Lepiota parvannulata - created in Finland by Matleena Pulkkinen

PROLAZNA ŠTITARKA

Lepiota parvannulata (Lasch) Gillet

Klobuk: 1.5-2.5 cm širok, zvonolik, poslije se otvori i slabo ispupči na sredini, na sredini je tamniji, oker do crvenkasto-smeđ, površina se prema rubu razlaže na vunaste vlaknaste ljuskice na bijeloj do krem osnovi, rub je sa zupčastim ostacima ovoja.

Stručak: 1.5-2.5 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, lagano je zadebljan na bazi, iznad vjenčića je gladak, bijel, ispod vjenčića je s okerastim vlaknastim ljuskicama na bijeloj do krem osnovi; vjenčić je krhak, bijel, opnast, uzdignut, prolazan, brzo otpadne.

Listići: Nejednako su dugi, do stručka su zaokruženi, slobodni, bijeli do krem, oštrica je malo resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, nedekstrinoidne, 3.5-4.5 x 2-3 µm, Qav = 1.7, cheilocistide nisu prisutne; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo, kasnije je u bazi stručka smećkasto; miris i okus nisu određeni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na travnatim mjestima, uz rubove šuma i na čistinama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što dio autora navodi da je nejestiva.

Napomena: Vrlo je malena štitarka i, ako se isključi veličina, podsjeća na bijelonogu štitarku (Lepiota clypeolaria). Opisana vrste ima jednojezgrene spore, dok većina vrsta iz roda Lepiota vrsta ima dvojezgrene spore. Odsutnost kemijske reakcije stijenke spora u Melzersovom reagensu i Congo Redu također je važna karakteristika ove vrste

Lepiota psalion - Looking for Lepiota psalion Huijser & Vellinga (Agaricales, Agaricaceae) by Alfredo Vizzini, Alessia Tatti, Henk A. Huijser, Jun F. Liang, Enrico Ercole

BLIJEDORUBNA ŠTITARKA

Lepiota psalion Huijser & Vellinga

Etimologija: psalion (gr.) = pojas, traka. Po izgledu.

Klobuk: 1-3.6 cm širok, najprije je malo tupo zvonolik, polukuglast ili široko stožast, kasnije je izravnat i lagano tupo ispupčen na sredini, nije vodenast, suh, isprva je gladak, kasnije se nepravilno raspucava oko sredine u koncentrične prilegnute ljuske, krem do ružičasto-smećkast ili narančasto-smećkast na sredini, svjetliji prema rubu, rub nije narebran, vijugav, valovit, cjelovit, u mladosti malo prelazi listiće i sa sitnim prianjajućim ostacima parcijalnog ovoja.

Stručak: 2–3.5 cm visok i 1.5–2 mm debeo, valjkast, obično je pravilan, šupalj, sjajan, najprije je bijel, ubrzo od baze prema gore postaje ružičasto-smeđ, cijelom dužinom je sitno svilenkast, na bazi je često sa sitnim bijelim rizomorfima; vjenčić je bjelkast, opnast, uzdignut i često nepotpun, ponekad nestaje u starosti.

Listići: Gusti, 2–4 mm široki, slobodni, isprva su bijeli, ubrzo s uočljivom ružičastom nijansom, oštrica je zrnasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do eliptične, prozirne, tankih stijenki, glatke, neamiloidne, nedekstrinoidne, 2.7-4.9 × 2-3.9 μm, Me = 3.9 × 2.9 μm, Q = 1-1.8, Qav = 1.4, cheilocistide su 10-26 × 4.6-10 μm, brojne, zbijene, prozirne, tankih stijenki, različitih oblika, uglavnom su batinaste ili u obliku boce; otrusina je svijetlokrem.

Meso: Tanko, elastično, bjelkasto, u donjem dijelu stručka je ružičasto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla na golom tlu, u vrtovima i parkovima, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka (Lepiota cristata), koja je nešto većih dimenzija i ima spore u obliku klina.

Lepiota pseudolilacea - created on December 2004 in Pineta di Arborea, Arborea, Italy by Marco Floriani

LAŽNA PLAVORUŽIČASTA ŠTITARKA

Lepiota pseudolilacea Huijsman

Etimologija: pseudo (gr.) = lažan, nepotpun. Po sličnosti s plavoružičastom štitarkom (Lepiota lilacea).

Klobuk: 1-5 cm širok, tankomesnat, zvonoliko-konveksan i spljošten, skoro je ravan, upadljivo je ispupčen na sredini, kožica je cjelovita na sredini i lako se guli, crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, osnova je svijetlosmeđa, također s ljubičastom nijansom, s tamnosmeđim je zonama, kožica se prema rubu raspucava na koncentrično razmještene sitne, ljubičasto-smeđe, često stršeće ljuskice, rub je ravan i izrepan od ostataka ovoja.

Stručak: 2-5 cm visok, valjkast, ravan, lagano se sužava od baze prema vrhu, smećkast, crvenkasto-smeđ ili ružičasto-smeđ, ispod prstenaste zone je smećkast, vlaknasto-ljuskav, u starosti ili na ozlijeđenim mjestima posmeđi; s dosta je trajnim opnastim vjenčićem, svijetlosmeđ, često je sitno ljuskav s donje strane.

Listići: Gusti, nejednaki, oštrica je vijugava, suženi su i zaokruženi uz stručak, slobodni, bijeli ili svijetlokrem.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 6-10 x 4-5 µm, cistide na kožici klobuka su valjkaste; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris je ugodan, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim i aluvijalnim šumama ili po livadama, na tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom. Donedavno se u raznim izvorima opisivala i navodila kao gljiva s otrovnim svojstvima, međutim nedavno su detaljne studije dokazale prisutnost amatoksina u ovoj vrsti.

Napomena: Jedna je od najmanjih sunčanica. Od plavoružičaste se štitarke razlikuje po boji koja teži da posmeđi, te po nešto većim sporama. Mikroskopska je analiza spora jedina metoda za sigurnu determinaciju ove vrste.

Lepiota pyrochroa - created in Spain by Antoni Conca Ferrús

NARANČASTA ŠTITARKA

Lepiota pyrochroa Malençon

Etimologija: pyr (gr.) = vatra + chroa (gr.) = boja, ten. Po boji.

Klobuk: 0.5-2.5 cm širok, u mladosti je zvonolik, kasnije se raširi i lagano ispupči na sredini, prekriven je žuto-smeđim do narančasto-smeđim ljuskama na bjelkastoj osnovi.

Stručak: 1.5-4 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, bijel, pri dnu je crvenkast, bez vjenčića.

Listići: Slobodni, izmiješani su sa lamelulama, bijeli, kasnije mogu biti sa krem-ružičastom nijansom.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, neamiloidne, nedekstrinoidne, glatke, 3.5-4.5 x 2.5-3.3 µm, cheilocistide su gotovo kuglaste, 23-37 x 15-25 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, obično ispod hrasta crnike, čempresa i cedra, na humusnim tlima bogatim hranjivim tvarima, u mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, staništu i narančastoj boji klobuka.

Lepiota speciosa - created on December in Spain by Aurelio García Blanco

UPADLJIVA ŠTITARKA

Lepiota speciosa (Trimbach) Trimbach & Augias

Etimologija: speciosa (lat.) = lijep, upadljiv, elegantan. Po izgledu.

Klobuk: 3-7 cm širok, najprije je zvonolik do polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je raširen i ulegnut ili tupo ispupčen na sredini, kožica se razlaže na koncentrične, tamne ružičaste do ružičasto-smeđe ljuske na bijeloj osnovi, na sredini je tamniji i gladak, po suhom se vremenu zvjezdasto raspucava.

Stručak: 4-10 cm visok i 0.4-1 cm debeo, valjkast, lagano je gomoljast na bazi, često je zakrivljen na dnu, bijel, ružičast do ružičasto-smećkast na bazi i s ljuskama boje klobuka, na gornjem je dijelu sa prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli do krem.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 6-8 x 3-4.5 μm, cheilocistidije su batinaste do vretenaste, 20-50 × 6-18 μm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo, bjelkasto ili s laganim crvenkastim tonom; miriše jako na spaljenu gumu, slično kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, ispod hrasta, brijesta, smreke ili američke duglazije (Pseudotsuga menziesii).

Doba rasta: 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), kojoj listići trljanjem pocrvene i obično je bez vjenčića.

Lepiota subalba - created on September 2023 in Åshøje Overdrev, Denmark by Thomas Kehlet

BJELKASTA ŠTITARKA

Lepiota subalba Kühner ex P.D.Orton

Etimologija: sub (lat.) = ispod, niže + albus (lat.) = bijelo. Po skoro bijeloj boji.

Klobuk: 1-2.5 cm širok, konveksan je pa se raširi, slabo je ispupčen na sredini, malo je mazav, bijel ili žućkast, sredina je uvijek malo tamnije žuto-smećkaste ili smećkaste boje, svilenasto-pahuljast, površina je sitno bjelkasto vlaknasto ljuskava, ljuske su na sredini crvenkasto-smeđe do narančasto-smeđe, kožica prelazi preko ruba, rub je karakteristično krpast ili resast, ponekad je malo narebran.

Stručak: 2-6 cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast, gladak, baza je nešto zadebljana, cjevasto šupalj, bijel, na bazi dosta crvenkasto-smeđe vlaknast; vjenčić je bijel, opnast i prilično prolazan ili sa nepravilnim smećkastim prstenastim pojasom.

Listići: Prilično su gusti, tanki, zaokruženi uz stručak, slobodni, bijeli, u starosti su blago žućkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su u obliku klina ili rakete, 6-10 x 3-5 µm, cheilocistide su batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, malo je crvenkasto u klobuku; s tipično je neugodnim mirisom kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), na spaljenu gumu, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla po lončanicama za cvijeće, staklenicima, grmlju, parkovima i u bjelogoričnim šumama, na vlažnom tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve male sunčanice.

Napomena: Najlakše se determinira po upadljivo dekoriranom rubu klobuka.

Lepiota subgracilis - created on August 2021 in Selvejerskov, Denmark by Jens H. Petersen

ELEGANTNA ŠTITARKA

Lepiota subgracilis Kühner

Etimologija: sub (lat.) = blago, skoro + gracilis (lat.) = tanak, vitak. Po izgledu.

Klobuk: 3-7 cm širok, u mladosti je zvonolik, kasnije se raširi, gladak, prekriven je smeđim do ružičasto-smeđim stožastim ljuskama na bijeloj osnovi, sredina je tamnija, smeđa do narančasta, rub je resast.

Stručak: 2-8 cm visok i 4-9 mm debeo, valjkast, šupalj, bjelkast do svijetlosmeđ, svilenkast, s raštrkanim čupavim, bjelkastim do crvenkasto-smeđim ostacima ovoja na donjoj polovici, na bazi je s bijelim vunasto-baršunastim micelijskim nitima, na vrhu je s prstenastom zonom.

Listići: Gusti, relativno su široki, slobodni, izmiješani su s brojnim lamelulama, bjelkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su usko eliptične do bademaste, jako su dekstrinoidne, 9-13.5 x 4-6 µm, Qav = 2, cheilocistidije su batinaste ili u obliku boce, 25-37 x 8-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u stručku je krem; miriše na spaljenu gumu, slično kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), ali ne toliko neugodno, a okus je blag, odvratan, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama, najčešće ispod bukve ili hrasta, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži amatoksine.

Napomena: Eventualno je slična smrdljiva štitarka, koja ima manje spore drugačijeg oblika.

CRVENKASTA ŠTITARKA

Lepiota subincarnata J.E.Lange

Etimologija: sub (lat.) = skoro + incarnatus (lat.) = boje mesa. Jer teži da poprimi boju mesa.

Engleski naziv: Fatal Dapperling

Klobuk: 3-7 cm širok, ubrzo se nepravilno raširi, površina se prema rubu razlaže na ružičasto-smeđe do sivo-ružičaste ljuske na bjelkastoj osnovi, ljuske su najgušće na crvenkasto-smeđoj sredini.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 4-9 mm debeo, valjkast, bjelkast je iznad vjenčića, a ispod je s svijetlosmeđim ili crvenkasto-smećkastim pojasom koji nije izražen prema bazi, koja je bjelkasta; vlaknasta prstenasta zona je brzo prolazna.

Listići: Bijeli do svijetložuti, s ružičastom su nijansom, zaokruženi su uz stručak, slobodni, oštrica je ponekad ružičasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, s tankim stijenkama, bez kličnog otvora, prozirne, amiloidne, 6-7.5 x 3-4 µm, cheilocistide su batinaste do jajolike; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, s ružičastom je nijansom, tanko, gotovo i da ne postoji; miris je na voće, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama i po parkovima. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Koprivnica.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom. Donedavno se opisivala i smatrala gljivom s otrovnim svojstvima, međutim nedavno su detaljne studije dokazale prisutnost amatoksina i u ovoj vrsti, kao i u blisko srodnim vrstama kao što su: mesnatocrvenkasta štitarka (Lepiota helveola), lažna plavoružičasta štitarka (Lepiota pseudolilacea) i trinaest drugih vrsta.

Napomena: Ova sunčanica nije laka za determinaciju, najviše pozornosti obratiti na mesnatoružičastu boju klobuka i stručka, ali samo ispod vjenčića.

Lepiota tomentella - created on August 2023 in Ørvikskogen, Porsgrunn, Norway by Rune Solvang

BARŠUNASTA ŠTITARKA

Lepiota tomentella J.E.Lange

Etimologija: tomentellum (lat.) = umanjenica od tomentum, što znači pahuljasto, baršunasto. Po dekoraciji.

Klobuk: 2-4 cm širok, prvo je široko stožasto-konveksan, kasnije je raširen i nejasno tupo ispupčen na sredini, prekriven je gustim smeđim ljuskama na svjetlijoj osnovi, na sredini je tamniji, ružičasto-crven do crveno-smeđ, izgleda baršunasto-ljuskavo, prema rubu je svjetliji i vlaknastiji.

Stručak: 2-3.5 cm visok i 2-6 mm debeo, valjkast, slabo je ukorijenjen, bjelkast, bijelo-krem samo na gornjoj trećini, ispod prstenaste zone je sa smećkastim, ružičasto-smeđim do crvenkasto-smeđim vlaknastim ljuskicama, na vrhu je gol, baza je s bjelkastim micelijem, na vrhu je s prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bjelkasti do kremasti, u starosti su blago smećkasti, oštrica je bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su oblika klina ili rakete, 7-9.5 x 3-4 µm, Qav = 2.4, cheilocistidije su 30 x 9 µm, uglavnom su batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do kremasto, u vrhu stručka je krem, a u kori stručka ružičasto-smeđe; miris nije izražen, rijetko je blago kiselkasto-voćni, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama, po šumskim stazama, šumskim čistinama, parkovima i vrtovima, na lišću ili golom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Eventualno je slična kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), kojoj listići trlljanjem pocrvene i ima nešto veće spore.

Lepiota xanthophylla - created on October 2007 in PN d Serra de Mariola, Bocairent, Valencia, Spain by toniconca

ŽUTOLISNA ŠTITARKA

Lepiota xanthophylla P.D.Orton

Etimologija: xanthos (gr.) = žuto + phyllon (gr.) = list. Po dekoraciji.

Klobuk: 2-4.5 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je raširen i ulegnut ili tupo ispupčen na sredini, prema rubu se razlaže na male smeđe vlaknaste ljuske na žutoj do žuto-smeđoj osnovi, rub je s visećim ostacima ovoja, nije narebran.

Stručak: 2-6 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, bjelkast, prekriven je sa smeđim ljuskama na žutoj osnovi, baza je često s crvenkastim mrljama i s bijelim micelijem, na vrhu je s prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, račvasti, izmiješani su s brojnim lamelulama, u mladosti su bijeli, zatim su izraženo limunastožuti, sumporastožuti do žuto-zeleni, oštrica je fino trepavičava i uglavnom nazubljena.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, dekstrinoidne, 6.5-9 x 3.5-4.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u bazi stručka je sumporastožuto; miris je na gljive, kiselkast ili lagano na brašno, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste tijekom godine u bjelogoričnim šumama, šikarama, staklenicima, lončanicama za cvijeće, na tlu bogatom hranjivim tvarima i pjeskovitom tlu, voli toplija staništa.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži amanitin.

Napomena: Eventualno je slična boudierova štitarka (Lepiota boudieri), koja raste na drugačijem staništu, a spore su joj drugačijeg oblika.

AMERIČKA PEČURKOVICA

Leucoagaricus americanus (Peck) Vellinga

Etimologija: Po geografskoj povezanosti.

Engleski naziv: Reddening Lepiota

Klobuk: 6-20 cm širok, prvo je stožast, zatim se raširi i izraženo ispupči na sredini, ponekad je ispupčenje kao odrezano, u mladosti je bjelkast do smećkast, kožica se svugdje osim na sredini razlaže na široke, smeđe ili crvenkasto-smeđe ljuske na bjelkasto-žućkastoj osnovi, trljanjem požuti, a na oštećenim mjestima postane crvenkasto-smeđ, rub je narebran i kod starijih primjeraka ispucan.

Stručak: 6-21 cm visok i 1-5 cm debeo, prema dnu je sve deblji i završava vretenasto, ponekad je duboku ukorijenjen, šupalj, lako se odvaja od podnice klobuka, iznad vjenčića je bjelkast, u srednjem je dijelu smeđ, a u donjem dijelu crvenkasto-smeđ, površina je smeđe ljuskava, u starosti je uzdužno vlaknast, na ozlijeđenom mjestu ubrzo intenzivno požuti pa poslije postane žuto-smeđ ili crvenkasto-smeđ; vjenčić je debeo, opnast, bijel, sa smeđim rubom, učvršćen je za stručak.

Listići: Gusti, široki, trbušasti, slobodni, bijeli, u starosti ili trljanjem postanu žuti ili žuto-crvenkasti, kasnije postanu crvenkasto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, s kličnim su otvorom, prilično su dekstrinoidne, 9-11 x 6-7 µm, cheilocistide su u obliku boce do batinaste; otrusina je bijelo-kremasta.

Meso: Mekano, bijelo, na prerezu prvo jako požuti, a zatim postane žuto-smeđe pa crvenkasto-smeđe; miriše na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima, na drvnim ostacima raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, te na staroj piljevini, na istom staništu kao i badhamova sunčanica (Leucoagaricus badhamii).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Jestiva je vrsta ako se temeljito termički obradi, međutim poznato je da može uzrokovati povraćanje, proljev i bolove u želucu pa je stoga smatramo otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je badhamova sunčanica koja ima svjetliji klobuk s crvenkasto-smećkastim pahuljama, osobito na sredini, a rub mu je svijetliji. Meso badhamove sunčanice na prerezu najprije požuti, a poslije poprimi crveno-smeđu boju.

Leucoagaricus badhamii - created on October 2020 in Stadtbezirke II, Essen, Germany by bjoerns

BADHAMOVA SUNČANICA

Leucoagaricus badhamii (Berk. & Broome) Singer

Etimologija: U čast engleskog botaničara i mikologa Charlesa Badhama. Po imenu.

Engleski naziv: Blushing Dapperling

Klobuk: 3-9 cm širok, najprije je stožast, zatim se raširi i uočljivo ispupči na sredini, nekada je ispupčenje kao odrezano, bijel, kremast, kožica se od ruba prema sredini razdvaja na koncentrično raspoređene smeđe ili crno-smeđe ljuske koje su prema sredini sve gušće, sredina je crno-smeđa, kožica trljanjem požuti, a na ozlijeđenom mjestu postane intenzivno crvena, narančasto-crvena ili crno-crvena, rub je narebran.

Stručak: 7-15 cm visok i 1-1.5 cm debeo, valjkast, prema bazi se zadebljava i završava vretenasto, nekad je duboko ukorijenjen, šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bjelkast, ispod vjenčića je sa crvenkasto-smećkastim vlaknastim ljuskama, na vrhu je svjetliji, trljanjem ili na ozlijeđenom mjestu intenzivno pocrveni pa postane narančasto-crven; vjenčić je opnast, nepokretan, bijel, kasnije je crvenkasto-smeđ.

Listići: Široki, trbušasti, nejednaki, odvojeni su od stručka, slobodni, bijeli, trljanjem požute, a kasnije postanu narančasto-crveni.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 7-8.5 x 4.5-5.5 µm, cheilocistide su s produžetkom na vrhu, u obliku boce; otrusina je bjelkasta.

Meso: Bijelo, mekano, na presjeku najprije postane žućkasto-smeđe, zatim narančasto-crveno i na kraju smeđe; miris je kiselkast na voće, a okus blag.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s parama amonijaka pozeleni, a u dodiru sa slinom pocrveni.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, parkovima, vrtovima, na drvnim ostacima raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, te na staroj piljevini.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta. Dio je autora navodi kao jestivu vrstu ako se prethodno termički obradi, jer je sirova otrovna.

Napomena: Sliči velikoj sunčanici (Macrolepiota procera), koja trljanjem ne mijenja boju i ima pokretni vjenčić.

SVIJETLOKORJENASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus barssii (Zeller) Vellinga

Engleski naziv: Smoky Dapperling

Klobuk: 5-15 cm širok, najprije je polukuglast, zatim konveksan pa se otvori i skoro izravna, tupo je ispupčen na sredini, prilično je mesnat, bijel, krem ili svijetlosmeđ, površina je vunasto-dlakava, prekrivena je sa svijetlosmeđim vlaknastim ljuskama, nešto je tamniji na sredini gdje su ljuske prilegnute, rub je resasto-vlaknast.

Stručak: 5-15 cm dug i 1-2.5 cm debeo, skoro uvijek je vijugav, na bazi je zadebljan, na samom je dnu sužen i duboko ukorijenjen, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, iznad vjenčića je bijel, a ispod vjenčića je svijetlosmeđ; vjenčić je bijel, opnast, dvostruk i nazubljen s donje strane.

Listići: Gusti, dosta su široki, zaokruženi, odvojeni su od stručka, slobodni, bijeli do svijetlokrem.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 7.5-9 x 4.5-5.5 µm, cheilocistide su batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miris je slab na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po parkovima, livadama i vrtovima. Slike je snimio Neven Ferenčak, u prvoj polovici rujna.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Rod Leucoagaricus je po boji i dekoraciji klobuka sličan rodu Macrolepiota. Ovu vrstu nije teško prepoznati po karakterističnom stručku koji je uvijek korjenasto izdužen, a ponekad izgleda kao poljska pečurka (Agaricus campestris) s bijelim listićima.

Leucoagaricus carneifolius - created on Novemner 2023 in Sonvilier, Switzerland by Nicolas Schwab

CRVENKASTOLISNA PEČURKOVICA

Leucoagaricus carneifolius (Gillet) Wasser

Klobuk: 3-14 cm širok, na početku polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je raširen i tupo ispupčen na sredini, bjelkast, krem, okerast ili smećkast, prekriven smeđim ljuskicama, osnova je svjetlija, rub je obično svjetliji, krpast i uzdignut prema gore.

Stručak: Valjkast, šupalj, baza je jako zadebljana, kao obrubljena korjenastim završetkom, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel, kremast ili žut; vjenčić je slabašan, opnast i viseći.

Listići: Gusti, široki, do stručka su zaokruženi, slobodni, najprije su bijeli ili kremasti, poslije su žuti, žuto-smeđi, svijetloružičasti ili crvenkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 6.4-9 x 4.4-6.5 µm, cheilocistide su široko batinaste do jajolike; otrusina je bijela.

Meso: Žuto, u klobuku je bjelkasto, na prerezu ili trljanjem postane žućkasto; miris nije izražen ili ugodan na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof tla po parkovima, vrtovima, livadama, njivama, grmlju, u svim tipovima šuma, voli travnate površine te svijetla i sunčana mjesta, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Sve vrste iz roda Leucoagaricus često izazivaju alergijske reakcije pa je možda bolje izbjegavati njihovo sakupljanje u prehrambene svrhe.

Napomena: Ako se obrati pozornost na morfološka obilježja klobuka i stručka, nije moguća zamjena s drugim vrstama.

Leucoagaricus cinerascens - created Spain by David Molina Molina

SIVKASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus cinerascens (Quél.) Bon & Boiffard

Etimologija: cinereus (lat.) = pepeo, pepeljastosiva boja + -ascens (lat.) = nešto što je u procesu postajanja ili prelaska u određeno stanje. Po boji.

Klobuk: 4-9 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i malo ispupči na sredini, siv, sivo-oker, prekriven je sa sitnim, sivkastim vlaknastim ljuskicama na svijetložutoj osnovi.

Stručak: 6-10 cm visok, valjkast, baza je uočljivo zadebljana, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel, svijetložut, oker, ispod vjenčića je malo maljav, vlaknast, trljanjem ili na oštećenom mjestu postane žuto-okerast do smećkast; vjenčić je slabašan i opnast.

Listići: Gusti, široki, nejednako su dugi, zaokruženi su uz stručak, slobodni, najprije su bijeli, poslije su krem-sivkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 8-10 x 5.4-6 µm, cheilocistide su u obliku boce; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, mekano, na prerezu postane lagano žućkasto ili smećkasto, ponekad jedva uočljivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima i livadama, najčešće na zapuštenim i zatravljenim njivama.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Neki autori je navode kao nejestivu, jer sve vrste iz roda Leucoagaricus često izazivaju alergijske reakcije pa je možda bolje izbjegavati njihovo sakupljanje u prehrambene svrhe.

Napomena: Promjenjive je boje pa može biti i tamnosiva. Možda postoji mala sličnost s svijetlokorjenastom pečurkovicom (Leucoagaricus barssii) koja je uočljivo dlakavo čehava i stručak nije na bazi gomoljasto zadebljan, već je vretenasto korjenast.

Leucoagaricus croceovelutinus - created on November 2023 in Kisszállás, Hungary by Horváth Levente

ŠAFRANASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus croceovelutinus (Bon & Boiffard) Bon

Etimologija: croceo (lat.) = šafranast, žuto-narančast + velutinus (lat.) = baršunast. Po boji i dekoraciji.

Klobuk: 3-6 cm širok, u početku je konveksan, na kraju je izravnat i lagano tupo ispupčen na sredini, površina je prekrivena sraštenim, koncentrično raspoređenim crveno-smeđim ljuskama na bijeloj osnovi, na sredini je tamnije crveno-smeđe boje, u starosti ili trljanjem površina gubi crvenu boju i postaje smeđa, također se mogu pojaviti narančasti do ljubičasti tonovi.

Stručak: 7-10 cm visok i 4-8 mm debeo, valjkast, batinasto zadebljan na bazi, u početku je bijel i svilenkast, ponekad s ružičastom nijansom na dnu, ali ubrzo postaje ružičast cijelom dužinom osim na vrhu, zatim crvenkasto-smeđe i smeđe vlaknast i ljuskav na bazi, koja na kraju postaje crno-ljubičasta, kad se osuši ova tamnija boja se širi preko cijele površine; vjenčić je pozicioniran je od sredine do vrha stručka, viseći, opnast, trajan, bijel, rub je vinskicrven, kasnije postaje mutno crven.

Listići: Gusti, slobodni, široki, bijeli, krem ili svijetložuti, trljanjem postanu narančasto-crveni, oštrica u starosti ili nakon rukovanja posmeđi, osobito uz rub klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su jajolike do bademaste, glatke, bez kličnog otvora, prozirne, dekstrinoidne, 7-9 × 3.5-4.5 µm, cheilocistide su u obliku boce; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, na presjeku odmah postaje narančasto-crveno, a kasnije tamnosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag do malo gorkast.

Kemijske reakcije: Plodno tijelo u dodiru s amonijakom pocrveni, a ne pozeleni kao kod nekih sličnih vrsta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, parkovima, vrtovima, staklenicima, na kompostu, često ispod bagrema (Robinia pseudoacacia), hrasta, lijeske, bazge i kaline (Ligustrum vulgare), ali i ispod raznog crnogoričnog drveća, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Makroskopski je slična badhamova sunčanica (Leucoagaricus badhamii), kojoj meso na prerezu najprije postane žućkasto-smeđe, a zatim narančasto-crveno, a klobuk trljanjem požuti.

Leucoagaricus crystallifer - created on September 1994 in Vosnæs Pynt, Denmark by Christian Lange

KRISTALNA PEČURKOVICA

Leucoagaricus crystallifer Vellinga

Etimologija: crystallum (lat.) = onaj koji nosi kristale, sa kristalnim strukturama. Po kristalima na vrhu cheilocistida.

Klobuk: 2-5 cm širok, u početku je zvonolik, zatim konveksan, na kraju je izravnat i lagano tupo ispupčen na sredini, bijel, na sredini je u starosti žut do svijetlooker, kožica je na sredini glatka i svilenkasta, prema rubu se razlaže na ljuskice, na rubu prelazi listiće, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je izravnat i resast.

Stručak: 4-7 cm visok i 4-10 mm debeo, valjkast, sužen na vrhu, pri dnu batinasto zadebljan, boje je klobuka, u starosti postaje oker; na gornjoj je trećini sa uzdignutim, opnastim, krhkim, bijelim vjenčićem, rub je malo tamniji.

Listići: Gusti, slobodni, široki, bijeli do krem.

Mikroskopija: Bazidiospore su usko eliptične do bademaste, glatke, debelih stijenki, prozirne, dekstrinoidne, 5.6-8.3 × 4-5.1 µm, Q = 1.4-1.8, Qav = 1.6, cheilocistide su vrlo brojne, valjkasto-vretenaste, usko batinaste, neke su u obliku boce, mnoge su na vrhu dekorirane kristalima; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto, na presjeku ne mijenja boju; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen kao saprotrof tla u bjelogoričnim šumama i na rubu šuma, na vlažnom, pjeskovitom, humusnom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Makroskopski je potpuno ista snježnobijela štitarka (Leucoagaricus serenus), koja se razlikuje samo po nekim mikroskopskim karakteristikama, spore nemaju tipično zadebljanje na vrhu, a cheilocizitide su bez kristala na vrhu.

Leucoagaricus georginae - created on September 2021 in Forstbotanisk Have, Denmark by Thomas Læssøe

KRVAREĆA PEČURKOVICA

Leucoagaricus georginae (W.G.Sm.) Candusso

Etimologija: Po imenu.

Klobuk: 1-2 cm širok, u početku je polukuglast do stožast, zatim konveksan, na kraju je izravnat, na sredini je sa sitnom, jedva uočljivom grbicom, površina je baršunasta, prekrivena je s vunastim vlaknima i vrlo sitnim, šiljastim, tamnosmeđim ljuskama koje su u kontrastu s bijelom osnovom, trljanjem ili rukovanjem brzo pocrveni, a zatim pocrni, rub je s ostacima ovoja.

Stručak: 1-3 cm visok i 2-2.5 mm debeo, valjkast, prljavo bijel ili prozirno bijel, trljanjem pocrveni, a zatim pocrni; vjenčić je opnast, bijel.

Listići: Gusti, slobodni, trbušasti, bijeli, trljanjem postanu ružičasti pa smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, bademaste do vretenaste, 5.7-7.8 x 3.5-5 µm, Q = 1.4-1.9, cheilocistidije su vrlo brojne, valjkaste do batinaste, u obliku boce, s prilično izduženim produžetkom na vrhu, 45-65 x 10-15 µm; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, bijelo, na presjeku i trljanjem brzo pocrveni; miris i okus nisu izraženi.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka i listići u dodiru s amonijakom pozelene.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, šikarama, travnatim površinama, parkovima ili staklenicima, na tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama i kožici klobuka koja trljanjem pocrveni pa pocrni. Postoji još nekoliko sličnih vrsta kojima kožica klobuka trljanjem također pocrveni, ali nakon toga obično ne pocrni i nešto su većih dimenzija od naše vrste

LJUBIČASTA PEČURKOVICA

Leucoagaricus ionidicolor Bellù & Lanzoni

Etimologija: ion (gr.) = ljubičasta + color (lat.) = boja. Po boji.

Klobuk: 2-8 cm širok, prvo je polukuglast do zvonolik, zatim je konveksan, kasnije se izravna, obično je bez grbice, ljubičast, sivo-ljubičast do ljubičasto-plav, na sredini je gladak, tamno ljubičasto-smeđ, prema rubu se razlaže na ljubičasta vlakna ili ljuske na bjelkastoj osnovi.

Stručak: 3.5-8 cm visok i 2-10 mm debeo, valjkast, zadebljan na bazi, šupalj, bijel, s ljubičasto-ružičastom nijansom, osobito na bazi; vjenčić je bjelkast, opnast, sa smeđim rubom.

Listići: Gusti, slobodni, trbušasti, bijeli.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, debelih stijenki, dekstrinoidne, 6-7 x 3.5-4.5 μm, cheilocistide su batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, bijelo, na presjeku ne mijenja boju; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprotrof tla u parkovima, vrtovima, ispod raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, te na pješčanim dinama ili staklenicima, na glinenastom tlu. Sliku je snimio Neven Ferenčak, krajem listopada.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Karakteristična je po ljubičastoj nijansi na klobuku i stručku. Slična je vrsta Leucoagaricus ariminensis, koja je većih dimenzija, stručak joj je često kraći od promjera klobuka, te ima veće spore i duže bazidije.

Leucoagaricus jubilaei - created on September 1994 in Vosnæs Pynt, Denmark by Christian Lange

JUBILARNA PEČURKOVICA

Leucoagaricus jubilaei (P.D.Orton) Bon

Etimologija:  Josserand je 1973. godine ovu vrstu nazvao jubilaei, jer ju je želio objaviti u jubilarnom izdanju svog mentora prof. Roberta Kühnera, poznatog francuskog mikologa, na njegov sedamdeseti rođendan.

Klobuk: 4-8.5 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i ulegne ili tupo ispupči na sredini, bjelkast do krem, na sredini je tamniji, kožica se razlaže na sitne, šiljate, koncentrično razmještene, oker-smeđe do ljubičasto-smeđe ljuske na bjelkastoj osnovi, trljanjem postane crvenkasto-smeđ.

Stručak: 3-5 cm visok i 0.3-1.5 cm debeo, valjkast, lagano se zadebljava prema bazi, isprva pun, zatim šupalj, vlaknast, na vrhu je bijel do krem, a ispod vjenčića je smećkast, trljanjem požuti, zatim postane narančasto-crven pa crno-smeđ; vjenčić je uzak, bjelkast, kratkotrajan.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, trljanjem postanu crvenkasto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, bez kličnog otvora, prozirne, dekstrinoidne, 6-8 x 3.5-4.5 μm, Q = 1.4-1.7, cheilocistide su brojne, batinaste, bez produžetka na vrhu, prosječno su velike 80 x 20 μm; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, bjelkasto, na prerezu poprima više ili manje intenzivnu ružičasto-narančastu boju; miris nije izražen, a okus je kiselkast.

Kemijske reakcije: Meso i listići u dodiru s amonijakom intenzivno pozelene.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprotrof tla u miješanim i bjelogoričnim šumama, parkovima, vrtovima i šumskim čistinama, na tlu bogatom hranjivim tvarima, na kompostu, te na nakupinama piljevine ili kore.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom. Dosta je rijetka vrsta pa nema preciznih podataka o njezinoj jestivosti.

Napomena: Uglavnom je prepoznatljiva po svojoj ljubičastoj do smeđe-ljubičastoj boji na sredini klobuka. Oblikom i bojom klobuka na prvi pogled jako podsjeća na grimiznu pečurku (Agaricus porphyrizon), koja u zrelosti nema bijele listiće, a vjenčić je trajan.