Mallocybe plebeia - created on September 2025 in Boesdal, Denmark by Thomas Kehlet

OBIČNA CJEPAČA

Mallocybe plebeia Bandini, B.Oertel & U.Eberh.

Etimologija: phlebius (lat.) = pučki, običan, prost. Po uobičajenosti i širokoj rasprostranjenosti.

Klobuk: 0.5-3 cm širok, u početku je gotovo kuglast ili zvonolik, kasnije je jastučast, široko konveksan ili raširen, obično je bez grbe, bez ostataka ovoja, površina je obično gotovo glatka do fino pahuljasta ili vlaknasta, u mladosti je s obilnim krem do svijetlooker zastorkom, obično je mutno prljavo oker do oker-smeđ, ponekad je sa slabom crvenkastom nijansom i obično blago pjegav, rub u početku snažno podvijen, kasnije je savijen prema dolje, zatim je izravnat ili izvrnut prema gore.

Stručak: 1-4 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast ili zakrivljen, ponekad se zadebljava prema bazi, u starosti je šupalj, u početku je u cjelosti svijetlokrem s vlaknastim dlačicama, ubrzo je uzdužno crtast ili gladak, samo je slabo pahuljast na samom vrhu, slamnatožut, svijetlooker do svijetlo oker-smeđ, na bazi je bjelkasto baršunast.

Listići: Gusti, oko 40-60 ih dopire do stručka, široko su prirasli, ravni do blago trbušasti, u početku su krem, kasnije su slamnatožuti, svijetlooker sa sivkastom nijansom do oker-smeđi s ili bez crvenkaste nijanse, oštrica je nazubljena, bjelkasta ili boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo bademaste, jajolike, eliptične, ponekad su gotovo trokutaste s gotovo krnjom bazom ili u obliku sjemenke jabuke, vrh je tup, glatke, 7.5-10 x 5-6.5 μm, Q = 1.5-1.9, Qe = 1.7, bazidije su 23-34 x 7-10 μm, uglavnom su 4-sporne, ponekad su 2-sporne i sa sporama do 11.7 μm, cheilocistide su batinaste, jajolike ili kuglaste, ponekad su s gotovo stožastim vrhom, uglavnom su 1-3-4-segmentne, posljednji segment je obično najveći, tankih stijenki, bezbojne, 17-35 x 7-20 μm, pileipellis je sastavljen od epicutisa, s hifama širokim 3-15 μm, prekrivenim smećkastim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, prilično su kratke, višesegmentne, u obliku su cheilocistida, posljednji segment je obično najveći, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđe boje duhana.

Meso: Tanko, u početku je bjelkasto, kasnije vodenasto svijetlooker; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično vrbama, brezama ili topolama, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve cjepače. 

Napomena: Prepoznatljiva je po izostanku ostataka ovoja, oker do oker-smeđem klobuku, gotovo glatkoj do pahuljastoj površini klobuka, glatkim sporama u obliku trokuta ili sjemenke jabuke, uglavnom višesegmentnim cheilocistidama i rastu na vapnenastom tlu, često s vrbama. Ova kombinacija značajki je razlikuje od Mallocybe granulosa, koja ima vunastu do ljuskavu površinu klobuka, uže cheilocistide i dulje segmente caulocistida, te Mallocybe umbrinofusca, koja je s prolaznim ostacima bjelkastog ovoja, često manje glatkom površinom klobuka, većim sporama, te kraćim i užim cheilocistidama.

Mallocybe siciliana - created on October 2015 in Biowide Kjul Strand, Denmark by Thomas Læssøe

SICILIJANSKA CJEPAČA

Mallocybe siciliana (Brugaletta, Consiglio & M.Marchetti) Brugaletta, Consiglio & M.Marchetti

Etimologija: Siciliana (tal.) = sa Sicilije. Po geografskom podrijetlu.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je konveksan, kasnije je spljošten i često s grbicom na ulegnutoj sredini, u mladosti je s prolaznim ostacima žućkasto-bijelog ovoja, koji vremenom obično nestaju, površina je u početku gotovo glatka do baršunasta, s obilnim ostacima ovoja, zatim je baršunasta i vunasta, kasnije se razlaže na ljuske, prvo je žućkast, zatim je žućkasto-oker i na kraju smećkast, rub je prvo podvijen, kasnije je izravnat i često krpast.

Stručak: 1.5-3 cm visok i 2-6.5 mm debeo, valjkast, ponekad je zakrivljen, nekad se širi prema vrhu, u početku je pun, zatim je šupljikav, na kraju je šupalj, vlaknast do vunast, s obilnim je ostacima ovoja koji se sastoji od žućkastih vlakanaca, osobito uočljivih na prstenastoj zoni, na vrhu je često bez ostataka ovoja, boje je klobuka, žućkasto-oker do smećkast.

Listići: Gusti, 35-50 ih dopire do stručka, u zrelosti su malo trbušasti, umjereno su debeli, prirasli, često su račvasti, prvo su žućkasti, svijetlooker, zatim su žućkasto-smeđi, cimetastosmeđi do tamnosmeđi, oštrica je bjelkasta, sitno je ljuskava do fino nazubljena.

Mikroskopija: Bazidiospore su jajolike do eliptične, ponekad su sužene na sredini, s prednje strane su gotovo trokutaste sa zaobljenim vrhom, osrednje su debelih stijenki, oker-smeđe u vodi, glatke, 6.5-9 x 4.5-5.5 µm, Me = 7.8 x 5.1, Q = 1.5-2, Qe = 1.8, bazidije su valjkaste do valjkasto-batinaste, uglavnom su 4-sporne, sa zelenkastim su uljnim kapljama, 20-35 x 6-9 µm, sterigme su duge do 5 µm, subhimenij je slabo izražen, sastoji se od kratkih segmenata, širokih 2-5 µm, hife trame listića su valjkaste do batinaste, uglavnom paralelne, žućkaste, široke 4-15 µm, ponekad su refraktivne i često s kristalnim naslagama, cheilocistide su vrlo guste, kruškolike do široko batinaste s dugim suženeim produžetkom do gotovo kuglaste, srednje debelih stijenki, citoplazma je prozirna pa smećkasta, uglavnom su jednosegmentne, ali i višesegmentne, često s bazalnim kopčama, bez vršnih kristala, 15-35 x 12-20 µm, pleurocistide su odsutne, pileipelis se sastoji od čuperaka malih do velikih, višesegmentnih hifa, segmenti su 20-110 × 10-30 µm, u snopovima, nakošeme do uspravne, valjkaste ili kobasičaste, ponekad su račvaste sa zaobljenim ili zašiljenim vrhom, ponekad su čak i kuglaste, često smećkaste boje s inkrustirajućim, zebrastim površinskim pigmentom, Stipipelis se sastoji od valjkastih, pravilnih hifa, dugih do kratkih, vanjske su tamnosmeđe, široke 3-10 µm, sa stijenkama debelim do 2 µm, s batinastim do nepravilnim segmentima raspoređenim na vanjskom rubu, a unutarnje su široke do 20 µm, s tankim do debelim stijenkama, žuto-oker, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, oker do smećkasto; miris je slab na zemlju ili spermu, osobito kod starijih primjeraka, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, uz obale rijeka, na travnjacima, na aluvijalnim, pjeskovitim, muljevitim i šljunčanim tlima, u simbiozi s vrbom, često u mediteranskom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i sve cjepače. 

Napomena: Karakteristična je po ljuskavom klobuku, stručku dekoriranom grubim kremasto-žućkastim ostacima ovoja i mikroskopski po brojnim cistidama i malim sporama u usporedbi s onima kod drugih vrsta iz roda, s prosječnim Q spora oko 1.8. Slične su slatkogorka cjepača (Inocybe dulcamara), koja ima veće spore, gustolistićava cjepača (Mallocybe myriadophylla), nedavno uspostavljena vrsta, koja ima vrlo guste listiće, prosječno nešto veće spore i raste uz breze, te bjeloresasta cjepača (Mallocybe leucoloma), koja ima obilne i karakteristične ostake bijelog ovoja na klobuku, stručak s bjelkastim uzdužnim vlakancima, velike spore prosječne veličine 10.1 x 5.6 µm s Q od 1.7, a raste ispod vrbe.

Mallocybe terrigena - created on September 2023 in Kalkstrand, Finland by Tapio Kekki

LJUSKAVONOGA CJEPAČA

Mallocybe terrigena (Fr.) Matheny, Vizzini & Esteve-Rav.

Etimologija: terra (lat.) = zemlja + genus (lat.) = podrijetlo, rođen. Po mirisu na zemlju.

Klobuk: 3-6 cm širok, prvo je polukuglast do konveksan, kasnije je spljošten i bez grbice na sredini, u mladosti je s ostacima ovoja, čitava je površina s uraštenim i stršećim ljuskama, koje su gušće na sredini, svijetlooker, smeđ do žuto-narančast, sredina je tamnija, rub je prvo podvijen, kasnije je izravnat i s visećim vlakancima.

Stručak: 3-5 cm visok i 7-10 mm debeo, kratak, zdepast, valjkast, blago je zadebljan na bazi, ispod vjenčića je prekriven brojnim grubim, tamnijim ljuskama na oker osnovi, iznad vjenčića je gladak i žut; s uočljivim je prstenastim pojasom, kojeg čine dlakave ljuske.

Listići: Osrednje su gusti, nisu široki, izmiješani su s lamelulama, prirasli, žućkasti, kasnije su smeđi, oštrica je bjelkasta i blago erodirana.

Mikroskopija: Bazidiospore su jajolike do eliptične, glatke, 9-12 x 5.5-7 µm, Q = 1.4-2, Me = 9.9 × 5.9 µm, Qe = 1.7, bazidije su 2-4-sporne, sa sterigmama dugim 4-5 μm, cheilocistide su 15-30 x 10-16 µm, batinaste; otrusina je smeđa.

Meso: Čvrsto, žućkasto, nepromjenjivo; miriše slabo na zemlju ili plijesan, a okus je neugodan, gorak i trpak.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, često skupno ili busenasto, u miješanim i crnogoričnim šumama, uz puteve, na pješčanim nanosima, u simbiozi s raznim crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem, obično borom ili smrekom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži muskarin.

Napomena: Prepoznatljiva je po dobro definiranom vjenčiću, gustim ljuskama na klobuku i stručku, često skupnom ili busenastom rastu, a dosta podsjećaju na neke vrste iz roda Pholiota. Slične su hrapava ljuskavica (Pholiota squarrosa), koja se razlikuje po uočljivim i dlakavim ljuskama na klobuku, žilavom i vlaknastom stručku, oštrici listića iste boje i gorkom okusu mesa, slatkastogorka (Inocybe dulcamara), koja ima prolazni koprenasti vjenčić i manje spore, tamnorubna cjepača (Mallocybe fuscomarginata), koja ima kuglaste ili široko batinaste cheilocistide, Agardhova cjepača (Mallocybe agardhii), koja je često s trajnim, vlaknastim vjenčićem na stručku, eliptičnim do vretenastim sporama i uglavnom batinastim cheilocistidama, te maljava cjepača (Mallocybe heimii), koja raste na drugačijem staništu, ima prstenastu zonu, valjkaste do vretenaste spore i batinaste do vretenaste cheilocistide.

Pseudosperma amoris - created in on September 2023 in Vestre Kirkegård, København, Denmark by Jørgen Mikkelsen

LJUBAVNA CJEPAČA

Pseudosperma amoris Bandini & B.Oertel

Etimologija: amoris (lat.) = od ljubavi, ljubavni. Po krhkim plodnim tijelima s kojima treba rukovati s ljubavlju.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je gotovo stožast, zatim je stožasto-konveksan ili raširen, u mladosti je bez, a kasnije s manje ili više izraženom grbicom na sredini i ulegnut oko grbice, površina je u mladosti bez ili samo s vrlo slabim bjelkastim ostacima ovoja, često je gola, zatim je fino vlaknasta s vlaknima koja se uglavnom jedva razilaze, ponekad tamnija vlakna djelomično prekrivaju svjetlija, svijetlo slamnatožut, žućkast, zlatnožut do oker, na sredini je često s više ili manje intenzivnom narančastom do crvenkastom nijansom, ponekad je malo crtast prema rubu, rub je prvo podvijen, kasnije je izravnat ili čak izvrnut prema gore.

Stručak: 3-6 cm visok i 2-6 mm debeo, često je prilično debeo, valjkast, često je zakrivljen, ponekad se širi prema bazi, u mladosti je čitav bjelkasto maljav, kasnije je uzdužno crtast, a zatim u potpunosti sitno ljuskav, pahuljast je samo na vrhu, isprva je bjelkast, kasnije je svijetlo slamnatožut.

Listići: Umjereno su gusti, 45-60 ih dopire do stručka, prirasli, isprva su bjelkasti, sa ili bez žućkastog odsjaja, zatim su krem sa žućkastim nijansama i oker u starosti, oštrica je ponekad neravna, resasta, bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, gotovo bademaste do gotovo valjkaste, rijetko su sužene na sredini, na krajevima su tupe, glatke, 9-12.5 x 5-7 μm, Me =10.3 x 6.2 μm, Q = 1.4-2.1, Qe = 1.7, bazidije su općenito 4-sporne, ponekad su 2-sporne, 25-34 × 8-11 μm, ceilocistide su uglavnom valjkaste do usko batinaste, ponekad su jajolike, često su s mnogo kraćim segmentima ispod terminalnog segmenta, tankih stijenki, često su ispunjene gotovo bezbojnim amorfnim uljnim kapljicama, 20-42 x 9-18 µm, pleurocistide nisu uočene, pileipelis se sastoji od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 4-14 μm, inkrustiranih i sa žućkastim pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim do bezbojnim segmentima, caulocistide se nalaze samo blizu vrha, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, lomljivo, bjelkasto; miris je slab, nije na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom ili hrastom, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po svijetloj slamnatožutoj do svijetlo oker boji klobuka, često s narančastim do crvenkastim nijansama na sredini, glatkoj do vlaknastoj površini i potpuno sitno ljuskavom stručku, listićima i stručku iste ili malo svjetlije boje i rastu ispod bjelogoričnog drveća. Primjerci koji su samo žuti bez narančaste nijanse mogle bi se možda zamijeniti sa zlatnožutom cjepačom (Pseudosperma aureocitrinum), koja često raste uz bukvu, klobuk je u mladosti s obilnim bjelkastim ostacima ovoja, a cheilocistide su duže. Kada su primjerci s narančasto-crvenkastim nijansama na sredini, mogu sličiti ljuskavoj cjepači (Pseudosperma squamatum), koja je često većih dimenzija, s kraćim sporama i dužim cheilocistidama. Žućkasta cjepača (Pseudosperma flavellum) je sa žućkastim do oker klobukom s glatkijom površinim i izrazito užim sporama s većim prosječnim Q. Plodna tijela ušiljene cjepače (Pseudosperma rimosum) su obično veća, boja klobuka je više svijetlosmeđa ili žućkasto-smeđa, ali ne intenzivno žućkasta, a površina je s izraženim priraštenim vlaknima.

Pseudosperma arenicola - created in on November 2022 in Le Verdon-sur-Mer, France by Guinberteau Jacques

PJEŠČANA CJEPAČA

Pseudosperma arenicola (R.Heim) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: arena (lat.) = pijesak + cola (lat.) = stanovniik, koji nastanjuje. Po staništu na kojem raste.

Klobuk: 2.5-7 cm širok, isprva je zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je proširen i sa širokom tupom grbicom na sredini, vrlo je rijetko bez grbice, površina je u mladosti je potpuno bijela zbog žućkastih ostataka ovoja koji se dugo zadržavaju i nestaju s vanjske polovice i otkrivaju glatki do sitno vlaknasti pokrov, s vlaknima koja se razilaze, slamnatožut, žućkasto-smeđ do svijetlooker, na sredini je trajno bijel, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna, nije raspucan.

Stručak: 3-7.5 cm visok i 5-13 mm debeo, čvrst, valjkast, zadebljan je na bazi do polugomoljast, gomolj je širok do 18 mm, često je prilično duboko ukorijenjen, na vrhu je gotovo gladak, slabo dlakav do pahuljast, prema dolje je uzdužno vlaknast do gotovo gladak, bijel, kasnije postaje do svijetlo žuto-oker, dok je podzemni dio trajno bijel.

Listići: Gusti, 55-90 ih dopire do stručka, široki su 4-9 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, isprva su bijeli, zatim su sivkasto-žuti do sivkasto-smeđi, bez maslinastih nijansi, oštrica je pahuljasta i bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, gotovo valjkaste ili jajolike, žuto-oker u 3% KOH, glatke, 12-16.5 x 6-8.5 µm, Q = 1.5–2.4, Qe = 1.9, bazidije su batinaste, uglavnom su 4-sporne, 33-50 x 11-15 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su valjkaste, rjeđe su usko trbušaste, tankih stijenki, bezbojne, 40-80 x 10-20 µm, caulocistide su na vrhu stručka, slične su cheilocistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Debelo, vlaknasto u stručku, bjelkasto ili kasnije sa slabom žućkastom nijansom; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studenog, na pjeskovitim terenima i dinama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično puzavom vrbom (Salix repens), topolom ili borom, ali ponekad i bez ikakvog drveća u blizini, a tada je vjerojatno povezana s biljkom pješčanom milavom (Ammophila arenaria).

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Na prilično vlažnim mjestima po dinama, uz puzavu vrbu raste jedan varijetet ušiljene cjepače (Pseudosperma rimosum), koja je manje robusna, ima žućkasto-smeđi klobuk ispod ostataka ovoja, pahuljasti vrhu stručka i prilično jaki miris.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 12.1. Inocybe arenicola var. arenicola

Pseudosperma aureocitrinum - created in on August 2021 in Trelde Vesterskov, Denmark by Jens H. Petersen

ZLATNOŽUTA CJEPAČA

Pseudosperma aureocitrinum (Esteve-Rav.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: aureus (lat.) = zlatni + citrinum (lat.) = limunastožuti, citrusni. Po boji klobuka.

Klobuk: 2.5-6 cm širok, u početku je široko stožast, kasnije je spljošten i s grbicom na sredini, površina je radijalno vlaknasta i raspucana, žućkast do žućkasto-oker.

Stručak: 4-6 cm visok i 4-7 mm debeo, valjkast, sitno je vlaknasto-ljuskav, pahuljast samo na vrhu, bijel.

Listići: Gusti, prirasli, početku su bijeli, zatim su sa žućkastom nijansom, oštrica je bjelkasta i resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične do gotovo valjkaste, s tupim su krajevima, glatke, 9-12 x 6-8, μm, Me = 10.2 x 6.4 μm, Q = 1.4-1.9, Qe = 1.6, bazidije su uglavnom 4-sporne, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su gotovo valjkaste do batinaste ili trbušaste, ponekad su glavičaste, tankih stijenki, 30-70 x 10-20 μm, caulocistide su na vrhu stručka, gotovo su glavičaste, često su nešto veće od cheilocistida, višesegmentne, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen, u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom.

Doba rasta: 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po žućkastom klobuku, slabo raspucanom kod razvijenih primjeraka, isprva bijelim listićima, zatim sa žućkastom nijansom, valjkastom stručku, bijele boje, pahuljastom na vrhu i vlaknastom na ostalom dijelu, nepromjenjivom mesu bez izraženog mirisa, te rastu u bjelogoričnim šumama, ispod bukve.

Pseudosperma conviviale - created in on August 2016 in Vana-Vigala, Estonia by Vello Liiv

DRUŠTVENA CJEPAČA

Pseudosperma conviviale Cervini, Bizio & P.Alvarado

Etimologija: convivum (lat.) = gozba, banket, slavlje, okupljanje ljudi. Po pronalasku tijekom mikološkog izleta organiziranog u Selargiusu.

Klobuk: 3-6 cm širok, u početku je stožasto-zvonolik, zatim je spljošten i s grbicom na sredini, površina je glatka, ljuskavo-baršunasta, na kraju je slabo raspucana i vlaknasta, bez ostataka ovoja, žućkasto-oker s tamnijom, crvenkasto-smeđom sredinom.

Stručak: 5-11 cm visok i 8-12 mm debeo, vitak, valjkast, na vrhu je pahuljasto-ljuskav, ostali dio je vlaknast, bijel do svijetlo žućkasto-oker.

Listići: Prilično su gusti, osrednje su debeli, pravilni, s rijetkim su lamelama, slobodni, u početku su bijeli, zatim su svijetlooker bez maslinastih nijansi, oštrica je bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su jajolike do eliptične, asimetrične, glatke, 9.3-15.4 x 6-9.2 μm, Me = 11.7 x 7.2 μm, Q = 1.5-1.8, Qav = 1.64, bazidije su uglavnom 4-sporne, batinaste, s više uljnih kapljica, s bazalnim kopčama, 32-51 x 10-17 μm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su batinasto-kuglaste, sužene na bazi, 30-73 x 11-23 μm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto; miris je na med, a okus nije izražen. 

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u bjelogoričnim šumama i na rubovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po žuto-oker do žuto-smeđem klobuku, slabo raspucanom kod razvijenih primjeraka, isprva bijelim listićima, zatim oker bez maslinastih nijansi, valjkastom stručku, bijele do oker boje, pahuljasto-ljuskavom na vrhu i vlaknastom na ostalom dijelu, te nepromjenjivom mesu s mirisom na med.

Pseudosperma emberizanum - created in Finland by Martti Moisander

ŽUTA CJEPAČA

Pseudosperma emberizanum Bandini, Weholt & B.Oertel

Etimologija: Emberiza (lat.) = rod ptica strnadica + anum (lat.) = koji pripada, koji se odnosi na. Po žutoj boji mužjaka žute strnadice (Emberiza citrinella).

Klobuk: 2-4 cm širok, u početku je gotovo zvonolik do stožast, kasnije je široko konveksan ili raširen, s više ili manje izraženom šiljastom do širokom grbicom, površina je u mladosti sa slabim ostacima sivkastog ovoja, glatka, ubrzo postaje raspucana do jako vlaknasta prema rubu, otkrivajući svjetliju tramu ispod, slamnatožut, svijetlo zlatnožut ili žućkasto-oker, nekad je nešto tamniji na sredini, a često vremenom znatno izblijedi prema rubu, rub je prvo slabo podvijen ili savijen prema dolje, zatim je ravan ili izvrnut prema gore.

Stručak: 3.5-5 cm visok i 2-4 mm debeo, valjkast, često je zakrivljen, slabo je bjelkasto vlaknast, rijetko je grubo pahuljast na samom vrhu, na donjem je dijelu prljavo bjelkast.

Listići: Gusti, normalno su razmaknuti, oko 40-50 ih dopire do stručka, prirasli, blago su trbušasti, u početku su bjelkasti, zatim su sivkasti sa žućkastom nijansom, oštrica je nazubljena i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo valjkaste ili vretenaste, vrh je gotovo zašiljen do tup, glatke, 10-13 x 4.5-6 μm, Q = 1.6-2.6, Qe = 2.1, bazidije su uglavnom 4-sporne, 28-35 x 8-12 μm, cheilocistide su iglavnom gotovo batinaste, 20-70 x 11-32 μm, pileipellis se sastoji od epicutisa, s hifama širokim 4-12 μm, uglavnom slabo prekrivenih oker-smeđim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistidije su samo na samom vrhu stručka, ponekad se blago šire prema vrhu, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku i stručku; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i parkovima, u simbiozi s raznim vrstama bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po slamatožutom, zlatnožutom do žuto-oker klobukom, glatkoj, raspucanoj do jako vlaknastoj površini klobuka i grubo pahuljastom vrhu stručka. Spore su glatke a cheilocistide batinaste. Raste na vapnenastom tlu ispod bjelogoričnog drveća. Slična je Pseudosperma friabile, koja se razlikuje po dvobojnoj smećkastoj, crvenkasto-smeđoj do tamnosmeđoj boji klobuka i prosječno manjim i širim sporama sa značajno manjim Q.

Pseudosperma flavellum - created in on May 2017 in Lugo, Spain by julian_alonso

ŽUĆKASTA CJEPAČA

Pseudosperma flavellum (Esteve-Rav.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: flavellum (lat.) = žućkast. Po boji klobuka.

Klobuk: 1-3 cm širok, u početku je stožast, zatim je konveksan, kasnije je spljošten i s nejasnom do izraženom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, čak i malo mazava kada je vlažna, prema rubu je nejasno vlaknasta, vlakna nisu ili se jedva razilaze, ostaci ovoja su prisutni na sredini, ponekad nejasno, svijetlooker do gotovo bjelkast na sredini, žuto-oker na vanjskoj polovici, rub je nekad raspucan.

Stručak: 3.5-7 cm visok i 1-3 mm širok, valjkast, na bazi je batinasto zadebljan i širok do 6 mm, površina je dlakavo-pahuljasta na vrhu, prema dolje je uzdužno vlaknasta, koprena nije prisutna, bjelkast, vremenom postaje žućkast.

Listići: Gusti, široki su 2-4 mm, 40-60 ih dopire do stručka, usko su prirasli, sivkasto-žuti, oštrica je resasta i nešto svjetlija do bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, tupe do gotovo zašiljene na krajevima, glatke, 10-12 x 4-6 μm, Q = 1.6-2.3, Qe = 1.8, bazidije su 4-sporne, 28-42 x 9-13 μm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su valjkaste, nikada nisu batinaste ili trbušaste, tankih stijenki, prozirne, 50-90 x 8-14 μm, caulocistide su samo na vrhu stručka, slične su cheilocistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto u klobuku, blago žućkasto u stručku; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u svim tipovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično bukvom, lijeskom, topolom ili smrekom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Teško se determinira bez mikroskopske analize.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 11.1. Inocybe flavella var. flavella

Pseudosperma melliolens - created in on August 2023 in Vegebjerg, Denmark by Thomas Læssøe

MEDNA CJEPAČA

Pseudosperma melliolens (Kühner) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: mel (lat.) = med + olens (lat.) = koji miriše. Po mirisu mesa.

Klobuk: 3-6 cm širok, u početku je stožasto-zvonolik, zatim je spljošten i sa širokom, jedva vidljivom tupom grbicom na sredini, površina je glatka, vlaknasta, ubrzo se raspucava, ujednačeno je smeđ do tamnosmeđ.

Stručak: 4-8 cm visok i 8-12 mm debeo, vitak, valjkast, blago je zadebljan na bazi, pahuljast na vrhu, ostali dio je vlaknast, bjelkast.

Listići: Umjereno su razmaknuti, debeli, slobodni, nepravilni, u početku su bijeli, zatim su više ili manje maslinasti, ponekad su žuto-smeđe prošarani, oštrica je bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su jajolike, eliptične do oblika graha, asimetrične, glatke, 10-13 x 5.5-7 μm, Me = 11 x 6 μm, Q = 1.7-2, Qav = 1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, batinaste, s više uljnih kapljica, s bazalnim kopčama, 24-38 x 12-14 μm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su promjenjive, uglavnom su batinaste, 32-55 x 8-16 μm, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, dosta su varijabilne, gotovo valjkaste do batinaste, 22-52 x 6-14 μm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto; miris je na med, a okus nije izražen. 

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u bjelogoričnim šumama i na rubovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po vitkom izgledu, srednjoj veličini, tamnosmeđem klobuku, odsustvu ovoja, listićima često s maslinastim nijansama, mirisom na med i prosječnim Q spora od 1.8. Slična je društvena cjepača (Pseudosperma conviviale), koja ima baršunasto-ljuskavu površinu klobuka i potpunu odsutnost ostataka ovoja. 

Pseudosperma perlatum - created in Finland by Martti Moisander

VELIKA CJEPAČA

Pseudosperma perlatum (Cooke) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: perlate (lat.) = vrlo široko. Po velikim dimenzijama.

Klobuk: 3.5-10 cm širok, jako mesnat, prvo je stožast, zatim se raširi i tupo ispupči na sredini, površina je lagano mazava po vlažnom vremenu, radijalno vlaknasta, prema rubu je sitno vlaknasta i raspucana, žuto-smeđ ili smeđ, na sredini je nešto tamnije tamnosmeđe boje, rub je u mladosti podvijen, kasnije je rascijepan.

Stručak: 6-10 cm visok i 1-1.5 cm debeo, pun, nije gomoljast, jedva je zadebljan i zakrivljen na bazi, u mladosti je bjelkast do žućkast i često s ljubičastom nijansom, u starosti je smećkast, ljubičasta nijansa se izgubi, na bazi je manje ili više vlaknast.

Listići: Gusti, trbušasti, skoro su slobodni, slabo su prirasli na stručak, najprije su bjelkasti, kasnije su sivkasto-smeđi, oker-smeđi ili cimetastosmeđi, oštrica je bijela i resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do oblika graha, glatke, 9.5-13 x 6-8 µm, Q = 1.5-2.1, Qe = 1.7, cheilocistide su 35-65 x 10-20 µm, batinaste; otrusina je smeđa ili sivo-smeđa.

Meso: Bjelkasto do žućkasto, u stručku je smećkasto; miriše na spermu ili zemlju, a okus je lagano gorkast i također na zemlju.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u svim tipovima šuma, po šumskim stazama, parkovima, livadama i na muljevitom tlu, te po vlažnim i tamnim mjestima, u simbiozi s raznim vrstama bjelogoričnog i crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Izrazito je lijepa cjepača, smeđa površina klobuka je crtasta, a listići su svijetliji pa poslije boje klobuka, smećkasti. Stručak je s ljubičastom nijansom, ali se ta boja poslije izgubi.

Pseudosperma permelliolens - created in on August 2023 in Åsevang, Denmark by Thomas Kehlet

JAKOMIRISNA CJEPAČA

Pseudosperma permelliolens (Carteret & Reumaux) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: per (lat.) = vrlo, jako, potpuno + mellio (lat.) = med + -olens (lat.) = mirisati. Po mirisu mesa.

Klobuk: 3-7 cm širok, u početku je stožast do konveksan, zatim je spljošten i tupo ispupčen na sredini, površina je glatka do naborana, u mladosti je s obilnim ostacima bjelkastog ovoja, kasnije je radijalno vlaknasta i rapucana, svijetlo slamnatožut do oker-smećkast, rub je krpast od ostataka zastorka.

Stručak: 4-8 cm visok i 5-8 mm debeo, valjkast, batinasto je zadebljan na bazi, uzdužno je vlaknast, bijel.

Listići: Gusti, prirasli, u početku su bijeli, zatim su oker pa maslinasto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do valjkaste, glatke, 9.5-15.5 x 5-8 µm, Q = 1.5-2.4, Qe = 1.9, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su uglavnom batinaste, 35-85 x 10-25 μm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto; miris je slab na med, a okus nije izražen. 

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, u bjelogoričnim šumama i na rubovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Opisana je vrsta uspostavljena 2017. godine, a karakteristična je po mirisu na med, obilnom bijelom ovoju na klobuku, maslinasto-smeđim listićima u zrelosti i srednje velikim sporama. Slična je medna cjepača (Pseudosperma melliolens), koja raste u crnogoričnim šumama, ispod smreke.

UŠILJENA CJEPAČA

Pseudosperma rimosum (Bull.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: rimosus (lat.) = raspucano, pukotina, rascjep. Po izgledu površine klobuka.

Engleski naziv: Split Fibrecap

Klobuk: 2-8 cm širok, u mladosti je zvonolik ili stožast i bez grbice, ubrzo je raširen, zatim je konveksan ili izravnato-konveksan, na kraju čak i izravnat, s tupom do gotovo šiljastom grbicom, površina je isprva bez ili samo s kratkotrajnim žućkastim ostacima ovoja, ponekad je slabo mazava zbog ostataka ovoja, prema rubu je radijalno vlaknasta, vlakna se razdvajaju, s prilično je širokim međuprostorima, dosta je promjenjive boje, od gotovo bjelkaste ili svijetložute zbog ostataka ovoja ili smeđ na sredini i žut do svijetlooker prema rubu ili bjelkast na sredini i smeđ prema rubu, ponekad je čak crvenkasto-smeđ sa žutom osnovom, kasnije je često više žuto-oker do oker-smeđ ili narančasto-smeđ do tamnosmeđ, ponekad je čak i crnkasto-smeđa, općenito je najtamniji i gladak na sredini, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna, često je raspucan i s krpastim ostacima ovoja.

Stručak: 2-12.5 cm visok i 2-11 mm debeo, čvrst, valjkast do slabo batinato zadebljan na bazi, rijetko je s obrubljenim gomoljem s resastim rubom, nekad je ukopan u zemlji, nekad je uvijen, pahuljast na vrhu ili vunasto-dlakav na gornjem dijelu, ponekad samo nejasno, prema dolje je uzdužno bijelo vlaknast, koprena je prisutna samo u mladosti, vrlo brzo nestaje, ne ostavljajući tragove na stručku, bjelkast, ponekad je žut, vremenom i rukovanjem postaje žućkast ili žućkasto-smeđ, ali podzemni dio ostaje bijel, ponekad čak postaje tamnosmeđ, ponekad skoro ne mijenja boju.

Listići: Često su gusti do vrlo gusti, 40-115 ih dopire do stručka, široki su 1.5-8 mm, vrlo su uski do trbušasti, usko su prirasli do gotovo slobodni, u mladosti su bijeli, sivkasti do žućkasti, ponekad su intenzivnije žuti, zatim su sivkasto-žuti do žuto-oker, na kraju su žuto-smeđi do žuto-maslinasto-smeđi, gotovo uvijek su s izraženim maslinastim nijansama u starosti, ponekad su žuto-smeđi na ozlijeđenim mjestima, oštrica je nazubljena, pahuljasta, bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 9.5-12.5 x 6-7 µm, Q = 1.5-2.3, Qe = 1.8, bazidije su često zadebljane na vrhu, 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 26-44 x 10-15 µm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su široko valjkaste do gotovo trbušaste ili batinaste, tankih stijenki, ponekad su sa žućkasto-smeđim sadržajem, 28-80 x 9-23 µm, caulocistide su u nakupinama na vrhu stručka, slične su cheilocistidama (kada je vrh stručka pahuljast) ili s dugim lančanim dlačicama sa cheilocistoidnim završnim segmentom (kada je vrh stručka vunasto-dlakav) ili kao mješavina oba tipa, pileopelis se sastoji od rijetkih ili brojnih refraktivnih hifa sa žuto-smeđim sadržajem (cromushrooms: bazidiospore su (9.5) 10 - 12.1 (13.1) × (5.5) 5.9 - 7 (7.3) µm, Q = (1.4) 1.6 - 1.8 (2.1), N = 168, Me = 11 × 6.5 µm, Qe = 1.7, bazidije su 26.4-35.8 × 9.1-13.2 µm, N = 12, cheilocistide su 29-56 × 10-26 µm, N = 28, hife trame listića široke su 3.5-9.5 µm, spojevi segmenata su s kopčama); otrusina je smeđa do sivo-smeđa.

Meso: Bjelkasto do žućkasto ili žućkasto-smećkasto, osobito u stručku; miris nije izražen ili izražen i prilično neugodan, na spermu ili kao kod zelene pupavke (Amanita phalloides) ili podsjeća na žir, a okus je poput mirisa.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studenog, u šumama, parkovima i otvorenim područjima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično borom, smrekom, arišem, cedrom, jelom, bukvom, hrastom, lipom, lijeskom, grabom, brezom, topolom, johom, puzavom vrbom (Salix repens) ili tupolisnom vrbom (Salix retusa). Slike je snimio Danijel Mulc, 4.9.2025., na lokalitetu gradski park u Delnicama, ispod jele, a uzorak je pronašla Helena Petrić, 20.9.2026., na lokalitetu Debelo brdo u Gorskom kotaru.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Sadrži muskarin pa se smatra smrtno otrovnom vrstom. Smrtonosna toksičnost odnosi se na pojedenu količinu. Sadrži oko 0.01% muskarina, a 180 mg (oko 18 g svježih gljiva) po odrasloj osobi je smrtonosno, ali i niže vrijednosti mogu biti i opasne po život.

Napomena: Izuzetno je varijabilna vrsta, a sastoji se od niza varijeteta i formi, od kojih neke imaju prilično konstantne karakteristike, ali se može uočiti i neka sličnost s drugim varijetetima. S obzirom na tu varijabilnost, čini se nemogućim dati formalni, dobro utemeljeni opis i taksonomiju ove vrste. Dio te varijabilnosti karakteristika, kao što su primjerice oblik klobuka i ostaci ovoja, određen je okolišem i stoga bez ikakvog sustavnog značaja. Međutim, čini se da je drugi dio te varijabilnosti genetski određen i načelno bi se mogao koristiti za formalnu podjelu vrste. Zapažanja ukazuju na to da dolazi do neke vrste pomjeranja karakteristika pri čemu se populacije općenito više razlikuju ovisno o geografskoj udaljenosti. Stoga se mikolozima koji rade na lokalnoj razini čini da se mnoge vrste mogu prepoznati, međutim, prepoznavanje takvih vrsta na regionalnoj razini nije održivo. Pregled varijabilnosti karakteristika i korelacije između različitih karakteristika pokazuje sljedeću sliku: oblik klobuka varira od stožastog, s često izraženom, tupom do gotovo šiljatom grbicom, do izravnato-konveksnog ili izravnatog i jedva ispupčenog. Kod posljednjeg slučaja ovoj je obično dobro razvijen, dok je u prvom slučaju ovoj odsutan ili kratkotrajan. Stupanj razvijenosti ovoja djelomično je određen supstratom na kojem primjerci rastu, prilično zbijenim tlom, što rezultira dobro razvijenim ovojem. Primjerci koji rastu na rastresitom tlu obično su dosta stožasti, a inkrustacija pileipelisa (ispod ovoja) postaje obilnija zbog utjecaja veće izloženosti. Često se susreću mladi primjerci koji su čitavi uglavnom svijetložuti, a rastu zajedno sa starijim primjercima kod kojih je ovoj na sredini klobuka nestao i gdje je grbica tamnosmeđa. Takvi svijetli primjerci često se nazivaju Inocybe fastigiata f. argentata. Mogu se razlikovati dva glavna tipa pokrova stručka: pahuljasti vrh, koji se sastoji od nakupina caulocistida, te vunasto-dlakavi vrh, koji se sastoji od lančanih dlačica s cheilocistidioidnim završnim segmentom. Prvi tip se uglavnom susreće kod primjeraka koji su stožasti i izraženo ispupčeni. Pahuljasti vrh stručka općenito se nalazi kod primjeraka koji se pojavljuju u parkovima i drugim staništima pod utjecajem čovjeka i njegovih aktivnosti. Međutim, mogu se susresti mnoge međuvrste između navedenih tipova pokrova stručka. Mnogo je pozornosti posvećeno prisutnosti maslinastih nijansi na listićima kao taksonomskoj značajki. Boja listića ovisi o boji spora, prisutnosti sivkastih i/ili žućkastih pigmenata u mladim listićima i obilju žuto-smeđih refraktivnih hifa u trami listića. Općenito govoreći, može se reći da, što su ove refraktivne hife brojnije, to je izraženija maslinasta nijansa listića. Čini se vjerojatnim da refraktivne hife sadrže olfaktorne tvari, gdje primjerci sa sivim listićima imaju prilično neodređen miris, dok primjerci s izrazito maslinastim listićima imaju prilično jak miris. U suprotnosti sa širokom varijabilnosti makroskopskih značajki nalazi se relativna ujednačenost mikroskopskih značajki. Postoje neke varijacije u veličini spora, te obliku i dimenziji cheilocistida, ali te varijacije nisu povezane s makroskopskim razlikama. Dimenzije spora su prilično konstantne, ali primjerci iz planinskih područja i s obalnih dina, koji su povezani s vrbama, imaju nešto duže i uže spore. Takvi primjerci su po značajkama spora slični pješčanoj cjepači (Pseudosperma arenicola), ali se lako razlikuju po boji klobuka, prilično jako crtastom pokrovu klobuka i izraženom mirisu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 383. Ušiljena cjepača (Inocybe fastigiata (Schff. ex Fr.) Quélet); Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 16. Inocybe rimosa (Bull.: Fr) Kumm.

Pseudosperma salentinum - created in on July 2016 in Tihemetsa park, Estonia by Vello Liiv

SALENTINSKA CJEPAČA

Pseudosperma salentinum Cervini, Bizio & P.Alvarado

Etimologija: Salento (lat.) = poluotok u obliku "pete" talijanske "čizme", koji administrativno pripada pokrajini Apulija (Puglia). Po području pronalaska.

Klobuk: 2-4.5 cm širok, u početku je stožasto-zvonolik, zatim je spljošten i sa širokom, tupom, niskom grbicom na sredini, površina je u mladosti s ostacima ovoja, osobito na rubu, kasnije je glatka, vlaknasta, ubrzo se raspucava i postaje više ili manje izrazito pojasasta, isprva je mednožut, a zatim tamniji na sredini, žuto-smeđ.

Stručak: 4-7 cm visok i 8-10 mm debeo, vitak, valjkast, blago je zadebljan na bazi, baza je nekad prekrivena bijelim ovojem, pahuljasto-ljuskav na vrhu, ostali je dio vlaknast, bijel do žuto-oker.

Listići: Osrednje su razmaknuti i debeli, nepravilni, izmiješani su s brojnim lamelulama, slobodni, u početku su bijeli bez maslinastog odsjaja, zatim su svijetlooker, prošarani su žuto-smeđim mrljama, oštrica je bjelkasta i resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do valjkaste, glatke, 8-13.9 x 3.9-6.5 μm, Me = 10.3 x 5.1 μm, Q = 1.8–2.3, Qe = 2, bazidije su uglavnom gotovo valjkaste do batinaste, uglavnom 4-sporne, s bazalnim kopčama, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su gotovo valjkaste, 31-55 x 6-13 μm, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, gotovo valjkaste, glavičaste, 35-35 x 6-11 μm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto, nepromjenjivo; miris je jak na med, a okus nije izražen. 

Stanište: Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama i po šumskim stazama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, u mediteranskom području.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po vitkom izgledu, malim dimenzijama, mednožutom klobuku s tamnijom, smeđom sredinom, listićima bez maslinastih nijansi, blago zadebljanom stručku, mesu s mirisom na med i prosječnim Q od 2-2.1.

Pseudosperma spectrale - created in on August 2010 in Hullo cemetery, Estonia by Vello Liiv

BLIJEDA CJEPAČA

Pseudosperma spectrale Bandini & B.Oertel

Etimologija: spectralis (lat.) = koji se odnosi na duhove, sablastan, prividan. Po svijetloj boji.

Klobuk: 2-5 cm širok, isprva je gotovo zvonolik, kasnije je stožasto-konveksan, konveksan ili raširen, s manje ili više izraženom širokom grbicom, površina je u mladosti s ostacima bjelkastog ovoja, koji je osobito uočljiv na sredini, glatka, kasnije je uglavnom vlaknasta, bjelkast, krem do slamnatožut, rub je prvo slabo podvijen ili savijen prema dolje, zatim je izravnat ili izvrnut prema gore.

Stručak: 3-8 cm visok i 3-7 mm debeo, uglavnom je valjkast, ponekad je zakrivljen, nekad se zadebljava prema bazi, u početku je gusto prekriven bjelkastim vlaknima, kasnije je uzdužno crtast ili gladak, u početku je bjelkast, kasnije je svijetlo slamnatožut, samo je na samom vrhu bjelkast.

Listići: Gusti, oko 70-90 ih dopire do stručka, ravni do blago trbušasti, prirasli, isprva su bjelkasti, kasnije su sivkasti do žućkasti ili žućkasti do svijetlo slamnatožuti, oštrica je nazubljena i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su usko eliptične, ponekad su gotovo bademaste, bez depresije na sredini, tupog vrha, glatke, 10-15.5 x 6-8.5 μm, Q = 1.4-1.9, Qe = 1.6, bazidije su uglavnom 4-sporne, ponekad su i 2-sporne, 26-40 x 8-13 μm, cheilocistide su gotovo valjkaste, često su glavičaste i ponekad s blago valovitim stijenkama, 35-65 x 10-18 μm, pileipellis se sastoji od epicutisa s hifama širokim 4-14 μm prekrivenim žućkastim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na samom vrhu stručka, višesegmentne, uski, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, bez ili sa žućkastom nijansom; miris slab, blago limunast, ponekad je slab na spermu, a okus nije izražen. 

Stanište: Raste u ljeto i jesen, skupno, na kopnenim dinama, u simbiozi s borovima, na suhim mjestima i vapnenastom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po svijetlom, bjelkastom do slamnatožutom, golom do vlaknastom klobuku, velikim duguljastim, glatkim sporama, često gotovo glavičastim cheilocistidama, te rastu na vapnenastom tlu ispod crnogoričnog drveća. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od Pseudosperma arenicola, koja ima tamniji klobuk, prosječno duže spore, rjeđe gotovo glavičaste i prosječno duže cheilocistide, te ušiljena cjepača (Pseudosperma rimosum), kojoj boja klobuka nikada nije bjelkasta, često je bez sjaja, spore su prosječno kraće, kao i cheilocistide, koje su rijetko gotovo glavičaste. 

Pseudosperma squamatum - created in on September 2024 in Herstedvester, Denmark by Thomas Kehlet

LJUSKAVA CJEPAČA

Pseudosperma squamatum (J.E.Lange) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: squamatum (lat.) = ljuskav, pokriven ljuskama. Po dekoraciji klobuka.

Klobuk: 2-5 cm širok, isprva je stožast, zatim je stožasto-konveksan do izravnato-konveksan, na kraju je izravnat, bez ili s nejasnom grbicom na sredini, na većem dijelu ili na sredini je s prilegnutim ljuskama, rijetko je bez ljuski, prema rubu je radijalno vlaknast, vlakna se slabo razilaze, ostaci ovoja su odsutni ili nejasno prisutni na sredini, smeđ do tamnosmeđ na sredini, prema rubu je svjetliji, do polovice je oker-smeđ, blizu ruba je žuto-oker, ponekad je sa žuto-maslinastim odsjajem, rub nikada nije rascijepljen.

Stručak: 2-6.5 cm visok i 4-8 mm debeo, čvrsta, valjkast do blago proširen prema bazi, na vrhu je dlakavo-pahuljast do sitno vlaknast, prema dolje je gladak do nejasno uzdužno vlaknast, koprena nije prisutna, bjelkast, od baze prema gore postaje žućkasto-oker, oker-smeđ ili smeđ.

Listići: Gusti, 45-75 ih dopire do stručka, široki su 3-5 mm, zaokruženi su uz stručak, usko su prirasli do gotovo slobodni, isprva su žućkasti, zatim su žućkasto-smeđi, na kraju su žuto-maslinasto-smeđi, ponekad su na ozlijeđenim mjestima žuto-smeđi, oštrica je pahuljasta, bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do jajolike, glatke, 8-11 x 5-8 μm, Q = 1.4-1.9, Qe = 1.6, bazidije su pretežno 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 30-37 x 11-14 μm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su valjkaste do valjkasto-batinaste, ponekad su trbušaste, tankih stijenki, prozirne, 35-60 x 10-18 µm, caulocistide su na vrhu slične cheilocistidama, ponekad su vršno izraženije dlakavi, hife pileipelisa su na sredini sa sklerificiranim stijenkama, posebno kod razvijenih primjeraka; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bijelo u klobuku i stručku, ali pomalo oker u kori stručka; miris nije izražen do pomalo kiseo ili čak podsjeća na kiselkaste jabuke, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u bjelogoričnim šumama, parkovima i u travnatim područjima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično topolom, brezom ili johom, na donekle vlažnim mjestima, na glinenastom tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Ponekad se susreću primjerci s gotovo glatkim klobukom. Hife pileipelisa na sredini klobuka nisu ili se jedva sklerificiraju zbog čega se površina klobuka ne razlaže na prilegnute ljuske. Čini se da je ova karakteristika samo odgovor na vlagu. Primjerci s prilično glatkim klobukom se ponekad teško razlikuju od izrazito varijabilne ušiljene cjepače (Pseudosperma rimosum), koja ima izraženiju grbicu, jače radijalno raspucani pokrov klobuka, drugačiji miris i nešto veće spore.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 14. Inocybe squamata J.Lange

Pseudosperma umbrinellum - created in on August 2023 in Geelskov, Denmark by Jacob Heilmann-Clausen

SIVKASOSMEĐA CJEPAČA

Pseudosperma umbrinellum (Bres.) Matheny & Esteve-Rav.

Etimologija: umbrinus (lat.) = tamnosmeđe, sivo-smeđe + -ellum (lat.) = deminutiv, označava nešto manje ili u manjoj mjeri. Po pronalasku tijekom mikološkog izleta organiziranog u Selargiusu.

Klobuk: 2-7.5 cm širok, isprva je stožast, kasnije je izravnat i s izraženom oštrom grbicom na sredini, površina je radijalno vlaknasta, kasnije je obično raspucana, žut, žućkasto-smeđ do crvenkasto-smeđ, smećkast do tamnosmeđ na sredini.

Stručak: 3-6.5 cm visok i 3-6 mm debeo, čvrst, valjkast, zadebljan na bazi, sitno je ljuskav ili čitav prekriven s malim stršećim vlakancima koja su prilegnuta u zrelosti, bijel do krem u mladosti, kasnije je smećkast do smeđ.

Listići: Gusti, 2-4 mm široki, prirasli, bijeli do krem u mladosti, kasnije su žućkasti do smeđi, oštrica je boje lica ili svjetlija, resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do oblika graha, na krajevima su tupe, glatke, 9-18 x 5.5-6.5 μm, Q = 1.5-2.2, Qe = 1.8, bazidije su 4-sporne, batinaste, često su sa žućkastim pigmentom kada su zrele, 29-40 x 11-13 μm, pleurocistide su odsutne, cheilocistide su batinaste do vretenaste, tankih stijenki, 45-65 x 10-16 μm, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, 25-47 x 10-14 μm, slične su cheilocistidama, batinaste do vretenaste, tankih stijenki, hife trame listića su gotovo pravilno raspoređene, prozirne, svijetložute, tankih stijenki, natečene, široke su do 22 μm, pileipelis je cutis koji se sastoji od pravilno raspoređenih, crvenkasto-smeđih, natečenih valjkastih, inkrustiranih hifa, širokih 4-22 μm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, debelo je 1-1.5 mm na sredini klobuka, a ispod grbice 2-2.5 mm, u stručku je vlaknasto, prvo je bjelkasto, kasnije je sa smećkastim odsjajem; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u bjelogoričnim šumama i na rubovima šuma, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, na tlu bogatom hranjivim tvarima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom, jer sadrži muskarin i faloidin.

Napomena: Istraživanja su otkrila da  opisana vrsta sadrži muskarin i faloidin. S visokim sadržajem muskarina, pacijenti otrovani ovom vrstom uglavnom su pokazivali sindrome stimulacije parasimpatičkog živčanog sustava. Iako je sadržaj faloidina nizak, potrebno je posvetiti više pažnje jetrenim i bubrežnim funkcijama pacijenata koji su konzumirali ovu potencijalno smrtonosnu gljivu.

Pseudosperma ushae - created in on August 2024 in Coventry, United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland by Francisco Verenciano

USHINA CJEPAČA

Pseudosperma ushae Bandini & B.Oertel

Etimologija: Usas (sanskrt) = vedska božica zore, koja je jedna od najvažnijih božica u Rigvedi, najstarijem svetom spisu hinduizma. Personifikacija je svitanja, zore, svjetla koje tjera tamu, a opisuje se kao mlada, lijepa žena, obučena u svjetlost, koja svakoga dana rađa Sunce. Često se prikazuje kako sjaji na horizontu, budeći sva živa bića i donoseći bogatstvo i život. Po imenu i svijetloj boji.

Klobuk: 2-4 cm širok, isprva je gotovo zvonolik do stožast, kasnije stožasto izbočen ili raširen, bez ili samo s niskom, širokom grbicom na sredini, površina je čak i u mladosti bez ostataka ovoja, glatka, kasnije ostaje glatka u sredini ili se često lagano raspucava na sitne ljuskice, a prema rubu je fino vlaknasta, svijetle je i intenzivne narančasto-crvenkaste do tamnocrvene boje s narančastom nijansom na sredini, oko grbice je s radijalno raspoređenim sitnim narančasto-crvenkastim ljuskicama, a prema rubu je žuto-oker, žućkast ili gotovo krem, rub je prvo obješen, zatim je iskrivljen, izravnat ili izvrnut prema gore.

Stručak: 3-6 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, često je vrlo ravan, isprva je čitav bjelkast i vlaknast, kasnije je fino pahuljast i ponekad svijetlosmeđ.

Listići: Gusti, oko 60-80 ih dopire do stručka, ravni do blago trbušasti, gotovo su slobodni do prirasli, prvo su bjelkasti, kasnije su sivkasti, sivkasto-žućkasti ili žućkasto-maslinasti, oštrica je nazubljena, bjelkasta ili boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su usko eliptične, gotovo valjkaste do bademaste, tupog vrha, glatke, 8.5-10.5 x 5-6.5 μm, Q = 1.4-1.9, Qe = 1.7, bazidije su uglavnom 4-sporne, ponekad su 2-sporne sa sporama dugim do 11.7 μm, 23-31 x 7-10 μm, cheilocistide su gotovo valjkaste do batinaste, ponekad su deformirane, tankih stijenki, 20-50 x 8-16 μm, pileipelis se sastoji od epicutisa, koji se sastoji od hifa širokih 4-8 μm, prekrivenih smeđim, jasno ograničenim pigmentom, te subcutisa sa širim i svjetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, gotovo su valjkaste, batinaste, jajolike, tankih stijenki, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, lomljivo, bjelkasto; miris nije izražen, nije na spermu, a okus također nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na različitim staništima u simbiozi s vrbama, na prilično vlažnom i vapnenastom tlu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po dvobojnom klobuku, koji je narančast do tamnocrven na sredini i žuto-oker do gotovo krem na vanjskom dijelu, glatkoj do sitno vlaknastoj, ispucanoj površini klobuka, isprva bjelkastim listićima, dugom bjelkastom stručku, glatkim sporama, valjkastim do batinastim cheilocistidama, te rastu na prilično vlažnom vapnenastom tlu uz vrbe. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od Pseudosperma squamatum, koja je s bjelkastim ostacima ovoja, manje živom bojom klobuka, obično ne tamnocrvenom sredinom, u prosjeku nešto većim sporama i staništu ne samo uz vrbe, te Pseudosperma hygrophorus, koja ima glatkiju površinu klobuka, sredinu klobuka koje nije tamnocrvena s narančastom nijansom i sporama koje su u prosjeku duže, ali uže. 

KRUŠKASTA PUHARA

Apioperdon pyriforme (Schaeff.) Vizzini

Etimologija: pyrum ili pirum (lat.) = kruška + formis (lat.) = u obliku, u formi. Po obliku.

Engleski naziv: Pear-Shaped Puffball

Plodno tijelo: 2-8 cm široko, kuglasto ili kruškoliko, glava je kuglasta, stručak je stožast i na osnovi je povezan s debelim bijelim rizomorfima, egzoperidij je sitno zrnast ili bradavičav, poslije može biti mrežasto isprepleten, bijel, zatim postane okerast, a u starosti smećkast, rijetko je s ljubičastom nijansom, na sredini glave pukne ovojnica i kroz otvor se oslobađaju spore, gleba i subgleba su najprije bijele, a u starosti postanu maslinasto-smeđe.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste, glatke, 3.5-4.5 µm (cromushrooms: bazidiospore su (3.2) 3.4 - 3.9 (4.3) × (3) 3.3 - 3.8 (4.1) µm, Q = 1 - 1.08 (1.1), N = 120, Me = 3.7 × 3.5 µm, Qav = 1, bazidije su poput kratke toljage, 9-13 x 3-4.5 µm, bez bazalne kopče); otrusina je maslinasto-smeđa.

Meso: Bijelo, kasnije je žuto-zelenkasto pa tamnosmeđe, mekano; miris je neugodan na plin, a okus je blag.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen u malim skupinama kao saprotrof krupnih drvnih ostataka (grane, panjevi, trupci) različitog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća. Prvu sliku snimio je Neven Ferenčak, a ostale su snimljene 6.10.2026., na lokalitetu Oštrica u Parku prirode Medvednica kod Zagreba.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta vrlo loše kvalitete zbog neugodnog mirisa mesa, ali samo mlada.

Napomena: Lako se prepoznaje jer raste gotovo zbijena s velikim brojem plodnih tijela na gotovo trulim panjevima i trupcima raznog drveća.

Bovista nigrescens - created in Norway by Kirsti Anne Mandal

CRNKASTA JAJAČA

Bovista nigrescens Pers.

Etimologija: Jer teži da postane crnkasta.

Engleski naziv: Brown Puffball

Plodno tijelo: 2-8 cm široko, kuglasto ili malo stisnuto-duguljasto, te gomoljasto, površina je bijela i lagano naborana zbog prisutnosti egzoperidija u mladosti pa nešto glađa, naborana je zbog raspucanosti kožice, poslije crvenkasto-smeđa i crnkasto-smeđa, unutarnja ovojnica (endoperidij) je siva, orifizij se kružno otvori na sredini.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste, 4-6 µm; otrusina je tamnosmeđa do blago ružičasto-smeđa.

Meso (gleba): Bijelo, kasnije je smećkasto, nekad je s laganom ljubičastom nijansom; miris je ugodan, a okus blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla po livadama, pašnjacima, parkovima, svim tipovima šuma, posebno planinskim i uz ceste, na pjeskovitom terenu.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: UVJETNO JESTIVA - Jestiva je vrsta dobre kvalitete, ali samo dok je mlada, odnosno dok je gleba potpuno bijela.

Napomena: Kao i sve vrste iz roda Bovista, ima prilično debelu vanjsku ovojnicu, jasno se odvaja od vanjske površine poput ljuske jaja. Slična je i ispucanoj krumpirači (Scleroderma citrinum), a u mladosti je ista kao olovasta jajača (Bovista plumbea) koja je mnogo veća rastom.