REIDIJEVA VLAŽNICA

Hygrocybe reidii Kühner

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Honey Waxcap

Klobuk: 1-3 cm širok, prvo je zvonoliko-konveksan pa se otvori i skoro izravna, površina je suha, glatka, promjenljive je boje, narančast, crven ili narančasto-crven, u starosti izblijedi u žutu boju, rub je tanak, iskrzan i narebran.

Stručak: Valjkast, malo je nepravilan, na gornjem dijelu je boje klobuka, a na bazi je nešto svjetliji, žuto-narančast ili žuto-smeđ.

Listići: Rijetki, izmiješani su s lamelulama različite dužine, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, svijetložuti, kasnije su žućkasto-ružičasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, uglavnom su bez suženja na sredini, glatke, prozirne, 6-10 x 4-7.5 µm, Q = 1.6-1.9, Qav = 1.7; bazidije su 2-4-sporne; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vlaknasto, žuto-narančasto; s primarnim, prilično kompleksnim i karakterističnim mirisom na med, osobito kada se suši, sekundarni miris je na zemlju ili jod, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, uglavnom od lipnja do studenog, kao saprotrof tla na negnojenim travnjacima, pašnjacima i u šumama bogatim mahovinom. Primjerke na slici snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Kalinovac kod Đurđevca, na livadi.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom. Nema provjerenih izvješća o ozbiljnom trovanju, ali važno je napomenuti da neki pojedinci mogu imati ozbiljne nuspojave kod konzumacije određenih vrsta gljiva koje većina ljudi može konzumirati bez ikakvih problema i smatrati kvalitetnim.

Napomena: Slična je sitna vlažnica (Hygrocybe miniata), koja ima sitno ljuskavu površinu klobuka, bez mirisa, a spore su sužene na sredini poput kućišta za violine.

Hygrocybe spadicea - created on November 2022 in Italy by Nicolò Oppicelli

ŽUTO-SMEĐA VLAŽNICA

Hygrocybe spadicea (Scop.) P.Karst.

Etimologija: spadiceus (lat.) = boje zrele datulje, mrk, doratast. Po boji površine klobuka.

Engleski naziv: Date Waxcap

Klobuk: 2-5 cm širok, najprije je stožasto-zvonolik, zatim se raširi, oštro je ispupčen na sredini, površina je jako mazava, sluzava, radijalno vlaknasta, maslinasto-smeđ, tamnosmeđ, crno-smeđ ili sivo-crn, po suhom je vremenu crnkast.

Stručak: 5-6 cm visok i 0.5-1 cm debeo, valjkast, šupalj, suh, uzdužno je smeđe vlaknast, žućkast ili zlatnožut, na bazi je nešto svjetliji, bjelkast.

Listići: Rijetki, izmiješani su s lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, skoro su slobodni, limunastožuti, zlatnožuti ili žuto-narančasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 9-12 x 5-7 µm, Q = 1.6-2.2, Qav = 2; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, lomljivo, žućkasto, ne pocrni; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od rujna do studenog, kao saprotrof tla na suhim negnojenim travnjacima, rubovima šuma, travnatim čistinama, uglavnom na višim planinskim predjelima, na vapnenastom tlu. Kod nas je poznata samo s četiri lokaliteta, u Lici, u Gorskom kotaru i na sjevernom Velebitu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Predstavnik je roda vlažnica s izrazito zvonolikim oblikom klobuka, tamnosmeđe je boje, a listići i stručak su lijepe žute boje. Kasna puževica (Hygrophorus hypothejus) ima čiste žute listiće, tamniji klobuk smeđo-maslinaste boje koji nije zvonolikog oblika, a listići se spuštaju po stručku.

SJAJNA VLAŽNICA

Hygrocybe splendidissima (P.D.Orton) M.M.Moser

Etimologija: splendens (lat.) = blistav, briljantan, sjajan. Po izgledu i boji.

Engleski naziv: Splendid Waxcap

Klobuk: 1-4 cm širok, prvo je stožast do zvonolik, kasnije se nešto otvori i ispupči na sredini, sjajan, žuto-narančast, crven ili narančasto-crven, rub postane žućkast i valovit, nije narebran.

Stručak: Valjkast ili stisnut, gladak, uzdužno je crtast, boje je klobuka, narančasto-crven, na bazi je žut do žuto-narančast.

Listići: Razmaknuti, izmiješani su s lamelulama različite dužine, suženi su uz stručak, prirasli, žuti do narančasto-crveni, oštrica je kasnije obično žuta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, nisu sužene na sredini, prozirne, glatke, 6.5-10 x 4-6 µm, Q = 1.4-1.8, Qav = 1.6; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, uz listiće i u stručku je žuto-narančasto; miris i okus su neugodni na sapun, a sušenjem miriše na med.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do prosinca, kao saprotrof tla na suhim negnojenim travnjacima, po parkovima, šumskim čistinama i travnatim rubovima šuma. U Hrvatskoj je poznata sa šest lokaliteta, na Žumberačkom gorju, sjevernom Velebitu, Kordunu, otoku Krku te u Istri. Četvrtu sliku snimila je Ivana Mandić Mihaljević, 25.10.2024.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti. Dio je autora smatra lagano otrovnom vrstom koja uzrokuje gastrointestinalne tegobe.

Napomena: Slične su skerletna vlažnica (Hygrocybe coccinea), koja je lomljivija, ima potpuno goli stručak, ljepljivu površinu klobuka i široko prirasle listiće, te velika vlažnica (Hygrocybe punicea), koja je većih dimenzija i ima grubo vlaknasti stručak, te suha vlažnica (Hygrocybe intermedia), koja ima ljuskavu površinu klobuka i grubo vlaknasti stručak. Nijednoj od tri slične vrste meso ne miriše na med. Česta je vrsta u toplijem klimatskom pojasu. Nerijetko se pronađe i na kultiviranom zemljištu, primjerice po maslinicima u mahovini.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 945. Prelijepa vlažnica (Hygrocybe splendidissima (Orton) Moser); Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Sjajna vlažnica (Hygrocybe splendissima (P.D.Orton) M.M.Moser)

Hygrocybe subminutula - created in Spain by Joseba Castillo Munsuri

NAJMANJA VLAŽNICA

Hygrocybe subminutula Murrill

Klobuk: 1-3 cm širok, najprije je stožast, zatim je konveksan, konačno se raširi i malo ispupči na sredini, mazav, žut do svijetlonarančast, sredina je tamnija, poslije izblijedi, rub je narebran.

Stručak: 2.5-3 cm visok i 1-4 mm debeo, lomljiv, valjkast, gladak, mazav, najprije je čitav crven, poslije izblijedi i postane narančasto-crven, na bazi je žut, u starosti izblijedi.

Listići: Rijetki, kratko se spuštaju po stručku, najprije žućkasti, poslije žućkasto-narančasti, oštrica je bjelkasta i vijugava.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 5-6.5 x 2.5-3.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Vrlo tanko, žućkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na negnojenim travnjacima, pašnjacima i parkovima u dubokoj travi.

Doba rasta: 8, 9

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Prilično je karakteristična po izgledu klobuka koji je poslije raširen ili čak udubljen i uvijek mazav i narebran. Kako raste u dubokoj travi, stručak je često zbog fototropizma (težnja za svjetlom) vrlo dug, odnosno mnogo duži od širine klobuka.

Hygrocybe subpapillata - created on August 2016 in Petrovice, Slovakia by Filip Fuljer

GRBIČASTA VLAŽNICA

Hygrocybe subpapillata Kühner

Etimologija: sub (lat.) = skoro + papilla (lat.) = kvržica, grba, izraslina. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Papillate Waxcap

Klobuk: 1-6 cm širok, najprije je stožast pa otvoren i spljošten, na sredini je s grbicom ili bradavičavim ispupčenjem, površina je glatka, vlažna, nije mazava, slabo je zrnasta, svijetlocrven do žuto-narančast, rub je uzdignut i prozirno narebran.

Stručak: 2-5.5 cm visok i 2-5 mm debeo, šupalj, valjkast, malo je sužen na bazi, suh, žuto-narančast ili narančast, baza je više žućkasta, vlaknasta.

Listići: Prilično su razmaknuti, izmiješani su s brojnim lamelulama, široko su prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, žuti do žuto-narančasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, nisu sužene na sredini, glatke, 5.5-10 x 3.5-7 µm, Q = 1.6-2, Qav = 1.8; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, žuto-narančasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, kao saprotrof tla na suhim negnojenim travnjacima i bjelogoričnim šumama. U Hrvatskoj je poznata sa samo dva lokaliteta, u okolici Siska i na planini Medvednici.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Pripada skupini sa stožastom vlažnicom (Hygrocybe conica) od koje se razlikuje po nešto manjim dimenzijama, te po činjenici da u starosti ili na oštećenom mjestu ne pocrni.

Referentni izvori: Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Grbičasta vlažnica (Hygrocybe subpapillata Kühner)

Hygrocybe substrangulata - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

SKERLETNOREBRASTA VLAŽNICA

Hygrocybe substrangulata (P.D.Orton) P.D.Orton & Watling

Engleski naziv: Waisted Waxcap

Klobuk: 1-3 cm širok, najprije je konveksan, poslije se raširi, gladak, sjajan, suh i sitno ljuskav (koristiti ručno povećalo), narančast do crven, rub je tanak, valovit i prozirno narebran.

Stručak: 3-5 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, gladak, mazav, staklasto proziran, nešto je svjetliji od klobuka, žuto-narančast.

Listići: Prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, svijetložuti, poslije su žuto-crveni, oštrica je svjetlija.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, duguljaste, uglavnom su sužene na sredini, glatke, 7-14.5 x 4-8.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vodenasto, žuto-narančasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, uglavnom od kolovoza do studenog, u skupinama, na negnojenim travnjacima, pašnjacima, udubljenjima oko pješčanih nanosa i vlažnim grmljacima, obično uz puzave vrbe (Salix repens), često u priobalnim područjima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete, prvenstveno zbog malih dimenzija.

Napomena: Najsličnije su skerletnokonična vlažnica (Hygrocybe aurantiosplendens), koja se najviše razlikuje po zvonoliko-stožastom klobuku, suhom, žutom i duboko ukopanom stručku i bademastim sporama, te sitna vlažnica (Hygrocybe miniata), koja ima manje spore, sužene na sredini poput kućišta za violinu i obično raste na manje vlažnim staništima.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 957. Skerletnorebrasta vlažnica (Hygrocybe substrangulatus Orton)

Hygrocybe turunda - created in Finland by Stefan Jakobsson

MAHOVINSKA VLAŽNICA

Hygrocybe turunda (Fr.) P.Karst.

Etimologija: turni (mađ.) = okretati, valjati. Po staništu.

Engleski naziv: Singed Waxcap

Klobuk: 1-3 cm širok, prvo je konveksan, ubrzo se raširi i često malo ulegne na sredini, lijevkast, mazav i ljepljiv, ubrzo je suh, površina je s tamnim sivo-smeđim ljuskicama, zlatnožut, žuto-narančast, narančast ili rjeđe narančasto-crven, rub je podvijen.

Stručak: 3-6 cm visok i 2-4 mm debeo, lomljiv, valjkast, često je zakrivljen, gladak, sjajan, šupalj, žut, žuto-narančast do narančast.

Listići: Rijetki, spuštaju se po stručku, svijetložuti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, duguljaste, 8-12.5 x 4.5-8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, žuto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla na suhim negnojenim travnjacima, šumama bogatim mahovinom, na višim nadmorskim visinama, na kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta jer nema nikakve uporabne vrijednosti, a i dio autora je navode kao vjerojatno otrovnu vrstu.

Napomena: Ova je vlažnica je sitna rastom, a prepoznatljiva je po listićima koji se jasno spuštaju po stručku, kao kod nekih vrsta iz roda Omphalia, koje imaju dosta sličnosti s vlažnicama. Uz to rastu na veoma sličnim staništima.

JELOVA PUŽEVICA

Hygrophorus abieticola Krieglst. ex Gröger & Bresinsky

Etimologija: abies (lat.) = smreka, jela + colere (lat.) = stanovati, živjeti. Po staništu.

Engleski naziv: Rosy Woodwax

Klobuk: 4-20 cm širok, prvo je kuglasto-konveksan, zatim se izravna i ulegne na sredini, površina je glatka, mazava i ljepljiva, oker, žuto-narančast, svijetlonarančast ili narančasto-ružičast, sredina je uglavnom tamnija, površina je s mjestimičnim mrljama, rub je podvijen, nazubljen i uglavnom valovit.

Stručak: 3-16 cm visok i 0.5-3 cm debeo, valjkast, pun, malo je mazav, s ružičastim je ljuskicama na bijeloj osnovi, bjelkast ili žućkast, trljanjem postane narančasto-ružičast.

Listići: Rijetki, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, na bazi su povezani poprečnim žilicama, bijeli, žuto-narančasti ili narančasti, s ružičastim su odsjajem.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, neamiloidne, 7.5-10 x 4.5-5 µm, Q = 1.6, bazidije su batinaste, 4-sporne, do 65 x 10 µm, s bazalnim kopčama, cheilocistide su odsutne, pileipelis se sastoji od hifa s vršnim segmentima širokim do 4 µm, inkrustirane, s kopčama (cromushrooms: (9) 9.2 - 11.1 (12) × (4.9) 5.3 - 6.5 (6.9) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.8 (1.9), N = 60, Me = 10.1 × 6.1 µm, Qav = 1.7); otrusina je bijela.

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo, ispod kožice klobuka je tipično žuto-narančasto ili narančasto-ružičasto; miris i okus neugodni na smolu ili terpentin.

Kemijske reakcije: Meso s gvajakovom tinkturom polagano postane sivo-plavo, s KOH crveno-narančasto, a sa sulfovanilinom ljubičasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće sa jelom ili smrekom, na vapnenastom tlu. Četvrtu i petu sliku snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta vrlo loše kvalitete jer je meso jako neugodnog okusa.

Napomena: Veoma je lijepa gljiva narančasto-crvene boje, dosta je mesnata i na prerezu ispušta karakteristični miris po smoli koji ostaje dugo prisutan zbog čega se teško može zamijeniti s nekom nevaljalom vrstom, slična je pjesnička puževica (Hygrophorus poetarum).

Hygrophorus agathosmoides - created on October 2024 in Leysin, Switzerland by Nicolas Schwab

LAŽNA MIRISNA PUŽEVICA

Hygrophorus agathosmoides Lebeuf, E.Larss. & Bellanger

Etimologija: agathos (gr.) = dobar, plemenit + osme (gr.) = miris + -oides (gr.) = nalik na, koji sliči. Po sličnosti s mirisnom puževicom (Hygrophorus agathosmus).

Engleski naziv: Almond Woodwax

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, zatim se izravna i ulegne na sredini, često je blago tupo izbočen, površina je mazava do ljepljiva po vlažnom vremenu, ponekad je isprva potpuno tamnosmeđ, češće je narančasto-smeđ u svim fazama razvoja i tamniji u sredini zbog prisutnosti priraštenih smeđih vlakanaca, rub je isprva podvijen, zatim se izravna, vremenom se izvrne prema gore, ponekad je valovit, dekoriran je vlaknastim ostacima ovoja, koji u starosti nestanu.

Stručak: 3-6.5 cm visok i 0.3-1.5 cm debeo, valjkast do blago sužen prema bazi, osušen je blago ljepljiv, prekriven je bijelim pahuljama na gornjoj polovici ili trećini koje vremenom postaju sivkasto-smeđe do smeđe, prema bazi je gladak, kasnije postane sitno vlaknast, isprva je bjelkast, zatim svijetlo sivkasto-smeđ.

Listići: Gusti, široki su 2-6 mm, debeli, uglavnom su prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, voštani, ponekad su izmiješani s lamelulama, bijeli, oštrica je cjelovita.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do jajolike, izdužene, rijetko su gotovo vretenaste, glatke, tankih stijenki, prozirne, neamiloidne, 7-11.5 x 4.1-6.5 μm, Q = 1.5-1.8, Qav = 1.7, bazidije su usko batinaste, 2-4-sporne, 44-68 x 7-9 μm, sterigme su duge 5-9 μm, trama listića sastavljena je od valjkastih do zadebljanih, rijetko razgranatih, prozirnih hifa, 15-60 x 4-8 μm, pileipelis je dvostruk, sastoji se od sloja debljine 200-500 μm, sastavljenog od razmaknutih, isprepletenih, snažno želatiniziranih, razgranatih, zrnatih, prozirnih do žućkastih hifa, širokih 2-4 ​​μm, te subpelisa debljine 100-250 μm, sastavljenog od valjkastih do blago zadebljanih, neželatiniziranih, razgranatih hifa, gusto raspoređenih, sa smeđim unutarnjim pigmentom, rijetko inkrustiranih, širokih 3–5 μm, kopče su prisutne u svim tkivima (cromushrooms: bazidiospore su (7) 7.5 - 9.6 (10.8) × (4) 4.6 - 5.6 (6.3) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.8 (2.1), N = 240, Me = 8.5 × 5.1 µm, Qe = 1.7, bazidije su 47-62 × 6.8-8.8 µm, N = 11, vršni segmenti hifa trame listića su 14.4-47.5 × 4.1-8.1 µm, N = 28); otrusina je bijela.

Meso: Debelo, bijelo; miris je na gorke bademe, često je teško prepoznatljiv po hladnom vremenu, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Reakcija klobuka, stručka i mesa kod svježih primjeraka s KOH, NH4OH i FeSO4 je negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen prvih jakih mrazeva, preferira hladne temperature, u crnogoričnim šumama, parkovima i uz ceste, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, uglavnom sa smrekom, na neutralnom ili kiselom tlu u lišću ili travi.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Opisana je vrsta vrlo slična mirisnoj puževici, od koje se razlikuje samo po mikroskopskim karakteristikama, odnosno širini hifa u trami listića. Miriše na gorke bademe, stručak je dekoriran bijelim pahuljama koje s vremenom postaju smeđe, a na dnu nisu žute boje. Miris je jedva primjetan po hladnom vremenu. Slična je i sitna puževica (Hygrophorus exiguus), koja se razlikuje po malim dimenzijama, klobuku koji je i ljepljiv i vlaknast, te širok samo 0.8-2.5 cm, često ružičastim listićima, tanjim stručkom i slabom mirisu na gorke bademe.

MIRISNA PUŽEVICA

Hygrophorus agathosmus (Fr.) Fr.

Etimologija: agathos (gr.) = dobar + osmos (gr.) = miris. Po dobrom mirisu.

Engleski naziv: Almond Woodwax

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je zvonolik ili kuglast, zatim je konveksan, na kraju se raširi, gladak, po vlažnom je vremenu ljepljiv i vlažan, sitno je ljuskav na bjelkastoj osnovi, svijetlokrem, siv do sivo-smeđ, nešto je tamniji na sredini, površina može biti s malim sivim udubljenjima poput tamnih mrljica, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: 4-11 cm visok i 0.6-1.5 cm debeo, čvrst, valjkast, sužen je pri dnu, pun, bijel, prema vrhu je sa sivim ili bijelim ljuskicama ili granulama, na vrhu je uglavnom bijel, kasnije je smećkast.

Listići: Rijetki, izmiješani su s lamelulama, debeli, rijetko su račvasti, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, na bazi su poprečno povezani žilicama, bijeli su ili bjelkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 8.6-11 x 4.9-6.4 µm, Qav = 1.6-1.7, bazidije su 4-sporne, 48-65 x 6-8 μm, sterigme su duge 6-7.5 μm, pleurocistide i cheilocistide su odsutne, trama listića sastoji se od isprepletenih valjkastih hifa širokih 5-8 μm i zadebljanih hifa s tankim stijenkama, s terminalnim segmentima širokim do 20 μm, pileipelis se sastoji od 175-350 μm debelog želatinoznog sloja, sastavljenog od isprepletenih, hifa širokih 1.5-4 μm, površinske hife su vretenaste i tamno sivo-smeđe, ovaj raspored hifa naziva se ixocutis, u kojem se stijenke hifa zadebljaju i želatiniziraju, dajući prozirnost sloju koji se ističe u kontrastu s osnovnom tramom, sloj želatiniziranih hifa je žilav i može se oguliti s klobuka, hife trame listića su s kopčama, a kod hifa trame klobuka i pileipelisa su odsutne; otrusina je bijela.

Meso: Mekano, sočno, bijelo, ispod kožice klobuka je sivkasto; karakteristično miriše na gorke bademe, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso sa sulfovanilinom postane ljubičasto, sa sulfoformolom ubrzo svijetloplavo, a listići sa sumpornom kiselinom crveno-ljubičasti.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do prosinca, u planinskim crnogoričnim šumama, osobito u simbiozi sa smrekom, na vapnenastom tlu. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak, drugu, treću i četvrtu Danijel Mulc, a petu i šestu Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Koprivnica.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Opisana je vrsta vrlo slična lažnoj mirisnoj puževici (Hygrophorus agathosmoides), od koje se razlikuje samo po mikroskopskim karakteristikama, odnosno širini hifa u trami listića. Najprepoznatljivija je po karakterističnom mirisu na gorke bademe. Slične su pustenasta puževica (Hygrophorus pustulatus), koja je nešto manjih dimenzija, s uočljivim tamnim točkicama na stručku, a miris mesa nije izražen, sitna puževica (Hygrophorus exiguus), koja je vrlo malih dimenzija i s mesom bez mirisa. Sličan miris ima Secretanova puževica (Hygrophorus secretanii), ali je klobuk više žut do crvenkast. Sive vitezovke (Tricholoma) su potpuno suhe i imaju drugačiji miris.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 918. Mirisna puževica (Hygrophorus agathosmus (Fr.) Fries)

VLAKNASTA PUŽEVICA

Hygrophorus arbustivus Fr.

Etimologija: arbusculum (lat.)= grm, grmlje + arbo-, arbu- (lat.) = označavanje drveća ili grmlja. Po staništu.

Engleski naziv: Forest Woodwax

Klobuk: 3-7 cm širok, prvo je polukuglast do zvonolik, zatim je konveksan, na kraju je izravnat i s niskom tupom grbicom na sredini, površina je sluzava po vlažnom vremenu, inače je suha i s radijalnim, priraštenim, oker-smećkastim vlakancima, žuto-smeđ do narančasto-smećkast, na rubu je nešto svjetliji, bjelkast do krem.

Stručak: 4-8 cm visok i 0.5-1.2 cm debeo, valjkast, sužen je na bazi, pun, kasnije je ponekad šupalj, suh, na vrhu je bijelo pahuljast, od sredine je krem, tamniji prema bazi.

Listići: Razmaknuti, široki, prirasli, kratko se spuštaju po stručku, bijeli.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 7.5-10 x 4.5-5.5 µm, bazidije su 40-65 x 5-8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Veoma je tanko, mekano, malo je vlaknasto, bijelo, sa oker-smeđom nijansom u sredini i ispod kožice klobuka; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s hrastovima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete.

Napomena: Slične su livadna sočnica (Cuphophyllus pratensis) i tupoglava puževica (Hygrophorus nemoreus) dio skupine suhih puževica s prilično kompaktnim mesom i narančasto-smeđe boje.

Hygrophorus atramentosus - created on October 2022 in Provincia autonoma di Trento, Italy by Federico Calledda

CRNOBIJELA PUŽEVICA

Hygrophorus atramentosus (Alb. & Schwein.) H.Haas & R.Haller Aar. ex Bon

Klobuk: 4-10 cm širok, najprije je polukuglast do zvonolik, poslije se raširi i ulegne na sredini, ponekad je i tupo ispupčen, isprva je malo sluzav, kasnije je suh, površina je s crnkastim uraštenim vlakancima, tamnosiv, sivo-crn, plavo-siv ili plavo-smeđ, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: 5-10 cm visok i 0.8-1.5 cm debeo, valjkast, sužava se prema bazi, površina je vlaknasta, siv do sivkasto-smeđ.

Listići: Rijetki, široki, na bazi su poprežno povezani žilicama, izmiješani su s lamelulama, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, bijeli, poslije malo sivkasti s blagom plavkastom nijansom.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, duguljaste, glatke, 8-9 x 4-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo, ispod kožice klobuka je sivkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, u crnogoričnim šumama, obično u simbiozi sa smrekom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Slična je sivosmeđa puževica (Hygrophorus camarophyllus), koja ima nešto svjetliju boju klobuka i stručka bez sivkastih nijansa, bijeli listići se dugo spuštaju po stručku i raste na tlu siromašnom hranjivim tvarima. Sivka (Tricholoma portentosum) ima gušće listiće i žućkasti stručak. 

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 917. Crnobijela puževica (Hygrophorus atramentosus (A. & S.) Haas & Haller)

SIVOSMEĐA PUŽEVICA

Hygrophorus camarophyllus (Alb. & Schwein.) Dumée, Grandjean & Maire

Etimologija: kalos (gr.) = lijepo + phyllon (gr.) = list, listić. Po crvenoj boji listića.

Engleski naziv: Arched Woodwax

Klobuk: 3.5-15 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je raširen i lagano ispupčen na sredini, često je lijevkast, vijugav, suh, po vlažnom je vremenu mazav, površina je s radijalnim uraštenim vlakancima, siv, sivo-smeđ, tamnosmeđ, tamno sivo-smeđ ili crno-smeđ, rub je podvijen.

Stručak: 4-12 cm visok i 1-3 cm debeo, valjkast, malo je batinast, vlaknast, na vrhu je sitno zrnast, nešto je svjetliji od klobuka, sivkasto-smećkast na svjetlijoj osnovi.

Listići: Razmaknuti, debeli, elastični, voštani, jasno se spuštaju po stručku, trajno su bjelkasti, s plavkastom su nijansom.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 7-9 x 4-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, bjelkasto; miris je ugodan na med ili lješnjake, a okus je također ugodan na lješnjake.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, u crnogoričnim šumama, u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, najčešće sa smrekom, jelom i borovima, na vapnenastom tlu. U Hrvatskoj je pronađena u šumi bukve, jele i smreke, a poznata je samo s 3 lokaliteta, u okolici Otočca, na sjevernom Velebitu i u Hrvatskom zagorju. Primjerke na slikama snimio je Danijel Balaško, u listopadu, na lokalitetu Meljan pokraj Trakošćana.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - KRITIČNO UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Ima lijepe plavkaste listiće i vlaknasti klobuk. Slična je kijačasta grlašica (Ampulloclitocybe clavipes), koja ima gušće listiće, uočljivo zadebljanu bazu stručka i mekše meso.

Referentni izvori: Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Ljepolisna puževica (Hygrophorus calophyllus P.Karst.), Sivosmeđa puževica (Hygrophorus camarophyllus (Alb. et Schwein.: Fr.) Dumée, Grandjean et Maire)

VINSKICRVENA PUŽEVICA

Hygrophorus capreolarius Kalchbr.

Klobuk: 4-12 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi i ispupči na sredini, suh, po vlažnom je vremenu malo mazav, sredina je s crvenim ljuskicama, purpurnocrven ili crveno-smeđ, s manjim je crvenim ili crnkasto-smeđim pjegicama, rub je dugo podvijen.

Stručak: 2-10 cm visok i 1.2-2 cm debeo, valjkast, na bazi je sužen, uzdužno je tamnosmeđe vlaknast, na bazi je tamniji, prekriven je žiličastim crtežom, mrežica je smećkasta, skoro je boje klobuka, tamnosmeđ ili purpurnocrven, na ozlijeđenim mjestima postane purpurnocrven, micelij je ružičast.

Listići: Dosta su razmaknuti, izmiješani su s lamelulama, žilicama su spojeni na bazi, jasno se spuštaju po stručku, vinskicrveni, kasnije su s tamnim mrljama i crveno-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, neamiloidne, 5.4-11 x 3.5-6.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo do svijetlo vinskicrvenkasto, na prerezu postane crvenkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, u crnogoričnim i miješanim šumama u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, najčešće borom, smrekom i jelom, a ponekad i sa bukvom, na vapnenastom tlu. U Hrvatskoj je poznata sa 14 lokaliteta, u Lici, Gorskom kotaru, na sjevernom Velebitu, planini Medvednici i Maceljskoj gori. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Tamnu boju imaju uglavnom puževice nešto većih dimenzija i crvenkaste boje. Rijetke su vrste koje imaju istu boju klobuka, listića i stručka po čemu se dosta lako razlikuje od sličnih vrsta, osim toga stručak nije gladak, već dekoriran što je također značajna osobina pri determinaciji ove vrste.

ZLATNOŽUTA PUŽEVICA

Hygrophorus chrysodon (Batsch) Fr.

Etimologija: krysos (gr.) = zlatno. Po boji.

Engleski naziv: Gold Flecked Woodwax

Klobuk: 3-8 cm širok, mesnat, isprva je polukuglast, zatim se otvori i malo ispupči na sredini, u starosti je ulegnut, vijugav, nepravilan, po vlažnom je vremenu vlažan i mazav, po suhom je vremenu malo ljepljiv, bijel, najprije je prekriven zlatnožutom koprenom koja se kasnije na rubu i stručku raspadne na sitne žute pahulje, mjestimice je sa zlatnožutim pjegama, osobito na rubu, ako se kožica malo protrlja požuti, rub je prilično valovit i u početku je podvijen.

Stručak: 3-8 cm visok i 0.6-1.5 cm debeo, pun, u starosti je šupalj, na bazi je zašiljen, bijel, prekriven je zlatnožutim pahuljama, osobito na gornjem dijelu, na pritisak požuti.

Listići: Razmaknuti, prilično su rijetki, mekani, najprije su prirasli, zatim se kratko spuštaju po stručku, bijeli su do svijetložuti, oštrica je ponekad žuta i pahuljasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do vretenaste, glatke, prozirne, 7-10 x 3.5-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, mekano, sočno, malo vlaknasto, bijelo, kasnije je žuto; miris je slab na gorke bademe ili anis (dok se prži na amonijak), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso s fenolanilinom postane crveno-smeđe, a s anilinom i KOH požuti, dok s gvajakovom tinkturom polako poplavi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, uglavnom u miješanim i bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, rjeđe se pronađe u crnogoričnim šumama, na vapnenastom tlu, na tlu bogatom hranjivim tvarima. Posljednje dvije slike snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete. Puževice nisu uvijek kvalitetne jestive gljive, smatra se da je opisana vrsta podjednako loša kao jelova puževica (Hygrophorus abieticola) ili bukova puževica (Hygrophorus fagi). Kada se kuhaju odvojeno zbog provjere kvalitete sve imaju vrlo neugodan miris na nešto poput amonijaka i terpentina. Međutim, ako se nakon kuhanja lagano zaprže izgube taj neugodan miris.

Napomena: Ova je puževica na svim dijelovima mazava, a najprepoznatljivija je po žuto pahuljastom gornjem dijelu stručka, a ostali dio je postepeno sve svjetliji do bijele boje. Podsjeća na gusjeničnu puževicu (Hygrophorus cossus), ali opisana je vrsta mnogo veća rastom i pokrivena žutim pahuljama, što se osobito zapaža na rubu klobuka i stručku neposredno ispod listića. Zlatnoštitna puževica (Hygrophorus discoxanthus), takožer može biti sa žutim tonovima, ali nema sitne pahulje, meso je jakog mirisa i s KOH posmeđi.

GUSJENIČNA PUŽEVICA

Hygrophorus cossus (Sowerby) Fr.

Etimologija: cossus (lat.) = gusjenica vrbotoča (Cossus cossus). Po intenzivnom mirisu gusjenice.

Klobuk: 2-8 cm širok, polukuglast do konveksan, zatim se izravna i uglavnom široko ispupči na sredini, površina je glatka, malo je sluzava i ljepljiva, u mladosti je uglavnom potpuno bijel, kasnije je s laganom žućkastom nijansom, osobito na sredini, rub je tanak i dugo vremena podvijen.

Stručak: 3-9 cm visok i 0.5-1.5 cm debeo, valjkast ili lagano zadebljan na bazi, skoro uvijek je suženo korjenast na bazi, prilično je suh, malo je mazav, na vrhu je pahuljast ili zrnast, na bazi je dekoriran sitnim bjelkastim ljuskicama, uglavnom je uzdužno crtast, bijel, kasnije je blago žućkast, s mjestimičnim je žutim mrljama.

Listići: Rijetki, razmaknuti, nisu široki, izmiješani su s različito dugim lamelulama, oštrica je često vijugava, kratko se spuštaju po stručku, u mladosti su bijeli, kasnije su malo žućkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 5.5-9 x 3-4.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Mekano, u stručku je prilično vlaknasto, bijelo; miris je neugodan na ocat ili trulo voće, a u literaturi se još navodi da miriše neugodno na gusjenice vrbotoča, odnosno krupnog leptira čije su gusjenice štetnici na vrbama i drugom bjelogoričnom drveću te na voćkama (kruški, jabuci, trešnji, dudu i dr.), koji podsjeća na miris stjenica ili kozjeg sira, a okus je malo gorkast.

Kemijske reakcije: Listići s KOH postanu narančasti, reakcija površine klobuka je negativna, a površine stručka skoro negativna.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s hrastom.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete zbog neugodnog mirisa i gorkog okusa mesa.

Napomena: Ova je vrsta nedavno svrstana u skupinu bijelih puževica, a najsličnije su vrste bjelokosna puževica (Hygrophorus eburneus), hrastova puževica (Hygrophorus hedrychii) i smrekova puževica (Hygrophorus piceae) koje imaju ugodniji voćni miris i razlikuju se po kemijskim reakcijama s KOH, reagiraju dosta izraženo, dok opisana vrsta uglavnom reagira negativno, osobito stručak.

Hygrophorus discoideus - created in Finland by Tapio Kekki

SMEĐEKOTURNA PUŽEVICA

Hygrophorus discoideus (Pers.) Fr.

Etimologija: discus (lat.) = disk, kolut, ploča. Po nešto tamnijoj sredini klobuka.

Klobuk: 3-7 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se izravna i ulegne na sredini, s jedva je uočljivim ispupčenjem, u mladosti i po vlažnom vremenu sa sluzavom prevlakom koja prelazi i na stručak, gladak, gol, mazav, po suhom je vremenu sjajan, kremasto-smeđ, žuto-smećkast ili svijetlosmeđ, na sredini je intenzivne narančasto-smeđe do tamnosmeđe boje, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: 3-6 cm visok i 0.3-1 cm debeo, valjkast, najprije je pun pa šupljikav do šupalj, mazav, ljepljiv, na dnu je vlaknast, a na vrhu smećkasto pahuljast i s nejasnom prstenastom zonom, bjelkast.

Listići: Prilično su razmaknuti, rijetki, debeli, najprije su prirasli, zatim se kratko spuštaju po stručku sa zupcem, bjelkasti, žućkasti ili žuto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 6-9 x 3-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, kremasto, ispod kožice klobuka je smećkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do prosinca, skupno, u miješanim i crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, rjeđe se pronađe u bjelogoričnim šumama, ispod bukve, na travnatim površinama i na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: S karakterističnom je smeđom sredinom klobuka po čemu je i dobila ime, a rub dosta svjetliji. Kada je mikrozni partner poznat, malo je vjerojatna zamjena s nekom drugom vrstom. Nekad raste i u bjelogoričnim šumama gdje se može zamijeniti s dvobojnom puževicom (Hygrophorus leucophaeus), koja je mnogo sluzavija, ima tanki i dugi stručak, a klobuk je tipično oštro ispupčen, ispupčenje je kontrastno narančasto-smeđe, što se osobito ističe na sredini bijelo-svilenastog klobuka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 912. Smeđekoturna puževica (Hygrophorus discoideus (Pers. ex Fr.) Fries)

Hygrophorus discoxanthus - created on October 2023 in Genolier, Switzerland by Juan Carlos Zamora

ZLATNOŠTITNA PUŽEVICA

Hygrophorus discoxanthus (Fr.) Rea

Engleski naziv: Yellowing Woodwax

Klobuk: 2-8 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se nepravilno raširi i ulegne na sredini, gladak, sjajan, po vlažnom je vremenu je sluzav i ljepljiv, ubrzo se osuši, najprije je bijel do kremast, kasnije postepeno žuti, od ruba postaje hrđastosmeđ do smeđ, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna i postane smeđ.

Stručak: 3-10 cm visok i 0.5-1.5 cm debeo, često je ekscentričan, mekan, vitak, valjkast, često je zakrivljen, na bazi je tanji i gotovo šiljast, na vrhu je sužen, šupljikav, po vlažnom je vremenu je ljepljiv, ubrzo se osuši, pahuljast na vrhu, bijel do oker, u starosti žuti.

Listići: Prilično su rijetki, razmaknuti, uski, tanki, mekani, prirasli su ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, bijeli, kasnije postanu žuti, a na kraju su žućkasto-smeđi, osušeni su crvenkasto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 7-9 x 5-6 µm, Q = 1.4-1.7, bazidije su batinaste, 4-sporne, 33-40 x 6-7.5 µm, s bazalnom kopčom, cistide su odsutne, pileipelis se sastoji od hifa širokih 2-4 µm, sa smeđim pigmentom i kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo, u starosti i na prerezu relativno brzo postane smeđe do crvenkasto-smeđe; miris je neugodan, na smolu, podsjeća na anis, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso i listići s formolom postanu ljubičasto-smeđi, meso s gvajakovom tinkturom polako poplavi, s fenolanilinom postane vinskicrveno, a površina klobuka s KOH narančasto-smeđa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do prosinca, u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s bukvom, na neutralnom do vapnenastom i muljevitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta vrlo loše kvalitete. Nije osobito cijenjena zbog smolastog mirisa i neugodnog okusa pa skoro se može reći i da je nejestiva.

Napomena: Karakrteristična je po dosta neugodnom mirisu i mesu koje teži da postane žuto-crveno ili crveno-smeđe. Slične su smrekova puževica (Hygrophorus piceae), koja raste ispod smreke, bijele je boje, mazava, a stručak je na vrhu pahuljast, bjelokosna puževica (Hygrophorus eburneus), koja s KOH polako požuti, te gusjenična puževica (Hygrophorus cossus), koja raste isključivo ispod hrasta i više podsjeća na bjelokosnu puževicu nego na opisanu vrstu.

BJELOKOSNA PUŽEVICA

Hygrophorus eburneus (Bull.) Fr.

Etimologija: eburneus (lat.) = snježnobijelo. Po boji.

Engleski naziv: Ivory Woodwax

Klobuk: 2-7 cm širok, najprije je konveksan, zatim se otvori i ispupči na sredini, na sredini ostaje grbica, često je malo nepravilan, čitava površina je po vlažnom vremenu prekrivena sa sluzi, pahuljasta, bijel, kasnije je na sredini kremast, po suhom je vremenu žuto-smeđ, rub je tanak, a u starosti je valovit i izvrnut.

Stručak: 2-15 cm visok i 0.5-1 cm debeo, relativno je dug, nepravilan, visok, tanak, zakrivljen ili vijugav, često je sužen na bazi, skoro je korjenast, najprije je pun, zatim postane šupalj, mazav, na vrhu je sa sitnim bijelim granulama ili pahuljama, bijel, u starosti je bjelkast ili sivkast.

Listići: Razmaknuti, nisu široki, zakrivljeni, različito su dugački, voštani, oštrica je u obliku luka, najprije su prirasli, zatim se kratko spuštaju po stručku, bijeli, poslije su žućkasti ili žuto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 6.5-9.5 x 4-5 µm (cromushrooms: (6.1) 6.4 - 7.5 (8) × (3.7) 3.8 - 4.5 (4.7) µm, Q = (1.4) 1.6 - 1.9 (2), N = 70, Me = 7 × 4.1 µm, Qe = 1.7); otrusina je bijela.

Meso: Mekano, bijelo, na prerezu ne mijenja boju; miris je neobičan slatkasto-voćni, podsjeća na koru naranče ili mandarine, a okus je malo kiselkast.

Kemijske reakcije: Baza stručka s KOH postane narančasta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do prosinca, u većim skupinama, u svijetlim bjelogoričnim šumama, u simbiozi s bukvom, na vapnenastom ili glinenastom tlu. Prvu sliku snimio je Danijel Mulc, a ostale Darko Stermšek iz Prirodoslovnog muzeja Split.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: U mladosti je slična zlatnoštitna puževica (Hygrophorus discoxanthus), kod koje meso na prerezu relativno brzo posmeđi, a listići su sa smeđim mrljama tijekom sušenja i u dodiru s KOH. Slična je gusjenična puževica (Hygrophorus cossus), koja je također čitava bijela, a poslije se listići, stručak i rub klobuka oboje u hrđastosmeđe, klobuk je 3-5 cm širok, ima veoma neugodan miris, koji podsjeća na miris stjenica ili kozjeg sira, te raste ispod hrasta. Također su slične hrastova puževica (Hygrophorus hedrychii) i smrekova puževica (Hygrophorus piceae). Opisana se vrsta od svih spomenutih sličnih vrsta razlikuje po rastu ispod bukve, mesu nepromjenjive bijele boje i bez žuto-smeđih mrlja. Baza stručka u dodiru s KOH postane narančasta, kao i listići kod gusjenične puževice.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 904. Bjelokosna puževica (Hygrophorus eburneus (Bull.: Fr.) Fries)

Hygrophorus erubescens - created in Norway by Perry Gunnar Larsen

CRVENKASTA PUŽEVICA

Hygrophorus erubescens (Fr.) Fr.

Etimologija: erubere (lat.) = pocrvenjeti, posramiti se, zarumeniti se, rumeno. Po boji.

Engleski naziv: Blotched Woodwax

Klobuk: 4-15 cm širok, najprije je konveksan i tupo ispupčen, kasnije se raširi i na kraju nekad ulegne na sredini, lijevkast, površina je vlažna i mazava, prekrivena je s uraštenim crvenkastim ljuskicama na sredini, osnova je bjelkasta, crveno-ružičast, nekad je s vinskicrvenim mrljama, rub je tanak, podvijen i maljav.

Stručak: 5-12 cm visok i 1-2.2 cm debeo, valjkast, pun, često je zakrivljen, baza je obično uža, pri vrhu je sitno vinskicrveno zrnast, a na bazi je crvenkasto vlaknast, na dnu je bjelkast, na pritisak više-manje požuti ili pocrveni.

Listići: Nisu gusti, debeli, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, bijeli, kasnije su kremasti pa ubrzo s blagom ružičastom nijansom, a po suhom su vremenu žućkasti, oštrica je u starosti uglavnom s ružičastim mrljama.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, duguljaste, prozirne, 7-10.5 x 4-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, čvrsto, bijelo ili svijetložuto, na ozlijeđenim mjestima i presjeku požuti; miris je ugodan na gljive, a okus je uglavnom gorak.

Kemijske reakcije: Meso s željeznim sulfatom (FeSO4) postane sivkasto, a s KOH žućkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, skupno, u malim busenima ili u krugovima, u crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, najčešće u simbiozi sa smrekom ili borom, na mahovinom obraslom vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete jer je meso obično gorko.

Napomena: Dio je iste sekcije kao medena puževica (Hygrophorus russula), koja ima blag okus mesa i raste ispod bjelogoričnog drveća, uglavnom hrasta, dok opisana vrsta raste samo ispod crnogoričnog drveća, te ljubičasta puževica (Hygrophorus purpurascens) i karmincrvenkasta puževica (Hygrophorus persicolor), koje na prerezu ne požute. Ljubičasta puževica na stručku ima ostatke zastorka u obliku slabašnog bijelog vjenčića.