Znanstveni naziv uzorka: Leucoagaricus americanus
Lokacija uzorka: USA
Sekvencionirano područje: ITS1, 5.8S, ITS2
Sekvenca (673 bp): GTAAAAGTCGTAACAAGGTTTCCGTAGGTGAACCTGCGGAAGGATCATTATTGAATGTTGCTTGATGGGTTGTAGCTGGCCCTTCGGGGCATGTGCACGCCTGTCTTGACTACTATTCATCCACCTGTGCACACTTTGTAGTCTTTCGGGGTCTGGGAAGCGGCTGACATTGTCAGTCGTGCTGAACCTCCCTCGGGGACTATGTCTTTATTCATACACCATGTAGTATGTTGCAGAATGTAATCAATGGGCCTTTGTGCCTATAAAACCTTATACAACTTTCAGCAACGGATCTCTTGGCTCTCGCATCGATGAAGAACGCAGCGAAATGCGATAAGTAATGTGAATTGCAGAATTCAGTGAATCATCGAATCTTTGAACGCACCTTGCGCTCCTTGGTATTCCGAGGAGCATGCCTGTTTGAGTGTCATTAAATTCTCAACCCCTCCAGCTTTTGTGGCTGGCCCTTGGGGCTTGGATGTGGAGGTTTTTGCGGGCCTTTCGAGGTCGGCTCCTCTGAAATGCATTAGCGGAACCGTTTGCGATCCGTCACAGGTGTGATAATTATCTACGCCAGTGGGTTGCTCTCTGTCTGTTCAGCTTCTAACTGTCCTCGCGGACGACTTTCTGAACGTTTGACCTCAAATCAGGTAGGACTACCCGCTGAACTTAA
Izvor: UNITE (CC BY 4.0)

AMERIČKA PEČURKOVICA
Leucoagaricus americanus (Peck) Vellinga
Etimologija: Po geografskoj povezanosti.
Engleski naziv: Reddening Lepiota
Klobuk: 6-20 cm širok, prvo je stožast, zatim se raširi i izraženo ispupči na sredini, ponekad je ispupčenje kao odrezano, u mladosti je bjelkast do smećkast, kožica se svugdje osim na sredini razlaže na široke, smeđe ili crvenkasto-smeđe ljuske na bjelkasto-žućkastoj osnovi, trljanjem požuti, a na oštećenim mjestima postane crvenkasto-smeđ, rub je narebran i kod starijih primjeraka ispucan.
Stručak: 6-21 cm visok i 1-5 cm debeo, prema dnu je sve deblji i završava vretenasto, ponekad je duboku ukorijenjen, šupalj, lako se odvaja od podnice klobuka, iznad vjenčića je bjelkast, u srednjem je dijelu smeđ, a u donjem dijelu crvenkasto-smeđ, površina je smeđe ljuskava, u starosti je uzdužno vlaknast, na ozlijeđenom mjestu ubrzo intenzivno požuti pa poslije postane žuto-smeđ ili crvenkasto-smeđ; vjenčić je debeo, opnast, bijel, sa smeđim rubom, učvršćen je za stručak.
Listići: Gusti, široki, trbušasti, slobodni, bijeli, u starosti ili trljanjem postanu žuti ili žuto-crvenkasti, kasnije postanu crvenkasto-smeđi.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, s kličnim su otvorom, prilično su dekstrinoidne, 9-11 x 6-7 µm, cheilocistide su u obliku boce do batinaste; otrusina je bijelo-kremasta.
Meso: Mekano, bijelo, na prerezu prvo jako požuti, a zatim postane žuto-smeđe pa crvenkasto-smeđe; miriše na gljive, a okus je blag.
Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima, na drvnim ostacima raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, te na staroj piljevini, na istom staništu kao i badhamova sunčanica (Leucoagaricus badhamii).
Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10
Status jestivosti: OTROVNA - Jestiva je vrsta ako se temeljito termički obradi, međutim poznato je da može uzrokovati povraćanje, proljev i bolove u želucu pa je stoga smatramo otrovnom vrstom.
Napomena: Slična je badhamova sunčanica koja ima svjetliji klobuk s crvenkasto-smećkastim pahuljama, osobito na sredini, a rub mu je svijetliji. Meso badhamove sunčanice na prerezu najprije požuti, a poslije poprimi crveno-smeđu boju.
DNA sekvenca:
Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 137. Bresadolova sunčanica (Leucocoprinus bresadolae (Schulz.) Moser), Sinonim: Leucoagaricus bresadolae (Schulz.) Bon
|
Leucoagaricus badhamii - created on October 2020 in Stadtbezirke II, Essen, Germany by bjoerns |
![]() |
![]() |
|

BADHAMOVA SUNČANICA
Leucoagaricus badhamii (Berk. & Broome) Singer
Etimologija: U čast engleskog botaničara i mikologa Charlesa Badhama. Po imenu.
Engleski naziv: Blushing Dapperling
Klobuk: 3-9 cm širok, najprije je stožast, zatim se raširi i uočljivo ispupči na sredini, nekada je ispupčenje kao odrezano, bijel, kremast, kožica se od ruba prema sredini razdvaja na koncentrično raspoređene smeđe ili crno-smeđe ljuske koje su prema sredini sve gušće, sredina je crno-smeđa, kožica trljanjem požuti, a na ozlijeđenom mjestu postane intenzivno crvena, narančasto-crvena ili crno-crvena, rub je narebran.
Stručak: 7-15 cm visok i 1-1.5 cm debeo, valjkast, prema bazi se zadebljava i završava vretenasto, nekad je duboko ukorijenjen, šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bjelkast, ispod vjenčića je sa crvenkasto-smećkastim vlaknastim ljuskama, na vrhu je svjetliji, trljanjem ili na ozlijeđenom mjestu intenzivno pocrveni pa postane narančasto-crven; vjenčić je opnast, nepokretan, bijel, kasnije je crvenkasto-smeđ.
Listići: Široki, trbušasti, nejednaki, odvojeni su od stručka, slobodni, bijeli, trljanjem požute, a kasnije postanu narančasto-crveni.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 7-8.5 x 4.5-5.5 µm, cheilocistide su s produžetkom na vrhu, u obliku boce; otrusina je bjelkasta.
Meso: Bijelo, mekano, na presjeku najprije postane žućkasto-smeđe, zatim narančasto-crveno i na kraju smeđe; miris je kiselkast na voće, a okus blag.
Kemijske reakcije: Meso u dodiru s parama amonijaka pozeleni, a u dodiru sa slinom pocrveni.
Stanište: Raste u rano ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, parkovima, vrtovima, na drvnim ostacima raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, te na staroj piljevini.
Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11
Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta. Dio je autora navodi kao jestivu vrstu ako se prethodno termički obradi, jer je sirova otrovna.
Napomena: Sliči velikoj sunčanici (Macrolepiota procera), koja trljanjem ne mijenja boju i ima pokretni vjenčić.
DNA sekvenca:
Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 136. Badhamova pečurkovica (Leucocoprinus badhamii (Berk & Br.) Locquin), Sinonim: Leucocoprinus meleagroides Huijsman

SVIJETLOKORJENASTA PEČURKOVICA
Leucoagaricus barssii (Zeller) Vellinga
Engleski naziv: Smoky Dapperling
Klobuk: 5-15 cm širok, najprije je polukuglast, zatim konveksan pa se otvori i skoro izravna, tupo je ispupčen na sredini, prilično je mesnat, bijel, krem ili svijetlosmeđ, površina je vunasto-dlakava, prekrivena je sa svijetlosmeđim vlaknastim ljuskama, nešto je tamniji na sredini gdje su ljuske prilegnute, rub je resasto-vlaknast.
Stručak: 5-15 cm dug i 1-2.5 cm debeo, skoro uvijek je vijugav, na bazi je zadebljan, na samom je dnu sužen i duboko ukorijenjen, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, iznad vjenčića je bijel, a ispod vjenčića je svijetlosmeđ; vjenčić je bijel, opnast, dvostruk i nazubljen s donje strane.
Listići: Gusti, dosta su široki, zaokruženi, odvojeni su od stručka, slobodni, bijeli do svijetlokrem.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 7.5-9 x 4.5-5.5 µm, cheilocistide su batinaste; otrusina je bijela.
Meso: Bijelo; miris je slab na gljive, a okus je blag.
Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po parkovima, livadama i vrtovima. Slike je snimio Neven Ferenčak, u prvoj polovici rujna.
Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10
Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.
Napomena: Rod Leucoagaricus je po boji i dekoraciji klobuka sličan rodu Macrolepiota. Ovu vrstu nije teško prepoznati po karakterističnom stručku koji je uvijek korjenasto izdužen, a ponekad izgleda kao poljska pečurka (Agaricus campestris) s bijelim listićima.
DNA sekvenca:
Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 133. Korjenasta pečurkovica (Leucoagaricus macrorhizus (Locq.) Singer); 134. Svijetlokorjenasta pečurkovica (Leucoagaricus macrorhizus var. macrorhizus Breit. & Kränz.)
|
Leucoagaricus carneifolius - created on Novemner 2023 in Sonvilier, Switzerland by Nicolas Schwab |
![]() |
![]() |
|

CRVENKASTOLISNA PEČURKOVICA
Leucoagaricus carneifolius (Gillet) Wasser
Klobuk: 3-14 cm širok, na početku polukuglast, zatim je konveksan, na kraju je raširen i tupo ispupčen na sredini, bjelkast, krem, okerast ili smećkast, prekriven smeđim ljuskicama, osnova je svjetlija, rub je obično svjetliji, krpast i uzdignut prema gore.
Stručak: Valjkast, šupalj, baza je jako zadebljana, kao obrubljena korjenastim završetkom, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel, kremast ili žut; vjenčić je slabašan, opnast i viseći.
Listići: Gusti, široki, do stručka su zaokruženi, slobodni, najprije su bijeli ili kremasti, poslije su žuti, žuto-smeđi, svijetloružičasti ili crvenkasti.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 6.4-9 x 4.4-6.5 µm, cheilocistide su široko batinaste do jajolike; otrusina je bijela.
Meso: Žuto, u klobuku je bjelkasto, na prerezu ili trljanjem postane žućkasto; miris nije izražen ili ugodan na gljive, a okus je blag.
Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof tla po parkovima, vrtovima, livadama, njivama, grmlju, u svim tipovima šuma, voli travnate površine te svijetla i sunčana mjesta, na vapnenastom tlu.
Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11
Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Sve vrste iz roda Leucoagaricus često izazivaju alergijske reakcije pa je možda bolje izbjegavati njihovo sakupljanje u prehrambene svrhe.
Napomena: Ako se obrati pozornost na morfološka obilježja klobuka i stručka, nije moguća zamjena s drugim vrstama.
Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 132. Crvenkastolisna pečurkovica (Leucoagaricus carneifolius Gillet)
|
Leucoagaricus cinerascens - created Spain by David Molina Molina |
![]() |
![]() |
|

SIVKASTA PEČURKOVICA
Leucoagaricus cinerascens (Quél.) Bon & Boiffard
Etimologija: cinereus (lat.) = pepeo, pepeljastosiva boja + -ascens (lat.) = nešto što je u procesu postajanja ili prelaska u određeno stanje. Po boji.
Klobuk: 4-9 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i malo ispupči na sredini, siv, sivo-oker, prekriven je sa sitnim, sivkastim vlaknastim ljuskicama na svijetložutoj osnovi.
Stručak: 6-10 cm visok, valjkast, baza je uočljivo zadebljana, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel, svijetložut, oker, ispod vjenčića je malo maljav, vlaknast, trljanjem ili na oštećenom mjestu postane žuto-okerast do smećkast; vjenčić je slabašan i opnast.
Listići: Gusti, široki, nejednako su dugi, zaokruženi su uz stručak, slobodni, najprije su bijeli, poslije su krem-sivkasti.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 8-10 x 5.4-6 µm, cheilocistide su u obliku boce; otrusina je bijela.
Meso: Bijelo, mekano, na prerezu postane lagano žućkasto ili smećkasto, ponekad jedva uočljivo; miris nije izražen, a okus je blag.
Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima i livadama, najčešće na zapuštenim i zatravljenim njivama.
Doba rasta: 8, 9, 10, 11
Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Neki autori je navode kao nejestivu, jer sve vrste iz roda Leucoagaricus često izazivaju alergijske reakcije pa je možda bolje izbjegavati njihovo sakupljanje u prehrambene svrhe.
Napomena: Promjenjive je boje pa može biti i tamnosiva. Možda postoji mala sličnost s svijetlokorjenastom pečurkovicom (Leucoagaricus barssii) koja je uočljivo dlakavo čehava i stručak nije na bazi gomoljasto zadebljan, već je vretenasto korjenast.
DNA sekvenca:
Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 131. Sivkasta pečurkovica (Leucoagaricus cinerascens Quélet)
|
Leucoagaricus croceovelutinus - created on November 2023 in Kisszállás, Hungary by Horváth Levente |
![]() |
![]() |
|

ŠAFRANASTA PEČURKOVICA
Leucoagaricus croceovelutinus (Bon & Boiffard) Bon
Etimologija: croceo (lat.) = šafranast, žuto-narančast + velutinus (lat.) = baršunast. Po boji i dekoraciji.
Klobuk: 3-6 cm širok, u početku je konveksan, na kraju je izravnat i lagano tupo ispupčen na sredini, površina je prekrivena sraštenim, koncentrično raspoređenim crveno-smeđim ljuskama na bijeloj osnovi, na sredini je tamnije crveno-smeđe boje, u starosti ili trljanjem površina gubi crvenu boju i postaje smeđa, također se mogu pojaviti narančasti do ljubičasti tonovi.
Stručak: 7-10 cm visok i 4-8 mm debeo, valjkast, batinasto zadebljan na bazi, u početku je bijel i svilenkast, ponekad s ružičastom nijansom na dnu, ali ubrzo postaje ružičast cijelom dužinom osim na vrhu, zatim crvenkasto-smeđe i smeđe vlaknast i ljuskav na bazi, koja na kraju postaje crno-ljubičasta, kad se osuši ova tamnija boja se širi preko cijele površine; vjenčić je pozicioniran je od sredine do vrha stručka, viseći, opnast, trajan, bijel, rub je vinskicrven, kasnije postaje mutno crven.
Listići: Gusti, slobodni, široki, bijeli, krem ili svijetložuti, trljanjem postanu narančasto-crveni, oštrica u starosti ili nakon rukovanja posmeđi, osobito uz rub klobuka.
Mikroskopija: Bazidiospore su jajolike do bademaste, glatke, bez kličnog otvora, prozirne, dekstrinoidne, 7-9 × 3.5-4.5 µm, cheilocistide su u obliku boce; otrusina je bijela.
Meso: Tanko, bijelo, na presjeku odmah postaje narančasto-crveno, a kasnije tamnosmeđe; miris nije izražen, a okus je blag do malo gorkast.
Kemijske reakcije: Plodno tijelo u dodiru s amonijakom pocrveni, a ne pozeleni kao kod nekih sličnih vrsta.
Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, parkovima, vrtovima, staklenicima, na kompostu, često ispod bagrema (Robinia pseudoacacia), hrasta, lijeske, bazge i kaline (Ligustrum vulgare), ali i ispod raznog crnogoričnog drveća, na vapnenastom tlu.
Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10
Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.
Napomena: Makroskopski je slična badhamova sunčanica (Leucoagaricus badhamii), kojoj meso na prerezu najprije postane žućkasto-smeđe, a zatim narančasto-crveno, a klobuk trljanjem požuti.
DNA sekvenca:
|
Leucoagaricus crystallifer - created on September 1994 in Vosnæs Pynt, Denmark by Christian Lange |
![]() |
![]() |
|

KRISTALNA PEČURKOVICA
Leucoagaricus crystallifer Vellinga
Etimologija: crystallum (lat.) = onaj koji nosi kristale, sa kristalnim strukturama. Po kristalima na vrhu cheilocistida.
Klobuk: 2-5 cm širok, u početku je zvonolik, zatim konveksan, na kraju je izravnat i lagano tupo ispupčen na sredini, bijel, na sredini je u starosti žut do svijetlooker, kožica je na sredini glatka i svilenkasta, prema rubu se razlaže na ljuskice, na rubu prelazi listiće, rub je dugo vremena podvijen, kasnije je izravnat i resast.
Stručak: 4-7 cm visok i 4-10 mm debeo, valjkast, sužen na vrhu, pri dnu batinasto zadebljan, boje je klobuka, u starosti postaje oker; na gornjoj je trećini sa uzdignutim, opnastim, krhkim, bijelim vjenčićem, rub je malo tamniji.
Listići: Gusti, slobodni, široki, bijeli do krem.
Mikroskopija: Bazidiospore su usko eliptične do bademaste, glatke, debelih stijenki, prozirne, dekstrinoidne, 5.6-8.3 × 4-5.1 µm, Q = 1.4-1.8, Qav = 1.6, cheilocistide su vrlo brojne, valjkasto-vretenaste, usko batinaste, neke su u obliku boce, mnoge su na vrhu dekorirane kristalima; otrusina je bijela.
Meso: Tanko, bjelkasto, na presjeku ne mijenja boju; miris i okus nisu izraženi.
Stanište: Raste u jesen kao saprotrof tla u bjelogoričnim šumama i na rubu šuma, na vlažnom, pjeskovitom, humusnom tlu.
Doba rasta: 9, 10, 11
Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.
Napomena: Makroskopski je potpuno ista snježnobijela štitarka (Leucoagaricus serenus), koja se razlikuje samo po nekim mikroskopskim karakteristikama, spore nemaju tipično zadebljanje na vrhu, a cheilocizitide su bez kristala na vrhu.
DNA sekvenca:
|
Leucoagaricus georginae - created on September 2021 in Forstbotanisk Have, Denmark by Thomas Læssøe |
![]() |
![]() |
|

KRVAREĆA PEČURKOVICA
Leucoagaricus georginae (W.G.Sm.) Candusso
Etimologija: Po imenu.
Klobuk: 1-2 cm širok, u početku je polukuglast do stožast, zatim konveksan, na kraju je izravnat, na sredini je sa sitnom, jedva uočljivom grbicom, površina je baršunasta, prekrivena je s vunastim vlaknima i vrlo sitnim, šiljastim, tamnosmeđim ljuskama koje su u kontrastu s bijelom osnovom, trljanjem ili rukovanjem brzo pocrveni, a zatim pocrni, rub je s ostacima ovoja.
Stručak: 1-3 cm visok i 2-2.5 mm debeo, valjkast, prljavo bijel ili prozirno bijel, trljanjem pocrveni, a zatim pocrni; vjenčić je opnast, bijel.
Listići: Gusti, slobodni, trbušasti, bijeli, trljanjem postanu ružičasti pa smeđi.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, bademaste do vretenaste, 5.7-7.8 x 3.5-5 µm, Q = 1.4-1.9, cheilocistidije su vrlo brojne, valjkaste do batinaste, u obliku boce, s prilično izduženim produžetkom na vrhu, 45-65 x 10-15 µm; otrusina je bijela.
Meso: Vrlo tanko, bijelo, na presjeku i trljanjem brzo pocrveni; miris i okus nisu izraženi.
Kemijske reakcije: Kožica klobuka i listići u dodiru s amonijakom pozelene.
Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, šikarama, travnatim površinama, parkovima ili staklenicima, na tlu bogatom hranjivim tvarima.
Doba rasta: 8, 9, 10, 11
Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.
Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama i kožici klobuka koja trljanjem pocrveni pa pocrni. Postoji još nekoliko sličnih vrsta kojima kožica klobuka trljanjem također pocrveni, ali nakon toga obično ne pocrni i nešto su većih dimenzija od naše vrste
DNA sekvenca:

LJUBIČASTA PEČURKOVICA
Leucoagaricus ionidicolor Bellù & Lanzoni
Etimologija: ion (gr.) = ljubičasta + color (lat.) = boja. Po boji.
Klobuk: 2-8 cm širok, prvo je polukuglast do zvonolik, zatim je konveksan, kasnije se izravna, obično je bez grbice, ljubičast, sivo-ljubičast do ljubičasto-plav, na sredini je gladak, tamno ljubičasto-smeđ, prema rubu se razlaže na ljubičasta vlakna ili ljuske na bjelkastoj osnovi.
Stručak: 3.5-8 cm visok i 2-10 mm debeo, valjkast, zadebljan na bazi, šupalj, bijel, s ljubičasto-ružičastom nijansom, osobito na bazi; vjenčić je bjelkast, opnast, sa smeđim rubom.
Listići: Gusti, slobodni, trbušasti, bijeli.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, debelih stijenki, dekstrinoidne, 6-7 x 3.5-4.5 μm, cheilocistide su batinaste; otrusina je bijela.
Meso: Vrlo tanko, bijelo, na presjeku ne mijenja boju; miris i okus nisu izraženi.
Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprotrof tla u parkovima, vrtovima, ispod raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, te na pješčanim dinama ili staklenicima, na glinenastom tlu. Sliku je snimio Neven Ferenčak, krajem listopada.
Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12
Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.
Napomena: Karakteristična je po ljubičastoj nijansi na klobuku i stručku. Slična je vrsta Leucoagaricus ariminensis, koja je većih dimenzija, stručak joj je često kraći od promjera klobuka, te ima veće spore i duže bazidije.
DNA sekvenca:
|
Leucoagaricus jubilaei - created on September 1994 in Vosnæs Pynt, Denmark by Christian Lange |
![]() |
![]() |
|

JUBILARNA PEČURKOVICA
Leucoagaricus jubilaei (P.D.Orton) Bon
Etimologija: Josserand je 1973. godine ovu vrstu nazvao jubilaei, jer ju je želio objaviti u jubilarnom izdanju svog mentora prof. Roberta Kühnera, poznatog francuskog mikologa, na njegov sedamdeseti rođendan.
Klobuk: 4-8.5 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i ulegne ili tupo ispupči na sredini, bjelkast do krem, na sredini je tamniji, kožica se razlaže na sitne, šiljate, koncentrično razmještene, oker-smeđe do ljubičasto-smeđe ljuske na bjelkastoj osnovi, trljanjem postane crvenkasto-smeđ.
Stručak: 3-5 cm visok i 0.3-1.5 cm debeo, valjkast, lagano se zadebljava prema bazi, isprva pun, zatim šupalj, vlaknast, na vrhu je bijel do krem, a ispod vjenčića je smećkast, trljanjem požuti, zatim postane narančasto-crven pa crno-smeđ; vjenčić je uzak, bjelkast, kratkotrajan.
Listići: Gusti, slobodni, bijeli, trljanjem postanu crvenkasto-smeđi.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, bez kličnog otvora, prozirne, dekstrinoidne, 6-8 x 3.5-4.5 μm, Q = 1.4-1.7, cheilocistide su brojne, batinaste, bez produžetka na vrhu, prosječno su velike 80 x 20 μm; otrusina je bijela.
Meso: Vrlo tanko, bjelkasto, na prerezu poprima više ili manje intenzivnu ružičasto-narančastu boju; miris nije izražen, a okus je kiselkast.
Kemijske reakcije: Meso i listići u dodiru s amonijakom intenzivno pozelene.
Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprotrof tla u miješanim i bjelogoričnim šumama, parkovima, vrtovima i šumskim čistinama, na tlu bogatom hranjivim tvarima, na kompostu, te na nakupinama piljevine ili kore.
Doba rasta: 8, 9, 10, 11
Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom. Dosta je rijetka vrsta pa nema preciznih podataka o njezinoj jestivosti.
Napomena: Uglavnom je prepoznatljiva po svojoj ljubičastoj do smeđe-ljubičastoj boji na sredini klobuka. Oblikom i bojom klobuka na prvi pogled jako podsjeća na grimiznu pečurku (Agaricus porphyrizon), koja u zrelosti nema bijele listiće, a vjenčić je trajan.
DNA sekvenca:

BJELKASTA PEČURKOVICA (TURKINJA)
Leucoagaricus leucothites (Vittad.) Wasser
Etimologija: leukos (gr.) = bijelo. Po boji klobuka.
Engleski naziv: White Dapperling
Klobuk: 3-15 cm širok, a najčešće 4-7 cm, najprije je polukuglast, zatim je konveksan i na kraju je izravnat i tupo ispupčen na sredini, gladak, svilenast, kožica prelazi preko ruba, bijel ili krem, trljanjem blago požuti.
Stručak: 6-9 cm visok i 1-2.5 cm debeo, valjkast, šupalj, na bazi je vretenasto zadebljan, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel ili kremast; vjenčić je bijel, malo je crtast na gornjoj strani, gol.
Listići: Gusti, slobodni, lagano su trbušasti, bijeli, u starosti su ružičasti, oštrica je svjetlija i sitno nazubljena.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, prozirne, 7-9.8 x 4.8-6.1 µm, cheilocistide su vretenaste do usko batinaste, 40-60 x 10-20 µm; otrusina je najprije bijela, a kasnije ružičasta.
Meso: Čvrsto, bijelo, na prerezu ne mijenja boju, eventualno jedva uočljivo posmeđi; miris nije izražen ili slab na gljive, a okus je blag.
Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po livadama i vrtovima, nešto je češća vrsta u toplijim područjima, često raste zajedno s poljskom pečurkom (Agaricus campestris). Primjerke na prvoj slici snimio je Neven Ferenčak.
Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11
Status jestivosti: OTROVNA - Donedavno se smatrala jestivom gljivom, međutim kod pojedinaca često uzrokuje alergijske reakcije i gastrointestinalni sindrom trovanja pa se smatra otrovnom vrstom. Također je treba izbjegavati zbog opasnosti od zamjene s bijelim pupavkama.
Napomena: Makroskopske su karakteristike dosta promjenljive. Listići ne pocrvene uvijek, a meso na prerezu potpuno posmeđi. Dosta teško se razlikuje od većine sličnih vrsta, kao što je primjerice crvenkastolisna pečurkovica (Leucoagaricus carneifolius). Izgleda kao poljska pečurka s bijelim listićima.
DNA sekvenca:
Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 128. Svilenasta pečurkovica (Leucoagaricus holosericeus (Fr.) Mos.), Sinonim: Lepiota holosericea Fr.; 129. Bjelkasta pečurkovica (Leucoagaricus leucothites (Witt.) Wasser), Sinonim: Leucoagaricus pudicus (Bull. ex Quél.) Bon
|
Leucoagaricus littoralis - created Spain by Antoni Conca Ferrús |
![]() |
![]() |
|

PRIMORSKA PEČURKOVICA
Leucoagaricus littoralis (Menier) Bon & Boiffard
Engleski naziv: Apricot Drapperling
Klobuk: 5-12 cm širok, isprva je konveksan pa raširen, najprije je gladak, poslije se razlaže na široke ljuske, osobito po suhom i vjetrovitom vremenu, kremast i s ružičastom nijansom, na sredini je crvenkasto-smeđ.
Stručak: Valjkast, zadebljan na bazi, bijel do okerast, na bazi i na vrhu je svjetliji, bijel; vjenčić je bijel, viseći i lako otpadne.
Listići: Gusti, do stručka su zaokruženi, slobodni, trljanjem ne mijenjaju boju, bijeli.
Mikroskopija: Bazidiospore su limunaste ili bademaste, glatke, 7-9 x 4-5.5 µm; otrusina je bijela.
Meso: Bijelo; miriše na gljive, a okus je blag.
Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u primorskim krajevima u borovim šumama, na pjeskovitom tlu.
Doba rasta: 8, 9, 10, 11
Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.
Napomena: Raste krajem ljeta raste u priobalnom području Istre, na otocima i u Sredozemlju. Vrlo je osjetljiva na vjetrove i suho vrijeme pa joj se klobuk raspucava na široke ljuske. Može sličiti gomoljastoj pečurkovici (Leucoagaricus wichanskyi), ali je manja rastom, klobuk je smeđo-crvenkast i 4-6 cm širok, te raste u bjelogoričnim šumama hrasta, graba i jasena.
DNA sekvenca:
Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 135. Primorska pečurkovica (Leucoagaricus littoralis (Meiner) Bon & Boiffard)
|
Leucoagaricus medioflavoides - created on September 1994 in Vosnæs Pynt, Denmark by Christian Lange |
![]() |
![]() |
|

ŽUĆKASTOBIJELA PEČURKOVICA
Leucoagaricus medioflavoides Bon
Etimologija: medio (lat.) = srednji, polovičan + flavus (lat.) = žut + -oides (lat.) = označava sličnost. Po boji.
Klobuk: 1-2 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i tupo ispupči na sredini, bijel, na sredini je žućkast do sivkasto-narančast, površina može biti glatka ili sa zrakastim svilenkastim vlaknima.
Stručak: Valjkast, lagano je zadebljan na bazi, bijel, na bazi je lagano žućkast; vjenčić je uzak, bijel, krhak.
Listići: Gusti, slobodni, bijeli.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 5-6.5 x 3-4 μm, cheilocistide su valjkaste do batinaste, na vrhu su prekrivene kristalima; otrusina je bijela.
Meso: Vrlo tanko, bijelo, na prerezu ne mijenja boju; miris i okus nisu izraženi.
Kemijske reakcije: Meso i listići u dodiru s amonijakom intenzivno pozelene.
Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprotrof tla po šikarama, na pjeskovitom tlu.
Doba rasta: 8, 9, 10, 11
Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.
Napomena: Uglavnom je prepoznatljiva po malim dimenzijama i bijelom plodnom tijelu, koje je žućkasto samo na sredini klobuka. Slična je snježnobijela štitarka (Leucoagaricus serenus), koja je nešto većih dimenzija i nije žućkasta na sredini klobuka.
DNA sekvenca:
|
Leucoagaricus melanotrichus - created on October 2013 in Zaragoza, Spain by Luis Ballester |
![]() |
![]() |
|

SIJEDOKOSA PEČURKOVICA
Leucoagaricus melanotrichus (Malençon & Bertault) Trimbach
Etimologija: melano (gr.) = crno, tamno + trichos (gr.) = dlaka. Po dekoraciji na klobuku.
Klobuk: 1-2.5 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se izravna i tupo ispupči na sredini, sredina je baršunasta, sivo-crna, kožica se od sredine prema rubu razlaže na ljubičasto-smeđe do sivo-crne koncentrično raspoređene vlaknaste ljuske na svjetlijoj, sivkastoj osnovi, rub je svjetliji.
Stručak: 2-5.5 cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast, ponekad je lagano zadebljan na bazi, na vrhu je gladak i bjelkast, ispod vjenčića je kremasto-oker; vjenčić je uzak, bijel, krhak, često prolazan.
Listići: Gusti, slobodni, bijeli do krem, oštrica može biti žuta.
Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste do valjkaste, debelih stijenki, bez kličnog otvora, zašiljene na jednom kraju, dekstrinoidne, 6.2-8.2 × 3.8-5.4 µm, Q = 1.3-2, Me = 7.1 x 4.5 µm, Qav = 1.6, cheilocistide su usko batinaste do batinaste, 23-45 x 7-13 μm; otrusina je bijela.
Meso: Vrlo tanko, bijelo, na prerezu ne mijenja boju; miris i okus nisu izraženi.
Stanište: Raste u ljeto i jesen, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, često ispod hrasta ili kestena, na zemlji ili na drvnim ostacima, obično bora ili topole, u mediteranskom i kontinentalnom području.
Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11
Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.
Napomena: Slična je nježna pečurkovica (Leucoagaricus tener), koja na sredini nije siva do sivo-crna, već više smećkasta.
DNA sekvenca:
|
Leucoagaricus meleagris - created on August 2019 in Lock Haven, USA by mycowalt |
![]() |
![]() |
|

BISERKINA PEČURKOVICA
Leucoagaricus meleagris (Berk. & Broome) Singer
Etimologija: meleagris (lat.) = puran, biserka. Po šarenoj dekoraciji na klobuku.
Klobuk: 3-8 cm širok, najprije je stožast do zvonolik, zatim se raširi i uočljivo ispupči na sredini, svijetlosmeđ do sivo-smeđ, prekriven je smeđim do crveno-smeđim ljuskama, koje su prema sredini sve gušće, sredina je tamnija, prema rubu je žućkast.
Stručak: Valjkast, šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, u mladosti je svijetlosmeđ do crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, površina je sitno ljuskava, trljanjem požuti, kasnije postane crvenkast; vjenčić je opnast, u mladosti je uzdignut, kasnije je viseći, crvenkast.
Listići: Gusti, slobodni, bijeli, kasnije su žućkasti, trljanjem postanu žuto-oker, oštrica je trepavičava, crvena.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 7.5-11.5 x 5.5-8 µm, cheilocistide su batinaste, bez produžetka na vrhu; otrusina je bijelo-krem.
Meso: Prljavo bijelo, kasnije je žućkasto, na presjeku brzo postane vinskicrveno; miris je ugodan na gljive, a okus je blag.
Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, busenasto, kao saprotrof tla u parkovima, vrtovima, uz rubove šuma i na livadama, na kompostu ili na nakupinama piljevine ili kore.
Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11
Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta.
Napomena: Slična je mesnatosmeđa štitara (Lepiota brunneoincarnata), koja je nešto manjih dimenzija, raste uglavnom u šumama i ne raste busenasto.
DNA sekvenca:

DJEVOJAČKA SUNČANICA
Leucoagaricus nympharum (Kalchbr.) Bon
Klobuk: 4-12 cm širok, prvo je kuglastog pa polukuglast, kasnije se raširi, u mladosti je bijel ili žućkast, poslije se površina razloži na koncentrično postavljene mekane, vunaste, izrazito stršeće, šiljaste, uspravne i zakrivljene, žućkaste do smeđe ljuske, prema sredini su sve tamnije, a sredina je sivo-smeđa do tamnosmeđa i glatka, rub dosta resast.
Stručak: 7-12 cm visok i 0.7-1.2 cm debeo, gladak, žilav, vitak, zadebljan je na bazi, bijel, žuto-zelenkast, smećkast ili crvenkasto-smeđ, vlaknast, trljanjem posmeđi; s pokretnim je bjelkastim i pamučastim vjenčićem, rub je nazubljen.
Listići: Zaokruženi su uz stručak, slobodni, široki su do 10 mm, mekani, najprije su bijeli pa blago žućkasti, na kraju su smećkasti.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, s malim kličnim otvorom, 8-12 x 6-8 μm, cheilocistide su s produžetkom na vrhu; otrusina je bijela.
Meso: Mekano, bijelo, na prerezu jedva uočljivo pocrveni, osobito u kori i pri dnu stručka; miris nije izražen, a okus je blag.
Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u planinskim crnogoričnim šumama, voli kiselo tlo.
Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11
Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer je prijavljeno da je uzrokovala gastrointestinalne probleme.
Napomena: Slična je velikoj sunčanici (Macrolepiota procera) i kuštravoj sunčanici (Chlorophyllum rhacodes) od kojih se razlikuje po upadljivije ljuskavoj površini klobuka, obje su malo svjetlije i meso im na prerezu samo blago pocrveni, jedva uočljivo. Također je i dosta manjih dimenzija.
DNA sekvenca:
|
Leucoagaricus pilatianus - created on October 2022 in Бегеч, Serbia by jelenaflg |
![]() |
![]() |
|

CRVENOSMEĐA PEČURKOVICA
Leucoagaricus pilatianus (Demoulin) Bon & Boiffard
Etimologija: Po odgovarajućem imenu.
Klobuk: 3-8 cm širok, najprije je konveksan, zatim se raširi i izravna, ponekad je široko ispupčen na sredini, svijetle je crvenkasto-smeđe ili ružičasto-smeđe boje, sredina je znatno tamnija, rub izblijedi, površina je baršunasta ili sa sitnim ljuskicama na bjelkastoj ili ružičastoj osnovi, kožica prelazi preko ruba, rub je krpast i zupčast.
Stručak: 4-12 cm visok i 0.5-1 cm debeo, na bazi je batinasto zadebljan, bijel do bjelkast, u starosti pri dnu postane svijetlosmeđ do crvenkasto-smećkast; vjenčić je opsežan, bijel, sa smećkastim je rubom.
Listići: Gusti, slobodni, trbušasti, bjelkasti do kremasti, oštrica u starosti posmeđi.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, s malim kličnim otvorom, 6-8 x 3.5-4.5 µm, cheliocistide su obilne, batinaste, 30–45 x 9–19 µm; otrusina je bijela.
Meso: Bjelkasto, kasnije postaje hrđastosmeđe ispod kore stručka; miriše na cedrovinu i malo na jod, a okus nije izražen.
Kemijske reakcije: Kožica klobuka u dodiru s amonijakom pozeleni.
Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, kao saprotrof tla u bjelogoričnim šumama, parkovima i vrtovima. U Hrvatskoj je pronađena u šumi hrasta lužnjaka i običnog graba, na samo jednom lokalitetu, u Zagrebu.
Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11
Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA
Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.
Napomena: Od badhamove se sunčanice (Leucoagaricus badhamii) razlikuje po nešto manjim dimenzijama, slabije izraženom mirisu mesa, te po glatkom stručku.
DNA sekvenca:
Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 138. Pilatova sunčanica (Leucocoprinus pilatianus Bon e Boiffard), Sinonim: Lepiota rufovelutina Vel. ss. Pilat; Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Crvenosmeđa pečurkovica (Leucoagaricus pilatinus (Demoulin) Bon et Boiffard)

PURPURNA PEČURKOVICA
Leucoagaricus purpureolilacinus Huijsman
Etimologija: purpureus (lat.) = purpurno, ljubičasto + lilacinus (lat.) = ljubičasto-plavkast. Po boji.
Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i grbavo ispupči na sredini, bjelkasto-žućkast, na sredini je tamniji, površina je sa sitnim crvenkasto-ljubičastim do ljubičasto-smeđim ljuskicama na bjelkastoj do krem-ružičastoj osnovi, rub je svjetliji.
Stručak: 4-8.5 cm visok i 0.5-1.2 cm debeo, valjkast, gomoljasto zadebljan na bazi, na vrhu je tanji, šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bjelkast; vjenčić je opnast, uzdignut prema gore, bijel sa žutim rubom.
Listići: Gusti, slobodni, bijeli.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 7.5-8.5 x 4.5-5 µm, Qav = 1.85, cheilocistide su batinaste do vretenaste, glatke, s tipičnim kristalnim slojem na vrhu; otrusina je bjelkasta.
Meso: Mekano, bjelkasto, na prerezu malo požuti u bazi stručka; miris je slab na gljive, a okus je blag.
Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, po parkovima, vrtovima, u grmlju, na pjeskovitom tlu, preferira mediteranska područja, ali se pronađe i u kontinentalnom dijelu. Rijetka je vrsta i potrebna je zaštita. Slike je snimio Mladen Matišić, sredinom listopada, na zaobalnom staništu uz rijeku Savu.
Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11
Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.
Napomena: Slična je vrsta Lepiota kuehneri, koja ima žućkaste listiće i mnogo ljuskaviju površinu klobuka.
DNA sekvenca:
|
Leucoagaricus roseilividus - created on November 2020 in Ferndale, CA, USA by Damon Tighe |
![]() |
![]() |
|

RUŽIČASTA PEČURKOVICA
Leucoagaricus roseilividus (Murrill) E.Ludw.
Etimologija: roseus (lat.) = ružičast, ružin + lividus (lat.) = modrikast, sivkast, blijedo plavičast. Po boji.
Klobuk: 3-6 cm širok, prvo je stožast do zvonolik, kasnije se izravna, suh, gladak, na sredini je baršunasto-maljav do blago čupavo-maljav, kožica se od sredine prema rubu razlaže na sitne i guste, ružičasto-ljubičaste vlaknaste ljuske na bijeloj osnovi, na sredini je tamniji, ljubičast do ružičasto-ljubičast.
Stručak: 3-9 cm visok i 3–8 mm debeo, valjkast, lagano se zadebljava prema bazi, ponekad je gomoljast, šupalj, bijel u gornjoj polovici, žućkast u donjoj polovici i na bazalnom dijelu s ružičastim i ljubičastim nijansama, iznad vjenčića je gladak, a ponekad je blago vlaknast u donjem dijelu; vjenčić je bijel, uzdignut, vanjska strana ili samo rub ljubičast, slabašan.
Listići: Gusti, slobodni, bijeli, krem do žućkasti, osobito kod starijih primjeraka, ponekad s ružičastim nijansama, oštrica je bijela.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, debelih stijenki, glatke, prozirne, bez kličnog otvora, 7.1-9.6 x 3.9-4.9 µm, Me = 8.0 x 4.5 µm, Q = 1.6-2, Qav = 1.77, cheilocistide su batinaste do eliptično-vretenaste, prozirne, 25-48 x 7-12 μm; otrusina je bijela.
Meso: Tanko, bijelo do bjelkasto; miriše slabo na gljive ili spaljenu gumu, a okus nije izražen.
Kemijske reakcije: Plodno tijelo u dodiru s amonijakom pozeleni pa pocrni.
Stanište: Raste u jesen i zimu, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, često ispod čempresa, na humusnom tlu bogatom hranjivim tvarima.
Doba rasta: 1, 10, 11, 12
Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.
Napomena: Od sličnih se vrsta može razlikovati po ljubičasto obrubljenom vjenčiću i ružičasto-ljubičastom klobuku.
DNA sekvenca:
|
Leucoagaricus serenus - created on February 2018 in Novof, Slovakia by Milan Zajac |
![]() |
![]() |
|

SNJEŽNOBIJELA ŠTITARKA
Leucoagaricus serenus (Fr.) Bon & Boiffard
Klobuk: 1-7 cm širok, u mladosti je zvonolik, zatim se raširi i uvijek ispupči na sredini, gladak, snježnobijel do bjelkast, svilenasto vlaknast, rub je ponekad uzdignut.
Stručak: Vitak, duguljast, gladak, na bazi je zadebljan, najprije je pun pa kasnije šupalj, vrh se lako odvaja od podnice klobuka, bijel; vjenčić je bijel i najprije uzdignut, zatim je nepravilno obješen.
Listići: Gusti, nejednako su dugi, do stručka zaokruženi i slobodni, bjelkasti, kasnije su kremasto-žuti.
Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 6-9.5 x 3-5 µm, cheilocistide su batinaste; otrusina je svijetložuta.
Meso: Bijelo, vrlo tanko, na presjeku ne mijenja boju; miris nije izražen, a okus je blag.
Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma i parkovima te u grmlju.
Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11
Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti, a i dio autora navodi da je vrlo sumnjiva kao otrovna vrsta.
Napomena: Najviše sliči žutoispupčenoj štitarki (Lepiota erminea), koja je mnogo većih dimenzija, stručak joj nije gladak, već je bijelo maljav i nema opnasti uzdignuti vjenčić.
DNA sekvenca:
Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 83. Snježnobijela štitarka (Sericeomyces serenus (Fr.) Heinem.)
Stranica 25 od 141




