DVOBOJNA VOSKOPORKA

Vitreoporus dichrous (Fr.) Zmitr.

Etimologija: di (gr.) = dva, dvostruki + khroa (gr.) = dvobojan, s dvije različite boje. Po boji.

Engleski naziv: Bicoloured Bracket

Plodno tijelo: 4-50 cm široko, u početku je razrašteno i formira hrskavu prljavo bijelu, bjelkasto-smeđu, žuto-smeđu koru, kasnije je s izdignutim klobučićima u obliku konzole, klobučići su 0.5-5 cm široki, do 10 cm promjera od supstrata i do 5 mm debeli, gornja površina je smeđa do narančasto-smeđa, s bijelim rubnim pojasom, pojasasta, suha, dlakava do baršunasta, rub je ispupčen.

Rupice/cjevčice: Vrlo su sitne, 4-6/mm, okrugle su do višekutne, rubovi su bjelkasti i u jakom kontrastu s tamnim cjevčicama, cjevčice su 1 mm duge, mesnatocrvenkaste, ružičaste, ružičasto-ljubičaste, narančasto-smeđe do crvenkasto-smeđe, u starosti su tamnosmeđe, odvajaju se dok su svježe.

Mikroskopija: Bazidiospore su kobasičaste, glatke, 3.5-5.5 x 0.7-1.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Gumasto, želatinozno, kasnije je žilavo, smećkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, ali se razvija od kolovoza do listopada, kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog žilave konzistencije mesa.

Napomena: Dosta je tipična po gumenom i želatinoznom himeniju koji se lako odvaja od ostalog dijela plodnog tijela. 

ŽUTI KRUH

Laetiporus sulphureus (Bull.) Murrill

Etimologija: sulphureus (lat.) = sumpor, boje sumpora, sumporasto. Po žuto-narančastoj boji.

Engleski naziv: Chicken of the Woods

Plodno tijelo (klobuk): 5-50 cm široko, 2-5 cm debelo i do 20 kg teško, iz iste baze može rasti po nekoliko klobuka jedan iznad drugoga ili nagomilano, svaki pojedinačni je lepezastog oblika, velik, poslije se podstava lako odvaja od klobuka, površina je baršunasta, žućkast, svijetložut, žuto-smeđ, žuto-narančast ili narančast, u starosti izblijedi, rub je valovit i podijeljen u režnjeve.

Rupice/cjevčice: Sitne, 3-4/mm okruglaste, sumporastožute, u starosti su bijele, iz rupica se izlučuje žućkasta vodenasta tekućina, cjevčice su kratke, sumporastožute.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do jajolike, prozirne, 5-7.5 x 3.5-5.5 µm, Q = 1.3-1.5, bazidije su 15-18 × 5-7 µm, generativne hife su široke 3-20 µm i bez kopči (cromushrooms: (5) 5.2 - 6.4 (7.1) × (3.5) 3.8 - 4.7 (5.2) µm, Q = (1.2) 1.3 - 1.45 (1.5), N = 120, Me = 5.7 × 4.2 µm, Qe = 1.4, bazidije su batinaste do kruškolike, 13.8-18.6 × 5.9-8.5 µm, N = 6, generativne hife su široke 2.5-7 µm); otrusina je bijela.

Meso: Debelo, mekano, sočno, elastično, kasnije je suho, žilavo i lomljivo, bijelo, kasnije je žućkasto; miris je aromatičan, kiselkast, na gljive ili voće, okus je kiselkast, u starosti na sir, na bukvi i hrastu je često gorak, a na vrbi i brezi blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s kalijevom lužinom požuti, dok sa sulfovanilinom postane prolazno tamnoljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao parazit ili naknadno kao saprotrof na živom bjelogoričnom drveću, osobito voćkama i vrbama, a vrlo rijetko na crnogoričnom drveću; uzrokuje smeđu trulež.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete, ali samo dok je mlada. Ima pomalo gorak okus i smolast miris, koji ovise o vrsti drveta na kojem raste. Povremeno izaziva gastrointestinalne tegobe ili alergijske reakcije. Izbjegavati sakupljanje u voćnjacima zbog korištenja raznih pesticida. Ako gljiva raste na otrovnom drvetu, treba je izbjegavati, jer može apsorbirati toksine iz drveta. Ako primjerice raste na tisi (Taxus baccata) ili žutom bagremu (Laburnum anagyroides), može doći do teškog trovanja. Također postoje zapažanja da je žuti kruh koji je rastao na hrastu ili bagremu uzrokovao proljev i povraćanje kod osjetljivih ljudi. Gljiva iz stabla izvlači taninsku kiselinu, koja također negativno utječe na okus. Prehrambena vrijednost ovisi o vrsti drveta na kojem raste.

Napomena: Raste kao parazit na stablima voćaka dok ih potpuno ne iscrpi. Ponekad raste i na mrtvom drveću. Nema opasnosti od zamjene s otrovnim vrstama.

CRNOGORIČNI RUPIČAVAC

Phaeolus schweinitzii (Fr.) Pat.

Etimologija: U čast njemačko-američkog mikologa L. v. Schweinitza.

Engleski naziv: Velvet-top Fungus, Dyer's Polypore, Dyer's Mazegill, Pine Dye Polypore

Plodno tijelo (klobuk): 3-30 cm široko, u mladosti je debelo, grbavo, nekad je brazdasto, vijugavo, mekano, pojasasto, često su naslagana jedno iznad drugoga, najprije je žuto, kasnije je od sredine smeđe do crvenkasto-smeđe, rubni je pojas svjetliji, na lagani dodir postane smeđ ili hrđastosmeđ, sitno je baršunast ili maljav.

Stručak: Vrlo je kratak i veoma debeo ili gotovo da i ne postoji, centralan ili ekscentričan.

Rupice/cjevčice: Sitne, 1-2/mm, okruglaste su ili poput nepravilnog labirinta, u mladosti su s gutacijskim kapljicama po površini, najprije su žućkaste, u starosti su sive do smeđe, cjevčice su kratke, žuto-sive ili maslinaste, samo na mali dodir pocrnu.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, prozirne, neamiloidne, 6-9 x 4.5-5 µm, Q = 1.6-1.7 (cromushrooms: (6) 6.2 - 7.4 (8.6) × 4 - 4.8 (5.5) µm, Q = (1.4) 1.44 - 1.66 (1.7), N = 63, Me = 6.7 × 4.4 µm, Qe = 1.6); otrusina je žućkasta.

Meso: 1-4 cm debelo, u mladosti je mekano, sočno i spužvasto, poput pluta, a u starosti je tvrdo i žilavo, lomljivo, isprva je žuto-smeđe do smeđe, u starosti je hrđastosmeđe; miris nije izražen, a okus je malo kiselkast.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof uz panjeve, na zemlji ili na korijenju crnogoričnog drveća, najčešće smreke, rijetko izravno na drvetu, ponekad se pronađe čak i na stablima trešnje, a uzrokuje smeđu trulež drva. Prvih osam slika snimio je Neven Ferenčak, 1.6.2024., 26.10.2024., 21.5.2019., 4.7.2021., 2.6.2022., 20.8.2017., 20.5.2019., na lokalitetima u okolici Ivanca, Donje Stubice i u Međimurju, deveta i deseta su snimljene 5.6.2026., na lokalitetu Brlenić kod Krašića, a jedanaesta 24.8.2024., na lokalitetu Oštrica u Parku prirode Medvednica kod Zagreba.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrde konzistencije mesa.

Napomena: Raste na zemlji, na humusu ispod crnogoričnog drveća. Često izgleda skoro poput smeđeg, crvenog ili žutog cvijeta. Meso dosta spužvasto i ponekad poput spužve natopljene vodom pa postane smećkasta i suha, vrlo lomljiva, ponekad raste uz borove, dosta je promjenljivog oblika i boje. Mlada je u obliku grumena žute boje, a kasnije se razvije u stepenasto postavljene klobuke. U starosti potpuno promijeni žuto-smeđu boju i postane hrđastosmeđa i prilično tvrda.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1198. Crnogorični rupičavac (Phaeolus schweinitzii (Fr.) Patouillard)

ORIJAŠKA RUPIČAVKA

Meripilus giganteus (Pers.) P.Karst.

Etimologija: giganteus (lat.) = orijaški, velik, golem. Po dimenzijama.

Engleski naziv: Giant Polypore

Plodno tijelo (klobuk): 4-50 cm široko i 1-2 cm debelo, elastično, lepezasto, pojedinačni su klobuci srašteni jedan iznad drugog i međusobno se preklapaju, izrastaju iz zajedničke debelomesnate baze, smeđi, crvenkasto-smeđi, žuto-okerasti ili tamnosmeđi, s crnkastim su mrljama, ali i s krem-žućkastim do crvenim tonom, u mladosti na pritisak brzo postane crno-smeđ, površina je valovita s žuto-smeđim do crveno-smeđim koncentričnim krugovima i brazdama, baršunasta, rub je nepravilno žućkast, režnjast i vijugav.

Stručak: U pravom smislu riječi ne postoji, međutim srašteni lopatasti klobuci formiraju debelomesnatu bazu s kojom se gljiva drži za stanište, zakrivljen, bjelkast, na bazi je sa smećkastim pjegama.

Rupice/cjevčice: Sitne, krem, žućkaste, kasnije su krem-sivkaste, na pritisak pocrnu, cjevčice su bijele, kratke, spuštaju se po stručku, formiraju se dosta kasno tako da himenij izgleda bijel i gladak.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, glatke, 5.5-7 x 4-6 µm, Qe = 1.2 (cromushrooms: (5.6) 5.9 - 6.8 (7) × (4.3) 5.1 - 5.9 (6.2) µm, Q = 1.1 - 1.2 (1.3) ; N = 120, Me = 6.4 × 5.5 µm, Qe = 1.2); otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do žućkasto, na presjeku prvo pocrveni, zatim postane crno-smeđe, mekano, kasnije je vlaknasto, žilavo i tvrdo; miris je ugodan, a okus je u mladosti blag, kasnije je trpak i gorak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s formolom za nekoliko minuta postane narančasto-crveno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (panjevi) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće hrasta, bukve ili jele, ponekad dostigne enormnu veličinu (nekad je teška i 30 kg).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete, ali samo veoma mlada dok je meso mekano.

Napomena: Slična je planinska rupičarka (Bondarzewia mesenterica), ali ona raste po višim planinskim predjelima, drugačije je konzistencije i oblika klobuka, a meso joj na presjeku ne mijenja boju. Slična je i jestiva zečarka (Grifola frondosa) koja ima slične klobuke po obliku, ali većih dimenzija, ima stručak u obliku panja, a ne kao kod opisane vrste. Jelenovo uho (Polyporus umbellatus) ima kružni klobuk u obliku lijevka ili cvijeta. U mladosti je jestiva i ogromnih dimenzija. Ne postoji nikakva opasnost od zamjene s otrovnim gljivama.

Rigidoporus crocatus - created in Estonia by Urmas Ojango

ŠAFRANASTA TVRDOPORKA

Rigidoporus crocatus (Pat.) Ryvarden

Plodno tijelo: 3-15 cm široko i 1-2 cm debelo, razrašteno, bijelo-žuto, šafranastožuto, ružičasto do crvenkasto-smeđe, postaje tamnije kada se osuši.

Rupice/cjevčice: Sitne, 5-7/mm, u mladosti su bjelkaste, kasnije su žute, šafranastožute ili su žuto-ružičaste, cjevčice su u slojevima.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste, 3.5-5.5 µm; otrusina je svijetložuta.

Meso: Tanko, žućkasto do smeđe; miris nije izražen ili malo na plijesan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste više godina u šumama kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka raznog crnogoričnog, rijetko bjelogoričnog drveća; uzrokuje bijelu trulež drva, vrlo je rijetka vrsta. U Hrvatskoj je pronađena gotovo isključivo u šumi bukve, jele i smreke, na ostacima smreke i jele, rijetko bukve na šest lokaliteta, u nacionalnim parkovima Plitvička jezera i Risnjak te na planini Kapeli.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slična je ružičasta maloporka (Rhodonia placenta).

Aegerita candida - created on September 2019 in Maplewood, NJ, USA by tombigelow

ZRNASTA KRASTOKORKA

Bulbillomyces farinosus (Bres.) Jülich

Etimologija: farina (lat.) = brašno + pes (lat.) = noga. Po površini.

Engleski naziv: Couscous Crust

Plodno tijelo: 1-5 cm široko; u seksualnom je stadiju posve prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je sraslo za podlogu, formira tanke i tvrde plahtice, površina je glatka ili malo bradavičava, bijele, žute ili sivkaste boje, u stadiju sklerocija ima gusta bijela loptasta ili kruškolika zrnca promjera 0.1-0.2 mm.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do skoro kuglaste, glatke, prozirne, 5-7 x 4-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: U mladosti je voštano i sočno, bijelo do svijetložuto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, uvjek raste na donjoj strani grana i trupaca.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: U seksualnom stadiju ima izgled bjelkasto-sivo-okerastih plahtica koje u cjelosti prilegnu na supstrat. U seksualnom stadiju na glatkoj površini ostanu bijele loptice nagomilane u hrpice. Površina pojedinačnoga sklerocija (aegerita-stadij) građena je od grmolikih okruglastih ili ovalnih stanica veličine 10-18 x 8-15 µm.

Ceriporiopsis jelicii - created in Norway by Rune Solvang

PLITVIČKA KRASTOPORKA

Ceriporiopsis jelicii (Tortič & A.David) Ryvarden & Gilb.

Plodno tijelo: 2-10 cm dugo i 4 cm široko, razrašteno, himenijalna je površina poroidna, najprije je bijela, kada se osuši postaje bjelkasto-kremasta do svijetlooker, često je s prljavo smeđim mrljama.

Rupice/cjevčice: Gotovo su okrugle, boje su površine plodnog tijela, 5-7/mm, mekane, plutaste do lomljive, do 1 mm duge.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, s tankim stijenkama, prozirne, 1.9-2.9 × 0.9-1.6 µm; otrusina je bijela.

Meso (trama): Vrlo je tanko, svijetlosmeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom većeg dijela godine kao saprotrof krupnih drvnih ostataka crnogoričnog drveća, najčešće jele, smreke i bora. U Hrvatskoj je pronađena u miješanoj šumi bukve, jele i smreke na mrtvom uspravnom stablu jele, na jedinom poznatom lokalitetu, u Nacionalnom parku Plitvička jezera.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakteristično raste na drvnim ostacima raznog crnogoričnog drveća.

Porpomyces mucidus - created in Finland by Kulju, Matti

MEKANA VOSKOPORKA

Ceriporiopsis mucida (Pers.) Gilb. & Ryvarden

Etimologija: mucus (lat.) = sluzav. Po mazavoj površini.

Plodno tijelo: 3-20 cm široko i 2-3 mm debelo, posve priraslo na supstrat, razrašteno, vrlo se labavo drži za supstrat, formira plahtice ili krpice, površina nije ravna, bijelo, kremasto do svijetložuto, rubna zona je bijelo maljava od micelijskih niti, himenij je poroidan.

Rupice/cjevčice: Sitne, okruglaste do višekutne, 4-5/mm, bijele do krem, cjevčice su duge 1-2 mm.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, glatke, prozirne, 6.5-8.5 × 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso (trama): Vrlo tanko, spužvasto, plutasto, žilavo, sočno, bijelo; miris je slab na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, jesen i zimu kao saprotrof krupnih drvnih ostataka bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, osobito smreke.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Pri determinaciji bijelo-žutih plodišta gljiva koje posve priliježu na supstrat lako je moguće makroskopski pogriješiti. Sigurna determinacija mora biti provedena mikroskopiranjem, jer se tada jasno vide razlike u obliku i veličini spora, bazidija, cistida i sustavu hifa.

LIJEPA JEŽEVICA

Climacodon pulcherrimus (Berk. & M.A.Curtis) Nikol.

Etimologija: pulcher (lat.) = lijep + -rimus (lat.) = koristi za označavanje superlativa. Po izgledu.

Plodno tijelo: 3-18 cm široko, kapasto, lepezasto, naslagana su jedno iznad drugoga poput crijepova na krovu, bjelkasto, žuto-narančasto, slamnatožuto, u starosti ili po suhom vremenu tamnije narančaste do narančasto-smeđe boje, gornja površina je baršunasta do grubo dlakava.

Šiljci: Do 8 mm dugi, bjelkasti do lagano narančasti, dosta su gusti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, neamiloidne, necianofilne, 4-6 x 1.5-3 µm, nema cistide (cromushrooms: basidiospore su (4) 4.3 - 5.3 (5.8) × (1.7) 1.8 - 2.3 (2.5) µm, Q = (1.9) 2.2 - 2.6 (2.7), N = 75, Me = 4.7 × 2 µm, Qe = 2.3, bazidije su 4-sporne, 17-20.5 × 3.1-4.6 µm, N = 3); otrusina je bijela.

Meso (trama): Bjelkasto, na prerezu ne mijenja boju, vlaknasto; miris i okus nisu izraženi.

Kemijske reakcije: Meso i površina klobuka u dodiru sa KOH postanu ružičasti do crveni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao parazit na bjelogoričnom drveću, rijetko na crnogoričnom drveću, preferira toplija staništa u mediteranskom području, ali nađe se i u kontinentalnom području; izaziva bijelu trulež drva. Prvih pet slika snimljeno je sredinom lipnja na lokalitetu lovački dom Radoboj kod Krapine, na truloj grani hrasta, a iduće četiri snimio je Mladen Matišić, krajem kolovoza, također na truloj grani hrasta.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog žilave konzistencije mesa.

Napomena: Slična je sjeverna ježevica (Climacodon septentrionalis), koja je nešto većih dimenzija, a šiljci nikada nisu narančastog tona i mogu biti nešto duži, do 16 mm.

Climacodon septentrionalis - created on August 2019 in пос. Борок, Некоузский р-н, Ярославская обл., Russian Federation by Eduard Garin

SJEVERNA JEŽEVICA

Climacodon septentrionalis (Fr.) P.Karst.

Etimologija: septentriones (lat.) = sjeverni, sjeverni dio. Po mjestu rasta.

Engleski naziv: Northern Tooth

Plodno tijelo: 3-60 cm je široko, do 3 cm debelo i oko 15 cm visoko, bjelkasto ili svijetložuto, rub na prerezu pocrni, ali ne uvijek, sastoji se od brojnih pojedinačnih plodnih tijela u obliku polumjeseca koji su poput crijepova naslagani jedno iznad drugoga, nekad zajedno mogu težiti do oko 2 kg, gornja je površina dlakava.

Šiljci: Bjelkasti do žuti kao i gornja površina, dugi su do 16 mm.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste, kratke, prozirne, 4.5-5 x 2-2.5 µm, cistide su prozirne, u obliku su stošca, oko 50 x 10 µm; otrusina je bijela.

Meso (trama): Bjelkasto, suho je žućkasto, žilavo, elastično; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao parazit na bjelogoričnom drveću, najčešće hrastu, bukvi, brijestu ili brezi; izaziva bijelu trulež drva.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog žilave konzistencije mesa.

Napomena: Ova rijetka vrsta djelomično podsjeća na žuti kruh (Laetiporus sulphureus) koji nije bijele boje, te jako i postojano miriše po čemu se najlakše razlikuje od opisane vrste.

Hermanssonia centrifuga - created in Finland by Allar Antson

LJUBIČASTOSIVA ŽILNICA

Hermanssonia centrifuga (P.Karst.) Zmitr.

Plodno tijelo: 4-100 cm široko, razrašteno, površina je bradavičava, poput začešljane kose, bjelkasto, oker do žuto-smeđe, s ružičastom ili malinasto-crvenom rubnom zonom.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste do usko eliptične, glatke, prozirne, 6.5-9 x 2.5-3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, bjelkasto ili žućkasto-crvenkasto, pomalo je želatinozno, hrskavičavo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka crnogoričnog drveća, vrlo rijetko bjelogoričnog, najčešće se pronađe na smreki; izaziva bijelu trulež drva. U Hrvatskoj je pronađena u šumi bukve, jele i smreke na krupnim drvnim ostacima smreke i jele te u bukovoj šumi na trupcu bukve, na pet lokaliteta, u Nacionalnom parku Plitvička jezera.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Za točnu je determinaciju potrebna mikroskopska analiza spora.

Hypochnicium bombycinum - created on January 2024 in Königsheide, Berlin, Germany by ulrich__loock

SVILENKASTA KOŽARICA

Hypochnicium bombycinum (Sommerf.) J.Erikss.

Etimologija: bombyx (lat.) = svila. Po teksturi.

Plodno tijelo: 1-4 cm široko, posve je prilegnuto na supstratu, razrašteno, labavo je  pričvršćeno za podlogu, formira tanke plahtice, glatko, površina je neravna i prekrivena sitnim bradavicama, bjelkasto, krem, žućkasto do žućkasto-smeđe, po suhom vremenu manje ili više ispuca, rub je resast.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, sa zrnatim sadržajem, prozirne, 8.7-11.3 x 6.8-8.4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Sočno, tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprotrof  krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci, panjevi) raznog bjelogoričnog drveća s korom ili bez nje.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opisana se vrsta makroskopski može zamijeniti sa sličnom vrstom Mutatoderma mutatum koja također raste na mrtvim ostacima bjelogoričnog drveća. Međutim, mikrostruktura je posve različita, jer spomenuta vrsta ima valjkaste spore veličine 13-14 x 3.5-4 µm.

Hypochnicium geogenium - created in Finland by Unto Söderholm

ZEMALJSKA KOŽARICA

Hypochnicium geogenium (Bres.) J.Erikss.

Etimologija: ge (gr.) = zemlja + genos (gr.) = rod, vrsta. Po rastu i na zemlji.

Plodno tijelo: 1-15 cm široko, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno, površina je glatka i mjestimično nepravilno bradavičava, brašnjavo-baršunasta, bijela, kasnije je žućkasta do žućkasto-smeđa, čak je djelomično ružičasto-smeđa ili crvenkasto-smeđa, po suhom vremenu nepravilno ispuca, rub je jasno pahuljast.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste, široko eliptične ili valjkaste, glatke, prozirne, 4.5-8.5 x 3.2-5.3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Mekano, voštano, tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprotrof krupnih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće vrba i borova, pronađe se i na stabljikama biljaka ili na tlu.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Značajna karakteristika ove opisane vrste jesu valjkaste leptocystide, koje su duge 100-140 µm, glatke su, te ima cijanofilne spore. To znači da se spore ili hife s metilenskim modrilom oboje plavo.

DEBELOZUBI SPUŽVAR

Irpiciporus pachyodon (Pers.) Kotl. & Pouzar

Etimologija: pachys (gr.) = debelo, široko + odous (gr.) = zub. Po značajkama.

Engleski naziv: Marshmallow Polypore

Plodno tijelo: 3-90 cm široko, prilegnuto na supstratu, razrašteno, formira plahtice ili stvara male trokutaste poluklobučiće, poluklobučići su 2-5 cm široki, 1-3 cm polumjer do supstrata, gornja površina je bijela, bjelkasta, žućkasta do žuto-narančasta, jednobojna, fino je baršunasta, nije pojasasta, u starosti posmeđi, rub je valovit i malo podvijen, himenij je na rubu ponekad poroidan.

Šiljci: 5-20 mm dugi, različite su dužine, poneki su spljošteni, vrlo kratki, uvijek su obješeni, čak i u mladosti, a uz rub izgledaju poput rupičavog labirinta, starenjem formira više labirintnih listića, sličnih kao kod hrastove raznocijevke (Daedalea quercina), bjelkasti do žuto-smećkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste, glatke, s velikom uljnom kapljom, s debelim stijenkama, prozirne, 5-7 x 4.5-6 µm; otrusina je kremasto-žuta.

Meso (trama): s dvostrukom je strukturom, relativno je čvrsto, 3-8 mm debelo, bjelkasto, krem do žuto-narančasto, gornji sloj je sočan, a donji sloj koji naliježe na supstrat je tvrđi i lomljiv; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine kao parazit na živom drveću ili saprotrof krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, osobito hrasta, javora, bukve i oraha, izaziva bijelu trulež drva. Slike su snimili Helena Petrić i Slobodan Bjelajac, 25.1.2026., na lokalitetu Park šuma Maksimir u Zagrebu, na oborenom trupcu hrasta.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrde i žilave konzistencije mesa.

Napomena: Opisana je rupičarka lako prepoznatljiva zbog šiljatog himenija. Sličan himenij ima i mliješnobijela zuboporka (Irpex lacteus), koji također raste na krupnim drvnim ostacima različitog bjelogoričnog drveća, ali isključivo kao saprotrof tijekom godine.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1320. Spongipellis pachyodon (Pers.) Kotl. & Pouz.

Mycoacia aurea - created in Norway by Sieglinde Hansen [1939-2019]

ZLATNA VOSKOZUPKA

Mycoacia aurea (Fr.) J.Erikss. & Ryvarden

Etimologija: aurea (lat.) = zlatna. Po boji.

Plodno tijelo: 1-10 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira plahtice, sloj koji leži na podlozi sastavljen je od tankoga voštanog subiculuma iz kojeg rastu oštri šiljci koji su krem do svijetložuti, a u starosti su oker, rubna je zona plodnog tijela s kraćim šiljcima i završava glatko.

Šiljci: Dugi su 1-2 mm i rastu pojedinačno, samo su ponekad spojeni na bazi, površina je glatka ili vrlo rijetko s ponekom bočnom izraslinom, krem, svijetložuto do oker.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste do eliptične, glatke, prozirne, 4-6 x 1.5-2 µm; otrusina je bijela do svijetložuta.

Meso: Bjelkasto do žućkasto, u početku je mekano, voštano, vremenom i sušenjem otvrdnjava; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen na donjoj strani krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Uz malu se nepažnju lako zamijeni sa sličnom žutom voskozupkom (Mycoacia uda), koja također raste na donjoj strani krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća. Međutim, spomenuta vrsta ima sumpornožute do žuto-oker šiljke. Osim toga, šiljci se kod navedene vrste na vrhu najčešće račvaju u 2-3 manja šiljka, a plodno tijelo s kalijevom lužinom (KOH) postane purpurnocrveno.

CRNO-SMEĐA VOSKOZUPKA

Mycoacia fuscoatra Fr.) Donk

Etimologija: fuscus (lat.) = tamnosmeđe + atra (lat.) = crno. Po boji.

Plodno tijelo: 1-15 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, čvrsto srašteno s podlogom, formira plahtice, sloj koji leži na supstratu sastavljen je od tankoga voštanog subiculuma iz kojeg rastu šiljci koji su žućkasti, u starosti su smeđi do crnkasti.

Šiljci: 1-3 mm dugi i 0.2-0.4 mm debeli, valjkasti, ponekad su srašteni na bazi, po suhom su vremenu lomljivi.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste do eliptične, glatke, prozirne, 4.5-5.5 x 2-2.5 µm; otrusina je bijela do svijetložuta.

Meso: Bjelkasto do žućkasto, u početku je mekano, voštano, vremenom i sušenjem otvrdnjava; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen na donjoj strani krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Rod Mycoacia bitno se razlikuje od drugih gljiva koje imaju šiljke (Steccherinum, Grandinia) po voštanoj konzistenciji. Donekle može sličiti žutoj voskozupki (Mycoacia uda), ali ona ima sumporastožute do žuto-oker šiljke i nema oblik (tip) hifa čiji su vršci obloženi krastavom masom. Plodno tijelo opisane vrste u dodiru s KOH postane tamnocrveno.

ŽUĆKASTA VOSKOPORKA

Mycoacia gilvescens (Bres.) Zmitr.

Etimologija: gilvus (lat.) = žut, žućkast. Po boji.

Engleski naziv: Pink Porecrust

Plodno tijelo: 2-20 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, labavo je učvršćeno za podlogu, malo je valovito, površina je s malim kvrgavim uzvišenjima, formira plahtice ili nepravilne krpice, debljine je 1-5 mm, u mladosti i dok je svježe je bjelkasto, žućkasto ili svijetloružičasto, kasnije je oker-smećkasto do cimetastosmeđe, rub je jedva uočljivo bijelo maljav, poslije je ružičast, na pritisak i na ozlijeđenim mjestima postane crveno-smeđe.

Rupice/cjevčice: Okruglaste, višekutne, duguljaste ili imaju izgled labirinta, sitne, 3-5/mm, bjelkaste, svijetloružičaste do mesnatoružičaste, cjevčice su 1-5 mm duge.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, slabo su amiloidne, 4-5 x 1.5-2 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Sočno, vodenasto, kada se posuši postane tvrdo i lomljivo, bjelkasto, u starosti je sa smeđim mrljama; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na krupnim drvnim ostacima (trupci, panjevi, grane) raznog bjelogoričnog drveća, osobito bukve, breze i topole.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Na prvi je pogled moguća zamjena s nekoliko rupičarki iz roda Ceriporia, kao što su mrežasta voskoporka (Ceriporia reticulata), zelenkasta voskoporka (Ceriporia viridans) i grimizna voskoporka (Ceriporia purpurea). Međutim, ako se pažljivo prouči opis, vidi se da je plodno tijelo nepravilno formirano, krpasto, iskrivljeno ili poput labirinta. Spomenute rupičarke nemaju tako nepravilno plodno tijelo.

OLOVNOSIVA VOSKOVKA

Mycoacia livida (Pers.) Zmitr.

Etimologija: lividus (lat.) = plavičasto-siv, modro-siv. Po boji.

Plodno tijelo: 4-30 cm široko i 2-4 mm debelo, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, labavo se drži za supstrat, formira plahtice, površina je bradavičavo-kvrgava i urašteno žuto točkasta, vrlo je promjenljive boje koja ovisi o dobi, najprije je sivo-plavo do oker, a kasnije ružičasto-smeđe ili crveno-smeđe, mjestimično je blago ljubičasto, rub je sivkast do sivkasto-plav i dlakav.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do eliptične, glatke, prozirne, blago su amiloidne, 7-9 x 6-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, uglavnom je ljubičastog tona, malo je želatinozno, hrskavičavo, voštano, sluzavo, mekano, kada se posuši postane tvrdo i lomljivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća, obično bukve; izaziva bijelu trulež drva.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Pojedini autori navode da raste na krupnijim drvnim ostacima crnogoričnog drveća. Postoji velika sličnost između vrsta unutar ovog roda i roda Phlebia.

MIRISNA VOSKOZUPKA

Mycoacia nothofagi (G.Cunn.) Ryvarden

Etimologija: Notfagus (lat.) = rod biljaka poznatih kao južna bukva, lažna bukva, srebrna bukva, rod od 35 – 40 vrsta drveća i grmlja u porodici Nothofagaceae, porijeklom iz hladnijih područja južne hemisfere. Po staništu.

Plodno tijelo: 4-35 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira plahtice, bijelo-žuto, žuto-oker do smećkasto, himenijalna površina u starosti postane crno-smeđa, rub je malo paučinasto-maljav i bjelkast.

Šiljci: Gusti, 2-3 mm dugi, žućkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo valjkaste, glatke, prozirne, neamiloidne, 4-6 x 2.2-3 µm; otrusina je svijetlo žuta.

Meso: Žućkasto, isprva je mekano, kasnije otvrdne; miriše na mošt nakon alkoholnog vrenja, poput voćne rakije, a okus nije izražen.

Stanište: Raste tijekom godine na krupnijim drvnim ostacima (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve. Slike je snimio Mladen Matišić, krajem ožujka.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slična je bradata nitozupka (Hyphodontia barba-jovis), kod koje se svaki pojedinačni šiljak na vrhu grana (račva) u nekoliko manjih šiljaka.

ŽUTA VOSKOZUPKA

Mycoacia uda (Fr.) Donk

Etimologija: udo (njem.) = stabljika. Po izgledu.

Plodno tijelo: 4-35 cm široko, potpuno je prilegniuto na supstrato, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira plahtice koje su u početku male površine, kasnije se spajaju, sloj koji naliježe na supstrat ima tanki subiculum iz kojeg izbijaju šiljci, svijetložuto, krem-žuto do oker, rubna je zona s kraćim šiljcima i završava glatko.

Šiljci: 1-2 mm dugi, najčešće rastu pojedinačno, katkad su srašteni na bazi, a na vrhu se često račvaju u sitnije oštre bjelkaste šiljke.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 4.2-5.2 x 1.9-2.9 µm; otrusina je bijela do svijetložuta.

Meso: Žućkasto, u početku je mekano, voštano, vremenom i sušenjem otvrdnjava; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, a sazrijeva u ljeto i ranu jesen, kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća, uvijek se razvija na donjoj strani drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisanu je vrstu moguće zamijeniti sa sličnom zlatnom voskozupkom (Mycoacia aurea), koja raste na istom staništu i u isto vrijeme. Međutim, spomenutoj vrsti plodno tijelo s kalijevom lužinom (KOH) ne mijenja boju, dok opisanoj vrsti plodno tijelo s kalijevom lužinom odmah postane malinasto-crveno do crno-crveno, a kasnije postane ljubičasto-crno.