Phlebia lilascens - created on September 2017 in Przełom Hornadu, Słowacki Raj, Slovakia by Jerzy Opioła

LJUBIČASTA ŽILNICA

Phlebia lilascens (Bourdot) J.Erikss. & Hjortstam

Etimologija: lilas (lat.) = lila, ljubičasto + -scens (lat.) = postati, pretvarati se u. Po pretvaranju u ljubičastu boju.

Plodno tijelo: 4-30 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, čvrsto je srašteno, formira plahtice voštanoga sjaja, površina je glatka ili malo nepravilno bradavičava, siva, sivo-oker ili ružičasto-smeđa sa slabim ljubičastim odsjajem, rub je bijel i sitno dlakav.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do lagano vretenaste, glatke, prozirne, 4-4.5 x 2-2.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, uglavnom je ljubičastog tona, pomalo je želatinozno, hrskavičavo, voštano, sluzavo, mekano, kad sa posuši postane žilavo i tvrdo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća bez kore, a rjeđe crnogoričnog; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Moguća je zamjena sa sličnim vrstama unutar roda Phlebia od kojih pojedine vrste imaju i sličnu mikrostrukturu.

NARANČASTA ŽILNICA

Phlebia radiata Fr.

Etimologija: radio (lat.) = zračiti, širiti se poput zrake. Po radijalno brazdastoj površini plodnog tijela.

Engleski naziv: Wrinkled Crust

Plodno tijelo: 4-50 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, labavo se drži za podlogu, u ranoj se mladosti formiraju kružne mrlje ili hrpice široke 1-2 cm, poslije se razvije u nepravilne oblike, površina je često radijalno brazdasta, češljasta, može biti valovita i kvrgava, himenij je u starosti bradavičav ili okruglastog izgleda, bradavice rastu zrakasto iz središta, smećkast, svijetlonarančast do crvenkast, rub je svjetliji, srebrenosiv, rastrgan i resast.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste, glatke, prozirne, slabo su amiloidne, 4-5.5 x 1.5-2 µm; otrusina bijela.

Meso: Slabo je želatinozno do hrskavičavo, sočno, osušeno je tvrdo, korasto i žilavo, žućkasto-crvenkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća, rjeđe crnogoričnog; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Opisana je vrsta vrlo karakteristična i lako prepoznatljiva zbog izrazito radijalno brazdastog plodnog tijela. Ima vrlo promjenljiv oblik i boju. Donekle je slična labirintna žilnica (Phlebia rufa), ali ona nema tragova radijalnih brazdi, nego je njezina površina mrežasto-porozna ili meruloidna te je rub vidno paučinasto-maljav.

LABIRINTNA ŽILNICA

Phlebia rufa (Pers.) M.P.Christ.

Etimologija: rufa (lat.) = crvenkasto-smeđe, grimizno. Po boji.

Plodno tijelo: 4-50 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, labavo je srašteno s podlogom, u ranoj mladosti izgleda poput kružne mrlje ili sitne bijele hrpice, poslije se proširi, površina je grbava, nabrana i valovita, češljasta, himenijalna površina je valovito naborana ili nepravilno poroidna, meruloidna, ponekad je s gutacijskim kapljicama čak i po vlažnom vremenu, krem, žuto-smeđa, smećkasta do crvenkasto-smeđa, rubna zona je bjelkasta i resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste ili oblika sjemenke jabuke, glatke, s dvije uljne kaplje, prozirne, neamiloidne, 4.4-5.5 x 1.7-2.9 µm (cromushrooms: spores su (4) 4.1 - 4.8 (5.4) × (1.6) 1.9 - 2.3 (2.7) µm, Q = (1.7) 1.9 - 2.4 (2.7), N = 70, Me = 4.5 × 2.1 µm, Qe = 2.1, bazidije su usko batinaste, 24-34 × 3.7-4.4 µm, N = 8); otrusina je bijela.

Meso: Žućkasto do crvenkasto-smeđe, više ili manje je s ljubičastom nijansom, pomalo želatinozno, hrskavičavo, voštano, mekano, kada se posuši postane kožasto i tvrdo; miris i okus su blago kiselkasti, na voće ili gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (panjevi, grane, trupci) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Povećano plodno tijelo ima vrlo lijep izgled, a posebno se ističe s bijelim rubom. Bijele mrlje se mogu pojaviti i na površini himenija. Može se zamijeniti s donekle sličnom narančastom žilnicom (Phlebia radiata), ali njezino plodno tijelo nema bijeli rub te je površina narančaste ili ružičaste boje s blagom ljubičastom nijansom.

NABORANA HLADETINA

Phlebia tremellosa (Schrad.) Nakasone & Burds.

Etimologija: tremesco (lat.) = drhtavo. Po želatinoznoj, drhtavoj konzistenciji.

Engleski naziv: Jelly Rot

Plodno tijelo: 3-40 cm široko, vrlo je nepravilnog oblika, klobuci su poput crijepova postavljeni jedan iznad drugoga, školjkastog je oblika ili poput uha, površina je grubo dlakava, maljava, čekinjasta, bjelkasta, s ružičastom ili narančastom nijansom, po vlažnom vremenu i u starosti je žuto-oker ili oker.

Rupice/cjevčice: Nalaze se s donje strane klobuka, 1-3 mm široke, anostomozirajuće, mrežaste, labirintne, formirane su od isprepletenih alveola, duguljastih rupica ili vijuga, žućkasto-narančaste, svijetlosmeđe, više su ili manje crvenkaste, na rubu su svjetlije.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste, kobasičasto zakrivljene, prozirne, amiloidne, 4-4.5 x 1-1.5 µm (cromushrooms: (3.3) 3.5 - 4.4 (4.6) × (1) 1.1 - 1.35 (1.4) µm, Q = (2.8) 2.9 - 3.6 (3.9), N = 30, Me = 3.9 × 1.2 µm, Qav = 3.2); otrusina je bjelkasta do žućkasta.

Meso: Bjelkasto do smećkasto, elastično, želatinozno, kasnije je tvrdo, žilavo, suho i hrskavičavo, na presjeku se vide 2 sloja, gornji je sloj je mekan, pamučast i vlažan te bjelkasto maljav, a donji je sloj nešto čvršći; miris i okus nisu izraženi.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s gvajakolovom tinkturom postane plavo-zeleno.

Stanište: Raste u kasnu jesen, zimu i proljeće kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (panjevi, oboreni trupci) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće bukve, topole, breze, vrbe ili bora; izaziva bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog žilave konzistencije mesa.

Napomena: Ima želatinoznu i žilavu konzistenciju mesa. Slična vrsta s kojom se eventualno može zamijeniti je kožasta žilavica (Plicaturopsis crispa), međutim spomenuta vrsta ima skoro gladak klobuk koji je samo djelomično koncentrično maljav, a himenij je vijugav, naboran i bijele boje.

Physisporinus vitreus - created in Norway by Liv Åm

STAKLASTA MEKOPORKA

Physisporinus vitreus (Pers.) P.Karst.

Etimologija: vitreus (lat.) = staklen, proziran. Po izgledu i teksturi.

Plodno tijelo: 2-30 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, raste vrlo nepravilno, ako raste lateralno (bočno) na supstratu, tada formira klobučaste izbočine, nakon formiranja klobuka, gornja je strana više ili manje baršunasto-dlakava, površina je poroidna, bjelkasta, kremasta ili žućkasta, kasnije je okerasta, u starosti cimetastosmeđa, ružičasto-smećkasta kada se osuši, na pritisak polako posmeđi, vodenasto, rub je bijel, širok je 0.5-1 mm, sterilan i paučinasto-maljav.

Rupice/cjevčice: Okruglaste, višekutne, što ovisi o položaju supstrata, sitne, 4-6/mm, bijele do plavkaste ili ružičaste, osušene su smećkaste, cjevčice su duge 2-4 mm.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do eliptične, glatke, često s uljnim kapljama, prozirne, nisu amiloidne, 3.6-6 x 3-5.5 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Bjelkasto, vodenasto, voštano i mekano kad je svježe, osušeno je tvrdo i hrskavičavo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen i zimu kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (panjevi, trupci) različitog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 1, 2, 3, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Moguća je zamjena s vrstom Rigidoporus sanguinolentus, koja raste na istome staništu i u isto vrijeme. Međutim, ova rupičarka naglo postane crvenkasta ako se ozlijedi ili pritisne, a poslije ta mjesta posmeđe. Obje vrste rastu ispod povaljenoga stabla ili grane.

ŠKOLJKASTA BUSENJAČA

Panus conchatus (Bull.) Fr.

Engleski naziv: Lilac Oysterling

Klobuk: 4-12 cm širok, školjkast, lijevkast ili nepravilnog oblika, žilav, tvrd, površina je vlaknasto-ljuskava, najprije je ljubičast ili ružičasto-crven, kasnije blijedi do ružičasto-oker, narančasto-smeđe ili žuto-smeđe boje, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: 2-4 cm visok i 0.8-1.5 cm debeo, nepravilan, lateralno je postavljen u odnosu na klobuk, kratak, pun, zadebljan je na bazi, žilav, najprije je ljubičasto-crvenkast ili žuto-oker, baza je čekinjasta i vunasto obrasla.

Listići: Vrlo su gusti, uski, žilavi, ponekad su račvasti, dugo se spuštaju po stručku, ponekad su anostomozirajući, oštrica je glatka, mesnatoružičasti, zatim su okerasti, crvenkasto-smeđi ili svijetlo ljubičasto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične ili u obliku sjemenke jabuke, prozirne, s tankim stijenkama, 5.5-7 x 2.5-3.5 µm, cheilocistide su 30-60 x 6-16 µm (cromushrooms: (5.5) 5.53 - 6.3 (6.8) × (2.5) 2.6 - 3.2 (3.5) µm, Q = (1.7) 1.8 - 2.2 (2.4), N = 56, Me = 5.8 × 2.9 µm, Qe = 2); otrusina je kremasta.

Meso: Tanko, žilavo, kožasto, elastično, bijelo; miris je ugodan, a okus je blag, kiselkast i gorak.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, busenasto, kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog bjelogoričnog drveća, obično bukve, breze, topole ili jabuke, ali i kao parazit na živom drveću; izazivaju bijelu trulež drva. Uzorak je pronađen 13.6.2024., na lokalitetu Radoboj kod Krapine.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrde i kožaste konzistencije mesa.

Napomena: Taksonomijska pozicija ove vrste nije u potpunosti određena. Prepoznatljiva je prvenstveno po ružičasto-ljubičastom odsjaju, osobito na listićima, ima dosta sinonima. Na istom staništu raste i sličan trpki grudovac (Panellus stipticus), koji dosta manji rastom, ima vrlo kratak stručak koji do listića zadebljan, a listići se ne spuštaju niz stručak već su prirasli. Slična mirisna pilašica (Neofavolus suavissimus) miriše po anisu, a oštrica listića joj je lagano nazubljena.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1038. Školjkasta busenjača (Panus conchatus (Bull. ex Fr.) Fries), Sinonimi: Panus flabeliformis Schff., Pleurotus conchatus (Bull. ex Fr.) Kummer

ČEKINJASTA BUSENJAČA

Panus neostrigosus Drechsler-Santos & Wartchow

Klobuk: 3-10 cm širok, može biti lijevkasto udubljen ili školjkast, u mladosti je žuto-oker, crvenkast do mesnatoružičast s blagom je ljubičastom nijansom, poslije izblijedi, po cijeloj površini oštro čekinjast, rub je dugo vremena podvijen, uglavnom je intenzivno ružičast i dlakav.

Stručak: Vrlo je kratak, ponekad skoro ne postoji, najčešće je lateralan, pun, tvrd, žuto-oker, cijelom je dužinom oštro čekinjast, baza je žućkasto vunasta.

Listići: Gusti, dugo se spuštaju po stručku, žuto-smeđi, oker, svijetlosmeđi ili mesnatoružičasti, oštrica je uglavnom intenzivno ružičasta i sitno nazubljena.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste, prozirne, 5-6 x 2-3 µm; otrusina je kremasto-žuta.

Meso: Tanko, čvrsto, kožasto, bijelo; miriše na brašno, a okus je trpak, gorkast i također na brašno.

Stanište: Raste tijekom godine, a najčešće u proljeće i jesen, kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog bjelogoričnog drveća, obično bukve, hrasta ili kestena, a vrlo rijetko na crnogoričnom drveću. Treću i četvrtu sliku snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog gorkog okusa i kožaste konzistencije mesa.

Napomena: Prepoznatljiva je po ružičastom tonu i dlakavom rubu klobuka. Dok je posve mlada, čekinjasta se busenjača lako može zamijeniti sa školjkastom busenjačom (Panus conchatus), koja raste u isto vrijeme i na istome mjestu. Slični su trpki grudovac (Panellus stipticus) i uskolisna pilašica (Neolentinus cyathiformis) od kojih se razlikuje prvenstveno po baršunasto-dlakavom klobuku i jasno dlakavom rubu klobuka. Na krupnim drvnim ostacima (panjevi, trupci) vrba raste mirisna pilašica (Neofavolus suavissimus), koja ima pravilan i malo ulegnut klobuk, gladak ili malo radijalno hrapav, a listići su vrlo rijetki, zbog čega nije moguća zamjena. Vrlo je rijetka i nema nikakvu kulinarsku vrijednost.

Phanerochaete sanguinea - created in Finland by Hannu Lehtonen

KRVAVA NITOKOŠKA

Atheliachaete sanguinea (Fr.) Spirin & Zmitr.

Etimologija: sanguis (lat.) = krvi. Po crvenkastim pjegama po plodnom tijelu.

Plodno tijelo: 3-100 cm široko, posve prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira membranozne plahtice, površina je glatka i prividno poroidna, najprije je bjelkasta, kasnije žućkasta, oker, mesnatocrvenkasta do krvavocrvena, rub je bjelkast s crvenkastim rizomorfima.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 2-4 × 1-2 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso (trama): Opnasto, sočno, tanko, bjelkasto do žućkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, kao saprotrof na krupnim drvnim ostacima raznog crnogoričnog drveća s korom, osobito smreke i jele, a drvo se na mjestu rasta oboji crvenkasto.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ako se obrati pozornost na stanište, crvenkastu boju i crvenkaste niti (rizomorfe) na samom rubu teško se zamijeni s nekom drugom vrstom.

NAGORJELA KOPITARKA

Bjerkandera adusta (Willd.) P.Karst.

Etimologija: ustus (lat.) = opaljeno. Po boji himenija.

Engleski naziv: Smoky Bracket

Klobuk: 3-60 cm širok, točkasto je učvršćen za podlogu i bubrežastog oblika, spljošten, tanak, cjelovit ili podijeljen na režnjeve, preklapa se s drugim plodnim tijelima poput crijepova na krovu, površina je maljava ili kosmata, često je jasno pojasasta, sivkast, tamnosiv, oker-smeđ, tamnosmeđ, sivo-smeđ, s crnim koncentričnim zonama, u starosti su bjelkaste do sive, rub je bijel, rastegnut, donji dio pocrni.

Rupice/cjevčice: 0.2-0.8 mm široke, sitne, višekutne, 6-7/mm, tupe, sive, na pritisak postanu crne, cjevčice su kratke.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke prozirne, 3.5-5.5 x 2.1-3.5 µm, Q = 1-3-1.9 (cromushrooms: bazidiospore su (3) 3.5 - 4.5 (5.4) × (2) 2.2 - 2.8 (3.2) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.8 (2), N = 50, Me = 4 × 2.4 µm, Qe = 1.6, hife himenijalne trame su široke 2.5-5.5 µm, s kopčama); otrusina je žućkasta.

Meso: Tanko, žilavo, plutasto i kožasto, bjelkasto, sivkasto do smećkasto; miris ugodan na gljive, okus ugodan na gljive i malo kiselkast.

Stanište: Raste tijekom godine kao parazit na živim i kao saprotrof na mrtvim panjevima ili oborenim trupcima raznog bjelogoričnog drveća, uglavnom bukve; uzrokuje bijelu trulež drva. Prvu sliku snimila je Mirna Katičić, 8.12.2024., na lokalitetu Park prorode Medvednica kod Zagreba, na bukvi, petu do osmu Safet Omerović - Basso, 28.2.2026., na lokalitetu Pula, a deveta je snimljena 18.5.2026., na lokalitetu Brlenić kod Krašića.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog drvenaste konzistencije mesa.

Napomena: Vrlo slična vrsta je šarena tvrdokoška (Trametes versicolor) od koje se razlikuje po najprije sivom pa crnkastom himeniju. Postoji i forma sa svjetlijim rupicama koje su boje trame, a to je vrbina kopitarka (Bjerkandera fumosa).

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1207. Nagorjela kopitarka (Bjerkandera adusta (Fr.) Karst.), Sinonim: Gloeopus adustus (Willd. ex Fr.) Pilat

VRBINA KOPITARKA

Bjerkandera fumosa (Pers.) P.Karst.

Etimologija: fumosa = boje dima. Po boji.

Engleski naziv: Big Smoky Bracket

Klobuk: 2-30 cm širok, 6-8 cm visok i 0.5-3.5 cm debeo, spljošten i raširen, raste vodoravno na supstratu pojedinačno ili po više međusobno sraštenih klobuka, pojedinačni klobuci su u obliku polumjeseca, a u brojnim se skupinama može nalaziti i po 40-50 klobuka na dužini i do 1 m, površina je bjelkasta, žućkasta, smeđa, kasnije sivkasto-smeđa i rijetko pojasasta, najprije je sitno dlakava pa glatka i bez dekoracije.

Rupice/cjevčice: Okrugle, višekutne, 2-4/mm², žućkaste do sivkaste, na pritisak posmeđe, a nikada ne pocrnu, cjevčice su 1-3 mm duge.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, prozirne, 5-7 x 2.5-4 µm, bazidije su vitke, batinaste, 6-sporne, s bazalnim su kopčama, hife su s tankim i debelim pregradama, s kopčama, široke su 2-6 µm; otrusina je bijela do svijetlosmeđa.

Meso (trama): Kožasta, kremasta do svijetlosmeđa; miris slab na gljive, a okus nije izražen.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najčešće jasena, javora, vrbe ili topole, izaziva bijelu gnjilež drva. Sve slike snimio je Safet Omerović - Basso, 5.2.2024., na lokalitetu kod Pule.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog kožaste konzistencije mesa.

Napomena: Pri determinaciji ove vrste je najkarakterističnija smeđa crta između trame i himenija po kojoj se razlikuje od nagorjele kopitarke (Bjerkandera adusta).

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1208. Vrbina kopitarka (Bjerkandera fumosa (Fr.) Karst.), Sinonim: Boletus salicinus Bull. ex Hook. 1821

ŠAFRANASTA MEKOPORKA

Hapalopilus croceus (Pers.) Donk

Engleski naziv: Orange Polypore

Klobuk: 5-23 cm širok i do 6 cm visok, u obliku je konzole, šafranastožut, žuto-narančast ili svijetlonarančast, žuto-narančasta boja vrlo brzo nestaje sušenjem i postaje crvenkasto-smećkasta do crno-smeđa, površina je neravna, baršunasta, dlakava, u starosti je gola, nije pojasasta, rub je zaobljen.

Rupice/cjevčice: Šafranasto žuto-narančaste, mekane, vodenaste, cjevčice su 1-1.5 cm duge.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 4-5.5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Žuto, žuto-narančasto do žuto-smeđe, mekano, sočno, u starosti je tvrdo; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom (KOH) postane crveno-ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao slabi parazit na starim stablima ili kao saprotrof krupnih drvnih ostataka (mrtva uspravna stabla i trupci) bjelogoričnog drveća, uglavnom hrasta, a rijetko šumskog kestena ili drugih vrsta bjelogoričnog drveća. Poznata je samo s tri lokaliteta, u park-šumi Maksimir u Zagrebu, u okolici Vinkovaca i u prašumi Prašnik kod Okučana. Primjerak na slici snimio je Matija Josipović, početkom srpnja, na lokalitetu prašuma Prašnik kod Okučana.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakteristična je po žuto-narančastoj boji i baršunasto -dlakavoj površini plodnog tijela.

Referentni izvori: Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Šafranasta mekoporka (Hapalopilus croceus (Pers.: Fr.) Donk)

MEKANA RUPIČARKA

Hapalopilus rutilans (Pers.) Murrill

Engleski naziv: Cinnamon Bracket

Plodno tijelo: 3-30 cm široko, tanjurasto ili oblika konzole ili bubrega, široko je učvršćeno za podlogu ili kružno slijepljeno, rastegnuto i priljubljeno uz podlogu, nekada se produži u cijeli niz plodnih tijela ili skoro u režnjevima, u mladosti je oker-smeđ, svijetlosmeđ ili crvenkasto-smeđe, kasnije je cimetastosmeđe, sitno je dlakavo, rub je dugo vremena zakrivljen, tup, valovit i sa sterilnom zonom.

Rupice/cjevčice: 0.2-2 mm su široke, 3-4/mm, okrugle pa višekutne, boje su klobuka, žuto-smeđe do cimetastosmeđe, na pritisak postanu crveno-smeđe.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do valjkaste, glatke, prozirne, s vrlo tankim stijenkama, 3-4.5 x 2-2.7 µm (cromushrooms: (2.5) 3.3 - 4.6 (5.2) × (0.7) 1.2 - 2.3 (2.7) µm, Q = (1.5) 1.8 - 3 (5), N = 60, Me = 3.9 × 1.8 µm, Qav = 2.3); otrusina je smećkasta.

Meso: Mekano pa lomljivo, vlaknasto, spužvasto, elastično, debelo, skoro je pojasasto, cimetastosmeđe ili ružičasto-smeđe, ispod gornje površine je nešto svjetlije; miriše na gljive, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s amonijakom i kalijevom lužinom postane purpurno-ljubičasto, a u dodiru samo s jednom kapi amonijaka poljubičasti.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprotrof krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, obično breze, bukve, hrasta, jabuke ili oskoruše, a ponekad se pronađe i na smreki ili boru. Primjerak na slici rastao je na polegloj grani hrasta na lokalitetu Dubravica u Hrvatskom zagorju. Treću sliku snimio je Neven Ferenčak.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Vrlo je otrovna vrsta, sadrži poliporensku kiselinu koja uzrokuje poremećaje središnjeg živčanog sustava i vida te može dovesti do teških oštećenja bubrega i jetre. U slučajevima trovanja je zabilježena ljubičasta boja mokraće. Voda od kuhanja također postaje ružičasta do ljubičasta.

Napomena: Po izgledu i dimenzijama ima dosta sličnih vrsta. Ako se ostavi na toplom mjestu rub nakon nekog vremena izraženo poljubičasti.

Phanerochaete laevis - created in Finland by Ossi Ryhänen

GLATKA VOSKOKORKA

Phanerochaete laevis (Fr.) J.Erikss. & Ryvarden

Etimologija: laevis (lat.) = bez neravnina, glatka površina ili tekstura. Po izgledu površine.

Plodno tijelo: 3-100 cm široko i 0.5 mm debelo, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je priraslo, može se odvojiti kada se posuši, oblikuje opnaste krpice, svježe je hrapavo i grbavo, nepravilno ispuca kada se posuši, žućkasto, žuto-smeđe ili oker, rubno je područje bjelkasto maljavo.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 5-6 x 2.4-3.1 µm; otrusina bijela, bezbojna.

Meso: Opnasto, voštano, tanko, bjelkasto do žućkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprotrof krupnih drvnih ostataka (trupci, grane) različitog crnogoričnog drveća s korom; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti:  NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Moguća je zamjena s vrstama Phanerochaete sordida i Phanerochaete velutina, koje se ipak razlikuju po broju cistida, kao i po strukturi hifa u subiculumu.

SIVOSMEĐA KOŽARICA

Porostereum spadiceum (Pers.) Hjortstam & Ryvarden

Etimologija: spadix (lat.) = smeđ, kestenjast. Po boji.

Plodno tijelo: 1-100 cm široko i 0.5-2 mm debelo, prvo se razvija pojedinačno, kasnije se pojedinačna tijela spajaju u veće površine, razrašteno, kasnije postaje klobučasto sa uzdignutim rubom, gornja je površina naborana do ispucana, manje ili više bradavičava ili kvrgava, sivo-smeđa, maslinasto-smeđa do crno-smeđa, s jasnom je svijetlom bjelkastom ili žućkastom rubnom zonom, rub je sitno dlakav ili perast.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, amiloidne, 5.5-7.5 x 3-4 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Kožasto, žilavo, tvrdo je i lomljivo kada se osuši, bjelkasto-sivo do svijetlosmeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprotrof krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta i bukve, uvijek s donje strane ležećeg, svježe oborenog drva; uzrokuje bijelu trulež drva. Prvu i posljednje dvije slike snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Glogovac pokraj Koprivnice.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva, ali se smatra nejestivom zbog tvrde i kožaste konzistencije mesa.

Napomena: Slične su vrste naborana poličica (Stereum rugosum), nagorjela kopitarka (Bjerkandera adusta) i vrbina kopitarka (Bjerkandera fumosa).

PLAVA KRASTOKORKA

Terana caerulea (Lam.) Kuntze

Etimologija: caeruleus (lat.) = plava, modra. Po boji.

Engleski naziv: Cobalt Crust

Plodno tijelo: 5-100 cm široko i do 5 mm debelo, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira okruglaste membranozne plahtice koje se poslije međusobno spajaju, poput kraste, površina je baršunasta, kvgava i malo bradavičava, plavo, ljubičasto-plavo do tamnoplavo.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 6.5-12 × 4-7 µm; otrusina je bijela.

Meso (trama): Tanko, gotovo ne postoji, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća s korom, obično na donjoj strani trupaca ili otpalih grana. Prve četiri slike snimila je Marija Parać, početkom veljače na lokalitetu u blizini Segeta Donjeg kod Trogira, a petu Safet Omerović - Basso, krajem studenog na lokalitetu Šišan kod Pule.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Teško se zamijeni s nekom drugom vrstom ako se obrati pozornost na stanište, boju i oblik plodnog tijela.

DVOGODIŠNJI RUPIČAR

Abortiporus biennis (Bull.) Singer

Etimologija: biennium (lat.) = dvogodišnji. Po vremenu rasta.

Engleski naziv: Blushing Rosette

Plodno tijelo (klobuk): 4-17 cm široko, razdijeljeno je na režnjeve, često je u obliku cvijeta, površina nije pojasasta, sitno je baršunasta ili dlakavo-pamučasta, skoro je spužvasta, svijetlosmeđa, žuto-smeđa do sivo-smeđa, u starosti je s tendencijom da poružičasti, rub je bjelkast do oker.

Stručak: Teško je razlučiv.

Rupice: Nejednake, rastrganog su ruba, zupčaste, labirintne, bjelkaste, kasnije su žuto-ružičaste do ružičaste.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 5-8 x 3-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Kožasto, vlaknasto, u klobuku je spužvasto, bijelo, s ružičastom nijansom; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u svim tipovima šuma, parkovima i vrtovima kao saprotrof zakopanih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, na tlu u blizini panjeva, na vlažnim mjestima. Prva slika snimljena je 11.9.2023., na lokalitetu Pila kod Stubičkih toplica, a posljednje tri slike snimio je Neven Ferenčak, 11.8.2024., na lokalitetu Žumberačka gora.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog kožaste i tvrde konzistencije mesa.

Napomena: Sličnog su oblika u obliku rozete samo dvije vrste, crnogorični rupičavac (Phaeolus schweinitzii) i planinska rupičarka (Bondarzewia mesenterica), ali one nisu ružičaste nijanse i obje imaju izraženo pojasasti klobuk.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1199. Dvogodišnji rupičar (Abortiporus biennis (Bull.; Fr.) Sing.), Sinonimi Daedalea biennis Bull. ex Fr., Heteroporus biennis (Bull. ex Fr.) Laz.

POJASASTA KOKICA

Podoscypha multizonata (Berk. & Broome) Pat.

Engleski naziv: Zoned Rosette

Plodno tijelo: 8-20 cm široko, izleda poput, busena, lepezasto, sastoji se od stručka koji se mnogostruko grana u tanke, široke, kožaste i plosnate nepravilne latičaste grančice, gornja površina latičastih grančica je glatka i s oker ili smeđim koncentričnim zonama, donja himenijalna površina je kvrgavo-brazdasta i svjetlija je od gornje površine, sivo-smeđa do sivo-ljubičasta, rubovi su u mladosti bjelkasti, a kasnije tamnosmeđi, valoviti i nazubljeni.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do široko eliptične, glatke, prozirne, neamiloidne, 4.8-6.2 x 3.8-4.8 µm; otrusina je bijela do sivo-ljubičasta.

Meso: Žilavo, elastično, tvrdo, kožasto, sivo-smeđe; miriše na gljive ili kvasac, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen i ranu zimu, u bjelogoričnim šumama, na tlu, češća je u mediteranskim područjima.

Doba rasta: 1, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Pojasasta je kokica vrlo rijetka vrsta. Plodno tijelo joj je vrlo lijepo i po obliku malo sliči hrastovoj kokici (Sparassis laminosa) ili velikom rascvjetanom cvijetu ruže.

RAVNIČARSKA LISTIĆAVKA

Cellulariella warnieri (Durieu & Mont.) Zmitr. & Malysheva

Etimologija: Po imenu.

Klobuk: 2-45 cm širok i 1.5-5 cm debeo, polukružan do bubrežast, kasnije se tanjurasto spljošti, prilično je tanak, bez stručka, izravno je spojen na podlogu i na tom mjestu obično zadebljan, krem, oker, u starosti je siv, s koncentričnim je smeđim, tamnosmeđim, crnim i narančastim pojasevima, najčešće su tamnosmeđi ili crni, radijalno je naboran, u mladosti je baršunast, ljuskav i izbrazdan, često je bradavičast ili kvrgav, u starosti je gol i gladak, neravan, rub je oštar.

Rupice/listići: Do 1 cm debeli, prema rubu su račvasti, labirintni, bjelkasto-oker do smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su zakrivljeno valjkaste, glatke, tankih stijenki, prozirne, amiloidne, 7-9 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, krem, smeđe do narančasto-smeđe, žilavo, plutasto, kožasto, vlaknasto, elastično poput gume; miris je ponekad blago kiselkast, a okus nije izražen.

Stanište: Raste tijekom godine po primorskim šumama i uz vodene površine kao parazit na živom ili mrtvom bjelogoričnom drveću; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom zbog drvenaste konzistencije.

Napomena: Iako se smatra rupičarkom donja, himenijalna strana plodnog tijela je listićava.

LJUSKAVI RUPIČAR (ŠKRIPLIN)

Cerioporus squamosus (Huds.) Quél.

Etimologija: squamosus (lat.) = ljuskav, ljuskav. Po čehama prekrivenim klobukom.

Engleski naziv: Dryad's Saddle

Klobuk: 3-40 cm širok, lepezastog je oblika, izravnat, ulegnut, bjelkasto-žućkast ili svijetlosmeđ, najprije je sa svijetlosmeđim koncentrično postavljenim ljuskama koje su u starosti tamnosmeđe, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: 5-7 cm visok i 3-5 cm debeo, kratak, valjkast, ekscentrično ili lateralno spojen sa klobukom, čvrsto je prirastao za stanište, bjelkast ili svijetlosmeđ, cjevčice na gornjem dijelu tvore posebnu mrežicu, na donjem je dijelu u početku žućkast, kasnije je crnkast, najprije je perutast, kasnije je gladak i bez dekoracije.

Rupice/cjevčice: Najprije su sitne, kasnije su široke, 1-2/mm, zupčaste, višekutne, bjelkaste su ili svijetložute, cjevčice su kratke, spuštaju se po stručku.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do vretenaste, glatke, prozirne, 9-15 x 4-6 µm, Qav = 2.5 (cromushrooms: (12) 12.3 - 14.2 (15.2) × (4.1) 4.4 - 5.1 (5.6) µm, Q = (2.4) 2.6 - 3 (3.2), N = 60, Me = 13.3 × 4.8 µm, Qav = 2.8); otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do kremasto, debelo, u mladosti je vodenasto mekano i elastično, zatim je kožasto, u starosti je suho i drvenasto; miriše na krastavac, užeglo brašno ili med, a okus je na brašno ili orase.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto, a rjeđe u jesen, kao parazit na živim panjevima i stablima ili saprotrof krupnijih drvnih ostataka, uglavnom bjelogoričnog drveća, uzrokuje bijelu trulež drva. Prve dvije slike snimljene su sredinom lipnja na lokalitetu Ponikve kod Zagreba, treća početkom rujna na lokalitetu Galgovo kod Zagreba, četvrtu je sredinom travnja snimio Neven Ferenčak, a petu i šestu Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split, početkom rujna na lokalitetu Suvi vrh na Dinari.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete, ali samo mlada jer joj meso postane kožasto.

Napomena: Raste isključivo na panjevima i drveću, lepezastog je oblika, ima kratki stručak, površina je malo baršunasta i pocrni kada se gljiva potpuno razvije. Iz jednog korijena može narasti stepenasto po nekoliko plodnih tijela. Ne postoji nikakva opasnost od zamjene s nevaljalim gljivama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1190. Ljuskasti rupičar (škriplin) (Polyporus squamosus (Huds.) Fries), Sinonimi: Polyporus pallidus Schulzer, Melanopus squamosus Bourdot

LAVLJEŽUTI RUPIČAR

Cerioporus varius (Pers.) Zmitr. & Kovalenko

Engleski naziv: Variegated Polypore

Klobuk: 3-12 cm širok, konveksan, poslije raširen i udubljen ili lepezast, gladak, tvrd, bez sjaja, najprije oker-žut, poslije smeđ, tamnosmeđ, maslinasto-smeđ ili narančasto-smeđ, rub je tanak i valovit.

Stručak: 2-6 cm visok i 1-1.5 cm debeo, krem do oker-smeđ ili smeđ, gladak, zagasit, donji dio je crn i bez sjaja, ekscentričan ili centralanu odnosu na klobuk, valjkast, ispod klobuka je širi.

Rupice/cjevčice: Najprije su bijele, poslije su krem-oker ili sivo-smeđe, okruglaste, višekutne, 4-5/mm, cjevčice su 0.5-2 mm duge, spuštaju se po stručku, u mladosti su bjelkaste, poslije su oker do sivo-smeđe.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do valjkaste, glatke, prozirne, s uljnim kapljama, 8.5-11 x 3-3.5 µm, bazidije su batinaste, 4-sporne (cromushrooms: (8.5) 8.7 - 10.3 (11.1) × 3.2 - 3.5 µm, Q = 2.5 - 3.1 (3.2), N = 10, Me = 9.3 × 3.4 µm, Qe = 2.7); otrusina je bijela.

Meso: U klobuku debelo 2-5 mm, bijelo do svijetlosmeđe, prema dnu stručka tamnije, žilavo; miris je ugodan na gljive, a okus blag.

Stanište: Raste tijekom godine u vlažnim bjelogoričnim šumama, na obalama potoka i na rubovima močvara, kao saprotrof krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve i johe. Prve tri slike snimio je Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split, 29.9.2022., na lokalitetu Zelovo kod Sinja, četvrtu Neven Ferenčak, 10.9.2024., na lokalitetu Učka u Istri, a peta i šesta snimljene su 28.20.2025., na lokalitetu Ponikve kod Zagreba.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Iako je jestiva vrsta, smatra se nejestivom zbog žilavog mesa. Može se konzumirati, ali samo dok je mlada i meso mekano.

Napomena: Opisanog lavlježutog rupičara moguće je zamijeniti sa smeđim rupičarom (Picipes badius) i osobito s crnonogim rupičarom (Picipes melanopus). Obje spomenute vrste imaju donji dio stručka crn i najčešće uzdužno brazdast. Međutim, smeđi rupičar na pregradama hifa nema koljeno.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1195. Lavlježuti rupičar (Polyporus varius Pers.: Fries)