Inocybe griseolilacina - created on September 2023 in Jydelejet, Møns Klint, Denmark by Thomas Kehlet

SIVOLJUBIČASTA CJEPAČA

Inocybe griseolilacina J.E.Lange

Etimologija: griseo (lat.) = siv + lilacinus (lat.) = ljubičast, boje jorgovana. Po boji.

Engleski naziv: Lilac Leg Fibercap

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je uglavnom izravnat, nije ili je nejasno izbočen na sredini, površina je u mladosti grubo vlaknasto-ljuskava, kasnije se razlaže oko sredine i postaje ljuskavo-čekinjasta, prema rubu je grubo vlaknasta, ostaci ovoja su odsutni ili neuočljivi, smeđ ili sivkasto-smeđ na sredini, rijetko je tamnosmeđ, prema rubu je svjetliji, blizu ruba je sivkasto-žućkast ili žućkasto-smeđ, ponekad je s ljubičastim nijansama, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna, ponekad je resast.

Stručak: 1.5-6.5 cm visok i 1-6 mm debeo, valjkast, nije gomoljasto zadebljan na bazi, na posljednja 2 mm na krajnjem vrhu je slabo dlakav, nije pahuljast, ispod je uzdužno vlaknast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, na većem je dijelu sivkasto-ljubičast, ponekad je s ljubičastim nijansama samo na gornjoj trećini, blizu baze je sivkasto-žut do sivkasto-smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, 25-45 ih dopire do stručka, široki su 1.5-5 mm, trbušasti ili ne, usko su prirasli, u mladosti su sivkasto-ljubičasti do svijetlosivi bez ljubičastih nijansi, zatim su sivo-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, bademaste do gotovo limunaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 8.5-11 x 5-6 µm, Q = 1.5-1.9, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 26-33 x 8-10 µm, pleurocistide su 45-77 x 12-20 µm, trbušaste, vretenaste do gotovo oblika boce, često su nejasno glavičaste, bezbojnih do svijetložutih i debelih stijenki, debljine do 2 µm, s vršnim kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, rijetke, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, s prilično je slabo izraženim caulocistoidnim hifama, caulocistide su odsutne, eventualno su prisutne na krajnjem vrhu, pojasu užem od 2 mm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, u gornjem dijelu stručka je crvenkasto do ljubičasto, u klobuku je intenzivnije ljubičasto odmah iznad listića; miriše na lišće pelargonija, osobito pri sušenju, na prerezu izraženo na spermu, a okus je također na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, kestenom ili lijeskom, na donekle vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Ljubičasti pigment u stručku je unutarstaničan, a njegova količina može biti vrlo varijabilna, iako se općenito smanjuje starenjem plodnih tijela.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 47. Inocybe griseolilacina J.Lange

Inocybe griseoscabrosa - created on September 2010 in Lac-Beauport, Québec, Canada by Labrecque, Jacqueline; Labbé, Roland

SIVOČEKINJASTA CJEPAČA

Inocybe griseoscabrosa (Peck) Earle

Etimologija: griseo (lat.) = sivo + scabrosus (lat.) hrapav, grub, neravan. Po boji i površini klobuka.

Klobuk: 0.6-2.2 cm širok, isprva je polukuglast do konveksan, ponekad je slabo ispupčen na sredini, površina je suha, izraženo kosmata, s bjelkastim je ljuskicama na žućkastoj, oker do smećkastoj osnovi.

Stručak: 2-5 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast, blago se sužava prema bazi, pun, vlaknast do blago ljuskav, bjelkast, sivkast do siv.

Listići: Gusti, široki, ponekad su blago trbušasti, izmiješani su s lamelulama, prirasli, bjelkasti pa oker-smeđi, oštrica je često pahuljasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, nesimetrične, glatke, 8-13 x 5-6.5 µm, Me = 9.5 x 5.8 µm, Qe = 1.7, bazidije su batinaste, ponekad su blago trbušaste, 2-4-sporne, s bazalnim su kopčama, 24-30 x 8-12 µm, pleurocistide su raspršene, slične su cheilocistidama, prozirne, 40-60 x 13-20 µm, cheilocistide su brojne, gotovo valjkaste, tupe do jajolike na vrhu, s kratkim su bazalnim stalkom, prozirne, 38-70 x 12-22 µm, cheiloparacistide su 21-30 x 8-14 µm, pileipelis je sastavljen od cutisa koji se sastoji od prilegnutih, paralelnih, često izdužnih, ponekad blago isprepletenih, valjkastih, zakrivljenih, hifa s tankim stijenkama do umjereno zadebljanih, sa smećkastim unutarnjim pigmentom, ponekad izraženijim prema sredini klobuka, širokih 4-10 µm, kopče su prisutne na bazama bazidija i cistida; otrusina je oker-smeđa do smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris je slab na zemlju, a okus nije izražen do blag.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, pojedinačno ili u malim skupinama, u šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po izraženo kosmatoj površini klobuka, vlaknasto-ljuskavom stručku relativno velikim, glatkim sporama.

Inocybe griseovelata - created on October 2021 in Lilleborg, Denmark by Thomas Læssøe

SIVOOVOJNA CJEPAČA

Inocybe griseovelata Kühner

Etimologija: griseo (lat.) = siva + velum (lat.) = veo, zastor, ovoj. Po boji ovoja.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, izravnato-konveksan do izravnat, bez grbice na sredini, površina je s raspršenim svjetlijim mrljama zbog sivkastih ostataka ovoja, glatka na sredini, kasnije se razlaže i postaje blago ljuskava ili sa stršećim ljuskama, prema rubu je radijalno vlaknasta, vlakna se ne razdvajaju ili su jedva razdvojena, nije brazdasta na rubu, nije sjajna, smeđ, ponekad je s oker nijansom ili više tamnosmeđ, rub je u mladosti malo podvijen, ubrzo se izravna.

Stručak: 2.5-4.5 cm visok i 5-9 mm debeo, čvrst, valjkast, izraženo je zadebljan na bazi, nije pahuljast ili je samo nejasno dlakavo-pahuljast na krajnjem vrhu, manje od 1/10 dužine, ispod je uzdužno bijelo vlaknast, ponekad izraženo, bjelkast do svijetlo žućkasto-smeđ, na vrhu je ponekad sa slabom ružičastom nijansom.

Listići: Gusti do razmaknuti, 30-70 ih dopire do stručka, široki su do 5 mm, usko do široko prirasli, sivkasto-smeđi, žućkasto-smeđi do oker-smeđi, bez izraženih maslinastih nijansi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, ponekad su sužene na sredini, stožaste na jednom kraju, glatke, 8.5-12.5 x 5-6.5 µm, Q = 1.6-1.8, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 27-38 x 9-12 µm, pleurocistide su 50-85 x 10-21 µm, valjkaste, usko vretenaste, usko do široko trbušaste, ponekad su nejasnog oblika boce, gotovo bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 2 µm, s vršnim kristalima, vrlo su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, nisu česte do vrlo rijetke, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, vrlo brojne, caulocistide su odsutne ili su prisutne samo na krajnjem vrhu stručka, spuštaju se na manje od 1/10 dužine stručka, pomiješane su s rijetkim cauloparacistidama, često je samo u uskom pojasu na sredini s prilično jasno izraženim caulocistioidnim hifama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, svijetlosmeđe u stručku, osobito u vrhu, bez izražene ružičaste nijanse; miris i okus su slabi na spermu.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i zimu, od srpnja do kolovoza, u mediteranskom području od prosinca do travnja, često u parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, lipom, hrastom, borom ili duglazijom (Pseudotsuga).

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 7, 8, 12

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Oblik pleurocistida kod opisane vrste je prilično varijabilan i može biti od široko trbušastog do valjkastog oblika. Valjkaste pleurocistide ima i tamnosmeđa cjepača (Inocybe obscurobadia), koja je nešto manjih dimenzija, s tanjim stručkom, užim sporama, bezbojnim stijenkama paracistida i drugačijim mirisom mesa.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 41. Inocybe griseovelata Kühner

Inocybe haemacta - created on October 2025 in Provincia di Asti, Italy by Mario Filippa

KRVNA CJEPAČA

Inocybe haemacta (Berk. & Cooke) Sacc.

Etimologija: haima (gr.) = krv + aktos (gr.) = slomljen, otrgnut, ozlijeđen. Po crvenjenju mesa na prerezu.

Klobuk: 1.5-6.5 cm širok, isprva je stožast, ubrzo je stožasto-konveksan ili izravnato-konveksan, na kraju je izravnat do čak gotovo lijevkast, s ili bez grbice, površina je radijalno vlaknasta s blago razdvojenim vlaknima, na rubu je s pukotinama, kasnije je vlaknasto-ljuskava do čak ljuskava, svijetlo žućkasto-smeđ, sivo-smeđ do tamno sivo-smeđ na vanjskom dijelu, na oštećenim mjestima je s crvenkastim mrljama, osobito blizu ruba, na sredini je svjetlije ili tamnije zeleno-siv zbog maljavih ostataka ovoja, rub je u mladosti podvijen do obješen, kasnije se izravna, ponekad prelazi preko listića, rijetko je resast od ostataka ovoja.

Stručak: 2-8.5 cm visok i 3-10 mm debeo, čvrst, valjkast, nešto je proširen ili rjeđe sužen na bazi, na vrhu je sitno dlakav do pahuljast, prema dolje je uzdužno vlaknast, prljavo bjelkast, kasnije postaje manje ili više intenzivno ružičast, osobito na gornjem dijelu, prema dnu je uglavnom sivkasto-zelen, vremenom ponekad postane gotovo crnkast.

Listići: Gusti, 45-80 ih dopire do stručka, široki su 3-7 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, svijetlosmeđi, zatim su smeđi, ponekad su s maslinastim odsjajem, s crvenkastim mrljama na ozlijeđenim mjestima, oštrica je resasta do pahuljasta, bjelkasta, vremenom postane crveno-smeđa.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, glatke, 8-11.5 x 5-6.5 µm, Q = 1.5-1.8, bazidije su 4-sporne, 30-39 x 8-10 µm, pleurocistide su u obliku boce, rijetko su usko trbušaste, debelih stijenki do 2.5 µm, gotovo bezbojne do vrlo slabo žućkaste, s kristalima na vrhu, 55-87 x 13-22 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, caulocistide su odsutne ili prisutne duž vrlo uske vršne zone (manje od 2 mm), slične su cheilocistidama, pomiješane su s nešto cauloparacistida; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, svijetlo zelenkasto-sivkasto u sredini, u stručku je svijetloružičasto, a u dnu je zelenkasto do tamno sivkasto-zeleno, na prerezu brzo ili polako crveni; miris je jak, neugodan, podsjeća na urin, sušenjem je sličan na peruanski balzam kao kod zelenkaste cjepače (Inocybe corydalina), a okus je neodređen do pomalo neugodan.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, ispod bjelogoričnog drveća, u simbiozi sa hrastom ili bukvom, na vapnenastom tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po različito obojenim dijelovima i crvenjenju mesa na prerezu.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 18. Inocybe haemacta (B. & Cooke) Sacc.

Inocybe hamadryadis - created on October 2021 in Geelskov, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

HRASTOVA CJEPAČA

Inocybe hamadryadis Rodríguez-Campo, Bandini & Olariaga, 2023

Etimologija: Po nimfama (drvnim vilama) u grčkoj mitologiji, koje su se zvale Hamadryadis i koje su bile blisko povezane s određenom vrstom drveća, s kojim su živjele i umirale.

Klobuk: 2–5 cm širok, isprva je gotovo stožast do zvonolik, kasnije je prošireno-konveksan do izravnat, obično je s prilično niskom i širokom grbicom na sredini, na kraju je često ulegnut oko grbice, površina je mladosti ponekad djelomično prekrivena slabim bjelkasto-sivkastim ostacima ovoja na sredini, uglavnom je glatka do sitno pustenasta, ponekad je sitno vlaknasta, na sredini ili prema rubu je ponekad blago ljuskava, u mladosti je s tragovima koprene, svijetlosmeđ do smeđ, također može biti tamnosmeđ ili žuto-smeđ, ponekad je gotovo crnkasto-smeđ na sredini, rub je podvijen ili obješen u mladosti, kasnije je ravan ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 2–4.5 cm visok i 3–8 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, ponekad se blago zadebljava prema bazi ili je polugomoljast, isprva je bjelkasto pahuljasto-vunast, kasnije je uzdužno crtast ili gol, na krajnjem vrhu je pahuljast, sivkasto-smeđ.

Listići: Umjereno gusti do gusti, 40–80 ih dopire do stručka, prirasli, isprva su bjelkasti ili sivkasti, zatim su smeđi do intenzivno hrđastosmeđi, ponekad su sa slabim maslinastim odsjajem, oštrica je nazubljena, resasta, bjelkasta do boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, uglavnom nisu sužene na sredini, često su stožaste i ponekad stanjenih stijenki na jednom kraju, glatke, 7-10.5 x 4.5-6 µm, Me = 8.5 x 5.2 µm, Q = 1.4–2, Qe = 1.7, bazidije su obično 4-sporne, ponekad su 2-sporne i tada duge do 11.2 µm, 23–29 × 7–9 µm, pleurocistide su 45-80 x 8-16 µm, brojne, vretenaste, trbušaste, ponekad i oblika boce, s kratkim ili duljim vratom, često su s uglavnom vijugavim stijenkama, široke na vrhu, obično s kratkim bazalnim stalkom, rijetko su bez stalka, ponekad su glavičaste na vrhu, općenito su s kristalima na vrhu, stijenke su debljine do 2 µm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 5% KOH, cheilocistide su 37–70 x 8–15 µm, sličnog su oblika i ponekad sa smeđim ili žuto-smeđim zrnatim sadržajem, brojne batinaste ili kruškolike paracistide su 16–28 x 6–16 µm, caulocistide su prisutne na krajnjem vrhu stručka, 44–72 x 8–14 µm, vretenaste, valjkaste, stijenke su obično nešto tanje nego kod cheilocistida, debljine do 0.5 µm na vrhu, ponekad su s kristalima, pomiješane su s batinastim cauloparacistidama, pileipelis je cutis sastavljen od paralelnih, valjkastih hifa, širokih 4–9 µm, ponekad je s tamnosmeđim inkrustacijama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto, nekad je sa sivkasto-krem nijansom u klobuku, sušenjem ne pocrni; miriše na spermu, a okus je na gljive ili spermu.

Stanište: Raste u jesen i zimu, od listopada do ožujka, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, u blizini su često jasen, a u mediteranskom području šmrika (Juniperus oxycedrus) ili bušin (Cistus ladanifer), često na kiselom tlu.

Doba rasta: 1, 2, 3, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po malim do srednje velikim plodnim tijelima, smeđem do tamnosmeđem klobuku, nevodenaste i najviše urašteno vlaknaste površine, ponekad sa slabim bjelkasto-sivkastim ostacima ovoja, stručkom koji je pahuljast na krajnjem vrhu i bez ružičaste nijanse, glatkim, srednje velikim sporama, ponekad glavičastim pleurocistidama i rastu uglavnom u simbiozi s hrastom. Po toj se kombinaciji značajki razlikuje od morfološki i genetički blisko srodne tamnosmeđe cjepače (Inocybe obscurobadia), koja se razlikuje po obično prilično izraženoj grbici na sredini klobuka, čija površina u starosti postaje vodenasta i često ljuskava prema rubu, u mladosti je često u potpunosti prekrivena bjelkasto-sivkastim ostacima ovoja, na sredini je često s narančasto-crvenkastom nijansom, ponekad blago ružičastom stručku blizu vrha, prosječno nešto dužim sporama, pleurocistidama s nešto tanjim stijenkama i koje uglavnom nisu glavičaste, obično vrlo dugim caulocistidama, dužim od 100 µm, mirisu mesa uglavnom na voće, na na spermu, te drugačijem staništu, uglavnom na vapnenastom tlu i često ispod smreke, bukve ili kestena. Smeđi klobuk i tanke cheilocistide s često pomalo vijugavim stijenkama ima i primorska cjepača (Inocybe rivierana), koja se razlikuje po sitno bradavičavoj i prema rubu blago bradavičavoj do sitno ljuskavoj površini pileusa, potpuno pahuljastom stručku i većim sporama. Sivoovojna cjepača (Inocybe griseovelata) razlikuje se po obilnijim ostacima ovoja na klobuku, često crvenkasto-ružičastim nijansama blizu vrha stručka, te valjkastim cheilocistidama bez vijugavih stijenki, kao i većim sporama i dužim caulocistidama. Inocybe grusiana ima obilne sivkaste ostatke ovoja na klobuku u mladosti, trbušaste cheilocistide, mogu biti i oblika boce, te duže caulocistide. Opisana se vrsta vjerojatno neće zamijeniti s nekom od mnogobrojnih vrsta sa smeđim klobukom zbog karakterističnog oblika cheilocistida i caulocistida koje su prisutne samo na vrhu stručka. 

Inocybe heidelbergensis - created on October 2023 in Malnate VA, Italia by cervinimario

HEIDELBERŠKA CJEPAČA

Inocybe heidelbergensis Bandini & B.Oertel

Etimologija: Odnosi na blizinu mjesta otkrića gradu Heidelbergu i po tome što je pronađen u istoj jami u kojoj je radnik Daniel Hartmann nekoć otkrio oko 600 000 godina stara donja čeljust Homo heidelbergensisa.

Klobuk: 2–5 cm širok, isprva je široko konveksan, zatim rašireno-konveksan ili izravnat, u početku je bez, a kasnije s niskom, širokom grbicom na sredini, na kraju je ulegnut oko grbice, površina je u mladosti bez ili sa slabim, bjelkastim ostacima ovoja, površina je u početku, a kod nekih primjeraka i kasnije, glatka i sitno vlaknasta, blago je ljepljiva pa je sa sitnim česticama zemlje, kasnije ostaje gola ili se raspucava prema rubu, sitno je crtasta, mjestimično ili između razdvojenih vlakana vidljiva je svjetlija trama, bez ostataka koprene, kožica dosta tanka, smeđ do crvenkasto-smeđ, rub je u mladosti blago podvijen, kasnije ravan ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 4–5 cm visok i 3–15 mm debeo, valjkast, uglavnom je širi na vrhu, a ponekad i spljošten, uglavnom nije gomoljast na bazi, ponekad je sa sitnim gomoljem, gol, čitav je pahuljast, bijel do bjelkast, kasnije je sivkast do sivkasto-smeđ.

Listići: Gusti, blago su trbušasti, oko 40–60 ih dopire do stručka, prirasli do široko prirasli, prilično su debeli, isprva su bijeli, kasnije su sivkasti ili svijetlo sivkasto-smeđi, oštrica je često nepravilna, resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, ponekad su zašiljene ili tupe na vrhu, glatke, 8–10.5 x 5–6.5 µm, Me = 9.3 x 5.6 µm, Q =1.4–1.8, Qe = 1.7, bazidije su često s granuloznim žućkasto-zelenkastim sadržajem, uglavnom su 4-sporne, rijetko su 2-sporne i s nekim većim i uglavnom deformiranim sporama, 22–38 × 7–11 µm, oštrica listića je sastavljena od cheilocistida i brojnih bezbojnih, batinastih, valjkastih ili gotovo kuglastih paracistida, obično s glatkim stijenkama, ali ponekad i u blago zadebljanim, pleurocistide su 35-85 x 12-28 µm, gotovo su valjkaste, ili trbušaste ili gotovo vrećaste, neke su ponekad oblika boce, uglavnom su široke na vrhu, često su bez bazalne stapke, skraćene ili zaobljene na bazi, ponekad su s kratkom bazalnom stapkom, obično su s vršnim kristalima, sa stijenkama debljine 1 µm na proširenom dijelu do 3.5 µm na vratu, cheilocistide su sličnog izgleda i veličine, promjenjivijeg oblika, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širine 4–10 µm, slabo su inkrustirane i sa smećkastim pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim elementima, širine do 20 µm, ponekad je epicutis kod mladih primjeraka prekriven tankim bezbojnim hifama, koje predstavljaju ostatke ovoja, caulocistide su prisutne na čitavom stručku, 45–80 × 10–20 µm, valjkaste, oblika boce ili trbušaste ili su deformirane, uglavnom su bez bazalne stapke ili zaobljene na bazi, obično su s vršnim kristalima, sa stijenkama debljine 1 µm na proširenom dijelu i do 3 µm na vratu, izmiješane su s sbrojnim batinastim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vrlo je lomljivo, bjelkasto, osušeno je smeđe s crvenkastom nijansom u klobuku i iste boje ili malo tamnije u stručku, ne pocrni; miris je različito intenzivno slatkasto-aromatičan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, na pješčanim terenima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično topolom ili vrbom, na relativno vlažnim mjestima.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Od sličnih se vrsta iz sekcije Splendentes, blistave cjepače (Inocybe splendens), aluvijalne cjepače (Inocybe alluvionis), kasna cjepača (Inocybe serotina), lažna blistava cjepača (Inocybe splendentoides) i ukopana cjepača (Inocybe terrifera), uglavnom razlikuje po kombinaciji značajki, kao što su neujednačena boja klobuka, tanka kožica klobuka, prilično debeli listići, manje spore, te često kratka ili zaobljena baza često trbušastih cheilocistida. Ovu skupinu karakteriziraju uglavnom zdepasta, a ponekad i vrlo velika plodna tijela, aromatičan miris i stručak koji je u potpunosti pahuljast i često završava uglavnom s gomoljastom bazom. Druge vrste koje pripadaju ovoj sekciji, kao što su pelargonijina cjepača (Inocybe pelargonium), Inocybe angulatosquamulosa, razlikuju se po znatno manjim sporama.

Inocybe helobia - created on September 2016 in Bursø Naturskole, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

MOČVARNA CJEPAČA

Inocybe helobia (Kuyper) Bandini, B.Oertel & U.Eberh.

Etimologija: helos (gr.) = koji živi u močvari, stanovnik močvarnih livada. Po staništu.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnat i uglavnom izraženo grbav na sredini, ponekad je grbica niska i široka, površina je grubo vlaknasta do ljuskava, a vlakna se jedva razilaze ili se ne razilaze, na rubu nije s pukotinama, vremenom se lagano razlaže i postaje nešto izrazitije ljuskava, na sredini je maljava, ostaci ovoja su odsutni ili vrlo tanki i slabo izraženi, tamnosmeđ do crnkasto-smeđ na sredini, smeđ do oker-smeđ na vanjskoj polovici.

Stručak: 2-5.5 cm visok i 1-4 mm debeo, često je vrlo tanak, a ponekad prilično debeo, čvrst, valjkast ili slabo proširen na bazi, nije pahuljast na vrhu, slabo je uzdužno vlaknast, ali prilično nejasno, koprena je prisutna u mladosti, na vrhu je bjelkast do svijetlokrem, na sredini žućkast do smeđ, na dnu je smeđ do gotovo crn, vremenom progresivno tamni.

Listići: Rijetki do osrednje gusti, 20-40 ih dopire do stručka, široki su 3-6 mm, trbušasti, često izraženo, široko do usko prirasli, žuto-smeđi do tamnosmeđi, oštrica je gotovo ravna do resasta, boje lica do bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, nekad su minimalno višekutne, uglavnom su malo nepravilne, na jednom kraju su izravnate, kao odsječene, glatke, 10-18 x 5.5-7.5 µm, Q = 1.7-2.7, Qe = 2.2, bazidije su 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 27-35 x 10-12 µm, pleurocistide su široko batinaste, valjkasto-batinaste do široko vretenaste, zaobljene do zašiljene na vrhu, debelih stijenki, debljine do 3 µm, stjenka je bezbojna do žuta, s obilnim su kristalima na vrhu, brojne, 42-70 x 15-25 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su kruškolike do batinaste, tankih stijenki i bezbojne, nešto su rjeđe malo debljih i smećkastih, brojne, caulocistide su odsutne, na krajnjem vrhu stručka je s nekoliko prilično slabo izraženih caulocistoidnih hifa, ili su s debelim stijenkama, s kristalima po površini; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, žućkasto-oker, smeđe ili crvenkasto-smeđe u stručku; miris nije izražen ili je slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, po močvarnim i pješčanim terenima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično johom, brezom ili raznim vrbama.

Doba rasta:  6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Tipična vrsta je karakteristična po širim, na jednom kraju odsječenim sporama, batinastim pleurocistidama, debelih stijenki i staništu po močvarnim terenima. Izgled je vrlo varijabilan, od vitkih primjeraka s izraženom grbicom do prilično zdepastih, koji su samo nejasno grbavi. Čini se da je ova posljednja varijanta ograničena na rast uz puzavu vrbu (Salix repens) i poznata je samo s pješčanih terena. Međutim, javljaju se i međuvarijante, pa je razdvajanje varijanti gotovo nemoguće.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 27.3. Inocybe lacera var. helobia

Inocybe hirtella - created on October 2021 in Pradelle, Pergine Valsugana, Italy by Marco Floriani

BADEMOVA CJEPAČA

Inocybe hirtella Bres.

Etimologija: hirtus (lat.) = čekinjast, dlakav, hrapav + -ella (lat.) = deminutiv glavnog značenja. Po dekoraciji na površini klobuka.

Klobuk: 1-5 cm širok, prvo je konveksan, kasnije izravnato-konveksan do izravnat, bez ili samo s nejasnom grbicom na sredini, površina je fino baršunasta na sredini, prema rubu je vlaknasta, ljuskava ili čak čekinjasta, vremenom se polako razlaže i raspucava, žuto-smećkast, oker-smećkast do zagasito žut, rub je podvijen, ubrzo se izravna.

Stručak: 2-6 cm visok i 3-4 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi, gomolj nije obrubljen, pahuljast gotovo do baze, koprena nije prisutna, žućkast ili svijetlo narančasto-oker na vrhu, prema dolje je svjetliji do gotovo bjelkast na bazi.

Listići: Gusti, 30-45 ih dopire do stručka, široki su 2-4 mm, nisu ili su blago trbušasti, usko su prirasli, rijetko su široko prirasli, sivkasto-žuti do žuto-smeđi, na kraju su sa slabim maslinastim odsjajem, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, često su nejasno sužene na sredini, stožaste na jednom kraju, glatke, 10-12.5 x 5-6.5 µm, Q = 1.6-2, Qe = 1.8, bazidije su 4-sporne, 25-30 x 8-10 µm, pleurocistide su 40-77 x 10-20 µm, valjkasto-batinaste, usko su vretenaste do gotovo trbušaste, debelih stijenki, debljine do 3.5 µm, bezbojnih do žućkastih stijenki, s kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su kruškolike do široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do baze stručka, slične su cheilocistidama, ali nešto manje debelih stijenki, cauloparacistide su također prisutne na bazi stručka, ali ponekad vrlo rijetke; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris je jak, na gorke bademe, a okus slab na spermu.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, lijeskom ili grabom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je prvenstveno po mirisu mesa na gorke bademe.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 79.1. Inocybe hirtella var. hirtella

Inocybe hirtelloides - created on June 2022 in langekil, Hvaler, Øs, Norway by Kari Ekeberg Nilsen

LAŽNA BADEMOVA CJEPAČA

Inocybe hirtelloides Stangl & J.Veselský

Etimologija: Po sličnosti s bademovom cjepačom (Inocybe hirtella).

Klobuk: 1.5-3 cm širok, isprva je stožasto-zvonolik, ubrzo se raširi, na kraju je izravnato-konveksan, ispupčen na sredini, površina je glatka, slabo je vlaknasta, vremenom ne postaje ljuskava, čak ni na rubu nije radijalno brazdast, žuto-okerast, prema rubu je slamnatožut.

Stručak: 1-3.5 cm visok i 2-4 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi, gomolj je ponekad nejasno obrubljen, čitav je pahuljast, ali samo nejasno u donjoj trećini, svijetložut ili sivkasto-žut, na gomoljastoj je bazi bijel.

Listići: Gusti, široki su 3-4 mm, usko su prirasli, u mladosti su sivkasti ili sivkasto-žućkasti, zatim su okerasti do smećkasti, ponekad su sa slabim maslinastim odsjajem, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, ponekad su ulegnute na sredini, stožaste na jednom kraju, glatke, 7-10 x 4-6 µm, Q = 1.5-2, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 26-31 x 7-9 µm, pleurocistide su 35-55 x 10-20 µm, široko su vretenaste, do vretenasto-batinaste, gotovo bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 5 µm, s vršnim kristalima, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, caulocistide se spuštaju gotovo do baze stručka, izraženo se razlikuju od cheilocistida, valjkaste, 48-76 x 8-15 µm, često su donekle nepravilno iskrivljene, djelomično su račvaste na vrhu, samo na vrhu stručka su također uočene i cheilocistoidne hife; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do žućkasto; miris slab, blago je kiseo, podsjeća na lišće pelargonije, nikada na gorke bademe, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto, od lipnja do kolovoza, tipično u parkovima i vrtovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično lipom.

Doba rasta: 6, 7, 8

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po prilično kratkim, bezbojnim pleurocistidama i drugačijim caulocistidama. Slična je purpurna cjepača (Inocybe muricellata), koja ima pleurocistide u obliku boce sa žutom stijenkom i cheilocistoidne hife.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 82. Inocybe hirtelloides Stangl & Veselský

Inocybe huijsmanii - created on August 2023 in Suserup skov, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

HUIJISMANOVA CJEPAČA

Inocybe huijsmanii Kuyper

Etimologija: U čast nizozemskog mikologa H.S.C. Huijsmana (1900.-1986.). Po imenu.

Klobuk: 1-3 cm širok, stožast u mladosti, zatim je stožasto-konveksan do izravnato-konveksan i izraženo grbav na sredini, površina je s mjestimičnim ružičasto-ljubičastim mrljama, osobito na sredini zbog ostataka ovoja, radijalno baršunasto-vlaknasta, vremenom postaje slabo ljuskava, glatka na sredini, na rubu nije brazdasta, svijetložut ili svijetlosmeđ, prema rubu je gotovo bjelkast.

Stručak: 3-4.5 cm visok i 1.5-2.5 mm debeo, čvrst, valjkast, malo je zadebljan do nejasno polugomoljast na bazi, na vrhu je nejasno pahuljast, ispod je uzdužno bijelo vlaknast, većim dijelom je bjelkast, ružičasto-ljubičast na vrhu.

Listići: Umjereno su gusti, 25-35 ih dopire do stručka, široki su 2-3 mm, usko su prirasli, u mladosti su bjelkasti s vrlo slabom ljubičastom nijansom, ubrzo su žućkasto-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, manji dio je s nejasnom vršnom papilom, glatke, 8.5-11 x 4.4-5.8 µm, Q = 1.4-2, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 22-30 x 7-9 µm, pleurocistide su 49-73 x 12-18 µm, gotovo su vretenaste do trbušaste, rjeđe su nejasnog oblika boce, blago su zadebljanih i bezbojnih stijenki, ali općenito tanjih od 1.5 µm, s vršnim su kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide nisu prisutne, na krajnjem vrhu stručka je s nekoliko jasno izraženih caulocistioidnih hifa, koje se spuštaju manje od 1/10 dužine; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, ružičasto-ljubičasto u vrhu stručka; miris i okus su slabi na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično lijeskom, na prilično kiselom glinenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je sivoljubičasta cjepača (Inocybe griseolilacina), od koje se razlikuje po mnogo glatkijem i svjetlijem klobuku, manje izraženim ljubičastim nijansama u stručku i pleurocistidama s nešto tanjim stijenkama. Miris je također donekle drugačiji, ali ta karakteristika nije potpuno pouzdana.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 48. Inocybe huijsmanii Kuyp.

Inocybe hystrix - created on October 2015 in Bromarv, Riilahti, Riilahden kartanon tilukset, Finland by Jarkko Korhonen

BODLJIKAVA CJEPAČA

Inocybe hystrix (Fr.) P.Karst.

Etimologija: hystrix (lat.) = dikobraz, jež. Po izgledu dekoracije na klobuku.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, konveksan do izravnat, bez grbice ili je nejasno ispupčen na sredini, površina je s tamnosmeđim ljuskama na svijetlosmeđoj osnovi, ljuske na sredini su uspravne, šiljaste i spojene u snopiće, prema rubu su prilegnute i vunastije, rub malo prelazi preko listića, a ponekad je i resast.

Stručak: 2-6 cm visok i 3-5 mm debeo, čvrst, valjkast do batinasto zadebljan na bazi, vunast, površina je s istim tamnosmeđim ljuskama kao na klobuku, nije pahuljast na vrhu, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, oker do smećkast, osobito na donjoj polovici.

Listići: Gusti, 30-70 ih dopire do stručka, široki su 2-3 mm, nisu trbušasti, široko su prirasli, bjelkasti u mladosti, zatim su svijetlosmeđi ili sivkasto-smeđi, oštrica je pahuljasta i bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 8-12 x 5-7 µm, Q = 1.4-1.9, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 24-35 x 7-10 µm, pleurocistide su 60-90 x 10-22 µm, valjkaste, oblika boce, bezbojnih do žućkastih i debelih stijenki, debljine do 2 µm, s vršnim su kristalima, umjereno su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, umjereno su brojne, paracistide su usko batinaste, ponekad su čak i gotovo valjkaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su odsutne čak i na krajnjem vrhu, prisutne su samo rijetke, valjkaste slabo izražene caulocistoidne hife; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris nije izražen ili slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, ponekad i crnogoričnim, obično bukvom, hrastom, lijeskom grabom ili smrekom.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po varijacijama u dužini spora i cistida pa se potvrđivanje određenih varijeteta i formi ne čini se opravdanim.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 45. Inocybe hystrix (Fr.) P. Karst.

Inocybe ianthinopes - created on September 2017 in Kongens Lyngby, Denmark by Tobias Bøllingtoft

LJUBIČASTONOGA CJEPAČA

Inocybe ianthinopes Pancorbo, G.Muñoz & Esteve-Rav.

Etimologija: ianthinos (gr.) = ljubičast, boje ljubičice + -pes (lat) = stopalo, stručak. Po boji stručka

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je stožast, kasnije široko konveksan ili proširen, obično je s prilično izraženom velikom grbicom na sredini, ali ponekad i s niskom i širokom, na kraju je ulegnut oko grbice, površina je u mladosti ponekad s obilnim sivkastim, često brzo prolaznim ostacima ovoja koji površini isprva često daju gotovo baršunasti do vunasti izgled, ubrzo zatim je sitno pustenasta do glatka ili fino raspucana, rijetko se rascjepljuje, a zatim je ljuskava, vremenom se vlakna obično izližu na rubu, u mladosti je s ostacima bjelkaste koprene, smeđ do tamnosmeđ s ili bez crvenkaste nijanse, također je sivkasto-smeđ zbog ostataka ovoja, vremenom izblijedi prema rubu, rub je isprva uglavnom podvijen, ponekad je blago zakrivljen, kasnije je ravan ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 2-6 mm debeo, često prilično debeo, valjkast, često se širi prema bazi, u mladosti je gusto prekriven bjelkastim dlačicama, kasnije je uzdužno crtast, slabo je ljuskav ili gol, pahuljast samo na krajnjem vrhu, u mladosti je uglavnom čitav intenzivno plavkasto-ljubičast, kasnije izblijedi, a zatim je svijetlosmeđ do crvenkasto-smeđ ili s ružičasto-ljubičastim odsjajem na vrhu.

Listići: Razmaknuti, oko 30-45 ih dopire do stručka, trbušasti, pomalo su debeli, prirasli, isprva su bjelkasti ili krem, kasnije su svijetlo sivkasto-smeđi do smeđi, oštrica je resasta, bjelkasta do boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, uglavnom su duguljaste i slabo sužene na sredini, gotovo šiljaste ili tupe na vrhu, glatke, 8-10.5 x 4.5-6 µm, Me = 9.5 x 5.3 µm, Q = 1.4–2.2, Qe = 1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, 25–32 × 7–11 µm, oštrice listića su sastavljene od cheilocistida i brojnih bezbojnih, batinastih paracistida s tankim stijenkama, pleurocistide su 39–68 x 10–19 µm, uglavnom su usko trbušaste ili vretenaste, ponekad su oblika boce, često s prilično dugim vratom s nezadebljanom stijenkom, ponekad su malo deformirane s vrlo dugim vratovima, ali i s prilično kratkim vratom ili čak bez vrata, uglavnom su s kratkim bazalnim stalkom, na vrhu su općenito široke, vrh je obično s kristalima, stijenke su debljine do 1.5 µm na vrhu, ali obično su prilično tanke, svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, cheilocistide su slične veličine, ali promjenjivijeg oblika, pileipelis je sastavljen od epicutisa koji se sastoji od paralelnih hifa širokih 4–11 µm, inkrustiranih i s tamnim do gotovo crnkasto-smeđim pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim elementima, caulocistide su prisutne samo na krajnjem vrhu stručka, 45–90 × 10–15 µm, oblika boce, trbušaste ili vretenaste, uvijek su izmiješane s vrlo dugim i uskim cistidama s nezadebljanim stijenkama, obično su s kratkim bazalnim stalkom, na vrhu su često s kristalima, stijenke su debljine do 1 µm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, izmiješane su s brojnim batinastim do gotovo kuglastim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, plavkasto-ljubičasto blizu vrha i u kori stručka, barem kod mladih primjeraka, inače je prljavo bjelkasto, osušeno je tamnosmeđe s crvenkastom nijansom u klobuku i iste boje ili malo svjetlije u stručku, ne pocrni; miris i okus su na spermu, barem na prerezu.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, uglavnom skupno, rijetko pojedinačno, na travnjacima, u parkovima ili na grobljima, ali i na prilično vlažnom tlu uz rijeke ili jezera, u simbiozi gotovo isključivo s bjelogoričnim drvećem, obično grabom, lijeskom ili vrbom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po smeđem do tamnosmeđem klobuku, često s obilnim sivkastim ostacima ovoja u mladosti, vremenom postaje fino pustenast do gol ili nazubljen na rubu, te pahuljastom stručku samo na krajnjem vrhu, gdje je isprva plavkasto-ljubičast. Glatke spore su uglavnom duguljaste s malim ulegnućem na sredini, a cheilocistide su često s dugim vratom i često s prilično tankim nezadebljanim stijenkama. Raste u parkovima, na grobljima i obalama rijeka i jezera ispod bjelogoričnog drveća. Prije je opisana vrsta često zamjenjivana za sitnu cjepaču (Inocybe pusio), koja se razlikuje po prisutnosti caulocistida duž čitavog stručka, a cheilocistide su šire, uglavnom vretenaste i bez vrata. Po makroskopskim i mikroskopskim značajkama donekle slična crtastonoga cjepača (Inocybe grammopodia), koja raste pored hrasta na istoj vrsti staništa. Međutim, boja pileusa je obično svjetlija, ostaci ovoja su manje obilni pa površina u mladosti nije gotovo vunasta, stručak je samo ružičasta blizu vrha u mladosti, a spore nisu toliko duguljaste, prosječno su nešto kraće i stoga s drugačijim Q. Vrste iz skupine kovrčaste cjepače (Inocybe cincinnata), koja osim tipične vrste sadrži Gejinu cjepaču (Inocybe gaiana) i vapnenačku cjepaču (Inocybe tiburtina), razlikuju se po hrapavijoj površini klobuka, a osobito po tipičnim uskim kopljastim cheilocistidama debljih stijenki. Lampetijina cjepača (Inocybe lampetiana) raste na kiselom močvarnom tlu uz johu, a cheilocistide su joj često gotovo valjkaste. Ametistna cjepača (Inocybe amethystina) razlikuje se po debljim stijenkama cheilocistida, koje imaju kraće vratove s nezadebljanim stijenkama, klobuk je sa sitnim prilegnutim ljuskama na sredini, a prema rubu je vlaknast. Prženičina cjepača (Inocybe knautiana) je s obilnim bjelkastim ostacima ovoja, prosječno dužim sporama, a i cheilocistidei su prosječno duže i s kratkim vratom, dok Inocybe sitibunda ima više kopljaste cheilocistide i prosječno manje spore, kao i šire caulocistide bez nezadebljanih stijenki. Sivoljubičasta cjepača (Inocybe griseolilacina) i Inocybe dryadiana razlikuju se po hrapavijoj površini klobuka i mnogo svjetlijim bojama klobuka, a sivoljubičasta cjepača i po glavičastim cheilocistidama i prosječno manjim sporama. jedna od bližih srodnica je Inocybe neorufula, koja ima mnogo veće spore i nema plavkasto-ljubičasti stručak blizu vrha.

Inocybe impexa - created on July 2015 in Marjaniemi, Finland by Tapio Kekki

RAŠČUPANA CJEPAČA

Inocybe impexa (Lasch) Kuyper

Etimologija: impexa (lat.) = nezašešljan, beuredan, raščupan. Po izgledu površine klobuka.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je polukuglast do konveksan, kasnije je izravnat i bez grbice na sredini, površina je jako vlaknasta do ljuskava, vodenasta, po vlažnom je vremenu sivo-smeđ, crvenkasto-smeđ ili oker-smeđ, a po suhom svijetlo sivo-smeđ, svijetlosiv ili gotovo sivkasto-bijel.

Stručak: 1.5-2.5 cm visok i 3-8 mm debeo, čvrst, valjkast, malo je ukorijenjen u pijesku, grubo je bijelo vlaknast, nije pahuljast na vrhu, koprena je prisutna u mladosti, boje je klobuka, sivo-smeđ do oker-smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, prirasli do slobodni, trbušasti, isprva su svijetlooker, zatim su žuto-smeđi do smećkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, ponekad su minimalno višekutne, gotovo tupe na jednom kraju, glatke, 12-20 x 5.5-7.5 µm, Q = 1.7-2.5, Qe = 2.2, bazidije su 4-sporne, 31-44 x 10-14 µm, pleurocistide su valjkaste, batinaste ili vretenaste, debelih stijenki, debele do 4 µm, s gotovo bezbojnom stijenkom, na vrhu su s kristalima, 50-85 x 15-25 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su rijetke, paracistide su široko batinaste do kruškolike, s blago zadebljanim, smećkastim stijenkama, caulocistide su odsutne; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, okerasto do sivo-smeđe, osušeno je bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, na pješčanim terenima s niskom vegetacijom, u simbiozi s puzavom vrbom (Salix repens), ali ponekad i bez ikakvog drveća u blizini.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Opisana je vrsta do sada bila poznata kao Inocybe maritima. Kako je Fries potvrdio epitet maritimus, opisana je vrsta, kao autonomna vrsta, dobila epitet impexa, pri čemu je najraniji legitimni epitet impexus.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 28. Inocybe impexa (Lasch) Kuyp.

Inocybe incarnata - created on August 2023 in Allindelille Fredskov, Denmark by Thomas Kehlet

MESNATOCRVENKASTA CJEPAČA

Inocybe incarnata Bres.

Etimologija: incarnatus (lat.) = mesnat, boje mesa. Po boji klobuka.

Engleski naziv: Balsamic Fibrecap

Klobuk: 3-10 cm širok, isprva je konveksno-zvonolik, kasnije je rašireno konveksan do izravnat i široko ispupčen na sredini, površina je svilenkasto-vlaknasta na sredini, prema rubu je ljuskava, žućkasto-narančast, narančasto-smeđ, mesnatocrvenkast do crvenkasto-smeđ.

Stručak: 4-8 cm visok i 6-15 mm debeo, čvrst, valjkast, umjereno je ukorijenjen, na vrhu je bijelo pahuljast, ispod je gladak do svilenkasto-vlaknast, bijel s ružičastom nijansom, od baze postaje crvenkasto-smeđ.

Listići: Gusti, široki, prirasli, isprva su krem do sivkasto-smeđi, kasnije su s ružičastom nijansom, a na kraju hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, bademaste do jajolike, glatke, iznutra su vrlo sitno granulirane, 8-10 x 5.5-7.5 μm, Q = 1.2-1.5, Qe = 1.3, bazidije su batinaste, oko 40 x 8 μm, cheilocistide su vretenaste do trbušaste, 50-75 x 15-25 μm, s vršnim su kristalima, s bezbojnim stijenkama u amonijaku, debljine su 2-3 µm, pleurocistide su 40-70 x 14-25 µm, u obliku su široke boce, s do 2.5 µm debelim stijenkama, bezbojne u KOH; otrusina je smeđa.

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo u klobuku, na prerezu postane intenzivno crveno, u stručku je već na početku crveno; miris je vrlo ugodan, na kuhane kruške, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen, od kolovoza do studenog, pojedinačno ili u skupinama, u šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, uglavnom na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Slične su Inocybe piriodora var. incarnata, koja se razlikuje po većim dimenzijama, zasićenijoj boji i intenzivnijem mirisu, te se od istobojne Inocybe trinii, koja se razlikuje po drugačijem mirisu.

Inocybe inodora - created on October 2018 in Grefsen kirkegård, Oslo, Os, Norway by Javier Tove Jacobsen

BEZMIRISNA CJEPAČA

Inocybe inodora Velen.

Etimologija: in (lat.) = bez + odorus (lat.) = mirisan. Po mesu bez mirisa.

Klobuk: 2-6 cm širok, isprva je zvonolik, zatim je konveksan, na kraju je izravnato-konveksan do izravnat i s velikom širokom grbicom na sredini, površina je glatka do baršunasta na sredini, prema rubu je vlaknasta do sitno ljuskava, vlakna se često razdvajaju, na rubu je brazdasta, ostaci ovoja su prisutni na sredini, a kod mladih primjeraka i na rubu, ali vremenom nestaju, svijetlooker ili smeđ, na kraju je oker-smeđ, svjetliji, gotovo bjelkast na sredini zbog ostataka ovoja.

Stručak: 2.5-7 cm visok i 3.5-10 mm debeo, čvrst, valjkast, gomoljasto zadebljan na bazi, čitav je pahuljast, pahulje su teško uočljive, osobito na donjoj trećini (koristiti ručno povećalo), koprena nije prisutna čak ni kod mladih primjeraka, bijel u mladosti, vremenom postaje svijetlo okerasto-smećkast.

Listići: Umjereno su gusti, 40-45 ih dopire do stručka, trbušasti, usko su prirasli, sivkasto-žućkasti u mladosti, na kraju su sivkasto-smeđi, bez maslinastog odsjaja, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, ponekad su sužene na sredini, nejasno su stožaste na jednom kraju, glatke, 10-13.5 x 5.5-7 µm, Q = 1.5-2.1, Qe = 1.8, bazidije su 4-sporne, 25-34 x 10-12 µm, pleurocistide su 50-80 x 15-30 μm, vretenaste do trbušaste, nisu u obliku boce, gotovo bezbojnih do žućkastih i debelih stijenki, debljine do 4 µm, rijetko su s vršnim kristalima, rijetke, cheilocistide su slične pleurocistidama, rijetke, paracistide su široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, vrlo brojne, caulocistide se spuštaju dalje od polovice stručka i pomiješane su s cauloparacistidama, slične su cheilocistidama, postupno se pretvara u jasno izražene, valjkaste do gotovo vretenaste caulocistoidne hife, debelih stijenki, s kristalima po površini, koje se spuštaju čak do baze stručka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do žućkasto-okerasto; miris i okus nisu izraženi ili su slabi na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, na obalnim pješčanim nanosima, livadama i pašnjacima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično puzavom vrbom, te s planinskim biljkama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je injasta cjepača (Inocybe pruinosa), od koje se razlikuje po manje izraženim ostacima ovoja i širim sporama. Obje su vrste blisko povezane i daljnja istraživanja bi na kraju mogla pokazati da ih je bolje smatrati varijantama jedne vrste. Primjerci koji rastu na obalnim pješčanim nanosima makroskopski su vrlo slični kasnoj cjepači (Inocybe serotina), od koje se razlikuje po manjim sporama i manje voluminoznim cistidama. Primjerci koji rastu na višim planinskim predjelima mogli bi se zamijeniti s Inocybe frigidula, koja ima caulocistide samo na gornjoj šestini stručka.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 66. Inocybe inodora Velen.

Inocybe involuta  - created on August 2023 in Rold Vesterskov, Denmark by Erik Arnfred Thomsen

PODVIJENA CJEPAČA

Inocybe involuta Kuyper

Etimologija: involvere (lat.) = umotati, saviti prema unutra. Po povijenom rubu klobuka.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, u početku je gotovo stožast do zvonolik ili valovit, kasnije je široko konveksan do proširen, u početku je bez, a zatim ponekad s uglavnom izraženom širokom grbicom na sredini, na kraju je ulegnut oko grbice, površina je u mladosti s tankim slojem bjelkastih ostataka ovoja, kasnije se uočava u vidu bjelkastih pahulja ili kao slabi prsten oko ruba, isprva je glatka, kasnije je sitno vlaknasta ili raspucana prema rubu, ali uglavnom s vlaknima koja se ne razilaze ili su jedva razdvojena, u mladosti je s bjelkastom koprenom, vrlo je promjenjive boje, gotovo slamnatožut, svijetlo oker-smeđ, smeđ, sivkasto-smeđ do svijetlosmeđ ili crvenkasto-smeđ, rub je isprva često snažno i naglo podvijen ili savijen prema dolje, zatim je ravan ili izvrnut prema gore.

Stručak: 2–5 cm visok i 2–6 mm debeo, valjkast ili zakrivljen, ponekad se lagano zadebljava prema bazi, u početku je u potpunosti bjelkast i vlaknast, kasnije je crtast ili gladak, pahuljast je samo na krajnjem vrhu ili slabije do oko sredine, a vrlo rijetko i nešto niže, prvo je mesnatocrvenkast, kasnije je često uglavnom ružičast ili ružičasto-crvenkast, osobito na vrhu, na samom vrhu je svjetliji, često bjelkast, na bazi je vlaknast.

Listići: Umjereno su gusti do razmaknuti, oko 30-40 ih dopire do stručka, trbušasti, debeli, prirasli, obično se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem, u početku su bjelkasti, zatim su sivkasti, svijetlo sivkasto-smeđi, ali i žućkasti ili oker, često su s hrđastosmeđim mrljama, oštrica je često neravna ili nazubljena, bjelkasta ili boje lica, ponekad čak i tamnosmeđa.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, često su lagano sužene na sredini, gotovo su zašiljene ili tupe na vrhu, kod primjeraka koji su rasli na pijesku mogu biti malo deformirane, glatke, 8.5-11 x 5-6.5 µm, Q = 1.4–1.9, Qe = 1.7, bazidije su općenito 4-sporne, ponekad i 2-sporne i tada nešto veće, 25–35 × 7–12 µm, pleurocistide su 45-80 x 11-27 µm, uglavnom su vretenaste ili trbušaste, također su oblika boce, obično su široke na vrhu, sa ili bez kratkog ili duljeg vrata, s ili bez bazalne stapke, obično je s vršnim kristalima, stijenke su debljine do 4 µm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, cheilocistide su slične veličine kao pleurocistide, ali ponekad promjenjivijeg oblika, izmiješane su s brojnim bezbojnim batinastim, valjkastim ili gotovo kuglastim paracistidama s tankim stijenkama, pileipelis je sastavljen od epicutisa, koji se sastoji od 4–10 µm širokih hifa prekrivenih oker do smećkastim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka ili se rijetko protežu do sredine, vrlo su rijetko prisutne i nešto niže, 45–80 × 10–20 µm, vretenaste, trbušaste ili oblika boce, s kratkim bazalnim stalkom, obično su s vršnim kristalima, stijenke su debljine do 2 µm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto ili sivkasto do vrlo svijetlo slamnatožuto u klobuku, svijetlo ružičasto-smeđe do crvenkasto-ružičasto u stručku, osobito blizu vrha, osušeno je smeđe do tamnosmeđe sa slabom crvenkastom ili ružičastom ili čak ljubičastom nijansom u klobuku i iste bojne ili malo svjetlije u stručku, ne pocrni, ali neki stručci postanu ružičasto-crveni; miris je na spermu sa slatkastom komponentom, osobito na prerezu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u simbiozi s crnogoričnim drvećem, obično borom ili smrekom, na suhom, pjeskovitom ili šljunčanom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po svijetlo slamnatožutom do crvenkasto-smeđem klobuku, glatkoj površini klobuka, samo djelomično sitno vlaknastoj ili naboranoj prema rubu, često izraženom kontrastu boja između bjelkastih listića i crvenkasto-ružičastog stručka, prilično široko razmaknutim i debelim listićima i rastu gotovo isključivo ispod crnogoričnog drveća (bor, smreka). Moguća je zamjena s Astraisovom cjepačom (Inocybe astraiana), koja je sa svjetlijom površini klobuka, bez izraženog kontrasta boja između bjelkastih listića i crvenkastog stručka, prosječno manjim sporama, kraćim cheilocistidama i rastu samo ispod bora, Inocybe nemorosa, koja je s prosječno kraćim sporama i kraćim, uglavnom vretenastim cheilocistidijama sa stijenkama koje su znatno zadebljane prema vrhu i tako se djelomično dodiruju, ranom cjepačom (Inocybe nitidiuscula), koja je s manje izraženim kontrastom boja između listića i gornjeg dijela stručka, tanjim, često gotovo kopljastim cheilocistidama, čije se stijenke često naglo zadebljavaju, a zatim se dodiruju na vrhu vrata, kao i uglavnom vitkim gotovo valjkastim ili vretenastim caulocistidijama, bezmirisnom cjepačom (Inocybe inodora), koja je s obilnim bjelkastim ostacima ovoja, često uočljivim na sredini klobuka, žućkasto-oker ili narančasto-smeđom bojom klobuka, potpuno sitnim stručkom i većim sporama, bazgovom cjepačom (Inocybe rufuloides), koja je s većim sporama i obično kraćim, često gotovo glavičastim cheilocistidama, te zakašnjelom cjepačom (Inocybe tarda), koja je s tamnijom bojom klobuka, često većim sporama, često vitkim vretenastim ili valjkastim cheilocistidama, a raste samo u blizini bora.

Inocybe ionolepis - created on October 2025 in Røde Mølle, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

LJUBIČASTOLJUSKAVA CJEPAČA

Inocybe ionolepis Cullington & E.Larss.

Etimologija: iono (gr.) = ljubičica + lepis (gr.) = ljuska, kora. Po dekoraciji na površini klobuka.

Klobuk: 1.5-3.5 cm širok i do 1.5 cm visok, isprva je zvonolik, kasnije je konveksan do raširen, s malom je grbicom na sredini, površina je glatka, svilenkasto-vlaknasta na sredini, crtasta i s prilegnutim ljuskama prema rubu, žućkasto-smeđ do ljubičasto-smeđ na sredini, manje je smeđ i više ljubičast prema rubu.

Stručak: 2-4 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, na bazi je obično sa slijepljenom zemljom, nije gomoljast, pahuljast samo na vrhu, čitav je crtast, bijel s ljubičastom nijansom.

Listići: Umjereno su gusti, blago su trbušasti, prirasli, svijetlo sivkasto-krem s jakim ljubičastim odsjajem, oštrica je boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste do eliptične, zaobljene su na krajevima, glatke, 8.5-11 x 4.5-6 µm, Q = 1.8-2, Qe = 1.8, bazidije su 4-sporne, cheilocistide i pleurocistidije su oblika boce do ampule, prilično kratke, 48-71 x 11-16 µm, sa stijenkama debljine do 2-3.5 µm na vrhu, ispod su tanje, s kristalima na vrhu, cheilocistide su izmiješane s kruškolikim paracistidama s tankim stijenkama, caulocistide su prisutne na gornjoj trećini stručka, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, s ljubičastom je nijansom, osobito u stručku; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, na tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Od svih poznatih vrsta cjepača samo je sedam vrsta s kombinacijom glatkih spora s ružičastom ili ljubičastom nijansom na nekom dijelu plodnog tijela. Od tih sedam vrsta samo dvije imaju ljuskave klobuke, to su kovrčasta cjepača (Inocybe cincinnata), koja ima ujednačeno smeđ klobuk s izraženim ljuskama, a ljubičaste nijanse su ograničene na gornju trećinu stručka, ima izrazito tamnosmeđu oštricu listića zbog mješavine cheilocistida s debelim stijenkama i velikih kuglastih paracistida s tankim stijenkama, a obje vrste cistida su obično s izraženo smeđim sadržajem. Druga ljuskava i ljubičasta vrsta je sivoljubičasta cjepača (Inocybe griseolilacina), koja je obično prilično malih dimenzija, sa sivkasto-smeđim klobukom s blagom ljubičastom nijansom, malim smeđim ljuskama na sredini, često s neravnim rubom klobuka, s ljubičastim odsjajem na gornjoj trećini stručka, izraženim mirisom na lišće pelargonije nakon branja i obično karakteristično trbušastim cistidama. Obje iznad navedene vrste su bez caulocistida ispod gornje trećine stručka.

Inocybe jucunda - created on October 2025 in Landkildegård, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

UGODNA CJEPAČA

Inocybe jucunda Bandini, B.Oertel & U.Eberh.

Etimologija: iucunda (lat.) = ugodna, ljupka. Po lakoći determinacije.

Klobuk: 1-4 cm širok, u početku je gotovo kuglast ili zvonolik, kasnije je široko konveksan ili raširen, u početku bez, zatim s više ili manje izraženom širokom grbom, površina je u mladosti s vrlo tankim i prolaznim bjelkastim ostacima ovoja, u početku je gotovo svilenkasto glatka, crvenkasto-smeđ do tamnosmeđ s više ili manje intenzivnim crvenkastim odsjajem, općenito vremenom postaje više ili manje izblijeđen prema rubu ili izraženo pojasast, pa se čini dvobojnim, rub je prvo slabo podvijen, zatim je savijen prema dolje do izravnat ili također izvrnut prema gore.

Stručak: 2-5 cm visok i 2-6 mm debeo, valjkast, zakrivljen, na bazi općenito nije zadebljan, u početku je u potpunosti bjelkast i vlaknast, kasnije je gladak, čitav je pahuljast, rijetko u donjoj polovici, bjelkast do prljavo bjelkast, vremenom postaje svijetlosmeđ.

Listići: Gusti, oko 40-50 ih dopire do stručka, usko do normalno prirasli, trbušasti, u početku su bjelkasti, ubrzo su sivkasti do svijetlosmeđe pjegavi, oštrica je nazubljena, ponekad je neravna, bjelkasta ili boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo bademaste, često su karakteristično trbušaste, oblika sjemenki jabuke, vrh je obično tup, ponekad je gotovo zašiljen, glatke, 7.5-10 x 5-6 μm, Q = 1.3-1.8, Qe = 1.6, bazidije su općenito 4-sporne, 24-30 x 7-10 μm, pleurocistide su uglavnom prilično vitke, trbušaste, također su oblika boce, često s dugim, ponekad blago valovitim vratom, bez ili samo s kratkom bazom, obično su široke na vrhu, vrh je općenito s kristalima, stijenke su debele do 3 μm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 35-90 x 9-18 μm, cheilocistide su slične veličine i oblika kao pleurocistide, pomiješane su s brojnim bezbojnim batinastim, valjkastim ili gotovo kuglastim paracistidama tankih stijenki, pileipelis je sastavljen od epicutisa, koji se sastoji od hifa širokih 4.5-13 μm, uglavnom slabo prekrivenih smeđim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su duž cijele duljine stručka, ali rijetke u donjoj polovici, uglavnom su duge i vitke, gotovo valjkaste do oblika boce, djelomično su s blago valovitim stijenkama, bez ili samo s kratkim vratom i često sa skraćenom ili zaobljenom bazom, vrh je bez ili samo s malim kristalićima, stijenke su debljine do 1.5 μm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 45-90 x 8-15 μm, pomiješane su s dugim, lančanim elementima kao i s gotovo batinastim paracistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do prljavo bjelkasto u klobuku i stručku; miris nije izražen ili je na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom, hrastom, lijeskom ili lipom, na vapnenastom i vlažnom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po gotovo baršunastom do pojasastom crvenkasto-smeđem klobuku, prema rubu vremenom postane mnogo svjetliji, pa je često dvobojan, potpuno pahuljastom stručku, ali rijetko u donjoj polovici, glatkim sporama, često u obliku sjemenki jabuke i vitkim cheilocistidama, trbušastim ili u obliku boce. Raste na vapnenastom, često pomalo vlažnom tlu ispod bjelogoričnog drveća. Po ovoj se kombinaciji karakteristika razlikuje od sličnih vrsta, kao što su Inocybe perchtana, koja je s bjelkastim ostacima ovoja, mesom stručka koje trljanjem ili na ozlijeđenom mjestu često pocrveni, sporama koje nisu u obliku sjemenke jabuke i staništem na višim planinskim predjelima, uglavnom u blizini smreke, te rana cjepača (Inocybe nitidiuscula), koja po površini klobuka nije vlaknasta ili nije tako jako raspucana, s crvenkastim stručkom na vrhu, često gotovo kopljastim cheilocistidama s često naglo zadebljanim vrhom, većim sporama koje nisu u obliku sjemenke jabuke.

Inocybe knautiana - created on October 2022 in Store Dam, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

PRŽENIČINA CJEPAČA

Inocybe knautiana Bandini & B.Oertel

Etimologija: Knautia (lat.) = rod biljaka, obična prženica (Knautia arvensis). Po stručku koji je ljubičaste boje poput cvijeta biljke.

Klobuk: 0.5-3.5 cm širok, isprva je gotovo stožast ili zvonolik, zatim je široko konveksan, kasnije je proširen i uglavnom s izraženom velikom grbicom na sredini, na kraju je ulegnut oko grbice, površina je u mladosti s obilnim bjelkastim ostacima ovoja uglavnom na grbici, ubrzo nestaju, fino je pustenasta, kasnije je brazdasta do raspucana prema rubu i otkriva svjetliju tramu ispod, u mladosti je s ostacima sivkaste koprene, prvo je smeđ do tamnosmeđ s ili bez crvenkaste nijanse, često je nešto tamnije smeđ na grbici kad ostaci ovoja nestanu, vremenom postaje mnogo svjetliji, do gotovo kremast, osobito prema rubu, rub je isprva blago podvijen, ubrzo se izravna ili čak izvrne prema gore.

Stručak: 2.5-5 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, nekad je zakrivljen, ponekad je prilično debeo, u mladosti je grubo bjelkasto dlakav, kasnije je crtast ili gol, samo je na vrhu pahuljast, isprva je na vrhu uglavnom intenzivno ljubičast, boja se zadržava, ali je slabo uočljiva u starosti, ponekad vremenom potpuno nestane, ispod je isprva bjelkast, kasnije je svijetlo slamnatožut.

Listići: Umjereno su gusti, 40-50 ih dopire do stručka, široko su zaokruženi uz stručak, prirasli, isprva su bjelkasti, kasnije su sivkasto-smeđi do sivo-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste do eliptične, nekad su slabo sužene na sredini, na jednom su kraju tupe do gotovo zašiljene, glatke, 8-11 x 4.5-6 μm, Me = 9.8 x 5.5 μm, Q = 1.5–2.2, Qe = 1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, 25–34 × 7–11 μm, oštrica je sastavljena od cheilocistida i brojnih bezbojnih, duguljastih, batinastih, valjkastih paracistida s tankim stijenkama, pleurocistide su 45–76 x 9–21 μm, vretenaste do trbušaste, bez vrata na gornjem dijelu, obično su sa prilično kratkim vratom, širim na vrhu i s kratkim stapkom na bazi, s vršnim su kristalima, stijenke su debljine do 1.5 μm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, cheilocistide su sličnog izgleda i veličine, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 4.5–11 μm, jakom inkrustiranim i s tamnosmeđim pigmentom, suckutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, 50–80 × 9–13 μm, obično su duge i prilično tanke, pomalo nepravilne, trbušaste, vretenaste ili valjkaste s nezadebljanim stijenkama, vršno su obično s kristalima, stijenke su debele do 1 μm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, pomiješane su s brojnim duguljastim batinastim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, svjetloljubičasto ili intenzivno (u mladosti) ljubičasto u kori vrha stručka, a bjelkasto ispod, osušeno je tamnosmeđe s crvenkastom nijansom u klobuku, a u stručku svjetlije boje, ne pocrni; miris je neobičan, nije na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, uvijek na vapnenastom tlu ili tlu s visokim pH.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po fino baršunastoj do pustenastoj, smeđoj površini klobuka s obilnim bjelkastim ostacima ovoja u mladosti, ljubičastom stručku barem na vrhu ili u kori, glatkim sporama, cheilocistidama sa širokim vratovima, obično s prilično tankim stijenkama i kratkim stalkom na bazi, slaboj reakciji stijenki s KOH i rastu ispod bjelogoričnog drveća na vapnenastom tlu. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od svih drugih vrsta s ljubičastim stručkom, kao što su sitna cjepača (Inocybe pusio), koja nema bjelkaste ostatke ovoja na površini klobuka, ima manje spore, a cheilocistide su više vretenaste i s užim vratovima, te sivoljubičasta cjepača (Inocybe griseolilacina), čija površina klobuka vremenom postaje ljuskava ili razložena, sredina klobuka je često s narančastom nijansom, spore manje, a cheilocistide su često batinaste. Inocybe dryadiana je s dosta pjegavim klobukom, nema ostake ovoja, grbica vremenom postaje raspucana, a spore su prosječno kraće. Vrste iz skupine kovrčaste cjepače (Inocybe cincinnata), kao što su Inocybe minima, Gejina cjepača (Inocybe gaiana), Lampetijina cjepača (Inocybe lampetiana) i Inocybe sitibunda, razlikuju se po kopljastim cheilocistidama s debljim stijenkama i jačom reakcijom s KOH.

Inocybe krieglsteineri - created on August 2017 in Hoverdal Plantage, Denmark by David Boertmann

KRIEGLSTEINEROVA CJEPAČA

Inocybe krieglsteineri Fern.Sas.

Etimologija: U čast njemačkog mikologa Germana Josepha Krieglsteinera (1937.-2001.), koji je zaslužan za izradu karte rasprostranjenosti gljiva u Njemačkoj, a njegovo najvažnije djelo je serija "Die Großpilze Baden-Württembergs" (Velike gljive Baden-Württemberga), koju je uredio zajedno s Andreasom Gminderom, Arminom Kaiserom i Wulfardom Winterhoffom. Ovo je monumentalno djelo objavljeno u pet svezaka, a čak i danas predstavlja standardnu referentnu literaturu za tu regiju. Po imenu.

Klobuk: 2-4 cm širok, u početku je stožasto-konveksan, kasnije je spljošten i sa širokom grbicom na sredini, površina je u mladosti s ostacima bjelkastog ovoja na sredini, glatkak do sitno vlaknasta na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta do ljuskava, žućkast u mladosti, kasnije je više oker do svijetlosmeđ, osobito na sredini, rub je podvijen do ravan, vremenom se raspucava.

Stručak: 3.5-6 cm visok i 3-6 mm debeo, valjkast, obično je gotovo obrubljeno gomoljast na bazi i širok do 16 mm, pun, kasnije je šupalj, potpuno je pahuljast, kasnije je uzdužno vlaknast, bjelkast do krem u mladosti, kasnije je žućkasto-oker.

Listići: Umjereno su gusti do razmaknuti, trbušasti, široko su prirasli, bjelkasti u mladosti, kasnije su sivkasto-oker do sivi i na kraju su gotovo boje klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do višekutne, nepravilne, grbave, s do 7 slabo izraženih grbica, 7-11 × 6-8 µm, Q = 1.1-1.6, Me = 9 × 7 µm, Qe = 1.3, bazidije su batinaste, 4-sporne, duge su oko 30 µm, pleurocistide su vretenaste do oblika boce, 41-82 × 13-22 µm, debelih stijenki, debljine 1.8-3.1 µm, slabo reagiraju s amonijakom (NH3), s obilnim su kristalima na vrhu, cheilocistide su slične pleurocistidama, sa stijenkama debljine do 3 µm, obično s umjerenim do obilnim kristalima na vrhu, s brojnim su batinastim paracistidama, caulocistide su prisutne na čitavom stručku, u snopovima su izmiješane s batinastim cauloparacistidama, sličnim pleurocistidama, iako užim i izduženijim, dosežu do 120 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, češće je žućkasto, žuto-smeđe ili smećkasto, osušeno postane gotovo crno; miris i okus nisu izraženi ili su slabi na spermu.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od ožujka do listopada, na pješčanim nanosima i dinama, u simbiozi s borom (Pinus sylvestris), na pjeskovitom i kiselom tlu.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po vršnim kristalima na pleurocistidama, potpuno tamnom stručku, obrubljenom gomolju na bazi i neravnim sporama, te je svrstana u sekciju Marginatae. Dosta je slična pomiješana cjepača (Inocybe mixtilis), zbog čega je Kuyper izvorno nazvao vrstu kao Inocybe mixtilioides nom. prov. Krieglsteiner (1989.) i dao detaljnu analizu, ali nije dao valjani naziv, već je koristio samo privremeni. Međutim, dvije vrste su samo uvjetno slične makroskopski, a osobito mikroskopski. Površina klobuka kod opisane vrste je glatkija, osobito na sredini, a gomolj na stručku nikada nije jasno obrubljen, dok je kod pomiješane cjepače stručak bijel, nikada ne potamni sušenjem, uvijek ima jasno obrubljen gomolj na bazi stručka, spore su nešto uže, oko 7 µm, a cheilocistide uglavnom nisu duže od 60 µm. Vrlo duge caulocistide ko opisane vrste su najvažnija značajka za pouzdano razlikovanje dviju vrsta, jer su cistide kod pomiješane cjepače duge do 65 µm. Također su slične zamjenjiva cjepača (Inocybe praetervisa), koja ima znatno veće spore, duge do 13 µm i uglavnom smeđi klobuk, te žućkasto-crna cjepača (Inocybe xanthomelas), koja također ima veće spore, duge do 12.5 µm i ponekad blago ljuskavu površinu klobuka. Fernández-Sasia (2004.) navodi Pinus radiata i Quercus robur kao mikorizne partnere opisane vrste, dok Udwig (2017.) navodi hrast, brezu, smreku, bor i ariš. Nažalost, izvorni opis ne uključuje detaljan opis tla na kojem je vrsta pronađena. Sve lokacije na kojima je pronađena karakterizira pjeskovito i suho tlo, te blizina bora.