Inocybe rimosobispora - created on September 2022 in Rye Sønderskov, Denmark by Jens Mårbjerg

DVOSPORNA CJEPAČA

Inocybe rimosobispora Bizio, Esteve-Rav. & Contu

Etimologija: rimosus (lat.) = ispucao, ispucan, pun pukotina + bi (lat.) = dva + spora (gr.) =sjeme, spora. Po raspucanom klobuku i 2-spornim bazidijama.

Klobuk: 1.5-3.5 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, zatim je raširen i s tupom, prilično širokom grbicom na sredini, više ili manje je izražena, ali uvijek prisutna, površina je suha, nije vodenasta, kompaktna i pustenasta na sredini, s radijalnim, prilegnutim oker-smeđim do tamnosmeđim vlaknima na svjetlijoj osnovi prema rubu, grubo je pustenasta ili ljuskava, ali nikada izraženo ljuskava, svjetliji i često bjelkast na rubu, bez ostataka ovoja na sredini ili rubu, na sredini je narančasto-smeđ, sivo-smeđ do tamnosmeđ, prema rubu je smeđ do ružičasto-smeđ.

Stručak: 2.5-7.5 cm visok i 2-5 cm debeo, valjkast, nekad je blago proširen na dnu, nije gomoljast, bjelkast, svijetlooker do oker, ponekad je svijetloružičast na gornjoj trećini, obično je pahuljast do polovice, a ponekad do 2/3 dužine, ostaci ovoja su odsutni čak i u mladosti.

Listići: Umjereno su gusti, tanki, prirasli s zupcem do gotovo slobodni, nekad se čak vrlo kratko spuštaju po stručku, bjelkasti do svijetlo krem-sivkasti, zatim su žućkasto-oker i na kraju sivo-smeđi, oštrica je boje lica do bjelkasta, fino je nazubljena.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste, limunaste do oblika sjemenke jabuke, vrlo su promjenjivog oblika, stožaste do tupe na vrhu, sa stijenkama debljine do 0.4 µm, često su izraženo sužene na sredini, vrlo su varijabilnog oblika, glatke, 9-14 x 5-7 µm, Q = 1.7-2.4, Qe = 2, bazidije u batinaste, 2-sporne, rijetko su 1-sporne ili 3-sporne, s dugim su sterigmama dugim do 6 µm, s bazalim su kopčama, 23-28 x 7-10 µm, trama listića sastoji se od paralelnih, valjkastih hifa šiokih 5-10 µm, pleurocistide su 60-80 x 12-16 µm, brojne, valjkaste do vretenaste, rjeđe su oblika boce, s dosta su izraženim vratom, često s vijugavim stijenkama, s rijetkim i krupnim kristalima na vrhu, stijenke su debljine do 3 µm, bezbojne do žućkaste u KOH, cheilocistide su 39-84 x 9-15 µm, rijetke, glatke, često su dosta asimetrične, izmiješane su s brojnim batinastim ili kruškolikim paracistidama, između ova dva oblika je niz prijelaznih oblika, caulocistide su brojne, najviše do gornje 2/3 dužine stručka, slične su cheilocistidama i ispresijecane brojnim cauloparacistidama, pileipelis je sastavljen od nediferenciranog kserocutisa koji se sastoji od valjkastih hifa širokih 3-15 µm, inkrustirane i s površinskim pigmentom, terminalne hife su izduženo batinaste, duge su do 100 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smećkasta.

Meso: Osrednje je debelo, lomljivo, bjelkasto do svijetlooker, na prerezu je nepromjenjivo; miris je slab, na spermu, osobito na prerezu, a okus je blag.

Stanište: Raste u jesen, od kolovoza do studenog, pojedinačno ili u malim skupinama, u simbiozi s bjelogoričnim drvećem, obično hrastom, prividno na tlu izmiješanom sa trulim drvnim ostacima, uvijek na kiselom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Rod cjepača (Inocybe) su općenito ektomikorizni simbionti. Međutim, čini se da ovo pravilo ima i iznimke, jer određene vrste mogu, pod određenim uvjetima, biti saprotrofi. Opisana vrsta raste na čistinama ispod hrasta, na više ili manje zakopanim trulim drvnim ostacima, što navodi na pomisao da se može definirati kao saprotrofna vrsta. Međutim, bolje se ne zalijetati s takvim brzopletim zaključcima, jer je ta tvrdnja prije svega nedokazana. Prepoznatljiva je po stručku koji može, ali i ne mora biti s blagom ružičastom nijansom na vrhu, listići su prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku, a meso miriše na spermu ili nije izražen. Mikroskopski dosta stabilnijih značajki, ima 2-sporne bazidije, a oblik i veličina spora i cistida su prilično konstantni. Zbog odsutnosti koprene, jednostavnih i nepromjenjivih boja i uglavnom pahuljastog, negomoljastog stručka pripada sekciji Splendentes. Naknadno svrstavanje u jedne od podsekcija sekcije Splendentes vrlo je problematično zbog toga što su neka plodna tijela s blagom ružičastom nijansom na gornjem dijelu stručka. Bon definira podsekciju Phaeoleucinae kao onu s neružičastim stručkom, a podsekciju Subbrunneinae kao onu s ružičastim stručkom, u kojoj se nalazi nekoliko vrsta s isprva bijelim, a zatim blago ružičastim stručkom. Među njima se ističe bademova cjepača (Inocybe hirtella). Ako koristimo iste kriterije kao Bon, opisana vrsta bi trebala biti smještena u podsekciju Subbrunneinae, ali jasno je da se ona zbog dosta promjenjivih značajki može smjestiti i u jednu i u drugu od dvije razmatrane podskupine. Teškoća u definiranju boje u konačnici povećava rizik od subjektivne procjene, koja ima dosta loše posljedice. Opisana vrsta bi se također mogla smatrati 2-spornom manifestacijom raspucane cjepače (Inocybe pseudodestricta), koja je makroskopski jako slična, međutim razlikuje se po ujednačeno obojenom crvenkasto-smeđem klobuku, žućkastim listićima, robusnijem stručkom, bijelo-oker i intenzivno ružičasto-ljubičastom vrhu stručka, s bijelom bazom, kraćim i širim cheilocistidama i caulocistidama prisutnim samo na gornjoj šestini dužine stručka. Cjepače s 2-spornim bazidijama su prilično rijetke. Postoje brojne vrste koje mogu imati bazidije s 1, 2 ili 4 spore, međutim, obično su povezane s određenim ekstremnim ekološkim situacijama, kaoš to su rast u planinskim područjima ili u zimskom razdoblju. Samo opisana vrsta i dva 2-sporna varijeteta tamne cjepače (Inocybe fuscidula) i bademove cjepače posjeduju uglavnom ili isključivo 2-sporne bazidije, barem među svim opisanim vrstama u Europi.

Inocybe rivierana - created on August 2015 in Koovi, Estonia by Vello Liiv

PRIMORSKA CJEPAČA

Inocybe rivierana Bandini & B.Oertel

Etimologija: Po imenu mjesta gdje je prvi put pronađena, koje su mještani nazivali Riviera.

Klobuk: 1-2.5 cm širok, isprva je gotovo stožast, zatim je široko konveksan do proširen, s velikom je grbicom na sredini, kasnije je ulegnut oko grbice, površina je bez ostataka ovoja, prvo je gola, zatim je sitno bradavičava, osobito u sredini, prema rubu je sitno bradavičava do sitno ljuskava, ponekad je i razložena na vrlo sitne ljuske, bez ostataka koprene, crvenkasto-smeđ do tamno crveno-smeđ, obično je nešto tamniji na sredini, rub je u mladosti uglavnom podvijen ili obješen, kasnije je izravnat do izvrnut prema gore.

Stručak: 1.5-3 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, nekad je blago zakrivljen, u mladosti je bjelkasto dlakav, kasnije je uzdužno crtast ili gol, grubo je pahuljast na gornjoj trećini stručka, te rijetko i ispod sredine stručka, isprva je bjelkast, ubrzo je svijetlo slamnatožut do svijetlosmeđ.

Listići: Gusti do malo razmaknuti, 35-45 ih dopire do stručka, debeli, usko su prirasli, trbušasti, isprva su bjelkasti do sivkasti, kasnije su sivkasto-smeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su uglavnom široko bademaste do eliptične, na jednom kraju su gotovo zašiljene do tupe, glatke, 9-12 x 5.5-7.5 μm, Me = 10.2 x 6.4 μm, Q = 1.3–1.9, Qe = 1.6, bazidije su 2-4-sporne, 23–28 × 7–10 μm, oštrica listića je sastavljena od cheilocistidija i brojnih bezbojnih, glavičastih do valjkastih, ponekad lančanih, paracistida s tankim stijenkama, pleurocistide su 55-90 x 10-16 μm, uglavnom su izduženo i usko valjkaste, ponekad su glavičaste, bez vrata, na vrhu su općenito široke, bez ili samo s kratkim stalkom na bazi, vršno su obično s kristalima, stijenke su debljine do 2 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, cheilocistide su sličnog izgleda i veličine, pileipelis je sastavljen od epicutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 5–12 μm, inkrustiranih i s tamnosmeđim pigmentom, subcutis je sa širim i svijetlim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne na gornjoj trećini stručka, ali uglavnom, iako rijetko, i na donjoj polovici, 50–85 × 10–15 μm, obično su valjkaste, bez vrata i samo s kratkim stalkom na bazi, obično su s vršnim kristalima, stijenke su debljine do 1.5 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, izmiješane su s brojnim glavičastim do gotovo kuglastim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto, osušeno je tamnosmeđe s crvenkastom nijansom u klobuku, a u stručku iste boje ili malo svjetlije, ne pocrni; miris je na spermu ili slabo aromatičan, barem na prerezu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, uz obale potoka i rijeka, te u šumama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, često u priobalnim područjima.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po crvenkasto-smeđoj i vremenom sitno bradavičavo-ljuskavoj površini klobuka, razmaknutim i debelim listićima, grubo naboranom stručku u gornjoj trećini, rijetko i ispod sredine, glatkim sporama, prilično dugim i valjkastim cheilocistidama s nezadebljanim stijenkama, te pleurocistidama veličine 56-91 x 10-16 μm. Po kombinaciji se navedenih značajki razlikuje od drugih sličnih smeđih vrsta, kao što su tamnosmeđa cjepača (Inocybe obscurobadia), koja ima manje spore i jasno kraće cheilocistide s često gotovo glavičastim vrhom, te Katalonska cjepača (Inocybe catalaunica), koja ima obilne bjelkasto-sivkaste ostatke ovoja, često baršunastiju ili baršunasto-vunastu površini klobuka i manjr sporr, sivoovojna cjepača (Inocybe griseovelata), kojatakođer ima gotovo valjkaste cheilocistide, ali obično sa nezadebljanim stijenki, te sivkaste ostatke ovoja i često ružičastu nijansu blizu vrha stručka, te Inocybe grusiana, koja ima sivkaste ostatke ovoja, te cheilocistide, koje su gotovo trbušaste ili u obliku boce.

Inocybe rivularis - created on August 2025 in Soleggen, Lom, In, Norway by Perry Gunnar Larsen

POTOČNA CJEPAČA

Inocybe rivularis Jacobsson & Vauras

Etimologija: rivulus (lat.) = potočić. Po staništu.

Klobuk: 1.5-7.5 cm širok, isprva je stožast, zatim je spljošteno-zvonolik do spljošten, često je izraženo grbav na sredini, površina je ljepljiva kada je vlažna, ponekad je s prilično obilnim ostacima ovoja, glatka na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, žuto-smeđ, smeđ, crvenkasto-smeđ do tamnosmeđ, često je svjetliji ili iste boje prema rubu, rub se vremenom raspucava.

Stručak: 2-12 cm visok i 4-12 mm debeo, valjkast, batinasto ili gomoljasto zadebljan na bazi, gomolj nije obrubljen, bijelo pahuljast na vrhu, ispod je uzdužno crtast, sjajan, koprena je prisutna u mladosti, brzo je prolazna i bez ostataka, isprva je potpuno bijel ili slabo crvenkast prema vrhu, zatim je žuto-smeđ, brzo postane žućkast, ponekad je crvenkast do crvenkasto-smeđ prema vrhu.

Listići: Gusti do slabo razmaknuti, široki su 2–9 mm, gotovo su trbušasti, prirasli, isprva su sivkasti, zatim su sivkasto-smeđi, žućkasto-sivi do smeđi, oštrica je glatka, bjelkasta ili boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su usko eliptične do višekutne, grbave, sa 6-11 tupih, nejasnih do širokih grbica, 9-13.5 x 6.5-9 µm, Me = 11.1 x 7.8 µm , Q = 1.2-1.8, Qe = 1.35-1.6, bazidije su batinaste, 4-sporne, 28-42 x 10-16 µm, pleurocistide su prilično brojne, trbušaste, umjereno zadebljane do tupe na vrhu ili s kratkim do dugim bazalnim stalkom, s umjereno su zadebljanom stijenkom, debljine do 2-3 µm na proširenom dijelu i do 4 µm na vrhu, gotovo bezbojne do svijetložute, često su s vršnim kristalima, 50-90 x 14-33 µm, cheilocistide su rijetke, prilično su slične pleurocistidama, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, prema dnu su rijetke, prilično su nepravilne, sa zadebljanim stijenkama, duge su do 90 µm, pileipelis se sastoji od inkrustiranih, smeđih hifa, širokih 6-31 µm; otrusina je oker-smeđa do smeđa.

Meso: Tanko, bijelo, sivkasto do žućkasto-smeđe u klobuku, u stručku je bijelo, djelomično žućkasto, crvenkasto do svijetlo crvenkasto-smeđe, u dnu je bijelo; miris i okus su na spermu, osobito na prerezu.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, pojedinačno ili u malim skupinama, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, johom ili brezom, obično u tresetnoj mahovini (Sphagnum).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po neobrubljenoj gomoljastoj bazi stručka, kopreni u mladosti, caulocistidama na vrhu stručka i grbavim sporama.

Inocybe rufoalba - created on June 2019 in Bimose, Sorø, Denmark by Thomas Kehlet

SLABUNJAVA CJEPAČA

Inocybe rufoalba Sacc.

Etimologija: rufus (lat.) = crvenkast, riđ + albus (lat.) = bijel. Po kontrastu između tamnije sredine i svjetlijeg ruba klobuka.

Engleski naziv: Pineling Fibrecap

Klobuk: 1.5-3 cm širok, isprva je konveksan do stožasto-zvonolik, kasnije je raširen i ispupčen na sredini, površina je radijalno vlaknasta, prekrivena je bijelim ostacima ovoja, smeđ, prema rubu je svjetliji, rub je podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 3-5 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, ponekad je s obrubljenim gomoljem na bazi, čitav je pahuljast, bjelkast, kasnije je često smećkast, na vrhu je obično bijel.

Listići: Razmaknuti, široki su do 4 mm, prirasli, kremasti, kasnije su smećkasti do maslinasto-smeđi, oštrica je glatka i bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, nepravilno višekutne, izraženo grbave, 6.5-8.5 x 4-5.5 µm, Q = 1.2-1.8, Qe = 1.5, bazidije su 4-sporne, 24-30 x 7.5-9.5 µm, pleurocistide su 59-80 x 17-20 µm, vretenaste do oblika boce, s izduženim su stalkom na bazi, sa stijenkama debljine do 2.5 µm na vrhu, s često žuto-smeđim sadržajem s 10% amonijevim hidroksidom (NH4OH), s kristalima na vrhu, cheilocistide su veličinom i oblikom slične pleurocistidama, izmiješane su s vretenastim paracistidijama, caulocistide su veličinom i oblikom slične pleurocistidama, izmiješane su s raspršenim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris je neugodan na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, od travnja do svibnja, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično vrbom ili johom, na vlažnim mjestima, u mahovini.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Pripada sekciji Petiginosae, a karakteristična je po relativno malim, višekutnim sporama i vretenastim pleurocistidama sa smeđim sadržajem. Srodna je sa sivorubnom cjepačom (Inocybe petiginosa), koja se razlikuje po tamnijoj boji klobuka, ljuskavoj i raspucanoj površini, većim pleurocistidama i manje grbavim sporama. Inocybe ambigua se jasno razlikuje po malim, pravokutnim sporama bez izraženih grbica u kombinaciji s vretenastim pleurocistidama, izuzetno tankih stijenki i sa smeđim sadržajem.

Inocybe rufuloides - created on December 2023 in Cuenca, Spain by Javier Marcos Martínez

LAŽNA LISIČJA CJEPAČA

Inocybe rufuloides Bon

Etimologija: rufus (lat.) = crvenkast, riđast + -oides (lat.) = nalik na, sličan. Po sličnosti s lisičjom cjepačom (Inocybe rufula).

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je zvonolik, zatim je konveksan, kasnije je izravnato-konveksan, na kraju je gotovo izravnat i često nejasno grbav na sredini, grba je ponekad izražena, površina je gotovo glatka do blago pustenasta na sredini, prema rubu je prilično grubo radijalno vlaknast, vlakna se ne razdvajaju ili se samo malo razdvoje, na rubu je ponekad s pukotinama, na kraju je sa stršećim ljuskama, osobito na vanjskoj polovici, ostaci ovoja su uglavnom izraženi, osobito na sredini, zbog čega je klobuk sa sivkastom nijansom, ponekad je odsutan, tamnosmeđ na sredini, nešto je svjetlije smeđ do narančasto-smeđ na vanjskoj polovici, rub je u mladosti podvijen, ubrzo se izravna, nije resast.

Stručak: 1.5-4.5 cm visok i 2.5-6 mm debeo, čvrst, valjkast, batinasto je zadebljan na bazi, nije izraženo gomoljast, krajnji vrh je nejasno pahuljast ili dlakavo-pahuljast, prema dolje je uzdužno bijelo vlaknast, vlakna nestaju pri rukovanju, koprena je prisutna u mladosti, kasnije je bez tragova, smeđ do narančasto-smeđ, najizraženije na gornjoj polovici stručka, donja je polovica svjetlija, blizu baze je gotovo bjelkast.

Listići: Umjereno su gusti, 30-50 ih dopire do stručka, široki su 4-8 mm, uočljivo su trbušasti, prilično su široko do usko prirasli, svijetlo sivkasto-žuti u mladosti, zatim su smeđi, na kraju su tamnosmeđi, oštrica je resasta do gotovo ljuskava, bijela do gotovo boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, na jednom su kraju gotovo tupe do nejasno stožaste, donekle su debelih stijenki, glatke, 9.5-13 x 5.5-7 µm, Q = 1.4-2.1, Qe = 1.7, bazidije su pretežno 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, 30-38 x 9-12 µm, pleurocistide su valjkasto-batinaste, batinaste, vretenaste ili trbušaste, manji dio je oblika boce, debelih stijenki, debljine do 2 µm, žutih stijenki, na vrhu su s kristalima, prilično su rijetke, 35-70 × 10-20 µm, cheilocistide su slične pleurocistidama, rijetke, paracistide su batinaste, tankih stijenki, debljine do 2 µm, bezbojne, prilično su brojne, caulocistide su odsutne ili prisutne na krajnjem vrhu stručka, na 1/10 dužine, slične su cheilocistidama i pomiješane s cauloparacistidama, prema dolje se pretvaraju u prilično usku zonu donekle izraženih caulocistoidnih hifa; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bijelo u klobuku, crveno-smeđe u gornjem dijelu stručka, osobito u kori; miris i okus su na spermu.

Stanište: Raste u proljeće, od travnja do svibnja, ispod primorskog bora (Pinus maritima), na pješčanim nanosima i dinama, u mediteranskom području.

Doba rasta: 4, 5

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po bogato dekoriranoj površini klobuka, crveno-smeđoj nijansi u gornjem dijelu stručka i staništu.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 30.1. Inocybe rufuloides var. rufuloides

Inocybe rupestris - created on August 2021 in Fokstua E, Fåksåi S, Norway by Katriina Bendiksen, University of Oslo

STJENOVITA CJEPAČA

Inocybe rupestris J.Favre

Etimologija: rupes (lat.) = stijena, hridina + -estris (lat.) = označava pripadnost ili mjesto rasta. Po staništu na kojem raste.

Klobuk: 5-12 mm širok, isprva je stožast, kasnije je izravnat i ispupčen na sredini, slabo je pustenast na sredini, prema rubu je sitno ljuskav, crveno-smeđ do tamnosmeđ.

Stručak: 1-1.5 cm visok i 2-3 mm debeo, čvrst, valjkast, pahuljast na vrhu, ispod je vlaknast, koprena nije prisutna, smeđ, nešto je svjetliji od klobuka.

Listići: Razmaknuti, nisu gusti, oko 30 ih dopire do stručka, široki su oko 3 mm, usko su prirasli, sivkasto-smeđi, oštrica je glatka i iste boje.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, često su s papilom na jednom kraju, bez kličnog otvora, glatke, 8-11 x 5-6 µm, Me = 9.1 x 5.4 µm, Q = 1.5-1.9, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 29-36 x 7-9 µm, pleurocistide su 49-66 x 14-18 µm, usko do široko valjkaste, ponekad su valjkasto-batinaste, žutih i debelih stijenki, debljine do 3 µm, s vršnim su kristalima, prilično su česte, cheilocistide su slične pleurocistidama, nisu brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, na vrhu stručka su rijetke caulocistide, a slične su cheilocistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris je na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto, od srpnja do kolovoza, u simbiozi s puzavim vrbama, topolistnom vrbom (Salix retusa) i mrežičastom vrbom (Salix reticulata), na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po valjkastim pleurocistidama i sporama s papilom na jednom kraju.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 43. Inocybe rupestris J.Favre

Inocybe salicis - created on August 2014 in Odderholm, Denmark by Jens Mårbjerg

VRBOVA CJEPAČA

Inocybe salicis Kühner

Etimologija: Salix (lat.) = vrba. Po staništu.

Klobuk: 1-3 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, zatim je izravnato-konveksan i s više ili manje oštrom grbicom na sredini, površina je radijalno vlaknasta, žuto-smeđ do crvenkasto-smeđ, svjetliji je prema rubu, rub dugo vremena podvijen, kasnije je izravnat i više ili manje ispucan.

Stručak: 3-4.5 cm visok, valjkast, na bazi je s malim gomoljem, pahuljast do polovice, bjelkast, zatim je žućkasto-oker do oker.

Listići: Prilično su razmaknuti, izmiješani su s lamelulama, prirasli, bjelkasti, zatim su svijetlo sivkasto-krem, na kraju su smećkasti, oštrica je svjetlija i fino resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su grubo grbave, nepravilne, sa 6-11 prilično malih, šiljastih grba, 10-11.5 x 7.5-9 µm, Q = 1.2-1.6, Qe = 1.4, cheilocistidije su vretenaste do oblika boce, 61-78 × 14-21 µm, reakcija stijenki s amonijakom je slaba, sa stijenkama su debljine 3-4 µm, izmiješane sa s gotovo kuglastim do batinastim paracistidama, pleurocistide su slične cheilocistidama, 50-75 x 15-20 μm, oblika boce, sa stijenkama debljine do 4 µm, caulocistide su prisutne na čitavom stručku, brojnije su na gornjoj polovici, a sve su rjeđe prema bazi, uglavnom su s kristalima na vrhu, izmiješane su s gotovo kuglastim do batinasto-kruškolikim cauloparacistidama, pileipelis je s inkrustiranim, prilegnutim hifama, širokim 5.2-11.2 µm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, bjelkasto u klobuku, crvenkasto-oker u stručku; miriše na gljive, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, uz rijeke i potoke, u simbiozi s crvenom vrbom (Salix purpurea).

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po vrlo malim dimenzijama, crvenkasto-oker mesu u stručku, grbavim sporama i rastu uz vrbe.

Inocybe sambucella - created on September 2021 in Nibe Møllerne, Denmark by Erik Arnfred Thomsen

MALA BAZGOVA CJEPAČA

Inocybe sambucella G.F.Atk.

Etimologija: sambucina (lat.) = bazga + -ella (lat.) = umanjenica. Po mirisu i veličini.

Klobuk: 2-5 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je spljošteno-konveksan do spljošten i s tupom grbicom na sredini, površina je suha, gotovo svilenkasta, gola, bez dlačica, radijalno raspucana prema rubu, bjelkast, krem do žut.

Stručak: 3-5 cm cm visok i 4-6 mm debeo, valjkast, pun, pahuljast na vrhu, ispod je uzdužno vlaknast i crtast, koprena je isprva opsežna i prolazna, bijel.

Listići: Umjereno su gusti, prirasli, bjelkasti, zatim su krem u zrelosti, oštrica je resasta i bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su jajolike do eliptične, glatke, 7-10 x 4-6 μm, Q = 1.4-1.9, Qe = 1.6, bazidije su batinaste, 4-sporne, s bazalnik kopčama, cheilocistide su osrednje brojne, vretenaste do široko trbušaste do jajolike, s kratkim su bazalnim stalkom, zaobljene do gotovo šiljaste na vrhu, s vršnim su kristalima, 40-50 x 12-18 μm, pleurocistide su 40-50 x 11-15 µm, obilka boce s kratkim vratom, sa stijenkama debljine do 1.5 µm, caulocistide su brojne, slične su ceilocistidama; otrusina je oker-smeđa do smeđa.

Meso: Tanko, mekano u klobuku, vlaknasto u stručku, bjelkasto do sivkasto, na prerezu je nepromjenjivo; miris je jak na cvijet bazge, a okus nije izražen ili slatkast.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u močvarnim područjima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, najčešće s vrbom, na kiselom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je malim dimenzijama, svijetloj i goloj boji klobuka, glatkim sporama i mirisu na cvjetove bazge.

Inocybe sambucina - created in Finland by Tapio Kekki

BAZGOVA CJEPAČA

Inocybe sambucina (Fr.) Quél.

Etimologija: Sambucus (lat.) = bazga. Po boji klobuka koja je slična boji cvijeta bazge.

Klobuk: 3-8 cm širok, isprva je stožasto-konveksan, kasnije je konveksan do izravnat, bez ili sa širokom, niskom grbicom na sredini, površina je glatka, vlaknasto-dlakava na sredini, prema rubu je radijalno vlaknasta, vlakna se razdvajaju ili ne, na rubu je nejasno brazdasta ili ne, ostaci ovoja su prisutni na sredini, ali prilično nejasno, gotovo je bjelkast do svijetlooker.

Stručak: 3.5-8 cm visok i 5-8 mm debeo, čvrst, valjkast, često je polugomoljasto zadebljan na bazi i širok do 12 mm, gomolj nije obrubljen, pahuljast do polovice dužine, a često i čitav (koristiti ručno povećalo), bjelkast ili sa svijetlokrem nijansom.

Listići: Dosta su gusti, 60-80 ih dopire do stručka, široki su 3-4 mm, nisu trbušasti, usko su prirasli sa zupcem, izraženo su svijetli, žućkasti do žućkasto-smeđi, oštrica je sitno nazubljena, boje lica ili bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, malo su nepravilne, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 7-10.5 x 3.5-5 µm, Q = 1.8-2.6, Qe = 2.2, bazidije su 4-sporne, 22-28 x 7-9 um, pleurocistide su 40-70 x 14-23 µm, valjkasto-batinaste, batinaste, široko vretenaste, ponekad čak i gotovo trbušaste, bezbojnih i debelih stijenki, debljine do 3 µm, vršno su bez ili s vrlo malo kristala, prilično su brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, nisu brojne, paracistide su široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, caulocistide se spuštaju preko polovice stručka, na gornjem su dijelu slične cheilocistidama i pomiješane s cauloparacistidama, ispod se pretvaraju u jasno izražene, ali pomalo nepravilne caulocistoidne hife bez cauloparacistida na donjoj polovici, a ponekad dosežu i bazu; otrusina je smeđa do hrđastosmeđa.

Meso: Čvrsto, vlaknasto, bjelkasto do svijetlokrem; miris nije izražen ili malo neugodan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u šumama i parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, borom, hrastom ili bukvom, na tlu siromašnom hranjivim tvarima, na kiselom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Od sličnih se vrsta izdvaja po svojoj robusnosti. Slična je vlaknasta cjepača (Inocybe fibrosa) koja se razlikuje po listićima koji teže da posive i po malo obojenom stručku, a spore joj također nisu glatke.

Inocybe scolopacis - created on August 2016 in Hjørring Kommunes Klitplantage, Rubjerg Knude, Denmark by Thomas Kehlet

ŠLJUKINA CJEPAČA

Inocybe scolopacis Bandini & B.Oertel

Etimologija: Scolopacis (lat.) = šumska šljuka (Scolopax rusticola). Jer je vrsta dobro kamuflirana među sličnim vrstama kao što je šljuka kamuflirana u svom staništu.

Klobuk: 1.5-4 cm širok, isprva je gotovo zvonolik ili stožast, kasnije je široko konveksan ili proširen, bez ili uglavnom s izraženom velikom grbicom na sredini, površina je kod mladih primjeraka s bjelkastim do sivkastim ostacima ovoja, glatka i gola, vremenom je sitno do jako raspucana s razdvojenim vlaknima, u mladosti je s obilnim ostacima bjelkaste koprene, smeđ do tamnosmeđ, ponekad je mjestimično nešto svjetliji zbog ostataka ovoja, često je nešto tamnije smeđe boje na sredini, rub je prvo jako podvijen, kasnije je obješen do ravan, često je visećim ostacima koprene.

Stručak: 3-7 cm visok i 2-5 mm debeo, valjkast, nekad je zakrivljen, ponekad se lagano širi prema bazi, u mladosti je bjelkasto dlakav, kasnije je uzdužno crtast ili gol, pahuljast je samo na vrhu, isprva je prljavo krem, smećkast, kasnije je smeđ.

Listići: Umjereno su gusti, 40-50 ih dopire do stručka, prirasli, isprva su bjelkasti, zatim su sivkasti do sivkasto-smeđi, oštrica je neravna, vlaknasta, bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste do eliptične, nekad su prilično duguljaste, rijetko su blago sužene na sredini, na jednom kraju su gotovo zašiljene do tupe, glatke, 8.5-11.5 x 4.5-6 μm, Me = 9.6 x 5.2 μm, Q = 1.4-2.4, Qe = 1.9, bazidije su uglavnom 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 25–29 × 7–9 μm, oštrica listića je sastavljena od cheilocistida i brojnih bezbojnih, glavičastih paracistida tankih stijenki, pleurocistide su 45-85 x 11-21 μm, uglavnom su usko vretenaste, ponekad su trbušaste, s kratkim ili dužim vratom, na vrhu su općenito široke, obično su s kratkim stalkom na bazi, obično su s vršnim kristalima, stijenke su debljine do 2.5 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, cheilocistide su slične veličine, ali nešto varijabilnijeg oblika, pileipelis je sastavljen od epicutisa koji se sastoji od paralelnih hifa širokih 5-12 μm, inkrustiranih i sa smeđim do tamnosmeđim pigmentom, subcutis je sa širim i svijetlijim do bezbojnim hifama, caulocistide su prisutne samo na vrhu stručka, 40–70 × 10–15 μm, obično su donekle nepravilnog oblika, gotovo vretenaste ili ublika boce s nezadebljanim stijenkama i kratkim, često jasno obrubljenim vratom, bez ili samo s kratkim stalkom na dnu, s ili bez vršnih kristala, stijenke su debljine do 1 μm na vrhu, žućkasto-zelenkaste u 3% KOH, izmiješane su s brojnim batinastim do gotovo kuglastim cauloparacistidama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, vodenasto, bjelkasto u stručku, smećkasto do crvenkasto u kori stručka, osušeno je smeđe do tamnosmeđe s crvenkastom ili bakrenom nijansom ili tamnosmeđe, u stručku je iste boje ili malo svjetlije boje, ne pocrni; miris nije izražen ili na slab na spermu, barem na prerezu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do listopada, u crnogoričnim šumama, uz puteve i staze i po pjeskovitim terenima, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, obično borom, na vapnenastom, pjeskovitom ili šljunčanom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Prepoznatljiva je po tamnosmeđoj, glatkoj do raspucanoj površini klobuka, stručku pahuljastom samo na vhu, često duguljastim, glatkim sporama, općenito prilično uskim vretenastim cheilocistidama, pleurocistidamae veličine 46–84 x 11–21 μm i uglavnom donekle deformiranim caulocistidama, vretenastim ili oblika boce, s nezadebljanim stijenkama. Po ovoj se kombinaciji značajki razlikuje od svih sličnih smeđih vrsta, kao što su prelijepa cjepača (Inocybe plurabellae), koja ima malo hrapavu površinu klobuka, prosječno šire spore, pravilnije i prosječno kraće cheilocistide, te duge i uske caulocistide, tamna cjepača (Inocybe fuscidula), koja ima prosječno šire, gotovo vretenaste cheilocistide, uglavnom bez vrata i nedeformirane vretenaste caulocistide, Inocybe derbschii, koja kasnije ima baršunastiju do srašteno vlaknastu površinu klobuka, prosječno šire spore i kraće cheilocistide, sivoovojna cjepača (Inocybe griseovelata), koja ima često gotovo valjkaste cheilocistide i veće spore, kao i dužim i uže caulocistide, Inocybe perchtana, koja je crvenkastije boje, s bjelkastim ostacima ovoja na klobuku, stručkom koji je čitav pahuljast i koji trljanjem pocrveni i prosječno kraćim sporama, te rana cjepača (Inocybe nitidiuscula), koja ima nešto veće spore i podvijena cjepača (Inocybe involuta), koja obično ima crvenkastiju boju klobuka i prosječno manje spore.

Inocybe semifulva - created on July 2017 in Solbjerg Kirkegård, Denmark by Thomas Kehlet

POLUNARANČASTA CJEPAČA

Inocybe semifulva Grund & D.E.Stuntz

Etimologija: semi (lat.) = polu, napola + fulvus (lat.) = žutonarančast, riđ ili tamnožut. Po boji stručka.

Klobuk: 1.5–4 cm širok, isprva je zvonolik, zatim je spljošten i s niskom, širokom grbicom na sredini, površina je gola i glatka na sredini, svilenkasto-vlaknasta, isprva je s radijalnim vlaknima prema rubu, zatim je fino naborana do kasnije prošarana sitnim i razmaknutim ljuskama, raspucana na starosti, u mladosti je s bjelkasto-sivim, nitastim ostacima ovoja, dvobojan, oker-smeđ, smeđ do sivo-smeđ na sredini, rijetko je crvenkasto-smeđ, žuto-smeđ prema rubu, vremenom lagano potamni, rub je dugo vremena široko podvijen, zatim je ravan, blago zakrivljen do blago izvrnut prema gore.

Stručak: 1.5–7 cm visok i 1.5–7 mm debeo, valjkast, ponekad je gomoljast na bazi, gomolj nije obrubljen, pahuljast na vrhu, slabo je crtast i fino sivkasto vlaknast prema bazi, bjelkast, s ljubičastom do svijetlo oker-narančastom nijansom, na donjem dijelu postaje žućkast.

Listići: Umjereno su gusti, prilično su uski, 2–3.5 mm široki, blago do široko zaokruženi uz stručak, usko su prirasli, sivkasti do svijetlokrem, zatim su sivkasto-maslinasti do ponekad tamniji, smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste do gotovo limunaste, gotovo su zašiljene na vrhu, glatke, 8.5–11.2 x 4.5–6 μm, Me = 9.8 x 5.2 μm, Q = 1.7–2.1, Qe = 1.9, bazidije su batinaste, 4-sporne, 24–31 x 8–10 μm, pleurocistide su vretenaste do valjkaste, s ili bez kratkog vrata, ponekad su glavičaste, sa stijenkama debljine do 2 μm prema vrhu, često su ujednačeno zadebljane na proširenom dijelu i vratu, s vršnim su kristalima, gotovo su bezbojne s 3% KOH, 55–70 x 10–14 μm, ceilocistide su oblikom i veličinom slične pleurocistidama, bez paracistida, trama listića sastoji se od paralelnih, usko valjkastih hifa; otrusina je oker-smeđa do smeđa.

Meso: Tanko, 1–3 mm debelo, mekano u klobuku, vlaknasto u stručku, bijelo, krem ​​do sivkasto, na prerezu je nepromjenjivo; miris je na spermu, ponekad na lišće pelargonija, a okus je blag ili ponekad slab na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, u otvorenim travnatim područjima i često u parkovima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Karakteristična je po dvobojnom klobuku, pleurocistidama s tankim stijenkama prema bazi i zadebljanim od sredine prema vrhu, stručku bez caulocistidama na bazi i glatkim sporama. Najvažnija značajka su cheilocistide sa stijenkama koje su često ujednačeno zadebljane na proširenju i vratu. Svijetlorubna cjepača (Inocybe phaeodisca) razlikuje se po svijetlom dnu stručka, debelom mesu i pleurocistidama s ujednačeno tankim stijenkama.

Inocybe serotina - created on October 2023 in Ameland - Duinen t.h.v. Westermieden, Netherlands by Theo Kiewiet

KASNA CJEPAČA

Inocybe serotina Peck

Etimologija: serotinus (lat.) = kasni, zakašnjeli, onaj koji dolazi kasno. Po rastu kasno u sezoni.

Klobuk: 3-8 cm širok, isprva je stožasto-konveksan do konveksan, na kraju je izravnat, bez ili s niskom, širokom grbicom na sredini, površina je glatka na sredini, prema rubu je žućkasto vlaknasta, vlakna se ne razdvajaju, na rubu nije brazdasta kada je ovoj razvijen, a brazdasta kada je slabo razvijen, potpuno je prekrivena zrncima pijeska, ostaci ovoja su nakon uklanjanja pijeska mazavi i ljepljivi, gotovo je bjelkast na sredini zbog ostataka ovoja i s raspršenim bjelkastim mrljama od ovoja na vanjskoj polovici, ostaci ovoja kasnije nestaju ili ostaju na sredini, oker do smeđ, osobito na rubnom dijelu.

Stručak: 3.5-8 cm visok i 7-10 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi, gomolj ponekad izgleda obrubljeno, djelomično je zakopan u pijesku, slabo je dlakavo-pahuljast samo do sredine, ispod je nejasno vlaknast, koprena nije prisutna, bjelkast, zatim je žućkast, ali podzemni dio ostaje bijel.

Listići: Umjereno su gusti, 45-65 ih dopire do stručka, široki su 3-5 mm, prirasli do gotovo slobodni, svijetlokrem ili sivkasto-žućkasti u mladosti, na kraju su sivkasto-smećkasti, ponekad su sa slabom maslinastom nijansom, oštrica je resasta, bijela ili boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, često su sužene na sredini, na jednom su kraju tupe do gotovo stožaste, izrazito debelih stijenki, glatke, 11.5-17.5 x 6.5-8.5 µm, Q = 1.5-2.5, Qe = 1.9, bazidije su 4-sporne, rijetko su 2-sporne i zatim često s deformiranim sterigmama, 30-46 x 10-15 μm, pleurocistide su 45-70 x 17-33 µm, široko su batinaste do kuglaste, gotovo su bezbojnih i debelih stijenki, ponekad samo malo, debljine do 3 µm, s vršnim kristalima, često i na bazi, prilično su rijetke do vrlo rijetke, cheilocistide su slične pleurocistidama ili nešto tanje, prilično su rijetke, paracistide su kuglaste sa suženim produžetkom do široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne na vršnom dijelu stručka, iznimno su potpuno odsutne, slične su cheilocistidama i pomiješane s cauloparacistidama, spuštaju se najviše do polovice stručka, postupno se pretvarajući u međuzonu koja se spušta daleko prema dolje, čak do baze stručka, a caulocistoidne hife su čak i tamo jasno izražene, debelih stijenki, s kristalima po površini i široko valjkaste do gotovo batinaste, srednja zona je ponekad vrlo uska i ne doseže ni polovicu dužine; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, blago je žućkasto u stručku; miris je jak, neugodno slatkast, kao kod zelene pupavke (Amanita phalloides), a okus je poput mirisa.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od srpnja do studenog, na obalnim pješčanim nanosima i dinama, u simbiozi s bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično s topolom, puzavom vrbom (Salix repens) i borom, ali ponekad samo s pješčarskom milavom (Ammophila arenaria), na suhim i vlažnim mjestima, pronađe se i u kontinentalnom području.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Lako je prepoznatljiva po velikim sporama, voluminoznim cistidama i specifičnom staništu. Međutim, lako se zamijeni s nekim varijetetima bezmirisne cjepače (Inocybe inodora), koja ima nešto manje spore s tanjom stijenkom, manje široke cistide, jače brazdasti klobuk i nema ljepljive ostatke ovoja. Opisana je vrsta prilično varijabilna u nekoliko makroskopskih značajki. Dekoracija stručka može se uvelike razlikovati između različitih primjeraka. Primjerci s gomoljastom bazom stručka često imaju caulocistoidne hife gotovo na čitavoj površini, dok primjerci s ujednačeno valjkastim stručkom mogu biti bez njih. Budući da se javljaju i međuslučajevi, ovom se obilježju ne može pripisati taksonomski značaj pa se Inocybe psammophila svodi na sinonim. Gomoljasta baza stručka može čak izgledati obrubljeno, jer je vanjska strana prekrivena ostacima ljepljivog ovoja koji je u potpunosti prekriven zrncima pijeska. Čini se da je razvoj ovoja barem djelomično određen okolišem. Primjerci koji rastu na vlažnim staništima imaju slabije razvijen ovoj, što uzrokuje tamniju boju klobuka (smeđu) bez trajne bijele sredine. Ova varijanta, izvorno opisana kao Inocybe devoniensis, pojavljuju se u udolinama dina i raste uz puzavu vrbu, ali ne zaslužuje autonomni taksonomski status.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 64. Inocybe serotina Peck

Inocybe silvae-herbaceae - created on August 2025 in Skjelde øst, Norway by Håkon Holien, Norwegian University of Science and Technology

ŠUMSKA CJEPAČA

Inocybe silvae-herbaceae Kokkonen & Vauras

Etimologija: silva (lat.) = šuma + herbacae (lat.) = zeljast. Po rastu u šumama među zeljastim biljkama.

Klobuk: 1-4.5 cm širok i 4-12 mm visok, isprva je stožast do stožasto-konveksan, zatim je zvonolik, jajolik, nisko stožast ili izravnat, izraženo je ispupčen na sredini, grbica je prilično oštra do tupa, površina je obično izraženo ljepljiva, na sredini je glatka, prema rubu je obično slabo vlaknasta, rijetko se razlaže, ostaci ovoja nisu prisutni, žućkasto-smeđ do sivo-smeđ, na sredini je tamnosmeđ do smeđ, na rubu je često najsvjetliji, rub je ponekad s ostacima koprene i ponekad zakrivljen u starosti.

Stručak: 2-11 cm visok i 2-9 mm širok, čvrst, ujednačeno je valjkast ili se lagano širi prema bazi, baza je obično gotovo batinasto zadebljana, fino je vlaknast, rijetko je nježno ljuskav, često je sjajan, na vrhu je blago pahuljast, izraženo do slabo ljepljiv, koprena je bjelkasta, u mladosti je bjelkast, zatim je svijetlosmeđ, često je s crvenkastom nijansom, na bazi je bjelkast ili žućkast.

Listići: Umjereno su gusti, široki su do 5.5 mm, trbušasti, usko su prirasli do slobodni, u mladosti su svijetlosivi, kasnije su sivo-smeđi, rijetko su svijetlo žuto-smeđi, oštrica je boje lica ili svjetlija, obično je glatka.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, višekutne, prilično su izraženo grbave, grbice su polukuglaste, često su malo sužene na sredini ili blago zakrivljene, 7.2-10.4 × 5.1-8 μm, Q = 1.2-1.7, Qe = 1.4-1.5, bazidije su batinaste, 4-spone, 19-40 × 8-12 µm pleurocistide su 40-73 × 11-20 µm, u obliku su uske do umjereno široke boce, rijetko su vretenaste ili batinaste, s vršnim su kristalima, baza je sužena ili sa stalkom, žućkaste su stijenke debljine do 2 µm, vrh je rijetko sa zadebljanom stijenkom, cheilocistide su prilično slične pleurocistidama, češće su stožaste ili gotovo glavičaste na vrhu, vrh je bez kristala, žućkaste su stijenke debljine do 2 μm, ali obično su tanje, ponekad su sa žutim sadržajem, vrh je ponekad sa zadebljanom stijenkom, neke su s tankim stijenkama, poput hifa, caulocistide su prisutne na vrhu stručka, vretenaste, također su ponekad glavičaste, gotovo kuglaste, valjkaste ili trbušaste, sa žućkastim stijenkama debljine do 2 μm, izmiješane su sa hifoidnim cistidama, tankih stijenki, višesegmentnim, ponekad s napuhanom bazom ili poprečnim izbočinama ili granama, na vhu su ponekad s kristalima, kristali su rijetko raspršeni, cauloparacistide su tankih stijenki, brojne; otrusina je žuto-smeđa.

Meso: Tanko, u klobuku je bjelkasto do svijetlosmeđe, u gornjem dijelu stručka je crvenkasto-smeđe, u donjem dijelu je bjelkasto do svijetlosmeđe, obično je bez crvene nijanse, u bazi je bjelkasto ili rijetko žućkasto; miris je na spermu do kiselkast, rijetko je nejasan, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa smrekom, često u vlažnim depresijama, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je bliska cjepača (Inocybe proximella). Obje rastu u šumama smreke, uglavnom na vapnenastom tlu, a slične su i po izgledu i po mikroskopskim značajkama. Međutim, opisana vrsta nije tako sivkasta kao slična cjepača, ima nešto manje spore, cheilocistide s tanjim stijenkama, a možda najvažnija značajka su varijabilnije caulocistide. Također se može zamijeniti sa srodnom obuvenom cjepačom (Inocybe amicta), koja obično ima cheilocistide s debljim stijenkama i izrazito zadebljanim stijenkama na vratu.

Inocybe similis - created on November 2025 in Askam and Ireleth, UK by will_brantingham

SLIČNA CJEPAČA

Inocybe similis Bres.

Etimologija: similis (lat.) = sličan, nalik. Po sličnosti s drugim vrstama.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je stožasto-zvonolik do zvonoliko-konveksan, kasnije je izravnat i sa širokom grbicom na sredini, površina je grubo radijalno vlaknasta, s koncentričnim redovima bočno spojenih, četvrtastih, resastih ljuskica oko uglavnom glatke sredine, koje su prema rubu sve razmaknutije, bez pukotina na rubu, ostaci ovoja se zadržavaju na rubu kao krug sivkastih mrlja, u mladosti je s brojnim sivkastim mrljama i na drugim mjestima, jednobojne je cimetastosmeđe boje, rub je prvo podvijen, kasnije se izravna.

Stručak: 2-5 cm visok i 2.5-5 mm debeo, čvrst, valjkast, polugomoljasto zadebljan na bazi, ponekad je čak i gotovo obrubljeno gomoljast, pahuljast na vrhu do oko 1/3 dužine, ispod je nejasno bijelo vlaknast, nešto je svjetliji od klobuka, smećkast na sredini, vremenom ponekad lagano potamni, ali ostaje bjelkast na dnu i na vrhu.

Listići: Umjereno su gusti, 35-45 ih dopire do stručka, zaokruženi su uz stručak, prirasli, oker do cimetastosmeđi, oštrica je resasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do bademaste, pravilne, gotovo tupe na jednom kraju, nisu izravnate na jednom kraju, izraženo su debelih stijenki, glatke, 11.5-13.5 x 6.5-8 µm, Q = 1.4-2.1, Qe = 1.8, bazidije su uglavnom 4-sporne, rijetko su 2-sporne, 31-41 x 10-13 µm, pleurocistide su valjkaste, usko batinaste ili trbušaste, debelih stijenki, do 2.5 µm, gotovo bezbojnih do žućkastih stijenki, na vrhu su s kristalima, brojne, 45-110 x 14-28 µm, rijetke, cheilocistide su slične pleurocistidama, rijetke, paracistide su usko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su prisutne samo na gornjoj trećini stručka, slične su cheilocistidama, ubrzo prelaze u međuzonu s prilično slabo izraženim caulocistoidnim hifama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi ili su na spermu.

Stanište: Raste u proljeće i ljeto, od svibnja do rujna, u otvorenim područjima i po pješčanim nanosima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem i biljem, obično puzavom vrbom (Salix repens), topolama, te osinicom ili osmerolatičnim drijasom (Dryas octopetala) u planinskim područjima, na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Makroskopski opis ove vrste preuzet je od Huijsmana. Na istom staništu raste vrlo slična lisičja cjepača (Inocybe vulpinella), od koje se razlikuje ne samo po dekoraciji na stručku, već i po tome što su pleurocistidije nešto veće i manje debljih stijenki, a spore su gotovo tupe na jednom kraju, dok je jedan kraj spora kod slične vrste djelomično gotovo izravnat, što sugerira srodnost s vrstama kao što su dvojbena cjepača (Inocybe decipiens) i dinska cjepača (Inocybe dunensis).

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 28. Inocybe similis (Lasch) Kuyp.

Inocybe sindonia - created on September 2025 in Somerniemi, Kirkkomäki, Finland by Stefan Jakobsson

OKERASTA CJEPAČA

Inocybe sindonia (Fr.) P.Karst.

Etimologija: sindon, sindonium (lat.) = fina tkanina, lanena ili pamučna tkanina, pokrov, zavoj. Po boji klobuka i djelomično stručka.

Engleski naziv: Beige Fibercap

Klobuk: 1-5 cm širok, u mladosti je stožast, zatim je konveksan do izravnato-konveksan, u starosti je čak gotovo izravnat, mladi primjerci su ispupčeni ili čak s malom kvržicom, zatim je široko ispupčen ili uopće nije, površina je svilenkasto-vlaknasta u mladosti, kasnije je s radijalnim prilegnutim vlaknima ili vlaknasto-ljuskava, na kraju je često raspucana i ljuskava, vrhovi ljuski su nešto tamniji od osnove, smeđi, ostaci ovoja nisu prisutni, svijetle je boje, gotovo čisto bijel, bjelkast, žućkast, žućkasto-smećkast, svijetlo sivkasto-oker do oker-smećkast, rub je podvijen u mladosti, često je resast od ostataka koprene.

Stručak: 2.5-10 cm visok i 2-8 mm debeo, čvrst, valjkast, batinast do polugomoljast i širok do 11 mm, gomolj nije obrubljen, na kraju je šupalj, pahuljast na gornjem dijelu više od polovice dužine, ponekad do baze, na donjoj je polovici često dlakavo-pahuljast, na bazi je bijelo baršunast, koprena je prisutna kod mladih primjeraka, na kraju nestaje bez tragova na površini, bjelkast, često je s ružičastom nijansom blizu vrha, ponekad je svijetlooker, vremenom slabo požuti, osobito u donjoj polovici, rijetko postaje svijetlo žućkasto-smeđ na oštećenim mjestima.

Listići: Gusti, 30-50 ih dopire do stručka, široki su 2-7 mm, trbušasti ili ne, usko su prirasli, ponekad su gotovo slobodni, žućkasto-sivkasti, prljavo sivkasto-oker do žućkasto-smeđi, oštrica je resasta, bjelkasta ili boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste, gotovo su stožaste na jednom kraju, glatke, 7.5-10 x 4.5-5.5 µm, Q = 1.5-2.1, Qe = 1.8, bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, 26-34 x 7-10 µm, pleurocistide su 50-90 x 12-18 µm, usko valjkaste do usko vretenaste, rjeđe su gotovo u obliku boce, ali nikada izraženo, žućkastih i debelih stijenki, debljine do 3.5 µm, s vršnim su kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, osrednje su brojne, paracistide su kruškolike do široko batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju do polovice ili gotovo do baze stručka, uglavnom su slične cheilocistidama na gornjoj polovici i tamo su pomiješane s cauloparacistidama, više su u obliku jasno izraženih caulocistoidnih hifa i bez cauloparacistida na donjoj polovici; otrusina je smeđa.

Meso: Čvrsto, bjelkasto, ponekad je žuto u stručku; miris i okus su na spermu, ali i s komponentom na brašno.

Stanište: Raste u jesen, od rujna do prosinca, u simbiozi s raznim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem, obično smrekom, borom, bukvom, hrastom, brezom ili lipom, na vapnenastom i pjeskovitom tlu.

Doba rasta: 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Ispravno imenovanje ove vrste dugo se dovodilo u pitanje. Prema Stanglu i Veselskom naziv Agaricus sindonius mora se smatrati nomen dubium ili dvojbenim. Naveli su mišljenje Lundella da se ta vrsta zbog šupljeg stručka i resastih ostataka koprene na rubu klobuka može odnositi na neobično svijetlu varijantu Candolleove cjepače (Candolleomyces candolleanus). Međutim, oba se obilježja mogu ponekad susresti kod ranije spomenute vrste. Kako nema nikakvog nesklada između Friesovog opisa Agaricus sindonius i gornjeg opisa, primjena epiteta sindonius je ispravna. Nažalost, to znači i napuštanje naziva Inocybe kuehneri. Friesova formulacija jasno daje do znanja da je Agaricus sindonius samo prividno suvišan naziv, pa zato nije automatski tipiziran s vrstom Agaricus pallidus Sow. Reumaux je podijelio je ovu vrstu na 7 varijanti za koje je dao privremeni ključ. Međutim, nijedna od tih karakteristika nije dovoljno konstantna ili jasna da bi omogućila taksonomsko dijeljenje, te su te varijante posljedično postale beznačajne. Čini se da je previše pažnje posvećeno suptilnim razlikama u boji stručka i stupnju razvoja caulocistoidnih hifa. Opisana se vrsta obično ne pojavljuje prije druge polovice rujna i jedna je od kasnih cjepača.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 69. Inocybe sindonia (Fr.) P.Karst.

Inocybe soluta - created on September 2012 in Borris Hede, Denmark by Jens Mårbjerg

ODVOJENA CJEPAČA

Inocybe soluta Velen.

Etimologija: solvere (lat.) = oslobođena, odvojena, otpuštena, razriješena. Po taksonomskoj povijesti.

Klobuk: 2-6 cm širok, isprva je stožast do stožasto-konveksan, kasnije je široko konveksan ili proširen, s tupom je grbicom na sredini, na kraju je ulegnut oko grbice, površina je u mladosti prekrivena s ostacima smećkastog ovoja koji poslije nestane, isprva je glatka, kasnije je u cijelosti vlaknasta, slabo je vunasta prema rubu, prvo je svijetlo ružičasto-smeđ, zatim je smeđ, crvenkasto-smeđ ili tamnosmeđ, grbica je često nešto tamnija do gotovo crnkasto-smeđa, rub je podvijen ili zakrivljen, kasnije je izravnat ili izvrnut prema gore.

Stručak: 3–6 cm visok i 3–5 mm debeo, valjkast, ravan ili blago zakrivljen, malo je zadebljan na bazi, pun, kasnije je šupalj, isprva je čitav bjelkasto pahuljast, kasnije je uzdužno crtast ili gol, bjelkast i sitno pahuljast samo na vrhu, ispod je smećkast, crvenkasto-smećkast do tamnosmeđ ili gotovo crno-smeđ, s ili bez crvenkaste nijanse, na bazi je bijelo maljav. 

Listići: Umjereno su gusti, široki su 3-4 mm, trbušasti, prirasli ili prirasli sa zupcem, lomljivi, najprije su bjelkasti do sivkasti, zatim su postupno žućkasti, oker do smeđi, oštrica je erodirana, pilasta i bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su višekutne, ponekad su pravokutne, nepravilne, zvjezdaste, grbave, obično s 5-6 izraženih, gotovo gotovo prstastih, zaobljenih izbočina, 6-8 x 5-6.5 µm, Q = 1-1.8, Qe = 1.4, cheilocistide su prilično kratke, oko 50 × 15 μm, valjkaste ili trbušaste, ponekad su višesegmentne ili uske s terminalnim proširenjem, vrlo su tankih stijenki, debljine 0.5–1 μm, pleurocistide su 45–65 × 10–20 μm, raspršene, gotovo identične, često su s bazalnim stalkom, valjkasto-batinaste, vretenaste, ponekad su glavičaste, nekad s uskim, valjkastim segmentima, a nekad s više trbušastim, s tupim vrhom, vršno su glatke ili sa vrlo sitnim kristalima u tragovima, tankih stijenki, zadebljane na vrhu do 1.5 μm; otrusina je smeđa.

Meso: Debelo u grbici, drugdje je tanko i lomljivo, bjelkasto, na prerezu ili rukovanjem postaje svijetlosmeđe; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama i u močvarnim područjima, u simbiozi s raznim crnogoričnim drvećem, najčešće sa smrekom ili borom, rjeđe s bjelogoričnim drvećem, obično brezom ili bukvom, u tresetnoj mahovini, na kiselom tlu. 

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Pripada u podrod Clypeus i sekciju Cortinatae (stručak nije pahuljast ili pahuljast samo na vrhu, koprena je prisutna), a preciznije u podsekciju Brevisporinae (stručak je ujednačen ili jedva batinast, a spore nisu duže od 8-9 μm). Unutar ove podsekcije nalazi se bliska cjepača (Inocybe proximella), koja raste po tresetištima ili planinskim šumama smreke, ali ima veće spore s manje izraženim grbicama, a klobuk i stručak su bez ružičaste nijanse, osim kod varijeteta Inocybe proximella var. parvulorosea. Ispod crnogoričnog drveća ostaje samo Inocybe brevispora, raniji naziv, a danas sinonim, od kojeg je Kuyper (1985.) odvojio opisanu vrstu. Usporedmom izvornih opisa ove dvije vrste, uočljivo je da dijele mnoge zajedničke karakteristike, kao što su vlaknasti klobuk, tamniji na grbici, negomoljasta baza stručka, vklaknasti stručak, koji postaje smeđ, bjelkaste, trbušaste listiće i sivkasto meso bez mirisa, ali također pokazuju i neke razlike. Tako opisana vrsta ili soluta raste u planinskim ili čak predplaninskim šumama (brevispora u nizinskim područjima ispod borova), ima raspucani klobuk, rascijepljen na rubu (za razliku od radijalno vlaknastog), stručak s pahuljastim vrhom (za razliku od gotovo golog vrha), te višekutne spore veličine 7–8 × 5–6 μm, s izbočinama koje je teško prebrojati (za razliku od pravokutnih ili višekutnih spora veličine 6.2–9.2 × 4.9–6.5 μm). Paracistide nisu prisutne kod soluta, a kod brevispora su vrlo rijetke. Slična je malena cjepača (Inocybe putilla), koja se razlikuje po rastu ispod lijeske i većim sporama, koje mogu biti duge do 11 μm.

Inocybe sphagnophila - created on August 2021 in Henry's Woods, New York, USA by Chance Noffsinger, University of Tennessee Fungal Herbarium

TRESETNA CJEPAČA

Inocybe sphagnophila Bandini & B.Oertel

Etimologija: Sphagnum (lat.) = rod mahovina, tresetna mahovina + philos (gr.) koji voli, prijatelj. Po staništu.

Klobuk: 1-4 cm širok, isprva je stožast do zvonolik, kasnije je raširen i s vrlo širokom grbicom na sredini, ponekad blago ulegnut oko grbice, površina je obično prošarana kontrastnim, sraštenim, tamnijim vlaknima na svjetlijoj osnovi, često je bradavičava na sredini, raspucana, gotovo vodenasta, sivkasto-smeđ, svijetlosmeđ do tamnosmeđ s crvenkastom nijansom, gotovo je crno-smeđ na sredini, rub je podvijen u mladosti, kasnije je ravan i s bjelkastim do sivkastim ostacima koprene.

Stručak: 4-7 cm visok i 5-10 mm debeo, valjkast, obično je malo zadebljan prema bazi, ali i gomoljast, ponekad je zakrivljen, s bjelkastim do crvenkastim crticama prema vrhu, gol prema bazi, često je s izraženom bjelkastom koprenom, krem do svijetlosmeđ s crvenkastim odsjajem, obično je prekriven bjelkastim micelijem na bazi.

Listići: Umjereno su gusti, usko su prirasli, krem, svijetlo sivkasto-smeđi do blago crvenkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su višekutne, grbave, nepravilne, s 8-11 izraženih, nepravilnih i često zaobljenih grbica, 6-9 x 4.5-7 μm, Q = 1-1.7, Qe= 1.4, bazidije su batinaste, 2-4-sporne, s bazalnim kopčama, 27-35 x 9-11 μm, pleurocistide su vretenaste, batinaste, trbušaste do valjkaste, sa stijenkama debljine do 2 µm, 35-60 x 12-18 μm, cheilocistide su slične pleurocistidama, caulocistide su prisutne na krajnjem vrhu stručka, oblika boce do vretenaste, 25-136 x 9-14 μm, paracistide su gotovo kuglaste, batinaste do valjkaste, tankih stijenki, prozirne​, pileipelis je cutis koji se sastoji od paralelnih hifa, inkrustirane i sa smećkastim pigmentom, široke su 4.5-10 μm, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je smeđa do ponekad tamnosmeđa.

Meso: Tanko, mekano u klobuku, vlaknasto u stručku, bjelkasto, krem ​​do smećkasto, na prerezu je nepromjenjivo; miris nije izražen ili slab na spermu, osobito na prerezu, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, na tresetištima, rubovima ribnjaka, često na provodnjenim terenima, u simbiozi s tresetnom mahovinom.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Od sličnih se vrsta iz podsekcije Napipedinae, kao što su šiljasta cjepača (Inocybe acuta), maglasta cjepača (Inocybe assimilata) i repasta cjepača (Inocybe napipes), uglavnom po prisutnosti izražene bijele koprene, te obliku i veličini cheilocistida i spora.

Inocybe splendens - created on September 2025 in Hauterive, Switzerland by Juan Carlos Zamora

BLISTAVA CJEPAČA

Inocybe splendens R.Heim

Etimologija: splendens, splendere (lat.) = sjajan, blistav, svijetao, raskošan. Po svilenkastom i sjajnom klobuku.

Klobuk: 3-7 cm širok, isprva je konveksan, brzo je raširen, izravnato-konveksan ili izravnat, s izraženom je niskom i širokom grbicom na sredini, ponekad je bez grbice, površina je svilenkasto-vlaknasta, s vlaknima koja nisu ili su jedva razdvojena, ponekad je radijalno brazdasto-ljuskava, vremenom se lagano razlaže, a zatim je ljuskava, u početku je prekrivena bjelkastim, sjajnim i ljepljivim ostacima ovoja sa slijepljenim česticama zemlje, koji se zadržava na sredini i s raspršenim mrljama blizu ruba, rijetko je bez ostataka ovoja, zatim je gladak i općenito tamnijih boja, osobito na sredini, žućkasto-smeđ, oker-smeđ do tamnosmeđ na sredini, na vanjskoj polovici je često nešto tamniji, osobito kod svjetlije obojenih primjeraka, rub je jako podvijen u mladosti, kasnije se izravna.

Stručak: 2-9.5 cm visok i 4-13 mm debeo, čvrst, ponekad je valjkast, često je s gotovo obrubljenim do izraženo obrubljenim gomoljem na bazi, gotovo je čitav pahuljast, ali često neupadljivo na donjoj trećini, koprena nije uočljiva kod mladih primjeraka, bjelkast, postaje svijetlo žuto-oker ili smećkast, osobito na donjem dijelu, ali bjelkast na gomolju, vrlo rijetko je s nježnom ljubičastom nijansom ili tamnosmeđ na donjoj polovici.

Listići: Gusti, 45-70 ih dopire do stručka, široki su 3-9 mm, prilično su usko prirasli do gotovo slobodni, ponekad su široko prirasli, prljavo bjelkasti u mladosti, zatim su sivkasto-žuti, na kraju su žuto-smeđi, ponekad su s maslinastim odsjajem, oštrica je resasta, bjelkast ili boje lica.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo bademaste, ponekad su sužene na sredini, gotovo su stožaste na jednoj strani, glatke, 9.5-12 x 5.5-6 µm, Q = 1.5-2, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 25-38 x 8-12 µm, pleurocistide su 50-80 x 14-27 µm, batinaste, vretenaste do trbušaste, nikada nisu oblika boce, s gotovo bezbojnim do žućkastim i debelim stijenkama, debljine do 3 µm, s prilično su brojnim vršnim kristalima, brojne, cheilocistide su slične pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su kruškolike, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide se spuštaju gotovo do baze stručka, slične su cheilocistidama, ali rijetke i prilično nepravilne na donjoj polovici stručka, svugdje su pomiješane s cauloparacistidama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto u klobuku, svijetlo žuto-oker u stručku; miriše poput zelene pupavke (Amanita phalloides), ponekad više podsjeća na lišće pelargonija, na prerezu na spermu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od lipnja do listopada, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom, vrbom, brezom, topolom, johom ili vrbom, na vapnenastom, pjeskovitom i glinenastom tlu.

Doba rasta:  6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Opisana je vrsta prilično varijabilna po vanjskom izgledu i boji klobuka. Primjerci s dobro razvijenim ljepljivim ostacima ovoja su prilično svijetli s uočljivim sitnim nakupinama zemlje, dok su primjerci sa slabo razvijenim, sitnim ostacima ovoja mnogo tamniji (čak do tamnosmeđe boje) i imaju glatku površinu klobuka. Prvi tip se obično susreće na glinenastim tlima i čini se nešto suhijim. Ovaj se tip vjerojatno sastoji od nekoliko lokalno prilagođenih ekotipova. S obzirom na prilično robusne primjerke kako su ih prikazali Furrer-Ziogas i Stangl, njihovi se primjerci vjerojatno odnose na opisanu vrstu, a ne na Inocybe splendens var. phaeoleuca. Furrer-Ziogas također je prikazao komadiće zemlje, što je još jedan pokazatelj njegove pogrešne primjene. Njegova tvrdnja da su ukopana cjepača (Inocybe terrifera) i smeđo-bijela cjepača (Inocybe phaeoleuca) izuzetno bliske i vjerojatno ne zaslužuju određeni status je točna.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 91.1. Inocybe splendens var. splendens

Inocybe splendentoides - created on October 2023 in Renan, Switzerland by Nicolas Schwab

LAŽNA BLISTAVA CJEPAČA

Inocybe splendentoides Bon

Etimologija: Po sličnosti s blistavom cjepačom (Inocybe splendens).

Klobuk: 3–8 cm širok, isprva je gotovo stožast, zvonolik, zatim je konveksan ili proširen, s više ili manje izraženom velikom grbicom na sredini, kasnije je ulegnut oko grbice, površina je u mladosti sa sivkastim ostacima ovoja, uglavnom je blago ljepljiva kada je mokra i zato prekrivena česticama zemlje barem oko grbice, potpuno je gola na sredini, kasnije je fino raspucana do vlaknasta s razdvojenim vlaknima prema rubu, ostaci ovoja vremenom potpuno nestaju i otkrivaju kremastu tramu, koprena nije prisutna, svijetlosmeđ do smeđ, često je s blagom crvenkastom ili oker nijansom na sredini, ponekad je tamniji kada se izgube ostaci ovoja, rub je u mladosti obično obješen, rijetko je blago podvijen prema unutra, kasnije je ravan do izvrnut i ponekad prozirno narebran, a ponekad krpast.

Stručak: 5–10 cm visok i 5–12 mm debeo, valjkast ili se širi prema bazi, baza je zadebljana do gotovo gomoljasta i široka do 15 mm, gol, čitav je pahuljast, isprva je bjelkast ili kremast, kasnije je mesnatocrvenkast.

Listići: Umjereno su gusti, oko 50–75 ih dopire do stručka, usko su prirasli ili se vrlo kratko spuštaju po stručku sa zupcem, bjelkasti u mladosti, zatim su sivkasto-smeđi do svijetlosmeđi, oštrica je resasta, bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste do eliptične, često su više ili manje izraženo sužene na sredini, gotovo su zašiljene do tupe na vrhu, glatke, 8–13 x 4.5–7.5 μm, Me = 10 x 6 μm, Q = 1.4–1.9, Qe = 1.7, bazidije su uglavnom 4-sporne, 25–40 × 7–10 μm, oštrice listića su sastavljene od cheilocistida i brojnih prozirnih, batinastih, valjkastih ili gotovo kuglastih paracistida, često su sa segmentiranom bazom i ponekad prijelaznih oblika, pleurocistide su 40-75 x 11-26 μm, ponekad su vretenaste, uglavnom su trbušaste, također su valjkaste, ponekad su s kratkim vratom, na vrhu su široke, bez ili s kratkim bazalnim stalkom, vrh je obično s kristalima, sa stijenkama debljine do 1 μm na proširenju i do 3 μm na vratu, reakcija s 3% KOH je pozitivna, cheilocistide su sličnog izgleda i veličine kao pleurocistide, ponekad sa žućkastim sadržajem, pileipelis se sastoji od epikutisa sastavljenog od paralelnih hifa širokih 5–10 μm, često, ali ne uvijek, finom inkrustiranih i s površinskim, žućkastim do narančasto žućkasto-smeđim pigmentom, subcutis je sa širim i svjetlijim elementima, u dubljim slojevima su nerijetko dosta napuhani i tada široki do 60 μm, epicutis je prekriven tankim, prozirnim hifama, s raspršenim slobodnim krajevima koji čine ostatke ovoja, stipitipelis se sastoji od cutisa koji nosi brojne snopove caulocistida duž cijele duljine stručka, caulocistide su 35–60 × 10–20 μm, trbušaste, valjkaste ili čak batinaste, s kristalima na vrhu, sa stijenkma debljine do 1 μm na proširenju i do 2.5 μm na vratu, reakcija s 3% KOH je pozitivna, izmiješane su s bezbojnim cauloparacistidama s tankim stijenkama, kopče su prisutne u svim tkivima; otrusina je oker-smećkasta do smećkasta.

Meso: Debelo, bjelkasto u klobuku, u stručku je isprva kremasto, a zatim s blagom mesnatocrvenkastom nijansom, osušeno je smeđe s crvenkastom nijansom u klobuku, a nešto svjetlije u stručku, ponekad je više oker-smeđe, ne pocrni; miris je aromatičan s voćnom komponentom, ali na spermu na prerezu, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u jesen, od listopada do studenog, po močvarnim terenima ili uz obale rijeka, u simbiozi s vrbama, na vlažnom tlu.

Doba rasta: 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Uglavnom je karakteristična po često velikim dimenzijama, tipično krpastom rubu smeđeg klobuka, često s crvenkastim nijansama u starosti, potpuno pahuljastom stručku s gomoljastom bazom, glatkim sporama, prosječno prilično kratkim cheilocistidama i lančanim paracistidama. U mladosti je vrlo je slična blistava cjepača, koja je nešto manjih dimenzija, s tamno narančasto-smeđim, ljubičastim ili ljubičasto-crnkastim klobukom, a raste na drugačijem staništu. Također su slične ukopana cjepača (Inocybe terrifera), koja je sa žuto-oker klobukom, obično s neraspucanim rubom, slabom ili negativnom reakcijom cheilocistida s KOH, a raste na drugačijem staništu, na travnjacima u parkovima ili na grobljima, te aluvijalna cjepača (Inocybe alluvionis), koja je s drugačijom bojom i površinom klobuka, obilnim ostacima ovoja na sredini klobuka, prosječno nešto manjim i užim sporama, te manjim cistidama.

Inocybe squarrosa - created on October 2021 in Smørmosen, Denmark by Thomas Kehlet

NAKOSTRIJEŠENA CJEPAČA

Inocybe squarrosa Rea

Etimologija: squarrosa (lat.) = nakostriješen, grub, ljuskav, šiljatih izbočina. Po dekoraciji na klobuku.

Klobuk: 0.5-2 cm širok, isprva je konveksan, na kraju izravnat i bez grbice na sredini, površina je grubo ljuskava do čekinjasta, prekrivena je bjelkastim paučinastim ostacima ovoja, žućkasto-smeđ do smeđ.

Stručak: 1.5-4.5 cm visok i 1-3 mm debeo, čvrst, valjkast ili blago proširen prema vrhu, kasnije je rijetko šupalj, čitav je uzdužno bijelo vlaknast, čak ni na vrhu nije pahuljast, koprena je prisutna kod vrlo mladih primjeraka, svijetlo žućkasto-smeđ, na vrhu je sa slabom ljubičastom ili ružičastom nijansom, često jedva izraženom.

Listići: Umjereno su gusti do razmaknuti, 20-25 ih dopire do stručka, široki su 1-3 mm, široko su prirasli, smeđi ili maslinasto-smeđi, oštrica je resasta do pahuljasta, bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su bademaste, stožaste na jednom kraju, glatke, 8-10 x 4.5-5.5 µm, Q = 1.4-2.1, Qe = 1.7, bazidije su 4-sporne, 23-31 x 7-10 µm, pleurocistide su 45-75 x 14-22 µm, trbušaste, često su glavičaste, bezbojnih i tankih do blago zadebljanih stijenki, obično s debljinom manjom od 0.5 µm, s rijetkim ili bez vršnih kristala, rijetke, cheilocistide slične su pleurocistidama, prilično su brojne, paracistide su batinaste, tankih stijenki, bezbojne, brojne, caulocistide su odsutne, ponekad su na krajnjem vrhu s nekim prilično slabo izraženim caulocistoidnim hifama; otrusina je smeđa.

Meso: Tanko, svijetlo žućkasto-smeđe, u vrhu stručka je sa slabom ljubičastom ili ružičastom nijansom; na prerezu miriše na spermu, sušenjem slabo na lišće pelargonija, a okus nije izražen.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od travnja do listopada, u močvarnim područjima, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično vrbom i johom.

Doba rasta: 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom.

Napomena: Slična je sivočekinjasta cjepača (Inocybe griseoscabrosa), koja se razlikuje po uočljivo bijelo vlaknastom stručku i nešto većim sporama, 10-13 x 5.5-6.5 μm.

Referentni izvori: Kuyper, W. Thomas. 1986. A Revision of the Genus Inocybe in Europe. Rijksherbarium. Leiden. - 46. Inocybe squarrosa Rea