Lepiota fuscovinacea - created on September 2021 in Estonia by Irma Zettur

CRVENOSMEĐA ŠTITARKA

Lepiota fuscovinacea F.H.Møller & J.E.Lange

Etimologija: fuscus (lat.) = tamno, smeđe + vinaceus (lat.)= vinskicrveno, bordo. Po boji.

Engleski naziv: Dark Dapperling

Klobuk: 2-5 cm širok, najprije je stožast, zatim se izravna i tupo ispupči na sredini, nepravilan, sivo-ljubičast, površina je kosmata, prekrivena je gustim, oštrim, priraštenim, stožastim, tamnim sivo-ljubičastim do crveno-smeđim ljuskama na svijetloj osnovi, kožica prelazi preko ruba, resast.

Stručak: 3-4 cm visok i 4-6 mm debeo, valjkast, malo je gomoljast na bazi, korjenast, ispod izraženih ostataka vjenčića prekriven je crveno-smeđim ljuskama na bjelkastoj osnovi, iznad vjenčića je gladak, od sredine prema bazi je tamniji; vjenčić je izražen u obliku ljuskavih ostataka zastorka.

Listići: Bjelkasti, kasnije su svijetložuti, slobodni.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do skoro valjkaste, 4-6.5 x 2-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Prilično je debelo, vlaknasto, bjelkasto, sivkasto ili svijetložuto; miris nije izražen, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u crnogoričnim šumama, na glinenastom tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve sunčanice malih dimenzija.

Napomena: Ova vrsta je najkarakterističnija po boji i nešto krupnijim sporama.

Lepiota grangei - created on October 2020 in Charlottenlund Slotspark, Denmark by Tobias Bøllingtoft

ZELENOLJUSKAVA ŠTITARKA

Lepiota grangei (Eyre) Kühner

Etimologija: Po imenu.

Engleski naziv: Green Dapperling

Klobuk: 3-7 cm širok, u mladosti je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi i tupo ispupči na sredini, suh, zelenkast do zeleno-smeđ, prekriven je koncentrično raspoređenim ljuskama na krem do žuto-smećkastoj osnovi, koje su gušće na sredini.

Stručak: Valjkast, više ili manje zadebljan na bazi, suh, svijetlosmeđ, ispod vjenčića je prekriven sa istaknutim zelenim ljuskama, na vrhu je krem, oker do više ili manje narančasto-smeđ; s izraženom je prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, sivkasti, krem-sivkasti, u starosti su s maslinastom nijansom, oštrica je glatka i bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su oblika rakete do gotovo valjkaste, 8-13 x 3.5-4.5 µm, Q = 2.2-2.9, cheilocistide su 22-31 x 7-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto, u kori stručka postane krem-sivkasto i često lagano narančasto-smeđe; miris nije izražen ili slab na zelene jabuke, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma i parkovima, u blizini raznog bjelogoričnog drveća, obično jasena, bukve, hrasta, javora, lijeske, breze ili graba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži amatoksine.

Napomena: Eventualno je slična plava vitičarka (Stropharia caerulea), koja je čitava zelene do plavo-zelene boje, a ljuske na stručku su bijele.

SIVOZELENA ŠTITARKA

Lepiota griseovirens Maire

Etimologija: griseus (lat.) = sivo + viridis (lat.) = zeleno. Po boji.

Klobuk: 1-4 cm širok, ubrzo se raširi i tupo ispupči na sredini, sivo-zelenkast, površina se od sredine prema rubu razlaže na zrnaste ljuske, sredina je obično zeleno-smeđa do crno-smeđa.

Stručak: Valjkast, obično je blago zakrivljen, oker-smeđ, zeleno-smeđ, siv do sivo-zelenkast, uglavnom je vlaknasto-ljuskav, s crvenkastim micelijem na bazi.

Listići: Gusti, izmiješani su s brojnim lamelulama, slobodni, bijeli.

Mikroskopija: Bazidiospore su oblika klina ili rakete do eliptične, glatke, prozirne, dekstrinoidne, 6-8 x 3.5-4.5 µm, Q = 1.4-2.3, N = 26, Me = 7.1 x 3.7, Qav = 1.9; otrusina je bijela.

Meso: Vlaknasto, bjelkasto, u klobuku je okerasto-sivo, u donjem dijelu stručka je crvenkasto; miris nije izražen ili je malo neugodan na zemlju, a okus je blag, ne smije se kušati, jer i sama proba može uzrokovati oštećenjem organa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po parkovima i vrtovima. Sliku je snimio Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Glogovac kod Koprivnice.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smrtno je otrovna vrsta, jer sadrži amatoksine, kao kod mesnatocrvenkaste štitarke (Lepiota helveola). Ne sakupljajte male sunčanice, jer je među njima dosta smrtno otrovnih vrsta.

Napomena: Crvena boja mesa unutar donjeg dijela stručka glavna je karakteristika po kojoj se razlikuje od drugih sličnih štitarki. Najsličnije su čekinjasta štitarka (Lepiota echinella) i kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), koje nemaju crvenu boju mesa u donjem dijelu stručka.

Lepiota helveola - created Spain by Emilio López Barchino

MESNATOCRVENKASTA ŠTITARKA

Lepiota helveola Bres.

Etimologija: helvus (lat.) = žućkasto.

Engleski naziv: Star Dapperling

Klobuk: 2-6 cm širok, prvo je polukuglast, zatim se raširi i blago ulegne s ispupčenom sredinom, pjegav, sredina je tamnija, svijetloružičast, crvenkasto-ružičast ili crveno-smeđ, prema rubu se razlaže na vlaknaste ljuske na bjelkastoj osnovi, trljanjem postane blago vinskicrven, rub je na kraju uzdignut.

Stručak: 2-4 cm visok i 3-4 mm debeo, valjkast, šupalj, baza je lagano gomoljasto zadebljana, s bjelkastim je mrljama, bijelo vlaknasto ljuskav na crvenkastoj do blijedo ružičastoj osnovi, na vrhu je svjetliji, trljanjem postane blago vinskicrven; vjenčić je bjelkasto ljuskav ili opnast i prolazan.

Listići: Gusti, trbušasti, slobodni, bijeli ili kremasti, oštrica je trepavičasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 6.5-8.6 x 3.4-5.3 µm, cheilocistide su valjkaste do batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo u klobuku, na prerezu u donjoj polovici stručka lagano pocrveni ili poružičasti, osobito uz koru stručka; miris je slab na brašno, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po livadama, šumskim stazama, uz rubove šuma i puteve, voli pjeskovito tlo.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Ova vrsta, kao i mnoge druge male sunčanice, može uzrokovati ozbiljno trovanje zbog prisutnosti helvelinske kiseline, koja se dugo vremena smatrala glavnim agensom kod hemolitičkog sindroma trovanja. Sadrži amatoksine koji mogu uzrokovati potencijalno smrtonosno oštećenje jetre. Amatoksini ili amanitini su skupina toksina koji se također nalaze u zelenoj pupavki (Amanita phalloides), kao i u nekim drugim vrstama iz rodova Lepiota i Galerina. Amatoksini su otporni na visoke temperature, sušenje i djelovanje želučanih sokova. Izazivaju amatoksinski sindrom trovanja s ishodom koji je najčešće smrtonosan. Amatoksinski se sindrom trovanja javlja nakon konzumiranja gljive nakon inkubacije od 5-15 dana s prvim simptomima koje karakteriziraju jaki gastrointestinalni poremećaji, grčevi u mišićima i znojenje. Jetra i bubrezi su također ugroženi. Ishod je općenito povoljan, a smrtni slučajevi su rijetki.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka (Lepiota cristata). Male vrste iz ovog roda se izbjegavaju. Ima dosta neslaganja raznih autora oko ove vrste.

Lepiota hymenoderma - created on October 2020 in Hendrik-Ido-Ambacht, Netherlands by Bep Vriezenveen

OPNASTA ŠTITARKA

Lepiota hymenoderma D.A.Reid

Etimologija: hymen (gr.) = opna, membrana + derma (gr.) = koža. Po izgledu.

Klobuk: 1.5-3 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je izravnat i tupo ispupčen na sredini, crvenkasto-smeđ do tamnosiv, na sredini je tamniji, kožica je cjelovita, prema rubu se razlaže na radijalno raspoređene sitne ljuskice na bjelkastoj osnovi, rub je svjetliji i u starosti lagano narebran.

Stručak: 2-4 cm visok i 1.5-3 mm debeo, valjkast, bjelkast, na gornjem je dijelu bjelkast, pri dnu je narančast do vinskicrvenkast, s ljuskama istim kao i na klobuku, na bazi je s crvenkastim micelijem, bez vjenčića.

Listići: Gusti, slobodni, bjelkasti pa kremasti, kasnije su sa crvenkastom nijansom, oštrica je iste boje ili bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do blago jajolike, dekstrinoidne, 4-6 x 2.5-3.5 µm, Q = 1.1-1.7, cheilocistide su batinaste 20-35 x 8-12 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do kremasto, na prerezu pocrveni, intenzivnije u kori i dnu stručka; miris je na voće ili neugodan metalni ili na spaljenu gumu kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po parkovima i uz puteve, na staništima bogatim hranjivim tvarima, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka, koja je nešto većih dimenzija i ima spore u obliku klina.

OGNJENA ŠTITARKA

Lepiota ignivolvata Bousset & Joss. ex Joss.

Etimologija: ignis (lat.) = oganj, vatra, paljba, žar. Po crvenoj boji kojom je nahukan ovoj na stručku koji sliči volvi.

Klobuk: 4-12 cm širok, konveksan, zatim se raširi i tupo ispupči na sredini, suh, bijel, na sredini je oker-smeđ i gladak, površina se prema rubu razlaže na sitne, koncentrično postavljene crvenkaste do tamnosmeđe ljuskice, na rubu su najrjeđe.

Stručak: 4-10 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, gomoljasto je zadebljan na bazi, ubrzo postane šupalj i komorast, bijel, na bazi je ružičasto-smećkast i često zakrivljen te s jasnim pojasastim ostacima ovoja s narančasto-smeđim rubovima, a na pritisak ili na ozlijeđenom mjestu požuti; vjenčić je srednje veličine, nepravilan, nije pokretan, bijel, lagano je svilenkast i vlaknast.

Listići: Dosta gusti, široki, slobodni su s ovratnikom; bjelkasti do kremasti ili više-manje svijetlosmeđi, oštrica je iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste, neamiloidne, 8.5-11 x 5-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Dosta je debelo, čvrsto, bjelkasto; miris je neugodno oštar na spaljenu gumu, sličan kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, često u blizini bukve, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, iako je mnogi autori smatraju u najmanju ruku sumnjivom i vjerojatno otrovnom poput većine, ako ne i svih malih sunčanica, pa je zato potrebna velika pažnja kako se ne bi slučajno sakupljala za konzumaciju.

Napomena: Dio je skupine sunčanica pod nazivom Clypeolariae od kojih se razlikuje po karakterističnom izgledu osnove stručka, crvene boje koja skoro podsjeća na ovoj, ostaci ovoja su u vidu vjenčića i jedne koprene.

Lepiota lilacea - created on November 2018 in Provincia di Ferrara, Italy by Andrea Grossi

PLAVORUŽIČASTA ŠTITARKA

Lepiota lilacea Bres.

Etimologija: lilaceus (lat.) = ružičasto, plavoljubičasto. Po ružičastoj boji.

Klobuk: 2-7 cm širok, prvo je zvonolik, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, kožica se lako guli, sivo-smeđ ili crvenkasto-ljubičast, sredina je ljubičasto-smeđa, često je bez ljubičastog tona, širenjem se prema rubu razlaže na tamnosmeđe, crveno-smeđe ili sivo-smeđe ljuske.

Stručak: 2-4 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, najprije je bjelkast, kasnije je ljubičasto-ružičast, pri dnu je vinskicrvenkast, ponekad je prekriven ljepljivim vlakancima, u starosti je gol; vjenčić je opnast i u obliku ovratnika, uspravan, s gornje je strane bijel, a s donje tamnoljubičast do ljubičasto-smeđ, rub je ružičasto-siv.

Listići: Gusti, slobodni, izmiješani su s kratkim lamelulama, bjelkasti ili kremasti, kasnije su smećkasti, oštrica je pahuljasta i bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, prozirne, nedekstrinoidne, 4-6.5 x 2.5-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u dnu stručka je crvenkasto; miris nije izražen ili je slab na voće, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla po livadama, parkovima, pašnjacima, rubovima šuma, šumskim putevima, na tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer uzrokuje trovanje koje je slično kao kod zelene pupavke (Amanita phalloides), oštećuje bubrege i jetru, a simptomi su glavobolja, proljev pa čak i paraliza.

Napomena: Pripada skupini malih sunčanica s karakterističnim ljubičastim tonom klobuka, a najčešće raste na zemlji u lončanicama s cvijećem.

ŽUTONOGA ŠTITARKA

Lepiota magnispora Murrill

Engleski naziv: Yellowfoot Dapperling

Klobuk: 1-7 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je stožast i na kraju raširen i tupo ispupčen, površina se prema rubu razlaže na oker, smećkaste ili narančaste ljuske na bijeloj osnovi, koje su prema sredini sve gušće pa je ispupčenje smeđe do narančasto i glatko, rub je odrpan od ostataka ovoja.

Stručak: 2-8 cm visok i 4-9 mm debeo, valjkast, prema gore se malo sužava, bjelkast, oker ili svijetlosmeđ, prekriven je žutim vunastim ljuskama, na bazi je žućkasto-oker; vjenčić je izražen u obliku vunaste prstenaste zone.

Listići: Bjelkasti do kremasti, nejednaki, slobodni.

Mikroskopija: Bazidiospore su izduženo vretenaste, prozirne, 13-25 x 4-6 µm, cheilocistide su batinaste, oko 30 x 10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo, u stručku je kremasto; miris je neugodno kiselkast na voće ili na gljive, a okus je blag ili neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili po 2-3 primjerka zajedno, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a vjerojatno je i otrovna kao i sve male sunčanice.

Napomena: Ime dobila po karakterističnom izgledu spora. Od bijelonoge se štitarke (Lepiota clypeolaria) razlikuje po rastu samo u crnogoričnim šumama i što je stručak obuven u žute vunaste ljuske, te što je stručak na bazi žućkasto-oker boje.

Lepiota ochraceofulva - created on October 2020 in Sorgenfri Slotspark, Denmark by Tobias Bøllingtoft

OKERSMEĐA ŠTITARKA

Lepiota ochraceofulva P.D.Orton

Etimologija: ochraceus (lat.) = okerast + fulva (lat.) = tamnocvenkast, zagasito žut. Po boji.

Klobuk: 3-7 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je izravnat i ponekad tupo ispupčen na sredini, prekriven je sitnim, koncentričnim, narančasto-smeđim do ružičasto-smeđim ljuskicama na bjelkastoj do kremastoj osnovi.

Stručak: 5-8 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, ponekad je s kuglastim gomoljem širokim do 1.5 cm, bjelkast, na donjem dijelu je s bjelkastim do narančasto-smećkastim ljuskicama; na vrhu je sa prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli do žućkasti, s ružičastom su nijansom, oštrica je ponekad ružičasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 6-8.5 x 4-5 µm, cheilocistide su batinaste sa uskim i dugim stalkom; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto, više ili manje sa ružičasto-smeđom nijansom, u stručku je oker; miris je izraženo neugodan, na spaljenu gumu, plin ili užeglo ulje, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, parkovima, šikarama i vrtovima, često na zakopanim drvnim ostacima izmiješanim sa zemljom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je crvenkasta štitarka (Lepiota subincarnata), koja je nešto većih dimenzija i ima spore u obliku klina.

PLANINSKA ŠTITARKA

Lepiota oreadiformis Velen.

Klobuk: 2-5 cm širok, u početku je polukuglast, zatim je zvonolik, konveksan ili izravnato-konveksan i s malim i širokim ispupčenjem na sredini, suh, u početku je crveno-smeđ, kasnije je ružičasto-smećkast sa svijetlo crvenkasto-smećkastom baršunastom sredinom, kasnije se prema rubu razlaže na sitne, stisnute ljuske na smećkastoj osnovi, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna, uvijek je svjetliji, sa sitnim, bijelim, resastim ostacima ovoja.

Stručak: 3-7 cm visok i 3-6.5 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, obično je malo zadebljan na bazi, šupalj, bjelkast do žućkast, iznad vjenčića je gladak i bijel, od vjenčića do baze je vlaknast do pahuljast na krem do svijetlosmeđoj osnovi; prstenasta zona se sastoji od pramenova bijelih, labavih vlakanaca.

Listići: Umjereno su gusti, slobodni, bijeli, poslije su kremasti, oštrica je glatka.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste do eliptične, s oštrom bazom i tupim vrhom, dekstrinoidne, 10-16 x 4.5-6.5 µm, bazidije su 4-sporne, usko batinaste, cheilocistide su usko batinaste, trbušaste do gotovo valjkaste, pleurocistide su odsutne (cromushrooms: bazidiospore su (10) 10.6 - 13.2 (15.2) × (4.1) 4.4 - 5.1 (6.2) µm, Q = (2) 2.2 - 2.8 (3.2), N = 120, Me = 11.9 × 4.8 µm, Qe = 2.5, bazidije su 25-31 × 7-11 µm, N = 26, cheilocistide su 18-30 × 6-11 µm, N = 16); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bjelkasto do krem, u stručku je krem, a u donjem dijelu lagano ružičasto; miriše neugodno na spaljenu gumu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprotrof tla po planinskim predjelima, u šumama bora, na šumskim čistinama, po parkovima, livadama, pašnjacima, truloj travi i iglicama. Prve četiri slike snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetima Koprivnica i Kloštar Podravski kod Đurđevca, a peta i šesta su snimljene 17.9.2025., na lokalitetu Gala kod Sinja.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što dio autora navodi da je nejestiva. U nekim regijama u Rusiji se smatra jestivom vrstom.

Napomena: Najsličnija je vrsta Lepiota pallida koja nema izuzetno pahuljičasti stručak i mnogo je manja. Klobuk joj je širok svega 1-1.5 cm, a cijela je površina oker i sitno ljuskava. Nejestiva je vrsta.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 75. Planinska štitarka (Lepiota oreadiformis Vel.)

Lepiota parvannulata - created in Finland by Matleena Pulkkinen

PROLAZNA ŠTITARKA

Lepiota parvannulata (Lasch) Gillet

Klobuk: 1.5-2.5 cm širok, zvonolik, poslije se otvori i slabo ispupči na sredini, na sredini je tamniji, oker do crvenkasto-smeđ, površina se prema rubu razlaže na vunaste vlaknaste ljuskice na bijeloj do krem osnovi, rub je sa zupčastim ostacima ovoja.

Stručak: 1.5-2.5 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, lagano je zadebljan na bazi, iznad vjenčića je gladak, bijel, ispod vjenčića je s okerastim vlaknastim ljuskicama na bijeloj do krem osnovi; vjenčić je krhak, bijel, opnast, uzdignut, prolazan, brzo otpadne.

Listići: Nejednako su dugi, do stručka su zaokruženi, slobodni, bijeli do krem, oštrica je malo resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, nedekstrinoidne, 3.5-4.5 x 2-3 µm, Qav = 1.7, cheilocistide nisu prisutne; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo, kasnije je u bazi stručka smećkasto; miris i okus nisu određeni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na travnatim mjestima, uz rubove šuma i na čistinama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice, bez obzira što dio autora navodi da je nejestiva.

Napomena: Vrlo je malena štitarka i, ako se isključi veličina, podsjeća na bijelonogu štitarku (Lepiota clypeolaria). Opisana vrste ima jednojezgrene spore, dok većina vrsta iz roda Lepiota vrsta ima dvojezgrene spore. Odsutnost kemijske reakcije stijenke spora u Melzersovom reagensu i Congo Redu također je važna karakteristika ove vrste

Lepiota psalion - Looking for Lepiota psalion Huijser & Vellinga (Agaricales, Agaricaceae) by Alfredo Vizzini, Alessia Tatti, Henk A. Huijser, Jun F. Liang, Enrico Ercole

BLIJEDORUBNA ŠTITARKA

Lepiota psalion Huijser & Vellinga

Etimologija: psalion (gr.) = pojas, traka. Po izgledu.

Klobuk: 1-3.6 cm širok, najprije je malo tupo zvonolik, polukuglast ili široko stožast, kasnije je izravnat i lagano tupo ispupčen na sredini, nije vodenast, suh, isprva je gladak, kasnije se nepravilno raspucava oko sredine u koncentrične prilegnute ljuske, krem do ružičasto-smećkast ili narančasto-smećkast na sredini, svjetliji prema rubu, rub nije narebran, vijugav, valovit, cjelovit, u mladosti malo prelazi listiće i sa sitnim prianjajućim ostacima parcijalnog ovoja.

Stručak: 2–3.5 cm visok i 1.5–2 mm debeo, valjkast, obično je pravilan, šupalj, sjajan, najprije je bijel, ubrzo od baze prema gore postaje ružičasto-smeđ, cijelom dužinom je sitno svilenkast, na bazi je često sa sitnim bijelim rizomorfima; vjenčić je bjelkast, opnast, uzdignut i često nepotpun, ponekad nestaje u starosti.

Listići: Gusti, 2–4 mm široki, slobodni, isprva su bijeli, ubrzo s uočljivom ružičastom nijansom, oštrica je zrnasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do eliptične, prozirne, tankih stijenki, glatke, neamiloidne, nedekstrinoidne, 2.7-4.9 × 2-3.9 μm, Me = 3.9 × 2.9 μm, Q = 1-1.8, Qav = 1.4, cheilocistide su 10-26 × 4.6-10 μm, brojne, zbijene, prozirne, tankih stijenki, različitih oblika, uglavnom su batinaste ili u obliku boce; otrusina je svijetlokrem.

Meso: Tanko, elastično, bjelkasto, u donjem dijelu stručka je ružičasto-smeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla na golom tlu, u vrtovima i parkovima, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je smrdljiva štitarka (Lepiota cristata), koja je nešto većih dimenzija i ima spore u obliku klina.

Lepiota pseudolilacea - created on December 2004 in Pineta di Arborea, Arborea, Italy by Marco Floriani

LAŽNA PLAVORUŽIČASTA ŠTITARKA

Lepiota pseudolilacea Huijsman

Etimologija: pseudo (gr.) = lažan, nepotpun. Po sličnosti s plavoružičastom štitarkom (Lepiota lilacea).

Klobuk: 1-5 cm širok, tankomesnat, zvonoliko-konveksan i spljošten, skoro je ravan, upadljivo je ispupčen na sredini, kožica je cjelovita na sredini i lako se guli, crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, osnova je svijetlosmeđa, također s ljubičastom nijansom, s tamnosmeđim je zonama, kožica se prema rubu raspucava na koncentrično razmještene sitne, ljubičasto-smeđe, često stršeće ljuskice, rub je ravan i izrepan od ostataka ovoja.

Stručak: 2-5 cm visok, valjkast, ravan, lagano se sužava od baze prema vrhu, smećkast, crvenkasto-smeđ ili ružičasto-smeđ, ispod prstenaste zone je smećkast, vlaknasto-ljuskav, u starosti ili na ozlijeđenim mjestima posmeđi; s dosta je trajnim opnastim vjenčićem, svijetlosmeđ, često je sitno ljuskav s donje strane.

Listići: Gusti, nejednaki, oštrica je vijugava, suženi su i zaokruženi uz stručak, slobodni, bijeli ili svijetlokrem.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 6-10 x 4-5 µm, cistide na kožici klobuka su valjkaste; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris je ugodan, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim i aluvijalnim šumama ili po livadama, na tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom. Donedavno se u raznim izvorima opisivala i navodila kao gljiva s otrovnim svojstvima, međutim nedavno su detaljne studije dokazale prisutnost amatoksina u ovoj vrsti.

Napomena: Jedna je od najmanjih sunčanica. Od plavoružičaste se štitarke razlikuje po boji koja teži da posmeđi, te po nešto većim sporama. Mikroskopska je analiza spora jedina metoda za sigurnu determinaciju ove vrste.

Lepiota pyrochroa - created in Spain by Antoni Conca Ferrús

NARANČASTA ŠTITARKA

Lepiota pyrochroa Malençon

Etimologija: pyr (gr.) = vatra + chroa (gr.) = boja, ten. Po boji.

Klobuk: 0.5-2.5 cm širok, u mladosti je zvonolik, kasnije se raširi i lagano ispupči na sredini, prekriven je žuto-smeđim do narančasto-smeđim ljuskama na bjelkastoj osnovi.

Stručak: 1.5-4 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, bijel, pri dnu je crvenkast, bez vjenčića.

Listići: Slobodni, izmiješani su sa lamelulama, bijeli, kasnije mogu biti sa krem-ružičastom nijansom.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, neamiloidne, nedekstrinoidne, glatke, 3.5-4.5 x 2.5-3.3 µm, cheilocistide su gotovo kuglaste, 23-37 x 15-25 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, obično ispod hrasta crnike, čempresa i cedra, na humusnim tlima bogatim hranjivim tvarima, u mediteranskom području.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, staništu i narančastoj boji klobuka.

Lepiota speciosa - created on December in Spain by Aurelio García Blanco

UPADLJIVA ŠTITARKA

Lepiota speciosa (Trimbach) Trimbach & Augias

Etimologija: speciosa (lat.) = lijep, upadljiv, elegantan. Po izgledu.

Klobuk: 3-7 cm širok, najprije je zvonolik do polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je raširen i ulegnut ili tupo ispupčen na sredini, kožica se razlaže na koncentrične, tamne ružičaste do ružičasto-smeđe ljuske na bijeloj osnovi, na sredini je tamniji i gladak, po suhom se vremenu zvjezdasto raspucava.

Stručak: 4-10 cm visok i 0.4-1 cm debeo, valjkast, lagano je gomoljast na bazi, često je zakrivljen na dnu, bijel, ružičast do ružičasto-smećkast na bazi i s ljuskama boje klobuka, na gornjem je dijelu sa prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli do krem.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 6-8 x 3-4.5 μm, cheilocistidije su batinaste do vretenaste, 20-50 × 6-18 μm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, bijelo, bjelkasto ili s laganim crvenkastim tonom; miriše jako na spaljenu gumu, slično kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, ispod hrasta, brijesta, smreke ili američke duglazije (Pseudotsuga menziesii).

Doba rasta: 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve male sunčanice.

Napomena: Slična je kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), kojoj listići trljanjem pocrvene i obično je bez vjenčića.

Lepiota subalba - created on September 2023 in Åshøje Overdrev, Denmark by Thomas Kehlet

BJELKASTA ŠTITARKA

Lepiota subalba Kühner ex P.D.Orton

Etimologija: sub (lat.) = ispod, niže + albus (lat.) = bijelo. Po skoro bijeloj boji.

Klobuk: 1-2.5 cm širok, konveksan je pa se raširi, slabo je ispupčen na sredini, malo je mazav, bijel ili žućkast, sredina je uvijek malo tamnije žuto-smećkaste ili smećkaste boje, svilenasto-pahuljast, površina je sitno bjelkasto vlaknasto ljuskava, ljuske su na sredini crvenkasto-smeđe do narančasto-smeđe, kožica prelazi preko ruba, rub je karakteristično krpast ili resast, ponekad je malo narebran.

Stručak: 2-6 cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast, gladak, baza je nešto zadebljana, cjevasto šupalj, bijel, na bazi dosta crvenkasto-smeđe vlaknast; vjenčić je bijel, opnast i prilično prolazan ili sa nepravilnim smećkastim prstenastim pojasom.

Listići: Prilično su gusti, tanki, zaokruženi uz stručak, slobodni, bijeli, u starosti su blago žućkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su u obliku klina ili rakete, 6-10 x 3-5 µm, cheilocistide su batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, malo je crvenkasto u klobuku; s tipično je neugodnim mirisom kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), na spaljenu gumu, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla po lončanicama za cvijeće, staklenicima, grmlju, parkovima i u bjelogoričnim šumama, na vlažnom tlu bogatom humusom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve male sunčanice.

Napomena: Najlakše se determinira po upadljivo dekoriranom rubu klobuka.

Lepiota subgracilis - created on August 2021 in Selvejerskov, Denmark by Jens H. Petersen

ELEGANTNA ŠTITARKA

Lepiota subgracilis Kühner

Etimologija: sub (lat.) = blago, skoro + gracilis (lat.) = tanak, vitak. Po izgledu.

Klobuk: 3-7 cm širok, u mladosti je zvonolik, kasnije se raširi, gladak, prekriven je smeđim do ružičasto-smeđim stožastim ljuskama na bijeloj osnovi, sredina je tamnija, smeđa do narančasta, rub je resast.

Stručak: 2-8 cm visok i 4-9 mm debeo, valjkast, šupalj, bjelkast do svijetlosmeđ, svilenkast, s raštrkanim čupavim, bjelkastim do crvenkasto-smeđim ostacima ovoja na donjoj polovici, na bazi je s bijelim vunasto-baršunastim micelijskim nitima, na vrhu je s prstenastom zonom.

Listići: Gusti, relativno su široki, slobodni, izmiješani su s brojnim lamelulama, bjelkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su usko eliptične do bademaste, jako su dekstrinoidne, 9-13.5 x 4-6 µm, Qav = 2, cheilocistidije su batinaste ili u obliku boce, 25-37 x 8-10 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u stručku je krem; miriše na spaljenu gumu, slično kao kod smrdljive štitarke (Lepiota cristata), ali ne toliko neugodno, a okus je blag, odvratan, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama, najčešće ispod bukve ili hrasta, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži amatoksine.

Napomena: Eventualno je slična smrdljiva štitarka, koja ima manje spore drugačijeg oblika.

CRVENKASTA ŠTITARKA

Lepiota subincarnata J.E.Lange

Etimologija: sub (lat.) = skoro + incarnatus (lat.) = boje mesa. Jer teži da poprimi boju mesa.

Engleski naziv: Fatal Dapperling

Klobuk: 3-7 cm širok, ubrzo se nepravilno raširi, površina se prema rubu razlaže na ružičasto-smeđe do sivo-ružičaste ljuske na bjelkastoj osnovi, ljuske su najgušće na crvenkasto-smeđoj sredini.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 4-9 mm debeo, valjkast, bjelkast je iznad vjenčića, a ispod je s svijetlosmeđim ili crvenkasto-smećkastim pojasom koji nije izražen prema bazi, koja je bjelkasta; vlaknasta prstenasta zona je brzo prolazna.

Listići: Bijeli do svijetložuti, s ružičastom su nijansom, zaokruženi su uz stručak, slobodni, oštrica je ponekad ružičasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, s tankim stijenkama, bez kličnog otvora, prozirne, amiloidne, 6-7.5 x 3-4 µm, cheilocistide su batinaste do jajolike; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, s ružičastom je nijansom, tanko, gotovo i da ne postoji; miris je na voće, a okus je blag, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama i po parkovima. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Koprivnica.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom. Donedavno se opisivala i smatrala gljivom s otrovnim svojstvima, međutim nedavno su detaljne studije dokazale prisutnost amatoksina i u ovoj vrsti, kao i u blisko srodnim vrstama kao što su: mesnatocrvenkasta štitarka (Lepiota helveola), lažna plavoružičasta štitarka (Lepiota pseudolilacea) i trinaest drugih vrsta.

Napomena: Ova sunčanica nije laka za determinaciju, najviše pozornosti obratiti na mesnatoružičastu boju klobuka i stručka, ali samo ispod vjenčića.

Lepiota tomentella - created on August 2023 in Ørvikskogen, Porsgrunn, Norway by Rune Solvang

BARŠUNASTA ŠTITARKA

Lepiota tomentella J.E.Lange

Etimologija: tomentellum (lat.) = umanjenica od tomentum, što znači pahuljasto, baršunasto. Po dekoraciji.

Klobuk: 2-4 cm širok, prvo je široko stožasto-konveksan, kasnije je raširen i nejasno tupo ispupčen na sredini, prekriven je gustim smeđim ljuskama na svjetlijoj osnovi, na sredini je tamniji, ružičasto-crven do crveno-smeđ, izgleda baršunasto-ljuskavo, prema rubu je svjetliji i vlaknastiji.

Stručak: 2-3.5 cm visok i 2-6 mm debeo, valjkast, slabo je ukorijenjen, bjelkast, bijelo-krem samo na gornjoj trećini, ispod prstenaste zone je sa smećkastim, ružičasto-smeđim do crvenkasto-smeđim vlaknastim ljuskicama, na vrhu je gol, baza je s bjelkastim micelijem, na vrhu je s prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, bjelkasti do kremasti, u starosti su blago smećkasti, oštrica je bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su oblika klina ili rakete, 7-9.5 x 3-4 µm, Qav = 2.4, cheilocistidije su 30 x 9 µm, uglavnom su batinaste; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo do kremasto, u vrhu stručka je krem, a u kori stručka ružičasto-smeđe; miris nije izražen, rijetko je blago kiselkasto-voćni, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama, po šumskim stazama, šumskim čistinama, parkovima i vrtovima, na lišću ili golom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Eventualno je slična kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), kojoj listići trlljanjem pocrvene i ima nešto veće spore.

Lepiota xanthophylla - created on October 2007 in PN d Serra de Mariola, Bocairent, Valencia, Spain by toniconca

ŽUTOLISNA ŠTITARKA

Lepiota xanthophylla P.D.Orton

Etimologija: xanthos (gr.) = žuto + phyllon (gr.) = list. Po dekoraciji.

Klobuk: 2-4.5 cm širok, prvo je polukuglast, kasnije je raširen i ulegnut ili tupo ispupčen na sredini, prema rubu se razlaže na male smeđe vlaknaste ljuske na žutoj do žuto-smeđoj osnovi, rub je s visećim ostacima ovoja, nije narebran.

Stručak: 2-6 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, bjelkast, prekriven je sa smeđim ljuskama na žutoj osnovi, baza je često s crvenkastim mrljama i s bijelim micelijem, na vrhu je s prstenastom zonom.

Listići: Gusti, slobodni, račvasti, izmiješani su s brojnim lamelulama, u mladosti su bijeli, zatim su izraženo limunastožuti, sumporastožuti do žuto-zeleni, oštrica je fino trepavičava i uglavnom nazubljena.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, dekstrinoidne, 6.5-9 x 3.5-4.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, u bazi stručka je sumporastožuto; miris je na gljive, kiselkast ili lagano na brašno, a okus je blag na gljive, ne smije se kušati.

Stanište: Raste tijekom godine u bjelogoričnim šumama, šikarama, staklenicima, lončanicama za cvijeće, na tlu bogatom hranjivim tvarima i pjeskovitom tlu, voli toplija staništa.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži amanitin.

Napomena: Eventualno je slična boudierova štitarka (Lepiota boudieri), koja raste na drugačijem staništu, a spore su joj drugačijeg oblika.