Hygrophorus exiguus - created on August 2009 in Kuusamo, Finland by Federico Calledda

SITNA PUŽEVICA

Hygrophorus exiguus (Fr.) Fr.

Etimologija: exiguus (lat.) = malen, sitan, neznatan, oskudan, mršav. Po veličini.

Klobuk: 0.8-2.5 cm širok, zvonolik do konveksan, te često široko i tupo ispupčen, kasnije je raširen i s niskim ispupčenjem na sredini, ljepljiv, sitno je vlaknast do dlakav prema rubu, sivkast do siv s krem nijansom, rub ostaje podvijen, kasnije je blago narebran.

Stručak: 2-5 cm visok i 3-7 mm debeo, valjkast, suh, vlaknast i sitno ljuskav na gornjem dijelu, bez dlačica na donjem dijelu, bijel.

Listići: Razmaknuti, široki, prirasli ili se spuštaju po stručku, prvo su čisto bijeli, zatim postanu svijetlokrem do ružičasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su jajolike do široko eliptične, glatke, tankih stijenki, prozirne, neamiloidne, 9.2-11.4 x 5.3-6.8 µm, Qav = 1.7, bazidije su usko batinaste, 4-sporne, ponekad su 2-sporne, 44-68 x 7.3-10.3 µm, sterigme su duge do 8 µm, trama listića sastoji se od isprepletenih, zadebljanih hifa širokih 8-20 μm, pileipelis je formiran od isprepletenih, želatiniziranih hifa, sa žutim pigmentom, uske, široke su 2-5 μm, stipipelis je formiran od uspravnih, paralelnih hifa širokih 3-6 μm, terminalni segmenti su prošireni do batinasti, ponekad su zakrivljeni, široki su 8-10 μm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris je slab na gorke bademe, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom ili jelom.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog lošeg mirisa i okusa mesa.

Napomena: Ova puževica slabije miriše na gorke bademe od lažne mirisne puževice (Hygrophorus agathosmoides). od blisko srodnih se vrsta najviše razlikuje po malim plodnim tijelima. Slične su mirisna puževica (Hygrophorus agathosmus), zumbulova puževica (Hygrophorus hyacinthinus) i bademova puževica (Hygrophorus odoratus), od kojih se razlikuje po izrazito manjim plodnim tijelima i ružičastim listićima.

Hygrophorus fagi - created on October 2020 in Italy by Marco Floriani

BUKOVA PUŽEVICA

Hygrophorus fagi G.Becker & Bon

Klobuk: 3-9 cm širok, najprije je konveksan, poslije se raširi i malo ulegne u sredini, nepravilan, gladak, po vlažnom je vremenu sluzav i ljepljiv, bijel do kremast sa svijetlom žuto-ružičastom ili narančastom nijansom, na sredini je nešto tamniji, rub je oštar, valovit, u mladosti je podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2-8 cm visok i 0.5-2 cm debeo, valjkast, zakrivljen, od listića prema bazi je sve tanji, klinast, pun, gladak, uzdužno je vlaknast, bjelkast do svijetlooker.

Listići: Rijetki, debeli, pomiješani su s lamelulama, prirasli, samo se ponekad kratko spuštaju po stručku, mekani, voštani, račvasti, bijeli do svijetložuti s ružičastim odsjajem.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do valjkaste, 6-10 x 4.5-7 µm Q = 1.4-1.7, bazidije su batinaste do skoro valjkaste, 4-sporne, 40-50 x 6-9 µm, s bazalnim su kopčama, cheilocistide su odsutne, pileipelis se sastoji od uglavnom paralelnim višesegmentnim hifama širokim do 7 µm, terminalni segmenti su valjkasti, kopče su prisutne; otrusina je bijela.

Meso: Relativno je čvrsto, sočno, vlaknasto, bijelo, krem do žuto-ružičasto; miris nije izražen, a okus je blag, kasnije je pomalo gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, u bjelogoričnim šumama, obično u simbiozi s bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete zbog lošeg okusa mesa.

Napomena: Postoji velika sličnost s pjesničkom puževicom (Hygrophorus poetarum) koja je mesnatija, ima tvrdo plodno tijelo, a listići su gušći i spuštaju se po stručku. Opisana je vrsta nježnija, djeluje krhko, ima vrlo rijetke i debele listiće koji su uglavnom prirasli, rijetko se spuštaju po stručku. Po nekim izvorima tijekom prženja izraženo mirišu na parfemski sapun.

Hygrophorus hedrychii - created on October 2025 in Kiiruna, Finland by Tapio Kekki

BREZOVA PUŽEVICA

Hygrophorus hedrychii (Velen.) K.Kult

Etimologija: U čast češkog botaničara i mikologa Václava Hedrycha (1885.-1964.) koji je dao značajan doprinos mikologiji, osobito u istraživanju roda Hygrophorus. Po imenu.

Engleski naziv: Sweet Woodwax

Klobuk: 3-8 cm širok, dugo je vremena konveksan, kasnije je malo raširen i sa sitnom grbicom na sredini, površina je prekrivena slojem prozirne ljepljive tvari, gol, najprije je bijel, zatim prema sredini sa svijetlom crvenkastom, narančastom ili sivkastom nijansom, kasnije je krem ili okerast na sredini, rub je lagano podvijen i valovito iskrivljen.

Stručak: 5-10 cm visok i 0.5-1 cm debeo, čvrst, valjkast, pun, kasnije je šupalj, prekriven je slojem prozirne ljepljive tvari, na vrhu je suh, od sredine do vrha je ljuskav s bijelim točkicama ili sa sitnim bijelim pahuljama, bjelkast, na bazi je s krem ili svijetloružičastom nijansom, trljanjem postane narančast.

Listići: Gusti, debeli, relativno su mekani, elastični, račvasti, izmiješani su s lamelulama, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, bijeli, kasnije su s krem, sa žućkastim ili ružičastim odsjajem, uvijek su tamniji od klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 7-9 x 4.5-6 µm, Q = 1.5–2.3, Qav = 1.8, bazidije su batinaste, 4-sporne, 30-40 x 6-9 µm, sterigme su duge 4-5 µm, s bazalnim kopčama, pileipelis se sastoji od višesegmentnih hifa širokih 4-5 µm, trama listića sastoji se od višesegmentnih, valjkastih hifa, 58-105 x 3-23 µm, kopče su prisutne; otrusina je bijela.

Meso: Relativno je tanko, elastično, sluzavo, bijelo, kasnije je svijetlosmeđe; miriše jako i neugodno poput gusjenične puževice (Hygrophorus cossus), na ocat, trulo voće ili užeglo kokosovo ulje, a u literaturi se još navodi da miriše neugodno na gusjenice vrbotoča (Cossus cossus), odnosno krupnog leptira čije su gusjenice štetnici na vrbama i drugom bjelogoričnom drveću, kao i voćkama (kruški, jabuci, trešnji, dudu i dr.), a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, od kolovoza do listopada, u simbiozi samo s brezom, voli vapnenasto i pjeskovito tlo siromašno hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Pripada skupini vlažnica bijele boje (Limacium) koje dosta teško međusobno razlikovati. Slične su samo bjelokosna puževica (Hygrophorus eburneus) koja raste ispod bukve, smrekova puževica (Hygrophorus piceae) koja tipično raste ispod crnogoričnog drveća i gusjenična puževica koja raste i ispod bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, sve imaju tipični jaki miris i teže da požute. Zlatnoštitna puževica (Hygrophorus discoxanthus) izraženije promijeni boju, ali je slabijeg mirisa. Zlatnožuta puževica (Hygrophorus chrysodon) ima karakteristično zlatno-pustenasti stručak i rub klobuka. Livadna sočnica (Cuphophyllus pratensis) ima listiće boje marelice.

Hygrophorus hyacinthinus - created in Norway by Reidun Braathen

ZUMBULOVA PUŽEVICA

Hygrophorus hyacinthinus Quél.

Klobuk: 2-10 cm širok, prvo je konveksan do zvonolik, kasnije se izravna i iskrivi, često je grbav, površina je po vlažnom vremenu malo ljepljiva ili sluzava, sjajna, bijel, bjelkast, nekad je s laganom smećkastom, sivkastom do sivo-smeđom nijansom.

Stručak: 5-10 cm visok i 0.6-1.5 cm debeo, valjkast, nije ljepljiv, suh, gladak, vlaknast, boje je klobuka, bijel.

Listići: Malo su iskrivljeni, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, rijetki, bijeli su ili krem, često su sa ružičastom nijansom.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, prozirne, 8-11 x 4.5-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miriše na zumbule, te malo na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, najčešće smrekom ili borom, obično na višim planinskim predjelima, na vapnenastom tlu. U Hrvatskoj je nađena u šumama bukve i jele te u nasadu smreke, na dva lokaliteta, u okolici Zagreba i u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljiva je po bijeloj boji svih dijelova plodnog tijela i karakterističnom mirisu na zumbule.

KASNA PUŽEVICA

Hygrophorus hypothejus (Fr.) Fr.

Etimologija: hypo (gr.) = ispod, skoro + theion (gr.) = sumpor. Po sumporastožutoj boji, osobito listića i stručka.

Engleski naziv: Herald of Winter

Klobuk: 2-5 cm širok, prvo je konveksan do zvonolik, kasnije je raširen, ulegnut i ispupčen na sredini, kožica se lako guli, površina je ljepljiva, lagano je radijalno vlaknasta, maslinasto-smeđ, sivo-smeđ ili crno-smeđ, sredina je nešto tamnija, po suhom je vremenu žuto-smeđ ili narančasto-smeđ, rub je u starosti jako izvrnut prema gore.

Stručak: 2-8 cm visok i 0.4-1 cm debeo, valjkast, vitak, sužava se prema bazi, pun, kasnije je šupalj, površina je ljepljiva, iznad prstenaste zone je suh, sitno je crtast, fino je smećkasto ljuskav, žućkast do narančasto-crvenkast, pri vrhu je s vlaknastim ostacima zastorka u vidu prolaznog prstenka.

Listići: Rijetki, debeli, razmaknuti, kratko se spuštaju po stručku, najprije su bjelkasti, zatim su izraženo žuto-narančasti ili narančasto-okerasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, duguljaste, glatke, neamiloidne, 7-9 x 4-6 µm, Q = 1.3-1.8, bazidije su 4-sporne, usko batinaste, 35-55 x 6-8.5 µm, rijetko su stisnute kada sazriju, cistide su odsutne, pileipelis je iksocutis debljine 200-350 µm, dvoslojan, gornji je sloj snažno želatiniziran, izgrađen je od tankih valjkastih hifa širokih 3-6 µm, smeđe boje zbog unutarnje pigmentacije, stijenka je blago zadebljana parijetalnim pigmentom koji u tankom sloju prekriva sve hife, s čestim su vršnim segmentima dugim 80-110 µm sa zaobljenim vrhom, unutarnji sloj nije želatiniziran, izgrađen je od tamnije obojenih paralelnih hifa širokih 5-8 µm, stipitipelis je izgrađen od želatiniziranih tankih hifa širokih 3-11 µm, malo zadebljanih stijenki, glatkih, uglavnom ispunjenim velikim kapljama, kopče su prisutne u svim tkivima (cromushrooms: spore su (7) 7.6 - 9.4 (9.9) × (4.1) 4.6 - 5.9 (6.3) µm, Q = (1.3) 1.5 - 1.8 (1.9), N = 208, Me = 8.5 × 5.3 µm, Qe = 1.6, bazidije su 35-55 × 6-8.3 µm, N = 26, hife trame listića su široke 3.5-7 µm, vršni segmenti hifa su pravilni do vijugavi, 36-65 × 3.7-7 µm, N = 7, kopče su prisutne u svim tkivima); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, čvrsto, žilavo, elastično, bjelkasto do svijetložuto, ispod kožice klobuka i stručka je žuto ili narančasto-crvenkasto; miris je ugodan na gljive ili na voće, a okus je slatkast.

Kemijske reakcije: Reakcija površine klobuka i stručka, te meso s KOH, NH4OH i FeSO4 su negativni.

Stanište: Raste u kasnu jesen i zimu, od listopada do siječnja, u crnogoričnim šumama, u simbiozi s različitim vrstama borova, na pjeskovitom tlu, često počinje rasti tek kad temperatura padne ispod 5 stupnjeva. U Hrvatskoj je nalažena prvenstveno uz šumski bor, ponekad uz crni bor, na dvadesetak lokaliteta, u sjeverozapadnom dijelu zemlje, Lici, na sjevernom Velebitu te na otocima Krku i Korčuli. Sve slike snimio je Neven Ferenčak, prvu 21.12.2025., na lokalitetu Klenovnik kod Ivanca, drugu, treću i četvrtu 30.11.2024., na lokalitetu kod Koprivnice, a petu 8.12.2024.

Doba rasta: 1, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Karakteristična je po maslinastom klobuku, žutim listićima koji se spuštaju po stručku i rastu u dosta kasnom periodu godine. Tijekom sušnih dana vrhovi klobuka se kovrčasto uzdignu tako da se žućkasti listići dugo spuštaju po stručku. Ne postoji opasnost od zamjene s nejestivim gljivama. Varijetet Hygrophorus hypothejus var. aureus ima zlatnožuti, a ne maslinasti ton na klobuku i dosta podsjeća na ariševu puževicu (Hygrophorus lucorum), koja raste ispod ariša, te Bresadolovu puževicu (Hygrophorus speciosus), koja je tamnije obojena na sredini.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 923. Borova puževica (Hygrophorus hypotheius (Fr.) Fries), Sinonim: Hygrophorus vitellinus A. et S.; 924. Zlatna puževica (Hygrophorus aureus (Arrhr.) Fries); Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Kasna puževica (Hygrophorus hypothejus (Fr.: Fr.) Fr.)

Hygrophorus korhonenii - created on August 2020 in Oulanka, Finland by Petri Roponen

KORHONENOVA PUŽEVICA

Hygrophorus korhonenii Harmaja

Etimologija: U čast finskog mikologa Matti Korhonena, poznatom po svom radu na taksonomiji gljiva, osobito roda Hygrophorus. Po imenu.

Klobuk: 3-8 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je izravnat i obično široko ispupčen na sredini, nekad je blago ulegnut, sluzav, uočljivo je prošaran sivim do crnim vlakancima prema rubu, crn ili vrlo tamno sivo-smeđ na sredini, sušenjem postaje svjetliji, smeđ.

Stručak: 7.5-12.5 cm visok i 5-8 mm debeo, valjkast, bijel, ispod prstenaste zone je čitav prošaran sivo-smeđim ljuskama poput zmijske kože, pri dnu su crnkaste, na vrhu je uvijek svilenkast i bijel.

Listići: Gusti, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, bijeli, ponekad su sivkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, neamiloidne, 10-14 x 5-7.5 μm, Q = 1.5-2.1, Qav = 1.7, bazidije su usko batinaste, 4-sporne, 50-73 x 10-14 μm, sterigme su duge do 10 μ, cheilocistide su prozirne, batinaste, 26-50 x 4-10 μm, pleurocistide su kruškolike, zaobljene ili sužene na vrhu, 26-54 x 4-9 μm, prozirne, trama listića sastoji se od valjkastih hifa širokih 4-20 μm i napuhanih elemenata širokih do 30 μm, pileipelis je izraženo želatiniziran, sastoji se od uskih hifa širokih 4-7 μm; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, rjeđe borom.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: U smrekovim šumama raste slična maslinastobijela puževica (Hygrophorus olivaceoalbus), od koje se razlikuje po nešto mesnatijem plodnom tijelu, klobuku koji je obično široko ispupčen, sa sivkasto-smeđim, a ne maslinastim nijansama, stručku sa sivkasto-smeđim uzorkom i relativno manjim sporama 10-14 x 5-7.5 μm (kod slične vrste su 10-16 x 7-8.5 μm).

Hygrophorus latitabundus - created in Estonia by Tõnu Ploompuu

VISKOZNA PUŽEVICA

Hygrophorus latitabundus Britzelm.

Engleski naziv: Ebony Woodwax

Klobuk: 5-15 cm širok, najprije je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije se raširi i tupo ispupči na sredini, gladak, dosta je sluzav i ljepljiv, sivo-smećkast do maslinasto-smeđ, sredina je tamnija, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: 5-12 cm visok i 1.5-4.5 cm debeo, valjkast ili vretenast, na bazi je zašiljen, pun, vrlo je ljepljiv, bijel, bjelkast ili svijetložut, na donjem je dijelu prošaran sivkastim ljuskicama poput zmijske kože, na gornjoj je trećini sa sluzavim prstenastim pojasom.

Listići: Rijetki, prirasli ili se kratko spuštaju po stručku, oštrica je glatka, bijeli, poslije su slabo žućkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 8-12 x 5-8 µm; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, sočno, bijelo; miris je ugodan, aromatičan na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, u crnogoričnim šumama u simbiozi s borovima, te po parkovima i rubovima šuma, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Viskozna se puževica ubraja se među najveće i najkvalitetnije jestive puževice. Slične su maslinastobijela puževica (Hygrophorus olivaceoalbus), koja nije tako slinava i raste ispod smreke, te zmijolikonoga puževica (Hygrophorus persoonii), koja ima zmijoliko prošaran stručak i raste isključivo u bjelogoričnim šumama. Iz svega navedenog proizlazi da je stanište ključ za pronalaženje i prepoznavanje navedenih puževica.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 925. Viskozna puževica (Hygrophorus latitabundus Britz.), Sinonim Hygrophorus limacinus (Scop.: Fr.) Fr. ss. Bon

DVOBOJNA PUŽEVICA

Hygrophorus leucophaeus (Scop.) Fr., 1838

Etimologija: leukos (gr.) = bijelo + phaios (gr.) = smeđe. Po boji.

Klobuk: 2-5 cm širok, najprije je konveksan, zatim je raširen i lagano ulegnut s niskim, širokim ispupčenjem na sredini, gladak, gol, po vlažnom je vremenu jako sluzav i ljepljiv, bijel, u početku je jednobojan, kasnije je više narančasto-smećkast ili hrđastosmeđ na sredini, rub je dugo vremena podvijen, tanak i svjetliji.

Stručak: 3-7 cm visok i 4-7 mm debeo, lomljiv, duguljast, uglavnom je tanak, zakrivljen, valjkast ili vretenast, uvijek je duži od širine klobuka, uglavnom je proširen na bazi, šupljikav je pa ubrzo šupalj, bjelkasto vlaknasto ljuskav, na vrhu je ljepljiv i pahuljast, bjelkast do sivkasto-oker, ponekad je s mjestimičnim hrđastosmeđim mrljama.

Listići: Rijetki, nisu široki, prilično su tanki, mekani, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, bijeli ili bjelkasti s crvenkasto-smeđim ili narančasto-smeđim odsjajem.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, sa zrnatim sadržajem, 6.5-9.5 x 3.5-5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, vlaknasto, nježno, lomljivo, bijelo, u sredini klobuka je crvenkasto; miris je neobično aromatičan na gljive ili voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen, od listopada do prosinca, skupno, u bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s bukvom ili grabom, voli vapnenasto tlo, češća je u mediteranskom području.

Doba rasta: 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Dosta je prepoznatljiva po karakterističnoj smeđoj sredini klobuka koji je na vanjskom dijelu mnogo svjetliji. Česta je u mediteranskom području gdje se pronađe krajem listopada, te u studenom i prosincu. Ako se pazi na stanište, dosta ljepljivo plodno tijelo i na narančasto-smeđe ili hrđastosmeđe ispupčenje klobuka, gotovo da se ne može pogriješiti i zamijeniti s nekom drugom vrstom.

Hygrophorus gliocyclus - created in Finland by Tapio Kekki

SLUZAVOBIJELA PUŽEVICA

Hygrophorus ligatus Fr.

Etimologija: ligatus (lat.) = zavezano, opasano. Po prisutnosti upadljivog vjenčića.

Klobuk: 3-10 cm širok, konveksan, često je upadljivo ispupčen na sredini, mazav, sluzav, s vlaknastim je ostacima ovoja, bjelkasto-žućkast, sredina je u starosti žućkasto-oker, nikad nije potpuno slamnatožut do žuto-narančast, rub je jako podvijen.

Stručak: 4-10 cm visok i 0.8-2.5 cm debeo, valjkast, sužen je na bazi, lagano je zakrivljen, jako je sluzav, gladak, bijel ili kremast, na vrhu su uočljivi prstenasto raspoređeni, sitni, ljuskavi ostaci ovoja.

Listići: Dosta su razmaknuti, spuštaju se po stručku, račvasti, izmiješani su s lamelulama, na bazi su poprečno spojeni žilicama, bijeli ili kremasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, prozirne, 7-11 x 4.5-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, prilično je čvrsto, mekano, vodenasto, bjelkasto ili svijetložuto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u crnogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s borom ili smrekom.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Na stručku su prisutni prstenasti ostaci ovoja, a raste u crnogoričnim šumama.

GRABOVA PUŽEVICA

Hygrophorus lindtneri M.M.Moser

Klobuk: 2.5-6 cm širok, isprva je zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je raširen i široko ispupčen na sredini, vlažan, dosta je sluzav, gladak, žućkasto-narančast, svijetlo narančasto-smeđ ili tamnoker na sredini, prema rubu je nešto svjetliji, bjelkast, rub je tanak, a kožica lagano prelazi preko ruba.

Stručak: 2-11 cm visok i 0.4-1 cm debeo, prilično je dug, malo je zakrivljen, valjkast, jasno se sužava prema bazi, slabo je mazav, na vrhu je bijelo ljuskav, bijel do svijetlo narančasto-smeđ.

Listići: Prilično su razmaknuti, izmiješani su s lamelulama, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, bijeli su ili kremasto-žućkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 7.5-9.5 x 5-6.5 µm (cromushrooms: (7.5) 7.54 - 8.7 (9.8) × (3.9) 4.1 - 5.1 (5.6) µm, Q = (1.5) 1.6 - 1.9 (2), N = 70, Me = 8 × 4.6 µm, Qe = 1.8); otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen po parkovima, grmlju i u bjelogoričnim šumama, tipično u simbiozi s lijeskom, na vapnenastom tlu. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak, 11.11.2021.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Slična je jednobojna puževica (Hygrophorus unicolor), koja raste ispod bukve.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 900. Grabova puževica (Hygrophorus carpini Gröger), Sinonim: Hygrophorus lindtneri Moser

ARIŠEVA PUŽEVICA

Hygrophorus lucorum Kalchbr.

Etimologija: lucos (gr.) = šuma. Po staništu po šumama.

Engleski naziv: Larch Woodwax

Klobuk: 1.5-6 cm širok, prvo je konveksan, zatim se raširi ili malo ulegne, s malom je grbicom na sredini, blago je lijevkast, po vlažnom je vremenu mazav i ljepljiv, limunastožut, na sredini je nešto tamnije žuto-narančaste boje, rub je u mladosti podvrnut i malo pahuljičast, a kasnije ravan i valovit, u mladosti je sluzavim ovojem spojen sa stručkom.

Stručak: 4-7 cm visok i 0.4-1 cm debeo, vitak, visok, valjkast, malo je zakrivljen, na bazi je lagano zadebljan, u mladosti je pun pa zatim šupalj, ljepljiv, u mladosti je sluzav, obično je malo pahuljast, uzdužno je vlaknast, na gornjem su dijelu ljepljivi ostaci koprenastog, prolaznog i sluzavog zastorka, bjelkast ili žućkast.

Listići: Rijetki, malo su razmaknuti, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, bjelkasti, s limunastožutom su nijansom, osobito uz rub klobuka.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 7-10 x 4-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, vlaknasto, mekano, vlažno, bjelkasto, ispod kožice klobuka je žućkasto; miriše na voće ili gljive, a okus je malo ljutkast.

Kemijske reakcije: Meso sa sulfovanilinom postane ljubičasto.

Stanište: Raste u jesen i ranu zimu, od rujna do siječnja, s bezbroj raštrkanih plodnih tijela, u planinskim crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, gotovo isključivo s arišem, rjeđe s borom. Često raste zajedno s ariševim sluzavcem (Suillus grevillei). Prvu sliku snimio je Danijel Balaško, u studenom, na lokalitetu Borovljani pokraj Koprivnice, a drugu Neven Ferenčak.

Doba rasta: 1, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Raste kasno u jesen isključivo uz ariše. Slična je crvenkasta bresadolova puževica (Hygrophorus speciosus), koja raste po livadama, ima narančasto dekorirani stručak koji se zadebljava prema donjem dijelu, a klobuk je mnogo tamnije boje na sredini. Zlatnožuti varijetet kasne puževice, Hygrophorus hypothejus var. aureus je intenzivnije narančaste boje i raste ispod bora. Raste u velikim količinama u vrijeme kad nema mnogo drugih gljiva.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 922. Ariševa puževica (Hygrophorus lucorum Kalchbr.)

OŽUJKA

Hygrophorus marzuolus (Fr.) Bres.

Etimologija: marzuolus (lat.) = mjeseca ožujka. Po razdoblju kada se prvo pojavljuje.

Engleski naziv: March Woodwax

Klobuk: 4-15 cm širok, prvo je konveksan, zatim se otvori i ulegne na sredini, gladak, nije ljepljiv i nema vodenastih tragova, promjenljive je boje, u mladosti može biti potpuno bijel, zatim je svijetlosiv do tamnosiv, crno-smeđ ili sivo-crn, ponekad je s plavičastom nijansom, površina je prošarana brojnim crnkastim mrljama, rub je dugo vremena podvijen pa poslije valovit.

Stručak: 3-12 cm visok i 1.2-2 cm debeo, mesnat, pun, valjkast, malo je proširen na dnu, ravan ili zakrivljen, prvo je bijel, kasnije je bjelkast, a na vrhu je sivkast i malo ljuskav.

Listići: Osrednje su gusti, debeli, dosta su razmaknuti, račvasti, izmiješani su s lamelulama, spuštaju se po stručku, međusobno su povezani žiličastim naborima, najprije su bijeli pa sivkasti, oštrica je uvijek svjetlija.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, neamiloidne, 6-9.5 x 4-6.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Debelo, mekano, vlaknasto, bijelo, ispod klobuka je sivkasto; miris je ugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste vrlo rano u proljeće kao prva interesantna vrsta, u miješanim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog i bjelogoričnog drveća, voli bor, jelu, smreku, rijetko bukvu i drugo bjelogorično drveće, najviše voli kiselo tlo, na pronađenom staništu dosta plodnih tijela u raštrkanim skupinama ili u gnijezdima. Dosta je rijetka vrsta, a kod nas je zabilježena na 20-ak lokaliteta, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, središnjoj Slavoniji, Gorskom kotaru i Primorju.

Doba rasta: 3, 4, 5

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Vrlo je rijetka vrsta i često se nalazi ispod otpalog lišća. Neke gljive iz ovog roda mogu biti slične, ali ih vrijeme rasta nedvojbeno odvaja. Početkom proljeća je jedna od prvih kvalitetnijih gljiva. Nešto kasnije se pojavljuje na višim planinskim predjelima. Slična je sivosmeđa puževica (Hygrophorus camarophyllus) koja se smatra jesenskom formom ove vrste. Čitava je smećkaste boje. Nekad je crnobijela puževica (Hygrophorus atramentosus) ista, ali je jasne i slične sivo-srebrnaste boje i vitkijeg rasta. Nekoliko vrsta iz roda Tricholoma imaju sivu boju klobuka, poput sivke (Tricholoma portentosum) koja dosta mesnate konzistencije, ali se razlikuje po vremenu rasta (raste u jesen, a ne u proljeće), nema silazeće listiće kao i svi predstavnici roda Tricholoma, te po prisutnoj žutoj, a ne sivoj boji stručka ispod listića. inače su gotovo sve vrste iz roda Hygrophorus jestive osim vrste koja ima neugodan miris po klorovodičnoj kiselini, a to je dušična vlažnica (Neohygrocybe nitrata).

SMEĐE-BIJELA PUŽEVICA

Hygrophorus mesotephrus Berk. & Broome

Engleski naziv: Ashen Woodwax

Klobuk: 2-5 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se izravna, površina je mazava i ljepljiva, obično je dvobojan tamnosmeđ, sivo-smeđ do maslinasto-siv na sredini, a svjetliji na rubu.

Stručak: 3-6 cm visok i 3.5-7 mm debeo, valjkast, uglavnom je zakrivljen, površina je ljepljiva i sluzava, bijel do sivkast, prema bazi je ponekad svijetlo maslinasto-siv.

Listići: Rijetki, kratko se spuštaju po stručku, elastični, voštani, bijeli.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 8.5-12 x 5.5-8.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, bijelo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do prosinca, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama bjelogoričnog drveća, najčešće s bukvom ili hrastom, na vapnenastom tlu. U Hrvatskoj je nađena u šumi bukve, na samo dva lokaliteta, na Žumberačkom gorju i Hrvatskom zagorju. Primjerak na slici snimio je Danijel Balaško, u listopadu, na lokalitetu Meljan pokraj Trakošćana.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Ako se pronađe s odgovarajućim mikoriznim partnerom, malo je vjerojatno da će biti pogrešno determinirana.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 928. Poluslinava puževica (Hygrophorus mesotephrus Berk. & Br.); Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Smeđe-bijela puževica (Hygrophorus mesotephrus Berk. et Broome)

TUPOGLAVA PUŽEVICA

Hygrophorus nemoreus (Pers.) Fr.

Etimologija: nemus (lat.) = šuma. Jer raste u šumi.

Engleski naziv: Oak Woodwax

Klobuk: 4-7 cm širok, najprije je zvonolik do konveksan, kasnije se raširi i ispupči na sredini, jako je valovit, površina je potpuno suha, s finom je srebrnastom glazurom, sitno je dlakava i radijalno vlaknasta, žuto-smeđ, narančast, oker-narančast ili narančasto-smeđ, nešto je tamniji na sredini, rub je najprije podvijen, a u starosti je izvrnut.

Stručak: 3-8 cm visok i 0.8-1.5 cm debeo, valjkast, prema bazi se sužava i završava šiljasto, pun, zatim je šupalj, uzdužno je vlaknast, na vrhu je pahuljast, kremast, žućkast ili žućkasto-narančast na bijeloj osnovi.

Listići: Razmaknuti, debeli, spuštaju se po stručku, nisu jako široki, bjelkasti, zatim su krem ili žućkasti s ružičastom ili žućkasto-narančastom nijansom.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, u obliku kapi, glatke, prozirne, 6-8 x 3.5-5.5 µm (cromushrooms: (5) 5.3 - 6.7 (7.6) × (3.2) 3.6 - 4.2 (4.6) µm, Q = (1.3) 1.4 - 1.7 (1.9), N = 120, Me = 6 × 3.9 µm, Qav = 1.6); otrusina je bijela.

Meso: Mekano, bijelo, ispod kožice klobuka je lagano žućkasto-narančasto; miris je ugodan na brašno, sličan kao kod bijele đurđevače (Calocybe gambosa), a okus je blag.

Kemijske reakcije: Kožica klobuka s KOH izblijedi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u bjelogoričnim šumama, najčešće u simbiozi s hrastom, ali i drugim bjelogoričnim vrstama, na vapnenastom i pjeskovitom tlu. Prvih devet slika snimio je Neven Ferenčak, 15.9.2019., 5.12.2020., 5.10.2023., 7.11.2023. i 28.11.2024, a posljednje dvije snimljene su 14.10.2024., na lokalitetu cret Dubravica kod Zaprešića.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po narančasto-smeđem stručku i klobuku, te svjetlijim ili kremastim listićima. Slična je livadna sočnica (Cuphophyllus pratensis), koja ima uglavnom golu i mazavu površinu klobuka, ne miriše na brašno i ima drugačiju strukturu hifa u trami listića, vlaknastoj puževici (Hygrophorus arbustivus), koja je krhkija, s bijelim rubom klobuka, crvenkastom nijansom i raste ispod hrasta, jelovoj puževici (Hygrophorus abieticola), koja uglavnom raste ispod jele i ima neugodan miris na smolu ili terpentin, smeđekoturnoj puževici (Hygrophorus discoideus), koja je nekad slična i po drugim karakteristikama, te pjesničkoj puževici (Hygrophorus poetarum), koja ima jako uvijen rub klobuka i svjetlije je boje.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 911. Tupoglava puževica (Hygrophorus nemoreus (Lasch) Fries)

Hygrophorus odoratus - created on October 2018 in Alajärvi, Palovaara, Finland by Seppo Huhmarniemi

BADEMOVA PUŽEVICA

Hygrophorus odoratus A.H.Sm. & Hesler

Etimologija: odoratus (lat.) = mirisan, začinjen, aromatičan. Po mirisu mesa.

Klobuk: 2-4 cm širok, prvo je široko konveksan, zatim se izravna i blago ulegne na sredini, površina je ljepljiva, vlaknasta do blago baršunasta, ispod ljepljivog sloja je vlaknasta, siv, tamnosiv na sredini, kasnije je oker, rub je podvijen.

Stručak: 4-8 cm visok i 3-6 mm debeo, valjkast ili se sužava prema bazi, suh, lagano je pahuljast na vrhu, gol, u početku je bijel, vremenom ili na ozlijeđenom mjestu požuti.

Listići: Razmaknuti, široki, spuštaju se po stručku, bjelkasti pa kremasti, nepromjenjivi.

Mikroskopija: Bazidiospore su jajolike do široko eliptične, glatke, tankih stijenki, prozirne, neamiloidne, 11-14 x 6.5-8 µm, bazidije su 4-sporne, 40-62 x 8-10 µm, cistide su odsutne, trama listića je formirana od hifa širokih 5-8 µm, pileipelis se sastoji od isprepletenih, radijalno raspoređenih, želatiniziranih hifa, širokih 2.5-4 µm, kopče su prisutne u trami listića; otrusina je bijela.

Meso: Mekano, bjelkasto do sivkasto, miris je jak na gorke bademe, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen u vlažnim crnogoričnim šumama, u simbiozi s borovima, na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog lošeg mirisa i okusa mesa.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, ljepljivom, sivom klobuku, listićima koji se dugo spuštaju po stručku, mirisu na gorke bademe i rastu ispod crnogoričnog drveća. Lažna mirisna puževica (Hygrophorus agathosmoides) razlikuje se po tipično narančasto-smeđem klobuku u svim fazama razvoja i tamnijoj sredini zbog prisutnosti uraštenih smeđih vlakanaca, manjim sporama i rastu ispod bora.

Hygrophorus olivaceoalbus - created in Estonia by Urmas Kaja

MASLINASTOBIJELA PUŽEVICA

Hygrophorus olivaceoalbus (Fr.) Fr.

Etimologija: olivaceus (lat.) = maslinaste boje + albus (lat.) = bijelo. Po boji.

Engleski naziv: Olive Wax Cap

Klobuk: 2-6 cm širok, najprije je zvonolik i oštro ispupčen, zatim se izravna i ponekad ulegne na sredini, mazav, vrlo je ljepljiv, maslinasto-smeđ ili tamnosmeđ, rub dogo vremena podvijen.

Stručak: 2-12 cm visok i 0.4-1 cm debeo, duguljast, valjkast, često je zakrivljen, na vrhu je nešto uži, na dnu završava šiljato, pun, po vlažnom vremenu je neobično mazav i ljepljiv, vlaknast, prošaran je smeđim, sivo-smeđim do maslinasto-smeđim ljuskicama na bijeloj osnovi poput zmijske kože, na vrhu je bijel u dužini oko 1 cm, baza je s bijelim micelijem, često je sa sluzavim vjenčićem.

Listići: Razmaknuti, debeli, prirasli su ili se kratko spuštaju po stručku, bijeli.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 10-16 x 7-8.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo do žućkasto, tanko, mekano; miris nije izražen, a okus je blag.

Kemijske reakcije: Meso sa sumpornom kiselinom postane crvena, a površina stručka s kalijevom lužinom ubrzo svijetložuta.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, od kolovoza do prosinca, isključivo u crnogoričnim šumama u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, osobito sa smrekom ili borovicom, na kiselom tlu ili tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta izvrsne kvalitete. Možda je malo sluzava pa nije svima privlačna.

Napomena: Slične su Korhonenova puževica (Hygrophorus korhonenii), koja je nešto većih dimenzija, s tamnijim klobukom i nešto manjim sporama, 10-14 x 5-7.5 µm, zmijolikonoga puževica (Hygrophorus persoonii), koja je obično većih dimenzija i raste ispod hrasta, puževa vlažnica (Hygrophorus limacinus), koja je mnogo manjih dimenzijama i sa slabije sluzavim klobukom i stručkom, te smeđe-bijela puževica (Hygrophorus mesotephrus), koja raste u bjelogoričnim šumama, a listići se kratko spuštaju po bjelkastom stručku, koji je s jedva uočljivom smećkastom nijansom.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 927. Maslinastobijela puževica (Hygrophorus olivaceoalbus (Fr.) Fries)

VELIKA PUŽEVICA

Hygrophorus penarioides Jacobsson & E.Larss.

Etimologija: penarius (lat.) = zalihe hrane, skladištenje + -oides (lat.) = sličan, nalik na. Po sličnosti sa suhom puževicom (Hygrophorus penarius).

Klobuk: 5-15 cm širok, najprije je konveksan pa raširen i malo uzdignut na sredini, gladak, suh, nikada nije sluzav, lagano je pahuljast, bijel, bjelkast, uglavnom je s izraženom ružičastom nijansom.

Stručak: 1.5-3.5 cm debeo, valjkast, izdužen, zadebljan je na sredini, trbušast, na bazi je zašiljen, bjelkast.

Listići: Mekani, voštani, spuštaju se po stručku, račvasti, bijeli do žućkasti, kasnije su s ružičastim odsjajem.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 5-7 x 4-4.5 µm, Q = 1-1.7, Qav = 1.35, bazidije su 50-60 x 6-8 µm (cromushrooms: (6) 6.1 - 7.3 (7.9) × (4) 4.4 - 5.1 (6.2) µm, Q = (1.2) 1.3 - 1.5 (1.6), N = 120, Me = 6.6 × 4.7 µm, Qav = 1.4); otrusina je bijela.

Meso: Kompaktno, čvrsto, debelo, vlaknasto, bijelo; miris nije izražen ili je malo neugodan po užeglom ulju, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u parkovima i bjelogoričnim šumama u simbiozi samo s hrastom, voli vapnenasto tlo i toplinu, na mediteranskom području. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak, krajem studenoga na lokalitetu na otoku Krku, drugu i treću Danijel Balaško, a četvrtu Tihana Prcić.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete zbog malo neugodnog mirisa mesa.

Napomena: Vrlo se teško razlikuje od suhe puževice, kojoj je klobuk najviše 12 cm širok, stručak se sužava prema dnu, nikad nije trbušast, raste u mikorizi s raznim bjelogoričnim drvećem, a najčešće s bukvom, a širina bazidija je 4-6 µm.

SUHA PUŽEVICA

Hygrophorus penarius Fr.

Etimologija: penarius (lat.) = zalihe hrane, skladištenje. Po jestivosti.

Engleski naziv: Matt Woodwax

Klobuk: 4-12 cm širok, kompaktan i tvrd, mesnat, najprije je konveksan pa raširen i malo ispupčen na sredini, sjajan, gladak, samo je prema rubu sitno ljuskav, suh, nikada nije sluzav, bijel ili žućkast, sredina je uvijek malo tamnija, mjestimično sa smeđim pjegicama, rub je dugo vremena podvijen i tanak.

Stručak: 5-10 cm visok i 0.8-2 cm debeo, zdepast, tvrd, valjkast, pun, često je zakrivljen, sužava se prema bazi, nije zadebljan na sredini, po vlažnom je vremenu malo mazav pa suh i pahuljast, osobito na donjem dijelu, bjelkast je i s crvenkastom nijansom.

Listići: Rijetki, razmaknuti, široki, dosta su debeli, mekani, voštani, račvasti, pravilno se izmjenjuju, nisu lomljivi, spuštaju se po stručku, bijeli do žućkasti, također su s ružičastom nijansom.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do široko eliptične, glatke, prozirne, 6-9 x 4-5 µm, Q = 1-1.8, Qav = 1.4, bazidije su 40-50 x 4-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Relativno je čvrsto za puževice, debelo, vlaknasto, bijelo, u bazi stručka je ružičasto; miriše na voće ili kuhano mlijeko, a okus je slatkast, orašast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, skupno, u bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, najčešće bukvom, ali i drugim bjelogoričnim drvećem, voli vapnenasto tlo. Prve dvije slike snimio je Neven Ferenčak, 23.10.2024. i 1.11.2025., u šumi bukve.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete zbog malo neugodnog mirisa mesa.

Napomena: Dosta je velikih dimenzija, raste samo ispod bjelogoričnog drveća, na vapnenastom tlu. Najsličnija je velika puževica (Hygrophorus penarioides), koja raste ispod hrasta, još je većih dimenzija, širina bazidija je 6-8 µm, a stručak je trbušasto zadebljan na sredini, prstenasto raspoređene, sitne, ljuskave ostatke ovoja, što je karakteristično za sluzavobijelu puževicu (Hygrophorus ligatus). Nekad se može zamijeniti s pjesničkom puževicom (Hygrophorus poetarum), koja dosta slična, ali ima ružičasti ton klobuka.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 898. Suha puževica (Hygrophorus penarius Fries), Sinonim: Limacium penarium (Fr.) Wünsche

KARMINCRVENKASTA PUŽEVICA

Hygrophorus persicolor Ricek

Etimologija: persicon melon (gr.) = perzijska jabuka, breskva + color (lat.) = boja. Po boji.

Klobuk: 4-10 cm širok, prvo je konveksan, kasnije je nepravilno raširen, površina je malo vijugava, nježne je ružičaste boje, nešto je tamniji prema sredini i s mjestimičnim žutim mrljama, rub je tanak i gotovo uvijek nepravilan i zakrivljen.

Stručak: 5-10 cm visok i 1-1.5 cm, valjkast ili lagano vretenast, zakrivljen, na gornjem je dijelu sa sitnim, prvo bijelim, a kasnije ružičastim granulama i sitnim prozirnim gutacijskim kapljicama, na donjem je dijelu ružičasto do crvenkasto vlaknast, bjelkast, trljanjem pocrveni.

Listići: Gusti, izmiješani su s lamelulama, račvasti su na rubu, jasno su prirasli i skoro silazeći niz stručak, bijeli, kasnije su s ružičastim mrljama.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, neamiloidne, 7-9 x 4-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Prilično je debelo, bijelo, u starosti s ružičastom ili crvenkastom nijansom; miris je ugodan na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u malim busenima ili u krugovima, u crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, najčešće u simbiozi s borom i smrekom, na vapnenastom tlu. Slike je snimila Helena Petrić, 3.10.2025., u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta loše kvalitete zbog gorkastog okusa mesa.

Napomena: Ima dosta neslaganja oko ove vrste, dio je skupine puževica u kojoj se nalazi medena puževica (Hygrophorus russula). Od sličnih vrsta najviše se razlikuje po dimenzijama, stručak i klobuk su skoro uvijek maleni, a klobuk oblikom i ispupčenim rubom podsjeća na neke vrste iz roda Clitocybe. Najčešće raste po jelovim šumama u kojima je prisutna i crna mirta, često raste gotovo busenasto.

Hygrophorus piceae - created in Finland by Tapio Kekki

SMREKOVA PUŽEVICA

Hygrophorus piceae Kühner

Etimologija: picea = smreka. Jer raste ispod smreke (Picea excelsa).

Klobuk: 2-11 cm širok, najprije je zvonolik do konveksan, zatim se raširi i tupo ispupči na sredini, vlažan je i mazav, sjajan, gol, bijel, s kremasto-ružičastom nijansom, rub je iskrivljen i rijetko izvrnut.

Stručak: 3-7 cm visok i 6-10 mm debeo, valjkast, malo je sužen na bazi, najprije je pun, u starosti je šupalj, mazav je samo na vrhu, vlaknast, na vrhu je pahuljast, bijel.

Listići: Razmaknuti, jasno se spuštaju po stručku, bijelo-kremasti do sivkasto-kremasti, često su s laganom ružičastom nijansom.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, sa zrnatim sadržajem, 8-10 x 5-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, nježno, mekano, bijelo; miris nije izražen ili slab na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, u crnogoričnim šumama viših planinskih predjela, u simbiozi samo sa smrekom, na zemlji i u mahovini.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete.

Napomena: Ova puževica bijele boje raste ispod smreke. Od brojnih drugih puževica bijele boje iz skupine Limacium razlikuje se prvenstveno po stručku koji nije mazav, osim malo na samom vrhu. Kada je mikorizni partner nejasan teško se sa sigurnošću identificira. U tom je slučaju važna značajka krem boja listića