KORJENASTA PLAVULJA

Hebeloma radicosum (Bull.) Ricken

Etimologija: radicosus (lat.) = korjenasto. Po obliku.

Engleski naziv: Rooting Poisonpie

Klobuk: 5-12 cm širok, mesnat, polukuglast, zatim je raširen i malo ispupčen na sredini, mazav, bjelkast, kremasto-smećkast, svijetlosmeđ ili smeđo-okerast, prekriven širokim crvenkastim ljuskama, rub je podvijen i s krpastim ostacima ovoja.

Stručak: 5-30 cm visok i 1-2 cm debeo, pun, vretenast, prema dolje je tanji, završava dugim debelim korijenom, na vrhu je bjelkast, ispod vjenčića je ljuskav i sivkasto-smeđ; pod klobukom se nalaze ostaci zastorka u obliku prolaznog vjenčića.

Listići: Izrezani su uz stručak, uglavnom su slobodni, nejednako su dugi, najprije su bjelkasti, kasnije su svijetlosmeđi, oštrica je svjetlija.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, zašiljene na jednom kraju, sitno bradavičave, 8-10 x 5-6 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Bijelo; jako miriše na gorke bademe, a okus je gorak.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s fenolanilinom za nekoliko minuta postane crvenkasto, zatim zeleno, sa sulfovanilinom se oboji u prolazno ljubičastu boju, dok sa željeznim sulfatom postane žućkasto.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u šumama, kao saprotrof na zemlji bogatoj s drvnim ostacima ili na krupnijim drvnim ostacima (panjevi) raznog bjelogoričnog drveća. Slike je snimio Nenad Gračanin, 17.9.2025. i 22.9.2025.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom jer je prilično gorkog okusa i kod osjetljivih ljudi izaziva gastrointestinalne probleme pa se stoga ne smije konzumirati.

Napomena: Najprepoznatljivija je po vretenastom stručku, te debelom i dugom korijenu, koji može biti duži i od samog stručka.

Hebeloma sacchariolens - created on September 2023 in Corminboeuf, Switzerland by Nicolas Schwab

ŠEĆERNA PLAVULJA

Hebeloma sacchariolens Quél.

Etimologija: sakara (sanskrtski jezik) = šećer, šećerno. Po mirisu mesa.

Engleski naziv: Sweet Poisonpie

Klobuk: 2-6 cm širok, polukuglast do konveksan, poslije se izravna i lagano ispupči, gol, vlažan, mazav i ljepljiv, sivkasto-smećkast, oker-smećkast ili smeđ, također s crvenkasto-smeđim pjegama, rub je svjetliji, bjelkast.

Stručak: 3-7 cm visok i 0.4-1.2 cm debeo, prilično je slabašan, skoro je valjkast, pun, prilično je krut, bjelkast do okerasto-smeđ, na vrhu je bjelkast, a na bazi je smećkast, površina je sitno vlaknasto-ljuskava.

Listići: Osrednje su gusti, lagano su trbušasti, zaokruženi su uz stručak, prirasli, sivkasto-smeđi, krem-smećkasti, okerasti ili svijetlosmeđi, u starosti su hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste do bademaste, izraženo dekorirane, 15-18 x 5.5-7.5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, mekano, bjelkasto ili kremasto; jakog je ugodnog mirisa na cvijet naranče ili na spaljeni šećer, a okus je na rotkvice i malo gorkast.

Stanište: Najčešće raste u jesen, skupno i pojedinačno, po parkovima, rubovima šuma i šumskim stazama u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Smatra se nejestivom vrstom, a po nekim je izvorima i otrovna.

Napomena: Pripada brojnoj skupini Denudati iz roda Hebeloma kojima je zajednička karakteristika uočljivi ovoj, te suha oštrica listića i rubne batinaste dlačice. Ima dosta jak i osebujan miris po čemu je uvijek prepoznatljiva, te velike vretenaste spore.

Hebeloma sarcophyllum - created on November 2017 in Provincia dell'Ogliastra, Italy by Davide Puddu

GRIMIZNA PLAVULJA

Hebeloma sarcophyllum (Peck) Sacc.

Klobuk: 3-7 cm širok, najprije je polukuglasto-konveksan, zatim je otvoren, ulegnut i široko je ispupčen, bjelkast, krem-žut ili oker, često je s ružičastom nijansom, sredina je tamnija, žuto-smeđa, smeđa ili crvenkasto-smeđa, vodenast, malo je radijalno vlaknast, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: Valjkast, prilično je dug, šupalj, zadebljan na bazi, bjelkast, pahuljast, osobito na vrhu, sitno je vlaknast, u mladosti su vidljivi ostaci ovoja koji poslije nestanu.

Listići: Gusti, prirasli, najprije su bjelkasti ili krem, kasnije su ružičasti do ružičasto-smeđi, crveno-smeđi, u starosti su smeđe boje duhana, oštrica je svjetlija i sitno nazubljena.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 9.3-13 x 5.4-7 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Bjelkasto, vlaknasto; miris i okus su slatkasti, ugodni.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, u crnogoričnim šumama, u simbiozi s borom i čempresom, rjeđe s hrastom, češća je u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Karakteristična je prvenstveno po staništu na kojem raste i dosta dugom stručku.

GORUŠIČINA PLAVULJA

Hebeloma sinapizans (Paulet) Gillet

Etimologija: sinapis (lat.) = gorušica. Po boji.

Engleski naziv: Bitter Poisonpie

Klobuk: 3-11 cm širok, prvo je konveksan, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i tupo ispupčen, mesnat, gladak, po vlažnom je vremenu malo mazav, može biti krem-žućkast, oker-smećkast, svijetlosmeđ ili crvenkasto-smeđ, rub je svjetliji, podvijen, malo valovit i s rijetkim tragovima ovoja.

Stručak: 5-12 cm visok i 1-2 cm debeo, valjkast, tvrd, pri dnu je lagano ili gomoljasto zadebljan, malo je korjenast, šupalj, bjelkast, kasnije je svijetlosmeđ i s priraštenim smećkastim ljuskicama ili vlakancima, donji je dio ljuskav, od sredine klobuka prema cjevastoj šupljini visi meso klobuka popit viska, odnosno sige, a to se dobro uočava na uzdužnom presjeku.

Listići: Prilično su gusti, uski, poput zaokruženi su uz stručak, prirasli, ponekad su trbušasti i slobodni, sivkasto-smeđi ili smećkasti, oštrica je sitno pahuljasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, lagano bradavičave, 9.5-13 x 6.5-8 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Prilično je debelo, čvrsto, bijelo; miriše neugodno na rotkvice, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama ili krugovima, u miješanim šumama, na vapnenastom i glinenastom tlu, često se može pronaći po parkovima, osobito u simbiozi s brezama. Posljednje dvije slike snimio je Neven Škific.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta. Plavulje koje mirišu na rotkvice su obično otrovne.

Napomena: Česta je vrsta i predstavnik je roda Hebeloma u kojem niti jedna vrsta nije jestiva. Karakteristična je po šupljini na sredini stručka po čemu se lako razlikuje od sličnih vrsta. Lako se zamijeni s također nevaljalom blijedom plavuljom (Hebeloma crustuliniforme) koja ima svjetliji i ujednačeno obojeni klobuk i uvijek puni stručak. Gorušičina je plavulja tamnija na sredini, a svjetlija na rubu klobuka jer joj je površina bjelkasta. Također jako miriše na rotkvice.

SVIJETLOSIVA PODZEMNICA

Hymenogaster griseus Vittad.

Plodno tijelo: 1-1.5 cm široko, najčešće je pravilno kuglasto, nekad je nepravilno, površina je glatka i bez sjaja, prljavo bijela, peridij je tanak i ne može se odvojiti, najprije je bijel, zatim je različitih nijansi, svijetlosiv,  maslinasto-siv, na kraju je gotovo cm, gleba je formirana od nepravilnih labirintnih komora i razdvojena je malo svjetlijim pregradama.

Mikroskopija: Bazidiospore su vretenaste, uvijek s oštrim vrhom, 18-27 x 10-13 µm; otrusina je smeđa do hrđastosmeđa.

Meso (gleba): Smeđe ili tamnosmeđe; miris je jak, neodređen i neugodan, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, u bjelogoričnim šumama, podzemno, često pod humusom ispod bijele topole (Populus alba). Sliku je snimio Matija Josipović.

Doba rasta: 4, 5, 6

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Moguća je zamjena s drugim vrstama iz roda Hymenogaster. Potpuno su ukopane u zemlji i teško ih je međusobno razlikovati, ali se razlikuju po mikroskopskim karakteristikama. Raste uglavnom ispod bjelogoričnog drveća.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1621. Topolova podzemnica (Hymenogaster populetorum Tulasne & C.Tulasne); 1622. Puharasta podzemnica (Hymenogaster lycoperdineus Vitt.); Josipović, Matija, Samarđić, Ivica. 2020. Podzemne gljive Požeške kotline i Slavonskog gorja. Tiskara Zelina d.d., Zelina – 81.str. Svijetlosiva podzemnica (Hymenogaster griseus Vittad.)

SMEĐEMASLINASTA PODZEMNICA

Hymenogaster olivaceus Vittad.

Engleski naziv: Common Nut Truffle

Plodno tijelo: 1-3 cm široko, nepravilno je kuglasto, površina je glatka i bez sjaja, prljavo bijel, na dodir i pritisak postane maslinasto-smeđ i potom crn, peridij je tanak i ne može se odvojiti, najprije je bijel, zatim je maslinasto-siv, na kraju je maslinasto-smeđ, gleba je s nepravilnim komoricama bez sterilnih grananja.

Mikroskopija: Bazidiospore su usko eliptične, 22-36 x 10-15 µm; otrusina je svijetlosmeđa.

Meso (gleba): Čvrsto, najprije je bijelo, zatim tamni do crno-smeđe boje; miris je intenzivan na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine, podzemno, u bjelogoričnim šumama, na promjenjivim dubinama vapnenastog tla u simbiozi s bijelom topolom (Populus alba), bukvom, hrastovima ili vrbama. Sliku je snimio Matija Josipović.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Može se zamijeniti s drugim vrstama iz ovog roda, kao što su topolova podzemnica (Hymenogaster griseus) i Hymenogaster vulgaris.

Referentni izvori: Josipović, Matija, Samarđić, Ivica. 2020. Podzemne gljive Požeške kotline i Slavonskog gorja. Tiskara Zelina d.d., Zelina – 85.str. Smeđemaslinasta podzemnica (Hymenogaster olivaceus Vittad.)

Phaeocollybia christinae - created in Finland by Tapio Kekki

NARANČASTOCRVENA KORJENJAČA

Phaeocollybia christinae (Fr.) R.Heim

Klobuk: 1-6 cm širok, najprije je stožasto-zvonolik, poslije se raširi i oštro ispupči na sredini, mazav, gladak, žive je crvenkasto-smeđe, narančasto-smeđe ili narančasto-crvene boje, rub je često nepravilno režnjast.

Stručak: 4-12 cm visok, valjkast, šupalj, gladak, korjenast, narančast, narančasto-smeđ do vinskicrven, u donjem je dijelu tamniji s crveno-smeđim pjegama.

Listići: Do stručka su zaokruženi, prirasli, oštrica je nazubljena i vijugava, u početku su svijetlosmeđi, kasnije su crvenkasto-smeđi, često su sa smeđim mrljama, u starosti su narančasto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 9-11 x 4.3-5.5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, u stručku je žilavo i vlaknasto, svijetlosmeđe, u sredini stručka je bjelkasto; miriše na rotkvice, a okus je gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, najčešće šumama bukve, hrasta i breze, te crnogoričnim i miješanim šumama, kao parazit na korijenskom sustavu drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Postoji i vrlo slična korjenjača (Phaeocollybia arduennensis), odnosno sinonim narančastosmeđa šiljatonoška (Phaeocollybia jennyae), koja ima manji tamnosmeđi klobuk (1-3 cm), nije oštro ispupčen, stručak je cijelom dužinom tamnosmeđ, raste po crnogoričnim šumama i također nije za jelo.

Phaeocollybia jennyae - created in Finland by Päivi Saikkonen

NARANČASTOSMEĐA ŠILJATONOŠKA

Phaeocollybia jennyae (P.Karst.) Romagn.

Klobuk: 1-7 cm širok, spljošten s grbicom, malo je mazav, bez sjaja, po suhom je vremenu gladak, crvenkasto-smeđ do narančasto-crven, izblijedi u žuto-narančastu boju.

Stručak: 4-12 cm visok i 3-8 mm debeo, vretenast, vrlo je dug, šupalj, žilav, korjenasto je sužen, gladak, crvenkasto-smeđ, vrh svjetlije narančasto-oker boje, s malim je bjelkastim ljuskicama.

Listići: Gusti, prirasli, izmiješani su s lamelulama, oštrica je valovita, žućkasto-narančasti, žuto-crveni, crveno-smeđi ili tamnonarančasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične ili u obliku kapi, skoro glatke, slabo hrapave, 4.5-6 x 2.9-4.5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Žuto-narančasto, crvenkasto-smeđe, narančasto-smeđe ili tamnosmeđe, hrskavičavo, elastično; miriše na gljive, gorke bademe ili rotkvice, a okus je blag do gorkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u crnogoričnim, rjeđe bjelogoričnim šumama, kao parazit na korijenju crnogoričnog drveća, duboko ukopana u zemlji. U Hrvatskoj je nađena u šumi šumskog kestena, hrasta kitnjaka i bukve, samo na jednom lokalitetu, u okolici Samobora.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti.

Napomena: Tipična je po korjenastom završetku stručka koji je duboko ukopan u zemlji.

OKRUNJENA VITIČARKA

Psilocybe coronilla (Bull.) Noordel.

Etimologija: umanjenica od corona (lat.) = kruna. Po vjenčiću.

Engleski naziv: Garland Roundhead

Klobuk: 2-10 cm širok, najprije konveksan pa nekad raširen, gladak, ljepljiv, svijetložut, žut ili žuto-oker, ponekad može biti malo ljuskav, u starosti je ispucan, rub nije narebran, ali je često s ostacima zastorka.

Stručak: 2-5 cm visok i 5-11 mm debeo, sužen je na bazi, najprije je pun, kasnije je šupalj, bijel, ispod vjenčića je lagano žućkast ili crvenkasto-smeđ, ispod vjenčića je bjelkasto zmijoliko prošaran do ljuskav, na bazi je brazdast i s bijelim micelijskim nitima; nosi karakterističan slabi, uski, opnasti, viseći i s gornje strane krunasto nazubljeni vjenčić koji podsjeća na krunu, crtast je od sredine do ruba, najprije je bijel, kasnije je s gornje strane crnkast s ljubičasto-smeđim prahom od spora.

Listići: Prilično su gusti, nejednako su dugi, zaokruženi su uz stručak, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem, u mladosti su sivkasto-smeđi, kasnije su sivo-ljubičasti ili ljubičasto-smeđi, u starosti su crnkasti, oštrica je svjetlija i resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, s debelim stijenkama, s jedva uočljivim kličnim otvorom, 7-10 x 3.5-5 µm; otrusina je ljubičasto-smeđa.

Meso: Relativno je debelo, kruto, lomljivo, bijelo ili žućkasto; miriše neugodno na rotkvice, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, najčešće pojedinačno, kao saprotrof tla po obradivim terenima, pašnjacima, poljima, uz putove, na odlagalištima otpada i skladištima. Slike je snimio Mladen Matišić, 6.10.2020.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, a može izazvati ozbiljna trovanja kod osjetljivih osoba. Poznat je jedan slučaj žene s invaliditetom koja je duže od 6 sati imala teške gastrointestinalne tegobe, ali bez psihotropnih znakova. Vrijeme inkubacije je bilo oko 1.5 sat. Smatra se da gljiva sadrži vrlo male količine psilocibina, međutim nisu poznati smrtni slučajevi.

Napomena: Često se može pronaći u lončanicama s cvijećem. Osim zdepaste polukuglaste strnišnice (Protostropharia semiglobata) slične su i bijela vitičarka (Stropharia albonitens) i Protostropharia luteonitens koje imaju malo zvonolik oblik klobuka. Karakteristični vjenčić je široko brazdast, tako da se na gornjoj strani ističu zupci rebara na koje padnu sivo-ljubičaste spore pa vjenčić dobiva konačan izgled krune.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 222. Okrunjena vitičarka (Stropharia coronilla (Bull. ex Fr.) Quél.)

Psilocybe semilanceata - created in Finland by Martti Moisander

ŠILJATA KLOBUČICA

Psilocybe semilanceata (Fr.) P.Kumm.

Etimologija: semi (lat.) = pola, polu + lancea (lat.) = koplje. Po šiljatom obliku klobuka.

Engleski naziv: Magic Mushroom, Liberty Cap

Klobuk: 1-3 cm širok, stožast ili suženo zvonolik, oštro je ispupčen, gladak, malo je mazav, žućkast, žuto-smećkast, svijetlosmeđ, žuto-maslinast, maslinasto-oker, u starosti je s zelenkasto-plavom nijansom, rub je sitno narebran.

Stručak: Tanak, slabašan, vrlo je dug u odnosu na dimenzije klobuka, hrskavičav, valovit, smećkast, na bazi je često modar ili zelenkasto-plavkast, po vlažnom je vremenu malo vodenast.

Listići: Tanki, uski, usko su prirasli na stručak, smećkasti ili sivo-smeđi, kasnije su ljubičasto-crni, oštrica je bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, s debelim stijenkama, 11-15 x 6.4-8 µm; otrusina je crveno-smeđa do tamnosmeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, žućkasto, u stručku je smećkasto, na pritisak polako postane zelenkasto-plavo; miriše na travu ili rotkvice, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u manjim skupinama, kao saprotrof tla po livadama ili pašnjacima u travi, na mjestima bogatim hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna je vrsta jer sadrži psilocibin koji ima halucinogeno djelovanje, a sadržaj psilocibina može biti gotovo 0.8-2.2 % suhe tvari.

Napomena: Karakteristična je po zašiljenom klobuku po čemu je i dobila ime, a sadrži sastojke s halucinogenim djelovanjem, donji je dio stručka zelene ili ljubičasto-plave boje.

Inocybe acuta - created on August 2013 in Kroglyng, Denmark by Thomas Kehlet

ŠILJASTA CJEPAČA

Inocybe acuta Boud.

Etimologija: acutus (lat.) = oštar, zašiljen. Po grbici na sredini klobuka.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je stožast, stožasto-konveksan ili jajolik, kasnije je izravnat i obično s izraženo oštrom grbicom na sredini, rijetko je tupa, površina je blago ljepljiva do suha, glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, ponekad se razlaže i postaje ljuskava, ostaci ovoja nisu prisutni, tamnosmeđ, ponekad je crvenkasto-smeđ, obično je crnkasto-smeđ na sredini i najsvjetliji na rubu, rub je rijetko resast zbog oskudnih ostataka koprene.

Stručak: 1.5-7.5 cm visok i 1.5-6 mm debeo, valjkast, lagano se širi prema bazi, na bazi je gotovo gomoljast do neobrubljeno gomoljast, rijetko je samo malo proširen na bazi, obično je slabo vlaknasto-crtast, rijetko je slabo baršunast, na vrhu je pahuljast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, obično je intenzivno crveno-smeđ, na donjem dijelu postaje tamniji, ponekad je tamnosmeđ, žuto-smeđ ili višebojan, žut na sredini i postupno crveno-smeđ prema bazi, na vrhu i bazi je obično bjelkast.

Listići: Umjereno su gusti do ponekad prilično razmaknuti, široki su do 5 mm, trbušasti, prirasli, svijetlosivi, žuto-sivi do sivo-smeđi, u starosti su tamnosmeđi, oštrica je boje lica ili svjetlija.

Mikroskopija: Bazidiospore su grbave, višekutne, 8.5-11.5 × 5-7.5 μm, Q = 1.2-1.8, Qe = 1.5, bazidije su batinaste, 4-sporne, 22-37 × 8-14 μm, pleurocistide su 50-75 x 15-22 μm, oblika su uske do prilično široke boce s valjkastim, stožastim ili slabo glavičastim vrhom, rijetko su trbušaste ili vretenaste, s vršnim su kristalima, stijenke su debljine do 2 μm, rijetko do 3.5 μm, svijetložute, cheilocistide su općenito kraće i šire od pleurocistida, često su glavičaste, rijetko su sa žućkastim sadržajem, paracistide su rijetke, caulocistide su prilično rijetke do česte na vrhu stručka, slične su pleurocistidama, rijetko su vretenaste ili eliptične, s brojnim je dugim hifoidnim cistidama, tankih stijenki, zakrivljenim ili valjkastim, ponekad s izbočinama ili kratkim granama, rijetko su sa smeđim ili žutim sadržajem, cauloparacistide su s tankim ili malo zadebljanim stijenkama, brojne; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, žućkasto ili svijetlo sivo-smeđe u klobuku, u gornjem dijelu stručka je bjelkasto do žućkasto, a u donjem je crveno-smeđe, od kore je sve svjetlije, u gomolju je često bjelkasto; miris nije izražen ili slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, po šikarama uz obale jezera, u vlažnim depresijama u šumama, uz rubove šuma i na pješčanim terenima, u simbiozi s vrbom, u tresetnoj mahovini (Sphagnum) ili u lišću.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po tamnom klobuku sa izraženom grbicom, stručkom s bjelkastim gomoljem na bazi i prilično tamnim sporama. Opisana je vrsta ranije stalno pogrešno tumačena, jer su je Kühner i Boursier (1932.) smatrali varijabilnom vrstom koja raste u planinskim šumama smreke, dok je Lange smatrao da je sinonim od Inocybe umboninota. Ipak, nedavno su Breitenbach i Kränzlin sinonimizirali Inocybe striata s opisanom vrstom. Boudier je primijetio njezin rast u tresetnoj mahovini i dobro je opisao. Jedan od razloga za nesporazume vjerojatno je taj što su šikare vrbe uglavnom bile ignorirane kao mjesto rasta.

Inocybe aeruginascens - created on August 2025 in Wandlitz-Klosterfelde, Germany by zorrro

ZELENKASTOSMEĐA CJEPAČA

Inocybe aeruginascens Babos

Etimologija: aeruginosus (lat.) = zelenkast, boje bakrene hrđe. Po boji.

Klobuk: 1-4.5 cm širok, isprva je stožast, ubrzo je izravnato-konveksan i s izraženom tupom grbicom na sredini, površina je radijalno vlaknasta, vlakna se jedva razilaze, nije s pukotinama na rubu, slabo je maljava na sredini zbog ostataka ovoja, prljavo žućkast do prljavo oker-smeđ, na sredini je prljavo siv, ponekad je pomiješan sa zelenkastim nijansama, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2-5 cm visok i 3-7 mm debeo, čvrst, valjkast do polugomoljast, gomolj nije obrubljen, pahuljast na vrhu, prema dolje je blago uzdužno vlaknast, koprena je prisutna u mladosti, ubrzo nestaje, u početku je bjelkast, polako postaje plavo-zelen od baze prema gore, ponekad prilično neupadljivo, čak i kod starih primjeraka, na kraju je čak i tamno plavo-zelen na bazi.

Listići: Normalno su gusti, široki su do 7 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, svijetlo sivo-smeđi do smeđi, na oštećenim mjestima ponekad postanu zelenkasti, oštrica je tanka, resasta, bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, na jednom kraju su stožaste do gotovo tupe, glatke, 7-10 x 4-5 µm, Q = 1.5-2, bazidije su 4-sporne, 23-34 x 7-10 µm, s 4 spore, pleurocistide su usko do široko vretenaste, trbušaste ili batinaste, debelih stijenki, debljine do 2 µm, bezbojnih do žućkastih stijenki, s kristalima na vrhu, brojne, 40-70 x 13-22 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su rijetke, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne samo na vhu stručka, spuštaju se do 1/6 stručka, slične su cheilocistidama, pomiješane su s cauloparacistidama, prema dolje su s uskom međuzonom valjkastih, prilično slabo izraženih caulocistidoidnih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, svijetlo plavo-zeleno u stručku, osobito u donjem dijelu; miris je slatkast s neugodnom komponentom, podsjeća na jeftini sapun, a okus je poput mirisa ili nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, ispod bjelogoričnog drveća, obično topole ili vrbe, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ova vrsta ne sadrži muskarin, ali sadrži prilično velike količine psilocibina.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 44. Inocybe aeruginascens Babos

Inocybe albomarginata - created on September 2016 in Harju, Harju Vocational College, Finland by Jukka Vauras, University of Turku Natural History Museum

BIJELORUBNA CJEPAČA

Inocybe albomarginata Velen.

Etimologija: albo (lat.) = bijel + marginatus (lat.) = obrubljen, s rubpom. Po bijelom obrubljenom gomolju na dnu stručka.

Klobuk: 2-5 cm širok, izravnato-konveksan do gotovo izravnat, bez ili s niskom, širokom grbicom na sredini, pustenast na sredini, prema rubu je radijalno vlaknast, s razmaknutim je vlaknima, ubrzo se radijalno raspucava, podsjeća na zvjezdastospornu cjepaču (Inocybe asterospora), ostaci ovoja su odsutni ili nejasno izraženi, što sredini daje nejasnu sivkastu nijansu, tamno crvenkasto-smeđ, osobito na sredini, prema rubu je svjetliji zbog svijetle osnove, rub je blago podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 3-4.5 cm visok i 3-4 mm debeo, valjkast, na dnu je s prilično izraženim gotovo obrubljenim gomoljem širokim do 8 mm, pahuljast gotovo do dna, ali prilično nejasno na donjoj trećini, gomolj je bijel, koprena nije prisutna, svijetlosmeđ do narančasto-smećkast, posebno na gornjem dijelu.

Listići: Umjereno su gusti, 40-50 ih dopire do stručka, široki su 2-7 mm, trbušasti ili ne, usko su prirasli do gotovo slobodni, žućkasto-smeđi, oštrica je gotovo glatka do nejasno resasta, bjelkasta ili boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, bademaste ili oblika graha, gotovo tupe na krajevima, glatke, 6-9.5 x 3.5-5 µm, Q = 1.4-1.8, Qe = 1.6, bazidije su 4-sporne, 24-29 x 8-10 µm, pleurocistide su vretenaste do donekle trbušaste, debelih stijenki, do 2 µm, bezbojnih stijenki, s kristalima na vrhu, prilično su brojne, 35-80 x 11-24 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama ili nešto tanje, brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, rijetke, caulocistide se spuštaju preko polovice do gotovo do baze stručka, vrlo su rijetke u donjoj trećini, u gornjoj su polovici slične cheilocistidama, na donjoj su polovici nepravilnije, cauloparacistide su prisutne na bazi stručka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku i stručku, čisto bijelo u gomolju; miris nije izražen ili slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, obično hrastom ili bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta:  6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Lako je prepoznatljiva po obrubljenom gomoljastom zadebljanju na bazi stručka i glatkim, sitnim sporama. Makroskopski se ne razlikuje od malih primjeraka zvjezdastosporne cjepače. Slične su bosonoga cjepača (Inocybe glabripes), koja se razlikuje po ujednačeno valjkastom stručku, jedva pahuljastom i prisutnoj kopreni, Inocybe amblyspora, koja ima glatki pokrov klobuka, veći obrubljeni gomolj na dnu stručka i nešto veće spore, te lažna bjelorubna cjepača (Inocybe pseudoreducta), kaja također ima veće spore sa stožastijim krajem i šire pleurocistide.

Inocybe albovelutipes - created on October 2020 in Montgat, Spain by Leandro Sánchez

BJELONOGA CJEPAČA

Inocybe albovelutipes Stangl

Etimologija: albo (lat.) = bijelo + veluti (lat.) = baršunast, mekan poput baršuna + pes (lat.) = noga, stručak. Po dekoraciji na stručku.

Klobuk: 2-6 cm širok, isprva je konveksan, zatim je izravnato-konveksan s niskom širokom grbicom, površina je sitno do prilično grubo vunasto-pustenasta, ponekad je prekrivena tankim ostacima ovoja zbog čega izgleda sivkasto, žućkasto-smeđ do oker-smeđ, vremenom prilično izblijedi, u starosti je nešto tamnije oker-smeđe boje, rub je tup, nije raspucan.

Stručak: 4-5 cm visok i 6-9 mm debeo, čvrst, valjkast ili donekle sužen na donjoj strani, ponekad je blago zadebljan na bazi, nije gomoljast, površina je s bijelim baršunastim premazom, na vrhu nije pahuljast, koprena je prisutna u mladosti, bjelkast u mladosti, zatim je svijetlo žuto-smeđ, ponekad je s ružičastim odsjajem blizu vrha.

Listići: Gusti, 50-70 ih dopire do stručka, široki su 4-5 mm, usko su prirasli, sivkasto-smeđi, u starosti su sa slabom maslinastom nijansom, oštrica je resasta i bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, sa stožastim krajem, glatke, 7.5-10 x 4-5.5 µm, Q = 1.5-2.1, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 25-38 x 7-10 µm, pleurocistide su 42-74 x 11-19 µm, valjkasto-batinaste, usko batinaste do usko vretenaste ili trbušaste, neke su glavičaste na vrhu, s blago zadebljanim stijenkama, uglavnom tanjim od 0.5 µm, ponekad do 1 µm, bezbojnih stijenki, s kristalima na vrhu, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, nisu brojne, paracistide su batinaste do valjkaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su odsutne, prisutne su prilično slabo izražene caulocistidoidne hife; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris je slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, borom ili smrekom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Veoma je slična Inocybe monochroa, koja se razlikuje po sporama i karakteristikama cistida. Obje su vrste prihvaćene kao autonomne vrste, ali bi više istraživanja moglo pokazati da su to samo infraspecifične vrste jedne vrste.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 36. Inocybe albovelutipes Stangl

Inocybe alluvionis - created on August 2023 in Køge Å, Denmark by Thomas Kehlet

ALUVIJALNA CJEPAČA

Inocybe alluvionis Stangl & J.Veselský

Etimologija: alluvio (lat.) = poplava, nanos. Po staništu.

Klobuk: 2-6 cm širok, isprva je stožast ili stožasto-polukuglast, zatim je konveksan ili zvonolik, na kraju je gotovo izravnat i obično sa širokom grbicom na sredini, površina je prvo gotovo glatka, ubrzo je radijalno vlaknasta i pomalo ljuskava prema rubu, ostaci ovoja su vrlo kratkotrajni i prolazni, vidljivi su samo kod nekih mlađih primjeraka, promjenjive je boje, žut, žućkasto-krem, oker-smeđ, žućkasto-smeđ, žuto-narančast do smeđ, uvijek je svjetliji prema rubu, rub je obično rascijepljen.

Stručak: 3-8 cm visok i 5-12 mm debeo, prilično je robustan, čvrst, valjkast, ponekad je zakrivljen, uglavnom je obrubljeno gomoljast na bazi, čitava je površina sitno pahuljasta, bijel, ponekad je smeđ na donjoj trećini.

Listići: Relativno su razmaknuti, izmiješani su s brojnim lamelulama, izrezani uz stručak, prirasli ili gotovo slobodni, isprva su bjelkasti, ubrzo su sa sivkastim ili sivo-smeđim tonovima, na kraju su smeđi, oštrica je uglavnom nazubljena i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, tupe na jednom kraju, ponekad su s grbom ili ispupčenjem na sredini, 8.5-11.5 x 4.5-6 µm, Q = 1.5-2.2, Qe = 1.8, bazidije su batinaste, uglavnom 4-sporne, 23-35 x 8-10 µm, pleurocistide su 40-70 x 13-21 µm, uglavnom u obliku ampule, sa stijenkama debljine do 3.5 µm, žute s KOH, cheilocistide su 40-90 x 10-20 µm, valjkaste, batinaste ili glavičaste, ponekad su trbušaste, bez ili s vrlo kratkim vratom i izduženom bazom, općenito su prekrivene s kristalima na vrhu, tankih ili srednje debelih stijenki, paracistide su rijetke, batinaste ili kruškolike, 17-25 x 9-13 µm, caulocistide su na vrhu stručka, slične su cheilocistidama, prisutne su cijelom dužinom, iako rjeđe prema bazi, izmiješane su s brojnim batinastim paracaulocistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je oker-smeđa.

Meso: Relativno je debelo, čvrsto, bijelo, nepromjenjivo; miris je slab, promjenjiv, na zemlju ili slab na brašno i spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od travnja do svibnja, u priobalnim i aluvijalnim šumama, na pjeskovitom tlu koje lako postaje natopljeno ili poplavljeno, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično topolom.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Dosta je kontroverzna vrsta i različiti autori je različito tumače. Tako je Kuyper (1986.) smatrao da se radi o sinonimu blistave cjepače (Inocybe splendens). Nakon toga, slijedeći Kuypera, drugi autori poput Stangla, Esteve-Raventósa, Brei-Tenbacha i KrÄnzlina i Ferrarija dijele isti kriterij, iako je prvi od njih bio koautor u stvaranju opisane vrste. Zanimljivo je primijetiti izvanredne makroskopske razlike koje je Stangl uočio između tri slične vrste. Autor objašnjava da su te razlike posljedica velike varijabilnosti u boji klobuka. Spomenuta lijepa cjepača ima klobuk tamnije smeđe boje, ponekad s nančastim ili ljubičastim tonovima, a spore su drugačijeg oblika. Slična se ukopana cjepača (Inocybe terrifera) razlikuje tome što stručak na bazi nije gomoljast, spore s tupim vrhom i dobro izražene ostatke ovoja. Stanište opisane vrste je jedinstveno, jer preferira priobalne šume, pjeskovito tlo koje lako postaje natopljeno ili poplavljeno, iako se povezuje i s priobalnim i s kopnenim pješčanim nanosima ili dinama.

Inocybe alnea - created on October 2020 in Gammelmosen, Denmark by Tobias Bøllingtoft

JOHINA CJEPAČA

Inocybe alnea Stangl

Etimologija: alnea (lat.) = koji raste uz johu. Po staništu.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je stožast, kasnije je raširen i ispupčen na sredini, površina je gotovo glatka na sredini, ljepljiva i često s prilijepljenim česticama zemlje, radijalno vlaknasta do raspucana prema rubu, koprena je prisutna samo u mladosti, oker-smeđ, smeđ do maslinasto-smeđ, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2-4 cm visok i 2-4 mm debeo, čvrst, valjkast, na bazi je gomoljast do obrubljeno gomoljast, cijelom je dužinom pahuljast, bjelkast, vremenom postaje smećkast.

Listići: Umjereno su gusti, široki su 3-5 mm, prirasli do gotovo slobodni, isprva su bjelkasti, kasnije postaju maslinasto-sivi, oštrica je bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do višekutne, grbave, 8-11 x 7-8.5 µm, Q = 1.1-1.6, Qe = 1.4, bazidije su 4-sporne, pleurocistide su 62-83 x 15-20 µm, vretenaste do oblika boce, sa stijenkama debljine do 4 µm, sadržaj je žut u 10% amonij hidroksidu (NH4OH), s velikim kristalima na vrhu, cheilocistide su oblikom slične pleurocistidama, izmiješane su s vretenastim paracistidama, caulocistide su brojne, slične su pleurocistidama, ali tanjih stijenki, pileipelis je cutis koji se sastoji od blago inkrustiranih hifa, širokih 7-11 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miriše na zemlju, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u priobalnim bjelogoričnim šumama, uz rijeke i potoke, u simbiozi s johom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Mikroskopski je karakteristična po višekutnim grbavm sporama i pleurocistidama, vretenastim do oblika boce s dugim vratom. Makroskopski se razlikuje od blisko srodne dinske cjepače (Inocybe dunensis) po neizraženim ili odsutnim ostacima ovoja i vlaknastom klobuku. Slična vrsta raste na pješčanim dinama ispod vrbe i ima prilično debele stijenke pleurocistida oblika boce koje nemaju dugi vrat. Također su slične Inocybe pallida i Inocybe ochracea, koje su prepoznatljive po prisutnosti dosta razvijenih i dugotrajnih ostataka ovoja.

Inocybe alpigenes - created on October 2019 in Lookout Mountain Preserve, Washington, USA by Richard H Morrison, University of Tennessee Fungal Herbarium

PLANINSKA CJEPAČA

Inocybe alpigenes Babos

Etimologija: Alp (lat.) = Alpe + genos (gr.) = podrijetlo. Po geografskom području gdje je prvi put pronađena.

Klobuk: 5-12 mm širok, isprva je konveksan, na kraju je izravnato-konveksan i tupo ispupčen na sredini, površina je vlaknasto-vunasta, u mladosti je prekrivena bjelkastim ostacima ovoja, kasnije se izgube, smeđ do tamnosmeđ.

Stručak: 1.5-2.5 cm visok, valjkast, lagano je zadebljan na bazi, sitno je vlaknast, oker, smeđ do crvenkasto-smeđ.

Listići: Osrednje su gusti, izmiješani su s lamelulama, prirasli, kremasti, zatim su smeđi, oštrica je glatka do fino i nepravilno nazubljena, boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste do eliptične, višekutne kao kod vrsta iz roda Entoloma, 7-10 x 4-6 µm, Q = 1-1.8, Qe = 1.4, cheilocistide su valjkaste, 53-77 × 13-20 µm, tankih stijenki, debljine do 1.2 µm, pleurocistide su slične cheilocistidama, 40-70 x 10-16 µm, valjkaste do batinaste, sa stijenkama debljine do 2.5 µm, na stručku su prisutne valjkaste hife različitih oblika, pileipelis se sastoji od paralelnih, inkrustiranih hifa, s žućkastim pigmentom, 3.6-13.7 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, svijetlokrem u klobuku, smećkasto u stručku; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na planinskim livadama i pašnjacima, te na pješčanim dinama, u simbiozi sa zeljastom vrbom (Salix herbacea).

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karaktreristična je po maloj veličini, višekutnim sporama i staništu.

Inocybe amethystina - created on December 2019 in La Rioja, Spain by Luis Ballester

AMETISTNA CJEPAČA

Inocybe amethystina Kuyper

Etimologija: amethystinus (lat.) = boje ametista, ljubičast. Po boji stručka.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do gotovo izravnat, bez ili s niskom širokom grbicom, površina je u mladosti gotovo glatka, zatim postaje vunasto-ljuskava, ljuske su na sredini sitne i prilegnute, nikada nisu stršeće, prema rubu je vlaknasta, vlakna se ne razilaze ili se jedva razilaze, na rubu nije raspucana, ostaci ovoja su odsutni ili nejasni, tamno crvenkasto-smeđ, prema rubu je ponekad s crvenkasto-ljubičastim nijansama, rub je u mladosti blago podvijen, ubrzo se izravna.

Stručak: 2-4.5 cm visok i 2.5-5 mm debeo, čvrst, valjkast, na vrhu je pahuljast na uskom pojasu, manje od 1/10 dužine, prema dolje je gotovo gladak do uzdužno bijelo vlaknast, nije smeđe ljuskav, koprena je prisutna u mladosti, blizu vrha je svijetloljubičast, ponekad je veći dio s ljubičastim nijansama, prema dolje je žućkasto-oker, bez ljubičastih nijansi.

Listići: Umjereno su gusti, 30-35 ih dopire do stručka, široki su 2-4 mm, nisu ili su nejasno trbušasti, umjereno široko do usko prirasli, u mladosti su žućkasti, ponekad su sa svijetloljubičastom nijansom, zatim su sivkasto-žućkasti do sivkasto-smeđi, oštrica je resasta, bjelkasta, rijetko je svijetlosmeđa.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, stožaste na jednom kraju, iznimno su nejasno zašiljene, glatke, 8-12 x 5-6.5 µm, Q = 1.5-2, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 25-32 x 8-10 µm, pleurocistide su 53-75 x 11-16 µm, oblika boce, rjeđe su valjkaste, debelih stijenki, debljine do 2 µm, žutih stijenki, ali nešto manjeg intenziteta nego kod kovrčaste cjepače (Inocybe cincinnata), s kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, nisu brojne, paracistide su kruškolike do usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, iznimno su s blago smećkastim stijenkama, caulocistide su prisutne na vršnom dijelu stručka, spuštaju se do 1/10 stručka, slične su cheilocistidama, pomiješane su s cauloparacistidama, a prave caulocistidije ponekad nedostaju i tada je prisutna samo uski pojas donekle jasno izraženih caulocistoidnih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, crvenkasto-ljubičasto u vrhu stručka, prema dolje je bjelkasto; na prerezu miriše na spermu, sušenjem postaje malo kiseo, slabo podsjeća na lišće pelargonija, a okus je također na spermu.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično smrekom, borom, brezom, hrastom ili lipom, na donekle vapnenastom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta:  5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Od slične se kovrčaste cjepače razlikuje po glatkijoj površini klobuka s crvenkasto-smeđim nijansama, glatkijem stručku bez smeđih ljuskica i pleurocistidama koje su izraženije u obliku boce. Slična se sitna cjepača (Inocybe pusio) razlikuje po izraženo pahuljastom vrhu stručka, raspucanom rubu klobuka i bezbojnim pleurocistidama. Opisana je vrsta prethodno bila nazvana Inocybe obscuroides, ali je istraživanjem otkriveno da je to bio samo varijetet kovrčaste cjepače. Stuntz je poslije opisao vrstu Inocybe obscura i spomenuo sličnost s Inocybe obscura var. purpurea, pa se a vjerojatno radilo o opisanoj vrsti.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 49. Inocybe amethystina Kuyp.

Inocybe amicta - created on July 2013 in Jevnaker: Kistefoss V, Norway by NOBAS620-15 Lateral

OBUVENA CJEPAČA

Inocybe amicta Kokkonen & Vauras

Etimologija: amicta (lat.) = odjevena, umotana, zaogrnuta. Po bijelom pokrovu stručka.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je stožast, zatim je stožasto-konveksan ili izravnat, s tupom do prilično zašiljenom grbicom na sredini, površina je slabo do izraženo ljepljiva, glatka ili raspucana ili sa sitnim prilegnutim ljuskicama na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, ponekad se razlaže, bez ostataka ovoja, promjenjive je boje, sivkast, žuto-smeđ ili crvenkasto-smeđ s tamnijom, crveno-smeđom ili sivo-smeđom sredinom, ponekad je svijetlo žuto-smeđ, rijetko je tamnosmeđ ili vrlo svijetlo sivo smeđ sa žuto-smeđom grbicom, grbica je obično najtamnija, a vanjski rub najsvjetliji, rub je ponekad zakrivljen ili slabo brazdast, ponekad je s resastim ostacima koprene.

Stručak: 2-7 cm visok i 2.5-8 mm širok, čvrst, valjkast ili se lagano širi prema dolje, baza je zadebljana do sužena, vrlo slabo je ljepljiv, čitav je izraženo bijelo baršunast do ljuskav ili samo slabo na gornjem dijelu, rijetko je gotovo potpuno gladak, ponekad je crtast, ostaci koprene su bjelkasti, na bazi je bijel ili žućkast, osnova je svijetlo crvenkasto-smeđa, svijetlosmeđa ili crvenkasta na vrhu, ponekad potamni na osušenim mjestima.

Listići: Umjereno su gusti, prilično su široki, do 7 mm, trbušasti, usko su prirasle, često se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem, u mladosti su sivkasti ili svijetlo sivo-smeđi, kasnije su sivo-smeđi, rijetko su svijetlo žuto-smeđi, oštrica je boje lica ili malo svjetlija, glatka ili blago resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste do eliptične, slabo do prilično izraženo grbave, s 8-12 zaobljenih grba, grbe su srednje veličine do prilično velike, nekad su sužene na sredini, 8-10 x 5.5-7 μm, Q = 1.2-1.7, Qav = 1.4, bazidije su batinaste, 4-sporne, 21-33 × 9-12 μm, pleurocistide su 37-75 x 10-22 μm, oblika su uske do prilično široke boce s kratkim do prilično dugim vratom, trbušaste ili gotovo valjkaste, rijetko su vretenaste, obično su s vršnim kristalima, sužene ili sa stalkom na bazi, ponekad izraženo zadebljanih stijenki na vratu, debljine do 3 μm, svijetložutih, vrh je ponekad s debelom stijenom, cheilocistide su obično nešto kraće i šire od pleurocistida, rijetko su gotovo kuglaste, paracistide su kratke i tankih stijenki, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, prilično su rijetke, gotovo su vretenaste, valjkaste ili zakrivljene, s vršnim su kristalima ili bez njih, stijenka je debljine do 2 μm, s brojnim je hifoidnim cistidama tankih stijenki, često sa segmentima, ponekad su stijenke debele pri dnu ili s izbočinama ili granama, cauloparacistide su tankih ili blago zadebljanih stijenki, brojne; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, svijetlosmeđe, bjelkasto ili sivkasto, u stručku je iste boje ili bjelkasto, u bazi je bijelo ili žućkasto; miris je slabo na spermu do kiselkast ili nije izražen, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do rujna, na obalama rijeka i potoka i u priobalnim miješanim i crnogoričnim šumama, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično smrekom, borom ili brezom, na tlu bogatim hranjivim tvarima i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Najvažnija je karakteristika bijeli pokrov stručka. Inače, može biti makroskopski prilično varijabilna. Blisko je povezana i slična šumska cjepača (Inocybe silvae-herbaceae), koja ima raznolike caulocistide, dok opisana vrsta obično ima cheilocistide s debljim stijenkama i izrazitim zadebljanjima stijenke na vratu. Po svijetlom je pokrovu stručka i nekim mikroskopskim značajkama slična malena cjepača (Inocybe putilla), koja vjerojatno raste ispod hrasta lužnjaka (Quercus robur).

Inocybe aphroditeana - created on September 2025 in Marienlyst Slot, Denmark by Thomas Kehlet

AFRODITINA CJEPAČA

Inocybe aphroditeana Bandini & G.Bandini

Etimologija: Aphrodītē (gr.) = Afrodita, u grčkoj mitologiji božica ljubavi, ljepote i požude, često je povezivana s mirisima i parfemima, odnosno ljubičicama. Po ljubičastoj boji klobuka.

Klobuk: 2-4 cm širok, isprva je stožast do zvonolik, zatim je raširen, u mladosti je s više ili manje izraženom šiljatom do širokom grbicom, površina je bez ostataka ovoja, u početku je glatka, kasnije ostaje glatka ili raspucana prema rubu, intenzivno je ljubičast, često je s crvenkastom nijansom, ponekad je nešto tamniji do gotovo crnkasto-ljubičast ili smećkast do svijetlo oker-smeđ na sredini, u starosti je često nešto svjetliji prema rubu i s bjelkastom osnovom, rub je izravnat ili izvrnut prema gore.

Stručak: 3.5-5 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast, nekad je zakrivljen, isprva je čitav bjelkasto vlaknast, kasnije je uzdužno crtast ili gladak, na samom vrhu je pahuljast, intenzivno ljubičast, u starosti je nešto svjetliji.

Listići: Osrednje su gusti, oko 35-55 ih dopire do stručka, blago su trbušasti, prirasli, u početku su bjelkasti, kasnije su svijetlosmeđi ili svijetlo sivkasto-smeđi, oštrica je neravna, dosta je nazubljena, bjelkasta do boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su usko bademaste ili eliptične, tupog vrha, glatke, 6.9-8.9 x 3.9-4.9 μm, Q = 1.6-2.1, Qe = 1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, 21-32 x 7-9 μm, pleurocistide su uglavnom gotovo trbušaste, također vretenaste, bez ili samo s kratkim vratom, često su gotovo glavičaste, obično su široke na vrhu, općenito s kratkom bazom, vrh je obično s malim kristalima, stijenke su na vrhu debele do 2 μm, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 38-52 x 9-19 μm, cheilocistide su sličnog oblika i veličine kao pleurocistide, pomiješane su s brojnim bezbojnim gotovo batinastim ili valjkastim, ponekad i deformiranim, paracistidama tankih stijenki, pileipelis je sastavljen od epicutisa, koji se sastoji od 4-10 μm širokih hifa koje nisu prekrivene pigmentom, i subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su uglavnom vretenaste, ponekad su trbušaste, valjkaste ili glavičaste, 40-50 x 7-12 μm, uvijek su pomiješane s dugim i uskim cistidama, bez ili s kratkom bazom, vrh je obično s malim kristalima, stijenke su na vrhu debele do 1 μm, žućkasto-zelene s 3% KOH, pomiješane su s izduženim glavičastim cauloparistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do vodenasto bjelkasto u klobuku, bjelkasto do svijetloljubičasto u stručku, osobito u kori stručka; miriše na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na travnjacima, uz puteve i po parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično, borom, lijeskom, johom, hrastom ili brezom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po intenzivnoj ljubičastoj boji klobuka, često crvenkastoj, glatkoj do raspucanoj površini klobuka bez ostataka ovoja, prosječno prilično malim, glatkim sporama, uglavnom trbušastim i glavičastim caulocistidama pomiješanim s dugim i vrlo uskim cistidama. Po ovoj se kombinaciji dosta razlikuje od drugih vrsta s ljubičastom bojom klobuka, kao što su jorgovanova cjepača (Inocybe syringae), koja je s intenzivnom ružičastom bojom klobuka bez crvenkaste ili ljubičaste nijanse, većim sporama i prosječno dužim cheilocistidama, kao i neglavičastim caulocistidama, te Tyrova cjepača (Inocybe tyrii), koja je intenzivnije smećkasta do smeđa, više ili manje ljubičasta na sredini klobuka, koji se vremenom raspucava, prosječno većim sporama i dužim, obično neglavičastim cheilocistidama.