BIJELONOGA ŠTITARKA

Lepiota clypeolaria (Bull.) P.Kumm.

Etimologija: clypeus (lat.) = štit. Po uzdignutom obliku klobuka.

Engleski naziv: Shield Dapperling

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je tupo stožast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i istaknuto ispupčen na sredini, bijel, u starosti je žućkast, pokriven je sitnim bijelim vlaknastim ljuskama na bijeloj osnovi, koje su sve gušće prema oker ili smeđoj sredini klobuka, rub uvijek izgleda odrpano od vunasto-pahuljastih ostataka ovoja.

Stručak: 5-12 cm visok i 3-8 mm debeo, valjkast, šupalj, lomljiv, bjelkast, u starosti je žućkast ili mjestimice smećkast, do visine ruba klobuka prekriven je istim sitnim bijelim vlaknastim ljuskama kao i klobuk, a iznad je gladak; vjenčić je bijel, sastoji se od brzo prolaznih vlaknasto-opnastih ostataka zastorka, na kraju je obično samo u tragovima.

Listići: Nejednaki, gusti, slobodni, bijeli, u starosti su žućkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste, uvijek su zašiljene na jednom kraju, 11-18 x 4.5-6 µm (cromushrooms: (10.6) 10.7 - 12.6 (13.3) × (4.5) 5.1 - 5.8 (6.2) µm, Q = (1.8) 2 - 2.3 (2.6), N = 100, Me = 11.5 × 5.4 µm, Qav = 2.1); otrusina je žućkasta do krem-žućkasta.

Meso: Tanko, relativno je mekano i nježno, bijelo, u donjem je dijelu stručka žućkasto; miris je napadno slatkasto-kiselkast, sličan kao kod bijele sraštenice (Leucocybe connata), ponekad na spaljenu gumu, a okus je neugodan, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom najprije poprimi ružičastu boju, a nakon toga postane crveno-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla, po nekoliko primjeraka zajedno ili pojedinačno, u svim tipovima šuma. Primjerke na trećoj i četvrtoj slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što jedan dio autora navodi da je nejestiva, a drugi je dio smatra jestivom.

Napomena: Moguća je zamjena sa žutonogom štitarkom (Lepiota magnispora) koja ima stručak obuven u vunenasta vlakanca žute boje. Slična je i nevaljala žutoispupčena štitarka (Lepiota erminea) koja raste po livadama i pašnjacima u blizini šuma, a naraste mnogo veća rastom i po klobuku nema tako sitne čehice.

Lepiota coloratipes - created on September 2015 in Biowide 094 Røsnæs Krat, Denmark by Tom Smidth

OBOJENONOGA ŠTITARKA

Lepiota coloratipes Vizzini, J.F.Liang, Jančovič. & Zhu L.Yang

Etimologija: coloratus (lat.) = obojen, šaren + pes (lat.) = stopalo, noga. Po boji stručka.

Klobuk: 1-3 cm širok, u početku je zvonolik, polukuglast ili široko stožast, kasnije se raširi i lagano ispupči na sredini, suh, dosta je promjenjive boje, u mladosti je gotovo potpuno bijel, ubrzo postaje smećkasto mrljast na sredini, u zrelosti je na sredini svijetlosmeđ do tamnosmeđ, prema rubu je narančasto-smeđ, a na rubu je uvijek bijel do bjelkast i često sa zelenim mrljama, u mladosti je obično gladak, kasnije se raspucava na koncentrična polja i otkriva bijelo meso, u starosti je ponekad ljuskav, rub je u mladosti nepravilno resast od ostataka ovoja, nije narebran.

Stručak: 1.5–4 cm visok i 1.5–3 mm debeo, valjkast, obično je pravilan, ali ponekad i malo zakrivljen, šupalj, u mladosti bijel, kasnije je sivo-narančast do sivo-smeđ, s nejasnom je izrazito ružičastom nijansom, na dnu je tamnije narančasto-smeđ, cijelom dužinom je fino svilenkasto vlaknast, u početku je spojen s rubom klobuka finim bjelkastim vlaknima, tvoreći nejasnu prstenastu zonu na gornjem dijelu stručka koja ubrzo nestaje, pri dnu je ponekad bijelo baršunast i sa sitnim bijelim razgranatim rizomorfima.

Listići: Gusti, 2-3 mm široki, slobodni do prirasli, bjelkasti, kasnije su kremasti, bez ljubičastih ili ružičastih nijansi, oštrica je sitno zrnasta i gotovo bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, prozirne, glatke, tankih stijenki, neamiloidne, nedekstrinoidne, 3-4 × 2-2.8 μm, Me = 3.4 × 2.5 μm, Q = 1.2-1.5, Qav = 1.4, cheilocistide su 10.5-29 × 4.5-8 μm, prozirne, tankih stijenki, uglavnom u obliku boce, ponekad su vretenaste ili batinaste; otrusina je svijetlokrem.

Meso: Debelo, elastično, u klobuku je bijelo, u stručku je boje površine, ali bijelo u središnjoj šupljini; mirisa i okus nisu izraženi, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u malim skupinama, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma i parkovima, često ispod cedra, na pjeskovitom tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Jasno se razlikuje od sličnih vrsta po neobičnoj kombinaciji karakteristika, kao što su: glatka površina klobuka s kremastim do blijedo okerastim nijansama, parcijalni ovoj ne tvori vjenčić, ali ostavlja vlaknaste ostatke na površini stručka, a stručak je sa crvenkasto-smeđim nijansama na dnu.

Lepiota cortinarius - created on December 2010 in Estonia by Vello Liiv

KOPRENASTA ŠTITARKA

Lepiota cortinarius J.E.Lange

Etimologija: cortina (lat.) = zavjesa, koprena, zastorak. Po izgledu.

Klobuk: 3-6 cm širok, isprva je zvonolik, zatim je konveksan, na kraju je raširen, površina se prema rubu razlaže na koncentrično raspoređene svijetlosmeđe do tamnosmeđe ljuske na svijetlo crvenkasto-smeđoj osnovi, koje su gušće prema sredini.

Stručak: 5-16 cm visok i 0.5-2.2 cm debeo, valjkast, često je batinasto ili lagano gomoljasto zadebljan na bazi, crvenkasto-smeđ, prekriven je bijelim ovojem, na bazi je lagano ljuskav; na vrhu je s prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, s laganom su ružičasto-narančastom nijansom.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 7-9 x 3-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto, s laganom je narančastom nijansom; miris i okus nisu izraženi, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, obično šumama smreke.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), kod koje se trljanjem listića stvaraju crvenkasto-smeđe pjegice i ima nešto veće spore.

SMRDLJIVA ŠTITARKA

Lepiota cristata (Bolton) P.Kumm.

Etimologija: cristatus (lat.) = s krestom, perjanicom, grebenom.

Engleski naziv: Stinking Dapperling

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je stožasto-zvonkolik, kasnije se raširi i tupo ispupči na sredini, svijetlosmeđ, prekriven je s koncentrično raspoređenim smeđim do tamnosmeđim ljuskicama na bijeloj osnovi, koje su prema sredini sve gušće tako da je ispupčenje izrazito smeđe.

Stručak: 2-6 cm visok i 3-7 mm debeo, tanak, valjkast, često se malo zadebljava prema vrhu i prema bazi, šupalj, sa svijetlosmeđom ili ružičastom nijansom na bijeloj osnovi, ispod klobuka je svjetliji, a prema dnu je uglavnom tamniji, u donjoj je četvrtini stručka crvenkasto-smeđ do tamnosmeđ, osobito na zadebljanju; vjenčić je visoko postavljen, tipično opnast, jednostruk, smećkast.

Listići: Gusti, nejednako su dugi, slobodni su ili često odmaknuti od stručka, bijeli, u starosti su žućkasti, oštrica je sitno pahuljasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su u obliku su klina, prozirne, dekstrinoidne, 5.5-8.5 x 2.5-3.5 µm, cheilocistide su batinaste (cromushrooms: (5.8) 6.1 - 7.1 (8.3) × (2.3) 2.5 - 3.4 (4.1) µm, Q = (1.6) 1.9 - 2.6 (2.8), N = 120, Me = 6.5 × 3 µm, Qav = 2.2); otrusina je bijela do žućkasta.

Meso: Tanko, bijelo; miris je vrlo oštar, neugodan, metalni, na plin, spaljenu gumu ili haringe, sličnog kao kod roda krumpirača (Scleroderma), a okus je neugodan na brašno.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom pocrveni, zatim postaje čokoladnosmeđe, dok s gvajakolom za nekoliko minuta poplavi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po šumskim stazama, često na sloju lišća ili iglica.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i cijeli niz malih i neuglednih gljiva iz ovog roda, koje su sve nejestive, otrovne ili čak smrtno otrovne.

Napomena: Smrtno otrovna mesnatocrvenkasta štitarka (Lepiota helveola) ima bodljikasto-čekinjast i mesnatocrvenkasti klobuk i stručak. Ljubičasta štitarka (Cystolepiota bucknallii) je ljubičasta, bijelih listića i bez neugodnog vonja. Mačja sunčanica (Lepiota felina) ima trajan vjenčić, meso bez mirisa i obručasto postavljene čehice po klobuku.

Lepiota cristatoides - created on September 2021 in Uckermark / Meichow / Polßen, Brandenburg / Berlin, Germany by Andreas Hinz

ZAŠEŠLJANA ŠTITARKA

Lepiota cristatoides Einhell.

Etimologija: cristatus (lat.) = češljast, sa grebenom + -oides (lat.) = označava sličnost. Po izgledu površine klobuka.

Klobuk: 1-3 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je izravnat i tupo ispupčen na sredini, kremast ili žućkast, do svijetlosmeđ na sredini, ponekad je s ružičastim nijansama, površina je prekrivena sitnim, koncentrično raspoređenim, narančasto-smeđim ljuskama na gotovo bjelkastoj osnovi, sredina je glatka i tamnija, rub se u starosti rascjepljuje.

Stručak: 1.5-5 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, šupalj, u mladosti je bjelkast do kremast s ružičastim nijansama, kasnije je prema dnu smećkast; vjenčić je opnast, vlaknast, prolazan.

Listići: Osrednje su gusti, široki, slobodni, krem.

Mikroskopija: Bazidiospore su usko eliptične, nedekstrinoidne, 3.5-5 x 2.5-3.5 µm, cheilocistide su batinaste do široko batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, kremasto; miris je malo neugodan na spermu, klor ili spaljenu gumu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u jesen, pojedinačno ili u manjim skupinama, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, češće u crnogoričnim šumama, na rubovima šuma i u jarcima uz puteve.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka (Lepiota cristata), koja je nešto većih dimenzija, meso na prerezu ima sličan, ali mnogo intenzivniji miris.

Lepiota echinella - created on September 2013 in Skanderborg Denmark by Jens Mårbjerg

ČEKINJASTA ŠTITARKA

Lepiota echinella Quél. & G.E.Bernard

Etimologija: echinus (lat.) = jež + -ella (lat.) = nešto manje ili manje izraženo. Po dekoraciji klobuka.

Klobuk: 2-6 cm širok, konveksno-stožast pa otvoren, također je spljošten, na sredini dosta upadljivo ispupčen, skoro je šiljat, sredina je crvenkasto-smeđa, kožica se prema vanjskom dijelu razlaže na sitne, guste, koncentrično razmještene i djelomično uzdignute ljuske, ostaci bijelog ovoja prelaze preko ruba.

Stručak: 2-5 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, sužen je i gladak iznad vjenčića, bjelkast, kasnije je smećkasto, ružičasto-smeđe ili smeđe vunast do rijetko ljuskav, prema bazi je nešto tamniji, donji je dio baze malo proširen i smećkast, a na dnu je s bijelim micelijem; vjenčić je brzo prolazan, nepotpun, smećkast.

Listići: Gusti, izmiješani su s lamelulama različite dužine, malo su trbušasti, suženi su i zaokruženi uz stručak, slobodni, bijeli do svijetložuti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 4.5-6.5 x 3-4 µm, cheilocistide su batinaste, 30-48 x 6-12 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, svijetlosmeđe u stručku, a crvenkasto-smeđe ili tamnosmeđe ispod sredine klobuka; miris je neugodan, metalan ili na spaljene gume kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je također malo neugodan, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama jasena, hrasta i bukve, ali i crnogoričnim šumama smreke, na tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve male sunčanice.

Napomena: Od sličnih se vrsta razlikuje po tome što bazi nema crvenkaste micelijske niti.

ŽUTOISPUPČENA ŠTITARKA

Lepiota erminea (Fr.) P.Kumm.

Etimologija: ermineus (lat.) = hermelin, mala životinja čije se krzno često koristi u izradi luksuznih tkanina, a često se povezuje s bijelom bojom s tamnim točkicama. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Dune Dapperling

Klobuk: 2-6 cm širok, u mladosti je zvonolik, kasnije se raširi i lagano ispupči na sredini, površina je u mladosti prekrivena bijelim ljuskicama koje su kasnije kremaste, smeđe ili crvenkasto-smeđe, ljuskice su najgušće na sredini koja je obično tamnija, rub je sa svilenkasto-vlaknastim ili pahuljastim ostacima ovoja.

Stručak: 6-8 cm visok i oko 5 mm debeo, vitak, sužen je na gornjem dijelu, lomljiv, šupalj, malo je zadebljan na bazi, bijel, donji je dio s bijelim priraštenim ljuskicama, s bijelim je micelijem na bazi; nosi opnasto-pahuljasti i brzo prolazni vjenčić.

Listići: Dosta su debeli, trbušasti, lomljivi, prirasli, gotovo su slobodni, najprije su bijeli pa kasnije požute.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste do eliptične, glatke, prozirne, 10-20 x 5.5-7 µm (cromushrooms: (11) 11.4 - 13.7 (14.6) × (4.1) 4.8 - 5.9 (6.8) µm, Q = (2.1) 2.2 - 2.5 (2.8), N = 120, Me = 12.4 × 5.3 µm, Qav = 2.3); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus su slabi na rotkvice.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u bjelogoričnim šumama, po šumskim putevima, rubovima šuma i livadama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog opasnosti od zamjene sa sličnim malim sunčanicama koje su gotovo sve otrovne.

Napomena: Karakteristična je po ispupčenoj sredini klobuka kremaste boje.

Lepiota felina - created on October 2021 in Odderholm, Denmark by Jens Mårbjerg

MAČJA SUNČANICA

Lepiota felina (Pers.) P.Karst.

Etimologija: feline (lat.) = mačje. Po izgledu, klobuk sliči mačjem krznu.

Engleski naziv: Cat Dapperling

Klobuk: 1-7 cm širok, polukuglast, kasnije je skoro izravnat i tupo ispupčen na sredini, prekriven je pravilno i koncentrično postavljenim, uzdignutim, crvenkasto-smeđim, tamnosmeđim ili crno-smeđim ljuskama na bijeloj osnovi, sredina je skoro glatka, tamnosmeđa do crnkasta, rub je izrepan s karakterističnim ostacima ovoja.

Stručak: 3-9 cm visok i 0.8-1.4 cm debeo, valjkast, osnova je bijela, ispod vjenčića je svijetlosmeđ, uglavnom je prekriven crno-smeđim ljuskama, iznad vjenčića je gladak i svjetliji; vjenčić je krhak, bjelkast i s crnim točkastim rubom.

Listići: Gusti, slobodni, tanki, malo su trbušasti, bijeli do žućkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, bezbojne, 6-8.5 x 4-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vlaknasto, bijelo; miris je neugodan, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, skupno, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, češće u crnogoričnim šumama, po šumskim putevima i parkovima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve male sunčanice. Sumnja se da sadrži manje količine amatoksina.

Napomena: Od sunčanica je slična smrdljiva štitarka (Lepiota cristata), od koje se razlikuje po crnkastim čehicama i po mirisu.

Lepiota forquignonii - created on November 2022 in Talmont-Saint-Hilaire, France by Guinberteau Jacques

FORQUIGNONOVA ŠTITARKA

Lepiota forquignonii Quél.

Etimologija: U čast francuskog mikologa Luciena Forquignona (1848.-1888.), koji je bio jedan od utemeljitelja Francuskog mikološkog društva. Po imenu.

Klobuk: 3-9 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je izravnat i tupo ispupčen na sredini, maslinasto-smeđ do maslinasto-siv, na sredini je tamniji, sa sitnim, prilegnutim ljuskama na bijeloj osnovi, rub je svjetliji.

Stručak: Valjkast, bjelkast, prema dnu je smećkast do crvenkasto-smeđ s bjelkastim ljuskicama, na bazi je s bijelim micelijem; na vrhu je samo s prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, u starosti su žućkasti do lagano ružičasti i smeđe pjegavi, oštrica je fino ljuskava.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 6-8 x 3.5-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u dnu stručka je ružičasto; miris je neugodan na plijesan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama i parkovima, rijetko u crnogoričnim šumama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je lažna plavoružičasta štitarka (Lepiota pseudolilacea), koja je manjih dimenzija, a na stručku ima prilično postojan opnasti vjenčić.

Macrolepiota fuligineosquarrosa - created on November 2019 in Siniscola, Sardegna, Italy by salvatore_bacciu_paola_mereu

SIVOLJUSKAVA SUNČANICA

Lepiota fuligineosquarrosa (Malençon) Contu & Luigi Curreli

Etimologija: fuligo, fuliginis (lat.) = čađav, tamnosiv + squarrosus (lat.) = hrapav, perutav, sa uzdignutim ljuskama. Po boji i dekoraciji klobuka.

Klobuk: 5-9 cm širok, prvo je polukuglast do zvonolik, kasnije je konveksno-stožast, na kraju se otvori i lagano tupo ispupči na sredini, površina je oker-smeđa, prekrivena je sa koncentrično raspoređenim, malim do srednje velikim, smeđim ljuskama, koje se razrjeđuju prema rubu, ponekad su ljuske više ili manje čekinjaste i u dobrom kontrastu sa bijelom do krem osnovom.

Stručak: 6-10 cm visok i 0.6-1.2 cm debeo, valjkast, na dnu je gomoljasto zadebljan (2.5 cm debeo), krem do oker na gornjoj trećini, smeđ u donjoj trećini, crtast na gornjoj i donjoj trećini, a na središnjem dijelu je gladak ili slabo ljuskav; vjenčić je jednostruk, pokretan, s vanjske je strane iskrzan, s gornje je strane bjelkast, a s donje oker.

Listići: Gusti, široki, nejednaki, slobodni, odvojeni su ovratnikom, bjelkasti do krem.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do jajolike, prozirne, dekstrinoidne, 13-17 x 8-10 µm, cheilocistide su batinaste, valjkaste do vretenaste, 35-55 x 10-15 µm; otrusina je svijetloružičasta.

Meso: Bijelo, mekano, u stručku je vlaknasto i tvrdo; miris nije izražen, a okus je blag i ugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, na šumskim čistinama, u travi.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne je kvalitete, a upotrebljava se samo klobuk jer je stručak vlaknast i tvrd.

Napomena: Po jednostrukom, pokretnom vjenčiću i prisutnosti nekoliko rijetkih spojnih kopči slična je oguljena sunčanica (Macrolepiota excoriata), koja se razlikuje po tipičnom nedostatku dekoracije na vanjskom dijelu klobuka i odsutnošću istaknutog ispupčenja na sredini klobuka.

Lepiota fuscovinacea - created on September 2021 in Estonia by Irma Zettur

CRVENOSMEĐA ŠTITARKA

Lepiota fuscovinacea F.H.Møller & J.E.Lange

Etimologija: fuscus (lat.) = tamno, smeđe + vinaceus (lat.)= vinskicrveno, bordo. Po boji.

Engleski naziv: Dark Dapperling

Klobuk: 2-5 cm širok, najprije je stožast, zatim se izravna i tupo ispupči na sredini, nepravilan, sivo-ljubičast, površina je kosmata, prekrivena je gustim, oštrim, priraštenim, stožastim, tamnim sivo-ljubičastim do crveno-smeđim ljuskama na svijetloj osnovi, kožica prelazi preko ruba, resast.

Stručak: 3-4 cm visok i 4-6 mm debeo, valjkast, malo je gomoljast na bazi, korjenast, ispod izraženih ostataka vjenčića prekriven je crveno-smeđim ljuskama na bjelkastoj osnovi, iznad vjenčića je gladak, od sredine prema bazi je tamniji; vjenčić je izražen u obliku ljuskavih ostataka zastorka.

Listići: Bjelkasti, kasnije su svijetložuti, slobodni.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do skoro valjkaste, 4-6.5 x 2-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Prilično je debelo, vlaknasto, bjelkasto, sivkasto ili svijetložuto; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u crnogoričnim šumama, na glinenastom tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve sunčanice malih dimenzija.

Napomena: Ova vrsta je najkarakterističnija po boji i nešto krupnijim sporama.

Lepiota grangei - created on October 2020 in Charlottenlund Slotspark, Denmark by Tobias Bøllingtoft

ZELENOLJUSKAVA ŠTITARKA

Lepiota grangei (Eyre) Kühner

Etimologija: Po imenu.

Engleski naziv: Green Dapperling

Klobuk: 3-7 cm širok, u mladosti je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi i tupo ispupči na sredini, suh, zelenkast do zeleno-smeđ, prekriven je koncentrično raspoređenim ljuskama na krem do žuto-smećkastoj osnovi, koje su gušće na sredini.

Stručak: Valjkast, više ili manje zadebljan na bazi, suh, svijetlosmeđ, ispod vjenčića je prekriven sa istaknutim zelenim ljuskama, na vrhu je krem, oker do više ili manje narančasto-smeđ; s izraženom je prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, sivkasti, krem-sivkasti, u starosti su s maslinastom nijansom, oštrica je glatka i bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su oblika rakete do gotovo valjkaste, 8-13 x 3.5-4.5 µm, Q = 2.2-2.9, cheilocistide su 22-31 x 7-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto, u kori stručka postane krem-sivkasto i često lagano narančasto-smeđe; miris nije izražen ili slab na zelene jabuke, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma i parkovima, u blizini raznog bjelogoričnog drveća, obično jasena, bukve, hrasta, javora, lijeske, breze ili graba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži amatoksine.

Napomena: Eventualno je slična plava vitičarka (Stropharia caerulea), koja je čitava zelene do plavo-zelene boje, a ljuske na stručku su bijele.

SIVOZELENA ŠTITARKA

Lepiota griseovirens Maire

Etimologija: griseus (lat.) = sivo + viridis (lat.) = zeleno. Po boji.

Klobuk: 1-4 cm širok, ubrzo se raširi i tupo ispupči na sredini, sivo-zelenkast, površina se od sredine prema rubu razlaže na zrnaste ljuske, sredina je obično zeleno-smeđa do crno-smeđa.

Stručak: Valjkast, obično je blago zakrivljen, oker-smeđ, zeleno-smeđ, siv do sivo-zelenkast, uglavnom je vlaknasto-ljuskav, s crvenkastim micelijem na bazi.

Listići: Gusti, izmiješani su s brojnim lamelulama, slobodni, bijeli.

Mikroskopija: Bazidiospore su oblika klina ili rakete do eliptične, glatke, prozirne, dekstrinoidne, 6-8 x 3.5-4.5 µm, Q = 1.4-2.3, N = 26, Me = 7.1 x 3.7, Qav = 1.9; otrusina je bijela.

Meso: Vlaknasto, bjelkasto, u klobuku je okerasto-sivo, u donjem dijelu stručka je crvenkasto; miris nije izražen ili je malo neugodan na zemlju, a okus je blag, ne smije se kušati, jer i sama proba može uzrokovati oštećenjem organa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po parkovima i vrtovima. Sliku je snimio Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Glogovac kod Koprivnice.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smrtno je otrovna vrsta, jer sadrži amatoksine, kao kod mesnatocrvenkaste štitarke (Lepiota helveola). Ne sakupljajte male sunčanice, jer je među njima dosta smrtno otrovnih vrsta.

Napomena: Crvena boja mesa unutar donjeg dijela stručka glavna je karakteristika po kojoj se razlikuje od drugih sličnih štitarki. Najsličnije su čekinjasta štitarka (Lepiota echinella) i kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), koje nemaju crvenu boju mesa u donjem dijelu stručka.

Lepiota helveola - created Spain by Emilio López Barchino

MESNATOCRVENKASTA ŠTITARKA

Lepiota helveola Bres.

Etimologija: helvus (lat.) = žućkasto.

Engleski naziv: Star Dapperling

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je polukuglast, zatim se raširi i blago ulegne s ispupčenom sredinom, pjegav, sredina je tamnija, svijetloružičast, crvenkasto-ružičast ili crveno-smeđ, prema rubu se razlaže na vlaknaste ljuske na bjelkastoj osnovi, trljanjem postane blago vinskicrven, rub je na kraju uzdignut.

Stručak: 2-4 cm visok i 3-4 mm debeo, valjkast, šupalj, baza je lagano gomoljasto zadebljana, s bjelkastim je mrljama, bijelo vlaknasto ljuskav na crvenkastoj do blijedo ružičastoj osnovi, na vrhu je svjetliji, trljanjem postane blago vinskicrven; vjenčić je bjelkasto ljuskav ili opnast i prolazan.

Listići: Gusti, trbušasti, slobodni, bijeli ili kremasti, oštrica je trepavičasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 6.5-8.6 x 3.4-5.3 µm, cheilocistide su valjkaste do batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo u klobuku, na prerezu u donjoj polovici stručka lagano pocrveni ili poružičasti, osobito uz koru stručka; miris je slab na brašno, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po livadama, šumskim stazama, uz rubove šuma i puteve, voli pjeskovito tlo.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Ova vrsta, kao i mnoge druge male sunčanice, može uzrokovati ozbiljno trovanje zbog prisutnosti helvelinske kiseline, koja se dugo vremena smatrala glavnim agensom kod hemolitičkog sindroma trovanja. Sadrži amatoksine koji mogu uzrokovati potencijalno smrtonosno oštećenje jetre. Amatoksini ili amanitini su skupina toksina koji se također nalaze u zelenoj pupavki (Amanita phalloides), kao i u nekim drugim vrstama iz rodova Lepiota i Galerina. Amatoksini su otporni na visoke temperature, sušenje i djelovanje želučanih sokova. Izazivaju amatoksinski sindrom trovanja s ishodom koji je najčešće smrtonosan. Amatoksinski se sindrom trovanja javlja nakon konzumiranja gljive nakon inkubacije od 5-15 dana s prvim simptomima koje karakteriziraju jaki gastrointestinalni poremećaji, grčevi u mišićima i znojenje. Jetra i bubrezi su također ugroženi. Ishod je općenito povoljan, a smrtni slučajevi su rijetki.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka (Lepiota cristata). Male vrste iz ovog roda se izbjegavaju. Ima dosta neslaganja raznih autora oko ove vrste.

Lepiota hymenoderma - created on October 2020 in Hendrik-Ido-Ambacht, Netherlands by Bep Vriezenveen

OPNASTA ŠTITARKA

Lepiota hymenoderma D.A.Reid

Etimologija: hymen (gr.) = opna, membrana + derma (gr.) = koža. Po izgledu.

Klobuk: 1.5-3 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je izravnat i tupo ispupčen na sredini, crvenkasto-smeđ do tamnosiv, na sredini je tamniji, kožica je cjelovita, prema rubu se razlaže na radijalno raspoređene sitne ljuskice na bjelkastoj osnovi, rub je svjetliji i u starosti lagano narebran.

Stručak: 2-4 cm visok i 1.5-3 mm debeo, valjkast, bjelkast, na gornjem je dijelu bjelkast, pri dnu je narančast do vinskicrvenkast, s ljuskama istim kao i na klobuku, na bazi je s crvenkastim micelijem, bez vjenčića.

Listići: Gusti, slobodni, bjelkasti pa kremasti, kasnije su sa crvenkastom nijansom, oštrica je iste boje ili bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do blago jajolike, dekstrinoidne, 4-6 x 2.5-3.5 µm, Q = 1.1-1.7, cheilocistide su batinaste 20-35 x 8-12 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do kremasto, na prerezu pocrveni, intenzivnije u kori i dnu stručka; miris je na voće ili neugodan metalni ili na spaljenu gumu kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po parkovima i uz puteve, na staništima bogatim hranjivim tvarima, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka, koja je nešto većih dimenzija i ima spore u obliku klina.

OGNJENA ŠTITARKA

Lepiota ignivolvata Bousset & Joss. ex Joss.

Etimologija: ignis (lat.) = oganj, vatra, paljba, žar. Po crvenoj boji kojom je nahukan ovoj na stručku koji sliči volvi.

Klobuk: 4-12 cm širok, konveksan, zatim se raširi i tupo ispupči na sredini, suh, bijel, na sredini je oker-smeđ i gladak, površina se prema rubu razlaže na sitne, koncentrično postavljene crvenkaste do tamnosmeđe ljuskice, na rubu su najrjeđe.

Stručak: 4-10 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, gomoljasto je zadebljan na bazi, ubrzo postane šupalj i komorast, bijel, na bazi je ružičasto-smećkast i često zakrivljen te s jasnim pojasastim ostacima ovoja s narančasto-smeđim rubovima, a na pritisak ili na ozlijeđenom mjestu požuti; vjenčić je srednje veličine, nepravilan, nije pokretan, bijel, lagano je svilenkast i vlaknast.

Listići: Dosta gusti, široki, slobodni su s ovratnikom; bjelkasti do kremasti ili više-manje svijetlosmeđi, oštrica je iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste, neamiloidne, 8.5-11 x 5-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Dosta je debelo, čvrsto, bjelkasto; miris je neugodno oštar na spaljenu gumu, sličan kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, često u blizini bukve, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, iako je mnogi autori smatraju u najmanju ruku sumnjivom i vjerojatno otrovnom poput većine, ako ne i svih malih sunčanica, pa je zato potrebna velika pažnja kako se ne bi slučajno sakupljala za konzumaciju.

Napomena: Dio je skupine sunčanica pod nazivom Clypeolariae od kojih se razlikuje po karakterističnom izgledu osnove stručka, crvene boje koja skoro podsjeća na ovoj, ostaci ovoja su u vidu vjenčića i jedne koprene.

Lepiota lilacea - created on November 2018 in Provincia di Ferrara, Italy by Andrea Grossi

PLAVORUŽIČASTA ŠTITARKA

Lepiota lilacea Bres.

Etimologija: lilaceus (lat.) = ružičasto, plavoljubičasto. Po ružičastoj boji.

Klobuk: 2-7 cm širok, prvo je zvonolik, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se lako guli, sivo-smeđ ili crvenkasto-ljubičast, sredina je ljubičasto-smeđa, često je bez ljubičastog tona, širenjem se prema rubu razlaže na tamnosmeđe, crveno-smeđe ili sivo-smeđe ljuske.

Stručak: 2-4 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, najprije je bjelkast, kasnije je ljubičasto-ružičast, pri dnu je vinskicrvenkast, ponekad je prekriven ljepljivim vlakancima, u starosti je gol; vjenčić je opnast i u obliku ovratnika, uspravan, s gornje je strane bijel, a s donje tamnoljubičast do ljubičasto-smeđ, rub je ružičasto-siv.

Listići: Gusti, slobodni, izmiješani su s kratkim lamelulama, bjelkasti ili kremasti, kasnije su smećkasti, oštrica je pahuljasta i bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, prozirne, nedekstrinoidne, 4-6.5 x 2.5-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u dnu stručka je crvenkasto; miris nije izražen ili je slab na voće, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla po livadama, parkovima, pašnjacima, rubovima šuma, šumskim putevima, na tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer uzrokuje trovanje koje je slično kao kod zelene pupavke (Amanita phalloides), oštećuje bubrege i jetru, a simptomi su glavobolja, proljev pa čak i paraliza.

Napomena: Pripada skupini malih sunčanica s karakterističnim ljubičastim tonom klobuka, a najčešće raste na zemlji u lončanicama s cvijećem.

ŽUTONOGA ŠTITARKA

Lepiota magnispora Murrill

Engleski naziv: Yellowfoot Dapperling

Klobuk: 1-7 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je stožast i na kraju raširen i tupo ispupčen, površina se prema rubu razlaže na oker, smećkaste ili narančaste ljuske na bijeloj osnovi, koje su prema sredini sve gušće pa je ispupčenje smeđe do narančasto i glatko, rub je odrpan od ostataka ovoja.

Stručak: 2-8 cm visok i 4-9 mm debeo, valjkast, prema gore se malo sužava, bjelkast, oker ili svijetlosmeđ, prekriven je žutim vunastim ljuskama, na bazi je žućkasto-oker; vjenčić je izražen u obliku vunaste prstenaste zone.

Listići: Bjelkasti do kremasti, nejednaki, slobodni.

Mikroskopija: Bazidiospore su izduženo vretenaste, prozirne, 13-25 x 4-6 µm, cheilocistide su batinaste, oko 30 x 10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo, u stručku je kremasto; miris je neugodno kiselkast na voće ili na gljive, a okus je blag ili neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili po 2-3 primjerka zajedno, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a vjerojatno je i otrovna kao i sve male sunčanice.

Napomena: Ime dobila po karakterističnom izgledu spora. Od bijelonoge se štitarke (Lepiota clypeolaria) razlikuje po rastu samo u crnogoričnim šumama i što je stručak obuven u žute vunaste ljuske, te što je stručak na bazi žućkasto-oker boje.

Lepiota ochraceofulva - created on October 2020 in Sorgenfri Slotspark, Denmark by Tobias Bøllingtoft

OKERSMEĐA ŠTITARKA

Lepiota ochraceofulva P.D.Orton

Etimologija: ochraceus (lat.) = okerast + fulva (lat.) = tamnocvenkast, zagasito žut. Po boji.

Klobuk: 3-7 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je izravnat i ponekad tupo ispupčen na sredini, prekriven je sitnim, koncentričnim, narančasto-smeđim do ružičasto-smeđim ljuskicama na bjelkastoj do kremastoj osnovi.

Stručak: 5-8 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, ponekad je s kuglastim gomoljem širokim do 1.5 cm, bjelkast, na donjem dijelu je s bjelkastim do narančasto-smećkastim ljuskicama; na vrhu je sa prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli do žućkasti, s ružičastom su nijansom, oštrica je ponekad ružičasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 6-8.5 x 4-5 µm, cheilocistide su batinaste sa uskim i dugim stalkom; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto, više ili manje sa ružičasto-smeđom nijansom, u stručku je oker; miris je izraženo neugodan, na spaljenu gumu, plin ili užeglo ulje, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, parkovima, šikarama i vrtovima, često na zakopanim drvnim ostacima izmiješanim sa zemljom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je crvenkasta štitarka (Lepiota subincarnata), koja je nešto većih dimenzija i ima spore u obliku klina.

PLANINSKA ŠTITARKA

Lepiota oreadiformis Velen.

Klobuk: 2-5 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je zvonolik, konveksan ili izravnato-konveksan i s malim i širokim ispupčenjem na sredini, suh, u početku je crveno-smeđ, kasnije je ružičasto-smećkast sa svijetlo crvenkasto-smećkastom baršunastom sredinom, kasnije se prema rubu razlaže na sitne, stisnute ljuske na smećkastoj osnovi, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna, uvijek je svjetliji, sa sitnim, bijelim, resastim ostacima ovoja.

Stručak: 3-7 cm visok i 3-6.5 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, obično je malo zadebljan na bazi, šupalj, bjelkast do žućkast, iznad vjenčića je gladak i bijel, od vjenčića do baze je vlaknast do pahuljast na krem do svijetlosmeđoj osnovi; prstenasta zona se sastoji od pramenova bijelih, labavih vlakanaca.

Listići: Umjereno su gusti, slobodni, bijeli, poslije su kremasti, oštrica je glatka.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste do eliptične, s oštrom bazom i tupim vrhom, dekstrinoidne, 10-16 x 4.5-6.5 µm, bazidije su 4-sporne, usko batinaste, cheilocistide su usko batinaste, trbušaste do gotovo valjkaste, pleurocistide su odsutne (cromushrooms: bazidiospore su (10) 10.6 - 13.2 (15.2) × (4.1) 4.4 - 5.1 (6.2) µm, Q = (2) 2.2 - 2.8 (3.2), N = 120, Me = 11.9 × 4.8 µm, Qe = 2.5, bazidije su 25-31 × 7-11 µm, N = 26, cheilocistide su 18-30 × 6-11 µm, N = 16); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto do krem, u stručku je krem, a u donjem dijelu lagano ružičasto; miriše neugodno na spaljenu gumu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprotrof tla po planinskim predjelima, u šumama bora, na šumskim čistinama, po parkovima, livadama, pašnjacima, truloj travi i iglicama. Prve četiri slike snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetima Koprivnica i Kloštar Podravski kod Đurđevca, a peta i šesta su snimljene 17.9.2025., na lokalitetu Gala kod Sinja.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što dio autora navodi da je nejestiva. U nekim regijama u Rusiji se smatra jestivom vrstom.

Napomena: Najsličnija je vrsta Lepiota pallida koja nema izuzetno pahuljičasti stručak i mnogo je manja. Klobuk joj je širok svega 1-1.5 cm, a cijela je površina oker i sitno ljuskava. Nejestiva je vrsta.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 75. Planinska štitarka (Lepiota oreadiformis Vel.)