Inocybe nothomixtilis - created on December 2019 in San Carlos del Valle, Spain by Emilio López Barchino

LAŽNA POMIJEŠANA CJEPAČA

Inocybe nothomixtilis Esteve-Rav., Bandini & V.González

Etimologija: Po sličnosti s pomiješanom cjepačom (Inocybe mixtilis).

Klobuk: 1.5–4 cm širok i 5–17 mm visok, isprva je široko stožast do polukuglasto-zvonolik, zatim je proširen do široko konveksan ili rjeđe izravnat, često je sa širokom i niskom grbicom na sredini, površina je radijalno vlaknasta, najčešće je pustenasta do čak vunasto-vlaknasta s čupercima prilegnutih vlakana, ponekad postane gola na sredini ili ponekad čitava glatka, mazava i ljepljiva, sa slijepljenim česticama zemlje i humusa, prilično postojani ostaci ovoja uočljivi su u mladosti u vidu tanke do nešto deblje bjelkaste prevlake na žućkastoj osnovi, ponekad je vunasto-vlaknasta i još uvijek uočljiva na sredini i/ili rubu u starosti, nije ili vrlo slabo vodenasta kod starijih ili jako natopljenih primjeraka, donekle je promjenjive boje, ali je uvijek s rasponom žutih boja, od zlatnožute do žuto-smeđe ili žuto-narančaste u mladosti, često je više smeđ do žuto-crvenkast ili smeđ s crvenkasto-narančastom nijansom u starosti, ponekad je žućkast do oker, osobito prema rubu, rub je blago podvijen u mladosti, zatim se izravna nakon širenja, u početku je cjelovit ili pravilan, zatim je pomalo valovit do nepravilan u starosti, nije narebran.

Stručak: 1–5 cm visok i 2–6 mm debeo, valjkast ili se blago sužava prema vrhu, na bazi je gomoljast i širok 7-9 mm, gomolj je najčešće obrubljen, nekad je zakrivljen ili vijugav, u mladosti je na bazi s dobro ograničenim bjelkastim vlaknastim slojem koji podsjeća na volvu, do gomolja je čitav ravnomjerno pahuljast, pahulje su tanke i guste, ponekad je pahuljasto-vlaknast na donjem dijelu, blizu gomolja, koprena nije prisutna ni u mladosti, isprva je bjelkast do krem, ponekad je sa svijetložutom nijansom u zrelosti, nikada ne tamni.

Listići: Umjereno su gusti, 40–50 ih dopire do stručka, široki su 2–5 mm, gotovo su slobodni ili prirasli, isprva su bijeli ili bjelkasti, ubrzo postaju krem ili sivkasti, sivo-smeđi i na kraju oker-smeđi, rjeđe su s ljubičastim ili ružičasto-ljubičastim odsjajem, nikada nisu maslinasti u zrelosti, oštrica je nazubljena, bjelkasta ili svjetlija od lica, ponekad je mjestimično iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su višekutne, grbave, s 8–11 zaobljenih do stožastih, tupih grbica, visokih 0.5–0.7 µm i širokih 0.7–1.1 µm na bazi, ponekad su s vršnom izbočinom visokom do 1.2 µm, bez kličnog otvora, 7–10 × 5–7 µm, Q = 1.2–2, Qe = 1.6, bazidije su batinaste, 4-sporne, sa sterigmama dugim 2–5 µm, 22–30 × 8 –12 µm, pleurocistide su umjereno brojne do rijetke, 38-55 x 10-22 µm, promjenjivog oblika, često su vretenaste i gotovo trbušaste sa širokim i kratkim vratom, ponekad su valjkaste do jajolike, baza je umjereno skraćena ili se sužava u više ili manje izraženu stapku, općenito su s prilično obilnim kristalima na vrhu, sa stijenkama debljine 1.5–2.5 µm, uglavnom su ujednačene debljine, ponekad su debljine do 4 µm na vratu i krajnjem vrhu, a zatim se ponekad spajaju, prozirne do svijetložute u amonijaku, sadržaj je proziran, nikada nisu sa smeđim do tamnosmeđim pigmentom, ali ponekad su ispunjene prozirnim do žućkastim amorfnim sadržajem, oštrica listića je sastavljena od brojnih do raspršenih cheilocistida i vrlo brojnih batinastih do jajolikih paracistida, izmiješanih s onima prijelaznih oblika, prozirnih, ponekad svijetložutih, uglavnom kod starijih primjeraka, cheilocistide su sličnog oblika i veličine kao pleurocistide, 26–60 × 10–24 µm, sa slično su debelim stijenkama i kristalima na vrhu, trama listića je sastavljena od pravilnih do gotovo pravilnih, uglavnom paralelnih hifa, širokih 4–25 µm, valjkstih do vretenastih, često suženih na spoju segmenata, prozirnih ili sa svijetložutim unutarnjim pigmentom, pileipelis je sastavljen od epicutisa, donekle želatiniziranog (ali ne i zasebnog iksocutisa), koji se sastoji od paralelnih hifa širokih do 4 µm, sa žućkastim pigmentom, hife su nešto šire i svjetlije u subcutisu, široke su do 25 µm; epicutis je ponekad prekriven tankim prozirnim hifama, s raspršenim slobodnim krajevima (ostaci ovoja), stipitipelis je sastavljen od cutisa koji nosi brojne snopove caulocistida sličnih cheilocistidama, 26–60 × 12–20 µm, s kristalima na vrhu, izmiješane su s brojnim paracistidama, sličnim onima na oštrici listića, oba elementa tvore guste i uočljive pahulje, te jasno dosežu do gomolja na bazi stručka, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, čvrsto, vlaknasto, bjelkasto u sredini klobuka, bijelo do boje površine u stručku, bijelo u gomolju, osušeno je smećkasto u klobuku, a u stručku krem do žuto-smeđe, nikada izraženo ne potamni; miris je slab do jak na spermu, osobito na prerezu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od travnja do listopada, uglavnom skupno, rjeđe pojedinačno, u parkovima, urbanim područjima ili u šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, brezom, grabom, lipom, borom ili jelom, u mediteranskim područjima često uz bušin (Cistus monspeliensis, Cistus salviifolius), na kiselom do vapnenastom, pjeskovitom tlu, često u tresetnim (Sphagnum) ili drugim mahovinama. 

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Po izgledu, veličini i bojama sliči na pomiješanu cjepaču, ali se razlikuje po razvijenim bjelkastim ostacima ovoja, koji se lako uočavaju na klobuku i rubu gomolja kod mladih primjeraka, višekutnim sporama s 10–13 niskih, tupih i jasnih izbočina, prilično kratkim cistidama prosječno kraćim od 50 µm, pileipelisu koji nije ljepljiv ili sluzav, već ljepljiv do mazav u vlažnim uvjetima, ili čak suh. Obično raste skupno, rijetko pojedinačno. Izgled i veličina plodnih tijela opisane vrste su vrlo slični onima kod drugih vrsta u skupini pomiješane cjepače, ali se razlikuje po dobro razvijenim i prilično postojanim ostacima ovoja, barem kod mladih primjeraka. Ovaj se bjelkasti ovoj, kada ga ne isperu jake kiše, lako uočava na klobuku i na rubu gomolja, tvoreći lažnu volvu. U vlažnim uvjetima, ovi ostaci ovoja prekrivaju slabo ljepljivi klobuk, koji je često sa slijepljenim česticama tla i ostacima humusa. Spore su prilično male, jasno višekutne i obično s 10–13 izbočina. Ove izbočine su male, niske i zaobljene. Oblik i dekoracija spora podsjećaju na one kod Inocybe johannis-stanglii ili Inocybe subtrivialis, ali te vrste imaju veće i pravokutnije spore. Razni autori također spominju sličnu Inocybe tabacina var. pseudovolvata, koja nikada nije valjano objavljena, ali je pružen detaljan opis.

Inocybe oblectabilis - created on September 2011 in Leevijõe, Estonia by Vello Liiv

PRIVLAČNA CJEPAČA

Inocybe oblectabilis (Britzelm.) Sacc.

Etimologija: oblectabilis (lat.) = ugodan, privlačan, lijep, onaj koji se raduje. Po privlačnom izgledu.

Klobuk: 3-7 cm širok, isprva je konveksno-jastučast, zatim je izravnato-konveksan, kasnije je proširen i s uglavnom izraženom grbicom na sredini, površina je kompaktna, glatka, malo je ljepljiva pa zadržava sitne čestice zemlje, umjereno je vlaknasta, vlakna se poslije razdvajaju, osobito blizu ruba, u mladosti je oker, oker-smeđ, svijetlosmeđ, smeđ, crvenkasto-smeđ do tamnosmeđ na sredini, prema rubu je svjetliji, rub je često rascijepljen.

Stručak: 2.5-7 cm visok i 3.5-8 mm debeo, valjkast, na bazi je duboko ukopan i obrubljeno gomoljast i širok do 14 mm, pun, površina je cijelom dužinom bijelo pahuljasta, crtasta, koprena je odsutna, na gornjem je dijelu bjelkast s ružičastom nijansom, ispod je slamnatožut do oker u mladosti, a kasnije smećkast.

Listići: Umjereno su gusti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem, malo su trbušasti, izmiješani su s lamelulama, najprije su bjelkasti do sivkasti, zatim su svijetlooker, svijetlosmeđi ili sivkasto-smeđi, oštrica je fino erodirana, pahuljasta i bijela (koristiti ručno povećalo).

Mikroskopija: Bazidiospore su e višekutne, nepravilne, sa 7-9 malih zaobljenih grbica, 9-14 x 6-9 μm, Q = 1.2–1.8, Qe = 1.5, bazidije su uglavnom 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, usko batinaste do usko valjkaste ili jajolike, 24–36 x 8.4–12 μm, pleurocistide su 40-75 x 14-28 μm, vretenaste do trbušaste, s kratkim su bazalnim stalkom, svijetložutih i debelih stijenki, debljine do 2.5 μm, cheilocistide su slične pleurocistidama, vretenaste do široko vretenaste, gotovo su bez bazalnog stalka ili kratak, paracistide su na rubu listića često lančano povezane, terminalni segmenti su usko do široko batinasti, gotovo bezbojnih i tankih stijenki, trama listića je građena od hifa širokih 5.5–9.6 μm, ponekad su zadebljane i široke do 23 μm, gotovo bezbojne do svijetložute, caulocistide se spuštaju do baze stručka, na vrhu su 42–61 x 13–19 μm, trbušaste do vretenaste, svijetložutih i debelih stijenki, brojne, cauloparacistide se spuštaju do baze stručka, izmiješane su s ponekad lančanim, terminalnim batinastim do eliptičnim segmentima, tankih stijenki, brojnim, pileipelis je cutis, s gornjim slojem debljine do 93 μm, sastoji se od gotovo pravilnih hifa širokih 4.5–8.5 μm, žućkasto-smeđih do narančasto-smeđih, subcutis je debljine do 48 μm, sastoji se od pravilnih, svijetložutih hifa širokih 3.8–7.5 μm, kopče su prisutne u svim tkivima, ali ne uvijek na segmentima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto do žućkasto u klobuku, u stručku je oker sa svijetloružičastom nijansom ili svijetlosmeđe u dnu; miris je kiseo, na spermu, a okus je sličan ili nije izražen.

Kemijske reakcije: Površina klobuka, stručka i listići s KOH i anilinom ne mijenjaju boju, a s fenolom pocrvene unutar 5 minuta.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, grabom, brijestom, lipom ili bukvom, u travi i lišću, na vlažnom, mahovinom obraslom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Otrovna, uzrokuje muskarinski sindrom.

Napomena: Opisana vrsta pripada podrodu Clypeus i sekciji Marginatae. Tipične značajke ove sekcije su caulocistide bez zadebljanja na vrhu, obrubljena gomoljasta baza stručka i grbave spore. Po makroskopskim su značajkama slične desetogrba cjepača (Inocybe decemgibbosa), koja je obično s crvenkasto-smeđim tonovima na klobuku, umjereno obrubljenim gomoljem na stručku, neljepljivoj površini klobuka, manjim sporama s malim zaobljenim grbicama i cheilocistidama s vrlo tankim stijenkama, debljine 0.5-1.5 µm, zamjenjiva cjepača (Inocybe praetervisa), koja je prepoznatljiva po odsutnosti ružičastih nijansi na stručku, površini klobuka koja se dosta rano radijalno raspucava, zvjezdastim i nešto većim sporama, kao i većim cheilocistidama, te pomiješana cjepača (Inocybe mixtilis), koja je s bjelkastim ili blago ružičastim stručkom, malim i izraženo obrubljenim gomoljem i sporama s blago izraženim grbicama, a raste ispod crnogoričnog drveća.

Inocybe obscurobadia - created on October 2011 in Kalvøya, Norway by Håkon Holien, Norwegian University of Science and Technology

TAMNOSMEĐA CJEPAČA

Inocybe obscurobadia (J.Favre) Grund & D.E.Stuntz

Etimologija: obscurus (gr.) = taman, mračan, nejasan + badius (lat.) = kestenjastosmeđ. Po boji klobuka.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan ili izravnat, ispupčen na sredini, ali često nejasno, površina je glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasto-ljuskava, nije brazdasta na rubu, ponekad je sa sivkastim sjajem zbog tankih, prolaznih ostataka ovoja, okerasto-smeđ, žućkasto-smeđ, smeđ ili tamnosmeđ.

Stručak: 2.5-11 cm visok i 1.5-5 mm debeo, čvrst, valjkast, batinasto ili polugomoljasto zadebljan na bazi, nije pahuljast ili eventualno samo na krajnjem vrhu, uskom pojasu do 1/10 dužine, ispod je uzdužno vlaknast, rukovanjem se briše, bijelo dlakav na bazi, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, bjelkasto-oker na vrhu, ispod je svjetliji i slabo crvenkast, crvenkasti odsjaj ponekad nije prisutan.

Listići: Umjereno su gusti do razmaknuti, 20-50 ih dopire do stručka, široki su 2-7 mm, trbušasti ili ne, usko do prilično široko prirasli, žućkasto-smeđi ili sivkasto-smeđi, oštrica je resasta do gotovo pahuljasta, bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 8.5-10.5 x 5-6.5 µm, Q = 1.5-2.2, Qe = 1.8, bazidije su 4-sporne, 27-34 x 7-10 µm, pleurocistide su 40-75 x 11-14 µm, valjkaste do usko vretenaste, nisu oblika boce, često su malo zakrivljene na gornjem dijelu, ponekad su gotovo glavičaste, prozirnih do žućkastih i blago zadebljanih stijenki, debljine do 1.5 µm, bez ili s rijetkim kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su rijetke, paracistide su široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su odsutne ili su samo na krajnjem vrhu, uglavnom su slične cheilocistidama, prisutne su i cauloparacistide, ispod je sa slabije ili jasno izraženih caulocistoidnim hifama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, crvenkasto u gornjem dijelu stručka; na prerezu miriše na spermu, sušenjem na lišće pelargonije, a okus nije izražen ili je na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, na tlu ili na krupnijim drvnim ostacima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično johom, vrbom, topolom, hrastom, smrekom, borom ili arišem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ova je vrsta u Europi dugo bila poznata pod pogrešnim nazivom, uskocistidna cjepača (Inocybe leptocystis). Horak i Stangl su tvrdili da nisu mogli pronaći naziv za ovu pogrešno nazvanu vrstu, pa su je opisali kao novu pod nazivom Inocybe tenuicystidiata. Međutim, previdjeli su činjenicu da je Favre već opisao tu vrstu, koju su američki autori Grund i Stuntz kasnije uzdigli na razinu vrste. Nažalost, oba su autora primijenila pogrešni naziv. Slična je Inocybe leptocystis var. ambigua za koju je Favre navodi da je samo manji varijetet opisane vrste. Međutim, Favreov crtež prikazuje makroskopski potpuno drugačiju vrstu, a sinonimija još nije nedvojbeno dokazana, unatoč identičnim mikroskopskim značajkama.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 32. Inocybe obscurobadia (J.Favre) Grund & Stuntz

Inocybe obtusiuscula - created on June 2013 in Lindenborg Å, Denmark by Erik Arnfred Thomsen

TUPA CJEPAČA

Inocybe obtusiuscula Kühner

Etimologija: obtusus (lat.) = tup, zatupljen + -uscula (lat.) = pomalo, donekle.

Klobuk: 1–2 cm širok, isprva stožast, kasnije je raširen i tupo ispupčen na sredini, površina je gola i gotovo glatka na sredini, zatim je radijalno vlaknasta i često raspucana prema rubu, žućkasto-smeđ, smeđ do crvenkasto-smeđ, rub je kasnije blago rascijepljen.

Stručak: 3-4.5 cm visok i 2–4 mm debeo, valjkast, zakrivljen, s malim je obrubljenim gomoljem na bazi, bijelo pahuljast na bjelkastoj osnovi prema vrhu, crtast, žućkast prema bazi, zatim postaje crvenkasto-smeđ.

Listići: Gusti, tanki, prirasli, izmiješani su s lamelulama, sivkasto-žućkasti do sivo-smeđi, oštrica je nazubljena.

Mikroskopija: Bazidiospore su višekutne, trokutaste s prednje strane, nepravilne, grbave, s 4-7 prilično niskih grbica, debelih stijenki, 10.5-14.5 × 7-9.5 µm, Q = 1.2–1.9, Qe = 1.5, bazidije su batinaste, 4-sporne, s bazalnim kopčama, 31–36 x 11–13 µm, cheilocistide su vretenaste do trbušaste, sa suženim vratom i zadebljanom stijenkom, s kristalima na vrhu, često su sa žućkasto-smeđim sadržajem, 59–69 × 18–27 µm, pleurocistide su vretenaste do batinaste, 50–75 × 14–26 µm, žućkastih i debelih stijenki, debljine do 3 µm, caulocistide su prisutne od vrha do sredine stručka, debelih stijenki, duge su do 90 µm, paracistide i cheiloparacistide su široke 8-15 µm, cauloparacistide su često zadebljane, pileipelis je sastavljen od cutisa koji se sastoji od paralelnih hifa, često želatiniziranih na površini, valjkastih, s kopčama, tankih do blago zadebljanih stijenki, sa smećkastim unutnjim pigmentom, osobito prema površini, širokim 4-10 µm, s nediferenciranim terminalnim segmentima, ponekad su blago vretenaste do gotovo glavičaste; otrusina je smeđa do tamnosmeđa.

Meso: Tanko, kremasto do smećkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, pojedinačno, uglavnom u simbiozi s patuljastom vrbom, u mahovini, često na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je prvenstveno po kombinaciji tri mikroskopske značajke, trokutastim sporama, vretenastim pleurocistidama sa zadebljanim i inkrustiranim stijenkama, te hifama s kopčama.

Inocybe occulta - created on September 2025 in Kaskisto, Marjamäki ls-alue, Finland by Stefan Jakobsson

SKRIVENA CJEPAČA

Inocybe occulta Esteve-Rav., Bandini, B.Oertel & G.Moreno

Etimologija: occulta (lat.) = skrivena, tajna, prikrivena. Po neprepoznatljivosti ili skrivenosti među sličnim vrstama.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, zvonolik, kasnije je raširen i s izraženom grbicom na sredini, površina je malo mazava, glatka ili ljuskava na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, oker, žuto-smeđ do svijetlosmeđ, rub je prvo podvijen, kasnije je obješen ili izravnat.

Stručak: 2-3 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast, zadebljan do izraženo obrubljeno gomoljast na bazi, ravan ili zakrivljen, čitav je pahuljast, izraženije na gornjem dijelu, ispod je više vlaknast, koprena nije prisutna, bijel do oker.

Listići: Gusti, usko su prirasli sa zupcem, prvo su sivkasti do žućkasto-sivkasti, kasnije su sivo-smeđi, s mjestimičnim su žutim mrljama, oštrica je ljuskava, boje lica ili smeđa.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, višekutne, grbave, sa 6-8 grba, ponekad su s 1 ili 2 izražene grbe na suprotnim krajevima, debelih stijenki, 7.5-10 x 5.3-7.5 µm, Q = 1.2-1.6, Qe = 1.5, bazidije su batinaste, 4-sporne, 19-28 × 7-11 μm, pleurocistide su 40-65 x 11-22 µm, brojne, vretenaste, s kristalima na vrhu, nekad su široko batinaste sa tupim vrhom i bez kristala, uglavnom su bez dugih stapki na bazi, stijenke su debljine 4 μm, bezbojne ili svijetložute, cheilocistide su slične pleurocistidama, češće su vretenaste i s kristalima na vrhu, stijenke su debljine 2–3 μm, neke su sa svijetložutim sadržajem, caulocistide su slične cheilocistidama ili veće, do 70 × 18 μm, sa bezbojnim stijenkama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bijelo u klobuku, žućkasto-smeđe u stručku, osušeno je žuto-smeđe u klobuku i žućkasto-smeđe u stručku; miris i okus su na spermu, osobito na prerezu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, na planinskim travnjacima i grmljacima, u simbiozi s bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, često patuljastom vrbom (Salix arbuscula), uglavnom na vapnenačkom dnu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Filogenetske analize pokazale su da je najsrodnija vrsta pomiješana cjepača (Inocybe mixtilis), koja raste po crnogoričnim šumama. Po žuto-smeđem klobuku, obrubljeno gomoljastoj bazi stručka, koji je čitav pahuljast i izraženo grbavim sporama slična je tamnocistidna cjepača (Inocybe phaeocystidiosa), koja se razlikuje po manjim (ili užim) sporama i cistidama, te mirisu koji nije izražen ili na voće, a osušeni primjerci jako potamne.

Inocybe ochroalba - created on September 2009 in Vrold, Denmark by Jens Mårbjerg

OKERBIJELA CJEPAČA

Inocybe ochroalba Bruyl.

Etimologija: ochra (lat.) = oker + albus (lat.) = bijel. Po boji klobuka.

Klobuk: 2-5 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do gotovo izravnat, s ili bez grbice na sredini, površina je glatka do ljuskava na sredini ili sa sitnim prilegnutim do uzdignutim ljuskama, podsjeća na ljuskavu cjepaču (Pseudosperma squamatum) ili lješnjakovu cjepaču (Inocybe margaritispora), s nešto je tamnijim smeđim vrhovima ljuski, prema rubu je radijalno vlaknasta, vlakna se ne razdvajaju, na rubu nisu s pukotinama, s ostacima ovoja koji ponekad malo prelaze listiće, malo je mazava i pomalo sjajna, u mladosti je bjelkast zbog ostataka ovoja koji zaostanu na sredini ili potpuno nestanu, ispod ostataka ovoja je oker do oker-smeđ na sredini, vanjska je polovica više žuto-oker, rub je u mladosti podvijen, ubrzo se izravna, kasnije je resast.

Stručak: 1-6 cm visok i 2-7 mm debeo, čvrst, valjkast, slabo je gomoljasto zadebljan na bazi, gomolj nikad nije obrubljen, čitav je pahuljast, ali ponekad samo nejasno na donjoj trećini, koprena nije prisutna ni kod najmlađih primjeraka, isprva je bjelkast, vremenom postaje svijetlo žuto-oker, često je narančasto-oker na gornjem dijelu.

Listići: Prilično su gusti, 30-50 ih dopire do stručka, široki su 1.5-6 mm, nisu trbušasti, usko su prirasli do gotovo slobodni, sivkasto-žućkasti do žućkasto-smeđi u mladosti, na kraju su žuto-smeđi sa slabom maslinastom nijansom, oštrica je resasta, bjelkasta ili boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, nejasno do prilično izraženo gotovo stožaste na jednom kraju, glatke, 7.5-10 x 4.5-6 µm, Q = 1.4-1.9, Qe = 1.6, bazidije su 4-sporne, 26-37 x 7-10 µm, pleurocistide su 35-65 x 14-25 µm, batinaste do usko batinaste, ponekad su gotovo vretenaste, debelih stijenki, debljine do 2.5 µm, bezbojnih do svijetložutih stijenki, s kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, brojne, paracistide su kruškolike do batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do baze stručka, slične su ili nešto uže od cheilocistida, osobito na donjoj polovici stručka, donekle su nepravilne, svugdje su pomiješane s cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, žućkasto u klobuku, malo okerasto u stručku; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od travnja do svibnja i kolovoza do studenog, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom, bukvom, johom, smrekom ili borom, na pjeskovitom i vapnenastom tlu.

Doba rasta: 4, 5, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Vrlo je varijabilnih makroskopskih značajki zbog ostataka ovoja. Primjerci s ljuskavo-maljavim klobukum i izraženom grbicom izgledaju izrazito drugačije od primjeraka s glatko-ljuskavim klobukom bez grbice, ali obje varijante su vrlo slične po mikroskopskim značajkama. Ova razlika u značajkama je barem djelomično fenotipski određena, jer se obje varijante povremeno susreću u skupinama koje kao da potječu iz istog micelija. Zbog toga se tim varijantama ne dodjeljuje nikakav formalni infraspecifični status. Slične su Langeova cjepača (Inocybe langei), koja ima manje spore s tupim krajem i uglavnom sivkaste listiće, te pelargonijina cjepača (Inocybe pelargonium), koja ima drugačiji miris, uže vretenaste cistide i stručak koji je često gotovo obrubljeno gomoljast na bazi.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 85. Inocybe ochroalba Bruylants

Inocybe oetziana - created on November 2021 in Jefferson County, WA, USA by Jacob Kalichman

OTZIJEVA CJEPAČA

Inocybe oetziana Bandini & B.Oertel

Etimologija: Ötzi (lat.) = naziv ledenog mumificiranog čovjeka iz bakrenog doba (oko 3300. pr. Kr.), pronađenog 1991. godine u ledenjaku u Ötztalskim Alpama na granici Austrije i Italije + -iana (lat.) = koji pripada, koji potječe od. Po prvom nalazu u dolini u kojoj je pronađen ledeni čovjek Ötzi.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je zvonolik ili stožast, zatim široko konveksan ili proširen, bez ili s izraženom grbicom na sredini, kasnije je ulegnut oko sredine, površina je u mladosti s vrlo slabim i prolaznim tragovima bjelkasto-sivkastih ostataka ovoja, glatka i gola, kasnije je vlaknasta i fino raspucana, vlakna su razmaknuta ili ne, vodenasta, mladi su primjerci s ostacima bjelkaste koprene, okerasto-smeđ do smećkast s crvenkastom nijansom, vremenom izbljeđuje prema rubu, rub je podvijen u mladosti, kasnije je obješen do izravnat ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 2.5-4.5 cm visok i 2-3 mm debeo, uglavnom se širi prema bazi, u mladosti je prekriven bjelkastim dlačicama, kasnije je uzdužno crtast ili gol, pahuljast je samo na krajnjem vrhu, žućkast, smećkast s crvenkastom nijansom.

Listići: Osrednje su gusti do razmaknuti, 30-40 ih dopire do stručka, debeli, prirasli, isprva su bjelkasti, kasnije su sivkasti, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste do široko eliptične, obično nisu sužene na sredini, gotovo su zašiljene na jednom kraju, glatke, 8.2–11.1 x × 4.9–6.4 μm, Me = 9.5 x 5.7 μm, Q = 1.5–2, Qe = 1.7, bazidije su uglavnom 4-sporne, rijetko su 2-sporne, a zatim su duge do 12 μm, 25–31 × 7–10 μm, oštrica listića sastoji se od cheilocistida i brojnih bezbojnih, batinastih ili valjkastih paracistida s tankim stijenkama, pleurocistide su 42–73 x 12–23 μm, uglavnom su trbušaste, ponekad su vretenaste ili valjkaste, često je s jasno obrubljenim prijelazom između zadebljanog dijela i vrata, obično je samo s kratkim, ali ponekad i s duljim vratom, na vrhu su općenito tupe, s prilično kratkim stalkom na bazi ili baza odsječenom ili kuglasta, na vrhu su obično s kristalima, stijenke su debljine do 1.5 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, cheilocistide su sličnog izgleda i veličine, pileipelis je sastavljen od epicutisa koji se sastoji od paralelnih hifa širokih 5–13 μm, slabo inkrustiranih i sa smeđim do tamnosmeđim pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim elementima, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, 35–65 × 10–20 μm, obično su trbušaste, često su s jasno obrubljenim prijelazom od zadebljanog dijala do vrata, s kratkim su stalkom na bazi, na vrhu su obično s kristalima, stijenke su debljine 1 μm na vrhu, svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, izmiješane su s brojnim batinastim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, osušeno je smeđe s crvenkastom nijansom u klobuku i nešto svjetlije u stručku, ne pocrni; miris i okus su na spermu, barem na prerezu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, na višim planinskim predjelima, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po oker-smeđem do smeđem klobuku s crvenkastom nijansom, slabo vodenastoj i glatkoj površini, vrlo slabim i kratkotrajnim, tankim ostacima ovoja, pahuljastom stručku samo na vrhu, glatkim sporama, uglavnom trbušastim cheilocistidama, pleurocistidama s prilično tankim stijenkama, širokim vratom i kratkim stalkom na bazi, te rastu na vapnenastom tlu ispod crnogoričnog drveća. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od svih sličnih vrsta s glatkim sporama, kao što su sivoovojna cjepača (Inocybe griseovelata), koja ima deblje i dugotrajnije ostatke ovoja na klobuku, svjetliji stručak, veće spore i često valjkaste cheilocistide, rana cjepača (Inocybe nitidiuscula), koja obično ima crvenkastiji klobuk, površina nije vodenasta, spore su prosječno duže, a cheilocistide su često uske na vrhu i obično imaju deblje stijenke, podvijena cjepača (Inocybe involuta), koja je također obično crvenkastija, s jakim kontrastom boja između boje listića i stručka u mladosti, a spore su prosječno veće, Inocybe perchtana, koja raste na istom staništu, ali se razlikuje po obično crvenkasto-smeđoj boji klobuka, manje raspucanoj površini klobuka u starosti, prosječno manjim sporama, dugim i uskim caulocistidama, stručku koji često postaje crvenkast kada je nagnječen i na donjoj je polovici pahuljast, te Inocybe grusiana, koja ima deblje ostatke ovoja na klobuku, prosječno duže spore, kao i duge i uske caulocistide s krnjom bazom.

Inocybe orioli - created on September 2021 in Græssø, Denmark by Thomas Læssøe

VUGINA CJEPAČA

Inocybe orioli Bandini, B.Oertel & U.Eberh.

Etimologija: Oriolus (lat.) = naziv roda ptice vuge (Oriolus oriolus), lijepe žute boje. Po žućkastoj boje klobuka i listića.

Klobuk: 1.5–3 cm širok, isprva je gotovo zvonolik, zatim je široko konveksan, kasnije je proširen, u starosti je s izraženom velikom grbicom na sredini, na kraju je duboko ulegnut oko grbice, površina je u mladosti s ostacima sivkastog ovoja, glatka i gola, s vrlo sitnim vlaknima, kasnije je raspucana prema rubu, a vlakna se ne razdvajaju, bez ostataka koprene, na sredini je žuto-narančast do oker-smeđ ili narančasto-smeđ, prema rubu je gotovo žućkast, rub je isprva podvijen, kasnije ravan ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 4–15 cm visok i 2–5 mm debeo, valjkast, nekad je zakrivljen, ponekad se širi prema vrhu, gol, čitav je pahuljast, bjelkast, zatim je žućkast u ovisnosti od starosti, baza prekrivena bjelkastim dlačicama.

Listići: Prilično su razmaknuti, oko 40–50 ih dopire do stručka, gotovo su slobodni do usko prirasli, u početku su žućkasti, kasnije su sivkasti sa žućkastom nijansom, oštrica je resasta, bjelkasta do boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste do eliptične, često su sužene na sredini, gotovo su zašiljene na vrhu, glatke, 8–10 x 4.5–6 µm, Me = 9.2 x 5.4 µm, Q = 1.4–2, Qe = 1.7, bazidije su uglavnom 4-sporne, 21–25 × 7–9 µm, oštrice listića su sastavljene od cheilocistida i brojnih bezbojnih, batinastih, ponekad lančanih, paracistida s tankim stijenkama, pleurocistide su 50-90 x 10–19 µm, uglavnom su usko vretenaste, ponekad su i oblika boce, s kratkim ili duljim vratom i kratkom bazalnom stapkom, vrh je obično s malim kristalima i često izgleda kao pjeskovit, stijenke su debljine do 3.5 µm na vrhu, intenzivno su zelenkaste sa slabom žućkastom nijansom s 3% KOH, cheilocistide su sličnog izgleda i veličine kao pleurocistide, pileipelis je sastavljen od epicutisa koji se sastoji od paralelnih hifa širokih 4–10 µm, inkrustiranih i sa smeđim do tamnosmeđim pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim elementima, caulocistide su prisutne na čitavom struču, 50–80 × 10–15 µm, uglavnom su vretenaste do oblika boce, s prilično su dugim vratom i kratkom bazalnom stapkom, vrh je obično s kristalima, stijenke su debljine do 2.5 µm na vrhu, intenzivno zelenkaste sa slabom žućkastom nijansom s 3% KOH, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, bjelkasto do žućkasto u stručku, osušeno je smeđe s crvenkastom nijansom u klobuku, a u stručku je iste boje ili malo svjetlije, ne pocrni; miris i okus su na spermu, barem na prerezu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u bjelogoričnim šumama i uz puteve, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično vrbom ili hrastom, na vlažnim mjestima.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po dvobojnom klobuku s narančastom sredinom i žućkastim rubom, svijetložutim listićima u mladosti, glatkim sporama, uglavnom dugim i uskim cheiloistidama, vretenastim ili oblika boce, pleurocistidama s intenzivno žuto-zelenim stijenkama s 3% KOH. Slične su ljuskavičasta cjepača (Inocybe pholiotinoides) i Inocybe fissuratula, koje se razlikuju po sitno ljuskavoj površini klobuka kod zrelih primjeraka, često crvenoj na sredini, manje žućkastim listićima i prosječno dužim sporama, Inocybe carissima, koja raste u šumama smreke, ima manje intenzivne boje klobuka i prosječno manje spore, Inocybe alcis, koja se razlikuje po mnogo tamnijoj, često crveno-smeđoj sredini klobuka s manje svjetlijim rubom, isprva bjelkastim listićima i prosječno većim sporama, Inocybe ionochlora, koja ima ljubičasti stručak blizu vrha i prosječno duže, ali uže spore, purpurna cjepača (Inocybe muricellata), koja se razlikuje po pustenasto-vunastoj, ljuskavoj do raspucanoj površini klobuka, isprva bjelkastim listićima, prosječno kraćim sporama i kraćim cheilocistidama, te Inocybe pallidolutea, koja je sa svijetlooker do žućkastim i ljuskavim klobukom, ružičastom do crvenkastom gornjem dijelu stručka, prosječno manjim sporam i slabijom reakcijom stijenki cistidija s KOH. 

Inocybe ovilla - created on September 2021 in Græssø, Denmark by Thomas Læssøe

OVČJA CJEPAČA

Inocybe ovilla Bandini & B.Oertel

Etimologija: ovilla (lat.) = ovčji. Po bjelkastoj boji klobuka.

Klobuk: 1–2 cm širok, isprva je gotovo stožast, kasnije je široko stožast, s izraženom je velikom grbicom na sredini, površina je uvijek s obilnim ostacima bjelkastog ovoja, gola do sitno pustenasta, u mladosti je s ostacima bjelkaste koprene, prljavo bjelkast, krem, svijetlo slamnatožut sa smeđkastom nijansom, rub je isprva blago podvijen, kasnije je ravan.

Stručak: 1.5–2.5 cm visok i oko 2 mm debeo, valjkast, nekad je zakrivljen, u mladosti je sitno bjelkasto dlakav, kasnije je uzdužno crtast ili gol, prvo je čitav gusto pahuljast, u starosti je ponekad rjeđe pahuljast na donjoj polovici, isprva je bjelkast, kasnije je sa svijetlom mesnatocrvenkastom nijansom.

Listići: Umjereno su gusti, oko 45–60 ih dopire do stručka, trbušasti, prirasli, isprva su bjelkasti do sivkasti, kasnije su svijetlo sivkasto-smeđi, oštrica je resasta, bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su usko bademaste do eliptične, često su lagano sužene na sredini, gotovo šiljaste na vrhu, glatke, 8–10.5 x 4–5.5 µm, Me = 9 x 4.7 µm, Q = 1.7–2.2, Qe = 1.9, bazidije su općenito 4-sporne, 24–28 × 7–9 µm, oštrica listića sastoje se od cheilocistida i brojnih bezbojnih, batinastih ili valjkastih, ponekad lančanih paracistida s tankim stijenkama, pleurocistide su 44–67 x 11–18 µm, uglavnom su trbušaste, također su vretenaste, bez ili s kratkim vratom, često su više ili manje izraženo glavičaste i ponekad sa želatinoznom kapom na vrhu, često su okruglaste na vrhu, s kratkim bazalnim stalkom, vrh je obično s kristalima, stijenke su debljine do 3 µm na vrhu, uglavnom su prilično ujednačeno široke blizu izbočine i vrha, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, cheilocistide su slične veličine, ali promjenjivijeg oblika, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 5–10 µm, slabo inkrustiranim i s oker pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim elementima, caulocistide su prisutne na čitavom stručku, 40–70 × 10–15 µm, uglavnom su vretenaste ili oblika boce, ponekad su glavičaste, samo su s kratkim bazalnim stalkom ili sa zaobljenom bazom, vrh je obično s kristalima, stijenke su debljine do 1.5 µm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, izmiješane s brojnim batinastim do gotovo kuglastim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, osušeno je sivkasto-smeđe u klobuku i iste boje ili malo svjetlije u stručku, ne pocrni; miris i okus su na spermu, barem na prerezu.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, po vlažnim jarcima i grmljacima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, johom ili lijeskom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Mala je vrsta s golim do sitno pustenastim, krem do tamno slamnatožutim klobukom, potpuno pahuljastim stručkom, prilično uskim sporama, te često donekle glavičastim, uglavnom trbušastim cheilocistidama. Mogla bi se zamijeniti za okerastu cjepaču (Inocybe sindonia), koja je ujedno i najsrodnija vrsta, međutim razlikuje se po većim dimenzijama, manje goloj, često vunastoj do čak ljuskavoj ili jako vlaknastoj površini klobuka, stručku koji je blizu vrha vrlo često uglavnom s intenzivnom ružičastom nijansom, općenito uskim vretenastim cheilocistidama, te karakterističnom mirisu na sir, brašno, krastavce ili rotkvice. Bazgova cjepača (Inocybe sambucina) također ima uske spore i svijetli klobuk, ali su cheilocistide mnogo veće i potpuno drugačijeg oblika, odnosno batinaste. Batinaste cheilocistide također su karakteristične za okerbijelu cjepaču (Inocybe ochroalba) i Inocybe subhirtella.

Inocybe paleoveneta - created on September 2021 in Rødovre, Denmark by Mikkel Toft Hornum

MLETAČKA CJEPAČA

Inocybe paleoveneta (Bizio & Castellan) Esteve-Rav. & Pancorbo

Etimologija: paleo (lat.) = drevni, prastari + Venetus (lat.) = Venetija, povijesna regiju u sjeveroistočnoj Italiji, čiji je glavni grad Venecija. 

Klobuk: 2-5 cm širok, isprva je zvonolik, zatim je spljošten i s grbicom na sredini, površina je u mladosti s obilnim bjelkasto-sivim ostacima ovoja koji se protežu prema rubu, vlaknasta i raspucana, smeđ, narančasto-smeđ do crvenkasto-smeđ, tamniji na sredini.

Stručak: 3.5-6 cm visok i 4-8 cm debeo, čvrst, valjkast, zadebljan je prema bazi, pahuljast na vrhu, ispod je vlaknast, prolazna koprena je prisutna samo u mladosti, bjelkast, s ljubičastom je nijansom na vrhu, ujednačeno je svijetlosmeđ prema bazi.

Listići: Gusti, široki su 2-4 mm, prirasli, isprva su sivkasti, zatim su smeđi, oštrica je nazubljena, bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste do eliptične, često izraženo sužene na sredini, debelih stijenki, glatke, 8.5-10.5 x 5-6 µm, Qe = 1.7, bazidije su usko batinaste, 2-4-sporne, s bazalnim kopčama, 29-35 x 8-9 µm, cheilocistide su brojne, valjkaste do vretenaste, sa stijenkama debljine do 1 µm na proširenom dijelu i do 2.5 µm na vrhu, s rijetkim su kristalima na vrhu, s bazalnim kopčama, 41-97 x 10-14 µm, pleurocistide su brojne, vretenaste, 50-70 x 11-18 µm, caulocistide su prisutne na gornjoj trećini stručka, valjkaste do usko vretenaste, 50-77 x 8-13 µm, paracistide su brojne, batinaste do široko batinaste, isprepletene, 20-37 x 11-13 µm, pileipellis je cutis koji se sastoji od prilegnutih, paralelnih, valjkastih, zakrivljenih  hifa s tankim do umjereno zadebljanim stijenkama, sa žućkasto-smeđim unutarnjim pigmentom, širokim 4-10 µm; otrusina je tamnosmeđa, ponekad je smeđa do maslinasto-smeđa.

Meso: Tanko, bijelo u klobuku, u stručku je vlaknasto, prilično žilavo, bijelo s ljubičastom nijansom ili ponekad bijelo bez ljubičaste nijanse, prema bazi postaje blago smeđe; miris je na spermu, neugodan, a okus je ponekad gorak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od rujna do listopada, skupno ili pojedinačno, na travnatim površinama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ova je cjepača prvi put opisana kao varijetet crtastonoge cjepače (Inocybe grammopodia) od strane Bizia i Castellana 2018. godine, a zatim je uzdignuta na status vrste 2022. godine. Prema izvornom opisu i dvjema naknadnim studijama, crtastonoga cjepača ima više crvenkasti nego smećkasti klobuk, izraženo obrubljeno gomoljastu bazu stručka, stručak bez ljubičaste nijanse, pahuljast na gornje dvije trećine, a ispod je izraženo crtast, te spore veličine 9.5-12 x 4.5-6 µm, sa prosječnim Q većim od 2. Treba napomenuti da je opisana vrsta u Europi pronađena ispod bjelogoričnog drveća, dok je u Sjevernoj Americi rasla  ispod cedra i smreke.

Inocybe paludinella - created on August 2014 in Holmegaards Mose, Denmark by Thomas Kehlet

BARSKA CJEPAČA

Inocybe paludinella (Peck) Sacc.

Etimologija: paludina (lat.) = močvara, bara + -ella (lat.) = označava umanjenicu.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je stožast do zvonolik, zatim je stožasto-konveksan, rijetko je spljošten, često je ispupčen na sredini, površina je vlaknasto-svilenkasta na sredini, vremenom se blago raspucava na sredini, slabo je vodenasta, bijel, limunastožut do svijetložut, ponekad je žućkasto-krem, rub je gladak, ponekad je malo nepravilan.

Stručak: 3-7 cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast, ponekad je blago proširena prema bazi, na gornjem dijelu je sitno pahuljast, ispod je vlaknast, koprena je odsutna do vrlo slabo izražena, bjelkast do krem, ponekad je okerast.

Listići: Gusti, uski, prirasli, limunastožuti, žuti do svijetlo krem-žućkasti, ponekad su žuto-maslinasti, oštrica je erodirana, fino pahuljasta, svjetlija.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, grbave, 8-10 x 5-6.5 µm, Q = 1.3-2, Qe = 1.7, cheilocistide su vretenaste, sa stijenkama debljine do 2–4 µm, s vršnim su kristalima, 43–55 x 11.5–15 µm, pleurocistide su slične cheilocistidama, 35-50 x 10-14 µm, sa stijenkama debljine do 5 µm, caulocistide su prisutne na čitavom stručku, pileipelis je cutis koji se sastoji od prilegnutih, paralelnih hifa, nekad su želatinizirane, s bazalnim su kopčama, tankih do umjereno zadebljanih stijenki, s unutarnjim oker-smeđim pigmentom i ponekad s površinskim pigmentom, širokih 4–10 µm, s valjkastim do batinastim vršinim segmentima; otrusina je oker-smeđa do smeđa.

Meso: Tanko, bijelo do krem; miris je slab na spermu, u trami listića je na voće, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, po isušenim barama, močvarama, u šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično vrbom, brezom ili jelom, u tresetnoj mahovini (Sphagnum).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ova je cjepača sa potpuno žutim plodnim tijelima. Za one koji ne prepoznaju lako miris sperme, karakteristike spora i cistidija potvrđuju da se doista radi o cjepači, a najpprepoznatljivija je po boji.

Inocybe paragiacomi - created on August 2023 in Vaksdal, Vaksdal, Ve, Norway by Perry Gunnar Larsen

NARANČASTOLISTIĆAVA CJEPAČA

Inocybe paragiacomi E.Larss., C.L.Cripps & Vauras

Etimologija: Po sličnosti sa Giacomovom cjepačom (Inocybe giacomi).

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je blago konveksan, zatim je široko konveksan, s ili bez male grbice na sredini, površina je radijalno vlaknasta, kasnije se raspucava, na sredini je ponekad sa slabim sivkastim ostacima ovoja, smeđ, rub je obješen, kasnije je rascijepljen.

Stručak: 2-3 cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast, uzdužno je srebrno vlaknast, nije pahuljast, koprena je vlaknasta u mladosti, prolazna, često nije uočljiva, smećkast do smeđ, bez crvenkastih nijansi.

Listići: Gusti do malo razmaknuti, izmiješani su s lamelulama, prilično su debeli, oko 40 ih dopire do stručka, prirasli, svijetložuti, svijetlonarančasti do svijetlosmeđi, oštrica je smeđa.

Mikroskopija: Bazidiospore su nepravilne ili pravokutne, s nekoliko su vrlo niskih grbica, neke su sužene na sredini, 8.5-12 × 5.5-8 µm, Q = 1.3-1.8, Qe = 1.5-1.6, bazidije su batinaste, 4-sporne, 32-44 × 10-13 µm, pleurocistide su 48-90 × 12-25 µm, vretenaste s kratkim stalkom na bazi, bez ili  s kristalima na vrhu, stijenke su debljine do 2 µm, uglavnom su bezbojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, ali promjenjivijeg oblika, 40-98 × 10-22 µm, često su sa žuto-smeđim sadržajem, paracistide su 13-37 × 7-14 µm, batinaste do jajolike, neke su sa žuto-smeđim sadržajem, caulocistide su 29-79 × 8-20 µm, debelih stijenki samo na vrhu, često su sa žuto-smeđim sadržajem, caulocistioidne hife su tankih stijenki, vršni su segmenti 36-56 × 8-9 µm, cauloparacistide su 10-27 × 6-11 µm, rijetke; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, kremasto, nije crvenkasto, osušeno je tamnosmeđe u klobuku, u stručku je tamnosmeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, na planinskim travnjacima, livadama i grmljacima, u simbiozi s vrbom.

Doba rasta: 7, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve cjepače.

Napomena: Prepoznatljiva je po stožasto-konvekanom, smeđem klobuku, radijalno vlaknastom i sa slabim ostacima ovoja, svijetlonarančastim listićima, valjkastom, svijetlosmeđem, vlaknastom stručku, koji nije pahuljast ili s crvenkastom nijansom, pravokutnim, blago grbavim sporama i pleurocistidama s debelim stijenkama. Za razliku od Giacomove cjepače (Inocybe giacomi) i Inocybe subgiacomi, listići su svijetlonarančasti umjesto sivi, stručak nije s crvenom nijansom, miris nije na spermu, a spore su šire i izraženije grbave.

Inocybe pararubens - created on December 2023 in Rome, Italy by Arnold Knijn

RUMENA CJEPAČA

Inocybe pararubens Carteret & Reumaux

Etimologija: padjelantae (gen.) odnosi na Nacionalni park Padjelanta u Švedskoj Laponiji, gdje je pronađeno više kolekcija.

Klobuk: 1–3 cm širok, isprva je polukuglast do stožasto-konveksan, kasnije je spljošteno-konveksan, često je sa širokom, niskom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, svilenkasta i sjajna, prema rubu je blago vlaknasta, vlakna su ponekad tamnija, na rubu se lagano lome, ostaci ovoja nisu prisutni, na sredini je tamnosmeđ, crnkast, crnkasto-smeđ, crveno-smeđ, svijetlosmeđ, prema rubu je tamnosmeđ, smeđ, sivkasto-smeđ do narančasto-smeđ ili ponekad sivkast, rub je malo podvijen u mladosti, zatim je ravan do deformiran.

Stručak: 1–3 cm visok i 2–6 mm debeo, valjkast do batinast, baza je često gomoljasta i široka do 7 mm, ali gomolj nije obrubljen, bijelo pahuljast do baze, uzdužno je crtast, na donjem dijelu je donekle bijelo baršunast, koprena nije prisutna, prvo je bjelkast, zatim blago žućkast do smeđ, ponekad je djelomično smeđ do crno-smeđ.

Listići: Razmaknuti, široki su do 4 mm, trbušasti, usko su prirasli, isprva su svijetlosivi, zatim su sivkasto-žućkasti, sivkasto-smeđi, kasnije su žućkasto-smeđi do smeđi, oštrica je svjetlija do boje lica, valovita.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste do eliptične, uglavnom su s gotovo zaobljenim do stožastim vrhom, glatke, 10-14 x 5-7 µm, Q = 1.3-1.7, Qe = 1.4–1.6, bazidije su batinaste, uglavnom su 4-sporne, 24–29–38 × 9–14 µm, pleurocistide su 50-85 x 10-20 µm, vretenaste do trbušaste, često su s bazalnom stapkom, žućkastih i debelih stijenki, debljine do 2.5 µm, s rijetkim do obilnim kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su donekle slične pleurocistidama, ali promjenjivije i djelomično sa zaobljenom bazom, dio je sa žuto-smeđim sadržajem, brojne, 40–86 × 13–22 µm, paracistide su prilično brojne, jajolike, kruškolike do batinaste, 16–26 × 8–15 ​​µm, caulocistide su prisutne do baze stručka, 35–92 × 14–20 µm, promjenjivije su od pleurocistida, često su zaobljene na bazi, cauloparacistide su uglavnom batinaste, krusškolike ili jajolike, 12–24 × 10–15 µm, kopče su prisutne su u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vodenasto, bjelkasto do žućkasto; miris i okus nisu izraženi ili su slabi na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično patuljastim vrbama, mrežolistnom vrbom (Salix reticulata) ili zeljastom vrbom (Salix herbacea), na vapnenastom i prilično vlažnom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po malim do srednje velikim plodnim tijelima, tamnosmeđem, smeđem do narančasto-smeđem klobuku širokom 1-3 cm, potpuno pahuljastom svijetlom stručku, s često gomoljastom bazom, neobrubljenom gomolju, glatkim i prilično velikim sporama, te rastu uz patuljaste vrbe. Vrsta je prvi put opisana u sjevernoj Francuskoj, gdje je rasla ispod bukve. Prvo je bila svrstana u sekciju Lilacinae. Kasnije je objavljena u južnoj Italiji, Siciliji, kao Inocybe castaneicolor, gdje je rasla ispod hrasta plutnjaka (Quercus suber). Na kraju je smještena u sekciju Splendentes. U planinskim područjima bi se Inocybe pararubens var. padjelantae po izgledu mogla pomiješati s Katalonskom cjepačom (Inocybe catalaunica), koja ima manje spore i pleurocistide, koje su uglavnom s obilnim sitnim kristalima na vrhu.

Inocybe pargasensis - created on September 2006 in Sirgala, Estonia by Jukka Vauras

PARGAŠKA CJEPAČA

Inocybe pargasensis Vauras

Etimologija: Po mjestu Pargas u Finskoj.

Klobuk: 1-3.5 cm širok i 7-20 mm visok, isprva je polukuglast do konveksan, kasnije je stožasto-raširen do izravnat, s ili bez grbice na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je blago baršunasto-vlaknasta, kasnije je radijalno raspucana, kožica često blago resasto prelazi listiće, s ostacima je ovoja na sredini, prilično je svijetle boje, u mladosti je bjelkast do sivkasto-žućkast na sredini, na kraju je najsvjetliji na sredini, na rubu je nešto tamniji, sivkasto-smeđ, svijetlo sivkasto-smeđ, žuto-smeđ do sivo-crvenkast, rub je podvijen u mladosti, kasnije je uglavnom ravan.

Stručak: 1.5-4.5 cm visok i 2-5 mm širok, čvrst, valjkast, na bazi je gomoljast i širok do 9 mm, ali gomolj nije obrubljen, crvenkast, slabo je bijelo pahuljast gotovo do baze, uzdužno crtast, koprena nije uočljiva, žuto-smeđ do žuto-crvenkast, na vrhu je ponekad tamnocrven, na bazi je bijel.

Listići: Umjereno su gusti do razmaknuti, široki su do 4 mm, trbušasti, usko do normalno prirasli, u mladosti su bjelkasti, zatim su sivkasti, svijetlo sivo-smeđi do sivo-smeđi, oštrica je resasta, boje lica, ponekad je djelomično smeđa.

Mikroskopija: Bazidiospore su višekutne, s brojnim malim grbicama, 9-11.5 x 6-8 µm, Q = 1.2-1.8, Qe = 1.5, bazidije su batinaste, 4-sporne, 27-37 x 10-15 µm, pleurocistide su 50-75 x 13-21 µm, trbušaste, batinaste ili valjkaste, uglavnom su s kristalima, mali kristali su ponekad obilni na vrhu, baza je uglavnom s prilično debelim, zaobljenim stalkom, stijenke su žućkaste do žute, debljine do 4 µm, često su zadebljane sve do stalka na bazi, prilično su brojne, cheilocistide su 43-70 x 12-22 µm, ponekad su potpuno žute do žuto-smeđe, brojne, paracistide su jajolike do batinaste, često su debelih stijenki, bezbojnih, prilično su brojne, caulocistide su prisutne na gornjem dijelu stručka, slične su cheilocistidama, duge su do 70 µm, na bazi stručka su više valjkaste, cauloparacistide su brojne, manji dio je s debelim stijenkama, cauloparacistide nisu prisutne na dnu stručka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, ispod pokrova na klobuku je svijetlosmeđe, u stručku je bjelkasto do crvenkasto u mladosti, kasnije je žućkasto-smeđe do crvenkasto-smeđe; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u suhim, šumama i grmljacima, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično borom, smrekom, brezom, topolom ili lijeskom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prvi pronađeni primjerci rasli su u području u blizini pogona za preradu vapnenca u Finskoj. Samo jedna vrsta s višekutnim i grbavim sporama raste u područjima s vapnenastim tlima, privlačna cjepača (Inocybe oblectabilis), koja je većih dimenzija, s brojnijim i izraženijim grbicama na sporama i širim stijenkama pleurocistida, dok su mnogo rjeđe gravirana cjepača (Inocybe grammata), koja se razlikuje po mirisu na spermu i većim sporama, te pomiješana cjepača (Inocybe mixtilis). Makroskopski je karakteristična po svijetloj boji klobuka i crvenkastom do žuto-smeđem stručku, a mikroskopski po višekutnim sporama s nejasnim grbicama i pleurocistidama s prilično širokim i zaobljenim bazalnim stalkom. Inocybe olida je svijetla mediteranska vrsta koja je bez crvene nijanse na stručku, nema gomoljastu bazu stručka, a ima jak neobičan miris i manje spore. Također je eventualno slična Inocybe nobilis, kojoj su spore više pravokutnijeg oblika i sa izraženim grbicama.

Inocybe pelargonium - created on September 2006 in Fjeld Skov, Denmark by Jens H. Petersen

PELARGONIJINA CJEPAČA

Inocybe pelargonium Kühner

Etimologija: Pelargonium (lat.) = rod biljaka cvjetnica iz porodice iglica (Geraniaceae). Po mirisu.

Klobuk: 1.5-5 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, poslije je konveksan do izravnato-konveksan, bez grbice ili s niskom širokom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je žućkasto vlaknasta, vlakna se ne razdvajaju ili se jedva razdvajaju, rijetko su razdvojena na rubu, vremenom se polako i teško uočljivo razlaže na ljuskice, gotovo je sjajna, slabo je mazava kada je vlažna, ostaci ovoja nisu prisutni, vrlo rijetko su prisutni, ali tada nejasno izraženi, žuto-oker, žuto-smeđ do narančasto-smeđ, nekad je tamnosmeđ, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-6.5 cm visok i 3-8 mm debeo, čvrst, valjkast, često je gotovo obrubljeno gomoljast na bazi, gomolj je širok 8-11 mm, rijetko je bez gomolja, čitav je pahuljast, bjelkast do žućkast, zatim je svijetlooker, ali bijel na gomolju.

Listići: Umjereno su gusti, 40-60 ih dopire do stručka, široki su 3-10 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su bjelkasti do svijetlokrem, na kraju žuto-smeđi, oštrica je gotovo ravna do nejasno nazubljena, bjelkasta ili boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, nejasno su stožaste na jednom kraju, glatke, 6-9 x 4-5.5 µm, Q = 1.5-1.9, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 26-35 x 8-10 um, pleurocistide su 40-70 x 10-21 µm, gotovo trbušaste do vretenaste, nikada ne teže obliku boce, debelih stijenki, debljine do 2 µm, bezbojnih ili svijetložutih stijenki, s kristalima na vrhu, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do baze stručka, slične su cheilocistidama, ali u donjoj trećini su nepravilnije i slabije izražene, cauloparacistide dopiru do baze; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bijelo, žućkasto u stručku, bijelo u gomolju; miriše na lišće pelargonija, a na prerezu na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u kasno proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studenog, u šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, bukvom, hrastom, lipom ili topolom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Navodno je slična Inocybe claviger, koja ima manje spore i kraće pleurocistide, a prije je bila sinonim opisane vrste.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 84. Inocybe pelargonium Kühner

Inocybe petiginosa - created on September 2022 in Carlon, Borgo Valsugana, Italy by Marco Floriani

SIVORUBNA CJEPAČA

Inocybe petiginosa (Fr.) Gillet

Etimologija: petigo (lat.) = šuga, osip, krasta + -osus (lat.) = označava obilje, punoću. Po izgledu klobuka.

Engleski naziv: Scurfy Fibrecap

Klobuk: 1-2 mm širok, isprva je stožast do zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je raširen i slabo ispupčen na sredini, površina je fino ljuskava do svilenkasto-dlakava, uglavnom je gola ili vlaknasta prema rubu, kasnije je ponekad raspucana, bez ostataka ovoja, tamnosmeđ do maslinasto-smeđ na sredini, na rubu je svjetliji, sivkast, oker-smeđ do smeđ.

Stručak: 2-4 cm visok i 2-4 mm debeo, čvrst, valjkast, vrlo je slabo zadebljan na bazi, pun, bez sjaja, čitav je pahuljast, žućkasto-smeđ, ciglastocrven do crvenkasto-smeđ, može biti i bjelkast.

Listići: Prilično su razmaknuti, široki su 1-2.5 mm, trbušasti, izmiješani su s brojnim lamelulama, tanki, prirasli do gotovo slobodni, isprva su blago žućkasti, u zrelosti su žućkasto-oker, na kraju su oker-smeđi, ponekad su s maslinastom nijansom, oštrica je pahuljasta, malo nazubljena i bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, višekutne, s prilično su niskim grbama, 6-8 x 4.5-5.5 µm, Q = 1.3-1.9, Qe = 1.5, bazidije su batinaste, 4-sporne, 22-30 x 7-8 µm, pleurocistide su 40-70 x 10-16 µm, usko vretenaste, stijenke su debljine do 2.5 µm na vrhu, prozirne, s kristalima na vrhu, cheilocistide su oblikom slične pleurocistidama, izmiješane su s raspršenim vretenastim paracistidama, 45-72 x 12-21 µm, caulocistide su prisutne na čitavom stručku, oblikom i veličinom slične pleurocistidama, 57-95 x 12-19 µm, prisutne su paracistide, pileipelis je cutis sastavljen od inkrustiranih, valjkastih hifa, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto u klobuku, žućkasto, žuto-narančasto do smećkasto u stručku; miris nije izražen ili na spermu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i močvarama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili hrastom, na vlažnim mjestima, na humusnom tlu ili u mahovini.

Doba rasta:  6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži muskarin.

Napomena: Jedna je od najmanjih cjepača. Slične su slabunjava cjepača (Inocybe rufoalba), koja ima kvrgavije i nešto šire spore, 7.5-10.5 x 5.5-7 µm, te Inocybe sapinea, koja je više crvenkasto-smeđa, bez ostataka ovoja, nešto većim i cistidama s tankim stijenkama, te uglavnom višekutnim sporama s nejasnim izbočinama.           .

Inocybe phaeocystidiosa - created on August 2024 in Helgedalen, Luster, Ve, Norway by Perry Gunnar Larsen

TAMNOCISTIDNA CJEPAČA

Inocybe phaeocystidiosa Esteve-Rav., G.Moreno & Bon

Etimologija: phaios (gr.) = tamno, smeđe + cystidiosa (gr.) = cistida. Po karakterističnim cistidama.

Klobuk: 1.5-3.5 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, zatim je konveksan do blago zvonolik, kasnije je raširen i tupo ispupčen na sredini, površina je mazava, glatka na sredini, često je s tamnijim, prilegnutim ljuskama do radijalno vlaknasta prema rubu, nije raspucana, žuto-smeđ, smeđ do narančasto-smeđ.

Stručak: 2-5 cm visok i 3-5 mm debeo, valjkast, zakrivljen, bez ili s obrubljenim gomoljem na bazi, čitav je pahuljast (koristiti ručno povećalo), koprena nije prisutna, krem, ponekad je s narančastom nijansom.

Listići: Gusti, oko 60 ih dopire do stručka, široki su do 5.5 mm, usko su prirasli sa zupcem ili gotovo slobodni, bjelkasti, svijetlokrem, sivkasti, sivkasto-smeđi, ponekad su s mjestimičnim žutim mrljama, oštrica je resasta, bijela ili tamnija.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, višekutne, grbave s 10-14 zaobljenih grba, 9.5-12.5 × 7-9.5 µm, Q = 1.1-1.9, Qe = 1.4, bazidije su batinaste, uglavnom su 4-sporne, 25–40 × 8–12 µm, pleurocistide su 60-87 × 14-25 µm, vretenaste, nekad su s dugim vratom i kratkim stalkom na bazi, s kristalima na vrhu, mogu biti i bez kristala, ponekad su sa žuto-smeđim sadržajem, stijenke su debljine 1-4 µm, bezbojne ili svijetložute, cheilocistide su slične pleurocistidama, ponekad su sa žuto-smeđim sadržajem, paracistide su batinaste, caulocistide su slične pleurocistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bijelo do žućkasto-smeđe; miris nije izražen ili blag na voće, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u planinskim područjima, na travnjacima i u šumama, u simbiozi s patuljastim vrbama.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po potpuno pahuljastom stručku, prilično velikim cistidama, koje su ponekad sa žućkasto-smeđim sadržajem, i mesu koje sušenjem postaje sivo. Slična je zamjenjiva cjepača (Inocybe praetervisa), koja raste prvenstveno u planinskim područjima ispod crnogoričnog drveća.

Inocybe phaeodisca - created on September 2025 in Højgård Skov, Denmark by Erik Arnfred Thomsen

SVIJETLORUBNA CJEPAČA

Inocybe phaeodisca Kühner

Etimologija: phaeo (gr.) = tamnosmeđ, sivkast, tamne boje + diskos (gr.) = disk, sredina klobuka. Po boji.

Klobuk: 1.5-3.5 cm širok, zvonolik u mladosti, zatim je konveksan do izravnato-konveksan, ispupčen na sredini, ponekad samo nejasno, površina je glatka do vlaknasto-dlakava na sredini, vremenom se lagano raspucava, prema rubu je vlaknasta, vlakna nisu ili su jedva razmaknuta, na rubu nije brazdasta, ostaci ovoja nisu prisutni, na sredini je žućkasto-smeđ do tamnosmeđ, u prilično jakom kontrastu s vanjskom polovicom koja je svijetlo žućkasto-smeđa.

Stručak: 2.5-5.5 cm visok i 2.5-5 mm debeo, čvrst, valjkast, slabo je zadebljan na bazi, nije gomoljast, na vrhu nije ili je vrlo nejasno pahuljast, ispod je prilično uočljivo uzdužno vlaknast, koprena je izražena kod mladih primjeraka, ponekad zaostaje prstenasta zona, na vrhu je žućkasto-ružičast, ispod je bjelkast.

Listići: Umjereno su gusti, 30-45 ih dopire do stručka, nisu ili su jedva trbušasti, umjereno su široko prirasli, žućkasto-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, često su sužene na sredini, stožaste na jednom kraju, glatke, 8-11 x 5-6.5 µm, Q = 1.5-2.1, Qe = 1.8, bazidije su 4-sporne, 24-33 x 8-10 µm, pleurocistide su 40-80 x 10-21 µm, valjkaste, gotovo vretenaste do trbušaste, ponekad su gotovo oblika boce, iako ne potpuno jasno, bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 2 µm, s vršnim kristalima, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, paracistide su široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, čak i na krajnjem vrhu je bez pravih caulocistida, prisutne su samo neke prilično slabo izražene caulocisoidne hife; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, izraženo crveno-smeđe u gornjem dijelu stručka; miris je slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do rujna, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično johom, brezom, bukvom ili hrastom.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je Inocybe phaeodisca var. diosma, koja se razlikuje po vitkim plodnim tijelima (klobuk je širok 2-3 cm, a stručak visok 8-9 cm i debeo 3-5 mm), te složenom mirisu na koze i lišće pelargonije, a dobila je autonomni taksonomski status.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 39.1. Inocybe phaeodisca var. phaeodisca

Inocybe phaeodisca var. geophylloides - created on September 2021 in Døndal, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

DVOBOJNA CJEPAČA

Inocybe phaeodisca var. geophylloides Kühner

Etimologija: ge (gr.) = zemlja + phyllon (gr.) = list, listić + -oeides (gr.) = nalik na. Po boji listića, koja je slična kao kod zemljaste cjepače (Inocybe geophylla).

Klobuk: 1-2 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do gotovo izravnat, nije ili samo nejasno ispupčen na sredini, površina je vlaknasto-dlakava na sredini, vremenom postaje ljuskava, vanjska polovica je radijalno vlaknasta, s donekle razmaknutim vlaknima i brazdasta na rubu, nije mazava, na sredini je žućkasto-smeđ do ružičasto-smeđ, vanjska polovica je svijetlo žućkasto-smeđa do bjelkasta, rub malo prelazi listiće u mladosti, nije izraženo resast i nazubljen.

Stručak: 2-4.5 cm visok i 1.5-3 mm debeo, čvrst, valjkast ili slabo zadebljan na bazi, nije gomoljast, na krajnjem vrhu je slabo pahuljast, ispod je ubrzo prilično grubo uzdužno vlaknast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, bjelkast, vremenom postaje do svijetlo žućkasto-smeđ, blizu vrha je više crvenkasto-smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, 25-35 ih dopire do stručka, široki su 2-4 mm, nisu trbušasti do srpasti, široko do usko prirasli, bjelkasti, zatim su svijetlo sivkasto-žućkasti do oker-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, stožaste na vrhu, glatke, 8.5-11 x 4.5-6 µm, Q = 1.6-2.3, Qe = 1.9, bazidije su 4-sporne, 28-34 x 9-11 µm, pleurocistide su 57-78 x 10-17 µm, usko vretenaste do usko trbušaste, ponekad su čak i u obliku boce, ali ne izraženo, bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 1.5 µm, s vršnim kristalima, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su odsutne, na krajnjem vrhu stručka je samo s donekle jasno ili slabo izraženim caulocistidoidnim hifama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, crvenkasto-smeđe u gornjem dijelu stručka, žućkasto u donjem dijelu; miris i okus su slabi na spermu.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, grabom ili lijeskom, a moguće i crnogoričnim drvećem.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po malim dimenzijama, resastom i nazubljenom rubu klobuka i crvenkasto-smeđoj boji mesa u gornjem dijelu stručka.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 39.2. Inocybe phaeodisca var. geophylloides Kühner

Inocybe phaeoleuca - created on September 2017 in Mariebjerg Kirkegård, Denmark by Tobias Bøllingtoft

SMEĐO-BIJELA CJEPAČA

Inocybe phaeoleuca Kühner

Etimologija: phaios (gr.) = taman, smeđ, mrk + leukos (gr.) = bijel. Po kontrastu boja plodnog tijela.

Klobuk: 2-4 cm širok, isprva je stožasto-konveksan ili zvonoliko-konveksan, ubrzo se raširi, postaje konveksan, izravnato-konveksan do izravnat, bez ili s niskom širokom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je žućkasto vlaknasta, vlakna se ne razdvajaju ili su blago razdvojena, ponekad je s napuklinama na rubu, vremenom se lagano raspucava, zatim se razlaže na ljuske, ostaci ovoja su odsutni ili prisutni, ali tada nejasno izraženi i uzrokuju blagu sivkastu nijansu, bez slijepljenih grudvica zemlje, vrlo je tamno crvenkasto-smeđ do gotovo crno-smeđ na sredini, na rubu je smeđ do tamnosmeđ, rub je jako podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2-6 cm visok i 2-7 mm debeo, čvrst, uglavnom je ujednačeno valjkast, ponekad je polugomoljast, ali gomolj nikada nije obrubljen, čitav je pahuljast, ali teško uočljivo na donjoj trećini, koprena nije prisutna kod mladih primjeraka, isprva je gotovo čisto bijel (u izraženom kontrastu s bojom klobuka), vremenom polako postaje svijetlooker do oker-smeđ, a na bazi čak i tamnosmeđ.

Listići: Gusti, 30-60 ih dopire do stručka, široki su 2-5 mm, prilično su široko do usko prirasli, ponekad su gotovo slobodni, bjelkasti u mladosti, zatim su svijetlo žućkasto-oker, na kraju su oker-smeđi, ponekad su s maslinastim odsjajem, oštrica je resasta, bjelkasta ili boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, ponekad su nejasno sužene na sredini, stožaste na jednom kraju, glatke, 8-12 x 5-6.5 µm, Q = 1.4-1.9, Qe = 1.6, bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, 24-30 x 8-11 µm, pleurocistide su 50-75 x 12-22 µm, vretenaste do trbušaste, ponekad su usko batinaste, rijetko su gotovo u obliku boce, gotovo bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 2 µm, s obilnim su kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su kuglaste sa suženim vratom do kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do baze stručka, slične su cheilocistidama, prilično su nepravilne na donjoj četvrtini stručka i tamo su tanjih stijenki, svugdje su pomiješane s cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris je slab, nekad podsjeća na lišće pelargonija ili zelenu pupavku (Amanita phalloides), na prerezu je na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do studenog, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, grabom, brezom, topolom, johom, sivom vrbom (Salix cinerea), puzavom vrbom (Salix repens), rjeđe crnogoričnim drvećem, obično borom, na vapnenastom, pjeskovitom i glinenastom tlu.

Doba rasta:  6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je prvenstveno po kontrastu između boja klobuka i stručka, te tamnosmeđoj bazi stručka.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 91.2. Inocybe splendens var. phaeoleuca (Kühner) Kuyp.