JOHINA LJUSKAVICA

Flammula alnicola (Fr.) P.Kumm.

Etimologija: alnus (lat.) = joha. Po staništu.

Engleski naziv: Alder Scalycap

Klobuk: 2-7 cm širok, polukuglast, mazav i ljepljiv, u mladosti je svijetložut ili sumporastožut, kasnije je žuto-zelenkast do žuto-smećkast, sredina je nešto tamnija, narančasto-smeđa do crvenkasto-smeđa, sa smeđim mrljama na sredini, rub je dugo prekriven s vlaknastim ostacima ovoja.

Stručak: 0.5-1 cm debeo, busenasto je srašten sa drugim stručcima, šupalj, žućkast, kasnije narančasto-crvenkast, ispod prstenaste zone je narančasto-smeđe ljuskav, prema dnu postaje smećkast.

Listići: Žućkasti ili oker, kasnije su hrđastosmeđi, sa smeđim ili narančasto-crvenkastim pjegicama, gusti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 8-9 x 4-5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: U klobuku je žuto, a u stručku narančasto, na pritisak postane lagano žuto-smeđe; miris je slatkast, na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, uglavnom vrbe, johe, lijeske ili breze, rijetko jele i smreke, na stabljikama biljaka, te prividno na zemlji izmiješanom s drvnim ostacima. Primjerke na slikama snimili su Helena Petrić i Slobodan Bjelajac, početkom lipnja, na lokalitetu Ada Međica, Beograd, na vrbi.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete i lako se zamijeni s otrovnim vrstama pa je možda bolje ne konzumiratri ovu vrstu.

Napomena: Pripada u skupinu malih vrsta iz roda Flammula, raste busenasto i ima tipično suženi stručak na vrhu, teško se može zamijeniti s drugim vrstama zbog karakterističnog mirisa na voće. Ova gljiva izaziva traheomikozu johe, koja uzrokuje sušenje i propadanje drva.

LIVADNA PATULJICA

Galerina graminea (Velen.) Kühner

Etimologija: gramineus (lat.) = koji pripada travi, travnat, nalik na travu. Po staništu.

Engleski naziv: Turf Bell

Klobuk: 1-4 cm širok, uglavnom je izravnato-konveksan, malo je zvonolik, ubrzo se otvori, bjelkast, krem-žut, žuto-smećkast ili narančasto-smeđ, isušen je bjelkasto-krem, vodenast, po vlažnom je vremenu upadljivo narebran, ostaci ovoja su nježni.

Stručak: 2-4 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, izdužen, bijel do svijetložut, prema bazi je često nešto tamniji i prljaviji, siv i sivo-smeđ, ostaci ovoja su nježni ili samo u obliku vlakanaca koja se brzo izgube.

Listići: Rijetki, razmaknuti, trbušasti, prirasli, slamnatožuti, žuto-smećkasti ili crvenkasto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, izdužene, glatke, tankih stijenki, s malim kličnim otvorom, 7-10 x 4-5.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, prema dnu stručka je žućkasto-smeđe; miris je slab, a okus je lagano gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla po parkovima, travnjacima, pašnjacima, ispod bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, na vlažnim i travnatim mjestima bogatim mahovinom, često na pješčanim terenima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti. Vrste iz ovog roda se nikada ne smiju konzumirati jer zamjena s otrovnim vrstama može rezultirati i smrtnim ishodom.

Napomena: Dosta je česta gljiva koja raste na različitim staništima, a determinacija je sigurna samo pomoću mikroskopske analize. Opisana vrsta najčešće ima sivi stručak, osobito na bazi, što nije najsigurnija karakteristika za sigurnu determinaciju.

Galerina jaapii - created in Finland by Mika Toivonen

OVJENČANA PATULJICA

Galerina jaapii A.H.Sm. & Singer

Klobuk: 1-3 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je polukuglast, a kada se raširi zvonolik, često s grbicom na sredini, kožica je po vlažnom mazava i ljepljiva, a po suhom vremenu potpuno glatka, svijetlosmeđ, oker-žut, žuto-narančast, žuto-smeđ, crveno-smeđ do tamnosmeđ, sredina je tamnija, vodenasta, dosta izblijedi do žuto-smeđe boje, rub je gladak i blago radijalno narebran.

Stručak: 1-5 cm visok i 1-4 mm debeo, šupalj, slabašan, tanak, valjkast, uglavnom je dug, žuto-smeđ, prema bazi je narančasto-smeđ, pahuljast na vrhu, uzdužno vlaknast; vjenčić je bjelkast do svijetlosmeđ, s gornje je strane uglavnom smeđ, a s donje strane bjelkast, uzdignut, dugo je prisutan, rijetko je potpuno prolazan.

Listići: Prilično su rijetki, nisu široki, suženi su uz stručak, prirasli, kratko se spuštaju po stručku sa zupcem, izmiješani su s lamelulama, oštrica svjetlija i nazubljena, oker, žuto-smeđi, žuto-narančasti, svijetlosmeđi ili svijetlo narančasto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste, s nešto debljim stijenkama, sitno bradavičave, 11-14 x 5.5-7 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, smećkasto, žućkasto-smeđe ili hrđastosmeđe, u klobuku je žućkasto, prema bazi je tamnosmeđe; miris slab, na plijesan, a okus blag, pomalo na drvo, ali nikad nemojte probati meso patuljica.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof u aluvijalnim i močvarnim šumama, po močvarama, cretovima i rubovima voda stajaćica u mahovini ili na mrtvim dijelovima rogoza, trske, šaša i osušene trave koja zadržava vlagu. U Hrvatskoj je nađena samo na jednom lokalitetu, na cretu Lepenici kraj Fužina.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Iako često ne sadrže smrtonosni alfa-amanitin, sve slične vrste treba izbjegavati, jer se samo mikroskopski razlikuju od smrtno otrovnih vrsta.

Napomena: Prepoznatljiva je po upadljivo crtastom klobuku koji teži da pocrveni i po bradavičavim sporama.

REBRASTA PATULJICA

Galerina marginata (Batsch) Kühner

Etimologija: marginatus (lat.) = odsječeno, obrubljeno. Po crtastom rubu klobuka.

Engleski naziv: Funeral Bell

Klobuk: 1-7.5 cm širok, prvo je konveksan ili tupo stožast pa raširen i obično tupo ispupčen na sredini, rijetko oštro ispupčen, tankomesnat, gol, po vlažnom je vremenu žuto-smeđ, svijetlosmeđ, tamno oker-smeđ ili tamnosmeđ i s uočljivo prozirno narebranim rubom, vodenast, po suhom je vremenu žućkast i nije narebran.

Stručak: 2-9 cm visok i 3-10 mm debeo, tanak, malo zadebljan na bazi, uglavnom je šupalj, vitak, nježan, gladak, svijetlosmeđ, žuto-smeđ ili crno-smeđ, na vrhu je svjetliji, srebrnasto-bijelo ljuskavo-vlaknast, na bazi je bijelo maljav; na sredini nosi tanki, slabi, opnasti i često prolazni vjenčić, obično je slabo izražen ili u tragovima.

Listići: Gusti, uski, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, nejednako su dugi, žućkasto-smeđi, svijetlosmeđi ili cimetastosmeđi, oštrica je svjetlija.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste do eliptične, fino bradavičave, s uljnim kapljama, 7-10.5 x 4-6 µm (cromushrooms: bazidiospore su (7) 7.7 - 9.2 (10) × (4.6) 4.8 - 5.8 (6.2) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.7 (1.9), N = 120, Me = 8.5 × 5.2 µm, Qe = 1.6, bazidije su (14.8) 18.6 - 22.8 (25.5) × (4.2) 5.8 - 7.7 (7.8) µm, N = 12); cheilocistide  su (37.6) 45.5 - 69.5 (71.6) × (9.1) 11.3 - 14.1 (19.2) µm, N = 13); otrusina je hrđastosmeđa do cimetastosmeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, žućkasto-smeđe, smećkasto ili hrđastosmeđe, u klobuku je žućkasto, a prema dnu stručka tamnije smeđe boje; miris je odvratan na plijesan, trulo drvo, brašno ili rotkvice, a okus je također neugodan na drvo. Samo kušanje može uzrokovati teška oštećenja organa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi, oboreni trupci) raznog crnogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima, pronađe se i na drvu bukve. Prve dvije slike snimio je Neven Ferenčak, treću Danijel Mulc, a četvrta je snimljena u drugoj polovici travnja, na lokalitetu Stupnik kod Zagreba.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Otrovna je vrsta, a toksini koji se nalaze u ovoj gljivi poznati su kao amatoksini. Sadrži alfa i beta amanitin kao i najotrovnije vrste iz roda Amanita. Amatoksini pripadaju obitelji bicikličkih derivata oktapeptida sastavljenih od aminokiselinskog prstena premošćenog atomom sumpora. Ti su spojevi odgovorni za više od 90% smrtonosnih trovanja gljivama u ljudi. Smrtna doza je 100-150 g gljive što je oko 12 gljiva. Intenzitet toksina rebraste patuljice je oko 35% intenziteta toksina zelene pupavke. Toksin se prirodno nakuplja u stanicama jetre, a poremećaj metabolizma koji je uslijedio uzrokuje tešku disfunkciju jetre uzrokovanu amatoksinima. Amatoksini također dovode do zatajenja bubrega jer, dok bubrezi pokušavaju filtrirati otrov, oštećuju zavijene tubule i ponovno ulaze u krv koja se recirkulira i uzrokuje veća oštećenja. Razdoblje latencije je obično 6-12 sati, a rijetko 3-36 sati. Početni simptomi nakon gutanja uključuju jake bolove u trbuhu, povraćanje i proljev koji mogu trajati 6-9 sati. Osim ovih simptoma, toksini ozbiljno utječu na jetru što rezultira gastrointestinalnim krvarenjem, komom, zatajenjem bubrega ili čak smrću, obično unutar 7 dana od konzumiranja. Po nekim autorima nije otrovna nakon termičke obrade, ali je ipak treba svrstati u skupinu vrlo otrovnih gljiva.

Napomena: Lako se zamijeni s jestivom aromatičnom panjevčicom (Kuehneromyces mutabilis), koja ima ljuskav stručak ispod vjenčića i baršunastom panjevčicom (Flammulina velutipes), kojoj su listići izrezani uz stručak. Druge nesmrtonosne patuljice također izgledaju vrlo slično i sa sigurnošću se mogu razlikovati od opisane vrste samo uz pomoć mikroskopa. To su smeđonoga patuljica (Galerina badipes), koja ima blijede hrđastosmeđe čehice iznad prstena, sitno ljuskavi rub klobuka, a meso joj miriše na gljive, te vrste Galerina stylifera i Galerina pruinatipes koje nemaju izraženu prstenastu zonu. Ali kao i kod drugih opasnih rodova, zbog smrtonosnog rizika od zabune treba izbjegavati sve slične vrste.

Galerina paludosa - created in Finland by Tapio Kekki

MOČVARNA PATULJICA

Galerina paludosa (Fr.) Kühner

Etimologija: paludosus (lat.) = močvarni. Po staništu.

Engleski naziv: Bog Bell

Klobuk: 1-3.5 cm širok, zvonolik pa nešto otvoreniji i konveksan, žut do glinenastosmeđ ili crvenkasto-smeđ, po suhom je vremenu oker, rub je bijelo obrubljen, u mladosti je s ostacima ovoja, prozirno je narebran.

Stručak: 2-10 cm visok i 1-6 mm debeo, valjkast, duguljast, žuto-smeđ ili crvenkasto-smeđ, s uzdužnim je vlaknastim i ljuskavim ostacima ovoja bijele boje, dekoracija je prošarana poput zmijske kože, osobito ispod vjenčića; vjenčić je slab, opnasto-maljav.

Listići: Oker, svijetlosmeđi ili hrđastosmeđi, prilično su rijetki, izmiješani su s lamelulama, prirasli ili se kratko spuštaju sa zupcem.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, sitno bradavičave, 9-12 x 5-7 µm; otrusina je hrđastosmeđa do narančasto-smeđa.

Meso: Gotovo da i ne postoji, tanko, crvenkasto, također s oker-ružičastom nijansom; miris nije izražen, a okus je slab na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u velikoj množini kao saprotrof tla po livadama i na mahovinskim tresetištima. U Hrvatskoj je poznata s četiri lokaliteta na acidofilnim cretovima: Dubravica u Hrvatskom zagorju, Tršće i Sungerski lug u Gorskom kotaru te Vrhovinsko polje u Lici.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Biti na oprezu jer dio autora navodi da je vjerojatno otrovna vrsta, jer su bjelkasta vlakna i miris na brašno tipične karakteristike smrtno otrovnih patuljica.

Napomena: Prepoznatljiva po kovrčavom bijelom ovoju na gotovo čitavoj dužini stručka. Nema vrijednosti i slična je nekim malim gljivama koje su najvjerojatnije otrovne.

ŠLJEMASTA PATULJICA

Galerina pumila (Pers.) Singer

Engleski naziv: Dwarf Bell

Klobuk: 0.5-2 cm širok, može biti stožast ili zvonolik, sredina je glatka, žućkast, narančast, oker ili crvenkasto-smeđ, vodenast, po suhom vremenu izblijedi, narebran je gotovo do sredine, valovit, rub je često bijelo obrubljen od ostataka ovoja.

Stručak: 2-10 cm visok i 1-5 mm debeo, vrlo vitak, valjkast, ubrzo šupalj, vlaknast, bijelo zrnast, mnogo duži u odnosu na promjer klobuka jer se izvlači iz visoke mahovine, žućkast, svijetlosmeđ ili oker, na bazi je tamniji.

Listići: Prilično su rijetki, nejednako su dugi, prirasli su za stručak, svijetlosmeđi ili oker.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 10-13.5 x 5-7 µm; otrusina je žuto-narančasta.

Meso: Vrlo je tanko, gotovo da i ne postoji, svijetlosmeđe, vlaknasto; miris je slabo izražen ili malo po rotkvicama, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, kao saprotrof tla po livadama, parkovima i šumskim stazama, uz rubove šuma, na tlu obraslom mahovinom, a najčešće ispod paprati.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti. Zbog opasne prirode patuljica treba izbjegavati sve slične vrste, bez obzira što često ne sadrže smrtonosni alfa-amanitin. Često se samo mikroskopski razlikuju od smrtno otrovnih vrsta.

Napomena: Kako i sinonim pokazuje, vrlo je slična šljemovkama (Mycena) i jedna je od brojnih vrsta iz roda Galerina koje rastu na tlu obraslom mahovinom. Od ostalih gljiva razlikuje se po sitno bijelo maljavom stručku.

Galerina sphagnorum - created on June 2023 in Klokočov, Slovakia by Filip Fuljer

MAHOVINSKA PATULJICA

Galerina sphagnorum (Pers.) Kühner

Etimologija: sphagnum (lat.) = mahovina koja raste u močvarama i na kiselim tlima + -orum (lat.) = prisustvo ili pripadnost. Po rastu na tresetnoj mahovini.

Klobuk: 1-4 cm širok, najprije je konveksan, a zatim raširen, jako narebran, gladak, sredina je tupo ispupčena, po vlažnom je vremenu žut, žuto-okerast do crvenkasto-smeđ, a po suhom vremenu izblijedi, rub je obrubljen bijelim ostacima ovoja.

Stručak: 5-8 cm dug i 1-2 mm debeo, valjkast, šupalj, zakrivljen, ispod klobuka žuto-oker, prema osnovi sve tamniji, na bazi je crveno-smeđ do tamnosmeđ, uzdužno vlaknast; vjenčić jedva primjetan i prolazan.

Listići: Rijetki, nejednako dugi, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, žuto-smeđi, svijetlosmeđi ili hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 8-10.5 x 5-6 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, oker, crvenkasto do crvenkasto-smeđe; miris nije izražen, a okus je slab na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, kao saprotrof tla u močvarnim područjima, na tlu obraslom mahovinom i u crnogorričnim šumama.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta. Biti na oprezu jer su bjelkasta vlakna i miris na brašno tipične karakteristike nekih otrovnih patuljica.

Napomena: Unutar ovog roda postoji čitav niz malih patuljica koje su međusobno veoma slične i nije uvijek jednostavno točno odrediti vrstu. Na sličnom staništu u mahovini rastu močvarna patuljica (Galerina paludosa), cretna patuljica (Galerina tibiicystis), Galerina gibbosa, Galerina fallax i brojne druge vrste. Sve su spomenute patuljice otrovne.

Galerina tibiicystis - created in Finland by Seppo Huhmarniemi

CRETNA PATULJICA

Galerina tibiicystis (G.F.Atk.) Kühner

Klobuk: 1-4 cm širok, s grbicom je na sredini, žut do žuto-narančast, sredina je nešto tamnija, izraženo je radijalno narebran.

Stručak: Boje je klobuka, žut do žuto-narančast, uglavnom je zakrivljen, baza je bijelo baršunasta od micelija.

Listići: Bjelkasti, žuti, svijetlosmeđi, žuto-narančasti, samo su malo svjetliji od boje ostalih dijelova, zaokruženi uz stručak, prirasli.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do vretenaste, 9.3-10.3 x 5.1-5.9 µm, bazidije su 2-4-sporne; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, svijetlosmeđe; miriše na plijesan, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u velikoj množini kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, na tlu obraslom mahovinom i na mahovinskim tresetištima. U Hrvatskoj je poznata s 4 lokaliteta na acidofilnim cretovima: Dubravica u Hrvatskom zagorju, Tršće i Sungerski lug u Gorskom kotaru te Banski Moravci pokraj Karlovca.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Smatra se otrovnom vrstom jer uzrokuje gastrointestinalni sindrom trovanja.

Napomena: Nalazi se na listi kritično ugroženih gljiva.

Galerina vittiformis - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

POKRIVENA PATULJICA

Galerina vittiformis (Fr.) Singer

Etimologija: vitta (lat.) = ovoj, pokriveno ovojem. Po izgledu klobuka?

Engleski naziv: Hairy Leg Bell

Klobuk: 1-4 cm širok, vrlo je sitan, zvonolik ili konveksan i ispupčen na sredini, žućkasto-smeđ do hrđastosmeđ, na sredini je skoro tamnosmeđ, vodenast, pomalo staklastog izgleda, do vrha je prozirno narebran

Stručak: 1-7 cm visok i 0.5-1.2 mm debeo, slabašan, šupalj, zadebljan je na bazi, uglavnom je izdužen, boje je klobuka, hrđastosmeđ ili tamnosmeđ, vlaknast, nešto je tamniji prema bazi, pahuljast je na vrhu, s bijelim je rizomorfama na bazi.

Listići: Prilično su rijetki, nisu široki, prirasli su na stručak, samo ih nekolicina dopire do stručka, boje su klobuka, žućkasti, svijetlosmeđi, oker-smeđi ili hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, sitno bradavičave, hrapave, 9-13 x 6-7 µm, bazidije su uglavnom s 2 spore, cistide su vretenasto proširene; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, lomljivo, žućkasto ili svijetlosmeđe; miris nije izražen ili slab na gljive, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u miješanim šumama, često u blizini smreke, uz rubove šuma, stazama, te po parkovima po vlažnim livadama i travnjacima, obično na mahovini.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti. Dio autora navodi je kao vjerojatno otrovnu vrstu. Pokazalo se da gljiva bioakumulira različite teške metale iz onečišćenog tla. Vrste iz ovog roda se nikada ne smiju konzumirati jer zamjena s otrovnim vrstama može završiti i smrtnim ishodom.

Napomena: Dosta je monotone smeđe ili mednožute boje nakon određenog vremena ili kada se osuši. Sliči nekim vrstama koje također rastu na istom staništu, a od kojih se može razlikovati samo uz pomoć mikroskopske analize spora.

Gymnopilus bellulus - created on August 2016 in Montagna Grande, Pergine Valsugana, Italy by Marco Floriani

LIJEPA PLAMENKA

Gymnopilus bellulus (Peck) Murrill

Etimologija: bellus (lat.) = ljupko, lijepo, graciozno. Po boji i dimenzijama.

Klobuk: 1-3 cm širok, prilično je sitan, polukuglast do konveksan, skoro je gladak, gol, suh, crvenkasto-smeđ, narančasto-smeđ ili žuto-crvenkast i oker-crvenkast, malo je zamrljan, u mladosti je prekriven finim žutim ovojem.

Stručak: 1-2.5 cm visok i 1-3 mm debeo, zakrivljen, često raste bočno od podloge, žućkasto-crven ili nešto tamnije narančasto-crven, na dnu je bjelkast do kremasto-žut, lagano je crtast na vrhu, a ispod je vlaknast i gladak.

Listići: Žućkasti ili žuto-smeđi, često su sa smeđim mrljama, prilično su gusti, izmiješani su s lamelulama, prirasli.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, grubo bradavičave, 4.5-5.7 x 2.5-3.6 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Gotovo da i ne postoji, crvenkasto-smeđe, vlaknasto; miris nije izražen, a okus je gorak.

Stanište: Raste od srpnja do listopada u šumama planinskih područja kao saprotrof krupnih drvnih ostataka (prvenstveno velikih trupaca) jele i smreke, rjeđe drugog crnogoričnog drveća. U Hrvatskoj je pronađena samo na dva lokaliteta, u Nacionalnom parku Plitvička jezera i u okolici Mrkoplja.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Ova je vrsta iz roda Gymnopilus dosta sitna rastom, boja joj izblijedi pa ju je teško sa sigurnošću razlikovati od sličnih vrsta samo na temelju izgleda, jedina je sigurna metoda pri determinaciji ove vrste mikroskopska analiza spora, a spore su dosta sitne.

DIVNA PLAMENKA

Gymnopilus junonius (Fr.) P.D.Orton

Engleski naziv: Spectacular Rustgill

Klobuk: 3-26 cm širok, u mladosti je polukuglast pa se kasnije otvori i ispupči na sredini, prilično je gladak, po vlažnom je vremenu malo mazav i sjajan, najprije je lijepe žute, zlatnožute, žuto-narančaste ili narančaste boje, u starosti je crvenkasto-smeđ, pokriven je tamnosmeđim ljuskama na narančasto-smeđoj osnovi koje se kasnije izgube, u starosti s mjestimičnim pjegama, maljav, uzdužno je vlaknast, nije vodenast.

Stručak: 4-17 cm visok i 1-6 cm debeo, najčešće je debelo trbušast, valjkast, zadebljan je na bazi i korjenast, žućkast, narančasto-smeđe baršunast, osnova je svijetložuta, vlaknast, vrh je bjelkast, na bazi je crvenkasto-smeđ; nosi tipični baršunasti, opnasti, uzdignuti, žućkasti vjenčić po čemu se lako prepoznaje, prolazan, rijetko je potpuno odsutan, u starosti je hrđastosmeđ od praha poispadalih zrelih spora.

Listići: Gusti, uski, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, žućkasti, krem-žuti, u starosti su hrđastosmeđi, izmiješani s lamelulama, oštrica je valovita i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, hrapave, s debelim stijenkama, 7-11 x 4-6.5 µm; otrusina je smeđa, narančasto-smeđa ili hrđastosmeđa.

Meso: Bjelkasto, žućkasto, kasnije je žuto-narančasto i u starosti malo smećkasto, debelo, čvrsto u klobuku, a vlaknasto u stručku, u starosti je spužvasto; miris je kiselkast, na drvo, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, busenasto ili pojedinačno, uglavnom kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (panjevi) raznog bjelogoričnom drveća, rijetko crnogoričnog drveća, na piljevini i tresetu, ponekad kao parazit na živom korijenju. Primjerke na slici snimila je Helena Petrić, u rujnu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom jer je otkriveno da uz razne toksine sadrže i razne halucinogene koji imaju sličan učinak kao psilocibin i psilobin. Može uzrokovati trovanje slično kao panterova muhara (Amanita pantherina), međutim s kraćim latencijskim razdobljem i s više psihotropnih učinaka, kao i ozbiljn pad krvnog tlaka. Prijavljeni su slučajevi trovanja kod kojih su se simptomi povukli nakon nekoliko sati. Psilocibin nije uvijek uključen, uvelike varira od regije do regije i često sadrži samo tvari koje uzrokuju gastrointestinalne tegobe. Ova gljiva također može opteretiti krvožilni sustav i uzrokovati ozbiljne probleme koji zahtijevaju hospitalizaciju. Nejestiva je zbog gorkog okusa.

Napomena: Postoji dosta sličnih gljiva, i po morfološkim obilježjima i po staništu. Sjajna ljuskavica (Pholiota lucifera) raste i u crnogoričnim šumama. Pjenasta ljuskavica (Pholiota spumosa) ima jaču dekoraciju stručka i raste na jelovim panjevima. Sve su spomenute vrste nejestive.

Gymnopilus liquiritiae - created on September 2018 in Bergua, Huesca, Spain by Joseba

BJELONOGA PLAMENKA

Gymnopilus liquiritiae (Pers.) P.Karst.

Klobuk: 1-5 cm širok, konveksan, slabo je mesnat i nikada nije raširen, najprije je zlatnožut, kasnije svijetlosmeđ ili narančasto-smeđ, rub je tanak, blago narebran i malo valovit.

Stručak: Valjkast, šupalj, zadebljan je na bazi, na početku je svilenasto bijel, zatim je žuto-smeđ il narančast, u starosti je hrđastosmeđ, na vrhu je svjetlije narančasto-smeđe boje, na bazi je bijelo maljav.

Listići: Gusti, izmiješani su s lamelulama, nejednako su dugi, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, najprije su zlatnožuti, žuto-smeđi ili žuto-narančasti, u starosti su hrđastosmeđi ili crvenkasto-smeđi, na pritisak ili na ozlijeđenom mjestu pocrvene.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 7-9 x 5-6 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, u klobuku je zlatnožuto ili žuto-narančasto, u stručku je hrđastosmeđe; miriše na plijesan, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u manjim skupinama, kao saprotrof gotovo raspadajućih krupnijih drvnim ostataka (panjevi, grane) raznog crnogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Osnovno se obilježje ove vrste krije upravo u njezinom nazivu. Plodno tijelo u početku ima svilenasto bijeli stručak, koji poslije postane gladak i hrđastosmeđ. Niti jedna od poznatih plamenki nema u početku tako izrazito svilenasto bijeli stručak.

RAZORNA PLAMENKA

Gymnopilus penetrans (Fr.) Murrill

Etimologija: penetrans (lat.) = koji se uvlači, prodire. Po prodoru u supstrat.

Engleski naziv: Common Rustgill

Klobuk: 2-12 cm širok, tankomesnat, prvo je zvonoliko-konveksan pa malo izravnat, ponekad je malo ulegnut, gladak, gol, suh, žućkasto-smeđ ili cimetasto-smeđ ili narančast, sredina je nekad s crvenkastom nijansom, izblijedi i postane žućkast, rub može biti nazubljen i obično je svjetlije žućkasto-narančaste boje.

Stručak: 4-12 cm visok i 4-12 mm debeo, pun je pa šupalj, valjkast, baza je zadebljana i bjelkasto maljava, rijetko je korjenast, bjelkast, žućkast, crvenkasto-smeđ, jako je vlaknast, često s izraženom vlaknastom prstenastom zonom.

Listići: Gusti, nisu trbušasti, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, najprije su svijetložuti, ubrzo su narančasti i s hrđastosmeđim mrljama, a na kraju su hrđastosmeđe nijanse, izmiješani s lamelulama, oštrica je sitnodlakava i svjetlija.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične ili u obliku sjemenke jabuke, duguljaste, sitno bradavičave, 6-8.5 x 3.7-5.5 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Nježno, vodenasto, vlaknasto, žućkasto, žuto-narančasto ili žuto-smeđe, u starosti hrđastosmeđe; miriše na drvo, a okus je jako gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno ili busenasto, kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (grane, panjevi, povaljeni trupci) raznog crnogoričnog drveća, osobito bora. Prve dvije slike snimio je Neven Ferenčak, 24.11.2019. i 1.12.2024., treća, četvrta i petu je snimio Anton Gračanin, 26.10.2025., a šesta je snimljena 14.11.2023., na lokalitetu Park prirode Medvednica kod Zagreba.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Nejestiva je vrsta zbog gorkog okusa, ali se smatra otrovnom jer su otkriveni toksini koji uzrokuju hemolizu (razgradnju crvenih krvnih zrnaca) i aglutinin (skupljanje crvenih krvnih zrnaca).

Napomena: Prilično je upadljiva gljiva po žuto-narančastoj boji klobuka, raste uz više ili manje trule panjeve. Prepoznatljiva je po gorkom okusu mesa što je ujedno i karakteristika većeg dijela vrsta iz skupine kojoj pripada, primjerice jelove plamenke (Gymnopilus sapineus), koja raste tipično ispod smreke, ima vunenasto-vlaknastu kožicu klobuka i rano se raspuca. Slična je hibridna plamenka (Gymnopilus hybridus) koja ima jače izražen vjenčić. Sve su spomenute vrste nejestive zbog gorkog okusa mesa.

Gymnopilus picreus - created in Finland by Stefan Jakobsson

GORKA PLAMENKA

Gymnopilus picreus (Pers.) P.Karst.

Etimologija: picros (gr.) = gorko, resko. Po okusu mesa.

Klobuk: 2-7 cm širok, tankomesnat, zvonoliko-konveksan pa raširen, gladak, gol, nije mazav po vlažnom vremenu, cimetastosmeđ, crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, po suhom vremenu izblijedi.

Stručak: Prilično je tanak, cjevast, često je stisnut, sužava se prema vrhu, jedva je malo zadebljan na bazi i dosta korjenast, u mladosti je svijetlosmeđ, kasnije je tamnosmeđ ili crvenkasto-smeđ, nešto je svjetliji na vrhu, uzdužno je vlaknast i pahuljast.

Listići: Gusti, stisnuti, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku sa zupcem, najprije su svijetložuti ili limunastožuti, kasnije postanu hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, sitno bradavičave, 7-10 x 4.5-6 µm; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Svijetlosmeđe, tanko, vodenasto; miris je ugodan, a okus je gorak.

Stanište: Raste od kolovoza do listopada u crnogoričnim šumama planinskih područja (rijetko nizinskih) kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka raznog crnogoričnog drveća, osobito smreke, vrlo rijetko bjelogoričnog drveća, ponekad prividno na tlu izmiješanom s drvnim ostacima. U Hrvatskoj je poznata s osam lokaliteta, u nacionalnim parkovima Plitvička jezera, Risnjak i Sjeverni Velebit, na tri lokaliteta u Gorskom kotaru te na planini Medvednici.

Doba rasta: 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Smatra se otrovnom vrstom jer uzrokuje gastrointestinalni sindrom trovanja. Gljive iz ovog roda nikada nisu jestive, gotovo uvijek su gorke, a često i otrovne.

Napomena: Veoma je slična lijepa plamenka (Gymnopilus bellulus) koja se razlikuje samo po mikroskopskim osobinama, ima mnogo veće spore.

Gymnopilus sapineus - created in Finland by Tapio Kekki

JELOVA PLAMENKA

Gymnopilus sapineus (Fr.) Murrill

Engleski naziv: Scaly Rustgill

Klobuk: 2-10 cm širok, prilično mesnat, robustan, u početku konveksan ubrzo iskrivljen i raspucan, žućkasto-smeđ, sredina je malo tamnija, hrđastosmeđe ljsukav na žućkastoj osnovi, rub je dulje vrijeme podvijen.

Stručak: 4-10 cm visok i 0.6-1.6 cm debeo, čvrsto je srašten za supstrat, na bazi je sužen, mesnat, pun, žućkast ili narančasto-smeđ, crvenkasto-smeđe prošaran, u starosti je hrđastosmeđ, sitno dlakav, vlaknast, bjelkasto naprašen na bazi koja poslije potamni; na vrhu s prstenastom zonom koja je hrđastosmeđa od praha poispadalih zrelih spora, na vrhu se često nalaze fragmentirani ostaci žućkaste koprene.

Listići: Prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, oštrica je nepravilno nazubljena i valovita, zlatnožuti poput klobuka, poslije su narančasto-smeđi i hrđastosmeđi, na pritisak ili na lom postanu hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, sitno bradavičave, hrapave, 6.5-10 x 4-5.5 µm; otrusina je narančasto-smeđa do hrđastosmeđa.

Meso: Prilično debelo, vlaknasto, bjelkasto, žuto do žuto-narančasto, u starosti crvenkasto-smeđe; miris je ugodan na drvo, slatkast, a okus je uglavnom gorak, ponekad je gorčina jedva primjetna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u manjim skupinama, kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (panjevi) jele.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: VJEROJATNO OTROVNA - Nejestiva je zbog gorkog okusa, a i sumnja se da sadrži manju količinu psilocibina.

Napomena: Može joj sličiti hibridna plamenka (Gymnopilus hybridus) jer ima prilično velik i mesnat klobuk. Raste na panjevima i ostacima bora, klobuk ima tanak rub, koji se ubrzo izvrne prema gore i listići nisu nikada rđasto maljavi. Zbog gorkog okusa također nije za jelo.

KASNA PLAVULJA

Hebeloma birrus (Fr.) Gillet

Etimologija: birrum (lat.) = smeđo-crvenkasto. Po boji klobuka.

Klobuk: 3-9 cm širok, prvo je kuglast, zatim se raširi, gladak, bez ostataka ovoja, žuto-smeđ, oker-smeđ, svijetlosmeđ ili crvenkasto-smeđ, bjelkasto vlaknast, sitno je ljuskav na sredini, rub je svjetliji, žućkast i malo narebran.

Stručak: 3-6 cm visok i 5-8 mm debeo, valjkast, prema dnu je sve deblji pa na kraju zašiljen, vretenast, korjenast, robustan, često savijen, bjelkast, kremast, okerast ili smećkast, na vrhu je bjelkast i sitno ljuskav, prekriven je bijelim vlakancima po čitavoj površini, prema dolje je smeđe prošaran poput zmijske kože, često s izraženom prstenastom zonom zbog smeđeg praha od poispadalih zrelih spora.

Listići: Kremasto-žuti, svijetlosmeđi, kasnije su tamniji, također sa smeđim mrljama, gusti, prirasli, izmiješani su s lamelulama, oštrica je u mladosti prekrivena sitnim kapljicama, koje se kasnije osuše u hrđastosmeđe mrlje.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste, hrapave, 9-11.7 x 4.5-6 µm; otrusina je smeđa do cimetastosmeđa.

Meso: Čvrsto, bijelo, oboji se u ljubičasto-smećkastu nijansu; ugodno miriše na gljive, kakao ili rotkvice, a okus je gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u većim skupinama, u svim tipovima šuma, kao saprotrof uglavnom na ukopanim drvnim ostacima i krupnijim drvnim ostacima (panjevi) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, uglavnom na tlu s velikim udjelom dušika. Posljednje četiri slike snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta kao i sve plavulje, a dio autora navodi da može uzrokovati gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Vrste iz roda Hebeloma su međusobno teško raspoznatljive. Prepoznatljive su po zdepastom rastu, stručak je zadebljan i miriše po rotkvicama, što je i tipična osobina vrsta iz ovog roda.

BLIJEDA PLAVULJA

Hebeloma crustuliniforme (Bull.) Quél.

Engleski naziv: Poisonpie

Klobuk: 1-7 cm širok, mesnat, prvo je kuglast, zatim je polukuglast, na kraju se otvori, nema ostataka ovoja, gol, za kišnih dana je malo mazav i ljepljiv, kremast, okerast ili svijetlosmeđ, sredina je malo tamnija.

Stručak: 2-8 cm visok i 5-10 mm debeo, valjkast, pun, na dnu je lagano zadebljan i batinast, često završava s bijelim užim korijenom, bijel ili bjelkast, često je malo smećkasto ljuskav, osobito na bazi, na vrhu je sitno pahuljast.

Listići: U mladosti su bjelkasti ili sivkasto-smeđi, kasnije su hrđastosmeđi ili sivo-smeđi, prirasli, gusti, izmiješani su s lamelulama, oštrica je po vlažnom vremenu s mrljama od hrđastosmeđog praha od spora i nazubljena.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste do limunaste, 8.8-13.1 x 5-7.6 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Bijelo, čvrsto; miris je vrlo neugodan na rotkvice, a okus je gorak.

Kemijske reakcije: Ako se na meso nakapa fenol, ono posmeđi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno ili u krugovima, u svim tipovima šuma, osobito u šumama bukve, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće s bukvom, brezom i topolom. Primjerke na slici snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta, jer izaziva neugodne gastrointestinalne smetnje. Vrste iz roda plavulja koje mirišu na rotkvice su obično otrovne.

Napomena: Slična je gorušičina plavulja (Hebeloma sinapizans) koja je mnogo veća i čvršća, s veoma je jakim zadahom po rotkvicama, a šećerna je plavulja (Hebeloma sacchariolens) mnogo manja rastom i tipično miriše po karameliziranom šećeru.

Hebeloma gigaspermum - created on October 2010 in Massy, France by Strobilomyces

VELIKOSPORNA BLJEDUNJAVKA

Hebeloma gigaspermum Gröger & Zschiesch.

Etimologija: gigas (lat.) = golemo, ogromno + spermum (gr.) = spora, sjeme. Po izgledu spora.

Klobuk: 3-5 cm širok, najprije je konveksan, zatim se raširi, smeđ ili oker.

Stručak: Valjkast, boje je klobuka, prema vrhu je malo svjetliji.

Listići: Gusti, prirasli, boje su klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste do limunaste, 13–17 × 7–9 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Čvrsto, u stručku je vlaknasto, bjelkasto do kremasto, u starosti može biti oker; miris je jak i slatkast na cvijet naranče, a okus nije izražen.

Stanište: Raste od kolovoza do listopada u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća i grmlja (najčešće s vrbom i johom), na vlažnim staništima kao što su vlažne šume i cretovi. Kod nas je poznata samo s jednog lokaliteta, na cretu Tršću u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 8, 9, 10

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Razlikuje se od drugih vrsta po rastu na karakterističnom staništu, po močvarnim bjelogoričnim šumama.

TAMNOGLAVA PLAVULJA

Hebeloma mesophaeum (Pers.) Quél.

Etimologija: mesos (gr.) = pola + phalos (gr.) = tamno. Po tamnoj sredini klobuka.

Engleski naziv: Veiled Poisonpie

Klobuk: 2-10 cm širok, slabo mesnat, prvo je stožast pa zvonolik kasnije se raširi i ispupči na sredini, mazav, žuto-smeđ, oker-smeđ ili tamnosmeđ, nešto je tamnije crvenkasto-smeđe boje na sredini, rub je svjetliji, kremast ili smećkast, često sa žućkastim ostacima ovoja na rubu koji je u mladosti spojen za stručak, na kraju je gol.

Stručak: 4-8 cm visok i 3-8 cm debeo, šupljikav, bjelkast ili kremast, s ostacima je okerastog ovoja, svjetliji je na vrhu, često je s vlaknastim prstenastim pojasom.

Listići: Skoro su gusti, izmiješani su s lamelulama, prirasli su na stručak, najprije su bjelkasti ili sivkasto-smeđi, kasnije su smećkasti ili tamnosmeđi, oštrica je bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, jako bradavičave, 7.9-10.5 x 4.6-6 µm; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso: Bjelkasto ili kremasto u klobuku i gornjoj polovici stručka, a svijetlosmeđe u donjoj polovici stručka, debelo; miriše na rotkvice ili slabo na voće, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, obično u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa smrekom, a rijetko s brezom. Prve tri slike snimio je Danijel Mulc, sredinom listopada, na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru, a posljednje tri Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Koprivnica.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom jer sadrži manju količinu toksina. Ako se konzumira u većoj količini uzrokuje gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Dio je osrednje velikih gljiva iz roda Hebeloma, a karakteristična je po tamnijoj boji na sredini klobuka zbog okrugle smećkaste mrlje, ostali je dio upadljivo svjetliji, miriše na rotkvice, dok su druge vrste iz ovog roda obično drugačijeg mirisa. Slična je šećerma plavulja (Hebeloma sacchariolens) koja je manja rastom, smećkasta i miriše na cvijet naranče ili na zaprženi (karamelizirani) šećer. Druge vrste iz ovog roda često mirišu na kakao.

Hebeloma populinum - created in Spain by Paco Otero Pérez

TOPOLOVA PLAVULJA

Hebeloma populinum Romagn.

Klobuk: 3-10 cm širok, najprije je polukuglasto-konveksan, zatim se malo otvori i tupo ispupči na sredini, mesnat, prilično je pravilan, gladak, po vlažnom je vremenu mazav, kremast, sivkasto-smećkast, svijetlosmeđ, narančasto-smeđ ili tamnosmeđ, na sredini je malo tamniji, vodenast, mjestimično je smeđe pjegav, rub je svjetliji, tanak i iskrivljen.

Stručak: 4-11 cm visok i 5-9 mm debeo, valjkast, na bazi je zadebljan, bjelkast, sitno je ljuskav, vrh je svjetliji, prema dnu je smećkast.

Listići: Srednje su gusti, nejednako dugi, prirasli, najprije su bijeli, poslije su smećkasti ili tamnosmeđi, oštrica je svjetlija, nepravilno nazubljena i valovita.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste do limunaste, 9-15 x 6-8.5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Bjelkasto, debelo; lagano miriše na rotkvicu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama ili krugovima, u simbiozi s topolom ili brezom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Dio je autora navodi kao nejestivu vrstu, međutim kod osjetljivih ljudi često uzrokuje lakše gastrointestinalne tegobe pa je smatramo otrovnom.

Napomena: Jedna je od tipičnijih i prepoznatljivijih plavulja. Karakteristična je po staništu, mirisu na rotkvice i mnogo je svjetlija od sličnih vrsta. Na istom se staništu može pronaći gotovo bijela plavulja Hebeloma ochroalbidum, koja nema zadebljanu bazu stručka, meso joj intenzivno miriše na rotkvicu i se ne može konzumirati.