Inocybe tricolor - created on September 2010 in Storveltlia, Hattfjelldal, Norway by Perry Gunnar Larsen

TROBOJNA CJEPAČA

Inocybe tricolor Kühner

Etimologija: tri (lat.) = tri + color (lat.) = boja. Po bojama plodnog tijela.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je jajolik, kasnije je izravnat i sa širokom tupom grbicom na sredini, površina je vlaknasta do ljuskava, na rubu je s pukotinama, tamnosmeđ, prema rubu je svjetlije vinskicrvene boje, a boje podsjećaju na vinskicrvenu cjepaču (Inosperma adaequatum), rub je prvo podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2-5 cm visok i 3-5 mm debeo, čvrst, valjkast, pahuljast na krajnjem vrhu, prema dolje je slabo vlaknast, bjelkast na vrhu, prema dolje ubrzo postane narančasto-crven do vinskicrven.

Listići: Vrlo su gusti, oko 55 ih dopire do stručka, široki su oko 3 mm, nisu trbušasti, prirasli, sivkasto-žućkasti, na oštećenim mjestima postaju tamno crveno-zeleni, oštrica je pahuljasta, bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, glatke, 7-9 x 5-6 µm, Q = 1.4-1.7, Qe = 1.6, bazidije su 4-sporne, rijetko su 1-2-sporne, 31-38 x 8-10 µm, pleurocistide su valjkaste do usko valjkasto-batinaste, stijenki debelih manje od 1 µm, bez kristala na vrhu, rijetke, 42-60 x 13-16 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, vrlo su rijetke, paracistide su široko batinaste, tankih stijenki, prozirne, brojne, caulocistide su odsutne, na krajnjem vrhu stručka prisutne su samo raspršene nejasno izražene dlačice; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, na prerez postane narančasto-crveno do tamno crveno-zeleno u stručku; miris i okus su na peruanski balzam.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa smrekom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Istih je mikroskopskih značajki kao zelenkasta cjepača (Inocybe corydalina) i sadrži psilocibin. Dodatna bi istraživanja možda mogla pokazati da je opisana vrsta infraspecifična vrsta zelenkaste cjepače.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 20. Inocybe tricolor Kühner

Inocybe tyrii - created on October 2007 in Karisöödi, Estonia by Mall Vaasma

TYROVA CJEPAČA

Inocybe tyrii Bandini, B.Oertel & U.Eberh.

Etimologija: Tyr (lat.) = boga rata i neba u nordijskoj mitologiji, a često je prikazivan u purpurnim i grimiznim tonovima (bojama moći i krvi). Njegov simbol upravo je bila ljubičica (Viola odorata). Po ljubičastoj boji klobuka.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je gotovo zvonolik do stožast, kasnije je široko konveksan ili raširen, obično je s više ili manje izraženom širokom grbicom, ali ponekad i bez grbice, bez ostataka ovoja, površina je u mladosti svilenkasto glatka, kasnije do fino baršunasta, vremenom se ponekad raspucava osobito na sredini, u mladosti je s ostacima koprene, intenzivno je ljubičast s crvenkastim nijansama, osnova je često bjelkasta, obično je tamniji na sredini, uglavnom smećkast do crvenkasto-ljubičast, također može biti gotovo crno-ljubičast sa smećkastom nijansom na sredini, u starosti može biti mnogo svjetliji do gotovo krem s ljubičastom nijansom prema rubu i smećkast do smeđ na sredini, rub je u mladosti slabo podvijen, kasnije je obješen, zatim je izravnat ili izvrnut prema gore.

Stručak: 2.5-5.5 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, isprva je čitav gusto bjelkasto vlaknast, kasnije je uzdužno crtast ili gladak, samo je na vrhu pahuljast, ljubičast.

Listići: Vrlo su gusti, oko 60-70 ih dopire do stručka, ravni do blago trbušasti, prirasli, prvo su bjelkasti ili sivkasti, kasnije su prljavo krem, svijetlooker sa sivkastom nijansom do krem-smećkasti, oštrica je neravna, izraženo nazubljena i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo bademaste, rijetko su eliptične, često su s izraženom depresijom na sredini, tupog vrha, glatke, 7.5-10.5 x 4.5-6 μm, Q = 1.5-2.1, Qe = 1.7, bazidije su općenito 4-sporne, ponekad su 2-sporne i duge do 11 μm, 23-31 x 7-10 μm, pleurocistide su uglavnom trbušaste, ponekad su gotovo vretenaste, obično su s kratkim vratom, ponekad s izrazitim prijelazom iz trbuha u vrat, obično su s kratkom ili ponekad s duljom bazom, vrh je obično s kristalima, stijenke su sebele do 2.5 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 30-72 x 9-19 μm, cheilocistide su sličnog oblika i veličine, pomiješane su s brojnim bezbojnim batinastim paracistidama tankih stijenki, pileipelis je sastavljen od epicutisa, koji se sastoji od 4-11 μm širokih hifa prekrivenih svijetlo ljubičasto-smeđim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su samo na vrhu stručka, često su prilično duge i usko valjkaste s krnjom bazom, ponekad su s više ili manje valovitim stijenkama, vrh je s kristalima ili bez njih, stijenke su debele do 1 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 30-80 x 9-15 μm, pomiješane s brojnim bezbojnim, izduženim batinastim, cauloparistidama tankih stijenki, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, ljubičasto; miris je jak na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na sjenovitom, uglavnom na vlažnim terenima, u simbiozi s raznim s bjelogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po obično intenzivnoj ljubičastoj do ljubičasto-crvenkastoj boji klobuka, često s bjelkastom osnovom, s mnogo tamnijom, uglavnom smeđom sredinom, svilenkasto glatkoj do sitno pustenastoj površinom kobuka, koja se vremenom raspucava na sredini, glatkim sporama, uglavnom vretenastim cheilocistidama i pleurocistidama, te vrlo dugim i vitkim caulocistidama. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od Afroditine cjepače (Inocybe aphroditeana), koja na sredini klobuka obično nije smeđa do smeđa s crvenkasto-ljubičastom nijansom, sredina klobuka se vremenom raspucava, spore su prosječno manje i kraće, cheilocistide su često glavičaste, te ljubičaste zemljaste cjepače (Inocybe geophylla var. lilacina), koja je tamnoljubičasto crtasta prema rubu klobuka, sredina klobuka nije smeđa, vremenom se ne raspucava, a caulocistide su kraće.

Inocybe umbratica - created in Finland by Martti Moisander

SJENOVITA CJEPAČA

Inocybe umbratica Quél.

Etimologija: umbraticus (lat.) = koje traži sjenu ili hlad. Po najomiljenijem staništu.

Klobuk: 1-4 cm širok, u mladosti je zvonoliko-stožast, zatim se raširi i šiljato ispupči na sredini, površina je glatka, suha, sitno vlaknasto-ljuskava, bijel, bjelkast ili sivkast, rub je često iscijepan.

Stručak: 3-4 cm visok i 3-6 mm debeo, valjkast, na bazi je gomoljast, pun, često je zakrivljen, na gornjem dijelu je pahuljast, bijel, na bazi je maljav od micelija.

Listići: Jako su gusti, prirasli su sa zupcem, uski, izmiješani su s lamelulama, najprije su bjelkasti, zatim su kremasti do sivkasto-smeđi, oštrica je sitno resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su nepravilno zvjezdaste, grbave, višekutne, sa 6-9 izbočenih grbica, 7-10 x 5.5-7 µm, Q = 1-1.7, Qe = 1.4, pleurocistide su 35-50 x 10-14 µm, batinaste do oblika boce, sa stijenkama debljine do oko 3.5 µm; otrusina je smeđa.

Meso: Debelo, mekano, bjelkasto, kremasto do žućkasto, na presjeku u bazi stručka postane žućkasto; miriše kiselo na spermu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, u crnogoričnim šumama i po šumskim putevima, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično smrekom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Ima nekoliko sličnih varijacija zemljaste cjepače (Inocybe geophylla) od kojih se razlikuje što raste samo u kasnu jesen po crnogoričnim šumama, po zvjezdastim višekutnim sporama, po većim dimenzijama, te po gomoljastom stručku. Slična je i crveno-bijela cjepača (Inocybe whitei) koja je dugo vremena crvenkasta, a kasnije je prljavo crvenkasta.

Inocybe undinea - created on August 2025 in langekil, Hvaler, Øs, Norway by Gerd Olsen

VODENA CJEPAČA

Inocybe undinea Bandini, P.-A.Moreau & B.Oertel

Etimologija: Po vodenoj nimfi koju je Paracelsus nazvao Undina, a popularizirao Friedrich de la Motte Fouqué u svojoj noveli Undine (1811.). Fouquéova priča o Undine, vodenoj duši koja dušu stječe tek ljubavlju s čovjekom, postala je iznimno utjecajna u romantizmu i nadahnula brojna kasnija književna, glazbena i likovna djela. po vlažnim, pjeskovitim staništima uz vodu gdje se ponekad pojavljuje, kao što se Undine u pričama pojavljuju na granici vodenog i kopnenog svijeta.

Klobuk: 1-5 cm širok, isprva je jastučast ili stožast, zatim je proširen, s niskom ili prilično izraženom, oštrom grbicom na sredini, kasnije je ulegnut oko grbice, površina je u mladosti sa slabim slojem radijalno raspršenih ostataka ovoja, donekle postojanim na sredini, a ponekad vise s ruba ili zaostanu kao bjelkasti ostaci na rubu, glatka i gola, ponekad je gotovo sjajna, u starosti je slabo radijalno raspucana, s malo razdvojenim vlaknima, ponekad je fino bradavičava na sredini i rijetko malo ljuskava prema rubu, bez ostataka koprene, malo je mazava i ljepljiva kada je vlažna, pa je ponekad sa slijepljenim česticama zemlje, rub je povremeno duboko rascijepljen, prvo je žut, kasnije je žuto-smećkast, oker, tamno oker ili s maslinastom nijansom, na sredini je ponekad malo sivkast zbog slabih vlažnih ostataka ovoja, u starosti je s kontrastom boja, tamnije smeđ na sredini i oker prema rubu, rub je prvo podvijen ili obješen, kasnije je ravan ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 3-10 cm visok i 3-6 mm debeo, valjkast, ponekad je zakrivljen ili uvijen, često snažno savijen blizu baze, baza je uvijek duboko ukopana u zemlju, zadebljana, rijetko je s malim poluobrubljenim gomoljem, čitav je pahuljast, krem, žućkast, svijetlooker, u starosti je malo smeđ prema bazi.

Listići: Umjereno su gusti do malo razmaknuti, oko 40–50 ih dopire do stručka, prirasli do gotovo slobodni, isprva su bjelkasti, kasnije su krem s maslinastom nijansom do svijetlo sivkasto-oker, oker, sivkasto-smeđi ili smeđi, ponekad su sa slabom ružičastom nijansom, oštrica je glatka do fino resasta, bjelkasta do boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su višekutne, nepravilne, grbave, zatim su zvjezdaste, sa 7-9 često nepravilnih, velikih izbočina s tupim vrhovima, 9.5–13.5 x × 7–11 μm, Me = 11.3 x 8.7 μm, Q = 1–1.6, Qe = 1.3, bazidije su uglavnom 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, ponekad su pomalo žućkaste, s uljnom kapljom u zrelosti, 25–38 × 7–13 μm, oštrica listića je sastavljena od cheilocistida i prilično rijetkih batinastih paracistidija s tankim stijenkama, pleurocistide su 47–89 x 14–28 μm, uglavnom su vretenaste do oblika boce, također su vretenasto-trbušaste, rijetko su valjkaste ili vretenasto-batinaste, često su s dugim stalkom na bazi, jasno obrubljenim, ponekad se sužavaju u vrat, na vrhu su općenito tupe i s kristalima, ponekad su ispunjene žućkastim amorfnim sadržajem, stijenke su debljine 0.5-1 μm na zadebljanom dijelu i do 2.5 μm na vratu, svijetložute s 3% KOH, cheilocistide su slične veličine, ali promjenjivijeg oblika, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 4–12 μm, fino su inkrustirane i s oker-smeđim pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim elementima, širine do 20 μm, s rijetkim vretenastim hifama, epicutis je kod mladih primjeraka ponekad prekriven tankim prozirnim hifama, s raspršenim slobodnim krajevima (koji pripadaju ostacima ovoja), caulocistide su prisutne na čitavom stručku, 50–90 × 10–25 μm, oblika boce, valjkaste ili trbušaste ili su nekad s blago suženim vratom, vrh je obično s kristalima, stijenke su debljine 0.5 μm na zadebljanom dijelu i do 2 μm na vratu, svijetložute s 3% KOH, izmiješane su s hifoidnim elementima i brojnim, različito oblikovanim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do žućkasto u klobuku, krem u stručku, ali više smećkasto prema bazi, osušeno je tamnosmeđe, svijetlosmeđe ili sivkasto-smeđe u klobuku, u stručku je iste boje ili malo svjetlije, ponekad u stručku postaje gotovo crnkasto, mladi primjerci ne pocrnu; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, po močvarnim terenima i uz potoke, u simbiozi s johom, na vlažnom i kiselom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po vitkosti i lomljivoj konzistenciji, uglavnom žutom, oker do svijetlosmeđem klobuku, golom do fino raspucanaom, bjelkastim ostacima ovoja u mladosti, jasnije uočljivim na rubu klobuka, potpuno pahuljastoj površini stručka, općenito zadebljanoj do gomoljastoj bazi, kvrgavim i ponekad zvjezdastim sporama, koje su prosječno veće od 11 μm. Cheilocistide su najčešće vretenaste, oblika boce i prilično velike. Obično raste na prilično vlažnim, močvarnim terenima, na kiselom tlu. Slične su pomiješana cjepača (Inocybe mixtilis), koja ima mnogo manje spore i kraće cheilocistide s kraćim vratom, vrbova cjepača (Inocybe salicis), koja također raste na istom staništu i ima sličnu boju klobuka i u ranim razvojnim fazama sličnu golu površinu klobuka, također ima prosječno manje i uže spore sa sitnim grbicama, a cheilocistide općenito nisu oblika bocee i prosječno su kraće od 60 μm, te johina cjepača (Inocybe alnea), koja se razlikuje ne samo po baršunastojoj površini klobuka, već posebno po mnogo manjim sporama i drugačije oblikovanim cheilocistidama. Vrsta s potpuno pahuljastim stručkom i jako kvrgavim sporama je zamjenjiva cjepača (Inocybe praetervisa), kojoj stručak vremenom postaje smeđ ili čak gotovo crnkast, ali ne crni tijekom sušenja, ima prilično golu površinu klobuka, boje su općenito tamnije, smeđe s ili bez crvenkaste nijanse, većih je dimenzija, spore nisu zvjezdaste i prosječno su nešto kraće, cheilocistide su drugačijeg oblika i samo rijetko oblika boce, a raste na drugačijem staništu, na višim planinskim predjelima i manje vlažnom tlu. Vrste koja također pokazuju sličnu sklonost vlažnom tlu su potočna cjepača (Inocybe rivularis), koja također u ranim fazama ima golu površinu klobuka, koja je crvenkastije smeđe boje i ubrzo postaje vlaknasta, stručak je pahuljast samo blizu vrha, a cheilocistide nisu oblika boce, Inocybe saliceticola, koja ima kvrgave spore, ali je vlaknastija, tamnije smećkaste boje, prosječno manjim sporama i užim cheilocistidama koje nisu oblika boce, te blatna cjepača (Inocybe lacunarum), koja također ima kvrgave spore, uglavnom trbušaste ili vretenaste cheilocistide, nešto šire spore i ne raste ispod johe. Jednako izraženo kvrgave spore i potpuno pahuljasti stručak ima Inocybe substellata, koja često ima debeli sloj bjelkastih ostataka ovoja na klobuku, raste na drugačijem staništu i ima više trbušaste cheilocistide. Još jedna vrsta s kojom se može zamijeniti je tamnocistidna cjepača (Inocybe phaeocystidiosa), koja obično raste u višim planinskim područjima, klobuk je gol i isprva može biti izraženo žut, ali i smećkast, a bjelkasti ostaci ovoja mogu obrubljivati ​​rub, baza stručka završava velikim gomoljem, površina klobuka ubrzo postaje vlaknasta, a cheilocistide mogu dostići 100 μm i nisu oblika boce, već su obično s kratkim vratom ili bez njega. Krieglsteinerova cjepača (Inocybe krieglsteineri) ponekad može izgledati slično, ali raste na suhim, pjeskovitim staništima u grmljacima u blizini hrasta i/ili bora, spore nisu tako jako grbave i mnogo su manje, a cheilocistide su uže. Nedavno opisana legnjeva cjepača (Inocybe caprimulgi) također preferira suha pjeskovita ili otvorena područja s grmljacima, tekstura klobuka je mnogo vlaknastija, tamnije je boje, oker do sivkasto-smeđe, spore imaju manje grbice, a cheilocistide su drugačijeg oblika. Južnija vrsta Inocybe flavobrunnescens ima mnogo manje kvrgave spore. Također su slične žućkasto-crna cjepača (Inocybe xanthomelas), koja također može rasti na prilično vlažnom tlu i ima žućkasti stručak, međutim tekstura je fino vunasta ili baršunasto-vunasta, spore i cheilocistide su prosječno manje, a oblik cheilocistida drugačiji, uglavnom su vretenaste ili trbušaste, te Inocybe urbana, koja raste na sušnijem staništu, klobuk je smeđ, spore su manje s manje izraženim grbicama, a cheilocistide su trbušaste.

Inocybe undulatospora - created on July 2023 in Hystad, Fredrikstad, Øs, Norway by Morten Pettersen

VALOVITOSPORNA CJEPAČA

Inocybe undulatospora Kuyper

Etimologija: undatus (lat.) = valovit + spora (lat.) = sjeme, spora. Po izgledu površine spora.

Klobuk: 2.5-5 cm širok, isprva je stožasto zašiljen, zatim je konveksan, kasnije je spljošten, sa šiljastom grbicom na sredini, radijalno vlaknast, smeđ, svijetlosmeđ do oker prema rubu, rub je s ostacima ovoja.

Stručak: 4-8.5 cm visok i 4-9 mm debeo, valjkast ili sužen prema bazi, nije pahuljast, uzdužno je bjelkasto vlaknast, crtast, u mladosti je s prolaznom koprenom, osnova je bjelkasta do svijetlo ružičasto-smeđa, zatim je tamno crvenkasto-smeđa.

Listići: Gusti, široki su do 5 mm, tanki, prirasli, svijetlo sivkasto-smeđi, zatim su sivo-smeđi, oštrica je resasta, bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su usko eliptične, blago višekutne, slabo grbave, valovite i stožaste na vrhu, 10.5-15.5 x 5-7 µm, Q = 1.8-2.5, Qe = 2-2.3, bazidije su batinaste, 2-4-sporne, s bazalnim su kopčama, 28-41 x 8-11 µm, cheilocistide su brojne, uglavnom su trbušaste, također eliptične, batinaste, neke su s bazalnim stalkom, s prilično su tankim stijenkama, debljine do 0.5 µm, sa ili bez kristala na vrhu, 43-85 x 14-24 µm, pleurocistide su slične cheilocistidama, 46-85 x 13-25 µm, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, usko su trbušaste do gotovo valjkaste, 77-85 x 14-17 µm, paracistide su valjkaste na krajevima, tankih stijenki, prozirne, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je oker-smeđa do smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto u stručku, bjelkasto u klobuku, ružičasto-smeđe u stručku; miris je slabo kiselkast ili nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, pojedinačno ili u malim skupinama, uz rubove šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično brezom, javorom ili jelom, u mahovini.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po vlaknastom stručku, nije pahuljast, ružičasto-smeđoj nijani mesa u stručku, te izduženim sporama s valovitom površinom.

Inocybe urceolicystis - created on September 2024 in Kaukonen, Särestö, Finland by Tapio Kekki

VRČASTOCISTIDNA CJEPAČA

Inocybe urceolicystis Stangl & Vauras

Etimologija: urceoli (lat.) = mali vrč, vrčić + cystis (gr.) = mjehur, cistida. Po obliku cheilocistida.

Klobuk: 1–3.5 cm širok i 8–10 mm visok, isprva je polukuglast, ubrzo postaje stožasto-konveksan, vremenom se spljošti, sa širokom, niskom grbicom na sredini, površina je baršunasta, vremenom postaje fino ljuskava, koprena je bjelkasta, na sredini je bjelkasto-žut, žuto-smeđ, na rubu je smeđ.

Stručak: 1–5 cm visok i 3–5 mm debeo, valjkast, ujednačene debljine ili se blago zadebljava prema bazi, sa zadebljanom ili gomoljastom bazom, pahuljast na gornjoj trećini, prema bazi je fino vlaknast, žućkast u mladosti, kasnije je žućkasto-smeđ.

Listići: Gusti, široki su do 6 mm, prirasli, bijeli u mladosti, sivkasto-smeđi u zrelosti.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste, glatke, 8.5-11 x 5-6.5 µm, Me = 9.4 x 5.8 µm, Q = 1.5-1.8, Q = 1.6, bazidije su pretežno 4-sporne, 25-32 x 10-12 µm, cheilocistide su 40-80 x 15-30 µm, s vratom širokim do 5 µm, svijetložute s amonijakom, ponekad su potpuno žućkasto-smeđe, neobično su zaobljene na bazi, pleurocistide i cheilocistide se jedva međusobno razlikuju, caulocistide su 34-85 x 12-25 µm, s vratom širokim do 4 µm, hife pileipelisa su široke 8-20 µm, izraženo su inkrustirane; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, smećkasto u stručku; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom ili johom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po zaobljenoj bazi upadljivo debelih cheilocistida, kao i caulocistida, koje su prisutne samo na vrhu stručka. U mladosti je karakteristična po žućkastom do žućkasto-smeđom klobuku i žućkastom, žućkasto-smeđem stručku, bez ikakvog crvenkastog odsjaja. Zaobljena baza cistida se lako može uočiti kod nekih vrsta s višekutnim sporama u sekciji Petiginosae, kao što su Inocybe nematoloma i sivorubna cjepača (Inocybe petiginosa). Jedina vrsta s glatkim sporama i zaobljenom bazom cistida je Inocybe neomicrospora, koja je malih dimenzija s neobično malim sporama. Opisana vrsta pripada sekciji Tardae.

Inocybe vaccina - created on September 2020 in Curtis Creek Camprgound, USA by University of Tennessee Fungal Herbarium

KRAVLJA CJEPAČA

Inocybe vaccina Kühner

Etimologija: vaccina (lat.) = kravlji, koji se odnosi na kravu. Po staništu.

Klobuk: 3-6 cm širok, izravnato-konveksan i s tupom grbicom na sredini, površina je radijalno vlaknasta, vremenom postaje sitno ljuskava, na rubu je raspucana, ostaci ovoja su prisutni u mladosti, djelomično se zadržavaju na sredini, žućkasto-narančast do narančasto-smeđ.

Stručak: 3-6 cm visok i 4-7 mm debeo, čvrst, valjkast, slabo je batinasto zadebljan prema bazi, nije gomoljast, većim dijelom je nejasno crtast, čitav je pahuljast, svijetlonarančast do mesnatocrvenkast, osobito u starosti.

Listići: Umjereno su gusti, 40-45 ih dopire do stručka, široki su do 4 mm, prirasli, bjelkasti, zatim su žućkasti, na kraju su narančasto-smeđi do hrđastosmeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, ponekad su sužene na sredini, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 8-10 x 4.5-6 µm, Q = 1.6-1.8, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 24-31 x 8-10 µm, pleurocistide su 50-70 x 11-18 µm, valjkaste do vretenaste, ponekad su gotovo trbušaste, bezbojnih do žućkastih i debelih stijenki, debljine do 2.5 µm, s vršnim su kristalima, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju gotovo do baze stručka, slične su cheilocistidama, odmah iznad baze su prilično nepravilne, pomiješane s ckauloparacistidama na gotovo cijeloj površini; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće i jesen, u svibnju i rujnu do listopadu, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično hrastom ili smrekom.

Doba rasta: 5, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Lako je prepoznatljiva po živim narančastim nijansama na klobuku. Slična je kestenjastosmeđa cjepača (Inocybe tjallingiorum), koja ima smeđi klobuk, narančasto-smeđi stručak i gotovo tupe spore na jednom kraju.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 92. Inocybe vaccina Kühner

Inocybe vaurasii - created on October 2025 in Henry's Woods, New York, USA by Jacob Heilmann-Clausen

VARAUSOVA CJEPAČA

Inocybe vaurasii Esteve-Rav., E.Larss. & Pancorbo

Etimologija: U čast finskog mikologa Jukke Vaurasa (1948.-), koji je dao vrijedan doprinos u proučavanju roda Inocybe. Po osobi.

Klobuk: 2-4.5 cm širok, isprva je polukuglast do stožasto-konveksan, zatim je izravnato-konveksan, obično je s karakterističnom, široko stožastom ili niskom grbicom na sredini, rijetko je odsutna, površina je sa slabo razvijenim, kratkotrajnim, paučinastim bjelkastim ostacima ovoja, uočljivim na grbici u mladosti, nije vodenasta, suha, glatka, radijalno vlaknasta prema rubu, ponekad je raspucana u zrelosti, ujednačeno je narančasto-smeđ u mladosti, kasnije postaje oker do sivkasto-smeđ prema rubu, rub je blago podvijen u mladosti, na kraju je ravan, pravilan do valovit u starosti, ponekad je nazubljen od ostataka ovoja.

Stručak: 3-7.5 cm visok i 4-7 mm debeo, često je vitak, valjkast, često je zakrivljen, gomoljasto zadebljan na bazi i širok 6-13 mm, čitav je gusto pahuljast, koprena nije prisutna u mladosti, bjelkast, vremenom tamni, na kraju je narančasto-smeđ do crnkast.

Listići: Gusti, 42–56 ih dopire do stručka, slobodni do jedva prirasli, u početku su bjelkasti, zatim su sivkasti, kasnije su svijetlooker do smeđi, oštrica je bjelkasta ili svjetlija, cjelovita ili fino resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su zvjezdaste, slične kao kod zvjezdastosporne cjepače (Inocybe asterospora), sa 6-9 su izbočina, visokih 2.2–3.3 µm, 9-12.5 x 7.7-10 µm, Q = 1.2-1.9, Qe = 1.4, bazidije su prozirne, batinaste, uglavnom 4-sporne, 22–33 × 10–17 µm, cheilocistide su 34–108 × 14–22 µm, vrlo su brojne, prozirne ili s unutarnjim oker pigmentom, s kristalima na vrhu, uglavnom su oblika boce, ponekad su s kratkim bazalnim stalkom, sa svijetložutom reakcijom s amonijakom, paracistide su batinaste, prozirne, pleurocistide su brojne, slične su cheilocistidama, 52-84 x 15-20 µm, prozirne, ili s unutarnjim oker pigmentom, sa srednje do debelim stijenkama, debljine do 2 µm, stipitipelis je cutis koji se sastoji od paralelnih hifa širokih 2.8–4.8 µm, caulocistide su brojne, oblika bocee do valjkaste, 30–108 × 10–18 µm, prisutne su na čitavom stručku, u čupercima, izmiješane su s brojnim prozirnim, kruškolikim do batinastim cauloparacistidama, s debelim stijenkama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto u mladosti, vremenom ili sušenjem postaje tamnosivo do crnkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do listopada, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom ili lijeskom, na vapnenastom tlu ili tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po vitkom izgledu, svjetlijim bojama klobuka, zvjezdastim sporama i rastu u šumama bukve na vapnenastom tlu.

Inocybe velatipusio - created on September 2022 in Skåtøy, Norway by Tor Erik Brandrud, Kari Ekeberg-Nilsen, Nils Edvard Stokke, Inger-Lise Walter, University of Oslo

POKRIVENA CJEPAČA

Inocybe velatipusio Esteve-Rav. & Pancorbo

Etimologija: velatum (lat.) = koprena, ovoj. Po prisutnim ostacima ovoja u odnosu na sitnu cjepaču (Inocybe pusio).

Klobuk: 1-2.5 cm širok, isprva je polukuglast do stožasto-konveksan, zatim je izravnato-konveksan, obično je sa širokom stožastom ili niskom grbicom na sredini, rijetko je odsutna, površina je s karakterističnim bjelkastim do sivkastim ostacima ovoja, obično su postojani na sredini, a rijetki ili isprani kod starijih primjeraka, nije vodenasta, suha, glatka, radijalno vlaknasta, vremenom postane fino naborana prema rubu, na krajnjem rubu je ponekad s ostacima bjelkaste, paučinaste koprene, ujednačeno je smeđ do sivo-smeđ ili rjeđe čak ljubičasto-smeđ, rub je blago podvijen u mladosti, na kraju je ravan, pravilan do valovit kod starijih i proširenih primjeraka.

Stručak: 2-5 cm visok i 3-7 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen ili vijugav, postupno se širi prema bazi, površina je s obilnim bijelim, prilegnutim vlakancima, obično postojanim, na vrhu ili gornjoj trećini je vlaknasta ili vlaknasto-pahuljasta, koprena bjelkasta, prolazna, isprva je intenzivno i ujednačeno ljubičast do ružičasto-ljubičast, zatim postaje svijetloljubičast do ljubičasto-oker, ponekad je svjetliji na bazi, vremenom čak i bjelkast.

Listići: Umjereno su gusti, 30–40 ih dopire do stručka, trbušasti, prirasli, bjelkasti, sivkasti, često su sa svijetloljubičastom nijansom u mladosti, zatim su smećkasti do smeđi, oštrica je bjelkasta ili svjetlija, fino je resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste do eliptične, zaobljene ili gotovo zašiljene na vrhu, nekad su lagano sužene na sredini, glatke, 9-12.5 x 5-7 µm, Q = 1.4-2.3, Me = 10.5 x 5.9 µm, Qe = 1.8, sa stijenkama debljine do 0.5 µm, sa velikom središnjom uljnom kapljom, bazidije su prozirne, batinaste, uglavnom 4-sporne, 20-41 × 6.7-13 µm, cheilocistide su 35-83 × 9.5-25 µm, vrlo su brojne, prozirne ili s unutarnjim oker pigmentom, s kristalima na vrhu, promjenjivog oblika, često su vretenaste do valjkaste, nekad su glavičaste, ponekad su oblika boce ili batinaste, tankih do srednje debelih stijenki, debljine 1.1-2.5 µm, sa svijetložutom reakcijom s amonijakom, paracistide su brojne u nekim slučajevima, batinaste do valjkaste, prozirne, ponekad su višesegmentne, pleurocistide su brojne, slične su i morfološki promjenjive poput cheilocistida, 50-80 x 14-21 µm, sa stijenkama debljine do 2.5 µm, prozirne ili s unutarnjim oker pigmentom, stipitipelis je sastavljen od cutisa koji se sastoji od paralelnih hifa širokih 2.5-6.3 µm, caulocistide su oblika boce do valjkaste, 46-92 × 14-20 µm, prisutne su na krajnjem vrhu stručka, u gornjoj 1/10, izmiješane su s brojnim prozirnim valjkastim do batinastim hifama sa zaobljenim vrhom (vlakanca), širokim 4-11 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa do tamnosmeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku blizu sredine, vodenasto iznad listića, u stručku je bjelkasto, žućkasto ili djelomično smećkasto, u bazi stručka je bjelkasto ili žućkasto, ponekad je u stručku sa slabom ružičastom nijansom, osušeno je svijetlosmeđe do smeđe u klobuku, ponekad je sa slabom crvenkastom nijansom, a u stručku je iste boje ili malo svjetlije, rijetko potamni; miris je slab, kiselkast do ugodan kod svježih primjeraka, nije na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili hrastom, često u mediteranskim područjima, na kiselom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po dobro razvijenim ostacima ovoja na klobuku, barem u mladosti, tamnoljubičastom stručku, bez caulocistida ili su prisutne samo na krajnjem vrhu. Osim po boji stručka, morfološki podsjeća na sivoovojnu cjepaču (Inocybe griseovelata) zbog uočljive prisutnosti sivkastih ostataka ovoja. Po izduženim i uskim caulocistidama su slične Inocybe derbschii, Inocybe grusiana, Inocybe ghibliana i prelijepa cjepača (Inocybe plurabellae), koje su bez ljubičaste nijanse na stručku i dio su kompleksa tamne cjepače (Inocybe fuscidula). Inocybe dryadiana je također s ljubičastom nijansom na stručku, ali je ljuskavi klobuk žućkasto-smeđ, bez ostataka ovoja, a cistide su različite veličine i oblika, dok Inocybe grusiana također ima vrlo izražene ostatake ovoja, ali je bez ljubičastih nijansi na stručku.

Inocybe vulpinella - created on October 2016 in Nationaal Park Zuid-Kennemerland - Kennemerduinen, Netherlands by André Grove

LISIČJA CJEPAČA

Inocybe vulpinella Bruyl.

Etimologija: vulpes (lat.) = lisica + -ella (lat.) = označava umanjenicu. Po boji.

Engleski naziv: Foxy Fibrecap

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan do izravnat, bez ili s nejasnom grbicom na sredini, površina je grubo vlaknasto-pustenasta, s prilegnutim ljuskama do sitno ljuskava, u mladosti je prekriven sivkastim ostacima ovoja sa slijepljenim zrncima pijeska, koji se zadržavaju na sredini, smeđ do tamnosmeđ na sredini, izvana je narančasto-smeđ do okerasto-smeđ.

Stručak: 2-7.5 cm visok i 2-9 mm debeo, čvrst, valjkast, batinasto do gomoljasto zadebljan na bazi, gomolj je gotovo obrubljen i širok do 10 mm, čitav je pahuljast, koprena nije prisutna čak ni kod najmlađih primjeraka, žuto-smeđ ili narančasto-smeđ na gornjem dijelu, prema dolje je tamniji, blizu baze je tamnosmeđ, na gomolju je bjelkast.

Listići: Umjereno su gusti, 30-50 ih dopire do stručka, široki su 5-10 mm, trbušasti, prilično su usko prirasli, sivkasto-smeđi do žuto-smeđi, na kraju su tamnosmeđi, oštrica je resasta, bjelkasta ili tamnosmeđa.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, minimalno su višekutne, nekad su izravnate, kao odsječene na jednom kraju, vrlo debelih stijenki, glatke, 11.5-18.5 x 7-9.5 µm, Q = 1.4-2.3, Qe = 1.8, bazidije su 4-sporne, 27-46 x 10-16 µm, pleurocistide su 41-83 x 13-28 µm, valjkasto-batinaste, usko batinaste do vretenaste, rjeđe su gotovo trbušaste, vrlo debelih stijenki, debljine do više od 5 µm, bezbojnih do svijetložutih, s obilnim kristalima na vrhu, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su kuglaste sa suženim vratom do batinaste, tankih do nešto debljih stijenki, bezbojne ili smećkaste, caulocistide se spuštaju do baze stručka, na gornjoj su polovici slične cheilocistidama, na donjoj su polovici često prilično nepravilne, cauloparacistide su prisutne blizu baze stručka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku i stručku, čisto bijelo u gomolju; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do studenog, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično vrbom ili topolom, na vapnenastom i prilično vlažnom tlu, često na pješčanim nanosima uz morsku obalu, ali i u kontinentalnom području.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Sličan je varijetet Inocybe vulpinella var. fuscolamellata, koji ima paracistide sa smeđim i blago zadedljanim stijenkama, ali ima status sinonima. Na sličnom staništu raste slična cjepača (Inocybe similis), koja se razlikuje po tome što ima prisutnu koprenu i caulocistide samo na vršnom dijelu stručka, spore bez izravnatog kraja i manje debele pleurocistide koje su prilično rijetke.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 70. Inocybe vulpinella Bruylants

Inocybe whitei - created on December 2022 in Guetaria, Gipuzkoa, Spain by joxepo

CRVENO-BIJELA CJEPAČA

Inocybe whitei (Berk. & Broome) Sacc.

Etimologija: U čast škotskog prirodoslovca dr. Buchanana Whitea (1842.-1894.). Diplomirao je 1864. godine s titulom doktora medicine, a tema njegove disertacije bila je "O vezama, analogijama i sličnostima insekata i biljaka" (On the Relations, Analogies, and Similitudes of Insects and Plants). Kako je bio financijski neovisan, nije se morao baviti liječničkom praksom, već se u potpunosti posvetio proučavanju prirode. Po imenu.

Engleski naziv: Blushing Fibrecap

Klobuk: 1-3.5 cm širok, u mladosti je oštro stožast, kasnije je izravnato-konveksan s izraženom do čak vrlo zašiljenom grbicom na sredini, na kraju je izravnat, bez ili s prilično niskom, širokom grbicom, čitava je površina vlaknasta, vlakna se ne razilaze, bez napuklina na rubu, slabo je mazava kada je vlažna, malo je sjajna, bjelkast u mladosti, kasnije postaje ciglasto-ružičast ili narančasto-crven, rub je isprva podvijen i resast, kasnije je izravnat.

Stručak: 4-8 cm visok i 2.5-8 mm debeo, čvrst, valjkast, blago je zadebljan do gotovo gomoljast na bazi gdje je debljine do 10 mm, gomolj nikada nije obrubljen, pahuljast do blago dlakav na gornjoj trećini, ispod je žućkasto vlaknast, koprena je prisutna samo u mladosti, kasnije je bez ostataka, prvo je bijel, kasnije postaje ružičast ili svijetlo narančasto-crven, svjetliji od klobuka.

Listići: Umjereno su gusti, 40-60 ih dopire do stručka, široki su 3-6 mm, nisu trbušasti, usko su prirasli do gotovo slobodni, bjelkasti do svijetlosmeđi u mladosti, zatim su oker-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, tupe na jednoj strani, glatke, 8.5-11 x 4.5-5.5 µm, Q = 1.6-2.2, Qe = 1.9, bazidije su 4-sporne, 26-35 x 7-9 µm, pleurocistide su uske do široko vretenaste, ponekad su gotovo trbušaste, debelih stijenki do 2.5 µm, žute, s kristalima na vrhu, brojne, 40-60 x 12-22 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su kuglaste s vratom do batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, spuštaju se do maksimalno 1/3, slične su cheilocistidama, prisutne su i cauloparacistide, često je samo s pravim caulocistidama na krajnjem vrhu, a prema dolje samo s nejasnim do jasnim caulocistoidnim hifama; otrusina je smeđa.

Meso: Veoma je tanko, bjelkasto, na prerezu postaje ružičasto ili narančasto, osobito u stručku; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u miješanim i crnogoričnim šumama, u simbiozi uglavnom s raznim crnogoričnim drvećem, vrlo rijetko bjelogoričnim, obično smrekom, borom, hrastom ili bukvom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta:  8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Opis vrste Agaricus whitei Berk. & Broome donekle odstupa od opisa opisane vrste, jer je boja klobuka opisana kao žućkasta. Zbog toga se opisana vsrta oduvijek smatrala autonomnom, pa čak i zagonetnom vrstom. Međutim, njezine mikroskopske karakteristike u potpunosti odgovaraju onima iz kolekcije Inocybe pudica, pa je jasno da se radi o sinonimu opisane vrste. Čini se vjerojatnim da su primjerci koje je White prikupio bili stari i/ili oštećeni. Opisana se vrsta u prošlosti miješala s Godijevom cjepačom (Inocybe godeyi), ali se danas lako razdvajaju, ne samo po dekoraciji stručka i prisutnosti koprene, već i po veličini i obliku spora.

Inocybe woglindeana - created on August 2013 in Torp bruk, Fredrikstad, Øs, Norway by Morten Pettersen

WOGLINDINA CJEPAČA

Inocybe woglindeana Bandini, Vauras & Weholt

Etimologija: Woglinde je ime jedne od tri Rajnske kćeri (Rheintöchter), kćeri rijeke Rajne, u Wagnerovom opernom ciklusu "Prsten Nibelunga" (Der Ring des Nibelungen). Druge dvije kćeri su su Wellgunde i Flosshilde. Woglinde čuva Rajno zlato (Rheingold) iz kojeg je iskovan prsten moći. Autori vrste (Bandini, Vauras & Weholt) izričito navode da je naziv dan po Woglinde iz Wagnerove opere, a razlog za to nije samo poetičan, već i izravno topografski. Holotip je prikupljen na rubu jezera uz rijeku Rajnu. Time su autori simbolički povezali stanište gljive (Rajna) s mitskom čuvaricom zlata koja živi u Rajni.

Klobuk: 2–4.5 cm širok, isprva gotovo kuglast, ubrzo je uglavnom stožast, rjeđe je gotovo zvonolik, kasnije je široko konveksan ili raširen, često je bez grbice na sredini, rijetko je s više ili manje izraženom velikom grbicom, na kraju je blago ulegnut oko grbice, površina je u mladosti u potpunosti ili s radijalno postavljenim bjelkastim ostacima ovoja, kasnije su još uvijek uočljivi uglavnom na ili oko sredine, u mladosti je fino baršunasta, zatim je izraženije baršunasta ili baršunasto-vunasta s prilegnutim vlaknima u starosti ili zbog vremenskih uvjeta, također je s poderanim vlaknastim čupercima, osobito prema rubu, na sredini je ponekad razložen na polja ili ljuskav, mladi primjerci su s obilnim ostacima bjelkaste koprene, zbog ostataka ovoja je tamnokrem ili svijetlo slamnatožut, kasnije je oker do oker-smećkast, također je često nešto svjetliji na grbici zbog ostataka ovoja, ponekad je sa slabom narančastom nijansom, rub je isprva podvijen, zatim je zakrivljen, kasnije je ravan do izvrnut prema gore.

Stručak: 2–5 cm visok i 1.5–8 mm debeo, valjkast ili se blago širi prema bazi, u mladosti je u potpunosti prekriven bjelkastim dlačicama, kasnije je uzdužno bijelo vlaknast, crtast ili gol, samo je rijetko pahuljast na krajnjem vrhu, isprva je bjelkast, zatim je sa slabom žućkastom ili oker nijansom ili blago mesnatocrvenkast ispod dlačica, ponekad je slabo žućkast, osobito prema bazi, u starosti je žuto-smeđ.

Listići: Umjereno gusti do razmaknuti, oko 30–50 ih dopire do stručka, do 8 mm široki, trbušasti, prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem, isprva su dugo vremena upadljivo bjelkasti ili krem, blizu ruba su žućkasti, zatim su svijetlo sivkasto-smeđi do sivo-smeđi, ponekad su sa svijetloružičastom nijansom, u starosti su i sa hrđastosmeđim mrljama, oštrica je resasta, bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su uglavnom usko bademaste, eliptične ili valjkaste, ponekad malo sužene na sredini, gotovo šiljaste ili tupe na vrhu, glatke, 8–13 x 5–7 µm, Me = 10.2 x 5.9 µm, Q = 1.4–2.2, Qe = 1.7, bazidije su uglavnom 4-sporne, 25–32 × 7–10 µm, oštrica listića sastavljena od cheilocistida i brojnih bezbojnih, batinastih, valjkastih ili gotovo kuglastih paracistida s tankim stijenkama, pleurocistide su 35-80 x 12-30 µm, prilično su vretenast, trbušaste, često su karakteristično izduženo eliptične, pomalo su vrećaste ili valjkaste, obično su bez ili samo s kratkim vratom i širokim ili zaobljenim vrhom, uglavnom su bez bazalnog stalka, često su sa zaobljenom ili krnjom bazom, vrh je uglavnom s kristalima, stijenke su obično debljine do 1 µm na vrhu, svijetložute s 3% KOH, cheilocistide su slične veličine, ali promjenjivijeg oblika od pleurocistida, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 6–12 µm, fino inkrustiranim i s površinskim oker pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim, ali često i pigmentiranim do prozirnim elementima, širokim do 25 µm, epicutis je kod mladih primjeraka često prekriven tankim hifama, s raspršenim slobodnim krajevima koji čine ostaci ovoja, stipitipelis se sastoji od cutisa koji je s brojnim snopovima caulocistida na krajnjem vrhu stručka, 35–75 × 10–25 µm, prilično su promjenjivog oblika, vretenaste, trbušaste, valjkaste, batinaste ili deformirane, vrh je obično bez kristala i s prilično tankim stijenkama, debljine do 1 µm na vrhu, svijetložutih s 3% KOH, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa do tamnosmeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku blizu sredine, vodenasto iznad listića, u stručku je bjelkasto, žućkasto ili djelomično smećkasto, u bazi stručka je bjelkasto ili žućkasto, ponekad je u stručku sa slabom ružičastom nijansom, osušeno je svijetlosmeđe do smeđe u klobuku, ponekad sa slabom crvenkastom nijansom, a u stručku je iste boje ili malo svjetlije, rijetko potamni; miris je slab, kiselkast do ugodan kod svježih primjeraka, nije na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, na otvorenim terenima uz obale rijeka i jezera, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično vrbom (Salix caprea), brezom ili topolom, rijetko borom, na šljunčanom i pjeskovitom tlu siromašnom hranjivim tvarima, na suhim mjestima.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po prilično malim dimenzijama s oker do oker smećkastim, vlaknasto-vunastim klobukom, s obilnim bjelkastim ostacima ovoja i koprenom u mladosti, stručkom koji je rijetko pahuljast samo na krajnjem vrhu, sporama koje su prosječno duže od 10 µm, cheilocistidama koje su uglavnom vretenaste s prilično tankim stijenkama i često s krnjom ili zaokruženom bazom. Raste na otvorenim terenima, uglavnom uz vrbe i topole. Malo je vrsta sa sličnim karakteristikama, a jedna od njih je Inocybe subpelargonium, koja također raste na pjeskovitom tlu, ima vodenastu površinu klobuka, raste ispod bjelogoričnog drveća, a meso miriše na lišće pelargonije, međutim klobuk prema izvornom opisu nije vunast, već vlaknast do raspucan, a boja klobuka je okerasto-smeđa i tamnija na sredini, što više podsjeća na svijetlorubnu cjepaču (Inocybe phaeodisca) nego na opisanu vrstu. Nadalje, ispitivanje holotipa Inocybe subpelargonium potvrdilo je da su mikroskopske značajke potpuno drugačije, spore su mnogo manje, a cheilocistide su kraće i uže. Vrsta s prilično dugim sporama koja ponekad raste na pjeskovitom tlu je podvijena cjepača (Inocybe involuta). Također je slična i bezmirisna cjepača (Inocybe inodora), koja raste na pjeskovitom ili šljunčanom, vapnenastom tlu, ima sivkaste ostatke ovoja, u potpunosti pahuljasti stručak, prosječno nešto veće spore, a cheilocistide su manje i nikada gotovo vrećaste ili su eliptične s vrhom i bazom koji izgledaju gotovo ili potpuno isto. Injasta cjepača (Inocybe pruinosa) je još jedna slična vrsta koja također raste na pjeskovitom tlu, međutim često je sa žućkastijom bojom klobuka, potpuno pahuljastim stručkom, većim sporama, a cheilocistide su debljih stijenki. Queletova cjepača (Inocybe queletii) je sa žućkastim klobukom s prilično glatkom površinom, a stručak je pahuljast samo na vrhu, međutim većih je dimenzija, s prosječno nešto manjim sporama, prosječno tanjim cheilocistidama, s debljim stijenkama, nemaju zaobljenu ili krnju bazu, a raste u planinskim područjima ispod jele. Inocybe neorufula također raste na pjeskovitom i vapnenastom tlu, ima bjelkaste ostatke ovoja i prilično velike spore, ali klobuk je više narančasto-smeđ s crvenkastom nijansom, a cheilocistide nemaju zaobljenu ili krnju bazu. Tankonoga cjepača (Inocybe exilis) ima crvenkasto-smeđi klobuk, prosječno veće spore, a cheilocistide su obično debljih stijenki i nemaju krnju ili zaobljenu bazu. Isto vrijedi i za bazgovu cjepaču (Inocybe rufuloides). Na istom staništu raste i rana cjepača (Inocybe nitidiuscula), koja obično ima crvenkasti klobuk ili barem s crvenkastim nijansama, ali rjeđe može biti i gotovo oker, ima prilično slične duge spore, dok su cheilocistide dosta različitog oblika, s prilično uskim dugim vratovima, debljim stijenkama i uskim vrhom. Genetski i mikroskopski je najsličnija Inocybe variispora, koja obično ima nešto uže cheilocistide, uglavnom s bazalnim stalkom, općenito nešto deblje stijenke, ali nema eliptične cheilocistide.

Inocybe xanthomelas - created on September 2021 in Brusdalsheimen, Ålesund, Mr, Norway by Perry Gunnar Larsen, University of Oslo

ŽUĆKASTO-CRNA CJEPAČA

Inocybe xanthomelas Boursier & Kühner

Etimologija: xantho (gr.) = žut, žućkast + melas (gr.) = crn, taman. Po boji.

Klobuk: 2-4 cm širok, isprva je stožast, zatim je konveksan do raširen, kasnije je izravnat, s niskom i tupom grbicom na sredini, površina je s ostacima ovoja u mladosti, fino je baršunasta na sredini, radijalno vlaknasta do slabo raspucana na sitne ljuskice prema rubu, žućkasto-oker, oker-smeđ do smeđ, prema rubu je svjetliji, rub je slabo resast od ostataka ovoja.

Stručak: 2-5 cm visok i oko 3-5 mm debeo, valjkast, na bazi je s malim obrubljenim gomoljem, čitav je pahuljast, bjelkast do sivkast, vremenom postaje oker-smećkast, na kraju je siv do crnkast, na bazi je baršunast od micelija.

Listići: Gusti, trbušasti, izmiješani su s lamelulama, prirasli, sivkasti do oker, sa sivkasto-ljubičastim odsjajem, u starosti su oker-smeđi sa sivim tonovima, oštrica je fino erodirana, fino resasta, boje lica do svjetlija.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do eliptične, nepravilne, grbave, sa 6-10 zaobljenih, umjereno izbočenih grbica, 9.5-12 x 7.5-9 um, Q = 1.1-1.7, Qe = 1.4, bazidije su pretežno 4-sporne, 18-27 x 7-9 um, cheilocistide su 50-65 x 14-22 μm, vretenaste, stijenke su sa slabom do izraženo pozitivnom reakcijom s amonijakom, debljine su do 2.5 μm, s kristalima na vrhu, pleurocistide su 50-78 x 14-20 μm, s kristalima na vrhu, paracistide nisu prisutne, caulocistide su prisutne na čitavom stručku, izmiješane su s cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, svijetlosmeđe u stručku; miris je slab na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili hrastom, ponekad i ispod crnogoričnog drveća, na pjeskovitom ili vapnenastom tlu, te tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Po izgledu je vrlo slična pomiješana cjepača (Inocybe mixtilis), od koje se mikroskopski razlikuje po sporama koje imaju manje grbice i nešto izduženije cheilocistide. Značajka po kojoj se lako razlikuje od svih sličnih vrsta je crnjenje stručka i mesa, a ova značajka je posebno uočljiva na osušenim primjercima.

Inocybe zethi - created on July 2022 in The Adirondack Park, Saranac Lake, USA by Sigrid Jakob

ZETHOVA CJEPAČA

Inocybe zethi Bandini & Arnolds

Etimologija: Zethus (lat.) = Zet je lik iz grčke mitologije, bio je sin Zeusa i nimfe Antiopa, te brat blizanac Amfiona. Zet i Amfion bili su kraljevi Tebe, poznati po tome što su sagradili njene zidine, Zet je bio snaga koja je nosila kamenje, dok je Amfion svojom glazbom pomicao kamenje na svoje mjesto. Po sličnosti sa sivoovojnom cjepačom (Inocybe griseovelata).

Klobuk: 1.5-3 cm širok, isprva je stožast, zatim je stožasto-konveksan ili široko konveksan do raširen, obično je s izraženom šiljastom grbicom, površina je u mladosti s rijetkim ili obilnim ostacima bjelkastog ovoja, glatka do fino baršunasta, vlaknasta, u mladosti je s ostacima bjelkaste koprene, svijetlosmeđ, smeđ do crvenkasto-smeđ, ponekad je nešto svjetliji prema rubu, rub je u mladosti podvijen, kasnije je obješen ili izravnat.

Stručak: 3-5 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen i/ili zadebljan na bazi, prvo je čitav bjelkasto vlaknast, kasnije uzdužno crtast ili gladak, pahuljast samo na samom vrhu, prvo je krem do svijetlosmeđ, na vrhu je crvenkast, kasnije je smeđ, barem na donjoj polovici.

Listići: Prilično su široko razmaknuti, oko 20-40 ih dopire do stručka, trbušasti, prirasli su sa zupcem, isprva su bjelkasti, kasnije su bjelkasti sa sivkastom nijansom, zatim su sivkasti, oštrica je ponekad blago nazubljena, bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo bademaste, obično su s depresijom na sredini, oštrog do gotovo tupog vrha, glatke, 9-11.5 x 5-6 μm, Q = 1.5-2, Qe = 1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, 22-28 x 7-9 μm, pleurocistide su uglavnom duge, ponekad su vrlo duge i vretenaste, često su s prilično dugim, ponekad blago valovitim vratom, često su pomalo glavičaste, obično su samo s kratkom bazom, vrh je obično s kristalima, stijenke su debele do 2.5 μm na vrhu, gotovo su bezbojne do vrlo svijetlo žućkasto-zelenkaste s 3% KOH, 55-100 x 11-20 μm, cheilocistide su sličnog oblika i veličine, pomiješane su s brojnim bezbojnim glavičastim paracistidama tankih stijenki, pileipelis je sastavljen od epicutisa, koji se sastoji od hifa širokih 4-13 μm, prekrivenih svijetlosmeđim pigmentom, a subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su samo na vrhu stručka, duge i uske, vretenaste, oblika boce ili valjkaste, obično su s dugim, blago valovitim vratom i kratkom bazom, vrh je općenito s kristalima, stijenke su debele do 2 μm na vrhu, gotovo bezbojne do vrlo svijetlo žućkasto-zelene s 3% KOH, 50-95 x 8-15 μm, pomiješane su s brojnim bezbojnim, batinastim cauloparicistidama tankih stijenki, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, ponekad je sa slabom ružičastom nijansom ili nježno crvenkasto u vrhu stručka; miris je na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u simbiozi sa raznim bjelogoričnim drvećem, obično topolom, vrbom ili brezom, na pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po obično izraženoj zašiljenoj grbici, svijetlosmeđem do crvenkasto-smeđem klobuku, glatkoj do najviše sitno baršunastoj površini klobuka, glatkim sporama, dugim, često glavičastim cheilocistidama i pleurocistidama, te dugim i uskim caulocistidama. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od sivoovojne cjepače, koja je bez ili samo s niskom, širokom grbicom, općenito manje glatkom površinom klobuka u starosti, prosječno većim sporama, obično neglavičastim i prosječno kraćim cheilocistidama, te dvosporne cjepače (Inocybe rimosobispora), koja je uglavnom s 2-spornim bazidijama, većim sporama i kraćim, neglavičastim cheilocistidama.

Pseudosperma obsoletum - created in on August 2021 in Ugelia, Strand, Ro, Norway by Andreas Svensen

PODERANA CJEPAČA

Pseudosperma obsoletum (Quadr.) Valade

Etimologija: obsoletus (lat.) = dotrajao, istrošen, izlizan, neupotrebljiv, nejasan. Po izblijeđenoj boji u starosti.

Klobuk: 2.5-6 cm širok, u početku zvonolik, zatim je raširen i s tupom do šiljastom grbicom na sredini, površina je u mladosti s bijelim ostacima ovoja na rubu, glatka, ponekad je gotovo svilenkasta, ali može biti i raspucana ili radijalno vlaknasta, bjelkast, sivkasto-smeđ ili sivo-smeđ, ponekad je malo tamniji prema sredini, sa smeđim mrljama i crticama na mjestima oštećenim od crva, rub je zupčast od ostataka ovoja.

Stručak: 3-8 cm visok i 3-8 mm debeo, ujednačeno je valjkast ili blago sužen na bazi, bez gomolja, površina je prekrivena malim bjelkastim uzdužnim vlaknima ili pahuljasto-vlaknastim ljuskama, u gornjem je dijelu fino pahuljasta, bjelkast s krem ili smeđim nijansama.

Listići: Gusti, prirasli do gotovo slobodni, bjelkasti, zatim su kremasti, sivkasti, na kraju su smeđi, oštrica je pahuljasta i bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do donekle bademaste, nisu oblika graha, debelih stijenki, glatke, 9-12 x 6-8 µm, Q = 1.4-2, Qe = 1.7, bazidije su batinaste, 4-sporne, sa bazalim su kopčama, 33–40 × 10–12 µm, cheilocistide su 30-70 x 10-20 µm, tipične za sekciju Rimosae, batinaste, valjkaste ili rjeđe tupo vretenaste, pileipelis se sastoji od prozirnih hifa širokih 5–8 µm, s kopčama između segmenata, caulocistide su prisutne na gornjem dijelu stručka, slične su cheilocistidama, ali nešto uže, i često predstavljaju jednosegmentne valjkaste ili blago zadebljane završne segmente hifa na površini stručka; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Debelo, lomljivo, bjelkasto; miris je na zemlju ili nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, pojedinačno ili rjeđe u malim skupinama, u bjelogoričnim i miješanim šumama, u parkovima, uz puteve, u dvorištima i u područjima s jakim onečišćenjem dušikom, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili topolom, na tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Postoji popriličan broj vrsta sličnih vrsta, prvenstveno srodnih vrsta iz sekcije Rimosae, koje karakterizira šiljasto-stožasti klobuk s duboko raspucanom površinom i stručkom bez gomolja prekrivenim malim bjelkastim vlaknima koja su kraća i obilnija pri vrhu. Kod ove se sekcije čak i najvažnije mikrokarakteristike značajke (veličina i oblik spora i cheilocistidija) često preklapaju, a neke vrste, poput tipične vrste u sekciji, ušiljena cjepača (Pseudosperma rimosum), vrlo su promjenjive ili predstavljaju komplekse vrsta. Prepoznatljiva je po stožastom klobuku svijetle boje bez toplih tonova s tamnim mrljama na mjestima oštećenja, svilenkasto raspucanoj površini klobuka, ljuskavim ostacima ovoja uz rub klobuka i stručku bez gomolja, prekrivenom malim bijelim ljuskavim vlaknima. Slične su Pseudosperma sororium, koja je većih dimenzija, sa slamnatožutim klobukom, glatkijom, svilenkastijom površinom, bez ostataka ovoja uz rub, s izraženim mirisom na sirovi kukuruz, a raste u šumama, forme ušiljene cjepače (Inocybe rimosa f. argentata, Inocybe fastigiata f. argentata), kod kojih su listići maslinastih tonova, s manje izraženim ostacima ovoja i s izraženim mirisom po spermi, sivkastosmeđa cjepača (Pseudosperma umbrinellum), koja je malih dimenzija, tamnijim klobukom smeđih nijansi, te resasta cjepača (Inocybe appendiculata), koja s obilnim, zupčastim ostacima ovoja na rubu klobuka, s ravnim, tankim ljuskama zlatnosmeđe boje, te brojnim pleurocistidama s kristalima na vrhu.

Inosperma adaequatum - created on September 2025 in Hauterive, Switzerland by Juan Carlos Zamora

VINSKICRVENA CJEPAČA

Inosperma adaequatum (Britzelm.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: adaequatus (lat.) = učiniti jednakim, izjednačiti. Po boji klobuka.

Klobuk: 2.5-8 cm širok, isprva je konveksan, zatim se raširi, na kraju je izravnat i s izraženom do nejasnom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, kasnije se polako raspucava, zatim je s prilegnutim ljuskama, osobito na sredini, ostaci ovoja nisu prisutni, tamno crveno-smeđ, ponekad je s ljubičastim odsjajem, zeleno-crven, ružičasto-crven, narančasto-smeđ, oker-smeđ do tamnooker, na rubu je nešto svjetliji, rub je u mladosti, podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 3-10 cm visok i 4-12 mm debeo, valjkast, malo je zadebljan na bazi, nikada nije gomoljast, ponekad je malo proširen na vrhu, nepravilno je vlaknast, na vrhu je gotovo gladak, sitno dlakav do pahuljast, isprva je bijel, kasnije postaje ružičasto-crven, vinskicrven ili tamno crveno-smeđ od baze prema gore, ali ostaje bjelkast na vrhu.

Listići: Gusti, 50-95 ih dopire do stručka, široki su 3-10 mm, nisu trbušasti, usko su prirasli do gotovo slobodni, svijetlo žuto-smeđi, ponekad su sa sivkastom ili maslinastom nijansom, vremenom ili na ozlijeđenim mjestima postaju crveno-smeđi, oštrica je resasta do pahuljasta, bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, debelih stijenki, 9-13 x 5.5-7 µm, Q = 1.5-2.1, bazidije su batinaste, 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 29-44 x 9-12 µm, s bazalnom kopčom, pleurocistide su odsutne, cheilocistidije su valjkaste, rijetko su trbušaste, ponekad s 1-2 segmenta, 25-70 x 8-16 µm, pileipelis se sastoji od periklinalnih hifa širokih 4-10 µm, smećkastih, ponekad su lagano inkrustirane, segmenti su s kopčama, caulocistide su samo na krajnjem vrhu stručka, slične su cheilocistidama; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Debelo, vlaknasto, u mladosti je bijelo, na prerezu u donjoj polovici stručka postaje vinskicrvenkasto, ružičasto-crveno ili čak ljubičasto-crveno, a u klobuku svijetlo vinskicrveno; miris je jak, pomalo neugodan, podsjeća na truli hrastov žir ili zeleno zrno kukuruza, a okus je sličan mirisu.

Kemijske reakcije: Meso s gvajakovom tinkturom postane maslinastozeleno.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, kestenom, bukvom ili lijeskom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Ova vrsta ne sadrži muskarin i smatra se jedinom jestivom vrstom iz roda cjepača, međutim smatramo je otrovnom, jer je prerizična za konzumiranje. U rodu je mnogo smrtno otrovnih vrsta, a mnoge se od njih mogu točno determinirati samo pomoću mikroskopske analize.

Napomena: Prepoznatljiva je po stručku koji na prerezu postane vinskicrven, vlaknastom klobuku i obično blagom mirisu. Odsutnost pleurocistida i glatke, a ne kvrgave spore su važne mikroskopske karakteristike. Druge crvenkaste vrste cjepača su crvenkasta cjepača (Inosperma erubescens), kojoj je klobuk svijetlokrem s crvenim područjima, a crvenjenje stručka manje izraženo, Godijeva cjepača (Inocybe godeyi) i crveno-bijala cjepača (Inocybe whitei), koje imaju i cheilocistide i pleurocistide, te Inocybe oblectabilis, koja ima kvrgave spore.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 6. Inocybe adequata (Britz.) Sacc.

+

Inosperma apollonium - created on August 2016 in Kirikuküla, Estonia by Vello Liiv

SVIJETLA CJEPAČA

Inosperma apollonium Bandini & B.Oertel

Etimologija: apollonius (lat.) = Apolonov, koji pripada Apolonu. Po svijetloj boji klobuka.

Klobuk: 2-5 cm širok, u početku je gotovo stožast ili zvonolik, kasnije je široko konveksan ili raširen, često s više ili manje izraženom širokom grbicom, površina je u mladosti uglavnom bez ili samo s tankim i prolaznim ostacima bjelkastog ovoja, glatka, zatim je fino raspucana i vlaknasta, žućkast, sa svijetlo narančasto-crvenkastom nijansom ili svijetlooker, rub je isprva ponekad slabo podvijen ili obješen prema dolje, zatim se izravna ili izvrne prema gore.

Stručak: 2-5 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast ili zakrivljen, ponekad se zadebljava prema bazi, baza nije ili je slabo zadebljana do najviše slabo gomoljasta, površina je u početku u potpunosti bjelkasto vlaknasta, kasnije je glatka, samo je na samom vrhu pahuljasta, u početku je bjelkast, kasnije je sa žućkastim odsjajem, baza je bjelkasto vlaknasta.

Listići: Prilično su gusti, oko 50-70 ih dopire do stručka, prirasli do široko prirasli, ravni do blago trbušasti, u početku su bjelkasti, kasnije su žućkasti do smećkasti sa žućkastom nijansom, oštrica je neravna, izraženo nazubljena, bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su usko su eliptične, jajolike do oblika graha, s tupim vrhom, glatke, 8.5-11 x 4.5-6 µm, Q = 1.5-2.2, Qe = 1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, ponekad su 2-sporne sa sporama dugim do 12.5 µm, 24-32 x 7-10 µm, cheilocistide su uglavnom blago deformirane, izdužene, gotovo valjkaste s više ili manje zadebljanim stijenkama, pomiješane su s gotovo batinastim i valjkastim cistidama s glatkim stijenkama, 25-45 x 7-16 µm, pileipellis se sastoji od epicutisa, koji se sastoji od hifa širokih 4-10 µm, prekrivenih žućkastim pigmentom i subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na samom vrhu stručka, uglavnom su duge i uske, blago deformirane i sa zadebljanim stijenkama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do vodenasto bjelkasto; miris nije izražen, slatkast, aromatičan, nije na med, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, na suhim travnjacima i rubovima vodenih površina, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično lijeskom ili topolom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: VJEROJATNO OTROVNA - Smatra se vjerojatno otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po svijetložutoj do oker boji klobuka, ponekad sa slabom narančasto-crvenkastom nijansom, glatkoj do fino raspucanoj površini klobuka, valjkastom do slabo zadebljanom stručku, aromatičnom mirisu mesa, glatkim sporama, veličine 8.3-11.1 µm x 4.5-5.8 µm, cheilocistidama 24-46 µm x 7-16 µm i uglavnom dugim i uskim caulocistidama. po ovoj kombinaciji značajki razlikuje se od slamnatožute cjepače (Inosperma cookei), koja je uglavnom s gomoljastom do obrubljenom bazom stručka, prosječno manjim sporama i slabim mirisom na med, ali i na zemlju ili klor, te slabomirisna cjepača (Inosperma quietiodor), koja obično ima gomoljastu do gotovo obrubljenu bazu stručka, prosječno šire spore i izraženi miris na kukce.

BONGARDIJEVA CJEPAČA

Inosperma bongardii (Weinm.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Fruity Fibrecap

Klobuk: 1-4.5 cm širok, isprva je zvonolik do konveksan, kasnije je izravnat, nije ili samo nejasno grbav, površina je na sredini s prilegnutim ljuskama boje osnove do nešto tamnije smeđe boje, prema rubu je više ljuskav do pustenast ili čitav sitno ljuskav, ostaci ovoja nisu prisutni, žućkasto-smeđ ili oker-smeđ, često je s ružičastim nijansama, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-10 cm visok i 3-9 mm debeo, valjkast, batinasto do gotovo gomoljasto zadebljan na bazi, pahuljast na vrhu, prema dolje je nepravilno vlaknast, u mladosti je s prolaznom koprenom, narančasto-smeđ ili žuto-ružičast, više je crveno-smeđ na donjoj polovici, osobito na bazi.

Listići: Umjereno su gusti, 30-45 ih dopire do stručka, široki su 2-7 mm, široko do usko prirasli, žućkasto-smeđi do cimetastosmeđi, često su sa sivkastom nijansom, u starosti su blago maslinasto-smeđi, oštrica je resasta, bijela, na ozlijeđenim mjestima postaju crveni do crveno-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 11-16 x 6.5-9 µm, Q = 1-4-2.2, bazidije su 4-sporne, 39-51 x 10-13 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su valjkaste do usko batinaste, tankih stijenki, s bezbojnim ili crveno-smeđim sadržajem, 40-60 x 10-18 µm, trama listića je uglavnom s obilnim refraktivnim hifama, ponekad su vrlo rijetke, caulocistide su prisutne samo na vrhu, slične su cheilocistidama; otrusina je cimetastosmeđa.

Meso: Bjelkasto, na prerezu polako postaje ružičasto-crveno ili svijetlo vinskicrveno, rijetko vrlo slabo; miris je jak, podsjeća na cvjetove nedirka (Impatiens glandulifera) ili prezrele kruške, može biti i odsutan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, od lipnja do studenog, u svim tipovima šuma, češće u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, grabom ili lijeskom, rjeđe se pronađe u crnogoričnim šumama, ispod smreke, na vlažnim mjestima, na vapnenastom tlu. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc, 27.20.2024., na lokalitetu Brod Moravice u Gorskom kotaru. 

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: VJEROJATNO OTROVNA - Za ovu se vrstu navodi da ne sadrži muskarin, ali se smatra otrovnom kao i sve cjepače.

Napomena: Dosta je velika cjepača kojoj meso na prerezu pocrveni. Miriše na voće kao i Inocybe pyriodora ili zelenkasta cjepača (Inocybe corydalina). Po izgledu je slična jelenska cjepača (Inosperma cervicolor), koja drugačije miriše. Varijetete bez mirisa istovremeno karakterizira nedostatak refraktivnih hifa u trami listića i nepostojanje ili samo blago crvennjenje mesa na prerezu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 394. Bongardijeva cjepača (Inocybe bongardii (Weinm.) Quélet); Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 4.1. Inocybe bongardii var. bongardii

Inocybe calamistrata - created in Finland by Tapio Kekki

KUŠTRAVA CJEPAČA

Inosperma calamistratum (Fr.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: calamistratus (lat.) = zakovrčano kao vruće željezo. Po istaknutim čehama.

Engleski naziv: Greenfoot Fibrecap

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je zvonoliko-konveksan do konveksan, nije ili jedva jasno ispupčen na sredini, površina je ljuskava na sredini, prema rubu je više čekinjasta ili sa stršećim ljuskama, ostaci ovoja nisu prisutni, smeđ, cimetastosmeđ do sivkasto-smeđ, nešto je tamniji na sredini, rub je u mladosti podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-9 cm visok i 2-6 mm debeo, čvrst, valjkast, malo je sužen prema bazi, grubo je ljuskav do nejasno čekinjast na donjoj polovici, na vrhu je sitno pahuljasto-ljuskav, svijetlosmeđ na vrhu, smeđ na sredini, a na donjoj polovici mijenja boju u zelenkasto-plavu ili tamno sivo-zelenu, ponekad je čak i maslinasto-crn na bazi.

Listići: Osrednje su gusti, kasnije su razmaknuti, 30-45 ih dopire do stručka, široki su do 6 mm, nisu ili su jedva trbušasti, prilično su široko prirasli, smeđi do cimetastosmeđi, na kraju su čak i s maslinastim odsjajem, oštrica je resasta do ljuskava, bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične ili u obliku sjemenke graha, glatke, 9.5-13.5 x 5-6 µm, Q = 1.7-2.6, bazidije su 4-sporne, 30-41 x 8-10 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su široko valjkaste do batinaste, tankih stijenki, ponekad su sa smeđim sadržajem, 30-55 x 8-11 µm, caulocistide su prisutne samo na krajnjem vrhu stručka, slične su cheilocistidama; otrusina je tamnosmeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku i na vrhu stručka, na prerezu brzo postaje ružičasto ili svijetlo vinskicrveno, plavkasto-zeleno u donjem dijelu stručka; miris je slab, kiseo sa slatkom komponentom, poput pelargonija, ponekad je neugodan, na ribu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, skupno, u vlažnim šumama, po močvarama i na travnjacima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično vrbom, johom, borom ili smrekom, na tlu siromašnom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po zelenkasto-plavoj boji na donjem dijelu stručka i promjeni boje mesa na prerezu.

JELENSKA CJEPAČA

Inosperma cervicolor (Pers.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: cervus (lat.) = jelen + color (lat.) = boja. Po boji jelenjeg krzna.

Klobuk: 1-5 cm širok, najprije je stožasto-konveksan, zatim je konveksan ili izravnat, nije ili samo nejasno ispupčen na sredini, površina je s kontrastnim, tamnosmeđim ljuskama ili sitnim nakošenim ljuskama na sredini, prema rubu je s prilično grubim ljuskama na oker-smeđoj ili žućkasto-smećkastoj osnovi, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2.5-10.5 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, slabo je zadebljan na bazi, ali može biti i sužen na bazi, na vrhu je pahuljast, prema dolje je vlaknast, prilično grubo na donjoj polovici, kod najmlađih je primjeraka prisutna brzo prolazna koprena, svijetlosmeđ do smeđ, kasnije je s crvenkastim nijansama, osobito na donjoj polovici.

Listići: Osrednje su razmaknuti, 25-60 ih dopire do stručka, malo su debeli, široki su 2-5 mm, usko ili široko prirasli, žućkasto-smeđi do prljavo smeđi, na kraju sa slabom maslinastom nijansom, često su crvenkastih nijansa, oštrica je pahuljasta, bijela, na ozlijeđenim mjestima postaju crveno-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 11-15 x 6.5-8.5 µm, Q = 1.5-2.1, Qe = 1.8, bazidije su 4-sporne, ponekad su sa smeđim sadržajem, 41-49 x 10-12 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su valjkaste do usko batinaste, tankih stijenki, često su s crvenkasto-smeđim sadržajem, 35-60 x 10-15 µm, caulocistide su prisutne samo blizu vrha, slične su cheilocistidama; otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, svijetlokrem, na prerezu ubrzo postane svijetlo crvenkasto-smeđe do vinskicrveno, osobito u stručku; miris je jak, neugodan, na plijesan, podsjeća na stare vinske bačve, a okus je poput mirisa, često je i gorak.

Kemijske reakcije: Meso s gvajakovom tinkturom postane plavo-zeleno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, te po livadama i ravničarskim terenima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crmogoričnim drvećem, obično bukvom, smrekom ili borom, voli vapnenasto tlo. Primjerke na slikama snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Dosta je promjenljivih dimenzija, pa je miris najsigurniji za determinaciju opisane vrste. Bezmirisni primjerci su prepoznatljivi po relativno vitkoj građi i okerasto-smeđem klobuku s kontrastnim, vrlo tamnim ljuskama. Po makroskopskim se osobinama lako zamijeni s Bongardijevom cjepačom (Inosperma bongardii), koja ima izraženije dekoriran klobuk i vlaknasti stručak.