Inocybe fibrosoides - created on September 2023 in Skelsnæs, Denmark by Kirsten Bjørnsson

SIVOLISTIĆAVA CJEPAČA

Inocybe fibrosoides Kühner

Etimologija: Po sličnosti sa svilenkastom cjepačom (Inocybe fibrosa).

Klobuk: 3-8 cm širok, isprva je stožast do zvonolik, zatim je konveksan pa izravnat, na sredini je s niskom, širokom grbicom, ponekad je ulegnut oko grbice, površina je svilenkasta i radijalno vlaknasta, kasnije se cijepa u prilegnute, sivo-smeđe ljuske, malo je vodenasta, krem, žućkast, oker-smeđ do svijetlosmeđ, ponekad je svjetliji prema rubu, rub je u starosti raspucan.

Stručak: 4-11 cm visok i 5-15 mm debeo, valjkast, s obrubljenim je gomoljem na bazi, ponekad je zakrivljen, izraženo je pahuljast, vlaknast, koprena nije prisutna, bjelkast do oker, prema bazi postaje smećkast.

Listići: Gusti, prirasli, široki, izmiješani su s lamelulama, prvo su bjelkasti, zatim su sivkasti, sivkasto-smeđi do oker-smeđi, oštrica je nazubljena, fino pahuljasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, grbave, s 5-7 grbica, 8.5-11 x 6-8 µm, Q = 1.1-1.9, Qe = 1.4, bazidije su batinaste, ponekad su blago trbušaste, 4-sporne, 25-35 x 8-10 µm, cheilocistide su vretenaste, zadebljanih stijenki, debljine do 1.5 µm na zadebljanom dijelu i do 3.5 µm na vratu, često su s vršnim kristalima, 50-80 x 12-20 µm, pleurocistide su slične cheilocistidama, 40-65 x 15-20 µm, u obliku boce, sa stijenkama debljine do 2 µm, caulocistide su prisutne na čitavom stručku, s vršnim su kristalima, pileipelis je cutis sastavljen od prilegnutih, paralelnih, valjkastih, zakrivljenih hifa, prekrivene su sa oker-smeđim pigmentom, široke su 4-12 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Debelo, vlaknasto u stručku, bjelkasto do kremasto, na prerezu je nepromjenjivo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen, u simiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili lipom, na humusnom tlu.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po relativno velikim dimenzijama, potpuno pahuljastom stručku i nazubljenoj bjelkastoj oštrici listića.

Inocybe filiana - created on June 2025 in Boise National Forest, Cascade, ID, USA by Ed Barge

PATULJASTA CJEPAČA

Inocybe filiana Bandini, B.Oertel & U.Eberh.

Etimologija: Po Filiju (nord. Fíli), jednom od patuljaka (dvora) iz Edde iz nordijske mitologije, zbog uglavnom vrlo malim klobucima, što aludira na maleni rast patuljaka iz nordijskih legendi.

Klobuk: 0.5-2.5 cm širok, isprva je gotovo zvonolik ili stožast, kasnije je široko konveksan ili proširen, s ili bez niske, široke grbice na sredini, površina je u mladosti s bjelkastim ostacima ovoja barem na sredini, gola ili fino pustenasta do vunasta, kasnije je sitno prirašteno vlaknasta ili ljuskavo-vunasta, u mladosti je s ostacima bjelkaste koprene, smeđ sa slabom crvenkastom nijansom, često je crveno-smeđ, rijetko je tamnosmeđ bez crvenkaste nijanse, ponekad je nešto tamniji ili nešto svjetliji na sredini, rub je izraženo podvijen u mladosti, kasnije je obješen ili ravan.

Stručak: 1-4.5 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast do blago proširen prema bazi, u mladosti je u potpunosti bjelkasto vunast, pahuljast je samo na vrhu, kasnije uzdužno crtast ili gol, crvenkasto-smeđ do intenzivno crveno-smeđ, ponekad je i djelomično tamnosmeđ, na bazi ostaje bjelkast.

Listići: Prilično su razmaknuti, oko 30-45 ih dopire do stručka, prirasli, ponekad su prirasli sa zupcem, bjelkasti u mladosti, brzo su oker-smeđi, svijetlosmeđi do smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, ponekad su lagano sužene na sredini, tupe na jednom kraju, glatke, 8-11.5 x 5-6.5 µm, Me = 9.6 x 5.6 µm, Q = 1.5-2, Qe = 1.7, bazidije su uglavnom 4-sporne, ali ponekad i 2-sporne i sa sporama dugim do 14 µm, 25–31 × 7–10 µm, oštrica listića je sastavljena od cheilocistida i brojnih bezbojnih, uglavnom gotovo batinastih ili valjkastih paracistida s tankim stijenkama, pleurocistide su 30-65 x 10-18 µm, uglavnom su vretenaste, ponekad su trbušaste, rijetko su gotovo valjkaste ili batinaste, općenito su bez vrata i s kratkim bazalnim stalkom ili krnjom bazom, obično s kristalima na vrhu, stijenke su debljine do 2 µm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, cheilocistide su slične veličine, ponekad su promjenjivijeg oblika, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 4–11 µm, često su inkrustirane i sa smećkastim pigmentom, ali ne uvijek, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim elementima, caulocistide su prisutne samo na krajnjem vrhu stručka, 30–55 × 10–17 µm, trbušasto-vrećaste do batinaste, obično s kristalima na vrhu, stijenke su debljine do 1.5 µm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3 % KOH, kopče su obilne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, u stručku je crveno-smeđe, osobito u kori stručka, osušeno je tamno sivkasto-smeđe ili tamnosmeđe u klobuku, a u stručku je često tamno crvenkasto-smeđe, sušenjem ne pocrni; miris i okus su na spermu, barem na prerezu.

Stanište: Raste u jesen, od svibnja do studenog, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, uglavnom borom, a na višim planinskim predjelima s patuljastom vrbom, na pjeskovitom dnu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po uglavnom malom crvenkastom ili crveno-smeđem, glatkom do ljuskavo-vunastom klobuku, isprva bjelkastim listićima koji su u kontrastu s crvenkasto-smeđim stručkom, glatkim sporama s prilično izraženim kličnim otvorom, uglavnom vretenastim pleurocistidama bez vrata i u prosječno prilično kratkim cheilocistidama, te rastu na pjeskovitom tlu ispod bora. Po toj se kombinaciji razlikuje od sličnih vrsta, kao što je perutasta cjepača (Inocybe furfurea), koja je s mnogo manjim sporama i obično raste ispod bjelogoričnog drveća, obično hrasta. Na istom staništu se pronađe i sićušna cjepača (Inocybe laurina), koja je rijetko s crvenkastim klobukom, ima obilnije ostatke ovoja, svjetliji stručak, prosječno uže spore, te duge i uske caulocistide. Podvijena cjepača (Inocybe involuta) je često sa sličnim kontrastom boja stručka i listića, a razlikuje se, kao i rana cjepača (Inocybe nitidiuscula), po većoj širini klobuka, te većim sporama i cheilocistidama. Na istom staništu rastu i Astraiosova cjepača (Inocybe astraiana) i Inocybe clandestina, a razlikuju se po jako svijetloj površini klobuka prema rubu u starosti, prosječno manjim sporama i drugačijem obliku caulocistida. Zakašnjela cjepača (Inocybe tarda) ima tamniju, ponekad gotovo crnkasto-smeđu boju klobuka i veće spore, dok tankonoga cjepača (Inocybe exilis) i Inocybe neorufula mogu izgledati prilično slično, ali imaju mnogo veće spore. To vrijedi i za nedavno opisanu Inocybe distantifolia. Inocybe robiginosa je više hrđastosmeđa i s većim sporama. Opisana se vrsta zbog često prilično različitog kličnog otvora u prošlosti često miješala s porospornom cjepačom (Inocybe subporospora), koja se donedavno smatrala sinonimom kestenjastosmeđe cjepače (Inocybe tjallingiorum). Kestenjastosmeđa sjepača može biti slična izgledom, ali stručak je u potpunosti pahuljast, iako ponekad rijetko na donjoj polovici, a spore su prosječno manje.

KOSMATA CJEPAČA

Inocybe flocculosa Sacc.

Etimologija: floccus (lat.) = gruda vune, grumen + -osa (lat.) = karakteristike ili osobine nečega. Po izgledu.

Engleski naziv: Fleecy Fibrecap

Klobuk: 2-5.5 cm širok, u mladosti je stožasto-konveksan do konveksan, ubrzo se raširi, na kraju je izravnat, sa ili bez grbice na sredini, površina je vlaknasto-ljuskava, osobito na sredini, često je sa stršećim ljuskama ili ljuskavo-čekinjasta, prema rubu je više prilegnuto vlaknasta, vlakna nisu razmaknuta, na rubu nije raspucana, ostaci ovoja su ponekad prisutni, ali prilično nejasno, nisu trajni, rijetko ostaju dugo vremena pa je uglavnom pustanasta, oker, oker-smeđ, svijetlosmeđ do smeđ, rub je podvijen u mladosti, ubrzo se izravna. 

Stručak: 3-8 cm visok i 2-10 mm debeo, čvrst, valjkast, batinasto zadebljan na bazi i širok do 18 mm, na vrhu je pahuljast ili više dlakavo-pahuljast do 1/4 dužine, ponekad nije pahuljast (koristiti ručno povećalo), ispod je uzdužno bijelo vlaknast, kasnije dosta nejasno, na bazi je bijelo pustenast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, bijel u mladosti, vremenom postaje svijetlooker ili svijetlo žućkasto-smećkast.

Listići: Umjereno su gusti, 25-60 ih dopire do stručka, široki su 2-6 mm, trbušasti ili ne, prilično su široko do usko prirasli, ponekad su gotovo slobodni, u mladosti su bjelkasti do svijetlo sivkasto-smeđi ili svijetlooker, na kraju su žuto-smeđi do maslinasto-smeđi, oštrica je resasta do pahuljasta, bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste, stožaste na jednom kraju, glatke, 8-11 x 4.5-6 µm, Q = 1.5-1.9, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 26-34 x 8-10 µm, pleurocistide su 45-75 x 10-19 µm, oblika boce, ponekad su vretenaste ili trbušaste, svijetložutih do žutih i debelih stijenki, debljine do 3.5 µm, stijenke su rijetko bezbojne, s vršnim su kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, spuštajući se do 1/4 dužine, ponekad su gotovo potpuno odsutne, slične su cheilocistidama, pomiješane su s cauloparacistidama, ispod su s prilično uskom zonom prilično jasno izraženih caulocistoidnih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bijelo; miris je na spermu s laganom kiselom komponentom, nije na lišće pelargonije, ponekad nije izražen, a okus je poput mirisa.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studenog, u šumama i uz puteve, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično brezom, vrbom, topolom, johom, hrastom, bukvom, smrekom ili borom, na vapnenastom tlu. Primjerke na slikama snimio je Mladen Matišić.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Prilično je varijabilna vrsta i nekoliko je mikologa pokušalo doći do zadovoljavajuće taksonomije ovog kompleksa. Stangl i Veselský su tvrdili da se može prepoznati pet različitih varijacija, koje se razlikuju po obliku spora (Q) i staništu koje preferiraju. Međutim, naknadna istraživanja nisu potvrdila njihove rezultate, jer se pokazalo da su oba obilježja daleko varijabilnija. Zbog toga njihova taksonomija ovog kompleksa nije prihvaćena. Vitki primjerci sa žućkastim nijansama klobuka često sliče zlatkosoj cjepači (Inocybe auricoma), od koje se razlikuje po nešto većim pleurocistidama u obliku boce i ljuskavijem klobuku.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 38. Inocybe abjecta (P.Karst.) Sacc., 62.1. Inocybe flocculosa var. flocculosa

Inocybe fraudans - created on July 2021 in La Rioja, Spain by Luis Ballester

VARLJIVA CJEPAČA

Inocybe fraudans (Britzelm.) Sacc.

Etimologija: fraudo (lat.) = varati, obmanjivati. Po tome što se lako zamijeni sa drugim, sličnim vrstama.

Engleski naziv: Pear Fibercap

Klobuk: 3-8.5 cm širok, prvo je zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do izravnat, s ili bez grbice na sredini, površina postaje baršunasto-vlaknasta, ponekad se na kraju raspucava, a zatim je s prlegnutim do nakošenim ljuskama, u mladosti je gotovo čisto bijel zbog glatkog, hrapavog, mazavog i ljepljivog ovoja, koji na vanjskom dijelu postaje oker, narančasto-oker, narančasto-smeđ do smeđ i s ostacima ovoja koji uglavnom zaostanu na sredini, koja stoga ostaje bijela, ali ostaci ovoja ponekad nestanu, pa postaje svijetlosmeđa do smeđa, rub je u mladosti podvijen ili obješen, kasnije se izravna, prelazi listiće, zatim je čak i resasto i nazubljen.

Stručak: 4-11 cm visok i 3-15 mm debeo, čvrst, valjkast do polugomoljast na bazi, dlakav na vrhu, nije pahuljast, prema dolje je gladak do uzdužno vlaknast, prolazna koprena je prisutna u mladosti, ne ostavlja tragove na stručku, bjelkast u mladosti, zatim je svijetlo žuto-smeđ do narančasto-smeđ, osobito na srednjem dijelu, od baze prema gore postaje narančasto-oker do crveno-smeđ ili vinskicrven, najuočljivije na ozlijeđenim mjestima.

Listići: Gusti, 35-100 ih dopire do stručka, široki su 3-7 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, isprva su bjelkasti, zatim su svijetlo žućkasto-sivi do žućkasto-smeđi, s crvenkastim mrljama na ozlijeđenim mjestima, oštrica je resasta do pahuljasta, bjelkasta, ponekad je svijetlo crvenkasto-smeđa.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, glatke, 8-11 x 5.5-7.5 µm, Q = 1.4-1.8, Qe = 1.6, bazidije su 4-sporne, 28-43 x 8-12 µm, pleurocistide su vretenaste do vretenasto-batinaste, rjeđe su valjkasto-vretenaste, donekle su debelih stijenki, sa stijenkom debelom do 3 µm, gotovo bezbojne do žućkaste, s amorfnom masom ili kristalima na vrhu, nisu brojne, 40-70 x 14-25 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, rijetke, ponekad gotovo da ih nema, paracistide su usko batinaste do kuglaste, tankih stijenki, prozirne, vrlo brojne, refraktivne hife su brojne u trami listića, gotovo prozirne, caulocistide su odsutne, na krajnjem vrhu stručka je s nekoliko nejasnih caulocistoidnih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, isprva je bjelkasto, na prerezu od baze prema gore postaje vinskicrveno, ali samo blago narančasto u klobuku; miris i okus su jaki, na peruanski balzam.

Kemijske reakcije: Meso s amonij hidroksidom (NH4OH) postaje narančasto do ciglastocrveno, zatim crveno-crno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, lipom, smrekom ili borom, na vapnenastom tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Većina je mikologa sklona prepoznavanju dvije različite vrste na temelju razlika u veličini i pokrovu klobuka. Naziv Inocybe pyriodora korišten je za manju vrstu s klobukom s prilegnutim ljuskama, dok je naziv Inocybe incarnata (mesnatocrvenkasta cjepača) korišten za krupniju vrstu s glatkim, čak i pomalo mazavim klobukom. Međutim, zaključeno je da je ta razlika u značajkama barem djelomično fenotipski određena. Osim toga, pronađeno je previše međuvarijeteta da bi se omogućilo taksonomsko odvajanje ovih varijeteta. Varijeteti bez ili sa samo slabim mirisom pokazuju manje izraženo crvenjenje mesa.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 19. Inocybe fraudans (Britz.) Sacc.

Inocybe furfurea - created on September 2015 in Amsterdam - Geuzenveld-Slotermeer, Netherlands (Kingdom of the) by Christiane Baethcke

PERUTASTA CJEPAČA

Inocybe furfurea Kühner

Etimologija: furfur (lat.) = mekinje, perut. Po dekoraciji na površini klobuka.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, kasnije je konveksan do gotovo izravnat, bez grbice na sredini, površina je glatka i vlaknasto-dlakava na sredini, nepravilno se koncentrično razlaže na vanjskom dijelu, a zatim je prilegnuto ljuskava, ljuskavi snopići su izmiješani sa slabo razmaknutim vlaknima, na rubu je s radijalnim pukotinama, ostaci ovoja nisu prisutni, tamnosmeđ do crnkasto-smeđ na sredini, prema rubu je smeđ, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-4.5 cm visok i 1-3 mm debeo, čvrst, valjkast, lagano je zadebljan na bazi, nije gomoljast, u mladosti je čitav pahuljast, kasnije pahulje nestaju na donjoj polovici, a zatim ostaje pahuljast samo na gornjoj polovici, koprena nije prisutna, čitav je narančasto-smećkast, svjetliji na dnu i gotovo bjelkast na bazi.

Listići: Umjereno su gusti, 30-40 ih dopire do stručka, široki su 1-3 mm, prilično su usko prirasli, bjelkasti u mladosti, zatim su svijetlo žućkasto-sivkasti do žućkasto-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, gotovo bademaste do limunaste, na jednom su kraju gotovo tupe do nejasno stožaste, glatke, 6.5-10.5 x 4.5-6.5 µm, Q = 1.4-2, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 26-31 x 8-10 µm, pleurocistide su 40-80 x 11-25 µm, valjkaste do gotovo vretenaste, bezbojnih do žućkastih i blago zadebljanih stijenki, debljine do 2.5 µm, s rijetkim su kristalima na vrhu, rijetko su s poprečnom pregradom, cheilocistide su slične pleurocistidama, paracistide su gotovo kruškolike do batinaste, tankih stijenki, bezbojne, caulocistide se spuštaju do sredine stručka, slične su cheilocistidama, tankih stijenki i prilično neupadljive, pomiješane su s raspršenim cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, narančasto-smeđe u kori stručka; miriše na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do rujna, u svijetlim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, lijeskom ili lipom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po malim dimenzijama, dekoraciji na stručku, obojenom mesu u kori stručka, mirisu mesa i staništu. U izvornom se opisu opisane vrste ne spominje promjena boje mladih listića, pa se pretpostavlja da je nema. Međutim, potrebna su daljnja istraživanja, kako bi se utvrdila spomenuta značajka.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 72.1. Inocybe furfurea var. furfurea

Inocybe fuscescentipes - created on January 2014 in Stighjelet, Fjord, Mr, Norway by Perry Gunnar Larsen

SMEĐONOGA CJEPAČA

Inocybe fuscescentipes Kühner

Etimologija: fuscescens (lat.) = koji postaje smećkast + pes (lat.) = stopalo, noga, stručak. Po boji stručka.

Klobuk: 1.5-3.5 cm širok, isprva je konveksan i s izraženom grbicom na sredini, kasnije se proširi i izravna, ali ponekad zadržava grbicu, površina je glatka i sjajna na sredini, postaje crtasta, slamnatožut, oker do narančasto-smeđ, ponekad je dosta svjetliji na sredini, a ponekad na rubu, rub ostaje podvijen i fino radijalno raspucan, rjeđe je izvrnut prema gore, izraženo je resast od ostataka ovoja.

Stručak: 3-6 cm visok i 3-6 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, blago je zadebljan na bazi, a ponekad na vrhu, čitav je pahuljast, ponekad rijetko na donjoj polovici, također je fino crtast, koprena je prolazna, bijela do svilenkasta, nisko postavljena, ne ostavlja prstenastu zonu ili dugačka vlakna, svjetliji je od klobuka, isprva je bijel, na sredini postaje žućkasto-smeđ, a zatim prema vrhu, kasnije na sredini postaje izraženo tamnosmeđ do tamno sivo-smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, trbušasti, prirasli, u početku su svijetlokrem, kasnije su smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste, glatke, 9-11.5 x 5-7 µm, Q = 1.4-2, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, rijetko su 2-sporne i s velikim sporama, cheilocistide su 50–80 x 12–20 µm, ponekad su sa smećkastim sadržajem, uglavnom su vretenaste, sužavaju se na vrhu i rijetko su s bazalnom stapkom, neke su zaobljene na bazi, sa stijenkama debljine do 3 µm, ponekad su tanje ispod vrha, zelenkasto-žute u amonijaku, obično su s vršnim zrnatim kristalima, pleurocistide su 50-80 x 11-15 µm, uglavnom u obliku mača, sa stijenkama debljine do 3 µm, kruškolike paracistide su izmiješane s cheilocistidama, pleurocistide su ponekad rijetke, caulocistide su nepravilnijeg oblika od cheilocistida, prisutne su po čitavom stručku, iako su varijabilne i ponekad rjeđe na donjoj polovici; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, prljavo bijelo do blago ružičasto do ružičasto-smeđe u vrhu stručka, u ostalom je dijelu bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, na otvorenim staništima, na planinskim travnjacima, često uz kukurijek (Helleborus) ili osinicu (Dryas octopetala).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Kao što znanstveni naziv vrste sugerira, smeđa promjena boje obično je prisutna na stručku kod barem nekih primjeraka i korisna je pomoć u determinaciji na terenu. Još uvijek nije jasno razvijaju li se te mrlje prirodno, možda zbog njihovog izloženog položaja, ili su uzrokovane rukovanjem prilikom sakupljanja, vjerojatno pomalo od oboje. Prvo ju je opisao Kühner 1988. godine iz primjeraka prikupljenih u Francuskoj na planinskim livadama uz osinicu ili osmerolatični drijas. Kühnerov opis glasi: "Klobuk je širok 18–36 mm, stožast, smeđ, zatim je okerast, u početku je gladak, a rub ostaje zakrivljen i fino radijalno raspucan. Listići su sivo-smeđi. Stručak je debeo 3–6 mm, ponekad je s obrubljenim gomoljem, čitav je pahuljast, isprva je bijel, na sredini postaje crvenkast, a zatim prema vrhu, kasnije na sredini postaje izraženo tamno sivkasto-smeđ, koprena je prolazna, bijela do svilenkasta, nisko postavljena, ne ostavlja prstenastu zonu ili dugačka vlakna. Meso u stručku je čvrsto, u vrhu je ružičasto, a zatim ubrzo ružičasto-smeđe. Miris je slab na spermu. Spore su glatke, 8.7–10.5 x 5–6.2 µm. Cistide su 60–75 x 13–15 µm, vrećaste, sužavaju se prema vrhu, stijenke su izraženo debele, bezbojne, jajolike paracistide su također na gornjem dijelu stručka. Stanište je u šumama." Veći dio Kühnerovog opisa dobro odgovara brojnim analiziranim kolekcijama ove vrste, ali postoje i određena odstupanja. Prvo, nisu uočeni primjerci s gomoljastim stručkom, drugo, stijenke cistidija su jasno žuto-zelene u amonijaku i treće, i možda najvažnije, u radu je spomenuto da je prepoznatljiva po svojoj bijeloj, tankoj kopreni na rubu klobuka i bijelim vlaknima na stručku. Međutim, Kühnerov opis bez vlakana na stručku je u suprotnosti s tim.

Inocybe fuscidula - created on November 2025 in Røsnæs Fyr, Denmark by Thomas Kehlet

TAMNA CJEPAČA

Inocybe fuscidula Velen.

Etimologija: fuscus (lat.) = taman, smeđ, mrk + -idula (lat.) = umanjenica. Po tamnoj boji klobuka

Klobuk: 1.5-4.5 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do izravnat, bez grbice ili nejasno ispupčen kada je ovoj dobro razvijen do izraženo ispupčen kada su ostaci ovoja prilično nejasni, površina je glatka i vlaknasto-dlakava na sredini, prema rubu, kada su ostaci ovoja prilično nejasni, radijalno vlaknasta s razmaknutim vlaknima i s pukotinama na rubu, vlakna se vremenom ponekad lome, a zatim se spajaju u nakupine ljuskica, ponekad se vremenom ljušte, prljavo bjelkast do prljavo žućkasto-smeđ zbog ostataka ovoja, do tamnosmeđ kada su ostaci ovoja nejasni, prema rubu je svjetliji zbog izložene osnove, na rubu je često bjelkast zbog ostataka ovoja, rub je prvo podvijen, brzo se izravna.

Stručak: 2-7 cm visok i 3-7 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi, gomolj nije obrubljen, pahuljast od vrha prema dolje do 1/3 ili čak polovice stručka, ispod je gladak, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, bijel do bjelkast zbog uzdužnih vlakana, od baze prema gore postaje žućkast, vremenom izraženije, osobito na srednjem dijelu, bez narančasto-oker nijansi na gornjem dijelu.

Listići: Umjereno su gusti, 30-50 ih dopire do stručka, široki su 3-6 mm, usko su prirasli, bjelkasti u mladosti, zatim su svijetlo žućkasto-smeđi, oštrica je resasta, bjelkasta do boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, prilično su nejasno stožaste na jednom kraju, glatke, 7.5-11 x 4.5-6 µm, Q = 1.5-1.9, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 26-36 x 9-12 µm, pleurocistide su 41-75 x 11-22 µm, valjkaste, vretenaste do trbušaste, rjeđe su gotovo oblika boce, ali prilično nejasno, gotovo bezbojnih ili rjeđe žućkastih i malo debljih istijenki, debljine do 2 µm, s malo su vršnih kristala, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su kruškolike do batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se od vrha stručka spuštaju do 1/3 dužine, iznimno čak i do polovice stručka, a ponekad su samo na krajnjem vrhu, slične su cheilocistidama, pomiješane su s cauloparacistidama, ispod su s uskom srednjom zonom prilično slabo izraženih caulocistoidnih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris je na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, kestenom, brezom, grabom, topolom, vrbom, smrekom ili arišem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, kao i sve cjepače.

Napomena: Vrlo je varijabilna po svojim makroskopskim značajkama. Karakteristična je po vitkom izgledu, tamnosmeđem klobuku, relativno dugom stručku i rastu ispod bjelogoričnog drveća na prilično vlažnom tlu. U srednjoj se Europi susreće robusnija varijanta s izrazito svjetlijim klobukom (ovisno o stupnju razvoju ovoja) i relativno kratkim i čvrstim stručkom. Uglavnom raste ispod crnogoričnog drveća, ali se pronađe i ispod bjelogoričnog drveća. Iako se ekstremi ovih varijanti makroskopski izraženo razlikuju, jedva se razlikuju po mikroskopskim značajkama, pa im nije priznat formalni status. Jedina razlika između ove dvije varijante leži u razvoju ovoja, što rezultira ili izraženo ispupčenim, smeđim racpucanim klobukom ili prljavo žućkasto-smeđim klobukom bez ispupčenja. Slična je raspucana cjepača (Inocybe pseudodestricta), koja se razlikuje po prilično sjajnom, smeđem klobuku, često s crvenkastim nijansama, žućkastim listićima i stručku s ružičastim nijansama, dok se rana cjepača (Inocybe nitidiuscula) razlikuje se po crvenkastim nijansama na vrhu stručka i nešto većim sporama.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 59. Inocybe fuscidula Velen.

Inocybe gaiana - created on October 2014 in Kulebjerg Overdrev, Denmark by Thomas Kehlet

GEJINA CJEPAČA

Inocybe gaiana Bandini & B.Oertel

Etimologija: Gaia (gr.) = po božici Geji iz grčke mitologije koja personificira Zemlju. Po glinenastosmeđoj, zemljanoj boji klobuka.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je gotovo stožast, kasnije je široko konveksan ili proširen, s niskom ili prilično izraženom velikom grbicom, zatim je ulegnut oko grbice, površina je u mladosti s obilnim sivkastim ostacima ovoja, često koncentriranim na sredini, sitno je vlaknasta, vunasta do potpuno ljuskava na sredini i prirašteno vlaknasta prema rubu, mladi primjerci su s ostacima koprene, smeđ ili sivkasto-smeđ, na sredini je često sivkast zbog ostataka ovoja, rub je isprva podvijen do obješen, kasnije se izravna ili čak izvrne prema gore.

Stručak: 2.5.5 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, u mladosti je prekriven tankim ili debljim bjelkastim dlačicama, koje često ubrzo gotovo ili potpuno nestaju, a zatim je gotovo gol, pahuljast samo na krajnjem vrhu, bjelkast u mladosti, ponekad i kasnije je s više ili manje intenzivnom ljubičastom nijansom barem na vrhu, kasnije je svijetlosmeđ.

Listići: Umjereno su gusti, 40–60 ih dopire do stručka, usko su do široko prirasli, prvo su sivkasti, kasnije su sivkasto-smeđi ili smeđi s više ili manje intenzivnom maslinasto-oker nijansom, ponekad su tamnije smeđe boje, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, često su s prilično slabo sužene na sredini, na jednom su kraju tupe do gotovo zašiljene, glatke, 7.5-10.5 x 3.5-5 μm, neke su dužine do 11.3 μm, Me = 8.4 x 4.7 μm, Q = 1.5-2.3, Qe = 1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, ponekad su 2-sporne, 23–28 × 7–9 μm, oštrica se sastoji od cheilocistida i brojnih bezbojnih, gotovo batinastih paracistida tankih stijenki, pleurocistide su 39-72 x 10-19 μm, gotovo su trbušaste ili vretenaste, rijetko su i oblika boce, ponekad je prijelaz između zadebljanog dijela i vrata jasno obrubljen, s kratkim ili duljim vratom, na vrhu je općenito širok, ponekad je glavičast, a ponekad s ravnom želatinoznom kapicom, bez ili obično samo s kratkim stalkom na bazi, vrh je obično s kristalima, stijenke su debljine do 2 μm na vrhu, žuto-zelene u 3% KOH, cheilocistide su sličnog izgleda i veličine, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 5-12 μm, s inkrustacijom i smećkastim pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su samo na krajnjem vrhu stručka, 35–60 × 10–20 μm, uglavnom su trbušaste, često su gotovo glavičaste, s kratkim vratom i kratkim stalkom na bazi, vrh je obično s kristalima, stijenke su debljine do 1.5 μm na vrhu, žuto-zelene u 3% KOH, izmiješane su s brojnim gotovo glavičastim do kuglastim cauloparacistidama, kopče su obilne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, slabo je ljubičasto u vrhu stručka i u kori stručka blizu vrha, osušeno je tamnosmeđe sa slabom crvenkastom nijansom u klobuku, a u stručku je iste boje ili malo svjetlije, ne pocrni; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, pojedinačno ili busenasto, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično smrekom, ali uvijek u prisustvu i bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se otrovnom, pa čak i smrtno otrovnom vrstom. Tipična je predstavnica skupine gljiva koje uzrokuju muskarinski sindrom trovanja.

Napomena: Karakteristična je po često busenastom rastu, sivkastim ostacima ovoja na klobuku, glinastosmeđem do sivkasto-smeđem klobuku, sitno vlaknastoj do vunastoj ili ljuskavoj površini klobuka, stručku koji je pahuljast samo na vrhu i barem u početku ljubičast na vrhu, glatkim i prosječno prilično uskim sporama, te uglavnom trbušastim ili vretenastim i prosječno prilično kratkim cheilocistidama. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje drugih vrsta iz skupine kovrčaste cjepače (Inocybe cincinnata), kojoj pripada. Zasad nisu poznate filogenetski blisko srodne vrste. Na prvi pogled se može zamijeniti s mnogim cjepačama, jer ljubičasta nijansa na vrhu stručka nije uvijek jasno uočljiva. Inocybe minima, koja se razlikuje po prosječno dužim cheilocistidama s dužim vratom, dužim sporama i prosječno užim i uglavnom gotovo vretenastim caulocistidama, dok je klobuk kod opisane vrste samo sa slabašnim ostacima ovojas, boja intenzivnije smeđa, a cheilocistide prosječno duže. Inocybe drenthensis također nema sivkaste ostatke ovoja na klobukus, a ima pjegavu i manje vunastu površinu klobuka s narančasto-crvenkastom sredinom i uže caulocistide. Prženičina cjepača (Inocybe knautiana) ima obilne bjelkaste ostatke ovoja na klobuku i veće spore, ametistna cjepača (Inocybe amethystina) se razlikuje po tamnijoj boji klobuka i većim sporama, Inocybe sitibunda po tamnijem klobuku, prosječno većim sporama i prilično vlažnom staništu ispod smreke i Lampetijina cjepača (Inocybe lampetiana) po tamnijem klobuku, prosječno većim sporama i vrlo vlažnim staništem ispod johe. Vapnenačka cjepača (Inocybe tiburtina) ima svjetlije ostatke ovoja na klobuku, svjetliju boju klobuka, prosječno veće spore, te često raste ispod vrbe, dok sitna cjepača (Inocybe pusio) ima potpuno drugačije, vretenaste cheilocistide. Stručak je kod Inocybe pseudorubens bez ljubičastih nijansi, klobuk je često dvobojan, vremenom postaje ljuskav i raspucan na polja na sredini, ima veće spore, a stijenke cheilocistida slabo reagiraju s KOH.

ZEMLJASTA CJEPAČA

Inocybe geophylla (Bull.) P.Kumm.

Etimologija: ge (gr.) = zemlja + phyllon (gr.) = list, listić. Po listićima boje zemlje.

Engleski naziv: White Fibrecap

Klobuk: 1-3.5 cm širok, isprva je zvonolik, stožast ili konveksan, na kraju je izravnato-konveksan do gotovo izravnat, bez ili sa širokom, tupom grbicom, ponekad je čak i izraženo izbočen, površina je glatka do žućkasto vlaknasta, na rubu je bez pukotina, mazava po vlažnom vremenu, bez ostataka ovoja, prvo je potpuno bijel, vremenom ponekad postaje svijetložut, žućkasto-smeđ ili oker, žućkasta nijansa je izraženija na sredini, rub je prvo blago podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 1.5-5 cm visok i 1.5-5 mm debeo, čvrst, valjkast, batinasto do polugomoljasto zadebljan na bazi gdje je širok do 6 mm, gomolj nikada nije obrubljen, na vrhu je pahuljast do dlakavo-pahuljast, prema dolje je gotovo gladak do uzdužno vlaknast, koprena je prisutna kod vrlo mladih primjeraka, kasnije je bez ostataka, bjelkast, na dnu je ponekad žućkasto-oker do žućkasto-smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, 25-55 ih dopire do stručka, široki su 2-4 mm, trbušasti ili ne, usko su prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su gotovo bijeli, na kraju su sivkasto-žućkasti ili žućkasto-smeđi, oštrica je resasta i bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, s tupim krajevima, glatke, 7-9.5 x 4-5.5 µm, Q = 1.5-1.9, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 22-33 x 7-11 µm, pleurocistide su gotovo trbušaste, ponekad su valjkaste, debelih stijenki do 2 µm, bezbojne do blago žućkaste, s kristalima na vrhu, brojne, 40-65 x 10-21 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su batinaste do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na krajnjem vrhu stručka, slične su cheilocistidama i pomiješane s rijetkim cauloparacistidama, ponekad su potpuno odsutne, ispod je s međuzonom slabo izraženih caulocistoidnih hifa, ponekad se spuštaju do 1/3 od vrha; otrusina je smeđa.

Meso: Vrlo je tanko, mekano, u stručku je vlaknasto, bijelo; neugodno miriše na spermu, a okus je malo trpak, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso s laktofenolom postane ljubičasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, skupno, u vlažnim i travnatim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, grabom, lipom, brezom, smrekom, borom i arišem, na donekle vapnenastom tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se otrovnom, pa čak i smrtno otrovnom vrstom. Tipična je predstavnica skupine gljiva koje uzrokuju muskarinski sindrom trovanja.

Napomena: Opsežna sinonimija svjedoči o zamršenoj povijesti ispravnog imena ove vrste. Prije svega treba napomenuti da se epiteti geophilus i geophyllus ne smiju smatrati pravopisnim varijantama jer imaju potpuno drugačije značenje: geophilus znači onaj koji voli zemlju, a geophyllus znači listići boje zemlje. Bulliard je ilustrirao bijelu varijantu ove vrste pod nazivom Agaricus geophilus. Kako je objavljena samo ilustracija bez detalja koji pomažu u determinaciji, ovaj naziv nije ispravan. Slijedeći autor koji se poziva na tu vrstu bio je Sowerby, koji je prikazao ljubičastu varijantu i dao formalnu dijagnozu pod nazivom Agaricus geophyllus. Kao što je gore navedeno, ovaj epitet nije pravopisna pogreška Bulliardovog naziva, pa se Sowerbyjeva vrsta mora tipizirati s ljubičastom varijantom. Persoon se referirao na Sowerbyjevu ljubičastu vrstu, koju je prije opisao kao Agaricus affinis, ali je radije koristio epitet geophilus. Naziv Agaricus geophilus Pers. očito je neispravan, jer je promjena naziva Agaricus affinis potpuno suvišna. Međutim, Venetant je isključio ispravnost Persoonovog nazivna Agaricus geophilus Bull., a kao tipičan primjer naveo bijelu varijantu. Ovaj gordijski čvor konačno je presjekao Fries, koji je odobrio naziv Agaricus geophyllus i tipizirao ga bijelom varijantom. Čak je i eksplicitno naznačio da njegova upotreba epiteta geophyllus za vrstu koju je tipizirala Bulliardova bijela varijanta nije bila pogreška, već namjeran izbor, jer je smatrao da bi epitet trebao izražavati listiće boje zemlje. Kako je Friesov naziv Agaricus geophyllus odobren, naziv Agaricus geophyllus Sow. mora biti odbačen jer je homonim Friesovog naziva. Sumirajući sve gore navedeno, može se zaključiti da je Agaricus geophyllus ispravno ime, da se epitet mora pripisati isključivo Friesu i da se vrsta mora opisati Bulliardovom ilustracijom (kao Agaricus geophilus). Stari primjerci ponekad postanu slabo vodenasti, a zatim su s nekim crtastim tragovima na rubu klobuka. Teško se razlikuje od mladih primjeraka marelične cjepače (Inocybe armeniaca), koji imaju izraženu, pa čak i gotovo šiljatu grbicu na sredini klobuka. Jesenska cjepača (Inocybe posterula) se od žućkastih varijanti opisane vrste razlikuje po tome što je robusnija, ima spore sa skoro stožastim krajem i deblje stijenke pleurocistida, te donekle drugačiju dekoraciju stručka. Dvobojna cjepača (Inocybe phaeodisca var. geophylloides) ima nešto crtastiji i raspucaniji klobuk i spore sa stožastim krajem.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 386. Zemljasta cjepača (Inocybe geophylla (Sow. ex Fr.) Kummer); 387. Ljubičasto zemljasta cjepača (Inocybe geophylla var. lilacea Pat.); Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 23.1. Inocybe geophylla var. geophylla

LJUBIČASTA ZEMLJASTA CJEPAČA

Inocybe geophylla var. lilacina (Peck) Gillet

Engleski naziv: Lilac Fibrecap

Klobuk: 1.5-2.5 cm širok, isprva je zvonolik, stožast do konveksan, na kraju je izravnato-konveksan, bez ili s grbicom, ponekad je prilično izraženo izbočen, površina je glatka na sredini, prema rubu je vlaknasta i bez pukotina, mazava kada je vlažna, ljubičast, osobito u mladosti, kasnije postaje svjetliji do vrlo svijetlo ljubičasto-siv, ponekad je na kraju čak i bez ljubičastih nijansi, na sredini je trajno žućkasto-smeđ do oker.

Stručak: 2-3.7 cm visok i 2.5-4 mm debeo, valjkast, batinasto zadebljan na bazi gdje je širok do 5 mm, nije gomoljast, na vrhu je pahuljast do dlakavo-pahuljast do 1/3 dužine, ispod je gladak do nejasno vlaknast, koprena je prisutna kod vrlo mladih primjeraka, boje je klobuka, u mladosti je svijetloljubičast, na bazi je oker.

Listići: Umjereno su gusti, 25-45 ih dopire do stručka, široki su 2-5 mm, trbušasti ili ne, usko su prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su ljubičasti, ljubičasta nijansa ubrzo nestaje, zatim su žućkasto-sivkasti do žućkasto-smeđi, oštrica je resasta, ponekad je pahuljasta, bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, s tupim krajevima, glatke, 7-10.5 x 4.5-6.5 µm, Q = 1.5-1.8, Qe = 1.6, bazidije su 4-sporne, 22-29 x 7-10 µm, pleurocistide su gotovo vretenaste do trbušaste, ponekad su valjkaste, debelih stijenki do 3 µm, gotovo su bezbojne, s kristalima na vrhu, brojne, 41-70 x 11-22 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su batinaste do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na krajnjem vrhu stručka, slične su cheilocistidama i pomiješane s rijetkim cauloparacistidama, ubrzo formira međuzonu slabo izraženih caulocistoidnih hifa, koje se spuštaju najviše do 1/3 od vrha; otrusina je smeđa.

Meso: Vrlo je tanko, mekano, u stručku je vlaknasto, bijelo; neugodno miriše na spermu, a okus je malo trpak, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Meso s laktofenolom postane ljubičasto-smeđe.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, skupno, u vlažnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, grabom, lipom, brezom, smrekom, borom ili arišem, na donekle vapnenastom tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se otrovnom pa čak i smrtno otrovnom vrstom. Tipični je predstavnik skupine gljiva koje uzrokuju muskarinski sindrom trovanja.

Napomena: Varijetet je i sinonim zemljaste cjepače (Inocybe geophylla) od koje se razlikuje po tome što su klobuk i stručak ljubičaste boje. Intenzitet ljubičastih nijansi plodnih tijela prilično je varijabilan i djelomično ovisi o starosti. Varijante koje se razlikuju samo po intenzitetu boje ne zaslužuju formalni taksonomski status.

Inocybe giacomi - created on July 2018 in Mellom søndre og mitre knudshøa, Oppdal, Tø, Norway by Perry Gunnar Larsen

GIACOMOVA CJEPAČA

Inocybe giacomi J.Favre

Etimologija: Po imenu.

Klobuk: 2-3.5 cm širok i 1-1.6 cm visok, konveksan u mladosti, zatim je izravnat i sa širokom tupom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema van je resasto-vlaknasta, vlakna se često lome, ostaci ovoja nisu prisutni, vlakna su tamnosmeđa na svijetlo sivo-smeđoj osnovi ili prilično ujednačeno obojen, na sredini je smeđ ili u mladosti također crven, a rub svijetlo sivo-smeđ, rub obično nije podvijen, kasnije je često valovit i prozirno narebran.

Stručak: 4-5 cm visok i 7-10 mm debeo, valjkast, na bazi je gomoljasto zadebljan ili sužen, nije pahuljast, vlaknasto-crtast, vrlo sitno bijelo do smeđe baršunast, svijetlosmeđ s crvenkastim odsjajem do bjelkast.

Listići: Umjereno su gusti do prilično razmaknuti, široki su do 6 mm, trbušasti, usko su prirasli, u mladosti su svijetlo sivo-smeđi, kasnije su svijetlosmeđi, oštrica je boje lica ili svjetlija, glatka ili blago resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, višekutne ili s nekoliko grbica, često su četverokutne, 10-14 x 6-7 μm, Q = 1.3-2.1, Qe = 1.7, bazidije su batinaste, 4-sporne, 28-38 × 10-12 μm, pleurocistide su 50-75 x 11-20 μm, oblika su uske do prilično široke boce s kratkim vratom, rijetko su usko vretenaste, obično su s kristalima na vrhu, žućkasta je stijenka često izraženo zadebljana na vratu, debljine do 4 μm, rjeđe 6 μm, cheilocistide su slične pleurocistidama, rjeđe su s dugim vratom, često su s kristalima na vrhu, dio je tankih stijenki, caulocistide su na vrhu stručka slične pleurocistidama, ponekad su veće, rjeđe su batinaste ili valjkaste, nekad su s tankim stijenkama, cauloparacistide su tankih ili blago zadebljanih stijenki; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto ili crvenkasto u stručku, nekad na oštećenim mjestima postaje crveno-smeđe; miris je kiselkast, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do rujna, po poljima, na livadama i u suhim crnogoričnim i miješanim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično borom, brezom ili vrbom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Kühner i Romagnesi (1953.) te Moser (1978.) smatrali su opisanu vrstu sinonimom za Inocybe boltonii, iako su cistide ove vrste nešto kraće, a površina klobuka ljuskava. Prilično je slična bliska cjepača (Inocybe proximella), koja obično raste obično u šumama ispod smreke, a stijenka pleurocistida je rijetko zadebljana na vrhu.

Inocybe glabrescens - created on December 2025 in Noordwijk, Nederland by Michel Langeveld

GLATKA CJEPAČA

Inocybe glabrescens Velen.

Etimologija: glaber (lat.) = gladak, bez dlaka + -escens (lat.) = postajanje ili dobivanje svojstava. po glatkoj površini klobuka.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do izravnat, s niskom je grbicom na sredini, površina je bez ostataka ovoja, glatka, baršunasta ili vunasta na sredini, prema rubu je s prilegnutim vlaknima i raspucana, oker-smeđ, narančasto-smeđ do crvenkasto-smeđ na sredini, svjetliji prema rubu.

Stručak: 1.5-5 cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast, uglavnom je malo zadebljan na bazi, bez sjaja, čitav je pahuljast, koprena nije prisutna, bjelkast do okerasto-smećkast.

Listići: Osrednje su gusti, široki su 2-4 mm, trbušasti, prirasli, bjelkasti do krem, zatim su žuto-smeđi do svijetlosmeđi, u starosti su maslinasto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste, nekad su eliptične i gotovo zašiljene na jednoj strani, glatke, 8–11 × 5.5–6.5 μm, Me = 8.7 x 5.2 μm, Q = 1.4-1.9, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 25-30 x 9-10 μm, pleurocistide su 40-60 x 15-19 μm, uglavnom su vretenaste, također su trbušaste ili gotovo oblika boce, s vršnim su kristalima, s kratkim su stalkom na bazi, stijenke su debljine do 3 μm, žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, cheilocistidije su sličnog izgleda i veličine kao pleurocistide, 42-75 x 14-19 µm, debelih stijenki, s vršnim su kristalima, caulocistide su prisutne na čitavom stručku, oblikom podsjećaju na pleurocistidi, ali su često tanjih stijenki, izmiješane su s cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto do svijetlosmeđe, u kori stručka je tamnije smeđe boje; miris nije izražen ili kiseo, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u crnogoričnim šumama, parkovima i uz puteve, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom ili borom.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Slične su Inocybe metrodii, od koje se razlikuje po manjim dimenzijama, baršunastoj do vunastoj površini klobuka i tamnije obojenom stručku, Inocybe abietis, koja je s oker klobukom i bez karakterističnih caulocistida prema bazi stručka, te kravlja cjepača (Inocybe vaccina), koja ima svijetlo narančasto-smeđi klobuk.

Inocybe glabripes - created on September 2018 in Boserup Skov, Denmark by Thomas Læssøe

BOSONOGA CJEPAČA

Inocybe glabripes Ricken

Etimologija: glaber (lat.) = gladak, bez dlaka, gol + pes (lat.) = noga, stopalo, stručak. Po golom stručku.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je konveksan, ubrzo se raširi, na kraju je izravnat, samo je nejasno ispupčen na sredini, površina je radijalno vlaknasta, blago je hrapava, ljuskava ili naborana na sredini, s razdvojenim je vlaknima i malo izbrazdana na rubu, u mladosti je ponekad s nejasnim sivkastim ostacima ovoja, tamnosmeđ do smeđ na sredini, nešto je svjetliji na vanjskoj polovici, rub je podvijen u mladosti, ubrzo se izravna.

Stručak: 2-4.2 cm visok i 2-3 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi i širok 4 mm, pahuljast na krajnjem vrhu, ispod je uzdužno vlaknast, ali ubrzo gladak, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, oker ili mednožut.

Listići: Umjereno su gusti do razmaknuti, 30-40 ih dopire do stručka, široki su 2-5 mm, malo su trbušasti, usko do prilično široko prirasli, oker-smeđi, ponekad su s maslinastim odsjajem, oštrica je gotovo glatka do resasta, nešto je svjetlija do bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 7-9.5 x 3.5-5 µm, Q = 1.4-1.7, Qe = 1.6, bazidije su 4-sporne, 22-28 x 7-9 µm, pleurocistide su 40-60 x 8-16 µm, valjkaste do gotovo vretenaste, ponekad su čak i oblika boce, debelih stijenkki, debljine do 2.5 µm, gotovo su bezbojne do svijetložute, rijetko su s vršnim kristalima, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, rijetke, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, spuštaju se na manje od 1/8 dužine, uglavnom slične cheilocistidama ili su nešto nepravilnije, ali ponekad nisu prisutne; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, svijetlooker u stručku; miriše na spermu, ponekad je malo kiseo pri sušenju, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do rujna, u bjelogoričnim šumama, parkovima i otvorenim područjima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično brezom, bukvom ili hrastom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je Inocybe parvispora, koja se razlikuje po dimenzijama pleurocistida, iako su zabilježene i neke manje makroskopske razlike. Kuyperova zapažanja su bila da je dužina pleurocistida u različitim kolekcijama ove vrste bila ista kao kod opisane vrste, pa je smatrao da se radi o sinonimiji. Opisana je vrsta lako prepoznatljiva po vrlo malim sporama koje su prosječno manje od 8 µm. Dvije druge vrste s malim sporama su bijelorubna cjepača (Inocybe albomarginata) i Langeova cjepača (Inocybe langei), koje se razlikuju po tome što imaju pahuljasti stručak po cijeloj površini i po nedostatku koprene.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 40. Inocybe glabripes Rick.

Inocybe glabrodisca - created on July 2011 in Observatory Hill, Victoria, British Columbia, Canada by Oluna & Adolf Ceska

ĆELAVA CJEPAČA

Inocybe glabrodisca P.D.Orton

Etimologija: glaber (lat.) = gladak, ćelav, bez dlaka + discus (lat.) = disk, ploča. po glatkoj sredini klobuka.

Klobuk: 2-4 cm širok, u početku gotovo je stožast do zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je spljošten i sa širokom, tupom grbicom na sredini, na kraju je često ulegnut oko grbice, ponekad je valovit, površina je u mladosti s bjelkastim ostacima ovoja na sredini, glatka, kasnije je radijalno vlaknasta, vlakna su često razmaknuta i otkrivaju bijelu tramu, često je rascijepljena prema rubu, bez tragova koprene, svijetlosmeđ do crvenkasto-smeđ, često je prilično taman.

Stručak: 3-7 cm visok i 3-6 mm debeo, vitak, valjkast ili blago zakrivljen na dnu, općenito je blago proširen ili gotovo gomoljast na bazi, pahuljast na vrhu, ispod je sa sitnim bjelkastim ljuskicama, koje su u kontrastu sa tamnijom osnovom, u mladosti je bjelkast i sa slabom ili izraženom ružičastom nijansom, kasnije postaje oker do žućkasto-smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, trbušasti, prirasli do gotovo slobodni, obično su tanki, u početku su bjelkasti, zatim su oker do sivo-smeđi, oštrica je nazubljena i svjetlija.

Mikroskopija: Bazidiospore su izraženo grbave, sa zaobljenim grbicama, 7-9.5 x 5.5-7 µm, Me = 8.4 × 5.8 µm, Q = 1.1-1.7, Qe = 1.4, bazidije su batinaste, 4-sporne, pleurocistide su različitih oblika i veličina, cheilocistide su 50-80 × 14-25 µm, s vratom širokim 7-12 µm, vretenaste, oblika boce do trbušaste, sa stijenkama debljine 1.2-2.1 µm, s ili bez vršnih kristala, pleurocistide su 50-100 x 12-19 µm, s vratom širokim 7-11 µm, uglavnom su vretenaste, ponekad su s trbušaste, ali ne tako debele kao kod cheilocistida, često su bez kristala na vrhu, sa stijenkama debljine do 3 µm, prisutne su brojne gotovo kuglaste ili kruškolike paracistide, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto ili blago kremasto u kori stručka; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od travnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično brezom, hrastom, bukvom, brijestom, grabom, topolom ili lipom.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Različiti autori ponekad sinonimiziraju ili različito tumače neke srodne vrste, kao što su raspuknuta cjepača (Inocybe calida), kojoj je meso u stručku s ružičastom nijansom i s manjim cheilocistidama, te desetogrba cjepača (Inocybe decemgibbosa), koja ima veće spore. Slična je maglasta cjepača (Inocybe assimilata), koja raste u planinskim crnogoričnim šumama, a stručak je na dnu s zaobljenim, bjelkastim gomoljem.

Inocybe globulina - created on July 2020 in Akershus: Nittedal, Hakadal, Kirkebyhøgda, Norway by Egil Bendiksen, University of Oslo

GOMOLJASTA CJEPAČA

Inocybe globulina Bandini & B.Oertel

Etimologija: globulus (lat.) = kuglica, loptica. Po kuglastoj, gomoljasto zadebljanoj bazi stručka.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, u početku je gotovo zvonolik ili stožast, kasnije je široko konveksan ili raširen, u mladosti je ponekad bez grbice, stariji primjerci su uglavnom s više ili manje izraženom širokom grbicom, na kraju je ulegnut oko grbice, površina je u mladosti ponekad s prolaznim ostacima bjelkasto-sivkastog ovoja na sredini, glatka, kasnije je fino baršunasta i s prilegnutim vlakancima prema rubu, često je blago ljepljiva ili gotovo mazava i prekrivena sitnim ostacima zemlje, u mladosti je ponekad s ostacima bjelkaste koprene koji vise na rubu, smeđ do tamnosmeđ, ponekad je gotovo crnkasto-smeđ na sredini i izraženo svjetliji prema rubu, pa izgleda gotovo dvobojno, rub je isprva slabo podvijen ili savijen prema dolje, kasnije je ravan ili izvrnut prema gore.

Stručak: 2-6 cm visok i × 2-6 mm debeo, ponekad je valjkast, uglavnom je zakrivljen, često se blago širi prema bazi, obično je s uočljivo kuglastim, često duboko ukopanim gomoljem, u početku je u potpunosti bjelkast i vlaknast, samo je na krajnjem vrhu pahuljast, ubrzo je crtast ili gladak, oker-smeđ, smeđ do tamnosmeđ.

Listići: Gusti, oko 40-60 ih dopire do stručka, često su blago trbušasti, često gotovo slobodni ili s ili bez zupca, usko su prirasli, u početku su bjelkasti, zatim su svijetlosmeđi do smeđi, oštrica je nazubljena, bjelkasta do boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do eliptične, grbave, s 7–11 različito oblikovanih, više ili manje izbočenih, zaobljenih grbica, 6.5–10.5 µm × 5–7.5 µm, Q = 1.2–1.8, Qe = 1.4, bazidije su uglavnom 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 25–30 × 7–10 µm, pleurocistide su 35-80 x 9-21 µm, vretenaste, trbušaste, valjkaste, oblika boce ili batinaste, uglavnom bez ili samo s kratkim vratom i širokim vrhom, s kratkom ili dugom bazalnom stapkom s skraćenom bazom, vrh je s ili bez kristala, stijenke su vrlo varijabilne debljine, do 2.5 µm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelene s 3% KOH, cheilocistide su sličnog oblika, ali uglavnom kraće, izmiješane su s brojnim bezbojnim batinastim, valjkastim ili gotovo kuglastim paracistidama tankih stijenki, pileipelis je sastavljen od epicutisa, koji se sastoji od hifa širokih 4.5–12 µm, slabo do jako prekrivenih smeđim pigmentom, kao i subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na krajnjem vrhu stručka, a tamo su uglavnom uski hifoidni i višesegmentni elementi, ponekad i batinaste i/ili valjkaste cistide sa stijenkama debljine samo do 0.5 µm, svijetlo žućkasto-zelene s 3% KOH, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, smećkasto ili također ružičasto-ljubičasto u kori stručka, kasnije je ponekad smećkasto u bazi stručka, osušeno je tamnosmeđe s ili bez crvenkastog tona u klobuku i nešto svjetlije u stručku, ne pocrni; miriše na gljive, barem na prerezu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od travnja do listopada, po nasipima i u šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom lužnjakom (Quercus robur), bukvom ili smrekom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Opisana je vrsta prepoznatljiva po smeđem do tamnosmeđem, obično jednobojnom, ponekad gotovo dvobojnom klobuku, glatkoj do fino baršunastoj i često ljepljivoj površini klobuka, stručku pahuljastom samo na krajnjem vrhu, obično s izraženim kuglastim gomoljem na dnu, relativno malim, grbavim sporama, prosječno prilično kratkim cheilocistidama, uglavnom s kristalima na vrhu. Eventualno se može zamijeniti sa šiljastom cjepačom (Inocybe acuta), koja uvijek raste u blizini vrba, ima šiljastu grbicu na sredini klobuka, manje zaobljen gomolj na dnu stručka i puno veće spore, Inocybe acutoides, koja uvijek raste u blizini vrba, ima manje zaobljen gomolj na dnu stručka, šiljastu grbicu na sredini klobuka, prosječno veće spore i veće cheilocistide, planinska cjepača (Inocybe alpigenes), koja je većih dimenzija, ima ljuskavu površinu klobuka, nema gomolj na dnu stručka, ima višekutne sporama i raste na višim planinskim predjelima uz patuljaste vrbe, maglasta cjepača (Inocybe assimilata), koja je s uočljivim sivkastim ostacima ovoja, gotovo vodenastom površinom klobuka, slabije izraženim gomoljem na dnu stručka, prosječno manjim sporama, karakterističnim caulocistidama koje su kratko stožaste na vrhu, ćelava cjepača (Inocybe glabrodisca), koja ima mnogo manje zadebljanu bazu stručka, veće cheilocistide s debljim stijenkama i prosječno veće spore, repasta cjepača (Inocybe napipes), koja je na dnu stručka s gomoljem u obliku repe, prosječno većim sporama s obično izraženijim grbicama i obično raste u vlažnim šumama na kiselom tlu, te tresetna cjepača (Inocybe sphagnophila), koja nema zaobljeni gomolj na dnu stručka, prosječno manje spore, valovite, račvaste caulocistide i raste u vlažnim šumama na kiselom tlu.

Inocybe godeyi - created on November 2015 in Porquerolles, Hyères, France by Nicolò Oppicelli

GODIJEVA CJEPAČA

Inocybe godeyi Gillet

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Klobuk: 1.5-5 cm širok, isprva je stožasto-zvonolik do stožasto-konveksan, zatim je konveksan do izravnasto-konveksan, na kraju je gotovo izravnat, s ili bez grbice, površina je glatka, radijalno vlaknasta, vlakna nisu ili su jedva razdvojena, rijetko je raspucana na rubu, vremenom postaje ljuskava, bez sjaja, ostaci ovoja su prisutni na sredini, ali su jedva uočljivi, u mladosti je gotovo bjelkast do vrlo svijetlo kremasto-žućkast, vremenom i na ozlijeđenim mjestima postaje narančasto-crven i na kraju vinski crveno-smeđ, rub je podvijen u mladosti, ubrzo se izravna.

Stručak: 1.5-7 cm visok i 3-6 mm debeo, čvrst, valjkast, na bazi je s nejasnim do uočljivo gotovo obrubljenim gomoljem i širok do 11 mm, čitav je pahuljast, koprena nije prisutna kod mladih primjeraka, bijel, postaje svijetlo narančasto-smećkast, na kraju je vinskicrvene boje klobuka, na gomolju je bijel, zatim je ljubičasto-crven.

Listići: Umjereno su gusti, 40-60 ih dopire do stručka, široki su 2-5 mm, nisu trbušasti, usko su prirasli do gotovo slobodni, isprva su bjelkasti, zatim su prljavo sivkasto-smeđi, na kraju su maslinasto-smeđi, često su s crveno-smeđom nijansom, na ozlijeđenim mjestima postanu crveno-smeđi, oštrica je resasta do pahuljasta, bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su nepravilno eliptične do bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 8.5-12 x 5.5-7 µm, Q = 1.5-1.9, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 27-38 x 10-14 µm, pleurocistide su 44-70 x 14-28 µm, usko do široko vretenaste, ponekad su gotovo trbušaste, bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 2.5 µm, s vršnim su kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, rijetke, caulocistide se spuštaju do baze stručka, na gornjoj su polovici slične cheilocistidama, na donjoj su polovici tanje i nepravilnije, cauloparacistide su također prisutne na bazi stručka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, u stručku je vlaknasto, bjelkasto, na prerezu postaje narančasto-crveno ili vinskicrveno, osobito u stručku; miris i okus su na spermu.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka s KOH postane svijetlo maslinasto-smeđa, a meso žuto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, lijeskom, grabom, brezom ili johom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Prema Michaelu Hennigu je jestiva vrsta, ali zbog velike opasnosti od zamjene s drugim cjepačama nije preporučljiva. Po Brunu Cettu je vjerojatno otrovna vrsta, dok neki izvori navode da je smrtno otrovna vrsta. Sadrži male količine muskarina pa je smatramo otrovnom vrstom.

Napomena: Dio je skupine cjepača svijetle mesnatocrbene boje kojima meso na prerezu crveni, u kojoj su crvenkasta cjepača (Inosperma erubescens), crveno-bijela cjepača (Inocybe whitei), te također mesnatocrvenkasta cjepača (Inocybe incarnata).

Inocybe goniopusio - created on August 2017 in Tammela, Liesjärvi, Kyynärä, Finland by Tarja Siuvatti

OBRUBLJENA CJEPAČA

Inocybe goniopusio Stangl

Etimologija: gonia (gr.) = kut + pus, pous (gr.) = noga, stopalo, stručak + -io (lat.) = izražava oblik.

Klobuk: 1.5–4 cm širok, u početku je stožast, polukuglast ili gotovo zvonolik, kasnije je široko konveksan ili izravnat, u početku je bez, zatim s izraženom šiljastom do širokom grbicom, na kraju je ulegnut oko grbice, površina je bez ostataka ovoja, isprva je fino baršunasta, ispucana do sitno vlaknasta, kasnije je jako raspucana do vlaknasta s prilegnutim i često razmaknutim vlaknima, pa je zato ponekad dvobojna s tamnim vlaknima na svjetlijoj trami, te vremenom karakteristično uglavnom izlizana prema rubu, obično je bradavičava ili ispucana na sredini, u mladosti je s finom krem koprenom, oker-smeđ, svijetlosmeđ, smeđ, također je tamnosmeđ u starosti, često je gotovo crno-smeđ na sredini, rub je prvo podvijen, zatim je ravan ili valovit, izvrnut prema gore.

Stručak: 2-8 cm visok i 2-6 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, ponekad je uvijen, nije ili je jedva zadebljan na bazi, u početku je čitav vlaknast, kasnije je gladak, samo je na krajnjem vrhu pahuljast, prvo je bjelkast, zatim je mesnatocrvenkast, smećkast, osobito prema vrhu, također je lagano ružičasto-smeđ do ljubičasto-smeđ, češće je smećkast prema bazi.

Listići: Umjereno su gusti do prilično široko razmaknuti, oko 35-50 ih dopire do stručka, usko su do široko prirasli, blago su trbušasti, u početku su bjelkasti, kasnije su svijetlo oker-smeđi do smećkasti, oštrica je nazubljena, bjelkasta do boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do eliptične, grbave, s prilično su malobrojnim, često s 3 ili 4 jako izbočene tupe grbice, 6.5–10.5 × 5–8.5 µm, Q = 1.1–1.7, Qe = 1.4, bazidije su uglavnom 4-sporne, ali i 2-sporne, a zatim su spore duge do 11.7 µm, 25–35 × 7–12 µm, pleurocistide su 43–78 × 11–24 µm, uglavnom s vretenaste ili trbušaste, također su oblika boce, često su s kratkim ili ponekad i s prilično dugim vratom, obično je širok na vrhu, tipično je kratkom bazalnom stapkom, ponekad je bez stalka i sa zaobljenom bazom, vrh je obično s kristalima, stijenke su debljine do 4 µm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, cheilocistide su slične veličine, ali ponekad promjenjivijeg oblika, izmiješane su s brojnim bezbojnim batinastim ili valjkastim paracistidama tankih stijenki, pileipelis je sastavljen od epicutisa, koji se sastoji od hifa širokih 6–10 µm i prekrivenih smećkastim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na samom vrhu stručka, 40–80 × 10–15 µm, valjkaste, na vrhu su s kristalima ili bez njih, sa stijenkama debljine do 1.5 µm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkastim s 3% KOH, izmiješane su bezbojnim hifoidnim i višesegmentnim elementima tankih stijenki, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, smećkasto ili ružičasto-ljubičasto u kori stručka, kasnije je ponekad smećkasto u bazi stručka, osušeno je tamnosmeđe s ili bez crvenkastog tona u klobuku, a nešto svjetlije u stručku, ne pocrni; miriše na gljive, barem na prerezu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, po nizinskim, brdskim i planinskim terenima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, na prilično kiselom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po smeđem klobuku u raznim nijansama, često s gotovo crnkasto-smeđom sredinom, obično bradavičavoj ili ispucanoj površini na sredini i vlaknastoj prema rubu, zadebljanoj ili gotovo gomoljastoj bazi stručka, koji je ponekad s ružičasto-ljubičastom nijansom, osobito na vrhu, također i u kori stručka, grbavim sporama s nekoliko jako izraženih izbočina, te staništu u blizini bjelogoričnog i crnogoričnog drveća. Može se zamijeniti sa šiljastom cjepačom (Inocybe acuta), koja uvijek raste u blizini vrbe, ima šiljastu grbicu na sredini klobuka, veće spore s manje izraženim grbicama i u prosječno veći cheilocistide, maglasta cjepača (Inocybe assimilata), koja ima manje spore s brojnijim i manje izraženim grbicama, Inocybe deborae i lažna zvjezdastosporna cjepača (Inocybe pseudoasterospora), koje imaju dosta veće spore i veće, često vrećaste cheilocistide, prstasta cjepača (Inocybe digitula), koja ima gomoljastu bazu stručka, prosječno manje spore i manje cheilocistide, gomoljasta cjepača (Inocybe globulina), koja ima glatkiju površinu klobuka, izraženo gomoljastu bazu stručka, manje i brojnije grbice na sporama, repasta cjepača (Inocybe napipes), koja ima glatkiju površinu klobuka, izraženo gomoljastu bazu stručka, prosječno veće spore i veće cheilocistide, često s blago izduženim vrhom, te tresetna cjepača (Inocybe sphagnophila), koja ima bjelkaste ostatke ovoja, manje i brojnije grbice na sporama.

Inocybe grammata - created in Finland by Tapio Kekki

GRAVIRANA CJEPAČA

Inocybe grammata Quél.

Etimologija: gramma (lat.) = crtež, slika, skica, gravura. Po crtastoj površini klobuka.

Engleski naziv: Flushed Fibrecap

Klobuk: 2-6 cm širok, isprva je stožast, vrlo se brzo raširi, s niskom, širokom grbicom na sredini, površina je s izraženim ostacima ovoja u mladosti, prekrivena sa sraštenim vlaknima, kasnije se radijalno raspucavaju, pukotine su sivkaste i osobito izražene na rubu koji je mesnatocrvenkast ili smeđ i često nepravilan, koprena nije prisutna, u mladosti je bijel, kasnije je žuto-smeđ, svijetlosmeđ do crvenkasto-smeđ, na sredini je tamnosmeđ.

Stručak: 3-6.5 cm visok i 3-9 mm debeo, valjkast, na bazi je s jasno obrubljenom bulbom i širok do 12 mm, pun, često je uvijen, cijelom je dužinom pahuljast, brazdast ili crtast, krem, crvenkast ili ružičast, osobito na vrhu, na gomolju je bijel.

Listići: Osrednje su gusti, tanki, prilično su široki, zaokruženi su uz stručak, prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su bjelkasti, kasnije su sivo-crvenkasti, u starosti su maslinasto-sivi do maslinasto-smećkasti, oštrica je sitno nazubljena, boje lice ili bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su višekutne, grbave, s 3-5 niskih grbica, nepravilne, 7.5-10 x 5-6.5 µm, Q = 1.3-1.9, Qe = 1.6, pleurocistide su 50-80 x 16-32 µm, u obliku boce, prozirnih su stijenki debljine do 4 µm, s kristalima na vrhu, cheilocistide su 47-58 x 13-17 µm, slične su pleurocistidama, izmiješane su s vretenastim paracistidama, caulocistide su slične pleurocistidima, izmiješane su s vretenastim cauloparacistidama, pileipelis je cutis sastavljen od slabo inkrustiranih hifa, širokih 10-16 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso: Tanko, u klobuku je bjelkasto, a u stručku je kremasto do crvenkasto; miris je jak i vrlo neugodan, kiseo, na spermu ili na zemlju, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim i bjelogoričnim šumama, po livadama, te ispod grmlja, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće hrastom, na zemlji, u travi, na pjeskovitom ili vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva po radijalno iscijepanoj kožici klobuka, slična je također i Bresadolina cjepača (Inocybe bresadolae), koja ima uzdužno vlaknasti, bjelkasti ili žuto-crvenkasti klobuk, nema neugodan miris, već miris podsjeća na voće. Slična je i ušiljena cjepača (Pseudosperma rimosum) koja je mednožute, a ne smeđe boje.

Inocybe grammatoides - created on August 2023 in Ravnebakke, Nærum, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

LAŽNA GRAVIRANA CJEPAČA

Inocybe grammatoides Esteve-Rav., Pancorbo & E.Rubio

Etimologija: Po sličnosti s graviranom cjepačom (Inocybe grammata).

Klobuk: 1.5-5.5 cm širok, isprva je stožasto-zvonolik, zatim je konveksan do rašireno-konveksan, sa širokom je grbicom na sredini, kasnije je često valovit, površina je glatka, radijalno vlaknasta, vodenasta, bjelkast s ružičastom do ružičasto-sivom nijansom u mladosti kada je vlažan, svijetlosiv do svijetlosmeđ kada je suh, prema vanjskom dijelu je bijel.

Stručak: 3-6.5 cm visok i 5-10 mm debeo, valjkast, na bazi je batinasto zadebljan, ravan do zakrivljen, ljuskav, gusto je pahuljast na gornjoj polovici, bjelkast, vremenom je s ružičastom, krem do oker nijansom na gornjoj polovici.

Listići: Umjereno su gusti, prilično su široki, trbušasti, prirasli do gotovo slobodni, bjelkasti pa svijetlosivi do svijetlosmeđi, oštrica je svjetlija do boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su višekutne, često gotovo pravokutne, s 4-6 niskih grbica, umjereno zadebljanih stijenki, 7.5-10 x 5-6.5 µm, Q = 1.2-1.8, Qe = 1.5, bazidije su batinaste, 4-sporne, sterigme su duljine 3.5-6 µm , s bazalnim kopčama, 27-37 x 7.5-10 µm, cheilocistide su oblikom i veličinom slične pleurocistidama, pleurocistide su brojne, vretenaste, prozirne do žućkaste, 55-78 x 12-22 µm, sa stijenkama debljine do 3 µm, svijetložute s KOH, caulocistide su brojne na vrhu stručka, prema bazi su rjeđe, izmiješane su s batinastim do široko batinastim, prozirnim paracistidama, pileipelis je cutis sastavljen od prilegnutih, paralelnih, valjkastih, zakrivljenih hifa, tankih do umjereno zadebljanih stijenki, sa smećkastim pigmentom, širokim 4-10 µm, stipitipelis je cutis sastavljen od prilegnutih, paralelnih hifa, rijetko su isprepletene, često su valjkaste, zakrivljene, tankih do umjereno zadebljanih stijenki, sa svijetlosmeđim pigmentom, ponekad su izraženijim prema bazi stručka, široke su 3-8 µm; otrusina je oker-smeđa do smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto u klobuku, ružičasto prema vrhu stručka; miris podsjeća na cvijet bazge, a okus blago ljutkast.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, pojedinačno, u bjelogoričnim šumama i na travnjacima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, brezom ili topolom trepetljikom, na vlažnim mjestima, u toplijim područjima.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po ružičastoj nijansi klobuka i mesa u vrhu stručka u mladosti, te rastu na vlažnim mjestima i u toplijim područjima.

Inocybe grammopodia - created on May 2025 in Miraflores de la Sierra, Madrid, Spain by MAR

CRTASTONOGA CJEPAČA

Inocybe grammopodia Malençon

Etimologija: grammi (gr.) = linija, crta, potez, otisak + podos (lat.) = noga, stopalo, stručak. Po uzdužno crtastoj površini stručka.

Klobuk: 3-6 cm širok, isprva je zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do izravnat, široko je ispupčen na sredini, površina je u mladosti s bjelkastim ostacima ovoja, koji djelomično zaostanu na rubu, glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, na rubu je brazdasta do raspucana, žućkasto-smeđ do crveno-smeđ.

Stručak: 3-6 cm visok i 6-10 mm debeo, čvrst, valjkast, zadebljan do gotovo obrubljeno gomoljast na bazi i širok do 15 mm, veći dio ili čitav je pahuljast, ispod je uočljivo uzdužno crtast, koprena nije prisutna, crvenkasto-smeđ na vrhu, prema dolje je nešto svjetliji i sa slabije uočljivim crvenkastim odsjajem.

Listići: Umjereno su gusti, široki su 4-6 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, bjelkasti, zatim su sivkasto-smeđi, na kraju su crvenkasto-smeđi, oštrica je nešto svjetlija.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, često su prilično izraženo sužene na sredini, izraženo su stožaste na jednom kraju, glatke, 9.5-11.5 x 4.5-5.5 µm, Me = 10.4 x 4.9 µm, Q = 1.9-2.3, Qe = 2.1, bazidije su 4-sporne, 26-33 x 8-10 µm, pleurocistide su 48-70 x 10-17 µm, valjkaste do usko vretenaste, bezbojnih i blago zadebljanih stijenki, debljine do 1.5 µm, s vršnim kristalima, umjereno su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, caulocistidije se spuštaju do otprilike polovice stručka, slične su cheilocistidama, postupno se pretvaraju u jasno izražene caulocistoidne hife koje se spuštaju gotovo do baze stručka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, malo je smećkasto u stručku; miris je uglavnom na spermu, kasnije je više na voće, a okus je na brašno.

Stanište: Raste u proljeće i jesen, od travnja do svibnja i u studenom, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično cedrom ili hrastom, u mediteranskom području.

Doba rasta: 4, 5, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je injasta cjepača (Inocybe pruinosa) od koje se razlikuje po boji klobuka i stručka, manjim sporama i užim cistidijama.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 67. Inocybe grammopodia Malenç.