalciporus rubinus), koji je sužen na bazi stručka, pri vrhu je crven, a na bazi žut.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1163. Papreni sluzavac (Chalciporus piperatus (Bull. ex Fr.) Bataille), Sinonimi: Boletus piperatus Fries ex Buillard, Suillus piperatus O.Kuntze; 1164. Gorki sluzavac (Chalciporus amarellus (Quel.) Moser), Sinonim: Boletus pierhugnesii Bond.

Chalciporus rubinus - created on September 2022 in Sachsen, Germany by eikeh99

RUBINSKI LJEPLJIVAC

Chalciporus rubinus (W.G.Sm.) Singer

Engleski naziv: Crimson Bolete

Klobuk: 1-6 cm širok, u početku je polukuglast, kasnije je gotovo ravan i tupo ispupčen na sredini, suh, po vlažnom vremenu često postane lagano ljepljiv ili mazav, žućkasto-narančast do crvenkasto-smeđ, gladak ili blago maljav.

Stručak: 2-5 cm visok i 0.5-1.5 cm debeo, valjkast, obično se blago sužava prema žućkastoj bazi, svijetle je karmincrvene boje.

Rupice/cjevčice: Nepravilne, višekutne, isprva su oker, kasnije postaju sve ružičastije prema rubu klobuka, na pritisak ne mijenjaju značajno boju, cjevčice se blago spuštaju po stručku.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, glatke, 5.5-8.5 x 4-5.5 µm; otrusina je crvenkasta do oker.

Meso: Bijelo, u sredini klobuku i u dnu stručka je žuto, ispod kožice klobuka, uz listiće i na vrhu stručka je ružičasto ili crvenkasto; miris je ugodan, ali ne karakterističan, a je okus blag ili malo gorkast po čemu se razlikuje od paprenog sluzavca (Chalciporus piperatus) kod kojega je ljuto i jako papreno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama u simbiozi s hrastom ili grabom, uglavnom voli kiselo tlo, vrlo je rijetka vrsta. U Hrvatskoj je nađena u šumi hrasta lužnjaka (Quercus robur) i običnog graba (Carpinus betulus) na samo jednom lokalitetu, u okolici Velike Gorice.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slične su vrste Chalciporus pseudorubinus, papreni sluzavac, sotonski vrganj (Rubroboletus satanas), vučji vrganj (Rubroboletus lupinus) i krvavocrveni vrganj (Rubroboletus rubrosanguineus). Naša vrsta prvenstveno se razlikuje po klobuku koji nije širi od 6 cm. Zaštićena je vrsta i nalazi se na listi kritično ugroženih vrsta.

VIŠEBOJNI VRGANJ

Cupreoboletus poikilochromus (Pöder, Cetto & Zuccher.) Simonini, Gelardi & Vizzini

Etimologija: poikilo- (gr.) = raznoliko, mnoštvo + chroma (gr.) = boja. Po varijaciji boje.

Klobuk: 5-10 cm širok, najprije je konveksan, poslije se raširi, suh, žuto-smeđ, sivkasto-smeđ, smeđ ili tamnosmeđ, mjestimično je s ružičastom nijansom, baršunast, rub je valovit.

Stručak: 5-12 cm visok, valjkast, prema bazi je nešto deblji, na samoj bazi je zašiljen, žut, prekriven širokom žutom mrežicom koja poslije pocrveni ili posmeđi.

Rupice/cjevčice: Najprije su žute, kasnije su s ružičastom nijansom, cjevčice su kratke, zaokružene su uz stručak, prirasle, žuto-maslinaste, na pritisak poplave.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, duguljaste, glatke, 12-14 x 4-5 µm; otrusina je maslinastozelana.

Meso: Debelo, čvrsto, bjelkasto-žuto, ispod kožice klobuka i uz rub stručka je žućkasto, na presjeku tek malo poplavi iznad cjevčica i u bazi stručka; miriše na ljekarnu, a okus je slatkast.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, najčešće šumama hrasta medunca (Quercus pubescens) i kestena, u mediteranskom području. Slike je snimila Helena Petrić, 14.9.2025., u okolici Rijeke, u priobalnoj šumi hrasta medunca.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vrlo je rijetka vrsta pa je potrebna zaštita, jer su joj staništa ekstremno ugrožena. Kako je rijetka nema preciznih podataka o jestivosti, pa se ne bi trebala sakupljati za konzumiranje.

Napomena: Opisani je vrganj vrlo rijetka vrsta. Pronađen je na Medvednici kod Zagreba 18. listopada 1993. godine. Opći izgled podsjeća na šiljastonogog vrganja (Butyriboletus appendiculatus), a boja klobuka asocira na lijeponogog vrganja (Caloboletus calopus). Međutim, žuta boja stručka i cjevčica koje postanu crvenkaste, te široka mrežica na stručku vrlo su znakovita obilježja po kojima se prepozna. Rijetka je vrste, a prvi je put identificirana 1987. godine i pozicionirana u rod Boletus, da bi 2015. godine bila prebačena u rod Suillellus, ali još uvijek postoje razmimoilaženja između različitih autora o tome koji prioritetni naziv ova gljiva treba imati. Sve vrste koje su pozicionirane u rodu Suillellus po Blanco-Diosu osim Queletovog vrganja (Suillellus queletii) i mrežastonogog vrganja (Suillellus luridus) nemaju filogenetsku potporu i stoga bi trebale biti nevažeće. Iz toga slijedi da je trenutno točna lokacija ove gljive u novom rodu Cupreoboletus koji je, zahvaljujući molekularnim ispitivanjima, postavljen kao novi monospecifični rod porodice Boletaceae koji uključuje termofilnu vrstu iz južne Europe, koju karakterizira promjena boje prema bakrenocrvenim nijansama, trusište na kojem se stvaraju mali kristalići pri sušenju, sladak i dugotrajan miris i prisutnost pseudocistida.

MEDITERANSKI VRGANJ

Cyanoboletus mediterraneensis Biketova, A.Rinaldi & Simonini

Etimologija: pulvis (lat.) = posuto + lentus (lat.) = izdržljiv, ustrajan, žilav. Po zrnastom izgedu.

Engleski naziv: Inkstain Bolete

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, ponekad je blago režnjast, kožica je suha, baršunasta, žuto-smeđ, svijetlosmeđ do tamnosmeđ, trljanjem postaje tamno plavo-crn, rub je blago obješen.

Stručak: 2-9 cm visok i 0.7-3.5 cm debeo, zdepast, valjkast, na bazi je sužen, snažno je proširen na vrhu, ponekad je ukorijenjen, limunastožut, bez mrežice, nakon rukovanja površina postane intenzivno plavo-crna, bazalni micelij bijel.

Rupice/cjevčice: Srednje su široke, višekutne ili nepravilne, limunastožute, na ozlijeđenim mjestima postanu tamnoplave, cjevčice su duge do 12 mm, prirasle su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, u početku su limunastožute, zatim su žuto-maslinaste, na pritisak postanu plavo-zelene ili plavo-crne.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, ponekad su slabo vretenaste, glatke, debelih stijenki, 11-13 × 5-5.5 μm, pileipelis se sastoji od isprepletenih višesegmentnih hifa, širokih 3.5-7.5 μm, uglavnom prekrivenih žuto-smeđim pigmentom; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Debelo, u početku je limunatožuto ili žuto-zelenkasto, na prerezu u dodiru sa zrakom postaje intenzivno indigo tamnoplavo, a zatim postupno, nakon 25-30 minuta blijedi do zelenkaste nijanse; miris je blago kiselkast, a okus je blag do blago kiseo.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s hrastom crnikom (Quercus ilex). Prvu sliku snimila je Ivana  Mandić Mihaljević, 26.10.2025., na lokalitetu kod Pule, a ostale Safet Omerović - Basso, 18.9.2025., na lokalitetu Ližnjan kod Pule.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Ključne su karakteristike žuta boja i trenutno plavljenje svih dijelova na dodir.

POSUTI VRGANJ (TINTAR)

Cyanoboletus pulverulentus (Opat.) Gelardi, Vizzini & Simonini

Etimologija: pulvis (lat.) = posuto + lentus (lat.) = izdržljiv, ustrajan, žilav. Po zrnastom izgedu.

Engleski naziv: Inkstain Bolete

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je kuglast pa konveksan, te sve rašireniji, po vlažnom vremenu je ljepljiv, prilično mesnat, može biti crvenkasto-smeđ, smeđ ili sivo-maslinast, samo na mali dodir najprije poplavi, zatim čak pocrni, površina je baršunasta.

Stručak: 2-12 cm visok i 1-2.5 cm debeo, tanak, tvrd, često je zakrivljen, završava korjenasto, ispod klobuka je žut, prema dolje je smećkast i crvenkasto-smeđ ili ružičasto-crven, zrnast, baršunast, a na bazi je čađavo-smeđ i maljav od bijelog micelija, na dodir trenutno poplavi.

Rupice/cjevčice: Višekutne, prilično su velike, žuto-zelenkaste, na pritisak trenutno postaju tamnoplave, cjevčice su osrednje duge, prirasle su na stručak, blijedožute, kasnije su maslinaste.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste do eliptične, 11-15 x 4-6 µm, (cromushrooms: (10.7) 11.1 - 12.8 (14.8) × (4) 4.3 - 5 (5.4) µm, Q = (2.3) 2.4 - 2.8 (3.2), N = 95, Me = 11.9 × 4.6 µm, Qe = 2.6); otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Mekano, žuto, u bazi stručka je crvenkasto-smeđe, na presjeku jako poplavi, skoro pocrni; miris nije izražen, okus je kod mladih gljiva slatkast, a kod starih gorak.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka u dodiru sa sumpornom kiselinom postane narančasto-crvena, dok kožica klobuka sa željeznim sulfatom postane čađavo-crna, a meso posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, često u travi ili na šumskim stazama. Prvu sliku snimila je Mirna Katičić, 14.7.2024., a ostale Neven Ferenčak, drugu 3.10.2023., treću 27.6.2022., na lokalitetu u Međimurju, četvrtu 13.11.2023., petu, šestu i sedmu 30.7.2019., osmu i devetu 2.6.2026., na lokalitetu u Međimurju, desetu 21.9.2025., jedanaestu Danijel Balaško, 30.10.2022., na lokalitetu Jagnjedovac kod kod Koprivnice, a uzorak je pronašao Zvonko Turčin, 12.6.2026., na lokalitetu u okolici Ivanca.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - U osnovi je jestiva vrsta, ali se ipak smatra otrovnom vrstom, jer je nedavno istraživanje pokazalo da posuti vrganj apsorbira veće količine arsena iz zemlje. Ova vrijednost varira od 2.4-1300 mg/kg (prosječno 160 mg/kg) suhe tvari. Ovaj arsen je prisutan samo u obliku dimetilarsinske kiseline (DMA). Iako ova tvar nije izravno toksična, smatra se kancerogenom. Neki autori stoga ne preporučuju konzumiranje ove gljive ili da se to čini samo u malim količinama, jer su učinci nepoznati. Usporedbe radi, najniža smrtonosna doza arsena za ljude je 1.429 mg/kg tjelesne težine. Osim toga, tvar DMA se smatra kancerogenom. Pretpostavljajući prosječne količine DMA u vrganju, potrošnja ne smije biti veća od najviše 90 grama svježe mase godišnje.

Napomena: Spada u onu skupinu vrganjevki koje samo na mali dodir naglo poplave na svim djelovima što je vrlo značajna karakteristika. Upravo po tome se najviše i razlikuje od ostalih vrsta u podrodu Xerocomus kao što je primjerice podstavljeni baršunovac (Xerocomus subtomentosus).

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1112. Posuti vrganj (Boletus pulverulentus Opatowski)

GLATKI VRGANJ

Hemileccinum depilatum (Redeuilh) Šutara

Klobuk: 5-18 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je konveksan i u starosti se raširi, površina je neravna, baršunasta, smeđ ili tamnosmeđ, bjelkasto mramoriran, s nešto je svjetlije obojenim područjima prema rubu, na pritisak ne pomodri.

Stručak: 5-15 cm visok i 1-7 cm debeo, uglavnom je sužen i zašiljen na bazi, rijetko je valjkast, baza je često malo vretenasta, korjenast, bjelkasto-smećkast, rijetko je žućkast ili žuto-zelenkast, često više žućkast na vrhu, prema bazi je često s crvenkasto-smeđim pjegama, obično je bez mrežice, na pritisak ne mijenja boju, uz rupice je više ili manje crvenkast.

Rupice/cjevčice: Žute su boje žumanjka, u starosti su žuto-zelenkaste ili maslinasto-smeđe, u starosti ili na pritisak posmeđe, cjevčice su najprije prirasle pa poslije slobodne, žute.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, vretenaste, izdužene, glatke, 11-16 x 4.4-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, bjelkasto, kremasto ili žuto, uglavnom je svijetložuto na prijelazu stručka i klobuka, uz cjevčice i na bazi stručka je s crvenkastom nijansom, nakon nekoliko sati pocrveni (ne poplavi); miris nije izražen ili ugodan na jod (najizraženije u bazi stručka), a okus je neugodno gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, najčešće grabom ili hrastom, voli vapnenasto i suho tlo. U Hrvatskoj je poznata s desetak lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Istri i na Baniji.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Dio je autora navodi kao nejestivu vrstu.

Napomena: Kod determinacije obratiti pozornost na neravnu i baršunastu površinu klobuka, žute rupice i stručak, koji je na vrhu žut, a na bazi obično zašiljen.

PUSTENASTI VRGANJ

Hemileccinum impolitum (Fr.) Šutara

Etimologija: impolitus (lat.) = nije gladak. Po zrnasto-pahuljastom klobuku.

Engleski naziv: Iodine Bolete

Klobuk: 5-15 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan i na kraju se raširi, dosta je nepravilan, kožica je srasla s mesom, prilično je mesnat, može biti žuto-smečkast ili svijetlosmeđ, nekad je s ljubičastom nijansom, lagano je vlaknast ili zrnast.

Stručak: 6-10 cm visok i 2-5 cm debeo, najprije je potpuno trbušast pa se izduži, zadebljan je i zašiljen na bazi, tvrd, nema tragova mrežice, bjelkast, žućkast, na vrhu je limunastožut, na bazi je crvenkasto do crvenkasto-smeđe prošaran.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, okrugle su ili lagano izdužene, svijetložute, zlatnožute ili limunastožute, kasnije su žuto-zelene ili maslinastozelene, cjevčice su 5-15 mm duge, do stručka su zaokružene, zlatnožute i žuto-maslinaste, na dodir ne mijenjaju boju kao ni rupice.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do blago vretenaste, duguljaste, 10-16 x 4-6 µm, Qav = 2.7-3.1; otrusina je svijetlosmeđa do smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo ili svijetložuto, ispod kožice klobuka je ružičasto, na presjeku ne mijenja boju; miris je malo kiselkast i jak na jod, a okus je također kiselkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, najčešće hrastom, ali i bukvom, grabom ili lijeskom, rjeđe u crnogoričnim šumama u blizini bora, voli vapnenasto tlo; vrlo je rijetka vrsta. U Hrvatskoj je poznata s deset lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u Slavoniji te na otocima Braču i Rabu. Slike je snimio Neven Ferenčak, 25.9.2025.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljiv je po izostanku mrežice na stručku i što meso na prerezu ne mijenja bolju. Ima dosta vrganja sa slabo uočljivom mrežicom na stručku i nepromjenljive boje mesa kao što su primjerice vrlo slični vretenasti baršunovac (Aureoboletus moravicus) koji ima 3-7 cm široki klobuk, cjevčice se mogu spuštati po stručku, a rupice su višekutne i na pritisak posmeđe, te mirisavi vrganj (Lanmaoa fragrans) koji ima smećkasti klobuk, kao i stručak.

PARKOVNI BARŠUNOVAC

Hortiboletus bubalinus (Oolbekk. & Duin) L.Albert & Dima

Klobuk: 3-11 cm širok, prvo je polukuglast, zatim se raširi i često ulegne na sredini, kožica klobuka je najprije glatka i suha, a u starosti i po suhom vremenu je lagano raspucana, žućkasto-smeđ, smećkast, narančasto-smeđ, maslinasto-smeđ, crvenkasto-smeđ ili ružičasto-smeđ, baršunast, u starosti izblijedi, rub se u starosti raspucava.

Stručak: 4-7 cm visok, valjkast, često je zakrivljen, na bazi je često nešto uži, u gornjem je dijelu žut, ostali dio je uzdužno crveno-smeđe vlaknast na žućkastoj osnovi, na bazi je žut od micelija, na pritisak postane svijetloplav.

Rupice/cjevčice: Sitne, višekutne, poslije su labirintno izdužene, limunastožute, žuto-maslinaste ili maslinaste, na pritisak najprije postanu plavičaste ili zelenkasto-plave, a poslije smeđe, cjevčice su osrednje duge, prirasle ili se ponekad kratko spuštaju po stručku, žute, žuto-maslinaste ili maslinaste, na prerezu poplave.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do vretenaste, glatke, 12-14.5 x 4-5 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Žućkasto do žuto-smeđe, na prerezu je ispod kožice klobuka ružičasto, u stručku ispod klobuka postane lagano zelenkasto-plavo, od sredine prema bazi je narančasto-smeđe, u dnu stručka s nekoliko sitnih točkica narančaste boje, u klobuku je spužvasto, a u stručku je vlaknasto; miris je kiselkast, na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen u bjelogoričnim šumama i u parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično s lipom, topolom ili hrastom. Slike je snimio Neven Ferenčak, 18.9.2022., 1.9.2020. i 27.10.2025.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Sličan je engelijev baršunovac (Hortiboletus engelii) koji je na prerezu u bazi stručka narančaste boje mrkve.

ENGELIJEV BARŠUNOVAC

Hortiboletus engelii (Hlaváček) Biketova & Wasser

Klobuk: 3-12 cm širok, prvo je polukuglast, često s neravnom površinom, zatim raširen i često s uzdignutim rubom, površina je suha i ponekad bjelkasto raspucana, za vlažna je vremena glatka, tamnosmeđ, kasnije narančasto-smeđ, crvenkasto-smeđ ili ružičasto-smeđ, baršunast, nagrižena mjesta od crva su nejednako crvenkasta.

Stručak: 3-9 cm visok i 4-11 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, na bazi je šiljast, najprije je žut, kasnije je žuto-smećkast, na bazi je crvenkasto-smećkast i s bijelim micelijem, površina je crvenkasto točkasto-ljuskava.

Rupice/cjevčice: Višekutne, žute, cjevčice su osrednje duge, prirasle su na stručak, najprije su žute, kasnije su žuto-maslinaste ili maslinaste, na prerezu poplave.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do vretenaste, glatke, 10-13 x 5-6 µm; otrusina je cimetastožuta do cimetastosmeđa s maslinasto-smeđom nijansom.

Meso: U klobuku je svijetložuto, na prerezu u klobuku i gornjem dijelu stručka postane svijetloplavo do tamnoplavo, u dnu stručka je na prerezu narančasto s kapljicama boje mrkve, meso je po suhom vremenu skoro nepromjenjive boje; miris je kiselkast, na gljive, a okus je kiselkast ili orašast.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, uz rubove šuma i u parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično s lipom, brezom, hrastom, bukvom, grabom ili lijeskom, često u travi, voli kiselo tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete kao i svi baršunovci.

Napomena: Slični su marelični baršunovac (Rheubarbariboletus armeniacus), također ima raspucani klobuk, ali boje marelice, a stručak je zlatnožuto-oker, a na sredini je s crvenkastom nijansom, te parkovni baršunovac (Hortiboletus bubalinus), kojemu je meso u dnu stručka također narančasto, ali nije narančasto-smeđe od sredine stručka do baze.

KRVAVI BARŠUNOVAC

Hortiboletus rubellus (Krombh.) Simonini, Vizzini & Gelardi

Etimologija: rubellus (lat.) = jarko crveno. Po boji.

Engleski naziv: Ruby Bolete

Klobuk: 3-10 cm širok, prvo je polukuglast, zatim se raširi i skoro izravna, često je valovit, kožica je suha i lagano baršunasta, može biti krvavocrven, ružičasto-crven ili crveno-smeđ, u starosti i po suhom vremenu je raspucan i malo izblijedi.

Stručak: 3-10 cm visok i 0.8-1.5 cm debeo, valjkast, na bazi je često tanji, skoro je korjenast, najprije je čitav žućkast, ubrzo zatim postane crvenkast ili crvenkasto-smeđ poput klobuka, na vrhu ostane žućkast, vlaknast, na bazi je žućkasto baršunast od micelija, na dodir lagano poplavi.

Rupice/cjevčice: Osrednje su široke, višekutne, žućkaste, limunastožute ili zlatnožute pa žuto-maslinaste, na dodir postanu zelenkasto-plave, cjevčice su izrezane uz stručak, prirasle, osrednje su duge, žute su ili maslinaste, na presjeku postanu zelenkasto-plave.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do vretenaste, 11.5-12.5 x 5-5.5 µm; otrusina je žuto-maslinasta do maslinasto-smeđa.

Meso: U klobuku je bjelkasto do žućkasto, ispod kožice klobuka je žuto-narančasto do crveno, spužvasto, u stručku je žuto i malo vlaknasto, u dnu stručka je s brojnim narančastim, narančasto crvenim ili crvenim točkicama, na presjeku postane lagano tamnoplavo; miris je kiselkast, na voće, a okus je također kiselkast.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka i stručka u dodiru sa sumpornom kiselinom postane zasićeno crvena pa zatim izblijedi, meso i cjevčice s kalijevom lužinom postanu smećkaste, dok meso sa željeznim sulfatom postane sivo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jeseni u bjelogoričnim šumama i po parkovima u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično s hrastom, brezom, lipom ili bukvom. Treću sliku snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Konzumacija ovog vrganja može, u vrlo rijetkim sl učajevima, kod osjetljivijih ljudi izazvati određene alergijske reakcije pa bi svi koji su osjetili simptome nakon konzumacije trebali izbjegavati ovu vrstu.

Napomena: Sličan je crvenoraspucani baršunovac (Xerocomellus chrysenteron) koji je s mnogo izraženijom bojom, osobito na stručku. Marelični baršunovac (Rheubarbariboletus armeniacus) također ima raspucani klobuk, ali boje marelice, stručak je zlatnožuto-oker, a na sredini je s crvenkastom nijansom.

KESTENJASTI BARŠUNOVAC (KOSTANJEVKA)

Imleria badia (Fr.) Vizzini

Etimologija: badius (lat.) = smeđe, kestenjasto. Po boji.

Engleski naziv: Bay Bolete

Klobuk: 3-25 cm širok, mesnat, prvo je kuglast pa nepravilno konveksan i na kraju izravnat, skoro je gladak, po vlažnom je vremenu mazav, po suhom vremenu sitno ispuca, tamno crvenkastosmeđ, kestenjastosmeđ, tamno ciglastosmeđ do maslinasto-smeđ, dosta taman i ponekad gotovo crn, rijetko je svjetliji, sitno je baršunast, rub je najčešće podvijen, a u starosti je uzdignut.

Stručak: 5-15 cm visok i 1-6 cm debeo, mesnat, čvrst, tvrd, promjenljiv, prvo je trbušast pa izdužen, zadebljan je na bazi, žućkasto-smeđ, smećkast do okerasto-smećkast, pri dnu je boje klobuka, uzdužno je vlaknast, nema mrežicu.

Rupice/cjevčice: Sitne, višekutne, lako se odvajaju od podnice klobuka, svijetložute ili žuto-zelenkaste, na pritisak prstom postanu plavo-zelene, cjevčice su kraće prema stručku, više su ili manje prirasle, svijetložute, poslije su žućkasto-zelenkaste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste, glatke, 12-15 x 4-5 µm (cromushrooms: (12.1) 12.4 - 14.1 (15.4) × (3.8) 4.1 - 4.5 (4.8) µm, Q = (2.6) 2.9 - 3.3 (3.5), N = 120, Me = 13.2 × 4.3 µm, Qe = 3.1); otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bjelkasto, ponegdje je žućkasto, ispod kožice klobuka i u stručku je smećkasto, na prerezu jako poplavi, osobito ispod cjevčica, izdašno, najprije je čvrsto, kasnije je mekano; miris je malo kiselkast, ugodan na gljive, a okus dobar kao i kod najboljih vrganja, orašast, na gljive.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom za nekoliko minuta postane crveno-smeđe, meso stručka sa željeznim sulfatom postane lagano plavo-sivo, a kožica klobuka sa sumpornom kiselinom postane jarko crveno-smeđa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u velikim skupinama i uvijek na istim mjestima, u miješanim i crnogoričnim šumama, obično u simbiozi sa smrekom i borom, mnogo se rjeđe pronađe ispod starih kestena po bjelogoričnim šumama, voli kiselo tlo. Prve tri i peta slika snimljene su 31.10.2025. i 9.10.2022., na lokalitetu Cret Dubravica kod Zaprešića, a četvrtu je snimio Neven Ferenčak, 25.11.2023.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Vrlo je kvalitetna sušena. Nažalost, ova je gljiva nakon nesreće u Černobilu jako kontaminirana cezijem 137, jer navodno najintenzivnije apsorbira radioaktivne tvari. Ako se ne konzumira više od 10 kg gljiva godišnje, ne bi trebala značajnije utjecati na zdravlje, ali svatko mora donijeti odluku za sebe. Nije prikladna za djecu i trudnice. Sirova je škodljiva jer sadrži kserokomičnu kiselinu pa se preporučuje temeljita termička obrada. Osim cezija 137, u različitim količinama apsorbira i druge teške metale kao što su živa, kobalt i nikal. Oni se također smatraju bezopasnim ako se konzumira manja količina gljiva.

Napomena: Osrednje je veličine i dosta je slična hajdinskom vrganju (Boletus aereus) i jesenskom vrganju (Boletus edulis) od kojih se značajno razlikuje po tome što na pritisak ili na prerezu poplavi. Meso je bijele boje i teži da pomodri. Zamjena s otrovnom vrganjevkom nije moguća.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1117. Kestenjasti baršunovac (kostanjevka) (Xerocomus badius (Fr.) Kühn. ex Gilb.), Sinonim: Boletus badius Fries

ŽUTOBAKRENI VRGANJ

Imperator luteocupreus (Bertéa & Estadès) Assyov, Bellanger, Bertéa, Courtec., Koller, Loizides, G.Marques, J.A.Muñoz, Oppicelli, D.Puddu, F.Rich. & P.-A.Moreau

Klobuk: 6-15 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je raširen i ispupčen na sredini, gladak, najprije je žut, ponekad je ružičast, zatim je narančasto-smeđ, hrđastosmeđ ili ružičasto-smeđ, na kraju je crvenkasto-smeđ, osnova je žućkasta, zrnast, površina mjestimično plavi, rub je često sa žućkastim mrljama, na pritisak odmah poplavi, a na mjestima oštećenim od puževa je žuto-crven, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: 5-12 cm visok i oko 1.5-6 cm debeo, najprije je trbušast, zatim je izdužen i često valjkast, na gornjoj je polovici žuto-narančast do narančast, a na donjoj je polovici crven ili tamnocrven, s crvenom mrežicom, na dodir poplavi, a na mjestima oštećenim od puževa je žut.

Rupice/cjevčice: Sitne, okruglaste, crvene, narančasto-crvene ili tamnonarančaste, na dodir ili na prerezu poplave, cjevčice su najprije žute, zatim su zelenkaste do tamnoplave.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do vretenaste, 10.5-14.5 x 4.5-6 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, žuto, ponekad s crvenim ili crveno-ljubičastim zonama, na prerezu brzo poplavi; miris nije izražen, a okus je blag, sirovo je otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće bukvom, kestenom ili hrastom. Primjerak na drugoj slici snimio je Neven Ferenčak, a na trećoj i četvrtoj Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom. Sirova je otrovna, ali se vjerojatno može konzumirati u manjim količinama ako se temeljito termički obradi. Unatoč tome, poznati su slučajevi teških probavnih poremećaja, zbog čega je zbog sigurnosti treba izbjegavati.

Napomena: Moguća je zamjena s otrovnim tamnopurpurnim vrganjom (Imperator rhodopurpureus).

TAMNOPURPURNI VRGANJ

Imperator rhodopurpureus (Smotl.) Assyov, Bellanger, Bertéa, Courtec., Koller, Loizides, G.Marques, J.A.Muñoz, Oppicelli, D.Puddu, F.Rich. & P.-A.Moreau

Etimologija: rhodon (gr.) = ružičasto + purpureus (lat.) = purpurne boje, purpuran. Po purpurnocrvenoj boji.

Engleski naziv: Oldrose Bolete

Klobuk: 6-20 cm širok, kuglast do konveksan, nije sjajan, površina je skoro glatka, tamnoružičast, ružičasto-crven, ljubičasto-crven ili smeđ, osnova je žućkasta ili ružičasta, površina je ujednačene boje ili ponekad prošarana s plavim mrljama, baršunasto-dlakava, zrnasto-ljuskava.

Stručak: 5-15 cm visok i 2-7 cm debeo, postepeno je trbušast, okruglasto se zadebljava prema bazi gdje je skoro šiljast, sužen je na vrhu gdje je nekad dijelom i valjkast, žućkast, sa sitnom je crvenkastom mrežicom po površini koja je sve gušća prema bazi, mrežica ide gotovo do samog dna baze, na pritisak brzo poplavi.

Rupice/cjevčice: Vrlo su guste, okrugle, krvavocrvene, na dodir postanu plavo-crnkaste, cjevčice su kratke, slobodne, žućkaste, na pritisak brzo poplave.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do vretenaste, 12-13.5 x 5-5.5 µm, Q = 2.3-2.7; otrusina je ružičasto-smeđa.

Meso: Spužvasto, čvrsto, u svim dijelovima je žuto, na oštećenim ili od crva nagriženim mjestima je vinskicrveno, na prerezu jako poplavi, a nakon toga pozeleni tako da nigdje nije žute boje, u bazi stručka pocrveni; miris je u mladosti ugodno kiselkast, kasnije je neugodan i smrdljiv, a okus je blag, sirovo je otrovno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, a nikada po crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom. Dosta autora navodi da je nejestiva vrsta, a sirova je sigurno vrlo otrovna. Neki je autori navode kao jestivu ako se temeljito termički obradi, međutim navode se i slučajevi u kojima je i termički obrađena uzrokovala gastrointestinalne smetnje kod posebno osjetljivih osoba pa se ne preporučuje njezina konzumacija, jer se smatra velikim toksikološkim rizikom.

Napomena: Opisana se vrsta jasno razlikuje od krvavocrvenog vrganja (Rubroboletus rubrosanguineus) koji je crveno-ružičastog, a ne tamnog purpurnocrvenog tona. Purpurnožuti vrganj (Rubroboletus rhodoxanthus), lažna ludara (Rubroboletus legaliae) ili vučji vrganj (Rubroboletus lupinus) i teški vrganj (Imperator torosus) se teško međusobno razlikuju.

TEŠKI VRGANJ

Imperator torosus (Fr.) Assyov, Bellanger, Bertéa, Courtec., Koller, Loizides, G.Marques, J.A.Muñoz, Oppicelli, D.Puddu, F.Rich. & P.-A.Moreau

Etimologija: torosus (lat.) = veliko, robustno. Po rastu.

Engleski naziv: Brawny Bolete

Klobuk: 4-13 cm širok, mesnat, isprva je kruglast, zatim je jastučasto je spljošten, žut, žuto-smeđ, oker ili zelenkasto prošaran, u jamicama i oko ruba je više crvenkaste boje, na dodir naglo poplavi, pozeleni pa pocrni, u mladosti je fino baršunast, kasnije je gol, rub je u starosti debelo podvijen.

Stručak: 7-16 cm visok i 3-8 cm debeo, na bazi je 2-5 cm debeo, nabijen, pun, nekad je deblji od svoje visine, trbušast, malo je zadebljan na bazi, na dnu je često zašiljen, žućkast ili s krvavocrvenim preljevom na žutoj osnovi, donja je polovica ili baza tamnocrvena do crveno-smeđa, mrežica je fina, sitna, često se vidi samo uz pomoć povećala, žuto-crvena, prema dolje je tamnije crvene boje, na dodir postane plavo-crn.

Rupice/cjevčice: Veoma su sitne i u mladosti začepljene, u mladosti su potpuno zlatnožute, kasnije su narančasto-crvenog tona, na dodir postanu plavo-crnkaste; cjevčice su prirasle s veoma uskim jarkom, 0.5-2.2 mm duge, žute, kasnije su zlatnožute do crvenkaste, u starosti crvena boja nestaje i postaju žuto-maslinaste, na prerezu odmah postanu zeleno-plave.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 12-17.5 x 5-7 µm; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Veoma je debelo i upadljivo teško, kompaktno, sumporastožuto, u bazi je crveno poput cikle, žuta mjesta najprije prošarano pozelene pa zatim poplave, postaju sve tamnija dok ne postanu skoro crna, nakon 24 sata su ujednačene plamenocrvene boje; miris je ugodan na gljive ili voće, u starosti nije izražen, a okus je slab na gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do rujna, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, najčešće s hrastovima i bukvom, ponekad raste u kolonijama do dvadesetak primjeraka, najčešće raste u primorskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Sirova je i u najmanjoj količini otrovna i uzrokuje gastrointestinalne tegobe, a u nekim slučajevima i nakon što su gljive bile prethodno termički obrađene. Također se navodi da vjerojatno sadrži alkaloid koprinin koji u kombinaciji s alkoholom uzrokuje antabusni sindrom trovanja, odnosno izražene alergijske reakcije. U svakom slučaju, zbog svega navedenog smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je vrsta po jakoj promjeni boje mesa na prerezu ili na pritisak, na svim dijelovima. Jako oksidira i na kraju skoro pocrni kao i dosta drugih vrganja. Rupice su žute pa na kraju crvene. U mladosti se lako može zamijeniti sa šiljastonogim vrganjem (Butyriboletus appendiculatus).