Clavariadelphus ligula - created on August 2015 in La Thuile AO, Italy by Nicolò Oppicelli

SIVA KIJAČARKA

Clavariadelphus ligula (Schaeff.) Donk

Etimologija: lingula (lat.) = jezičak, mali jezik. Po obliku.

Engleski naziv: Ochre Club

Plodno tijelo: 2-7 cm visoko i 0.7-2.7 cm široko, jednostruko, izduženog je batinastog i nepravilnog oblika sa zašiljenim panjem, stisnuto ili ponekad kao razdvojeno na 2 dijela, vrh je tup i sužen na bjelkasto maljavoj osnovi, ostali je dio gol i obično jako naboran i izbrazdan, žućkasto, žuto-smeđe, oker do sivkasto.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, sa zrnatim sadržajem, 8-15 x 3-6 µm; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bijelo do žućkasto, na prerezu mjestimično malo posmeđi, osobito uz rub, mekano, spužvasto; miris nije izražen, okus je blag do gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, često u velikim skupinama, kao saprotrof tla po crnogoričnim šumama planinskih predjela, osobito na sloju borovih iglica na kiselom tlu ili tlu siromašnom hranjivim tvarima i na zemlji izmiješanoj s biljnim ostacima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali zbog dimenzija se nema veće uporabne vrijednosti.

Napomena: Najsličniji su velika toljaga (Clavariadelphus pistillaris) i odsječena toljaga (Clavariadelphus truncatus) s kojima se eventualno može zamijeniti. Od navedenih vrsta jasno se razlikuje po manjim dimenzijama, kao i po mikroskopskim značajkama.

VELIKA TOLJAGA

Clavariadelphus pistillaris (L.) Donk

Etimologija: pistillum (lat.) = tučak, tucalo. Po obliku.

Engleski naziv: Giant Club

Plodno tijelo: 3-25 cm visoko i 1-3.5 cm debelo, u obliku je toljage ili buzdovana, nekad je prilično dugo, a rjeđe kratko i zdepasto, te s jajolikim zaokruženim vrhom (nekad je izravnato na vrhu), sužava se prema dolje, krem, žućkasto, oker, smećkasto, crvenkasto-smećkasto, zelenkasto, sivo-zeleno ili zeleno-smećkasto, površina je prvo glatka pa uzdužno naborana.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 8.5-16.5 x 4.5-8 µm (cromushrooms: (10) 10.1 - 12.3 (13.7) × (5.9) 6.2 - 7.4 (8.2) µm, Q = 1.6 - 1.7, N = 30, Me = 11 × 6.7 µm, Qav = 1.6); otrusina je bijelo-žućkasta.

Meso: Čvrsto, vlaknasto, puno, bijelo do svijetložuto, na prerezu lagano posmeđi; miris je ugodan na gljive, a okus blag ili ponekad gorkast.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom (KOH) trenutno postane zlatnožuto, s gvajakovom tinkturom odmah poplavi, dok sa željeznim sulfatom postane sivo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i ranu jesen, pojedinačno ili u skupinama, u bjelogoričnim šumama, najčešće šumama bukve, na vapnenastom tlu. Prve dvije slike snimljene su krajem listopada na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića, treća krajem listopada na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, četvrta i peta krajem rujna na lokalitetu Gladovec Kravarski kod Kravarskog, a šestu i sedmu sliku snimio je Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split, početkom listopada na lokalitetu Brezovac na Dinari.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete jer je meso često gorkog okusa, a dio je autora navodi kao nejestivu vrstu.

Napomena: Skoro uvijek je karakterističnog batinastog oblika, a vrh je zaokružen. Ova vrsta raste isključivo ispod bjelogoričnog drveća. Slična je žutosmeđa toljaga (Clavariadelphus flavoimmaturus), koja raste na kamenitom tlu pod hrastom crnikom i borom. Odsječena toljaga (Clavariadelphus truncatus) ima plodno tijelo koje je na vrhu kao odrezano, manja je rastom i raste samo po višim planinskim predjelima u crnogoričnim šumama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1507. Velika toljaga (Clavariadelphus pistillaris (Fr.) Donk)

Clavariadelphus truncatus - created in Finland by Tapio Kekki

ODSJEČENA TOLJAGA

Clavariadelphus truncatus Donk

Etimologija: truncatus (lat.) = odsječeno, odrezano, deblo, panj. Po obliku.

 Engleski naziv: Truncated Club

Plodno tijelo: 4-15 cm visoko i 1-3 cm široko, batinastog je oblika ili uvijeno, vrh je poprečno izravnan, kao da je odsječen i zarastao, gornji rub je zupčast, donji uži dio je kratak i trbušasto se širi prema gore, površina je s neujednačenim svijetlim narančasto-smeđim pjegama i uzdužnim naborima, žućkasto do žućkasto-oker, te nekad s ljubičastim odsjajem, prema osnovi je bjelkasto, trusište se nalazi na površini plodnog tijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, lateralno zašiljene, 9-13 x 5-8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijele do krem boje, čvrsto, na prerezu postane vinskicrveno; miriše na gljive, a okus je blago slatkast ili nakon dužeg žvakanja lagano gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, najčešće u miješanim i crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, često u šumama jele, voli blizinu smreke, jele, bukve i breze, na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete kada se ukloni površinski sloj, a meso je karakteristično gorkasto.

Napomena: Po obliku je slična velika toljaga (Clavariadelphus pistillaris) kojoj donji dio plodnog tijela jednako visok, a gornji zadebljani dio ima zaobljen vrh, dok naša vrsta ima odsječen vrh, po čemu je i dobila ime. Najčešće raste po crnogoričnim šumama. Ponekad je i drugačijeg oblika.

OŠTROMIRISNA SPUŽVARKA

Gautieria graveolens Vittad.

Etimologija: morchellaeformis (lat.) = u obliku smrčka. Po izgledu.

Plodno tijelo: 1-4 cm široko, gomoljasto, jajoliko, eliptično, bubrežasto, kvrgave je i upadljive jamičaste površine koja podsjeća na alveole kod vrsta iz roda smrčaka, oker-smećkasto, svijetlonarančasto ili ružičasto-smeđe i prekriveno cimetastosmeđim prahom zrelih spora, peridij je vrlo tanak, u početku je bjelkast, kasnije crvenkast i s vrlo malim raspuklinama, unutarnji dio je oker-smećkast, kasnije je ispresijecan bjelkasto ornamentiranim komoricama različitih dimenzija, poligonalnim ili labirintnim, koje se skupljaju prema columeli, nepravilne komorice su do 3 mm široke, na bazi s brojnim, vitkim i grupiranim sivkastim micelijskim nitima ili rizomorfama.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, s tupim vrhom, ispresijecane su uzdužnim crticama, s 1-2 uljne kaplje, 10-28 x 8-15 µm; otrusina je svijetložuta do oker-žuta.

Meso: Žilavo, žućkasto, smećkasto do ružičasto-smeđe; miris je u mladosti vrlo jak i ugodan na voće, a u zreloj dobi postaje neugodan na pasirane rajčice i lož ulje, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, poluukopana u zemlji, kao saprotrof u miješanim i bjelogoričnim šumama, češće ispod bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta, ali se pronađe i u crnogoričnim šumama, obično ispod bora.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog rijetkosti i lošeg mirisa.

Napomena: Postoje dvije vrste koje se obično nazivaju šmrčkolikim tartufima, to su opisana vrsta i smrčkolika spužvarka (Gautieria morchelliformis), ali među njima postoje neke razlike. Opisana vrsta ima veće spore, u zrelosti ima vrlo intenzivan i neugodan miris na pasirane rajčice i lož ulje, više je limunastožute do svijetlonarančaste boje i uglavnom raste u bjelogoričnim šumama. Slična je vrsta s manjim sporama, češće raste u smrekovim šumama i miriše ugodno na voće.

Referentni izvori: Josipović, Matija, Samarđić, Ivica. 2020. Podzemne gljive Požeške kotline i Slavonskog gorja. Tiskara Zelina d.d., Zelina – 99.str. Oštromirisna spužvarka (Gautieria graveolens Vittad.)

SMRČKOLIKA SPUŽVARKA

Gautieria morchelliformis Vittad.

Etimologija: morchellaeformis (lat.) = u obliku smrčka. Po izgledu.

Plodno tijelo: 1-5 cm široko, kuglasto ili bubrežasto, upadljive je jamičaste površine koja podsjeća na alveole kod vrsta iz roda smrčaka, crvenkasto-smeđe, oker-smeđe, oker-sivo ili ponekad žuto-narančasto, unutarnji je dio šupljikav, formiran od vrlo nepravilnih komorica, poligonalnih ili labirintnih, najprije je bijela, zatim obojena svijetložutim sazrelim sporama, peridij je tanak, kratkotrajan, crvenkast i uvijek djeluje osušeno, na bazi je vidljiv splet micelijskih niti.

Mikroskopija: Bazidiospore su jajolike, brazdaste, 13-16 x 5-7 µm; otrusina je žuta.

Meso: S nepravilnim je sitnim bjelkasto ornamentiranim šupljinama, žućkasto, kasnije je boje vanjske površine plodnog tijela; miris je ugodan, slatkast ili mliječan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, poluukopana u zemlji, kao saprotrof u bjelogoričnim šumama, najčešće ispod bukve ili hrasta. Sliku je snimio Matija Josipović.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog rijetkosti.

Napomena: Od oštromirisne se spužvarke (Gautieria graveolens) razlikuje po bjelkastoj baršunastoj površini i većim sporama. Slične su i različite vrste iz roda Rhizopogon kojima je površina plodnog tijela glatka i kožasta, kao što su ružičasta opletenka (Rhizopogon roseolus) koja je potpuno glatka, te slabo kožasta žućkasta opletenka (Rhizopogon luteolus), koja je tamnija, zelenkasto-crvene je boje i prekrivena prianjajućim korijenom).

Referentni izvori: Josipović, Matija, Samarđić, Ivica. 2020. Podzemne gljive Požeške kotline i Slavonskog gorja. Tiskara Zelina d.d., Zelina – 101.str. Smrčkolika spužvarka (Gautieria morchelliformis Vittad.)

MESNATA LISIČICA

Gomphus clavatus (Pers.) Gray

Etimologija: clavatus (lat.) = u obliku batine. Po obliku.

Engleski naziv: Pig's Ear

Plodno tijelo (klobuk): 5-10 cm visoko i 2-6 cm široko, isprva je valjkasto ili stožasto, zatim je batinasto, režnjasto, školjkasto, spljošteno na vrhu, u nekim slučajevima je u obliku lopatice koja se sužava na vrhu, vrlo često se iz zajedničke baze razvije nekoliko plodnih tijela koji tvore grozd koji može biti promjera 10-15 cm, površina je isprva u potpunosti ljubičasta, vremenom sve više izbljeđuje u oker ili smeđe tonove, na kraju je ljubičasto samo uz rub.

Stručak: 2-4 cm visok i 1-3 cm širok, prividni stručak je malen, gladak, gol, bez nabora, boje je himenija, prema bazi postaje bijel, baza je slabo baršunasta i s bijelim bazalnim micelijem.

Himenij: Sastoji se od nabora ili uzdignutih žilica koje se protežu gotovo cijelom dužinom plodnog tijela, vrlo su promjenjivog izgleda i oblika, često se spajaju ili granaju, boje su ostatka plodnog tijela, ljubičaste, u zrelosti su žuto-oker do smeđe.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, bradavičave, s brojnim su uljnim kapljicama, cijanofilne, 10-15.5 x 4-7 µm, bazidije su 50-65 x 10-12 µm, batinaste, 4-sporne, cistide nisu prisutne, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je oker-smeđa.

Meso: Vrlo debelo, nježno, bijelo, sivo prošarano i mramorirano u zrelosti; miris je slab, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, skupno, u crnogoričnim šumama, rjeđe u miješanim, obično u simbiozi sa smrekom ili jelom, rjeđe bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete dok je ljubičaste boje, dok su smeđi primjerci stari i nejestivi.

Napomena: Teško ga je zamijeniti s drugim vrstama s obzirom na njegove gotovo jedinstvene morfološke karakteristike. Crnosuha lisičica (Cantharellus melanoxeros) i ametistna lisičica (Cantharellus amethysteus) iz porodice Cantarellaceae, mogu imati boje koje naginju prema ljubičastoj, ali nikada tako jake kao kod opisane vrste. Osim toga, ametistna lisičica je manje mesnata i preferira bjelogorične šume i ima manje ljubičastih, a više žutih tonova. Morfološki donekle slična odsječena toljaga (Clavariadelphus truncatus), ali ona ima glatku, nenaboranu površinu i nije ljubičaste boje. Etimološki naziv "mesnata lisičica" odnosi se na obilnu, mesnatu konzistenciju gljive, kao i na njezin ugodan okus. Ove su karakteristike bile poznate i planinskom stanovništvu, gdje je u davna vremena, kada je meso bilo rijetko, ova vrsta gljive bila posebno tražena i cijenjena. Međutim, danas dobro poznato da su hranjive tvari sadržane u gljivama vrlo oskudne i nisu ni približno usporedive s onima koje se nalaze u mesu i nekim drugim namirnicama.

Phaeoclavulina abietina - created in Norway by Erik Kagge

JELOVA CAPICA

Phaeoclavulina abietina (Pers.) Giachini

Etimologija: abies (lat.) = jela. Po staništu.

Engleski naziv: Green-Staining Coral Mushroom

Plodno tijelo: 2-5 cm visoko i 1-3 cm široko, razgranato, u obliku je svijećnjaka s više svijeća.

Panj: 1.5-4 visok i 2-5 mm debeo, stručkolik, tanak je i izdužen, duboko je ukopan u zemlji, odnosno među iglicama, korjenast, s bijelim je rizomorfom, često je uvijen ili uzdužno izbrazdan; bijel ili krem-žut.

Grančice: Grana se od vrha panja do pet puta, najprije izrastaju skoro vodoravno pa se naglo svijaju u okomit položaj, blago su stisnute ili raširene, slabo su račvaste, 1-2 mm debele, tvrde, elastične, vršci su zupčasti, u mladosti su žućkasto-oker do zelenkaste, u starosti su maslinaste ili sivo-maslinaste, čitave su istog tona, na pritisak postanu maslinaste.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, bademaste do skoro valjkaste, sitno bradavičave, 6-8 x 4-4.5 µm; otrusina je žućkasta do oker.

Meso: Žilavo, elastično, uzdužno je vlaknasto, bjelkasto do žućkasto, ubrzo postane maslinasto; miris je malo slatkast, istodobno miriše na zgnječenu travu i na zemlju, općenito neugodno, okus je isprva slatkast, a zatim pomalo gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na mediteranskom području od listopada do prosinca, pojedinačno ili u lukovima, u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, obično smrekom, na tlu obraslom mahovinom, rjeđe se pronađe u kontinentalnim krajevima, a najčešća je capica na mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Većina autora navodi da je nejestiva, ali se smatra jestivom vrstom slabe kvalitete.

Napomena: Lijepa je capica intenzivne žuto-oker boje. Najčešće raste po šumama smreke. Inače, nijednoj drugoj capici površina i meso ne pozelene.

Phaeoclavulina corrugata - created in Finland by Tapio Kekki

SITNA CAPICA

Phaeoclavulina corrugata (P.Karst.) J.H.Petersen

Plodno tijelo: 1.5-5 cm visoko i 1.5-3 cm široko, ima izgled koralja, nježno, najprije je bijelo-krem, poslije postane žućkasto, baza panja je bjelkasta, iz panja se višestruko grana, grančice su rijetke, kao stisnute i završavaju s nekoliko manje ili više oštrih šiljaka.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, bradavičave, 4-6 x 2.5-3.5 µm; otrusina je tamnožuta.

Meso: Bijelo, na presjeku postane ružičasto-ljubičasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u crnogoričnim šumama na humusnom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Opisana capica, kako i znanstveno ime kazuje, vrlo je sitna i nježna te ima vrlo rijetke grančice. Moguća je zamjena sa žutim ili žućkasto-oker capicama koje rastu na istome staništu. Vrlo je slična opletena capica (Phaeoclavulina myceliosa), kojoj je baza panja također bijela od micelija, ali ona ima zbijenije i svjetlije grančice od sitne capice.

Phaeoclavulina eumorpha - created in Norway by Åge Oterhals

LIJEPOOBLIKOVANA CAPICA

Phaeoclavulina eumorpha (P.Karst.) Giachini

Etimologija: eu (gr.) = dobro, lijepo, pravedno + morphe (gr.) = oblik. Po lijepom obliku.

Plodno tijelo: 4-8 cm visoko i 3-10 cm široko, izgleda poput koralja s dosta uočljivom osnovom koja se dosta jako razgranava na guste račvaste grane i grančice sa zašiljenim vršcima, žućkasto-oker, žuto-crvenkasto ili hrđastosmeđe, u starosti teži da izblijedi, osnova je na bazi bjelkasto baršunasta i sa žućkastim rizomorfima, grane su uspravne, valjkaste ili manje ili više spljoštene.

Mikroskopija: Bazidiospore su izduženo eliptične do gotovo vretenaste, bradavičave, 5.7-8.1 x 3-4.2 µm; otrusina je oker do oker-smeđa.

Meso: Bjelkasto, lomljivo, malo je žilavo; miris slab na rotkvice, osobito osušeno, a okus je slabo izražen ili malo gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, rijetko se pronađe u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s različitim vrstama drveća, uglavnom borom, smrekom, brezom, hrastom ili topolom trepetljikom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete.

Napomena: Veoma su slične vrste jelova capica (Phaeoclavulina abietina) i mlitava capica (Phaeoclavulina flaccida).

Phaeoclavulina flaccida - created on October 2023 in Parco di Monza (MB), Italy by Fabio Mauri

MLITAVA CAPICA

Phaeoclavulina flaccida (Fr.) Giachini

Etimologija: Po konzistenciji mesa.

Plodno tijelo: 1.5-6 cm visoko i 1-4 cm široko, stručak je slabo uočljiv i razgranava se na brojne uspravne i guste grančice koje se na vrhu granaju na 2-3 prilično šiljasta vrška, žućkasto-oker do oker-smećkasto.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, bradavičave, neamiloidne, 6.5-8.6 x 3-5 µm; otrusina je žuta do žuto-oker.

Meso: Bjelkasto, prema bazi je žućkasto, najprije je žilavo do elastično pa mlohavo; miris je jedva osjetan, ali nije neugodan, okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof sitnijih drvnih ostataka crnogoričnog drveća, uglavnom smreke, iznad zemlje.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Ova se gljiva smatra predstavnicom skupine griva koje je vrlo teško sa sigurnošću identificirati samo na temelju izgleda.

Phaeoclavulina macrospora - created in Norway by Rune Solvang

BROOMEIJEVA CAPICA

Phaeoclavulina macrospora Brinkmann

Engleski naziv: Blackening Coral

Plodno tijelo: 2-9 cm široko, a s granama je i do 20 cm široko, s izrazito je dugim panjem koji se račva na nekoliko debelih grana, na dodir pocrni, grane su brazdaste, u mladosti su žuto-oker do svijetlonarančaste, poslije postanu oker i završavaju s nekoliko tupih i stisnutih vršaka, vršci su oker-smećkasti, panj je valjkast, uzdužno brazdast, žuto-oker, na bazi je bjelkast.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste, prekrivene su šiljcima, 13-20 x 5-8 µm; otrusina je žuta.

Meso: Bijelo, na presjeku ubrzo postane ružičasto do crvenkasto-smeđe, na kraju pocrni; miris ugodan na gljive, a okus je najprije blag, poslije postane gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u šumama i šumskim čistinama te po travnjacima siromašnim hranjivim tvarima, u travi.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opisana je capica vrlo rijetka. Najznačajnije joj je obilježje boja plodnog tijela koja samo na mali dodir vrlo brzo postane crvenkasto-smeđa i konačno pocrni. Meso joj također na presjeku za nekoliko minuta postane crno.

Phaeoclavulina myceliosa - created in Netherlands by Theo Strik

OPLETENA CAPICA

Phaeoclavulina myceliosa (Peck) Fanchi & M.Marchetti

Etimologija: myceliosa (lat.) = micelij. Po bazi panja opletenoj bijelim micelijem.

Plodno tijelo: 2-6 cm visoko i 2-9 cm široko, u obliku je koralja s tankim panjem, višestruko je razgranato, svijetložuto, žuto-oker ili zlatno žuto-smeđe, ne mijenja boju, grančice su vrlo tanke, do 1 mm debele, žućkaste, rašlje su najčešće u obliku velikoga slova V, vršci grančica završavaju s 2-3 oštra šiljka, svijetložute ili žuto-smeđe.

Panj: Vrlo je tanak, gotovo ne postoji, opleten je bijelim rizomorfama.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste do eliptične, sa zašiljenim su bradavicama, 4.5-6.2 x 2.6-3.5 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Žućkasto, lomljivo, na prerezu ne mijenja boju; miris je ugodan, a okus je blago gorkast.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen uglavnom u crnogoričnim šumama, osobito ispod jela, smreka i borova, vrlo rijetko u bjelogoričnim šumama s jasenom, grabom i hrastom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opletena se capica lako može zamijeniti s mlitavom capicom (Phaeoclavulina flaccida), koja također raste potkraj ljeta u crnogoričnim šumama. Međutim, ona ima eliptične i znatno veće spore (6.5-8.5 x 3-5 µm). Također postoji velika sličnost s lijepooblikovanom capicom (Phaeoclavulina eumorpha), koja također ima znatno veće spore (5.7-8.1 x 3-4.2 µm). Baza panja je jako opletena bijelim micelijem s kojim je povezana sa supstratom.

Ramaria apiculata - created in Finland by Petri Roponen

ŠILJATA CAPICA

Ramaria apiculata (Fr.) Donk

Plodno tijelo: 2-6 cm visoko i 3-9 cm široko, slično rijetkim koraljima, od osnove se račva na rijetke grane i grančice, izgleda rastresito, osnova je vinskicrvena i čvrsta, grančice su duge i završavaju s 2-3 duga i oštra šiljka, grane su katkad hrapave, najprije su žute ili krem-žućkaste, poslije postanu krem-oker, crvene, zelene, svijetlosmeđe do crvenkasto-smeđe, grančice su u starosti bijelo brašnaste, vršci su svjetliji, u mladosti su bjelkasti ili žuto-zelenkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, bradavičave, 7-12 x 4-5.5 µm, Q = 1.8-2, Qe = 1.9; otrusina je oker-smeđa.

Meso: Bijelo do svijetlosmeđe, vlaknasto, žilavo; miris nije izražen, a okus je gorak.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, u miješanim i crnogoričnim šumama na krupnim drvnim ostacima (trupci) različitog crnogoričnog drveća, osobito borova ili prividno na tlu izmiješanom s drvnim ostacima, često u mahovini.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog gorkog okusa mesa.

Napomena: Plodno tijelo šiljate capice izgleda vrlo grandiozno, a grančice su vrlo rijetke, te završavaju s 2-3 duga oštra šiljka. Donekle joj sliči rogata capica (Clavulinopsis corniculata), međutim, ona ima žuto plodno tijelo, a šiljci su na krajevima grančica kratki i tupi.

ZLATNA CAPICA

Ramaria aurea (Schaeff.) Quél.

Etimologija: aureus (lat.) = zlatno. Po zlatnožutoj boji.

Engleski naziv: Golden Coral Fungus

Plodno tijelo: 5-12 cm visoko i 8-15 cm široko, koraljnog oblika, razvija se iz zajedničke osnove debele do 5 cm u grane, grančice i vrške; baza je žućkasta, obično nije bijela kao kod žute capice (Ramaria flava), dosta je razgranata; grane i grančice su limunastožute ili zlatnožute, često su više ili manje narančaste; vršci su grančica šafranastožuti, tupi i dvodijelni, krajevi imaju oblik velikog slova U i V.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, bradavičave, 8.5-13 x 4-6, Q = 2-2.5, Qe = 2.2, (cromushrooms: spore su (8) 8.5 - 10.9 (12) × (3.5) 3.6 - 4.6 (5.6) µm, Q = (1.9) 2.1 - 2.6 (2.7), N = 60, Me = 9.5 × 4.1 µm, Qav = 2.3); otrusina je žuto-oker.

Meso: Prljavo bijelo i mramorirano, u panju je žućkasto, vodenasto, čvrsto; miriše na drvo ili travu, a okus nije izražen, samo su vršci malo gorki.

Kemijske reakcije: Grane u dodiru sa željeznim sulfatom pozelene, a donji dio postane karmincrven, takva reakcija dosta specifična i jedinstvena.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u miješanim i bjelogoričnim šumama uglavnom u simbiozi samo s bukvom, te u crnogoričnim šumama sa borom ili smrekom, uglavnom na višim nadmorskim visinama.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo mlada. Konzumira se se samo mesnata baza, odnosno panj, dok se vrhovi grančica trebaju odrezati da se izbjegne gorčina jela. Biti na oprezu s konzumiranjem ove vrste.

Napomena: Dok je mlada lako se zamijeni s blijedom capicom (Ramaria pallida) koja je sa sivo-ružičastim odsjajem i otrovnom capicom (Ramaria formosa) koja je trobojna (bijela osnova, ružičaste grane i žuti vršci), otrovna je i izaziva velike probavne probleme. Za jelo se upotrebljava samo dok je mlada, dok se ne stvore mrlje po vlažnom vremenu nakon čega izgleda mramorirano.

Ramaria bataillei - created on November 2019 in Strengereid, Arendal, Norway by Martin Gotink

BATAILLEJEVA CAPICA

Ramaria bataillei (Maire) Corner

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Plodno tijelo: 5-12 cm visoko i 5-15 cm široko, u obliku je koralja, raste iz zajedničke osnove koja se jako razgranava na grane i grančica, osnova je 2-5 cm debela, kratka i zdepasta, malo je ružičasta, na bazi je bijela ili bjelkasta, grane su uspravne, najprije su jednostruke, na vrhu se račvaju na 2 dijela, gotovo su valjkaste, skoro uvijek su uzdužno brazdaste, najprije su smeđe, ružičasto-smeđe ili ružičasto-narančaste, kasnije su sivkasto-ljubičaste, crvenkasto-smeđe ili maslinasto-smećkaste, u starosti su sive, na dodir posmeđe, vršci su dvodijelni, u obliku su roga i gotovo šiljasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, sitno bradavičave, 10-17.2 x 4-6.2 µm; otrusina je krem-oker do žuto-oker.

Meso: Lomljivo, bjelkasto do kremasto-žuto, na prerezu u dodiru sa zrakom brzo postane crvenkasto-smeđe pa crno-smeđe; miris je slab na gljive, a okus je jako gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, obično smrekom, pronađe se i u bukovim šumama.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, prvenstveno zato jer se teško identificira i lako zamijeni s otrovnim vrstama.

Napomena: Meso na prerezu pocrveni, jasne je ljubičasto-ružičaste boje, osobito na vršcima.

CRVENKASTA CAPICA

Ramaria botrytis (Pers.) Bourdot

Etimologija: botrys (gr.) = grozd. Po izgledu.

Engleski naziv: Rosso Coral

Plodno tijelo: 5-25 cm visoko i široko, izgleda poput gustih koralja ili cvjetače, iz debelog bijelog panja širokog 2-5 cm izrasta mnoštvo bjelkastih do žućkastih grana i grančica koje se stanjuju i završavaju s 2-4 crvenkasta ili crveno-smeđa zupčasta vrška, koja izgledaju poput crvenih točkica, tako da cijelo plodno tijelo izgleda crvenkasto, starenjem postepeno blijedi, na kraju je žućkasto-smeđe.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, uzdužno crtaste, 12-16 x 4-5 µm; otrusina je žućkasto-oker.

Meso: Debelo, čvrsto, lomljivo, bijelo, u vršcima grančica je crvenkasto, pomalo je mramorirano; miriše ugodno na gljive, a okus je blag, u starosti su vršci grana gorki.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama drveća, obično bukvom ili kestenom, raštrkana između lišća, iglica i mahovine.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo mlada. Biti na oprezu kao i kod svih capica.

Napomena: Karakteristična je vrsta po crvenkastim vrhovima grančica. Slična je otrovna ružičasta capica (Ramaria subbotrytis) kojoj su vrhovi grančica jarkocrveni i završavaju s 3-5 vršaka. Nevaljaloj je vatrenoj capici (Ramaria ignicolor) plodno tijelo obojeno u 3 boje, panj je bijel i vodenast, sredina crvenkasta, a vršci su žuti, valjkaste grančice su šuplje.

Ramaria fennica - created in Norway by Jon Trygve Johnsen

FENIČANSKA CAPICA

Ramaria fennica (P.Karst.) Ricken

Etimologija: Po imenu Fenicije, postojbine semitskog naroda Feničana, koja je u antičko doba bila naziv za područje današnjega Libanona i susjednih dijelova Sirije i Izraela.

Plodno tijelo: 6-12 cm visoko i 3-15 cm široko, iz masivne osnove se višestruko jako grana na grane i grančice s račvastim vršcima; osnova je valjkasta ili skoro zaokružena na bjelkastoj bazi s ružičastom do ljubičastom nijansom, na vrhu je žuto-zelenkast poput grana; grane su uspravne, skoro paralelne, žuto-maslinaste ili maslinasto-smeđe, u mladosti su žute, malo su uzdužno brazdaste, prilično su stisnute i završavaju s 2 ili 3 kratka bjelkasta do svijetložuta vrška, obično su 2 i u obliku slova U.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do vretenaste, 9-13.5 x 4-5.5 µm; otrusina je žuto-oker.

Meso: Bijelo, na presjeku ne mijenja boju, žilavo; miris je slab, a okus je lagano gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Karakteristična je po maslinastim granama i žutim vršcima.

ŽUTA CAPICA

Ramaria flava (Schaeff.) Quél.

Etimologija: flavus (lat.) = žuto. Po boji.

Engleski naziv: Goat's Beard

Plodno tijelo: 5-15 cm visoko i široko, razvija se iz krupne gomoljaste osnove i koraljno grana na tupe vrške, osnova je debela, čvrsta, bijela ili bjelkasta, kasnije je sve više žućkasta, ponekad je s manje ili više izraženim crvenkastim mrljama, grane su nepravilno razmještene, uspravne, valjkaste, s 2-3 tupa ili nepravilno tupa vrška mekane, lomljive, grane često postaju malo kremasto-žute u zrelosti, ponekad su s naznakom svijetle ljubičasto-cimetasto-smeđo-žute nijanse, u starosti su obično kremasto-oker od spora sve do vrha, u rijetkim slučajevima su s žuto-narančastom nijansom, na pritisak ponekad postanu blago smećkaste, ponekad s naznakom ljubičasto-smeđeg, vinski crveno-smeđeg ili ljubičasto-smeđeg tona, vršci su u obliku slova U, dugi 2–5 mm, tanki, ravni, tupi ili zupčasti, iste su boje kao i grane.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, sužene na jednom kraju, s više grlića, prozirne, 10-15 x 3.8-5.2 µm, Q = 2.5-3.2, Qe = 2.9, bazidije su batinaste, uvijek su s bazalnim kopčama, često su vijugave ili zakrivljene, 4-sporne, 65-70 x 12 µm, sadržaj zrnat do homogen u mladosti, zatim je umjereno cijanofilan, s raspršenim refrakcijskim gutacijskim kapljama u zrelosti, sterigme su ravne, debele pri bazi, hife trame stručka su široke 4.2-25 µm, vijugave, gusto su isprepletene, jedva zadebljanim stijenki, prozirne, segmenti su uglavnom bez kopči, hife površine stručka su široke 3-9 µm, tankih stijenki, više ili manje su paralelne, nisu slijepljene, s dugim su segmentima, segmenti su uglavnom sa steznim vezama; gloeopleurozne hife nisu prisutne, hife trame gornjih grana su široke 3-14 µm, uglavnom su paralelne, prozirne, tankih stijenki, rijetko su s kopčama (cromushrooms: bazidiospore su (10) 10.3 - 12.2 (16.2) × (3.1) 3.6 - 4.5 (5) µm, Q = (2.4) 2.5 - 3.1 (3.5), N = 120, Me = 11.3 × 4.1 µm, Qe = 2.8, bazidije su 64-70 × 9.8-12.3 µm, N = 8, hife trame gornjih grana su široke 3.4-10.4 µm); otrusina je krem-okerasta.

Meso: Mekano, lomljivo, vodenasto bijelo, bjelkasto, u osnovi je mramorirano, na pritisak ne mijenja boju, kod intenzivno žutih primjeraka su gornje grane ispod himenija ponekad blago obojene, a nešto intenzivnije kada se suše; miris je ponekad gotovo ugodan na gljive, travu ili mahovinu, ali uglavnom sa zemljanim komponentama, crvene rotkvice ili čak stare krpe za pranje, a okus je blag u stručku i donjim granama, prema vrhu postaje pomalo kiselkast i zemljani, a na vrhovima uglavnom gorak.

Kemijske reakcije: Himenij s 20-30% KOH postane prljavo narančasto-oker do crvenkasto-oker, ponekad s crvenkastim mrljama, Meso s FeSO4 postane bjelkasto, himenij s H2SO4 postupno postaje prljavo sivkasto-maslinastozelen ili zelen, a meso samo prljavo bjelkasto, ponekad s naznakom zelene.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u bjelogoričnim šumama na tlu bogatom humusom, u simbiozi s bukvom, voli vapnenasto tlo.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo mlada, jer stara i razmočena od kiše može uzrokovati teške gastrointestinalne smetnje s dugotrajnim proljevom. Dobro je odrezati vrške da bi se izbjegla gorčina jela.

Napomena: Sve su capice slične i teško ih je međusobno razlikovati. Ova vrsta je u mladosti lijepe žute boje, ima najviše 5 forma ili varijacija. Vrlo brzo mijenja boju pa je mogućnost zamjene s drugim capicama dosta velika. Posebno mala plodna tijela neiskusni promatrači na terenu mogu lako zamijeniti s drugim žutim vrstama. Najbliža srodna vrsta je nesumnjivo Ramaria brunneicontusa, koja jedva da naraste velika kao opisana vrsta, ima gotovo istu boju, hife također s kopčama i spore gotovo iste veličine. Međutim, čak i kada se gledaju u čistoj vodi, ove spore pokazuju jako bradavičavu stijenku, a oblik i raspored bradavica, kao i oblik spora su potpuno različiti. Slična je Ramaria krieglsteineri, koja se razlikuje po hifama, koje su karakteristično bez kopči. Također se lako može zamijeniti s mladim, još uvijek jarko žutim plodnim tijelima tupe capice (Ramaria obtusissima), koja ima glatke spore, žutosmeđom capicom (Ramaria flavobrunnescens), koja je dugo svijetložuta, žumanjčanožuta, ali naraste najviše do visine od 8.5 cm i ima manje spore, žućkasta capica (Ramaria lutea), koja je svijetložuta i s hifama bez kopči.

Referentni izvori:Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1460. Žuta capica (Ramaria flava (Schaeff.: Fr.) Quél.)

Ramaria flavobrunnescens - created in Finland by Mika Toivonen

ŽUTOSMEĐA CAPICA

Ramaria flavobrunnescens (G.F.Atk.) Corner

Etimologija: flavus (lat.) = žuto + brunneus (lat.) = smeđe, kestenjastosmeđe. Jer teži da posmeđi.

Plodno tijelo: 5-10 cm visoko i 4-15 cm široko, prilično je maleno, slaba osnova se dosta razgranava na mnogobrojne grane i grančice, osnova je prilično tanka, valjkasta na donjem je dijelu bijela, a na gornjem dijelu teži da poprimi boju grana; grane su najprije žute ili lagano narančaste boje, kasnije su žuto-smećkaste, osobito po vlažnom vremenu kada gljiva postane malo vodenasta, na vrhu se račvaju u obliku slova U, a vršci su zašiljeni i imaju 2 kratka i tupa vrha, skoro su šiljasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do vretenaste, prilično bradavičave, 6.5-10.9 x 3.1-4.5 µm; otrusina je kremasto-oker do žuto-oker.

Meso: Bijelo, po vlažnom je vremenu mramorirano i malo prljavo bijelo; miriše isto kao i sivolisnata panjevčica (Hypholoma capnoides) ili vilin klinčac (Marasmius oreades), na gorke bademe, cijanovodičnu kiselinu ili klinčiće, a okus je blag, u starosti je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma u simbiozi s različitim vrstama drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete, ali samo dok je mlada, kao i većina jestivih capica.

Napomena: Ova se mala capica svrstava u skupinu Laeticolores u kojoj se po E. Schildu nalazi oko 40 vrsta. Prepoznatljiva je po tankim grančicama i po plodnom tijelu koje čitavo teži da poprimi istu žuto-smećkastu boju.

OTROVNA CAPICA

Ramaria formosa (Pers.) Quél.

Etimologija: formosus (lat.) = lijepo, lijepo razvijeno, ljupko, graciozno, bujno. Po izgledu.

Engleski naziv: Salmon Coral

Plodno tijelo: 5-15 cm visoko i 5-20 cm široko, bjelkasti je panj do 5 cm debeo, koraljnog je izgleda i lako lomljivo, osnova se grana u mnogobrojne sve tanje mesnatocrvenkaste ili narančasto-crvenkaste grančice koje su valjkaste, relativno uspravne, mekane, brojne, guste, završavaju s 2-3 limunastožuta nazubljena vrška.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do skoro valjkaste, duguljaste, 8.5-15 x 4-6.5 µm (cromushrooms: (7.8) 8.5 - 10.7 (12.8) × (3.4) 3.8 - 4.8 (5.7) µm, Q = (1.7) 1.9 - 2.6 (3.1), N = 120, Me = 9.5 × 4.3 µm, Qav = 2.2); otrusina je žuto-oker do svijetlooker.

Meso: Čvrsto, po suhom je vremenu lako lomljivo, bijelo, na prerezu polako postane smećkasto ili crvenkasto; miris je slab i neodređen, a okus je blago kiselkast i gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u travnatim bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, obično bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Jestivost ove vrste u literaturi varira od vrlo kvalitetne jestive (osobito u Sjevernoj Americi), uvjetno jestive do otrovne koja uzrokuje dugotrajne proljeve pa je smatramo otrovnom vrstom čija se konzumacija nikako ne preporučuje.

Napomena: Ovo je jedina vrsta iz roda Ramaria za koju se sa sigurnošću može reći da je otrovna. Prepoznatljiva je po prisutnosti tri boje na plodnom tijelu, bijelom panju, narančastoružičastim granama i žutim vršcima.  Po navedenom bi se reklo da je lagano prepoznati otrovnu capicu, međutim u praksi žutooker otrusina zapraši gljivu i tada žuta capica (Ramaria flava), zlatna capica (Ramaria aurea) i otrovna capica poprimaju iste boje. Zato je lakše razlikovati mlada plodna tijela. Slična je i vatrena capica (Ramaria ignicolor) koja je izrazitije narančasto-ružičaste boje na svim dijelovima plodnog tijela, također ima valjkaste i šuplje grančice. Po kiši sve capice mijenjaju boju pa treba biti pažljiv pri sakupljanju jer postoji velika vjerojatnost da sve završi trovanjem.